• Ono što čini me sobom
    (0)

    Ono što čini me sobom

    KRILA

    Ja sam šareno drvo
    obučeno u crno.
    Vertikalno gledano
    Vidim sve što ne bi trebalo.

    Ja sam Sunce u protezi.

    Sve što sam želeo
    Nije mi se desilo.
    Ništa ne bih menjao
    Sve bih to ponovio.

    Iza mene otvorene vene
    ispred mene svet koji vene.
    Vetar kida sve sa mene.
    Gde li nosi moje seme?

    Da me sačuvaš od promene
    Jedeš snove
    i brige moje
    Sve će biti isto
    samo
    malo
    gore.

    Sa tobom imam dom
    Sa tobom imam koren
    bez tebe imam
    krila.

    ODLAZIM

    Nikad
    Više neću biti isti
    Snovi su mi prljavi
    Al’ putevi čisti

    Nikad

    Moje ime na listi
    Nismo svi jednaki
    Nismo svi isti

    Večno

    Znak u oku mi sija
    Odakle se niko vratio nije

    Odlazim
    Odlazim
    I ja.

    SVE SE VEĆ DESILO

    Opusti se
    Sve se već desilo.

    Niko ne zna dovoljno
    Da bi se brinuo.

    Niko nikoga ne poznaje
    Ni sebe samog
    Ali se odmah prepoznamo
    Kad se celi drugome damo.

    Pre-poznajemo se
    Putem intuicije,
    Koja je
    Naš kontakt
    U tu memoriju svega
    Što se već desilo.

    ONO ŠTO ČINI ME SOBOM

    I u najgorem haosu
    I u najcrnjem užasu
    Jedno sam znao.

    Da rešim li se haosa biće mi žao.

    Da rešim se Haosa
    Sve od sebe sam dao.

    Da sam se rešio
    Sad bi mi bilo žao.
    Jer ono što čini me sobom
    Je i to
    što sam
    Haos.

    PORUKA SEBI U PROŠLOSTI

    Većina svega zbog čega brineš
    I čemu se nadaš
    Neće se desiti.

    (pauza)

    Spremaj se za najgore
    Tako što ćeš raditi (za) najbolje.

    I maštaj.
    Jer stvarnost ionako nije dovoljna.

    Čovek je mašta.
    Ostalo je majmun.

    500 rsd
  • U izolaciji
    (0)

    U izolaciji

    КРФ

    у маслињаку
    на острву видо
    слуша зрикавце
    на крфу
    шета шумом
    скупља шишарке
    носи деди на гроб

    СЛИКА

    није се сликао
    за породичну фотографију
    са славе
    кад су сви били ту
    није имао времена
    морао је да ради
    сад хоће да се слика
    има сво време
    овог света
    али више нема с ким
    слика се с парама
    за инстаграм

    НОВИ ПОЧЕТАК

    отопила се зима
    клупа на калемегдану
    с погледом на ушће
    још пуста и влажна
    вреба усамљеног песника
    обични смртници
    несигурни и тужни
    тумарају по оголелом шипражју
    у потрази за првом висибабом
    жељно ишчекујући пролеће

    МАЈ

    размишљам о свитањима
    крајем маја
    кад стидљиво
    прва липа
    на булбулдеру процвета
    и мирис будућег лета стопи се
    с мирисом тек млевене кафе
    а онда спознам
    да крај не постоји
    бар не у београду

    ЈЕДНОГА ДАНА

    једнога дана
    ова ће песма
    постати део
    некаквог прашњавог архива
    или ће бити
    пронађена на дну језера
    једнога дана
    можда
    ова ће песма бити компонована
    за хор зрикаваца
    и неког подсетити
    да је само уметност вечна

    450 rsd
  • Za spas plagijata
    (0)

    Za spas plagijata

    НИ РУЧНО НИЈЕ ОНО ШТО ЈЕ БИЛО

    Шта бисмо без наших руку?
    Али шта смо и са њима,
    жуљевитим или напомађеним,
    на оооруук и уз гуљење жуљева?
    На руке није што је било.
    Остало је руковање као нада и спас.
    Када руке јесу и/или нису једна у другој.
    У руковање са неким и руковању нечим.
    Тада и у тајној вези.
    Преко руковођења.
    У руковођењу један без другог не могу.
    Руковођа и руковођени.
    Ма шта мислили један о другом.
    Али зна се ко је од њих важнији.
    Ипак, изнад свега је чврста рука.
    За руковођење.
    Она не мора да има баш десет прстију.
    Има начина да се и без њих у пуном броју
    лупи шаком о сто.
    Довољан је и један прст за нестанак света.
    На дугме.
    Држи се у ташни.
    А она не испушта из руке.
    Као што и друга страна веже руку за ташну,
    са својим истим дугметом.
    У међувремену, док једна или друга страна
    не притисне своје дугме,
    једним прстом,
    дешавају се руковања њихових руковођа.
    Тражи ли њихово руковање наш рукољуб?
    Јавиће нам.

    ВЕЖИ УСТА

    Ништа ми не фали, ништа ми не фали.
    То је из његових уста говорио неохлађени бол.
    Охлађени бол ухватио га је за руку
    и повео од врата до врата.
    Ништа вам не фали, ништа вам не фали,
    проговорили су из белих мантила,
    али нису имали против да и сутра дође.
    Дошао би и сутра, али када је сутра дошло,
    његово јутро повело га је на друго место.
    Нико не зна шта тамо има, а не зна се и
    зашто је тамо морало да га поведе.
    Без отпусне листе.
    Не иде то тако, не иде то тако.
    Али кажи то гласно, ако смеш,
    свеједно што ће ти зањихана звона
    прогутати глас.
    Можда си и Јован, али ниси праведни Јов.

    КАРИЈЕРА

    Под утуљеним фењером
    решава ребус свог ражаловања са места директора
    државних железница.
    Као дечак протериван је од брижних са слепих
    колосека локалне станице кроз чије се празне
    вагоне провлачио.
    Који је усуд слепих колосека његовог детињства?
    Да га учине верно оданим напуштеном у његовој
    непокретности, па ако је њему самом господарење
    брзином било што и само његово постојање?
    Или да и такав у надолазећем му ветропирењу
    улази и излази из себе
    као кроз најпрометнија врата железничких станица?
    А сада, у вечерњем сату, тек притворени прозор
    над фењером пропушта ветар
    да му кроз пиштаљку о врату сипљиво продувава
    у раздрљене груди, давно одучене од бусања у њих.
    Тако му се и отворено затвара, а погубљени кључеви
    планираних годишњих редова вожње
    болно му се оглашавају са својих непостојећих брава
    на привесцима о пасу.
    Ступа са непостојеће папучице вагонских врата
    да би ноге опрезно положио у смлачену воду,
    вођену у лавор скретницом пипка бокала у руци
    животне сапутнице му,
    предавајући се поспаности у још једној вечери.

    САЛОН ЛЕПОТЕ

    Даме старије, године не треба да имају,
    осим за себе саме.
    То пориче седокоса једна
    полуустајањем,
    седиште нудећи ми.
    Задовољство не ускраћујем себи
    да кажем јој:
    Не, хвала,
    које говори мени што она неће чути:
    Само када будем млађи од тебе.
    Таложим прекор у себи,
    за осујећење њеног подмлађивања.
    А ни из салона за лепоту
    не излази се без замерке огледалу,
    нека зна та седокоса и када
    улази и излази из аутобуса,
    па и у овај с камерама високе резолуције,
    за њу посве сувишне.

    БИЋЕ СРЕЋЕ

    Трну му прсти, излегаће се, слути, црвићи
    из слова уситњених што их сада исписује,
    довољно благотворних црвића за ферментацију
    песме, што се пише за једног читаоца, оног о
    коме сваки песник снева.
    Биће среће да се ова,
    што ће у врењу своме сазрети,
    своме таквом
    у руке утрапи, када тај посегне, зна се:
    за буђавост сира: рокфора, горгонзоле, бријеа;
    ма којег другог, лековитог,
    и уз гутљаје вина црног, не, шардонеа са
    бријеом, мирисне дарове буђи чулима
    својим у власт предаје.
    Да тада и песма лека себи нађе.

    500 rsd
  • Ognjena
    (0)

    Ognjena

    STARAC KOJI JE KUPOVAO VREME

    Bio je skrušen pred njom kao pred katedralom koja se penje u nebesa. Pogledom je pokušavao na tren da obuhvati veličinu prostora koji ona zauzima toliko lako, toliko prirodno i pitao se kako je moguće da sve to nestane čim se ona okrene i ode. Želeo je makar komadić da sakrije u svoje džepove i da u nekom samotnom delu dana ponovo dodirne taj život otkriven tako nepravedno kasno, činilo mu se.

    „Ona je kao Rejčel Vajs u sobi punoj džeza“, pomislio bi. Buntovna iz nekih pravih razloga koje je uvek umela studiozno da objasni gestikulirajući pomalo umiljato, pomalo odsečno, večito zaljubljena u svoj zanos bez koga više nije mogao da zamisli ni nju ni sebe.

    „Nije li pomalo glupavo porediti je sa nekom drugom?“, pitao se dok je u glavi razmotavao njihove razgovore kao traku omiljenog filma.

    Nije znao kako da joj priđe, a još manje kako da pobegne od nje. U svojoj nesigurnosti krišom ju je uzdizao na neke njoj nepotrebne, vrtoglave visine dajući sebi izgovor nedovoljnosti i opravdani razlog za beg. U okrutnim napadima tih svojih nesigurnosti govorio je: „Znaš, ti nisi tako savršena“, na šta bi mu se ona nasmejala odsutno i rekla: „Ali ja i ne želim da budem savršena“.

    „Ko ne želi da bude savršen?“, to njegovo pitanje stajalo je između njih kao večiti zid.

    Mlađa je od njega, ali nisu samo njene godine razlog njegovog osećaja poraženosti dok stoji pred njom. Ona govori jasno, puna samopouzdanja. Njeni stavovi su čvrsta utvrđenja izgrađena davno pre njegovog dolaska. On ne može da nadogradi više niti jednu jedinu kulu, niti jedan jedini zvonik. Oseća se nepotrebno i staro. Starije nego što zapravo jeste. Zato traži pukotine u njenom utvrđenju, podriva ga nesigurnostima i cinizmom. Previše lako joj postaje neprijatelj. I to ga plaši. I to ga tera od nje.

    „Predosetila sam tvoje pokušaje da me sakriješ od mene same. Zato sam ostavljala mrvice hleba za sobom, da bih mogla da se vratim“, rekla je dok su se opraštali.

    Nije rekao ništa. Gledao je negde iza njenog ramena, pravo u život kome ona sada odlazi svestan da laže kada kaže „Videćemo se uskoro“ umesto „Videćemo se kada te prerastem. Kada budem mogao da stojim pred tobom uistinu ravnodušan i svemoćan. Videćemo se slučajno, u prolazu, bićemo u društvu nekih drugih ljudi koji će znati samo ono što želimo da znaju, i bićemo večito sklonjeni u ovom danu, u ovom tuđem gradu gde smo na čas živeli nas“.

    To joj nije rekao. Znao je kako bi ga ona tad lako uverila da uradi nešto potpuno suprotno, nešto što ne sme, nešto na šta nikada neće biti spreman.

    Nestaje iza ugla ostavljajući je sa njenim lepim malim crvenim koferom punim uspomena i nenošenih haljina za koje nije bilo vremena. Pobegao je kao i uvek vešto od njene tuge i tako vidljive odbačenosti, večito nesiguran da li beži od nje ili joj se ipak neprekidno vraća.

    Otići će pravo u dan bez nje. Sastanak u 13:00, sastanak u 15:00, večera u 20:00, piće u baru tačno u 23:00, sutra je njegov let, sutra je već predaleko, na sigurnom.

    „Nisi primetila, pocepao sam tvoj džep i stavio u njega mrvice hleba. Da mogu ponovo da te nađem, pre nego što ti nađeš sebe i shvatiš koga si zapravo volela“, hteo je napisati. Ali nije.

    Taj otužni starac koji kupuje vreme koje mu izmiče.

    500 rsd
  • U dahu
    (0)

    U dahu

    Dah života

    Klik-tik. Dobro poznati, uobičajeni zvuk zaključavanja. Kao i svaki put, sa rukom na bravi, pričekao je da li će spolja da odgovori neki drugi zvuk. Ne, danas nema odjeka hoda po stepenicama, brujanja lifta, razgovora, niti kašlja. Lagano je skinuo kaput i okači ga na čiviluk, a šal koji je pažljivo presavio nađe svoje mesto iznad kaputa. Mokre cipele zameniše tople papuče. Zakorači hodnikom, ujedno i skromnom kuhinjom, koji je vodio u malo kupatilo, ali najpre sa već spremljenom vodom u šolji ispuni džezvu pa uključi ringlu. Po ulasku u kupatilo odvrnuo je hladnu vodu i umio se. Nakon što se obrisao u ogledalu ga je dočekao njegov lik. Bez promene. Izašao je iz kupatila i skrenuo desno ka jedinoj sobi u stanu. Odmah naspram sobnih vrata a ispod trokrilnog prozora nalazio se stari radni sto sa dve fioke ispod ploče i stolicom ispred. Na sredini stola je počivala jedna duboka drvena kutija sa poklopcem. Pokrivala je bar trećinu radne površine i zato je delimično ležala na radijatoru. Pored kutije, s leve strane, stajala je lepa zelena stolna lampa, kao one koje se mogu videti u bibliotekama i čitaonicama. U sobi se još, desno, nalazio krevet uredno zategnut, uz koga se pribio noćni stalak a na njemu sat, stari emajlirani sa ušima; levo orman. Između ormana i radnog stola gnezdila se fotelja presvučena flisom oker boje. Prišao je ormanu, oslobodio se odela i brižljivo ga složio, te potom obukao udobnu pamučnu trenerku. Okrenuvši se od ormana, samo jednim korakom dođe do polovine sobe i zagleda se u porodične fotografije na zidu. Premda različitih dimenzija, bile su poređane u nizu gotovo celom dužinom kreveta. Uzdahnuo je, jer danas nije raspoložen da traži neku sitnicu koju ranije nije primetio, mada zna da se neka i dalje tvrdoglavo krije. Možda će to uraditi kasnije. U to se začu ključanje vode. Kašičica kafe, i topli, opojni miris ispuni stan. Sipao je napitak u šolju i preneo je do stola, a zatim se zavalio u stolicu. Napolju je dan zamirao i sumrak je otpočinjao svoju kratku vladavinu. Klik. Dobri poznati, uobičajeni zvuk paljenja lampe. Pošto je posedeo tako par trenutaka gledajući jarki krug svetlosti ispred sebe, prenuo se i iz desne fioke izvukao kožnu rukavicu, cigaretu, crvenu prozirnu pikslu i upaljač. Duboko je udahnuo miris kafe, stavio rukavicu na levu ruku, zatvorio oči i zagnjurio tom rukom u kutiju. Začu se čegrtanje. Ovaj put je uzeo dve odjednom. Jedna figurica je predstavljala crnokosu vilu tužnih očiju kako sedi na kapi rose, a druga viteza, oklopljenog, sa štitom i mačem. Skinuo je rukavicu, odložio je natrag u fioku i zagledao se u figurice. Neko vreme je pomno studirao njene plave oči i krhka krila, njegovu oklopnu rukavicu kako steže mač, a onda klimnu glavom i zaverenički se nasmeši. Ubrzo mu se cigareta nađe u ustima, upaljač škljocnu i plavi dim zaplesa između njegovih očiju i figura.

    – A sada… da vam dam život.

    Iz leve fioke uze papir, penkalu i poče da piše…

    500 rsd
  • Na slovo, na slovo
    (0)

    Na slovo, na slovo

    КЕР

    Љутио се један кер
    Каже људи није фер
    Ја се зовем кратко пас
    Против кера дижем глас

    Шта је тешко рећи пас
    Крстили су тако нас
    Кера нек однесе враг
    Назив пас је мени драг

    Одазвати се нећу више
    Пас реците макар тише
    Кер зовите од сад мачку
    Ја сам пас и стављам тачку

    ЛИЈА

    Једна кума лија
    Позвала у госте
    Да коктеле пију
    Поврће да посте

    Дошô мали зека
    Донео и млека
    А сврака са гране
    Донела банане

    Чим су гости сели
    И јести почели
    Прогута их лија
    Јер пост јој не прија

    ПЧЕЛА

    Пробуди се јутрос пчела
    Раном зором за видела
    Радни дан је, сунце сија
    За њом крену фамилија

    Дуги пчела лети лет
    Да пронађе шарен цвет
    Са жаоком да малена
    Скупи лепог полена

    Побола и главу пчела
    Да сакупи меда бела
    Па са прахом на ногама
    Чека смирај овог дана

    До кошнице дуг је пут
    Па се успут пчела крије
    Да не дође бумбар љут
    И мед слатки јој попије

    У сумрак је кући дошла
    Па се сместила у саће
    Берба јој је добро прошла
    Медић слатки нама даће

    500 rsd
  • Zvezde u praznom džepu
    (0)

    Zvezde u praznom džepu

    KORACI

    Hamburg, 18. 11. 1991.

    Korake neke čujem
    duša mi treperi cela,
    da l’ to na mesečini
    šapuće breza bela?

    Napolju mraz i tama
    u parku crni se klupa,
    sa sjajem u oku samoj
    da li ti srce lupa?

    Beli anđele, noćas
    šta rade naše staze,
    dok stopala vremena
    po meni lagano gaze?

    Skupi bar malo snage,
    vremena valjda biće,
    obiđi uspomene drage
    za našim stolom naruči piće!

    HAMBURŠKO JUTRO

    Hamburg, 22. 12. 1991.

    Hamburg svakog jutra
    hladan, smrknuta lica,
    bez golubova na krovu
    bez sitnih jesenjih ptica.

    S mrvicama u šaci
    dok stojiš na prozoru,
    za mene nešto baci
    beogradskim pticama u zoru!

    Gde nema ptica, nema ni ljudi!

    ULIČAR S GITAROM

    Hamburg, 7. 4. 1992.

    Stari uličar s gitarom
    na uglu moje ulice,
    s nekim urođenim darom
    mazno prebira žice.

    Limena kutija stoji
    tu ispred nasmejanog starca,
    prolaznika čitav krug
    svaki mu novac baca.

    A on u stihu sav
    pogledom nebo šara,
    i svaki oblak plav
    ljubi njegova gitara.

    Stari uličar s gitarom
    oko podne uvek dođe,
    uz njegovu pesmu setnu
    svaki dan mi ko tren prođe!

    HLEB

    Hamburg, 8. 3. 1992.

    Usnule trepere breze
    noćni povetarac tiho pevuši,
    osetih miris rodnoga doma
    buđenje proleća u duši.

    Daleko negde tamo
    u zemlji krvavog neba,
    pojeo bih komad samo
    crnog seoskog hleba.

    I bilo bi možda sreće
    više nego ovog trena,
    kad osetim u proleće
    teret davnih uspomena.

    Usnule trepere breze
    noćni povetarac briše mi suze,
    prolećni miris rodnoga kraja
    život od mene uze…

    ZVEZDE U PRAZNOM DŽEPU

    Hamburg, 21. 3. 1992.

    Dve zvezde u praznom džepu
    stisnuh drhtavom rukom,
    hamburšku noć mokru i slepu
    zamenih za rodni dom.

    Orošena duša od plača
    u oku miriše jug,
    sudbina od bola jača
    nikad mi ne beše drug.

    Umoran u cvetu mladosti
    na žutom lišću jeseni,
    svodim račune života
    dok oblaci umiru sneni.

    Boemska je ovo duša
    biće poeta još,
    sa zvezdama u praznom džepu
    jer život je ovaj loš!

    720 rsd
  • Darovi putovanja
    (0)

    Darovi putovanja

    ЈЕРУСАЛИМ
    (Град путовања по вечности)

    Много је тога што краси Свети град Јерусалим. На трен само може се опазити и ова прича која је само тренутак у бескрају лепоте коју пружа овај вечан и светлостан град. На мах доживљај је потпун иако само камичак у мозаику иконе говори много о историји незаборава.

    Пламичак радости је почео још у плану овог вечноликог путовања које не подсећа ни на једно друго.

    Још у Тел Авиву осетили смо тајанствене мирисе Свете земље. Све мирише на нешто тајанствено. Подсећа на мирисно уље. Путовали смо непун сат до Јерусалима. Ноћна светла подсећају на усправљене свеће а очи су нам биле огледала само да упију што више. Кроз нови део града само смо прошли. Модеран је и мало личи на западне градове. Брзо смо се приближили капији Јафа Гејт, једној од капија града Јерусалима. Извириле су уске улице које воде на различите стране. Улице су биле препуне традиционалних Јевреја обучених у црна одела. На главама су имали црне шешире, лептир машне на обично белим кошуљама и мало краће црне панталоне. Коса им је дуга и у плетеницама. Присутна је ту и шароликост људи разнолико одевених, пристиглих са различитих страна света да овде дочекају Васкрс.

    Уличице су уске и испреплетане али као да свака води до Гроба Господњег. Зграда је велики комплекс чији видик се открива одмах после капија. На самом улазу је напукао стуб од времена када је један патријарх измолио Благодатни огањ пошто је православнима било забрањено да буду у Гробу Господњем. На улазу је плоча миропомазања где је Христос скинут са Крста и окупан миром. Плоча миропомазања мирише и верни је непрестано бришу убрусима и то чувају за успомену. Велика кандила су надвијена на плочу миропомазања и личе на лампе које никад не престају да горе пламеном љубави. У овом великом здању све одише љубављу и топлином. До Гроба Господњег се брзо дође. Иде се поред спомен ризнице где се налазе миомирисне мошти разних светитеља. Када се дође до самог Гроба осећа се мир и велика тишина. Да би се ушло у сам Гроб потребно је поклонити се на самом улазу који је јако низак. Прво се улази у параклис Анђела а ту је и камен са Гроба Господњег. После се уђе у сам Гроб Господњи. Улази се са молитвом за цео свет, све створено и све што живи. Величанствен је осећај бити на Гробу Господњем који је празан а одакле је пре много година Господ васкрсао и победио смрт. Када се обиђе круг и на десној страни налази се стуб шибања на коме се и данас, када се прислони ухо, чује звук страшног шибања. У овом великом здању на спрату налази се Голгота, место страдања Господа Исуса Христа.

    Храм Гроба Господњег је највеличанственији у целом Јерусалиму и много се ту може осетити и доживети. На Велики петак централни догађај је ношење крстова од Преторије – затвора где је Господ био затворен па све до Голготе. Тада се иде улицом страдања онуда куда је Спаситељ ишао шибан и мучен под својим Крстом.

    Посебну молитвену топлину у Јерусалиму пружа Гроб Мајке Божије који се налази у подножју Маслинске горе. Црква има степенике којима се спушта на доле. Поклоници се често на коленима спуштају низ степенице. У овој цркви се налазе и гробови Светих Јоакима и Ане, родитеља Пресвете Богородице. Место са кога се Мајка Божија успела на небо место је посебне божанске љубави и милости према сваком створењу.

    Централни догађај у Јерусалиму за Васкрс је силазак Светог огња на Велику суботу. Тада се скупи и највише народа. У Гробу Господњем јерусалимски патријарх измоли Благодатни огањ. Тада се појави светлуцава нетварна светлост. Прво се свеће упале патријарху а од њега народ припаљује даље. Врло брзо блесне светлост и пренесе се на масу народа. Сви су узбуђени и срећни, умивају се пламеном који не сагорева.

    Сећање на Јерусалим једном доживљено никад не престаје. Најдубље је то сећање и у поимању свих других не може се упоредити. Храм Васкрсења говори о Васкрсу као свеопштем преображају наших душа и њиховом трајању у вечности. Христос је заиста васкрсао и променио сву твар и самим тим гарантовао вечни живот и наду у свеопште васкрсење. На сваком кораку све ово говори град Јерусалим.

    500 rsd
  • Povratna karta
    (0)

    Povratna karta

    7

    Marijus, naš prijatelj Rumun, predsednik je neke sportske asocijacije. Pozvao nas je u Petrograd na turnir. Bližila se Nova 2019. godina, grad je bleštao od luksuza i sjaja. Ukrašene ulice, bogati izlozi, Breitling satovi, skupi parfemi, sve sama ekskluziva obuće i odeće, dizajna nakita. Od silnog svetla činilo se kao da neprekidno traje dan.

    U Ermitaž smo ušli na ulaz za VIP-ovce, obleteli brzo par soba, jer je u programu uskoro banket povodom. svečanog otvaranja turnira.

    – Neću da idem na tu večeru – rekoh mužu. Sva ta raskoš i sjaj, kristal i šampanjac, fazani i kavijar, uobražene poznate face i muške priče, naravno.

    Izašla sam na Nevski prospekt. Od bleštave beline zabolele su me oči, hladnoća me štipala, vratih se u hotel. Bilo mi je dosadno i bila sam ljuta na muža što me nije više nagovarao da pođem.

    Menjala sam kanale na televizoru i u onom kratkom flešu između dva programa krenule su pokretne slike nekog davnog filma sa svim bojama, zvukovima i nostalgijom.

    ***

    Lenjingrad je bio drugi u rasporedu na našoj maturskoj ekskurziji. Počinjalo je leto. Grad je bio bez sunca, ali oči mojih drugarica su bile širom otvorene i pune svetlosti. Stajale smo opčinjene pred divotom, ceo grad je muzej.

    Svi ljudi koji uđu u Ermitaž sjedinjuju se u zajedničkoj želji da se poklone lepoti i umetnosti. Mi o tome još nismo mnogo znale, ali dok smo stajale pred čudesnim delima osećale smo neverovatan mir, kako nas lepota predmeta uzdiže visoko i kako se naše duše povezuju u beskonačnoj, kosmičkoj mreži duša.

    – U čovekovoj prirodi je da stalno traga za lepotom – rekao je mladi Rus, vodič, dok smo stajali pred Pikasovom slikom iz Plavog perioda.

    – Poklonite se pred njom.

    Iako smo bile različite, sve smo istovremeno otkrile da smo podložne uticaju lepote sa kojom smo se srele. Mi smo se poklonile plavetnilu njegovih očiju.

    Kaljinka, kaljinka moya (ribizlice moja)

    Pevale smo mu i udarale takt maturskim sandalama Kod Kralja iz Knez Mihajlove. Zvuk se kao božićni zvončići kotrljao po kamenim pločama Nevskog prospekta.

    Kikotale smo se dok smo zabacivale svoju sjajnu kosu malo razmetljivo, ali to se moglo očekivati od mladih devojaka u njihovoj prvoj avanturi. Gazile smo napred ostavljajući nepovratno idilu i slatke zablude detinjstva, neprekidno se smejući bez veze, zato što se u mladosti živi tako kao da te iza svakog ugla čeka sreća, samo je treba pokupiti. Telom nam se razlivala neka radost življenja, nismo se ni trudile da je sakrijemo, sve nas je teralo da poskakujemo i da se smejemo.

    Gazile smo dugim nogama kao gazele, u farmerkama iz Trsta dok su nas lenjingradski momci, uglađeni i fini, gledali sa obožavanjem i divljenjem, samo izdaleka.

    Dok smo ulazile u hotel zazviždali su sa druge strane ulice. Prema nama je poleteo buket belih rada, zacičale smo i poskočile. Buket je pao u moje ruke, Vrisnula sam radosno kao devojka kad uhvati bidermajer. Jedan momak se naklonio i nešto viknuo. Od uzbuđenja nisam razumela.

    – Šta je rekao? – pitala sam drugarice.

    – Na engleskom. Nešto kao:

    – With all my love! (s ljubavlju)

    ***

    Začula sam kako se otvaraju vrata, kako se prevrću neke kutije. Moj muž se vratio. Pretvarala sam se da spavam.

    Dok je skidao sako i drešio cipele reče:

    – E, da si bila, sedela bi pored svog omiljenog glumca! Moja žena Vas obožava, rekao sam Edrianu Brodiju.

    Nisam izdržala, pridigla sam se na krevetu i upitala:

    – A on?

    – Pozdravite Vašu ženu – rekao je.

    – With all my love!

    ***

    I dok sada držim razglednicu Lenjingrada koju sam kupila i nisam stigla da pošaljem, sve mi je tako živo kao da je taj trenutak sreće tu, da mogu da ga opipam.

    500 rsd
  • Moje srce pleše na vetru
    (0)

    Moje srce pleše na vetru

    БЕРЗА

    Он већ пету годину троши државну пензију а вратили га у први разред основне школе. Иста учионица, а учитељица Катица млађа него што је онда била. Куц, куц, врата се отварају, промолила се само седа глава, мрдају длаке са бркова, а они више пацовски него мишји. Устала уплашена учитељица Катица и каже изволите, изволите, господине инспектору. Тај одмах с врата, није се ни поздравио са учитељицом Катицом, па на њено место за столом, засео, као неки бег. Кажите, децо, добар дан господину инспектору, каже учитељица Катица, и сва деца скачу из скамија, устаје и он, некако се извуче и истегли, и каже са осталима добар дан, господине инспекторе. После госпођа Катица прилази том инспектору, он јој нешто говори, нешто се као договарају, а она после, тап, право пред њега. Он се опет извлачи из скамије, баш је узана, уплашио се, нема шта да крије, а није му ни право што опет мора да се показује, учитељица Катица му онда каже да је инспектор дошао да провери да ли нешто зна, јер је начуо да је највиши у разреду а да још ништа није научио, а можда и неће ништа да га пропита, одвешће га са собом, па ће после да види шта ће да ради са њим. Он пита учитељицу Катицу да ли баш мора одмах да буде одведен, нека га господин инспектор нешто пропита, можда ће и да зна, ако се сети. Нећеш, нећеш, ништа ти нећеш да кажеш, џаба ти је да се брукаш пред свима, ти добро памтиш, каже му учитељица Катица, али одмах заборавиш и ништа ти не вреди што прво запамтиш, важи се шта ти остане у глави, а из ње ти све изветри, остане ти празна, звечи као тиква, каже му, и зато инспектор хоће да те води. И боље ти је тако, јер је инспектор одлучио да те сада не срамоти пред овом децом, каже да си толико израстао и да се свуда прочуло да ништа не знаш, још ћеш и да поквариш ову добру децу. Она сада баш не може да му помогне, каже му учитељица Катица, што је било до ње, све је учинила. Можда ће господин инспектор моћи да му нешто поврати у главу, он најбоље уме да чвркне у слепоочницу, а зна и да лепо повуче за уши. Пристао је, шта ће, него да пође, могу и да му узму пензију ако не послуша. Шта би, стварно, он без пензије на овој скупоћи, зар да га то снађе, а не зна да ли шта и има у џепу, како сада то да провери, никада човек не може да буде сигуран ко је поред њега, свуда џепаре, него да се осврне око себе, где ли је тај инспектор, можда је и он, ко зна. Ма зашто га буде, нашли баш сада да га питају, ови његови, и то шта, ништа друго него зна ли он како се ко од њих зове, траже да им каже, важна ствар, а за инспектора не маре, да се само не покају, не може да се начуди зашто треба да им каже и како се редом зову, поређани ту пред њим, свако од њих, а толико се већ намножили, и свако је свој свет, а он хоће да остане у свом, и то је лично његова ствар, зашто му то не признају, него преко свега хоће да знају и да ли се он сећа свога имена, као да су, кукавни они, заборавили како су му, добро се сећа, 27. септембра 1959. године, исто изјутра, ишли да му изваде крштеницу. Изгубили су, ето, памет, а то кошта, не зна колика је сада такса за крштеницу. Нека банкротирају, нису бољи од других, свет је презадужен, нису ни чули за Волстрит а продају му памет, прво што немају, а његове акције нису пале, на дивиденду се помамила и учитељица Катица, у дилу са оним инспектором.

    500 rsd
  • Najkraće i kratke priče o ženi
    (0)

    Najkraće i kratke priče o ženi

    НЕКА ДРУГАЧИЈА ПЕПЕЉУГА

    Вратио се у дворану погнуте главе; девојка с којом је плесао беше изненадно нестала; много пре поноћи; и не оставивши ципелицу; засметало му је то нарушавање добрих обичаја.

    Пажњу му привуче паперјасти облачић који је лебдео недалеко од излаза из дворане; приђе и намах схвати да је девојка ипак нешто испустила и заборавила; биле су то речи: две једносложне речи, али које, то се није дало разабрати. Он хитро дограби мрежу за лептире и улови облачић; затим га даде краљевским лингвистима и логопедима да га излију и направе одречак.

    Кад одречак би готов, краљевић га погледа и, задовољан, нареди да се направи стотинак копија; потом копије даде гласницима и упути их да ће изабраница његовог срца бити она у чијим устима одречак буде зазвучао; они се упутише широм краљевине, уверени да краљев син није баш сав свој (што су и раније, као и његов отац, мислили).

    Многа су љупка уста пробала одречак током дана и недеља трагања; нека беху премала, нека преголема, нека таман; но у свим тим устима и усташцима одречак остаде нем.

    Али, упркос томе, он остаде пунонадежан.

    Надаше се да је његова изабраница у још неистраженом делу краљевине (можда и у иностранству, на неком туристичком или службеном путу?) и да ће је гласници ипак пронаћи; то беше његово прво надање.

    А друго је полагао у напредак технике: сачекаће проналазак уређаја на којем ће одречак прозвучати; а онда ће, пратећи траг изговорених речи, пронаћи своју траженицу.

    (Али ја, докони читаоче, не могох да сачекам шта је било после и завршавам ову бајку да бих доживео неку своју. Праштај!)

    600 rsd
  • Majska kiša
    (0)

    Majska kiša

    МАЈ

    Жути се љутић, једна давна нит.
    Ливада сија, тај предео-мир.
    Човеков живот – један речни вир.
    Злато детињства – недосањан мит.

    Тамнозелено. Трепти росин сјај.
    Четири листа – детелина, сан.
    Попино прасе силази низ длан.
    Мирише ружа. Увелико мај!

    А небо расте. Плови као брод.
    Душа се игра – неисказив чар:
    свака јој биљка, свако биће род.

    А сада тражи светлу шифру, кôд,
    да опет позна постојања дар,
    не само бригу и њен тужни ход.

    ЗИМСКА НОЋ

    Месец, у зимској ноћи,
    пределе обасјава…
    Тишина у пуноћи,
    мека и зрачноплава.

    Пределе обасјава,
    у мистичној самоћи,
    мека и зрачноплава
    тајна снега и ноћи.

    У мистичној самоћи
    рађа се друга јава –
    тајна снега и ноћи
    кроз простор исијава.

    Рађа се друга јава,
    попут поларне ноћи,
    кроз простор исијава,
    а време губи моћи…

    Попут поларне ноћи
    душа у песми спава,
    а време губи моћи –
    тишина зрачноплава.

    Душа у песми спава…
    Тишина у пуноћи…
    Пределе обасјава
    месец, у зимској ноћи.

    ЏЕМПЕРИ

    Суше се зимски џемпери на жици,
    по бојама су поређани складно.
    Позни септембар, поподне прохладно,
    ал’ сунце јасно. На плавој равници

    лет повремени (авиона, птице)
    не нарушава дворишну тишину,
    а свиленкасту кружну паучину
    испреда паук, ту изнад узице.

    Суше се зимски џемпери мекани.
    Мирисом лепим цветним преварена
    на вунене рукаве слеће пчела.

    Нестаће брзо и она и дани
    пријатног сунца, крхког као пена…
    Близу је тмурна јесен … зима бела.

    ЛИПЕ

    Храм Светог Саве бели се и блиста.
    А после кише равномерно плава
    светле небеса, испрана и чиста
    као мисао кад у срећи спава…

    Миришу липе. Кроз сав ваздух струји
    та душа цветна, простором се шири…
    И, чини ми се, једна пчела зуји.
    Ветар сећања почиње да пири…

    Миришу липе с питомог Врачара –
    тај ми стих давни нову песму ствара
    у овом трену што се вечним чини…

    А душа ми је и млада и стара
    у сутон јунски који се отвара
    док све трепери у цветној тишини.

    МАЈСКА КИША

    Кад мајска киша почне изненада,
    пљусне у Време давном дечјом чари,
    па оно буде једно вечно сада
    и душа ти се радошћу озари,
    у мисли навру лакоћа и нада
    док се природа у капима зари,
    а мирис липе здружено се дише
    с мирисом свежим топле мајске кише.

    Кад мајска киша у тебе урони,
    нестају бриге, туге, бесмислице,
    јер нежни бескрај тада ти зазвони
    и чујеш само да цвркућу птице.
    Осећаш нешто снажно, од искони
    док вода капље с ружине латице;
    у ту невиност поглед ти се склони
    док прозирне ти капи квасе лице.

    Кад мајска киша изненада груне,
    нежно и страсно кô пољубац први,
    пробуде ти се моћне, светле струне,
    поточић млади заплеше у крви…
    Латице мокре мирисно се круне,
    у барицама одсјај сунца врви,
    а ружа, липа и душа удишу
    ту праисконску, благу, мајску кишу.

    500 rsd
  • Ukleti princ
    (0)

    Ukleti princ

    VLAD

    Tihi zvuci Betovenove Moonlight Sonate razbijaju tišinu mračne sobe. Teške zavese pomera blagi povetarac. Leluja ih i rasteže, kao da horda duhova planira da nagrne kroz njih. Noć se već lagano uvukla u svaku poru moje kože. Mrak je izgrizao i ono malo svetlosti koju ju okrugla lopta ubacivala spolja. Mesečina je bila jarka za ovo doba noći. Sat je otkucao za ponoć.

    Veštičji čas. Čas demona, duhova, prošlosti. Moje vreme. Puštam prste da lagano klize po dirkama klavira prateći melodiju koja dolazi negde iz moje glave. Dopire u pravilnim razmacima prateći ruke. Zatvaram oči i prepuštam se muzici. Odavno znam svaku notu napamet. Poznat mi je zvuk koji odjekuje o prazne zidove. Poznat mi je odjsaj mesečine na crnom lakiranom drvetu. Poznati su mi podovi koji ne prigušuju korake. Svetlo obasjava negde iza kapaka dok njene riđe kovrdže izranjaju. Gleda me ušuškana u izmaglici vremena. Zarobljena u tom kratkom trenu gde je još postojala tačno nadomak moje ruke. Smeje se poput razdraganog deteta, skoro ne trepuće. Gleda me opijeno, sa toliko ljubavi da mi se čini da su mi njene oči zarobile oba plućna krila.

    Gušim se grabeći dah. Ruke nam se prepliću dok sviramo, kolena nam se dodiruju. Svetli muslin naginje se na platno oprljeno bojom neba. Njene usne se miču, izvrću dečiju pesmu tako da zvuči kao poruga, ne smeta mi, skoro da je i ne čujem. Sve što želim je da spustim svoje usne na njene i da je poljubim. Tako da ostane bez daha. Tako da mi se pridruži u hvatanju vazduha. Kažem joj to, i ako zvuči blesavo.

    Želim da te ljubim, Emili.

    Ona se jače smeje dok joj to govorim. A onda zadržavam dah. Skupljam malo hrabrosti. Komad baršuna se otire u mom džepu. Stežem ga prstima koji bi se znojili da nisu tako hladni. Izgovaram zapetljano želiš li, i hoćeš sklapajući ih u istu rečenicu kojoj se ne zna ni početak ni kraj.

    Gledam kako joj oči sjaje poput dijamanta. Poput onoga koji svetluca na njenoj ruci. A zatim skupljam još malo hrabrosti da joj otkrijem svoju tajnu. Tajnu koji joj još nisam rekao. Tajnu koju sam toliko dugo krio da nas je umalo oboje spalila i odvukla sa sobom. Biram reči i počinjem pažljivo. Govorim polako da bi me razumela, dok gledam kako joj se oči mrače. Tiha melodija prestaje. Njeni prsti su ukočeni, stežu suknju gužvajući je, njene usne su neme.

    Ne veruje mi, ne razume. Pokazujem joj. Pokazujem joj da bi najzad shvatila. Najednom visak dopire negde iz dubine njenih grudi, možda iz dubine njene duše. Prsten klizi sa njene ruke i pada na pod odzvanjajući. Vrti se u krug, pleše po mermeru. Okreće se onako kako se i ona okreće udaljavajući profil svog lika što dalje od mene.

    Njen glas vrišti i odjekuje mojim umom. Čujem ga tako živo. Puštam da mi njen lik klizi iz misli, gledam sobu koja se ponovo utapa u mrak. Zavese koje se sve jače kreću. Osluškujem oluju koja napolju besni, unoseći lišće kroz otvorene prozore. Nevreme koje dolazi nije ništa u poređenju na ono koje već dugo, predugo besni u meni.

    Trepatava svetlost sveće na klaviru se uvija. Prati je tanki oblak dima dok nestaje. Užareni ostatak fitilja svetluca pokušavajući da me vrati još jednom u prošlost. Tamo gde se miris voska mešao sa ugrejanim telima. Tamo gde se ispijalo vino koje je žarilo obraze. Tamo gde me je ostavila.

    Tamo gde je nema.

    Samo na još koju sekundu, samo nakratko. Samo da je još jednom vidim. Samo da joj još jednom dotaknem jagodicama obraz. Shvatam da su moji prsti nekako prešli na A melody of Tears.

    Nema suza koje bi prokleti isplakali. Neću je nikad više dotaći. Neću je ponovo videti.. Zapravo, neću je videti nikad više. Prekidam melodiju i spuštam poklopac. Odgurujem ga tako da treskom padne na dirke skoro ih polomivši.

    Čitava večnost je kratko trajala.

    800 rsd
  • Blizina nebeske daljine
    (0)

    Blizina nebeske daljine

    Sećanja (život umetnika, 1986.)

    Još kao dete imala sam želju da postanem režiser. Maštajući o tome, zamišljala sam kako ću u budućnosti ploviti okeanima i pisati romane.

    Svet je bio kao na dlanu.

    Pružila mi se prilika da prisustvujem snimanju serije Vuk Karadžić. Filmska ekipa je zadivila ljude na jugu Srbije u letnjoj seoskoj idili.

    Motala sam se oko glumca Manojlovića dok je on u hladovini vežbao svoj monolog.

    Primetivši da ga posmatram, započe razgovor sa mnom.

    „Star sam za ovaj posao. I da sam natprirodno biće, ne bih bio u stanju da upamtim ovaj tekst.”

    „Zar je moguće? Ja sam mislila da glumcima ide sve od ruke.”

    „Ne… Lako je mladim ljudima poput tebe. Pogledaj me! Ja sam matori Vuk. A ovo su moji brkovi koji su godinama rasli i pružili korenje do Beograda”, besedio je Manojlović dok je prstima uvijao svoje lažne brkove.

    Ah, koji zanesenjak, razmišljala sam dok mi je Vojkan objašnjavao ulogu sluškinje u jednoj od sledećih scena.

    „Nemoj da zaboraviš kostim”, podsetih ga na rastanku.

    Dvorište seoskog manastira blizu bugarske granice bilo je magično tog leta. Seljaci i turisti pratili su pomno svaku scenu koja ih je vraćala u daleku prošlost.

    Vojkan iz filmske ekipe i ja postali smo prijatelji. Poznavala sam teren, volela filmsku umetnost, a njemu je bila potrebna pomoć.

    Njegov kombi je podigao prašinu na seoskoj ulici dok smo tražili rekvizite za snimanje.

    „Gde da nađemo još nekoliko lejki. Možeš li da zamisliš da su one u to vreme služile kao čaše. Hvala tvojoj baki, ali potrebne su nam bar još tri.”

    „Ne brini. Ovo selo je izronilo iz prošlosti. Sačuvalo je tradiciju. Rešićemo problem.”

    „Propao bih bez tebe.”

    „Ah, samo se šališ. Nego, reci kakvu ulogu ima Slavko?”

    „Zadužen je za rasvetu.”

    Sledećeg dana, jedna kratka scena snimala se nekoliko sati. Ne zbog glumca Manojlovića i njegovog monologa, nego zbog aviona koji su uznemirili režisera Kadijevića.

    „Nećemo završiti do sutra. Ko je znao da će nas u ovoj vukojebini tako nešto zadesiti! Idemo još jednom!”, jogunio se on, „Jedan, dva, tri. Kreni…”

    I snimanje je trajalo sve dotle dok Kadijević nije pustio svoj glas:

    „Stani kad kažem! Pa dobro, ljudi, ko nam šalje ove avione? Čuju se u svakom kadru. Mi smo u prošlom veku, da li razumete? Manojloviću, skini taj sat! Ljudi, nemojte više da me pravite budalom, ovo je Vukovo vreme. Terajte avione! Zašto stojite kao ukopani?”

    Ekipa je ćutala i pomno pratila situaciju.

    „Hajde, biće bolje! I mi smo ljudi. I nama je potrebna pauza”, pokušao je da se smiri režiser.

    Publika je napeto čekala snimanje scene; ali uzalud.

    „Ovo je neverovatno. Dokle će avioni da nam prete? Dokle!?”

    Niko se ni tada nije oglasio.

    „Manojloviću! Ako sledeći pokušaj propadne – ti si kriv! Idemo! Snimanje!”

    Godinama sam posećivala baku i dedu, posmatrala seosko nebo, ali nikad pre nisam obratila pažnju na buku aviona. Ja sam očigledno sanjarila i u mislima krojila lepu budućnost, pa mi se činilo da je svet tih i uspavan.

    Filmska ekipa mi je donela inspiraciju. Scene su se snimale, a ja sam upijala svaki detalj, skicirala manastir i glumce u pesmarici koju sam uvek nosila sa sobom. Učila sam o životu i ljudima.

    Znala sam da će mi crteži i zapisane reči jednoga dana biti sećanje na divan trenutak.

    600 rsd
  • U mreži
    (0)

    U mreži

    HONORAR

    Prošle nedelje moja supruga Lidija došla je kući odlično raspoložena. Bacila je stvari na kauč, digla ruke pobednički i uskliknula:

    – To, napokon!

    – Šta se dogodilo? Što si tako dobre volje? – zapitao sam je.

    – Napokon da i meni uleti neki poslić, a da ne moram da se preznojim. Ugovorila sam odličnu tezgu. Svaki dan ću raditi sa nekim „gastosima“ i to za dobre pare. Pri tom oni pojma nemaju, čak ni osnove gramatike. Shvataš, skoro da nema nikakve odgovornosti: nisu školarci, nemaju testove, kontrolni, ništa. Sve što ih naučim njima je plus, a mene niko ne kontroliše. Mali trud, a odlična para. Čoveče, kako sam gladna – kopala je po frižideru – A da vidiš samo kakvi su ono buržuji – dobacivala je preko zalogaja – Da im vidiš samo stan, salonac, ne znam gde počinje, gde se završava, ko veliki lavirint. A kako je uređen, Elle decor, Maria Claire in vivo! Jeste da je nameštaj malo kičast, al’ se vidi da je sve skupoceno: mermer, italijanski parket, vrata, kvake, tepisi, sve najkvalitetnije. Dobro, ja nikad ne bih onako šljašteće delove, i one boje, ali sve je skupo, preskupo! Kuhinja – Villeroy&Bosh. Osetiš žeđ, a voda sama kreće na slavini, ko da čita misli – dodala je pomalo zavidljivim tonom – Ma, baš me briga odakle im, važno da ja imam od njih mesečno skoro celu prosečnu platu, a trud mali. Radim u lepom ambijentu, u centru. Blizu mi, kud ćeš više – razdragana skočila mi je u krilo – Konačno ćemo ići na skijanje!

    I tako je moja Lidija cele nedelje dolazila raspoložena sa posla, puna utisaka u kojima se divljenje najčešće preplitalo sa zavišću. Naravno, trudila se da poslodavci to ne primete. Marljivo se posvetila svom zadatku. Strpljivo je pokušavala da nekoliko lenjih antitalenata za jezike nauči osnovama francuskog pravopisa i gramatike. Smešili su joj se izgledi za dobru zaradu i dugotrajan aranžman.

    A onda je jedno popodne uletela u stan kao furija. Sa vrata je počela da se skida i histerično trči po sobama. Odeću koju je svukla ugurala je u veš mašinu. Skinula je prekrivače sa kreveta i fotelja, zgrabila posteljinu, pokupila jakne i džempere i bacila sve u kupatilo.

    – Šta radiš? Hej, šta ti je!? – vikao sam za njom.

    – Peri sve! Peri sve! Skidaj to! – trčala je unezvereno po stanu i vitlala usisivačem.

    Onda ga je naglo odbacila, svukla odeću i uletela pod tuš.

    – Vaške!!! – zaurlala je iz kupatila – Vaškeeeeee!!!

    – Šta ti je? Šta pričaš? – zgranuo sam se. Moja žena je inače temperamentna, ali ovakav napad panike još nisam video kod nje. Izbezumljeno je trljala glavu i daveći se od šampona i vode grgoljala:

    – Imaju vaške, čoveče, vaške!

    – Ko? Vladini klinci? – pomislio sam na njene bratance.

    – Ma jok bre, ovi buržuji, da ne poveruješ!

    – Ajde, sredi se, šta ti je. Nije revolucija, polako – pokušavao sam da je umirim.

    – Ovo je gore od revolucije – odgovorila je sad već plačnim glasom – Čekaj da isperem kosu, pa ću ti pričati. Ne sme da mi uđe u oči, ovo je neki otrovni šampon.

    Pristavio sam kafu i čvrsto rešen da smirim ženu, zauzeo poverljiv i pribrani stav.

    Nateraću je da sedne i sve mi natenane ispriča.

    – Sad i ti ima da opereš glavu sa ovim – reče dok je izlazila iz kupatila – Čoveče, ovi likovi imaju vaške. Ma dal’ je to moguće?!

    – Aj, polako – smirivao sam je – odakle znaš?

    – Ma, klinac se izlanuo. Kazao mi – Dođite da vidite nešto – i poveo me u kupatilo. Ajoj, da vidiš samo to kupatilo!!! Braon mermer, pozlaćena slavina, a veliko ko ceo naš stan. I tako gledam ja ono čudo, a meni klinac:

    – Nastavnice, šta je ovo? – i pokazuje na četku koja stoji kraj lavaboa.

    – Šta? – pitam ja – Mislim da je Armani/Casa – Ma, ne to – kaže on – nego ovo, dođite bliže, pogledajte – i nagne se nad četku. Nagnem se i ja, a kad tamo, iz četke, kroz one dlaketine, nešto se probija, gamiže i šetka po lavabou. Ma, bilo ih je bogami bar trideset, neke mrvice se kreću, nagnem se ja da vidim bolje, a ono…

    – Nastavnice, to je mamina četka, da li su to vaške? – pita me klinac mrtav hladan. – Ja sam rekao kevi da su to vaške, jer ona se cele nedelje češe ko luda. I vidi sad ovo – kaže on i počne da se smeje. Umire ti on od smeha. A ja u šoku. Srce mi se popelo u grlo. – Jeste, vaške, to su vaške! – dreknem i izletim iz kupatila otresajući se. Došlo mi da zovem hitnu pomoć, milicuju, vatrogasce! Pa znaš li ti, na ovu moju kosu ovako gustu i dugu, to bi bila propast, to, to…– buncala je moja draga sa izrazom ludila u očima – Pogledam ja i klinca u teme, onako sa pristojne daljine. On nosi frizuru „na keca“, pa se lako vidi da nema ništa u kosi. Tu ti malo odahnem.

    – Mene ništa ne svrbi – kaže on kroz smeh, to se samo keva češe.

    Sva sreća da je bio kraj časa, inače bih pobegla – završi moja Lidija tužnu storiju – Ja ne idem više tamo. Džaba pare, kad dobiješ vaške. Drži ovo – idi i peri kosu.

    Naredni dan imali smo veliku dezinfekciju stana. Nema šta moja draga nije oprala, ispeglala, pomela i istresla. Kakav vikend, popadali smo na nos. Još dva puta smo prali kosu i špricali neki sprej. Bilo je kao u horor filmu o epidemiji. Čuo sam ženu kako telefonira:

    – Izvinite, al’ imam grip, neću moći da dođem nikako – otkazivala je časove za narednu nedelju. Pravdala mi se pokunjeno – Ne mogu ja ovo. Ne mogu vaške – pravdala se i sama sebi – Ej, to ti je moja sreća, zalud sam se radovala, baš će meni laka para. Sad ću ih kulturno otkačiti, da ne bude, znaš…Ma ko bi rekao! Ona njena bunda i sve one robne marke, a ovamo, vaške. A ne, to bi bilo suviše.

    Nakon dva dana, dok sam ulazio u stan, čuo sam Lidiju kako telefonira:

    – Dobar dan, bolje mi je, možemo se videti danas u 18.00 č.

    Pogledala me je i slegnula ramenima.: – Čuj, sedeću samo na kraju stolice, neću se kretati, neću čak ni laktove staviti na sto, pokupiću kosu u punđu, i istrešću jaknu čim izađem iz kuće – duboko je uzdahnula – Treba nam novac, nije to zanemarljiva suma.

    600 rsd
  • Crna bajka
    (0)

    Crna bajka

    NEPOVRAT

    Bio je to sunčani ponedeljak u dosadnoj školi čija je boja zidova izazivala mučninu i nesklad u unutrašnjosti mog stomaka. Oporavljala sam se od turbulentnog vikenda i promila kojima je moj organizam bivao otrovan prethodnih dana. Moj oporavak se svodio na polusan i povremeno žmirkanje kao reakciju na neki glasniji zvuk koji bi povremeno ispunio učionicu broj dvadeset.

    Moja prijateljica Vera i ja smo kupile kutiju cigareta od naših džeparaca. Nakon toga smo se uputile ka Jeleni i Kaći, rešene da pobegnemo sa časa. Iz daleka sam prepoznala njihove siluete. Kao i Jelenine smeđe i Kaćine plave vlasi kose koje su se vihorile na vetru. Nakon što smo se našle, zajedno smo sele na tribine koje su okrenute direktno ka školskom, fudbalskom terenu. Na terenu su momci iz četvrte godine igrali fudbal. Čim sam sela, zapalila sam cigaretu. Jelena je iz kese izvadila četiri vinjaka i svakoj od nas pružila po jedan.

    Sunce nas je prijatno obasjavalo dok je polako zalazilo iza fudbalskog terena. Pile smo i neprestano se glupirale i smejale. Bile smo srećne što ne moramo da slušamo dosadni čas, već smo uživamo u pogledu na razigrane momke privlačne mišićne mase, ukusu vinjaka kojeg smo se pravile da volimo i cigareta.

    Jelena je, ubrzo, skrenula pažnju na sebe praveći buku zbog upornog preturanja po svom rancu. Preturala je po njegovoj unutrašnjosti namrštenih obrva, kao da je tražila nešto. Kada sam je upitala šta to, zaboga, toliko dugo traži, rekla je da se strpim jer ću videti uskoro. Sačekala sam još pune dve minute, a zatim je iz torbe izvadila… Džoint?

    – Džoint? – upitah naglas, iznenadivši se novitetom na bleji.

    – Ti znaš šta je to? Nisi valjda probala bez mene? – kazala je Vera, dok je naginjala svoj vinjak.

    – Ne, ne… – pobunila sam se. – Ali sam viđala to ranije. Neki momci su pušili, ali ja nisam imala želju da probam.

    – E, sad ćeš da probaš. Imala ti želju ili ne – odvratila je Jelena.

    Upalila je džoint i povukla prvi dim. Potom ga je dodala Kaći.

    – Pa, dobro, ako ćete svi… – zastala sam zbog nesigurnosti u svoju odluku – onda ću i ja. – Iako se moja nezainteresovanost za taj pojam nije promenila.

    Kada je džoint došao do mene, gotovo sam čula unutrašnji glas koji je vrištao nemoj. Ali zbog potrebe za pripadanjem u društvu, nisam želela da budem jedina koja će izigravati poštenog štrebera i odbiti džoint. Povukla sam dim.

    Kada je džoint konačno prešao prvi krug, odnosno kada je svaka od nas pušila po malo, sa svakim sledećim krugom osetila sam neprijatno peckanje u grlu. Kao da mi se svaka ćelija pluća otvarala i apsorbovala tu, do tada nepoznatu, supstancu. Svima dobro poznatu marihuanu.

    Nakon što smo popušile džoint, ugasila sam ga od betonski pod. Počela sam bezrazložno i nekontrolisano da se smejem. Bilo je lako ugasiti naš prvi, zajednički džoint. Ali nisam ni slutila da sam upravo tada u životu upala u beskonačni krug koji se ne gasi tako lako.

    Narednih sat vremena pričale smo nepovezane stvari. Tome smo se besprekidno kikotale. Kad god sam zaćutala dozvolivši da me okupiraju misli na duže od trideset sekundi, one su se množile i postajale nepodnošljive, glasne, čak i napadne. Imala sam zvučne halucinacije. Nakon svake rečenice sam zaboravljala šta sam izgovorila. Srce je promenilo ritam, a rožnjače su promenile boju. Nova percepcija bila je blago zamućena, a svet je izgledao nekako lepši. Poput druge dimenzije. Sve je bilo lagano kao pero. Da me je neko tada pitao bilo šta od školskog gradiva, verovatno bih samo pala na zemlju od smeha. Bila sam totalno nekoncentrisana na svet oko sebe.

    Na sledećem času nisam bila skoncentrisana ni na jednu nastavnikovu reč. Ali sam ipak uživala u begu od stvarnosti. Sedela sam u zadnjoj klupi i iscrtavajući mandale razmišljala o celokupnom životu i mojim shvatanjima istog. Kada sam pogledala svoj odraz u džepnom ogledalu, uočila sam da su mi oči bile znatno crvene. Naglas sam se nasmejala izreci da upravo one ogledaju dušu. A mojoj duši je, eto, pukô kapilar.

    Čudno je što se odraz ponašanja od tog zamalo monotonog dana utemeljio u moje postojanje. Nisam ni slutila da sam tog dana zakoračila u potpuno novi pravac. Nisam ni slutila da se taj pravac naziva nepovrat.

    Iako se taj dan ubrzo završio, ja sam i dalje sedela u poslednjoj klupi svog života. Neskoncentrisano i hladnokrvno posmatrala sam sve ljude, događaje i loše navike koje su svakodnevno obigravale oko mene. Dok sam ja skretala misli na sopstvene mandale koje sam krojila u svom umu poput velikog, miroljubivog štita od realnosti. Živela sam u svom svetu u kojem sam pametnija od ostalih ljudi jer sam otkrila nešto novo, zanimljivije i višedimenzionalno.

    A kada na trenutak otklonim boje mandala u svom umu, ugledam devojku sa crnom kapuljačom na glavi i beživotnog pogleda, koja napamet zna gde se nalazi svaki štek u gradu. Jer je u istim štekovima duvala sa kojekakvom nemotivisanom, neambicioznom masom izgubljenom u vremenu i prostoru. Sa nedostatkom ideja o svojoj sadašnjosti, a kamoli bliskoj ili daljoj budućnosti. Iz tog razloga mi nije čudno što sam u jednom periodu svog života takođe postala takva.

    Niko ne može tako dobro da te oblikuje i utiče na obrasce tvog ponašanja kao što to može da učini okolina. Pogotovo u surovom periodu adolescencije.

    990 rsd