• (0)

    Nagon, podstrek, damari i zvuci

    ευχαριστώ

    Atinska noć traje dugo. Započinje u Plaki, završava se – s onim najlepšim što od nje ostaje – u sećanju. Plaka je puna noćnih restorana sa specijalizovanim programom za strane turiste, sa izvrsno spremljenom ribom, odličnim vinom podneblja („Retsina“) i buzukijem. U Plaki se, međutim, mogu pronaći i male kafane s limenom pećicom u sredini prostorije, gde domaćin sprema musaku od zelja, iznosi na stolove masline i sir, i svoje ružičasto vino. Kad počne pesma, stolovi se spajaju i svi sede u polukrugu oko pećice i malog podijuma za igru. Najlepša među Atinjankama, u maslinastoj haljini, ustaje tada i počinje s plesom na tom malom prostoru između stolova. Svetlost je prigušena, u polumraku njeni se pokreti približavaju suštini igre, a njeno lice, isprva nežno, detinje, postaje strogo, kao isklesano, nedostupno lice Telemahove majke. Na kraju svog nastupa ona kleči, opuštenih ruku i povijene glave, potom se pridiže oslanjajući se o moje koleno i koleno moje žene, Marije, pokupi s poda u oduševljenju bačene joj cvetove, okruni s njih latice i razbaca ih svud po stolovima. Najlepši među Atinjanima (Patroklo), na nagovaranje ostalih mladića, sad stidljivo izlazi na podijum, ne igra već seda na pod da otpeva staru grčku pesmu; iznad njegove glave domaćin pažljivo naliva u čašu vino, i on, u pesmi, otpija prema onom ko ga je počastio, spuštajući pogled prema podu. Čaša posle dugo stoji na ivici podijuma; blesne na momente od nekog zalutalog, praskavog plamena. Najednom, pesma prestaje… Jedan tužni mladić, Klajos, s crnim florom na rukavu, bez reči ustaje od stola i igra, s bolom što ga lice ne iskazuje, u tišini, sa zanosom podjednako odmerenim i za sreću i za tugu, onako kako je igrao Grk Zorba!

    Kad smo odlazili odavde, Klajos, koji je bio u žalosti za preminulim ocem, pozdravljao se sa muzičarima, gostima i domaćinom kao s dugovremenim prijateljima, i dok je svima, pa i nama, čvrsto stiskao ruku, ja sam s njegovih usana nekoliko puta pročitao reč: sreća! Zaborav sve leči, a pesma i igra su najbolji način zaborava, jer u njima čovek se seća samo onoga što voli. Grci pesmu podređuju igri, oni su u pokrete ugradili sećanje, sećanje i na dobro i na zlo, na tugu i sreću; njihova igra je suština a pesma samo dekor.

    Ostali su nam još, posle Plake i sirtakija, dugi ponoćni sati da razmišljamo o tome kako se ceo život sadrži u jednoj jedinoj ovakvoj noći; da dugo lutamo poluosvetljenim gradom u koji se uvlače jutarnja izmaglica i tišina svojstvena metropolama u ove sate, da razmišljamo o sudbini Grka koja se s njima poigrala ostavivši im, od svekolikog bleska, samo ponos i osetljivost, i jedan već odasvud i od svih razgrabljen duh prošlosti; da u praskozorje otkrivamo Atinu kao golemu postelju s prozračnim baldahinom; svetlost u prelomu; belasanje Akropolja pod svetlima reflektora; treperenje žućkastog neona na hotelu „King Jason“; ritam jednog svedenog disanja, pred buđenje. Na balkonu naše hotelske sobe uskliknuo sam: ευχαριστώ! – reč kojoj nisam znao značenje i koju pre toga nikada nisam izgovorio; reč iskrslu iz pradetinjstva kao njegov simbol, reč koju sam nasledio i koja je deo mene samog kao i to pradetinjstvo.

    900 rsd
  • Učim se da gledam – Amerika
    (0)

    Učim se da gledam – Amerika

    2

    Srki. Moj najbolji drugar. Nema ga više. Proveo je u Americi, zajedno sa mnom, poslednje dve decenije svog života i vratio se nazad u Beograd, neizlečivo bolestan, da bi posle šest meseci agonije tu i umro. U svom stanu na Vidikovcu. Možda i srećan, jer umro je tamo gde se rodio i gde je živeo prethodne četiri decenije. Popio je poslednje pivo na mestu koje je dvadeset poslednjh godina sanjao i u snu ga nazivao tamo gde sunce izlazi.

    On mi je „udesio“ Ameriku.

    Srki je već imao šestomesečno iskustvo boravka u Americi; tamo, u Detroitu, sredinom 1989. godine, bio je gost kod svojih drugara iz detinjstva, a preko njega i mojih poznanika, Belog i Pere, i nikada – čudilo me je – ama baš nikada nije pričao o utiscima sa tog „gostovanja“. Održavao je vezu sa Belim tokom apokaliptičnog vremena s početka devedesetih, tek uzgred bi pomenuo da ga Beli ponovo poziva u goste, ali kao da je nešto tajio preda mnom u vezi sa tim, sumnjao sam da iz nekog razloga ne želi da mi prenese da Beli možda i mene uključuje u taj poziv, jer, istina, zbližio sam se s Belim tokom jednog njegovog boravka u Beogradu, u martu 1992. Pored mnoštva svojih uvrnutosti, Srki je voleo da bude „gospodar situacije“. I doista, tek kada je on odlučio da je za to sazrelo vreme, rekao mi je: „Evo ti Belov telefon i njegova američka adresa, bilo bi lepo da mu se javiš. Ja neću da idem tamo, bio sam već, a Beli bi rado i tebe ugostio.“

    Nakanio sam se nekako da napišem pismo Belom, a on se posle primljenog pisma javio telefonom: „Samo izvadi vizu i – stiže ti od mene novac za kartu, za boravak nemaš da brineš, bićeš kod mene.“ Prikupio sam sva neophodna dokumenta, uključujući odobren dopust s posla i preporuku Udruženja književnika iz Francuske 7 u kojoj je stajalo da bi mi boravak u SAD koristio u radu na novom romanu. Odbili su me, u tom prvom odlasku u američku ambasadu, te nebeske 1993. godine lepo dokumentovane u onom jesenjem popodnevu. Posle rutinske konverzacije, smeđokosi, providni, izvežbano ljubazni konzul, jednako se namešteno osmehujući, rekao mi je da je moja dokumentacija za svaku pohvalu, no, situacija (situacija sa mojom zemljom) je takva-i-takva, zar ja to ne znam? Žao mu je, on mi zasad ne može izdati vizu, prećutao je da mi kaže da pripadam naciji čiji je predsednik jedan osioni komunista… Pokupio sam svoje papire kivan na sebe što sam i ja prećutao da mu nešto kažem: ne osmehuj se zalizanko, ja nisam od tvoje sorte. Šta me je porazilo: u Titovoj Jugoslaviji jedan Srki, uz sve epitete za njegovu dobru dušu, zbog čega četrdeset godina jeste bio moj istinski drug, jedan luftiguz, dakle, sa završenom osnovnom školom, bez sekunde radnog staža, bez kučeta i mačeta, na maminoj trpezi u četvrtoj deceniji života, otputovao je s crvenim „komunističkim“ pasošem u Ameriku kao od šale, sada je jednom inženjeru zaposlenom u naučnoj ustanovi, piscu, porodičnom čoveku s decom, s vlasničkim prebivalištem, koji je već proputovao pola sveta i nigde tamo nije ni pišao na javnom mestu (a Srki jeste, pričao mi je, kad je bio s Belim u Njujorku) a kamoli da je podmetao bombe ili širio komunističku propagandu, zabranjeno da poseti, recimo, američku stranu Tesline Nijagare. „Ne zagađuj naše prelepo kapitalističko tlo“, govorio mi je našminkani osmeh američkog zvaničnika iz kabine, iza debelog stakla.

    Zašto se s ovakvom beleškom osvrćem danas unazad? Strepeo sam: ko zna da li ćemo igde i ikad još putovati? Šta je bilo – bilo je, tako su stajale stvari.

    U drugom pokušaju, početkom jula 1996, odobrili su mi boravak u Americi. Šta je presudilo? Već stečeno iskustvo odlaska u Ambasadu, ili osoba koja je odlučivala, jedna sasvim normalna žena s one strane šaltera koja je, bez osmehivanja, prirodno ljubazna, bez ikakvih dodatnih pitanja, gledajući moja dokumenta, izgovorila tek nekoliko reči: „Aha, inženjer… idete u posetu prijatelju iz detinjstva… ma nemojte, zove se Miro Klemenc…“

    Nekoliko dana posle mene i Srki je otišao u Ambasadu. Na njegovo a jednako i moje veliko iznenađenje, i on je dobio vizu.

    Putovaćemo odvojeno, takve su iz nekog razloga bile direktive odande, iz Srkijevog štaba u Americi.

    Putničke agencije su se prosto utrkivale oko moje karte; u to vreme cena povratne karte do Amerike u proseku je iznosila oko 400-500 dolara, no, budući da je za avgust prema tamo vladala putnička groznica zbog Olimpijade u Atlanti, cena je više nego udvostručena. „Gea“, „ABA“, „Putnik“ i još neki prodavci, kojima nisam krio da imam ponude sa više strana, razbijali su se oko mene u međusobnom nadmetanju; odabrao sam i rezervisao „Putnikovu“ ponudu od 1.070 dolara i javio Belom taj, za mene, astronomski iznos.

    Beli se javio krajem jula i poručio mi da novac stiže preko Majla koji dolazi u svoj stari kraj preko Beograda, trebalo bi da ga u to-i-to vreme sačekam na Surčinu, sa Srkijem, jer Srki zna Majla, i da od njega primim pošiljku.

    – A ti si taj! – kazao je Majlo, debeli Lala, pružajući mi koverat sa žigom motela „Rainbow“. – Svakakve sam priče čuo o tebi. Drago mi je. Onda, vidimo se u Ameriki.

    U koverti je osim novca za moju kartu bilo i 40 dolara „za pivo“ Srkiju.

    I otišli smo na to pivo, Srki i ja, ispijajući flaše na betonskoj klupi ispred granapa na Vidikovcu, njegovom omiljenom mestu – tamo gde sunce izlazi. I prvi put smo pričali o Americi, zapravo, ja sam ga samo slušao, znao sam da su te njegove „izglobljene“ priče upućene meni za oprez, da mi na znakoviti način ukazuju na ono što bi trebalo da se potvrdi kad budem bio na licu mesta, pre nego što i on tamo stigne. Dok je pričao, razmišljao sam o pozamašnoj svoti novca u svom džepu koja mi je stigla od Belog, praktično nepoznatog čoveka: samo nekoliko druženja s njim u Srkijevom „ateljeu“ na Vidikovcu pre nego što je otišao u Ameriku, i dva-tri zajednička izlaska u restorane onda kada je odande prvi put doputovao na kraći odmor u Beograd; imao je devojku Anitu s kojom je bio par što izaziva zavist u onih koji su ih posmatrali, napisao sam nekoliko literarnih skica o njemu i njoj – to je bilo sve. I bilo je tužno, sećam se da sam tragao za uzrokom svog bedastog raspoloženja. Kasnije, u kući, Marija i ja smo seli na krevet, izvadili smo pare iz koverta, provlačili novčanice kroz prste, bacali ih uvis, da lepršaju i padaju na gomilu, kao oni srećnici po hotelskim sobama u filmovima o Las Vegasu. U kućnom budžetu, uz nešto nemačkih maraka s kojima smo spasavali (ne)vrednost strmoglavo inflatornog dinara, imali smo i tri novčanice od jednog dolara, odložene kao fetiš u Zilahijevom „Samrtnom proleću“ na najvišoj polici kućne biblioteke, koje sam od jedne Belove pošiljke Srkiju „otkupio“ s nekoliko čekova u birtiji na tramvajskoj stanici u Topčideru kad je Srki s njima hteo da plati račun za litar belog i kiselu vodu. Marija je videla senku (ipak) u mom osmehu, stisla mi je dlan i rekla: „Beli nije naivan čovek, posle više od deset godina u Americi dobro zna da proceni svoje investicije. Ništa od ovoga nije slučajno; ako ništa drugo, investirao je u knjigu koju bi mogao da napišeš, o svima njima tamo. Američku knjigu. Uostalom, zar se nisi zbog pisanja odlučio na ovu avanturu?“

    Šesnaest godina pre ove situacije, posle našeg boravka u Parizu, razdvojio sam svoje stvaralaštvo na pre i posle Pariza. Pitao sam se sada, ne samo za stvaralaštvo nego za našu sveukupnu egzistenciju, za naš život – hoće li biti podeljeni na pre i posle predstojećeg leta za Ameriku?

    800 rsd
  • Gondeov sindrom
    (0)

    Gondeov sindrom

    3. Pisma, blago

    Svečanost. U uglu sobe, između dva velika prozora s penušavom čipkom zavesa, postavljena je jelka čvrsto uglavljena u krstasti čamov stalak. Okićena je krhkim ukrasima sačuvanim od lane: kuglice što umnožavaju bljeske talasastim udubljenjima, oblici zvezdasti i jajoliki, staklene životinjice i ptice s repom od srebrnih struna, pa prskalice, svećice usađene u metalne čirake na krajevima grana, medne bombone u „zlatu“ od staniola, celofanski listići i trake od raznobojnog krep-papira, pahulje i bela paučina; splet sićušnih lampiona što trepte u svim bojama umrežen je od vrha jelke do njenog podnožja u naboranoj svili osutoj konfetama.

    Svetlucavi prah što prolazi kroz sastave na prozorima, kroz ključaonicu i odžak, što oblaže čunkove, sastave kaljevih opeka, dno tinjave rešetke i grumenčiće otkotrljanog žara, načas zaleluja iznad utrnule petrolejke i potom se zavuče pod perjanu dunju gde su se deca ušuškala pred san. Fluorescentna svetlost oko svega i svakoga, stvari i ljudi. Oko mlekadžije, bakalina, pekara, krojača, šustera. Oko poštara!

    Svetluca prostor iznad stola u ukrašenoj sobi, iznad stranica rastvorenog adresara i oko skupocenog očevog nalivpera sa nepravilnim žutim prugama na crnoj osnovi. Pomeraju se po stolu čestitke čija je poleđina ispisana tankim tragom tamnog mastila, po jedna drukčije adresirana koverta za svaki čarobni prizor: snežni oblaci, gorska kućica zarobljena smetom, nahereni plot na prtini, zavejano poštansko sanduče, istrgnut prvi list iz kalendara, jele s granama poleglim od težine snega, irvasi upregnuti u kočiju nakrcanu poklonima, saonice, zvončići i šišarke, pegavo lane, zeka, mače sa mašnicom, promrzli vrapci združeni pod strejom, nasmejano lice Deda Mraza, veseljak s flašom u džepu zavejan pokraj stuba usputne svetiljke.

    Nalivpero vođeno veštom očevom rukom ispisuje poleđine oslikanih želja. Raste tovar poštarskih torbaka; pripravni su pečatari u Zobnatici, Slepčeviću, Rumi, Petrovaradinu, Segedinu, Andaluziji, Toremolinosu, Guadiu, Ženevi, Bitolju, Ohridu…; putuju pošiljke, stižu u pravo vreme do dalekih adresa. Na poštanskim sandučićima ispisana su imena: Josif Hristoski, Cimerman i Gospođica Mod, Gonde, Sibila, Helena, Notaroš i Lusi Furne, Žan-Luj Trentinjan, František Nekvasil, Hoze Eustasio Rivera. U pošiljkama piše da je napolju mraz, uklizana je strma ulica, sankaši podvriskuju i udaraju kalpiš, praskaju već posvuda prangije, nose se kupasti i valjkasti šeširići, siranovski nosevi i svakakve maske, kupovina je obavljena, pečenje je spremno i baklava s orahom od prošlogodišnjeg roda; piše da je u kući toplo, kaljeva peć izdašno greje i toplina raskriljuje sva vrata od soba; a dok jelka miriše i treperi od odblesaka boja, na gramofonu se vrte ploče s elegičnim pesmama o snegu.

    Kuća je ljupka starinska vila s krovnom terasom i mansardom delimično zaklonjenom dekorativnim nadzidom fasade; divlja loza puže od temelja do njenog vrha i gore se zavlači pod široke crepljike; plava pločica s belom brojkom 6 može se s jeseni kad loza ogoli, a u zimu za manjih snegova, nazreti na čeonoj strani između oluka i prozorskog ragastova; prostrano dvorište što okružuje kuću, pod nagibom, izlokano kišnim bujicama, divlje je i pitomo u meri koja ne odvaže ni na jednu stranu.

    Stoletni orah s ljuljaškom, stablo šljive sa sedlastom račvom u visini dečijih grudi, marela što posle prvog ploda u maju na jednoj grani zrije i u junu, badem kojeg će u doba cvata sasušiti jedan februarski mraz, dunja čiju ranjavu koru svu u krastama od slatkaste smole obleću stršljeni, kruška s mednim plodovima što vise na ogoleloj krošnji i u poznu jesen, mali orah kojeg će oboriti jedna noćna oluja, breskva sitnog baršunastog ploda, džombasta trava, mirišljavi korov koji nadleću vilin-konjici opervaženih krilaca, buba-mare i leptiri jarkih boja, opalo lišće sakupljeno u gomilice razvašarene naletima jesenjeg vetra.

    Nahereni plot s dve kapije za izlaz na obe ulice, bandera kraj glavnog ulaza gde tajanstveni posetilac vezuje belog konja, ispucala betonska staza do kućnog praga pod gustišom jorgovana, garaža s krovom obloženim terpapirom i dvokrilnim vratima sačinjenim od dasaka iz „Nekvasilove strugare“, šupa prenatrpana poljskim alatkama, jedan dvorišni ugao s automobilskim otpadom na čijem je vrhu starinska felna od upletene žice, plavo-belo okrečeni golubarnik s prostranim tremom, senovnik pod vinovom lozom i puzavicom ruže, pseća kućica ozidana ćerpićem izdahle porodične manufakture, dva vodoslivnička bureta sa poklopcima što pred nevreme zloslutno kloparaju.

    Cvet jorgovana, ljubičast i beo, cvet jasmina i behari voćaka, bokori ljubičica, visibaba, hrizantema, dan-i-noć, divlji karanfil, čašice božanstvenih lala, baršun ruža, pastoralni cvet bocike, čičak, ukrasni šimšir što okružuje nisku dvorišnu česmu, ladolež, fasadna loza s jeseni zelena i žuta i purpurna i grimizna.

    Jutarnji i večernji cvrkut vrabaca ugnježđenih u lozi iznad svakog prozora, umiljati lavež Bubike, Arapa i Liska, jauk bespomoćnog mačeta slomljene kičme, imena svakog pojedinačnog goluba, lepet njihovih krila pri uzletanju, boje njihovog perja, nadimci za ježa, kornjaču i zeca čije su oči u boji dva klikera iz kolekcije za pokazivanje, imena svih suseda po redosledu doticanja u sluh, njihov izgled, njihovi glasovi i pokreti.

    Sve ovo u srazmeri primerenoj detinjem uzrastu, uveličano ali nekrivotvoreno, biće ucrtano sa preciznošću najboljih kartografa na mapama za buduće tragače; sve to probrano štivo odrastanja, sačuvano od kasnije sumnje u autentičnost, biće smešteno u stvarna i izmišljena skrovišta, u najskrovitije uglove dvorišta i kuće, iza njenih masivnih vrata, iza njenih debelih zidova, u sigurna skloništa za spas od propadanja, u kovčege obložene zelenim plišom i u priče kao što je ova.

    *

    Izlazimo iz boksova u sjajnim čizmama od tanke kože, u belim „pumparicama“ izlizanim između prepona, u bluzama od svile jarkih boja i sa kapama podvezanim oko brade. U padoku je već odlučeno ko će biti Cimerman: on će uzjahati Satana. Manje srećni raspodeliće za ovu trku preostale parove jahača i konja: Cigu i Petuniju, Karolja i Vestalku, Papa i Herkulesa, Konstantinovića i Ćefa, Manojlovića i Tonku. Prilazimo sedlu postavljenom preko račve na šljivinom stablu, objahujemo ga; noge su nam u uzengijama i čvrsto su povučene uzde, spreman je između pazuha džokejski bič od rezbarenog leskovog štapa. Trku će opet dobiti Satan; vrat mu je znojav i kao uvek – izbrazdan grimiznim peteljkama vena.

    Kad smo bežali od kuće penjali smo se na orah uz debelo hrapavo stablo, u gustu njegovu krošnju, nevidljivi ni sa zemlje ni sa neba. Skrivali smo se tamo i kad nam nije bila potrebna uteha, ni bekstvo od ružnih stvari i strašnih nepravdi, već nešto drugo i sasvim drukčije, nešto što nismo znali šta je ali što je bilo lepo i samo naše. Ni u snovima se nismo sklanjali na druga mesta: pentrali smo se na presto u orahovoj krošnji, neuhvatljivi za zveri i fabulozna bića.

    500 rsd
  • Negde, na kraju limba
    (0)

    Negde, na kraju limba

    I. POZDRAV UZDIGNUTOM PESNICOM

    Predosećao sam da bi nešto ovako moglo da se dogodi baš u ovoj godini u kojoj, s njenog početka, punim šezdeset drugu. Neku godinu unazad, u podsvesti mi je bila ova mogućnost; ne, nisam je planirao ali sam je zamišljao, oblikovao sam u mislima svoja raspoloženja u takvoj eventualnoj situaciji. Kad bih boravio u Iguali sestra Oriana i brat Enrike bi me pitali kad ću već jednom ostati s njima na duže, kod svoje kuće. Prošli put odgovor mi je zvučao prilično uverljivo: „Od sledeće godine, čim odem u penziju”. Kako god bilo, podsvest je to uradila. I podesila da bude u isti dan, 7. januara, kada sam pre 36 godina dobio svoj prvi posao i počeo da radim za Nacionalni institut za srebro (NIS) u Siudadu.

    Sedmog januara, dakle, negde oko deset sati pre podne, tek što sam na pauzi popušio cigaretu ispred ulaznih vrata kompanije i promrzao se vratio na svoje radno mesto, preko razglasa su me pozvali da dođem u kancelariju Službe obezbeđenja. Šta je sad? Ušao sam u prostoriju na čijem je čeonom zidu bilo ugrađeno dvadesetak ekrana i tamo mi je, bez ijedne razmenjene reči, odgovorna službenica uručila dokument na kojem je pisalo: „Huan Palasio Iriarte – Prestanak radnog odnosa.” U kratkom propratnom obrazloženju naveden je razlog: „Nekoliko puta je registrovano da je imenovani pušio na mestu gde zaposlenim radnicima prema Pravilniku kompanije Homdipo to nije dozvoljeno.” Prvo mi se osmehnula ta debela, nesrećno ružna muškarača u pantalonama s napućenim šlicom (podsećala me je na Čuča Očou, i sve mi je ovo zamirisalo na „slučaj” iz moje prethodne radne biografije), koju sam dotad sto puta video i pozdravljao se s njom u zajedničkoj prostoriji za vreme obroka, a potom mi je strelovito ispruženim kažiprstom pokazala u pravcu izlaznih vrata. Ta „paziteljka” mog zdravlja, ta ponosna čuvarka kompanije (za platicu kakva je i moja) od svakakvih zala, pa i ovog kakvo sam joj upravo ja naneo! Po kakvoj su to beše utopiji radnici među sobom braća, pomislio sam iritiran nastalom situacijom, po čijoj je to beše ideji čovek čoveku drug, onda kad je najpotrebnije, tamo gde su krv, suze i znoj zajednički, u rudnicima, topionicama, fabričkim halama, na gradilištima s kranovima zabodenim u nebo, na plantažama šećerne trske, pamuka, kafe i duvana, na uzavrelim gradskim trgovima oko kojih, raspoređeni po sporednim ulicama, rade tenkovi na leru? Ukopan od neverice zamalo nisam, poput paljbe psovki malog Aleksandera u onom Bergmanovom filmu, počeo s glasnom paljbom svih „nezgodnih” imena iz nutrine svog radničko-kulturološkog bića ne bih li odagnao nemušti bes: Karl Marks, Lav Trocki, Simon Bolivar, Ernesto Če Gevara, Fidel Kastro, Josip Broz Tito, Žan-Pol Sartr, Andre Malro, Diego Rivera, Frida Kalo, Elena Poniatovska, Karlos Fuentes, Pablo Neruda, Mario Vargas Ljosa, Ugo Čaves, Potkomandant Markos…

    Na ovom poslu, poslednjem u nizu od desetak od kako živim u SAD, za čije obavljanje nisu potrebne nikakve kvalifikacije, zadržao sam se čitave četiri godine i dva meseca. Za toliko vremena čovek može da završi studije na ozbiljnom univerzitetu, ili, toliko godina prođe da od svršenog diplomca postaneš stručnjak osposobljen za rukovođenje projektima od fundamentalnog značaja za državu, spreman da se boriš za njihovu doslednu primenu. Toliko može da iznosi zbirno vreme samo prevoza na poslovnim putovanjima jednog inženjera koji, u toku aktuelnog, neizvesnog, zapetljanog, ponekad rizičnog posla, razvezujući sigurnosni pojas u avionu ili pomerajući utrnule udove u vozu, autobusu, automobilu, terenskom vozilu, pali svoju cigaretu, svoju „Nadnicu za strah”, poput Iv Montana u filmu Henrija Kluzoa. Najzad, pomislio sam, za to vreme možeš da ispišeš pozamašnu svesku svakovrsnim ne samo književnim tekstovima vrednim koliko jedan prosti ljudski život.

    Radovao sam se, može biti, već na prvom koraku iza vrata koja su se za mnom automatski zatvorila, skoro bešumno, zaklopivši više nego simbolično, bez pompe, moj neizmenjivo okončani radnički vek. Najzad, posle oko hiljadu sedamsto privremenih srećica zvanih „danas je petak”, pomislio sam, uskočio sam u doživotni vikend! Gestikulirao sam u hodu prema automobilu na parkingu kompanije, mora da je bilo urnebesno, izvodio sam sve one vulgarne pokrete, rukama i kukovima, kao fudbaler kad mu se posreći da postigne pobedonosni gol, došlo mi je da napravim salto unazad u stilu famoznog Uga „Pentapićići” Sančesa. A zapravo, hteo sam da puknem od besa, nikako zbog ishoda moje radničke karijere – jer sam ga priželjkivao i bez sumnje na njemu podsvesno radio uprkos tome što bi to značilo pečat udaren na moju isteklu vitalnost – već zbog načina na koji je do toga došlo, jebemti, u zemlji od čije je demokratije, kopirajući je suludo, ceo svet izgubio razum.

    Naravno da sam znao šta sve oni mogu, na šta su sve spremni, znao sam i za tu stavku o pušenju iz grotesknog Pravilnika o radnom odnosu, o svemoći poslodavca i nikakvim pravima zaposlenog, svakodnevno sam izazivao njihovu hipokriziju i najzad dobio svoje, zadovoljan, jer nisam ja dao otkaz koji sam priželjkivao nego sam ga od njih dobio, sebe sam oslobodio krivice a njih sučelio sa sramotom.

    500 rsd
  • (0)

    Postoje mesta

    PRVI DEO

    Otvaram polako kao što jutro čini dragocenu škrinju od svetlosti i sna, od boja sazdani prostor, i čekam. Čekam na znak svojih misli. Koliko će samo nevažnih stvari da prođe preda mnom pre nego što svoje telo ostavim po strani, pre nego što ostanem sam, potpuno sam: bez dlanova i bez lica, bez svojih očiju naviknutih na svetlost i na pokrete. Tek potom, u mraku i mirovanju, bez ikakvog straha, tonem u vrcave naslage i počinjem da mislim: o dahu što me pokreće i bodri i naizmenično se pretvara u hranu i u sliku.

    1.

    Laganost! Laganost u pokretima, u procesu razmišljanja, u donošenju odluka, u postavljanju stvari na njihova mesta, u saodnošenju sa okolinom. Polako, što ne znači usporeno, nego lagodno, bez opterećenja, lepršavo, skladno i onda kad se među ujednačene poteze potkrade munjevit pokret. Svaki problem na putu, sve što treba savladati u kretanju neka klizi, kao po inerciji, s jednakim ritmom, praćeno istim udarom damara: kad pustiš korak da ga ne osećaš ni na ravnom ni na uzbrdici. Laganost, s elegancijom koju poseduju samo retki igrači. Baš laganost, lakoća i elegancija! U primanju lopte, u njenom vođenju i prenosu u protivničku dubinu, u trenu kad se upošljava saigrač ili šutira na gol, ali jednako pre i posle toga, u pokrivanju terena i „radu” bez lopte. Ne bez znoja, ali nikako sa zadihanošću koja guši pluća i slama srce, s grčevima od nagle promene ritma, od pogibelji i prenapregnutih pokreta. Te laganosti ima u onog ko zna kuda će i šta hoće, ko vidi cilj i zna da do njega treba stići kroz mnoštvo prepreka i kad se čini da je unedogled prazno; ko zna da uživa ostavljajući ih savladane, po redu, jednu po jednu iza svojih leđa. Bezglavi se kupaju u znoju, iscrpljuju do pucanja u lomatanju od jedne do druge prepreke na putu; ne vide proces pred sobom, nego se satiru na svakoj fazi celovitog niza, menjaju položaj, pogled, misao, pokrete, strategiju – u magli im je situacija posle svakog poteza ili trenutne kombinacije; mutno im je u glavi. Tako idu kroz život, kroz parkove i gradska naličja, kroz svakodnevicu prepunu trik-majstora sa „rezervnih” klupa. Laganost je dugotrajna, tiha voda koja „nevidljivo” radi, efektnije, celishodnije od svake bujice. Najduže se pamte noći tihe, za samotnim stolom periferijske gostionice bez sata; najbolje je ono prijateljstvo koje nema znojave prelome ni škripe kostiju u svom trajanju, bez šavova i bez lepka između deonica u nizu. Ljubav u laganosti – najlepša je. I smrt, kad dođe, što dođe za stolom u bašti, pod hladnjakom, kraj šoljice s kafom i s nedopušenom cigaretom među prstima, ili te iz života izvede u snu. U ruci snimatelja od dara, filmska kamera poseduje laganost od koje se nadima srce posmatrača.

    2.

    „Natural SC Auditorijum” na Univerzitetu Mičigen u En Arboru; petak, 17. decembar 2010. godine, negde oko 19:00 sati. Utišali su aplauzi iza prethodne dve projekcije iz programa „Studentskog festivala kratkog filma”, utihnjuju sad šapati u sali; prestaje šuštanje zimske odeće, škripa naslona, listanje festivalskog programa u crno-beloj štampi; svetlost opet lagano trne u visokom svodu, kao kod ubrzanog zalaska sunca. Nema jarke svetlosti ni na velikom platnu u koje se, po treći put večeras, uliva levkasti snop iz šumnog projektora u pozadini sale; ni boja makar kakvih, kao da nema, tek umbra i slutnja zelene.

    Obična, stara, već zarđala ograda oko pustog objekta ka čijem se vrhu, sve uokrug, uspinje „nezainteresovan” pogled objektiva. Bez i najmanjeg podrhtavanja, usmerena upravno na osnovni pravac kretanja, kamera klizi duž rešetke od uspravnih šipki u beskrajnom nizu. Ali, između tih oblica, čiji se razmak u ogradnom sklopu postepeno gubi i prazna se pozadina sve više magli, vidi se – laganost to dozvoljava – sve što zainteresovano oko želi da vidi: neprekinute igre, boje, slike zaustavljene u trenutku svog postanja, lica… Kamera jednako „klizi”, mada je utisak drukčiji, da je znatno brža, na svakom zaokretu kod prelaska s jednog na drugi nivo pri usponu ka vrhu zdanja. I sad je gore, na trećem nivou; zaustavlja se. Tu je devojčica s balonima, sama na prostranoj terasi, evo i mladića (nalik je Leu Mesiju i može mu biti vršnjak) koji joj prilazi s leđa i nežno stavlja ruku na rame; devojčica rastvara šake i diže ruke, uzleću u nebo razvezani šareni baloni. Kamera na kratko prati njihove žive boje u bezbojnom nebu, onda se spušta na nivo terase gde je sada pusto i opet bez boja. Jedna se sasvim nova buba mara lagano kotrlja preko vrpce od razvezanih balona koju iščezla devojčica beše bacila na beton, i nastavlja dalje prema otvoru pešačkog uzlaza na drugoj strani platoa. Zalepršali su načas krajičci bačene vrpce, lopta je odskakutala niz stepenište i nestala. Dok svetlo sa visokog svoda pritiče u salu, iz betonskosive s platoa terase izbija zelena, najzad je celo filmsko platno zeleno – travnato zeleno, iz kojeg klija uokviren natpis:

    Remember level 3
    by
    Cile Calderon dos Rios Zivian

    to my brother Nemanja

    500 rsd