ODAJE JEDNE GREŠNICE….
Tako bih volela da budem savršena. Ali ne ide, prokleto ne ide. Ponekad sam i svetica, i grešnica. Život je za mene jedan veliki okean, čiji me talasi bacaju na ekstremno različite strane, i emocionalne oscilacije. Primorana sam da se adaptiram, a da ne poludim. Ja želim da budem žena za primer, ali to jednostavno nije moguće. Zbog toga variram između svetice i grešnice, očajnice i kraljice, smerne žene i opsesivne ludače. Ja Klaudija. Svačija sam i ničija. I svoja, i tuđa. Bacam druge na kolena. A ponekad…i sama padnem još niže. Pravim fatalne greške. Opasnost mi diše za vratom. Moj život je jedan emocionalni rulet. Moj život je strastvena umetnost koja mi ubrizgava večni eliksir živosti između jave i sna, života i smrti, raja i pakla, radosti i ponora, svetosti i odaja jedne grešnice. Moje odaje će vas napuniti strašću, ludošću, životom, iluzijom, brutalnom stvarnošću, fikcijom, rajom i paklom. Ceo život hodamo pažljivo, suviše pažljivo. Samo jedan pogrešan korak može da nas baci u paklene odaje. Ostali koraci koji su pak puni žrtve, odricanja, dobrote, uzdržanja, ljubavi, vode nas u raj. Život je jedna tanka linija između raja i pakla. Dovoljan je jedan pogrešan korak, i duša odlazi u pakao. Dovoljan je jedan dobar korak, i duša je bliža raju.
PLES SA ĐAVOLOM
Uvek me pogađaju priče o starim zanosnim lepoticama, koje su okončavale svoje živote na težak način. Biti lep i privlačan, predstavlja ceo život skriveno ili pak otvoreno plesanje sa đavolom. Biti strastven i poseban, predstavlja veliki teret, i put koji je ispunjen najstrašnijim iskušenjima. Sve one lepotice koje su imale nešto posebno u sebi, stremile bi ka divljim i opasnim stvarima u životu. A možemo li svoju divlju dušu pripitomiti ovde, i postati žena i sutra majka za primer, ili ćemo večno ostati divlje zavodnice koje dobijaju uz sebe posebnu sortu opasnih ljudi, i posebna iskustva koja ih uče nečemu? Nemirni duh uvek stremi ka nemirnim dušama i stvarima. Koliko samo dobro razumem one fatalne zavodnice koje su okončavale svoje živote na pogrešan način. One tanane duše koje su tražile utehu u opijatima, lošim muškarcima, i koje su upadale u nevolje samo iz jednog jedinog razloga. Da bi utolile glad za ljubavlju. Makar na privremeno. Neke od njih su bile suviše tanane i osetljive da bi kroz ovaj život koračale bez poroka. Neke su bile fatalno zanosne, te im je i kraj bio takav. Možda ovo pišem baš zbog toga što razumem takve žene.
Baš kako je i rekla sama, Dži Meri Karandži: Sve je vredelo, i boli koje su me pekle i plašile mi dušu, jer mogla sam hodati kuda sam hodala, a hodala sam kroz Pakao na Zemlji, Raj na Zemlji, opet natrag, ispod, daleko između, kroz, u, i iznad.
*
Sedim u brusu i boksericama, na radiju kreće moja omiljena od Whitney Houston – So emotional. Ne mogu da joj odolim i odvrćem je do daske. Njene pesme su mi uvek nekako snažne, a opet pune emocija. Ispijam kafu, pušim cigaretu za cigaretom. Vulkan emocija preti da će izbiti iz mene. Svakog časa. Ali to nije onaj vulkan emocija koji te tera da plačeš. O ne. Ovo je nešto mnogo duže i mučnije. Nekako, kao da ne planira da ostavi na miru duži period. Kao da poručuje, ne, nije još gotovo. Prosto traži da izađe iz mene. Traži da se realizuje na bilo kakav način. A ja za bolji od ovoga ne znam. Da ne pišem, poludela bih, prsnula bih, otišla bih u alkose, ili šta god. Nema tog psihijatra koji može da odvede čoveka na večno spasenje u ovom životu. Sve mora sam, uz Božiju pomoć i blagoslov. To nam je jedina i najneophodnija pomoć svima nama ovde.
Koliko god mislili da ćemo biti savršeni i bezgrešni, nećemo. Nikada. Uvek će postojati neka suprotnost koja svaki put pravi neku podelu u našem životu. I sa tim sami moramo da se suočavamo. Dok žustro uvlačim dim od cigarete, znam da će ovo morati da se prenese na papir. Za bolji način ne znam.
Na psihoterapije bih verovatno dala čitavo bogatstvo. Saznanje i rascep moje gotovo savršene ličnosti, i sa druge strane slabosti koje se stalno javljaju, stvara veliku lavinu emocija u meni. Nije lako. Nikome od nas nije lako. Možda baš putem svega ovoga i sama uspem da prevaziđem tu slabost. Svi pronalazimo najlakši način da se čupamo ili da to potisnemo, ili pak izbacimo zdravo ili nezdravo iz sebe. Vraćam se u bližu prošlost. Ne znam šta će doneti budućnost. A možda tako i treba?
Klaudija
Recenzije
Trenutno nema recenzija.