• (0)

    Romani Mome Dimića

    1.600 rsd

    МАКСИМ СРПСКИ ИЗ ДОМА СТАРАЦА

    ТО ЈЕ МОЈА КУЋА

    Божа К. је становао у Будманијевој. Три улице (једна узбрдна, једна низбрдна и равна Будманијева) чиниле су двоструки лакат којим се ишло, не више од пет минута, од моје куће до његове. И његова и моја кућа припадале су градском рејону. Само, његови прозори гледали су у Вождовац са Авалом са леве стране, а уз то и у сва она насеља наниже чији брдељци зајахују једни друге, стрелимице се заривајући у увек замагљени центар Београда. А најдаље што се са мог прага дало видети беху набели крњаци сеоског гробља сред сланачког брда, са нешто скрајнутом надстрешницом коју је чинила дугачка и жалобна зградурина старачког дома. Друго, Денково брдо, дизало се у стрмину која је одсецала од нас сваки бруј града (у који је водио и Миријевски пут), чак и оближњу Трошарину, електрични млин Милана Р. Николића, као и невелику, сјајну куполу Опсерваторије.

    Мог оца могао је свако да види док се пео турском калдрмом до трамваја. Могао је свако да га види и кад се касно по подне враћа са посла, с новинама и лубеницом под мишком. Колико сам само чезнуо да сусретнем оца Боже К. Али га никад нисам видео! Почесто сам шврљао уличицама „лакта“, па залазио чак и у једину асфалтирану, Будманијеву, не бих ли макар за часак угледао тог тајанственог господина за чије сам се и име и посао бојао да питам. Али узалуд! Да сам икако могао себи бар да представим и дочарам његов лик, то би ми, зацело, помогло да штошта још сазнам о Божи К., његовом чудесном сину. О Божи К. (зашто бих га сад звао пуним именом Божа Крсма?) морао сам све да дознам, јер ми је била жеља да једном дође у моју кућу (да прође баш оним „лактом“ којим сам толико пута запослено пролазио, да види где станујем и да му откријем све што имам!).

    Већ првог часа, док смо седели збијени у клупи, видео сам да је то немогуће. Ипак, самом провиђењу сам захваљивао што нас је бар истим разредом саставило. Ма шта замишљао, било је довољно само да га погледам, па да на његовом лицу сретнем увек исту решеност да никад не дође код мене. Може да прође дан, може рука нестајања да однесе године, али он неће свратити у моју кућу. Можда би се сажалио кад бих му рекао: „Дођи да видиш како је моја кућа бедна и како сам ја бедан!“ Можда! Али ја сам хтео да му се покаже истина; да му покажем највећу кућу у селу, и да му покажем своја четири стрица, са службама у вароши (као што их имају његов и мој отац) и, уз то, још и пет нових кожних капута које више нико нема!

    Кад су се сметови здели до телеграфске жице, целе зиме Божа К. спуштао се скијама низ Куртово брдо, сваког дана. Једва си могао да познаш његово пљоснато, пегаво лице, под капуљачом канађанке. Само би начас забô штапове у снег; остали део стазе пролетао је држећи их под мишком, повијајући се гипко у пасу и правећи кристијаније измећу најгушће распоређених штапова. Уз кристални звиждук ветра и снега проводио је обе сјајне скије, као једну, кроз све капије. Добро, тад не; али док се спуштао багремаром према ћуртовским падинама, могао је да се приближи мојој авлији и да прохуји поред моје куће! Сигурно би ме угледао на прозору како га чекам. Ја га не бих позвао да сврати (то никако не бих смео), нити бих му чак било шта гласно довикнуо, – само би он морао да ме види и некако упамти где је моја кућа.

    Моје скије биле су од дуга са бурета; стојећи на њима укрућен, као слеђен, спуштао сам се само у правој линији, остављајући широк и дубок траг. Кад бих налетео на какву џомбу или камен, струцнуо бих или се извртао. Али да сам наишао на јаметину или разграђени бунар, ни за живу главу не бих могао своје дуге да скренем ни за милиметар. У дане када се Божа К. возио на дугим скијама које су шкрипутале, ја се нисам појављивао са својим црним дугама чак ни мећу кочинама у авлији.

    Кад би Божа К. сломио ногу на том брду! Док би га његови пратиоци носили поломљеног на скијашким штаповима, ја бих искочио на пут, позвао их (зашто да не?) да сврате у моју собу и положио бих га на мој кревет. Отрчао бих у село по вештака деда-Љубу да мом болеснику намести ногу. Кад би Божа К. поново стао на ноге и кад би се сви разишли, дао бих му да седне крај прозора, пустио бих радио и показао му све ствари из обе собе које имамо моја мајка, мој отац и ја.

    Баш тога дана, пред сами крај зиме, када сам поранио у школу да заменим своју клупу са клупом Боже К., и кад сам то, на сву срећу, учинио – чух невероватну вест. Нисам марио што тог дана, ни наредних, Божа К. неће седети у мојој клупи и по њој распоређивати своје, у станиол увијене, свеске и иностране оловке у неколико боја. Да. Божа К. се повредио на скијању! Нога!

    Кад се часови, најзад, завршише, неколико дечака и девојчица, најближих учитељици, договорише се да посете најбољег ученика Божу К.

    Мокар снег се суљао низ рђасте кровове, лежао још по увалицама и подно засењених ограда од бодљикаве жице, сив и разбацан као суџук. Сунце је просијавало истањене снежне грудве и квасило црне, дрвене плотове; вода је пропила земљу па трава постаде каљава и жмићкава. Бачки одбор, са учитељицом која измицаше два-три корака, журио је са букетом цвећа кући Боже К. Тридесет метара позади, привезан за њих, ја сам их пратио. Себе сам уверавао да је сунчан дан и да је то пут и према мојој кући, али, сећам се – пратио сам их! Могао сам да застанем и да посматрам скретање трамваја код последње станице или да ослушнем рад и штектање вуновлачаре на Булевару, али нисам; сваким корачајем надао сам се да ћу се прикључити онима горе. Било ми је чак довољно да мотрим леђа, ципеле оних који ће га ускоро срести! Ђаци се нису освртали. Могао сам да отворим уста и да викнем: „Хеј, причекајте ме!“ Они би стали и сачекали, ваљда, али би знали да сам их пратио. Није дуто потрајало, а ђачки одбор закрену уличицом у којој је била кућа Боже К.

  • (0)

    Ledena lejdi

    900 rsd

    PRVO POGLAVLJE

    TAJNA

    Godina 1881, imanje Hejvenovih, nedaleko od Londona

    Alanis nekoliko puta krpom obriše boju sa platna, nezadovoljna kako je prikazala prelaz od kičme prema desnoj lopatici. Na stolu je pored sebe držala otvoren atlas anatomije, koga se domogla na jedvite jade i po ceni većoj od one što se odvaja za balsku haljinu. S vremena na vreme baci brzi pogled na crtež u ogromnoj knjizi, osećajući kako je hvata umor nakon višesatnog rada.

    – Neće moći tako. Znaš to bolje od mene, Alanis – reče Sem Tejlor. – Dođi kod nas u atelje, da ti se oko navikne na prizor živog ljudskog tela, pokrete mišića i igru svetlosti.

    Baronesa pogleda u ovog nezavršenog studenta prava, a sada učitelja slikanja za imućnije građane u Zapadnom Londonu, jedva sakrivši razočaranost.

    – Nije valjda tako loše? – upita ona.

    – Pa – zauzeo je pozu učitelja koji se sprema da očita lekciju – ne znam šta ti je govorio onaj tvoj privatni učitelj zvučnog imena. Ako ćemo iskreno, sve je na svom mestu. Jedino…

    – Da? – bez daha upita baronesa.

    – Nedostaje života.

    – Kažeš mi kako je bolje da se držim slikanja mrtve prirode?

    – Hmmm…

    Pretrnula je. Danima je zamišljala živi model nasred svog ateljea i senke što padaju na toplu ljudsku kožu, ali bi joj titrava izmaštana slika uvek izmicala ispred očiju. Strah da je neko od članova porodice ne zatekne kako slika naga tela umesto vaze pune cveća ili, u najboljem slučaju, neke domaće životinje na livadi, potpuno ju je udaljila od željenog cilja. Umesto izložbe aktova u Velikoj galeriji, čeka je samo izobilje mrtve prirode.

    Ili će i dalje uvežbavati, pomisli ona, sve dok ne bude zadovoljna onim što je naslikala.

    – Ti ćeš biti uporna u tome, znam te – reče Sem. – Ali, ako želiš da se razlikuješ od ostalih i budeš priznata, moraš biti spremna da rizikuješ. Ovako, skrivajući se, u sigurnosti roditeljske kuće, nisam siguran… Ja nisam tvoj učitelj slikanja, pa zato mogu da kažem iskreno, bez straha od otkaza. Put umetnika retko ide uz ovakvu lepotu – on pokaza glavom na mermernu belinu salona i uređen vrt. – Malo patnje nije na odmet.

    Alanis ga je zamišljeno posmatrala, a onda skrenula pogled kroz četvorokrilna francuska vrata, koja je baron Otis Hejven dao izraditi kako bi ćerka mezimica imala dovoljno svetlosti dok slika prizore iz vrta. Besprekorno podšišano zeleno rastinje i bogato rascvetalo žbunje odavno su dosadili njenom oku.

    – Živiš pod staklenim zvonom, Alanis – nastavi on dobronamerno.

    – Bio si jasan i prvi put, ne moraš više da trošiš svoj dar ubeđivanja – reče ona pomalo nadmeno.

    – Radi po svom – reče on. – Bar sam pokušao da te urazumim. Znaš moju priču, možeš i na tome nešto da naučiš.

    Sem je svojevoljno izabrao nesiguran put umetnika, potpuno odbacivši pravnu struku i mogućnost za ugodan život. Roditelji su ga se odrekli, jer je izneverio poverenje i bacio u vodu sav novac koji su uložili u njega. Ali on je bio srećan. U pauzama slikanja i podučavanja, održavao je atelje koliko toliko čistim. Tu je i spavao, na trošnoj sofi iza paravana i govorio kako može tako do kraja života.

    – Muškarci uvek imaju izbora, dragi Sem. Još uvek možeš da završiš studije, nađeš ugodni kancelarijski posao i zasnuješ porodicu. Imaš još nekoliko godina za ležanje na sofi – pecnula ga je. – Ja sam žensko. Ne smem ni da zamislim šta ću prirediti svojim roditeljima kad odem odavde, neudata. Ne znam šta da poželim: dosadan život usedelice koja prekraćuje vreme slikanjem ili potucanje po potkrovljima Pariza, u potrazi za slavom koja uvek čeka iza prvog ugla, a nikako da stigne? Jednom kada odem, zbog sramote više nema povratka.

    Sem joj priđe bliže, osećajući potrebu da je dodirne, ali toliku slobodu sebi ipak nije dozvolio. Hejvenova ćerka mu je bila nedostižna koliko i zvezde na nebu.

    – A udaja? – nasmeši se on oprezno. – Zar ti je pomisao na život sa nekim toliko strašna?

    Pogledao ju je nekako setno. Ovako umrljana bojama i kose skupljene u opuštenu punđu, baronesa je izgledala manje oholo. Gotovo da bi mogao zamisliti… Ipak otera od sebe lude pomisli.

    – Ne vidim sebe tako – ona načas zatrepta očima zelenijim od prolećnog lišća, oivičenim dugačkim trepavicama. – Sestra je od mene starija samo dve godine, a već ima troje dece i na putu je četvrto. Brat se uskoro ženi, nadam se da će imati puno dece, pa će majka i otac lakše podneti pomisao na moje usedelištvo.

    – Šteta – reče Sem posmatrajući njenu sofisticiranu lepotu. – Ceo London priča o tebi. Ledena lejdi. Niko više i ne može da prebroji odbijene udvarače.

    Ona otpuhne umorno, a jedan pramen plave kose joj odleprša sa obraza.

    – Usred smo prolećnog dela sezone. Peta godina besomučnog šivenja haljina i odlazaka na balove, večere, koncerte. Pitam se kada će roditelji već jednom odustati od mene. Za sve to vreme niko mi nije prirastao srcu.

    Ubacila je četke u kantu sa vodom, da sačekaju Mildredine vredne ruke, pa konačno odloži kecelju preko stolice, ostavši samo u jednostavnoj bledoplavoj haljini, čiji je gornji deo isticao nežne ženske obline.

    – Nemaš nijedan valjan razlog da odbijaš svakoga ko ti priđe… Možda ima i onih kojima bi imponovalo da imaju ženu umetnicu.

    – Nema takvih u mojim krugovima, veruj mi. Uostalom, zašto pričamo o tome – reče ona brzo, želeći da promeni temu. – Nestaje mi boja, Sem. Nadam se da ćeš misliti na mene kada dođe roba iz Francuske.

    – Znaš da uvek mislim – reče on spreman da krene, videći da je njegovo prisustvo postalo suvišno, pa se nakloni praveći teatralne krugove u vazduhu. – Sve za Vas, Ledena lejdi. Poljubio bih Vam ruku, da nije sva od boje.

    Uvek je lakom šalom ili porugom prikrivao svoje divljenje prema baronesi. Čak i ovako umrljana bojom, Alanis je bila najlepša žena koju je ikada video. A video ih je mnogo u svom slikarskom svetu. U njenim krupnim zelenim očima mogao je da prepozna bljesak sanjalačke umetničke duše, da bi se već u sledećem trenutku ta nonšalancija i oslobođena stvaralačka strast izgubili pod maskom hladnoće.

    – Molim te da uzmeš ovo – ona brzo obrisa umazanu ruku čistom krpom pa mu pruži novac. – Ne buni se, znaš da je uzalud.

    Nije uzeo novac, pa mu je prišla i spustila novčanicu u džep sakoa. On primeti da joj kosa miriše na boju i limunovu koru.

    – Vidimo se, Alanis – reče Sem, glasom dubljim od uobičajenog.

    Kad ostade sama, ona ponovo pogleda u platno. Odjednom joj je sve izgledalo beznadno. Ako je uopšte mislila da nekoliko radova pošalje na procenu u London, moraće da bude bolja. Njenim aktovima je zaista nedostajalo života. Imala je znanje tehnika, kvalitetne boje i uslove, ali ne i iskustvo neposrednog posmatranja. Osećala je da tapka u mestu. Čeznula je za izazovom nadmetanja sa ostalim umetnicima, a u stvarnosti mora da krije većinu svojih slika, kako ne bi izazvala skandal.

    Atelje u prizemlju letnjikovca na imanju Hejvenovih bio je pun slika procvalih lala, ruža penjačica i raskošnih hortenzija. Cveće je gledalo u nju sa svih strana. Retki posetioci su sa divljenjem posmatrali detalje na slikama, smatrajući kako je slikanje njen hobi i prekraćivanje vremena. Jedino je ona maštala kako slikanje postaje njen život, sva putovanja na koja nije otišla i one sitne slobode koje je mogla da vidi kod građanki, a njoj su, baronesi sa ogromnim mirazom, ostale uskraćene. Svoje najbolje slike skrivala je pod belim čaršafima ili okrenute ka zidu, tamo gde je bila sigurna da ih druge oči neće videti. Tu su čekale i sanjale da ugledaju svetlost dana.

    Jer, slikanje kao hobi u svetu aristokratije je bilo uobičajeno i hvale vredno, ali živeti za slikanje i od slikanja, to je samo za niže. Za one koji nisu imali izbora ili ugodnijih izgleda. Za dvadesettrogodišnjakinju su preostala dva meseca sezone bili poslednja šansa da ugrabi život po ukusu svojih roditelja, sestre i brata. Čekala ju je bespoštedna bitka, u kojoj će onima što je najviše vole morati da dokaže koliko greše kada za nju biraju po svome.

    Ponovo vrati štafelaj na stranu, vodeći računa da slika bude okrenuta ka zidu, pa otvori široka vrata ka vrtu. Sveži prolećni vazduh začas rastera miris terpentina. Izađe u vrt, da sedne u udobnu fotelju sa jastučićima cvetnog dezena.

    – Ah, to cveće… – nasmeši se ona.

    Iza vrtnih leja zašušti lišće uređenog perivoja. Drveće je delilo glavnu kuću od letnjikovca i predstavljalo pravu granicu između dva različita sveta. Ovog u kome je bila na svome i onog stranog, gotovo strašnog. Odjednom se naježi, ne od hladnoće, već od slika pred očima, prepunih cveća, mrtve prirode i staklenih vaza.

    Bila je na prekretnici, a to je značilo da treba da izabere samo jedan put. Kad krene tim putem, sve što je na drugom ostaće daleko.

  • (0)

    sa Poligrafa

    720 rsd

    o pecanju sa monicom bellucci na azemovoj bari

    škobalje pecam sa monicom bellucci na azemovoj bari
    slušajuć kako svaki čas se kikoće i sokće nakon što
    plovak potone pa trskom razigranom po okolnome
    šiblju veselo počne da maše tobož nervirajuć se
    kad najedared štap hitro diže i porcijaša jednog
    brat bratu to bez po kile nije ako ne i frtalj više
    na obalu izbaci i potrča da ga sama s udice skine
    gle srećna je monica vrlo kada damar sluzi nasluti
    pa ja sam sada hi hi hi hi nastavi se kikot zvučni
    kao onaj hemingvejev starac a meni oko srca milo
    potom satima kamenjarom drinskim tabanamo sami
    kolena kršimo prste mecamo psujemo i smejemo se
    ljubimo da prođe grizemo štipamo vijamo vučemo
    na obali zrikavce hvatamo obade rasterujemo senke
    svoje po brzacima mrežom lovimo i na leđa bacamo
    pa se na otoci u blatnom pesku valjamo i prevrćemo
    miki ja bih malo da letimo lepotica se moja mazi
    glavom klimnem za ruku je prihvatim i zalet sve do
    jadra uzimam uz daaaj nam sunca bodri refren naš
    i kao u de sikinom čudu uzletimo i šestarimo tako
    do banje i karakaja preko rađevine i cera do mačve
    pitome sve mašući rukama snažno jedrimo i dalje
    ona nasmešena žmiri zbog jakoga sunca jer naočare
    u žurbi zaboravila beše i kaže da uživa baš baš
    još uvek nebom lelujamo mekano paperje sklanjajuć
    kad topolik poznadoh u hladovinu je skrenuh misleć
    da odmora trebuje ta latinka zavodljiva al jes vraga
    sad bih da plivam zadihano viknu da klenovi je čuju
    samo što travu dodirnu i žurim ja za njom u drinu
    hladnu u brzake i virove pa ispod vrba ronimo koje
    se krive da bi sirote lepotu i krasotu bolje videle
    pa se eh uzavrele glave sudaraju i ruse nam se mrse
    s večeri na šljunkari pecare na pruće nabijam i po
    pobelelom ih ređam žaru a kroz plamen ogladnelu
    monicu gledam lica suncem oprljenog i spreman
    pitam je ja u vatru želiš li da skočim kada sada

    – e baš je tako bilo –

    40/343/1835

  • (0)

    Kada tamo gore olistaju breze

    630 rsd

    grčki brodovi bili su tu, uplovljavali su u pristanište, čekala je tamo, kao što bi verna žena čekala povratak svog mornara sa dalekih mora, čekala je sa džakovima punim pasulja i suvih pečuraka, znala je engleski, pa kako bi drugačije razgovarala sa prekomorskim kapetanima, na Sušaku bi ih čekala, na obalu bi se čamcem dovezli sa usidrenog broda, gledali bi je najpre začuđeno, potom sa zanimanjem i divljenjem, istovarivali su, ona bi im dala suvih pečuraka i pasulja, oraha, oni njoj smokvi i suvog grožđa, pa limun i pomorandže, ponekad bi dovezla pun kamion, a kad je bila sezona trešanja, šofer kamiona bi je, na putu do tamo, sa sve korpama punim trešanja, ostavljao na pijaci da bi, dok je on rastovarivao i utovarivao svoju robu, usput prodala i trešnje, koje su za nju brali seljaci po brdima, trebalo ih je brzo prodati da ne potrule, sve bi dobro organizovala, sa brda su se valjali džakovi pasulja i suvih pečuraka, sve bi pregledala čim ih dovezu, ugurala bi nos u pasulj i ako nije bio dobro prebran, izvikala bi se na radnika, Amerikanci takav škart ne jedu, ovog puta može, sledeći put neće više uzeti, zatim je loše prebrani pasulj istresala na sto pred svoju decu, morali su da ga prebiraju svako veče, jer roba je morala biti dobra i lepa da joj niko ne bi prigovarao zbog lošeg kvaliteta, samo jedan jedini put je neki kapetan zagunđao zbog trunjavog pasulja, ona je svoje greške pamtila i nije ih ponavljala, pečurke je najviše kontrolisala, morale su odisati svežinom, ne na plesan, morale su biti podjednako narezane, svakom skupljaču pečurki davala je uputstva kakve treba da budu, kako da ih suši i kako da ih sačuva, pečurke su morale biti u opranim belim platnenim vrećama, u suprotnom, uopšte ih ne bi uzimala, sa pečurkama je bila vrlo zahtevna, kod pasulja nije bilo toliko važno, tu ne može da se pogreši, naša deca će ga već prebrati, odgovarala je mužu na prigovore kako je prestroga sa seljacima koji su joj donosili robu, neću da plaćam te svinjarije, govorila im je da bi ubuduće vodili računa o boljem izgledu robe, koju je potom vozila do mora, a kada bi robu predala, obično bi u povratku sedala pored šofera ili bi bez reči otišla u zadnji deo kamiona među vreće suvog grožđa i smokava, a ako ne bi bilo mesta za nju, jer se još neko vozi pored šofera, nije marila gde i kako se vozi, samo da posao teče kako treba, umiće se i urediti kod kuće, u povratku se nije uzbuđivala, samo da je na obali vide sređenu i čistu, uspravnu, okićenu američkom zlatninom, u povratku stvarno nije više važno, već je ostavila utisak, ima svoju robu, prstenje, naušnice, ogrlice i zlatni sat bi odmah, čim bi krenuli nazad, skinula i ugurala u prepunjeni novčanik, novčanik bi zavezala u oveću maramicu, sve zajedno spustila u korpu i pokrila vunenim džemperićem, izula bi cipele sa visokim štiklama, kojima je ostavljala utisak na kapetane, bacila bi ih preda se na prljavi pod kamiona i tako bosa sebi govorila, sad na posao, u petak u Moravče na sajam, u subotu u Črnuče, onda sledeće nedelje u Mengeš, blagosiljanje je u nedelju, pa u Kamnik i u Novu Štiftu ću takođe…, govorila bi sama sa sobom između prljavih džakova, koji su sa pacovima tavorili u potpalublju, pa bi prebacila ćebe preko džakova, sela na pod iza njih, korpu sa užinom i zlatom stavila ispred sebe, za svaki slučaj, da je ne pokradu, odlomila bi parče hleba koje je zavijeno u čistu krpu držala u korpi, pojela jabuku ili dve, toliko koliko bi bila gladna, pa metnula ruku pod ručku korpe i tek tada, bezbedna od lopova, naslonila umornu glavu na džakove koji su ležali kraj nemarno odbačenih svetlucavih modernih cipela, tu, u kamionu nisu imale kome da budu pokazane, i pre nego što bi je kamion, koji se tresao, uljuljkao u nemiran san, preračunavala je koliko će prodati, koliko će joj ostati, kako će sledeći put opet čekati na obali […]

  • (0)

    Nisam princeza

    800 rsd

    ОБЛАК

    Облак, облак, облачак,
    Расте мали маслачак.

    Натопио редом поља,
    Сунчева га тера воља.

    Пшеница се испрсила,
    Сваку њиву закитила.

    Пчелице се провредниле,
    Баке колач замесиле.

    Расте љубав испод липе
    Док пролећне кише сипе.

    ЧАРОБНИ ЛЕТ

    Успео сам једним летом
    да прозујим другим светом.

    Стигао сам првог сата,
    отвори ми МЕРКУР врата.

    К’о потезом налив пера
    Позвала ме и ВЕНЕРА.

    „Са ЗЕМЉЕ сам”, велим њима,
    допадох се одмах свима.

    Бум – трас, бум – трас
    слетео сам и на МАРС.

    Беше права премијера
    у стану код ЈУПИТЕРА.

    А САТУРН ми поклон даде,
    од камена прстен ‘паде’.

    Са леденог брр УРАНА
    кренуо сам до свог стана.

    Изговорих: „Клеп и клептун“,
    угости ме, гле, и НЕПТУН.

    Видео бих све планете
    да ме јутро не омете.

    „Чуј, пчелице: Хајд’ у школу,
    кажи све то професору.”

    СУНЦЕ ми се јутрос смеши,
    па ми рече: „Вај, не греши.’’
    Прво јутро, иза стене,
    упознао си и мене.”

    ПЕСМА О ПРИНЦЕЗИ

    Ово је песма о принцези
    која је себе тако звала,
    ништа од руке ишло јој није
    још откад је била мала.

    Слуге јој беху мама и бата,
    наруџбе разне по цео дан.
    – Да ли је тешко – пита је тата,
    на очи ти се навлачи сан.

    – Принцезо моја – додаје тата,
    да ли би нешто желела још?
    – Од данас принцеза нећу бити
    молим те, оче, купи ми кош!

    Заврте се у глави тати,
    засја и сунце – никад јаче.
    Принцеза наша, девојчица права,
    преста да буде кмезаво маче.

    Са татом данас коси траву
    и радосно скаче до неба:
    – Како сам глупа принцеза била,
    доста је било, шта ми то треба!

  • (0)

    Bronzani vek – Antologija necenzurisane ruske poezije sovjetskog doba

    1.600 rsd

    Јевгениј Кропивницки (1893 – 1979)

    * * *

    Ево фабрике. На њој
    Сад сапун праве.
    А у прошлости плавичастој
    Ту биле су траве

    И блато. Жабљи је хор
    С пролећа певао страсно
    И мушица се рој
    Оглашавао гласно.

    У густој је шуми медвед снио.
    Природа лепоте пуна.
    Све је то било, све је било..
    Пре тога, тог сапуна.

    Александар Ривин (1915. или 1916 – 1942?)

    * * *

    Из узбуне у узбуну води те сирена.
    Тихо, жив у јаму седи, опасност вреба.
    Запамти, Хитлер је само јунак трена,
    Али тај трен дуго чекати треба.

    Јан Сатуновски (1913 – 1982)

    * * *

    Сви мисле једно те исто.
    И сви говоре једно те исто.
    Само, говоре једно.
    А мисле друго.

    16. окт. ’64.

    Муза Павлова (1917 – 2006)

    * * *

    Нисам знала да је срећа тако доступна,
    Ако желите, пробајте и сами –
    Једанаест рубаља карта до Ступина
    И четврт сати аутобусом.
    И одмах,
    Провалија,
    Река под прозором,
    Два једноставна дрвета
    И између њих
    На платну
    Разапета Русија.

    Николај Глазков (1919 – 1979)

    * * *

    Већ је одавно
    Ужасно тамно.
    Свеједно се не дам,
    Кроз прозор гледам.

    Игор Хољин (1920 – 1999)

    * * *

    Ограде. Плакати. Рекламе. Вешернице.
    Шупе – разног отпада гробнице.
    Светли небеска плава дубина.
    Бараке. У њима пријатно. Тишина.
    Огледала. Комоде. Понеко канабе.
    У тапетама стенице. На столу бубашвабе.
    Висе абажури. Таванице замагљене.
    У предсобљу леже лењиве жене.
    Мужеви на послу. У кухињи старице суве.
    Свуда наоколо врте се досадне муве.

    Владлен Гавриљчик (1929 – 2017)

    * * *

    Беше зима. Шуми јела, дрема…
    Ах, ух, Пушкин се на дуел спрема.

    Док пуни цеви самокреса,
    Мисли да устрели Дантеса.

    Ал, Дантес гађа зер гут.
    Бах! И Пушкин капут.

    Авај и јао! Погибе бард.
    И знаменити бакенбард.

    Александар Морев (1934 – 1979)

    * * *

    Ако пада киша
    Свеједно ћу стајати код антиквара
    Ако почне рат
    Свеједно ћу бити код антиквара

    Ако ме не буде
    Свеједно ћу бити код антиквара
    Невидљив као ветар
    Док читам пожутеле књиге

    Сергеј Чудаков (1937–1997)

    * * *

    Кафа и вотка. Ноћ без снова.
    У пећи плеше пламен.
    Црна палачинка грамофона
    Врти се и забавља ме.

    Живим, скоро изистински.
    Киша да асфалт удави.
    Александар Вертински
    Пева нешто о љубави.

    Дмитриј Пригов (1940 – 2007)

    * * *

    Могу ли, рецимо тако, Литванци
    Латвијци разни, Естонци
    Русију као рођену мајку
    Дубоко у срцу прихватити
    Да би љубав била велика?
    Наравно да могу, ко им брани…

  • (0)

    Za pobedu postoje i drugi načini

    1.000 rsd

    1.

    To veče smo kasno završili sa snimanjem. Upuzala sam u auto i sklupčala se na zadnjem sedištu. Noge su mi otekle a kičma se savila od bolova. Poslednje čega se sećam je kako sam se stropoštala na krevet uz misao Kada se probudim, biću na naslovnici najpoznatijeg ženskog časopisa u Evropi.

    „Džejn, ovo je senzacionalno!“ zazvonilo mi je u ušima.

    „Bea, molim te!“ zavapila sam i pokrila glavu ćebetom.

    „Dovoljno si spavala. Hajde sad, ustaj. Moraš da vidiš ovo!“

    Nadljudskim naporom sam se izvukla ispod ćebeta i uspravila u sedeći položaj. Preda mnom je bilo novo izdanje, sveže iz štamparije. Divna ja uzvraćala mi je pogled, okružena sasvim nebitnim naslovima.

    „Da li misliš isto što i ja?“ upitala sam svoju najbolju prijateljicu.

    Moje misli pretočila je u reči: „Niko neće kupiti ovaj broj da bi ga čitao.“

    „Upravo. Ako ja ne prodam sve do jednog primerka, ne znam ko će.“

    Obukla sam se i prešla u trpezariju. Endži i Lana već su bile tu.

    „Požuri, čekale smo te da jedemo Beinu salatu“, rekla je Endži prionuvši na svoju činiju.

    „Kako se osećaš?“ pitala me je Lana.

    „Pitaš li me kao menadžerka ili drugarica?“

    „I jedno i drugo.“

    „Kao prava zvezda!“

    Sve četiri smo se nasmejale a Endži me je gađala krastavcem. Uzvratila sam joj paradajzom, a Lana je nastavila.

    „I trebalo bi, jer sad svakako jesi zvezda. Devojke, da joj kažem, ili da sačekamo?“ Njih tri su razmenile saučesničke poglede.

    „A, ne! Nećete mi se tu domunđavati“, rekla sam odgurnuvši svoju činiju sa salatom mršteći se i skenirajući ih pogledom.

    „Sačekaćeš“, Bea je odlučila uz pokvaren osmeh. „A sad pojedi tu salatu. Spremila sam je sa mnogo ljubavi.“

    Bile su istrajne u svojoj tajnovitosti i držale me u neizvesnosti ceo dan. Znala sam da je u pitanju nešto veliko. Pokušala sam da se opustim uz TV i da ponavljam za predstojeće ispite. Nisam išla u redovnu školu, naravno. Tata je organizovao sve kako bih mogla da se u potpunosti posvetim karijeri i izgradim je pametno i na čvrstim temeljima koji garantuju trajnost. Imala sam sve neophodne knjige i konsultovala se sa profesorima kad je potrebno. Htela sam da usavršim jezike koji će mi najviše pomoći u karijeri, tako da sam učila španski i italijanski. Počela sam kao model i malo zašla u glumu, ali sam oduvek znala da će mi moda biti glavno i najdraže zanimanje.

    Konačno, uveče smo se ponovo skupile u mom i Beinom stanu. U to vreme nismo previše izlazile, najviše zato što sam bila prepoznatljiva u javnosti, svakim danom sve više. Napredovala sam mnogo od one slatke, lepršave kaubojke koja se preselila u prestonicu mode pre četiri godine. Tada sam, osim kao model, bila poznata, uglavnom, i kao ćerka Breda Andersona, jednog od najuspešnijih biznismena na svetu. Međutim, novine su sada neprestano pisale o mojim haljinama, reklamama, i mom prvom filmu Nemoj nikad da se vratiš. Iz tog razloga devojke i ja smo se često okupljale u prostranom stanu koji smo delile Bea i ja.

    „Sad je krajnje vreme da mi sve kažete“, rekla sam sipajući nam vino. „Slušam.“

    „U redu, biću direktna“, reče Lana. „Zaslužila si.“

    „O, da, jesam.“ Otpila sam malo divne čileanske tečnosti.

    „Sada se nalaziš na naslovnici najpopularnijeg časopisa za žene. Zašto onda ne bi bila i na naslovnoj strani jednako rangiranog časopisa za muškarce?“

    Nisam bila sigurna da sam je dobro čula. „Molim?“

    „Urednik me je kontaktirao jutros. Želi da budeš na naslovnici magazina Tound.“

    Moja prva reakcija bila je da progutam vino pre nego što se zagrcnem. Potom sam pomislila Konačno.

    Nasmejala sam se. „Kad je snimanje?“

  • (0)

    Zrela jutra: osvrt na mladu srpsku poeziju osamdesetih godina XX veka

    630 rsd

    ЗРЕЛА ЈУТРА

    (осврт на младу српску поезију осамдесетих година)

    Са данашње тачке гледишта, после четири деценије, поузданије можемо сагледати младу српску поезију осамдесетих година, за коју можемо слободно рећи да је била веома зрела. Овде се не ради о „генерацијском правцу“, јер песнички гласови су разнородни и разуђени, различити су поетички, естетички, тематски и други погледи. Заједничка карактеристика је једино даровитост.

    Такође, треба имати у виду време у коме се стварала, а то је последња деценија Југославије, тако да је српска поезија припадала корпусу јужнословенских књижевности, у коме су постојале разлике али и заједништво у освајању песничких слобода, слободе песничког мишљења и изражавања.

    Данас видимо, сасвим је видљиво, да је већина песника из тог периода данас позната широкој читалачкој јавности, са завидним бројем објављених књига, песмама расутим по периодици. Посебно је значајна „Књижевна реч“, лист који је био „орган“ књижевноомладинских стваралаца и слободна територија песниковања. Мањи број песника објавио је по једну књигу, неки су се повукли и кренули неким другим путевима, неки су доживели своје судбине у немирном времену које после тога надошло, ратови, распад Југославије, државна неуређеност, нови светски поредак, неки су, нажалост, завршили свој животни опус. Циљ ових критичко-есејистичких записа је да се представи млада поезија осамдесетих година у целости.

    И тек данас, после четири деценије, можемо видети колико се она исправно вредновала од стране критичара, а колико је било пропуста и огрешења.

    И колико се, на први поглед, може помислити да она има своје запажено место у српској књижевности, с обзиром на актуелну издавачку продукцију. Више је то „прећутана генерација“, јер она нема критичку рецепцију као што су то имали и имали песници ранијих периода.

    У сваком случају, овим записима желим да пружим на увид данашњим читаоцима, а нарочито критичарима и књижевним истраживачима, младу поезију тог времена, која је била последњи песнички занос о слободнијем и бољем свету.

    Колико год да су антологије субјективне, оне највише пружају „песнички материјал“ једног времена. Између става да су антологије само субјективне и става да могу бити и објективне, које се држе строгих књижевних критеријума и постулата, ја сам се определио за краће критичко-есејистичке записе о младој српској поезији осамдесетих година прошлог века, како би читаоци и критичари могли да искажу своје судове, процене и оцене.

    Иван Негришорац у свом тексту „Поезија Роршахове мрље“ („Књижевна реч“, бр. 280, од 10. 06. 1986) пише, алудирајући на Миљковића, да ће „поезију сви објављивати“. И то он каже, као припадник те песничке генерације, када су велики издавачи у својој годишњој издавачкој продукцији, објављивали само по десетак песничких књига, и то одличних, свака таква књига била је прворазредни књижевни догађај. На тај начин, у строгом селективном избору, а отворених поетичких стремљења, критичарима су биле доступне и читале су се. Па ипак, критика се мало бавила поезијом осамдесетих година.

    У хрестоматији „Шум Вавилона“, Михајло Пантић каже: „Уз уважавање индивидуалности у новијем српском песништву (песништво осамдесетих В.М.) могуће је пронаћи и неколико општеприхваћених поетичких особина које могу послужити и као основа једне условне, необавезујуће, а потребне оквире критичке систематизације. Кључни појмови у том распореду јесу: иронија, нарација, поетска досетка, лом језика, митопоетизација, неолиризам и веризам (међупрелазности значења појединих појмова овде се подразумева)“, а Васа Павковић коауторски у истоименој књизи вели: „У нашој читалачкој визији савремене српске поезије, песници најмлађе генерације, управо њени најзначајнији аутори, представљају тренутно најважнију и најзанимљивију групацију песника у чијој стваралачкој активности српске поезије стиче нужни (дис)континуитет и естетички најважније текстове.“

    Језик и разногласје основне су одлике поезије, па отуд и одличан наслов и одредница антологије „Звуци и комешања“ (новије песништво у Србији) коју је приредио Миљурко Вукадиновић, а која се односи на време осамдесетих година. „Пре свега отада што је преплитање времена садашњег са временом прошлим и будућим (елиотовски захтев) значило напуштање оквира завичајних, локалпатриотских зарад европских и „светских“ видика и то се више не може превидети. Кафанско-паланачки дух заиста је отишао на периферију литерарне сцене и књижевнокритичке пажње и присутан је још само као рецидив прохујалих времена а на попришту је интернационалност и заједништво културне баштине у садејству и спрези са већ незаобилазним учинком нових медија.“

    Колико год да је изражен индивидуализам, може се рећи, са структурално-садржајног становишта, да млада српска поезија осамдесетих година припада углавном постомодернизму. Песници који су самосвојни, изван овог правца, мање су „примећени“ од стране критике, али они свакако имају своје истакнуто место и о њима ће се тек говорити.

    Циљ, а и дужност, ових критичко-есејистичких записа је да пружи увид у младу поезију осамдесетих година, а чије песничко деловање досеже крај двадесетог века, па и почетак трећег миленијума.

    Власта Младеновић
    Лета Господњег, 2021.

  • (0)

    Pet romana Gordane Blanuše

    600 rsd

    KOVČEŽIĆ TAJNI

    Pred bankom su bili prerano. Ulazili su samo službenici banke da pripreme neophodne stvari za početak rada.

    „Ćale, izgleda da smo previše uranili, mogli smo još malo čekati u kući“, reče Ilija nervozno premeštajući težinu tela sa jedne na drugu nogu.

    „Nisam više mogao sedeti, dizala me nervoza.“

    „Meni je ostao doručak skoro netaknut“, optužujućim glasom obrati se Ilija ocu.

    „Mogao si jesti, mama je svega spremila, ja bih te čekao. I prekini više da se obraćaš tim tonom, ako ne možeš da čekaš, idi!“

    „Ne možeš bez mene ništa, ako ja odem ti nemaš prava da sam otvoriš sef“, upozoravajući, osvetnički odgovori Ilija.

    Nervozan, zaplašen i ophrvan čudnim osećajem, a osorna reakcija sina bila je kap u prepunoj čaši, Adam se odluči da ode, pa na iznenađenje sina okrenu se i pođe putem odakle je došao.

    Mladi bračni par koji je čekao zajedno sa njima (iz njihovog došaptavanja moglo se naslutiti da traže stambeni kredit), dobro ih zagleda osećajući da nešto nije u redu, a Ilija ostade zapanjen očevom reakcijom. Inače, Adam nije voleo da pravi nikakve scene pred drugim ljudima – za razliku od Ilije, uvek je ublažavao i krio njegove ispade, ali ga neki inat natera da se ponaša suprotno od onoga kakav je karakterom. Ilija se u dva koraka nađe pored njega i zgrabi ga za mišicu govoreći: „Ajde, ćale, smiri se!“

    Adam se stvarno u istom momentu sabra i ćuteći vrati na svoje mesto.

    Napokon pustiše njih dvojicu i bračni par koji je sa istom količinom nervoze očekivao otvaranje.

    Kad potpisaše službenu izjavu uđoše obojica u odeljak sa sefovima.

    Ilija koji je dobio ključeve sefa pogleda broj i reče: „Sef broj tri“. Otac se na to trznu i iznenađeno reče: „Nemoguće, tako mali broj znači da je zakupljen davnih dana a ja ni slutio nisam… Tvoja baka nikad nijednu naznaku nije dala da nešto drži u sefu banke“.

    „Ti bar znaš da je bila malo čudna, povučena“, brže-bolje se ispravi da ne uvredi oca s kojim je godinama vrlo retko lepo pričao, i nije hteo da svojom brzopletošću sve pokvari odmah na početku.

    Adam na to samo klimnu zamišljeno glavom jer njegova majka je uvek odisala tajanstvenošću a on, njen voljeni sin, nikad nije mogao do kraja dokučiti njene misli. Uvek je postojala nevidljiva barijera, istina tanka, kojom je majka zatvarala prošlost iza sebe a u njemu je uvek tinjao osećaj da mu nešto važno skriva.

    U sefu je prekrivena prašinom od dugog stajanja stajala drvena kutija malo manja od kutije cipela. Bila je izrezbarena motivima koji su prikazivali slike iz života zemlje sa Dalekog istoka. Duboki urezi pokazivali su slike gejši, samuraja, blistavih oštrih katana, japanskih vrtova i trešnjinog cveta u punom cvatu. Obojica na trenutak zadržaše pogled na prekrasnom umetničkom delu koje su izmaštale nečije vešte ruke a od koga zastaje dah čak i onima koji nemaju nimalo umetničkog duha. Nesumnjivo da je vrednost takvog rariteta bila značajna ali ne preterano visoka.

    Po prašini koja se naslagala tokom dužeg perioda činilo se da vlasnik kutije, posle njenog deponovanja, nikad nije došao da je otvori.

    „Baka sa svojom tajnovitošću“, konstatova unuk, mrmljajući sebi u bradu.

    Adam ne reče ništa ali iz njegovog stava se jasno vidi da ga nešto muči.

    U kutiji do vrha su naslagani samo papiri koji su bili zgužvani pa „peglani“ rukom, i to po nekoliko puta, kao da se vlasnik predomišljao da ih baci, pa sačuva, i tako ukrug. Verovatno je zadnja odluka bila da se sakriju od pogleda tako što će biti u sefu zaključani, skoro zauvek.

    Na vrhu starih požutelih listova ležao je srebrni lanac srednje debljine na čijem je kraju visio privezak u obliku srca kojem je falila jedna polovina. Zagledajući se malo duže, videlo se da je neko preciznim potezom odsekao drugu polovinu. Sa donje strane bilo je nešto izrezbareno, pa otac stavi jače naočare za blizinu i pročita: Elijahu.

    Obojica su zbunjeno nekoliko puta okretali lančić ali im taj naziv ništa nije značio, vratiše ga, pa preturiše već za nijansu tamnije i krtije od stajanja rukopise vadeći ih iz kutije. Na njihovo razočaranje ništa nije bilo od vrednosti, naprotiv – bila su to obična pisma koja je pisala ženska ruka ili, po različitim rukopisima, reklo bi se – dve. Skroz na dnu nađoše par slepljenih požutelih fotografija pa je njihov pokušaj da ih razdvoje rezultirao odvajanjem finog sloja filma na donjoj slici. Odustaše računajući da su sad previše nervozni i u tremi, i da će taj posao ostaviti za kasnije. Zagleda se otac još jednom u kutiju i na dnu primeti požutelu podlogu koja je bila ispod slika i shvati da je to nekoliko puta presavijen papir i da mu je poznat odnekud. Zainteresovano rasklopi hartiju i zbunjeno pogleda u crtež na njemu ne razumevajući. A onda oseti navalu vrućine kao da mu je neko naložio vatru ispod nogu. Prepozna svoj crtež iz osnovne škole koji je predstavljao njegovu majku i njega.

    „Nije ga bacila!“, promrmlja zaboravljajući da mu je tu sin.

    Ilija zainteresovano gvirnu pa kad pogleda običan dečji crtež sa velikom rukom i ručicom u njoj, začudi se zašto bi on bio zaključan u sefu. Nije imao nikakvu vrednost, ali ne reče ništa ocu jer se po njemu videlo da ga je upravo pogled na ovaj dečji crtež dirnuo.

    Adam pažljivo savi crtež kao da je dokument od najveće važnosti pa ga spusti na isto mesto, vrati pisma, na njih položi lančić i zatvori kutiju.

    Sve vreme do kuće nisu prozborili ni reč, zamišljeni otac i razočarani sin koji se nadao da u sefu stoji nešto vredno što mu je baka namenila. Usput je Ilija sreo svoje prijatelje koji su ga dozivali iz obližnjeg kafića i on im se pridružio. Adam je sa svojim mislima i kutijom ispod miške produžio sam.

    U kući su se čuli glasovi, imao je neke posetitelje koje je smetnuo sa uma zbog ove gungule i brže-bolje izu cipele a Jasna ga iskritikova: „Pa gde si, čoveče, do sada, čekaju te pajtosi već sat vremena, šta si se toliko zadržao?“, izgovarala je kao da ispaljuje mitraljesku vatru pa upita: „Je li bilo nešto važno u sefu?“

    „Ma baš ništa, par nevažnih pisama, ništa značajno“, odgovori Adam, mahinalno stavljajući kutiju na obližnju komodu. Poznanici su otišli kasno, zajedno su potegli malo više rakije i čitavu noć Adama je bolela glava, a ujutru je zaspao i zakasnio na posao.

    Od strke skroz je smetnuo sa uma da pogleda podrobnije sadržaj kutije koju je doneo. I tako, dan za danom, aktivnosti i obaveze koje su mu bile nametnute Adama su odvukle na drugu stranu. Kutija je stajala neotvorena, samo je majka par dana kasnije stavila vez ispod nje da služi kao ukras.

  • (0)

    Hronike Helma: Igre starih bogova

    1.500 rsd

    Prvi deo: MALE TAJNE I VELIKE ZAVERE

    Meseca KOLEDARA, leta Svarogovog 6843. od NASTANKA sveta, Ili MESECA decembra, leta Gospodnjeg 1335. od ROŽDESTVA Hristova

    Kraljevstvo srpsko, SKOPIE

    Dušan Nemanjić, Voljom Božijom Blagoverni i Hristoljubivi Kralj Sve Srpske Zemlje i Pomorske, sedeo je sam u prostranoj dvorani velikog dvora u Skopiu. Zamišljeno je gledao senke koje su nemirno igrale dok je vatra pucketavo gorela u velikom kaminu. Lice srpskog vladara bilo je potišteno. Na njemu nije bilo ni traga od osmeha koji ga je do maločas krasio. Taj osmeh, kojim je iskazivao veru u sebe i svoju moć i sa kojim je Dušan istupao pred vlastelom Kraljevstva srpskog, povukao se čim je plemstvo pre nekoliko trenutaka napustilo dvoranu. Sada, kada je ostao sam, Dušan je mogao da se prepusti pravim osećanjima a to su bili briga i nesigurnost. Zabrinutog izraza na licu, pogledom je prešao preko zasenčenih zastava koje su krasile zidove dvorane. Bile su to zastave zemalja i oblasti nad kojima je vladao. Neke je nasledio od oca, kralja Stefana Dečanskog, kojeg je pre pet godina naterao da mu preda upravu nad zemljom i narodom. Druge je stekao vojevanjem sa Romejskim carstvom na jugu ili sa Ugarima na severu. Takvih je zastava bilo popriličan broj. One su bile nemi svedoci i podsetnici na pobede za koje se izborio od kada je seo na kraljevski tron. A čak je i taj tron na kome je sada sedeo bio podsetnik na moć koju je imao. Istovremeno, presto mu je bio podsetnik na sve opasnosti i pogibelji kojima je pre samo pet leta bio izložen.

    Dušan se tog vremena nerado sećao. U tim danima se njegov otac, kralj Stefan Dečanski, našao pod uticajem strige koja je došla sa Prokletija. Podstaknut mađijom zle veštice i zluradim savetima Dušanove maćehe i sopstvenog tepdžije, začarani stari kralj se zavadio sa najstarijim sinom. Povod za omrazu bila je Ana, devojka prostog roda sa kojom je Dušan bio u ljubavi.

    Brojne pogibelji su tada iskrsle pred Anom, Dušanom i njegovim prijateljima, Pribcem Hrebeljanovićem i Jovanom Oliverom. Bežanje pred kraljevom vojskom, bežanje pred vrkodlacima koje je striga dovela u službu Stefana Dečanskog, zatočeništvo, podmukli pokušaji ubistva, izgnanstvo u Konstantinopolj, opsada, bojevi… Svakakve su nedaće tada preturili preko glave.

    I ništa ih nije slomilo. Njih četvoro su smogli snage da se izbore sa svim nevoljama koje su ih zadesile da bi, naposletku, Dušan postao kralj. Doduše, srećnom ishodu za mladog Nemanjića su, osim prijatelja, umnogome doprineli Tihana i Dejan, brat i sestra koji su se igrom sudbine upleli u tadašnja zbivanja.

    Nažalost, sve te nevolje nisu mogle da prođu bez žrtava. Jedna je bio Dušanov otac. Stari kralj Stefan Dečanski pao je pod usud vrkodlaka i skončao je u moćnoj tvrdinji po imenu Zvečan.

    Ni striga, koja je zamađijala Stefana Dečanskog, nije bolje prošla mada je nju snašla zaslužena sudbina. Ona je svoje kosti ostavila na dnu provalije, u koju je skočila dok je bežala pred Dušanovim vojnicima koje je predvodio Jovan Oliver.

    Međutim, kraljevski tron Dušanu nije bio podsetnik samo na moć koju je imao i na opasnosti kroz koje je prošao da bi na njega seo. Niti ga je tron podsećao samo na ljude koji su izginuli da bi on na glavu stavio krunu. Jer kada se sve razrešilo i kada je na glavu stavio krunu Svetog Stefana i tako postao od Boga dati gospodar svome narodu, mladi Nemanjić je morao da podnese još jednu žrtvu.

    Naime, Ana, kći užara iz Novog Brda, znala je da ljubav između nje i novog srpskog kralja narodu može da donese samo nove nevolje. Zbog toga je odlučila da se povuče iz Dušanovog života iako ga je volela najvećom ljubavlju kojom se neko može voleti. Zbog toga je, nedugo nakon krunisanja mladog Nemanjića, otišla na sever, u oblast braničevsku, u najudaljeniji deo kraljevstva.

    Tako su oboje žrtvovali svoju ljubav da bi narod i kruna na Dušanovoj glavi bili sigurniji. I daleko jedan od drugoga započeli su nove živote. Pa ipak, nije Dušan tek tako iz srca istisnuo najveću ljubav svoga života. Želeći da joj pruži udobnost, zapovedio je prijatelju, Pribcu Hrebeljanoviću, da jednom u godini obilazi Anu.

    Pribac, koji se oženio Tihanom, sestrom Dejanovom, revnosno je obavljao poverenu mu dužnost i svakog proleća je odlazio u braničevski kraj.

    Tako je život krenuo dalje. Nedugo nakon Aninog odlaska, Dušan se oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara Jovana Aleksandra. Beše to brak iz računa. Tim brakom je novi srpski kralj učvrstio dobre odnose sa Bugarima i tako se osigurao da ga oni ne napadaju dok on ratuje u drugim krajevima.

    Od tada je Nemanjić nizao pobedu za pobedom. Nove oblasti su padale jedna za drugom, kako na severu prema Ugarskoj tako i na jugu, ka Romejskom carstvu. Srpsko plemstvo, obilno darivano posedima u novoosvojenim zemljama, bilo je verno kralju i složno kao nikada pre i Kraljevstvo srpsko je u svakom pogledu napredovalo i jačalo, a Dušan je polako ali sigurno išao putem koji će ga jednoga dana učiniti najmoćnijim vladarom na Helmu.

    Pa ipak, srpski kralj nije bio srećan. Sada, u gluvo doba noći, dok je sedeo sam u prestonoj dvorani uz vatru u kaminu koja se polako gasila, njegovo lice se još više smračilo dok se prisećao svih pobeda koje je izvojevao. Jer sve je to, možda, bilo uzalud.

    Naime, sve oblasti koje je osvojio i sva vojna sila koju je stvorio, a koja ne beše mala, nisu mogli kraljevstvu da pruže sigurnu, mirnu budućnost. Za takvu budućnost Dušanu Nemanjiću je bio potreban sin koji će ga naslediti. Jer ako ne bude imao naslednika, mnogi će se nakon njegove smrti drznuti da polože pravo na krunu Svetog Stefana, a to bi dovelo do unutrašnjeg rata u zemlji i, naposletku, do raspada kraljevstva. Nažalost, on naslednika još uvek nije imao. Tri leta je bio u braku sa Jelenom i tokom te tri godine zajedno su mnogo puta pokušali ali sve beše uzalud. Kraljica nije ostala u blagoslovenom stanju.

    Da nevolja bude veća, uporedo sa neuspešnim pokušajima kraljevskih supružnika i plemstvo je postajalo sve nestrpljivije jer su i oni, zarad mirne budućnosti, očekivali da se Dušanu i Jeleni rodi sin. Iz tog razloga je najviđenija i najmoćnija vlastela već nakon prve godine braka Dušanu predložila da se oženi sa drugom ženom.

    – Gospodaru, sada je naša snaga u usponu. Ta snaga potiče iz naše sloge jer smo se svi sjatili oko tebe – govorili su mu. – Ali se, ipak, ne smemo zavaravati i uznositi da smo moćni i silni već treba misliti na budućnost. Kada jednoga dana u dubokoj starosti dušu predstaviš Gospodu, iza tebe mora ostati sin oko koga će se naši sinovi sjatiti kao što mi to učinismo oko tebe. Ako takvog naslednika ne bude bilo, nesloga će ponovo zavladati među vlastelom jer će nakon tvoje smrti svako vući na svoju stranu, svi će raditi samo za sopstvenu dobrobit i kraljevstvo će propasti.

    Zbog toga bi na korist kraljevstva bilo da brak sa Jelenom proglasiš nevažećim i da se oženiš nekom drugom ženom plemenite krvi, koja će moći da ti rodi sina. To nam neće teško pasti jer bi mnogi kraljevi rado dočekali da se orode sa plemenitom lozom Nemanjića.

    Ako ne učiniš tako, znaj da će nemir među vlastelom biti sve veći sa svakom godinom koja bude prolazila.

    Tako su mu govorili. Dušan je takve savete odbijao. Nije se slagao sa njima. Iako je njegovo srce još uvek pripadalo Ani, Jelenu je poštovao. Ako bi je vratio u Bugarsku, ona bi bila osramoćena, savez sa bugarskim carem bio bi raskinut i šteta bi bila obostrana. Zbog toga je plemstvu govorio da bi svi trebalo da imaju strpljenja jer će kraljica, pre ili kasnije, ostati u blagoslovenom stanju.

    Nažalost, vreme je pokazalo da je nada srpskog kralja bila uzaludna. Jelena nije zanela a vlastela je bila sve nasrtljivija i usrdnija u nagovaranju.

    Naposletku, Dušan je ove večeri popustio i pristao je da svoj brak proglasi nevažećim. Predlog velmoža je prihvatio ponajviše da bi udovoljio velikom vojvodi, Jovanu Oliveru, kome je bezrezervno verovao i za koga je znao da mu je dobrobit kraljevstva na prvom mestu.

    Istovremeno je na večerašnjem savetovanju dogovoreno da se već sledećeg dana u daleku Bavariju pošalje poklisar koji će sa tamošnjim vladarom, Ludvigom Četvrtim Bavarskim, ugovoriti novi brak srpskog kralja, ovog puta sa Ludvigovom ćerkom. Izbor za čoveka koji će svršiti taj posao pao je na Palmana Brahta, zapovednika alemanskih najamnika koji su se nalazili u službi Nemanjića.

    Iz tog razloga je Dušan sada potišteno sedeo u prestonoj dvorani, u skopskoj tvrdinji. Griža savesti ga je izjedala a on joj se prepustio, jer je znao da nema mnogo časti u onome što je večeras dogovoreno.

    Naravno, njegov sadašnji brak nije bio savršen. On se sa Jelenom oženio da bi Kraljevstvu srpskom pribavio korist i na bugarsku princezu nije gledao sa ljubavlju. Pa ipak, tokom proteklih nekoliko leta srodio se sa njom te mu sada nije bilo lako da je otera od sebe. Pogotovo jer će Jelena, nakon Ane, biti druga žena od koje će morati da se odrekne da bi svoju zemlju zaštitio od nedaća koje budućnost donosi.

    Možda je sve ovo božija kazna, pomislio je dok je gledao u zamračene uglove dvorane u kojima su igrale varljive senke. Možda me Gospod kažnjava i ne daje mi potomstvo jer sam izneverio Anu. Između ljubavi i kraljevstva ja sam izabrao kraljevstvo, a njoj sam dopustio da ode iako sam joj obećao da ćemo ceo život proživeti zajedno. Dopustio sam, a mogao sam da je sprečim. Samo da sam hteo. Jer da sam samo zatražio, da sam je uverio, znam da bi ona ostala kraj mene.

    Uz takve misli, kroz glavu mu je proleteo njen lik. U sećanju, ona mu se uvek smešila. Ili je, možda, on voleo da je se takvom seća jer mu je griža savesti zbog rastanka tada bila manja.

  • (0)

    Mačke u raju

    630 rsd

    MAČE

    1.

    Dugo nismo išli nigde na letovanje. Godišnji odmor je ozbiljno pretio da postane zaboravljena lepa prošlost. Teške su to bile godine, nakon dovoljno proteklog vremena, sada je možda dovoljno reći samo – devedesete i odmahnuti glavom sa nevericom, ali tada… Prvo nismo imali dovoljno para, onda je došlo jedno dete, pa drugo, pa onda posao (o, ne, to nije bio posao, to je bilo… ma ne, neću da pričam ništa o tome, ovo bi trebalo da bude priča o zadovoljstvima; tek da kažem da se radilo i gradilo i da za odmor nije bilo vremena), pa zveckanje oružjem (i opet neću ništa ni o tome, iz istih razloga; nazvaćemo ratove, pucanja, bombardovanja, nasilne mobilizacije, rušenja, izbeglištva, smrti i suze zveckanjem, eto), koje je unelo neizbrisivu tugu, jezu i jad u naše živote (evo i sad, dok ovo pišem, opet se ježim), pa opet posao, pa one jezive inflacije (ne, nisam ni o tome hteo ništa, tek da ih spomenem kao uvod ili opravdanje) zbog kojih opet nismo imali para…

    Onaj ko je imao sreće da se rodi kasnije i nije preživeo devedesete, nikada neće spoznati šta znači potpuno beznađe, nevericu da se sve to zaista ovde i nama zaista događa i bes i utehu u valjda najčešće izgovaranoj rečenici tog vremena: dobro je, ipak smo nekako živi! O letovanju smo već polako prestajali i da sanjamo.
    Šta će nam još i letovanje, važno je da smo živi!

    2.

    A onda smo ipak nekako otišli. Nije to bilo ništa luksuzno niti velelepno, naprotiv. Jer para i dalje nije bilo, ali odjednom nam se stvorilo malo slobodnog vremena i glad za odmorom, za putovanjem, kako god kratkim putovanjem, pa makar i u staro i dobro poznato, odjednom je proključala i ništa nas više nije moglo zaustaviti.

    Tako sirotinjski nismo letovali nikad. Čak ni kao studenti, kada bismo odvajali od džeparca, smišljali načine da sami dodatno zaradimo nešto, štedeći svoje roditelje, jer nikada nije bilo lako školovati decu na strani, ni kada smo mi bili deca, ni sada kada su naša deca studenti, nikad nije bilo i nikada neće ni biti. A eto, čak i tada smo pronalazili načina da letujemo na nekim udaljenijim i skupljim mestima, a sada…

    A, ipak nam je bilo lepo. Ne, lepo je slaba reč: bilo nam je prelepo. Kao kad danima ne jedeš ništa, pa se na kraju dokopaš sasušene korice hleba i ona ti bude slađa od ne znam kakvog jela. Jer, nije ukus jela ono od čega zavisi intenzitet užitka, već stepen gladi koji osećamo, a Bog zna koliko smo bili gladni svega.

    Smestili smo se na obližnjem gradskom izletištu, pored veštačkog jezerceta, tako nemaštovito nazvanog Borskim, u omalenoj kamp kućici na samoj obali. Jezero je, inače, nastalo izgradnjom betonske brane krajem pedesetih godina dvadesetog veka, zbog potrebe rudnika za industrijskom vodom, ali se odmah potom počelo koristiti i za kupanje i pecanje. Napravljene su plaže, kamp, hotel jedan pa drugi, staza oko jezera, veliki broj vikendica… Sedamdesetih godina i sam sam učestovao na njegovom pošumljavanju i čišćenju od šiblja. Ono što je prvobitno bilo predviđeno da bi pojeftinilo proizvodnju, postalo je lepo, premda vazda pomalo zapušteno mesto za odmor.

    Naša kućica na obali sastojala se od jedne jedine omanje sobe sa dva tesna kreveta i lepog, otprilike isto tolikog, trema, na kome je preko celog dana bilo hladovine. Umivali smo se na, dvadesetak metara udaljenoj, česmi namenjenoj kupačima na glavnoj plaži, kuvali na malom rešou koji smo poneli od kuće, a malo dalje uzbrdo, sakriven šumom i visokom travom, nalazio se i toalet, poznat kao čučavac, namenjen istim tim, već pomenutim, kupačima. Šumica i jezero su takođe mogli poslužiti svrsi. Uživancija!

    3.

    Žena se uvek prva budila, jer neko je i na odmoru morao da misli na hranu, čistoću, kafu i sve ostale stvari od kojih se sastoji život ili, na primer, letovanje. Naročito jedno ovakvo letovanje bez puno para. Ali ona je to radila sa uživanjem.

    Kada bi završila sa poslovima, njeni muškarci bi još uvek spavali. Prvo bi budila mlađeg sina, onog koji još uvek nije progovorio, ali je sve razumeo. Legla bi pored njega, ljubila ga i mazila.

    „Mače moje“, govorila bi mu. „Mače slatko“. I on bi otvarao oči i smejao se.

    Ne pamtim kada smo se lepše proveli na godišnjem odmoru. Jeli smo konzerve, kuvali, pekli i pržili ono što smo kupovali na improvizovanoj pijaci pored kampa, šetali i plivali, igrali se života…

    O, išli smo mi svuda, i pre i posle toga. Teška vremena dođu i prođu. О, kakva mora i jezera smo obišli, planine i banje, sela i gradove, Dinare i Mediterane… Gde sve nismo bili, šta sve nismo radili, kolike smo novce potrošili!

    A ipak, to neočekivano dobijeno, to oteto leto, otrgnuto zubima od života, provedeno u kućici bez kupatila i kuhinje, stisnuti u dva tesna kreveta, ostalo nam je zauvek u sećanju. Možda zato što je naš mlađi sin tu po prvi put progovorio. Jednoga jutra, ženu je probudilo milovanje nežnih ručica po obrazima. Kada je otvorila oči, mališa koji je ležao na njoj poljubio ju je u nos, nasmejao se i rekao prvu reč u svom životu:

    „Mače!“

  • (0)

    Ljubavi, umro nam je Jonesko

    900 rsd

    AKO NEKAD NAIĐETE PUTEM

    Ako nekad naiđete putem
    na primjer na psa kojeg je udarilo auto
    ne vjerujte ljudima koji kažu da je mrtav.
    Sklonite ga s puta
    i stavite mu glavu na grudi
    jer mu sigurno niko u životu nije
    stavljao glavu na grudi i slušao srce.
    Ako je živ da ga neko ne ubije
    a ako je mrtav
    da ga neko i mrtvog ne udari.
    Da ne misli da je ubio psa i da nevin ne pati.
    Pogotovo zato jer je sigurno živ.
    Znam, evo sad sam mu čuo srce.
    Znam sigurno
    jer tako je to u mojim pjesmicama.

    DIRANJE GOLUBOVA

    Gledao sam golubove na klupi
    i mnogo ih je kljucalo koricu hljeba
    iz nepomične starčeve ruke.
    Nisam ga smio ničim dodirnuti
    dok se nisam vratio kući.
    Da se ne preplaši i odleti.

    PITE OD BLATA

    Svi smo se tu iz naše ulice potrpali
    na jednu klupu u našem parku.
    Dodirujemo se mršavim koljenima
    i još ništa ne znamo o svijetu na koji smo došli.
    Mi muškići znamo tek pljuvati u karabit
    i praviti male bombice a curice umiju
    samo praviti pite od blata.
    Nebo je plavo kao vena na tvojoj ruci.

    MALA PRAVILA OVOGA SVIJETA

    Uvijek ti žurim staviti ruku u kosu.
    Da me ne pretekne neko buđenje, smak svijeta
    ili neko slično tome
    malo pravilo ovoga svijeta.

    RUČAK ZA SUTRA

    Ispegla košulje i haljine, dječje haljinice
    skuha ručak za sutra. Gledam je kako izlazi na terasu
    i vješa rublje po štriku
    Umorna i studena od noci
    kako se uvlači u krevet i pripija uz mene.
    Zagrli me i odmah zaspi.
    Na terasi ostane samo mjesec usijan
    ko u brzini zaboravljena ringla.

  • (0)

    U kući od ljudske kože

    810 rsd

    Traganje

    Trebalo je da proživim komad života
    i shvatih konačno – nije potrebno gubiti vrijeme
    tragajući za podrškom prijateljskih duša
    U odsustvu takvih
    može biti posve dovoljna žudnja obustave
    moguće je život usmjeriti
    on raste u ovome svijetu unutar nas samih

    Kada pomislim na godine trčanja u traganju
    hvata me jad
    zbog uzalud protraćenog vremena.

    završeno u 12.57 h
    18. kolovoza 2019.
    nedjelja
    (u parku kod Bajskog groblja)

    Bog

    Htjela bih da žive negdje drugdje
    u zdravijoj sredini kao čovjek
    Htjela bih da rade poslove koje vole
    da ujutro ustaju odmorni i vedri
    da je život bajka a ne rat

    Da se otvore i ne idu sa strahom
    i osjećajem da nisu vrijedni
    a svijet poduzima sve upravo obrnuto
    Otuđeni – zajedno svaki život
    skupa izgleda baš tako

    Svakoga dana stoji sve
    Svakoga dana oni koji su nekada čitali
    više ne posjeduju ono što su unutar sebe izgradili
    jer duh blijedi brže – nezamislivo.

    završeno u 13.11 h
    18.08.2019.
    nedjelja
    (u parku kod Bajskog groblja)

    tunel

    tunel otvara siromaštvo
    put na svežini otupelih čula
    beton
    treba izliti
    petlje i nadvožnjake
    jutarnji vazduh
    točkovi
    smeće
    ustajali palanački pogledi
    težina
    ovde nema ničeg i doviđenja
    dalje, dalje……dalje…..

    08.06 h – 08.09 h
    9. septembar 2019.
    ponedeljak
    (prvi radni dan u vrtiću ’Alisa’ nakon odmora)

    Glumica za ugalj

    Glumica za ugalj svesna je da je previše čađi
    crnilo se uvlači u plućne mehurove
    istiskuje ono malo preostale oksigenske svežine
    iako se ugljenom leči malarija
    ona ipak ne može da glumi
    jer duša nema masku

    22.59h – 21.02h
    22. novembar 2019.
    petak
    [Bulevar café, Szabadka]

    Moja tišina

    Ovo je sada kraj na kome ne želim hladno i toplo
    živim i patim; u stvari, ne želim više da čujem budućnost
    očima ću biti onaj kraj, tanka linija
    i neću da moja osoba strada;
    neću dozvoliti da propati moja tišina

    čitavu noć mislim na zbogom
    što znači ptica i san, zvezda sa izvora kraja
    krije noć zrak na pučini mesečev
    suze, to je važno, plemenito, nežni snovi
    mogu probiti led, uspomenu; ja u stvari želim tvoj glas na pučini.

    17.48h – 17.57h
    12.05.2020.
    utorak
    (Gradski stadion Subotica)
    (dedi Radomiru)
    [cut-up poezije Natalije Vladisavljević]

  • (0)

    Tales of Fear and Superstition

    1.090 rsd

    All Souls’ Day

    The house of Ninković in B. used to be a prosperous one. However, out of nowhere, the family began dying out and, in a few years, none remained save Stojan Ninković, the sole male heir to once a grand and virtuous family. To save the household from oblivion, Stojan married a fine and honest girl with neither property nor family of her own. All their friends and acquaintances used to say: “No people love each other more or have a better life than Stojan and Nera!” But the good life lasted for a short time – less than two years. A severe and unanticipated illness struck Stojan down, and, after a week, he closed his eyes forever! Poor Nera remained a widowed mother of a baby boy in the cradle.

    She raised her son and cherished him dearly, like the apple of her eye. He had already completed his third year. The child grew up like a golden fruit: sturdy, healthy, and so cheerful, talkative, lively, and sensible. For poor Nera, he was all she talked about, all her joy, her entire world. Out of humility, she gave him a beautiful name: Rade.

    She is preoccupied with him all day long, dressing him up, cuddling, amusing him – one might say, she has entered her second childhood.

    The poor woman often thinks: “Dear Lord, I beg you, let my only son outlive me, may he throw earth over my grave!” Then she would sigh and take a look at her Rade with a shudder.

    The little Rade would embrace her and hang round her neck, hugging her, kissing her, babbling to her. His tiny voice, like a chime, gets her talking and lightens her up, so she returns to laughing and playing with him.

    Kind women from the neighbouring houses often visit her. They cannot get enough of caressing and kissing this beautiful child.

    Nera would complain of her solace, about feeling lonely and unhappy. She would mention the brief happy days she used to spend with Stojan, and tears would begin flowing down her cheeks.

    The neighbouring women comforted her, saying: “Pray to God, Nera, for the long life of this child! God help you!”

    * * *

    Palm Sunday arrived. Nera dressed the little Rade – like a dandy. He was so cheerful, to the point of not knowing what to do. Having run around with the other children, laughing, playing, he rushed into the house, like a butterfly – nestling around his mother, caressing, cuddling, then again – out with the children.

    Noon passed. Nera had her acquaintances, Mara and Pava, as guests – it was the holiday, so they had a little chat. They asked:

    – Where is our little Rade?

    – He is playing with the children.

    – Let him play, bless him – Pava said.

    – Good for you, Nera, – Mara said – God has given you someone to talk about! Poor Milja, our godmother, she had had such a beautiful child, almost as old as your Rade, but the sun struck it, and God took it away . . .

    – God’s will! – Pava said and sighed.

    – This year, the wretched heat did away with a lot of children! – Mara added – As if it there was a list . . .

    Suddenly, little Rade ran inside with a flushed face. He started running around the room, then around the table at the centre of the room – rushing, running, one might say, he would bump into something.

    – Calm down, Rade! – Nera attempted to quiet him down since he was disturbing their conversation.

    The child kept on running, one might say, without even hearing it.

    – Well, calm down, son! Why are you running so much? – Nera told him again.

    – I want to go to papa, mother! I want to go to papa! – Rade replied while rushing around the table.

    – Enough, Rade! Stop it already! You have had enough of running in the field!

    – I want to go to papa, mommy! . . .

    – God help you, child! What papa? – Nera said while feeling a cold sensation around her heart.

    – What day is it today, mommy? – Rade asked her suddenly and stopped for a moment.

    – It’s Sunday, son.

    – And tomorrow?

    – Monday.

    – And the day after tomorrow?

    – Tuesday.

    – And then?

    – Wednesday.

    – And then?

    – Thursday.

    – And after that?

    – Friday.

    – Ha, ha, ha! – little Rade started laughing, so strangely, so peculiarly, that they looked at each other in amazement.

    He was laughing, laughing – he burst out, and then he continued running around the table, saying “I want to go to papa! I want to go to papa!”

    The neighbours ceased their conversation and watched him closely. He was running, rushing, then, once again, he stopped and asked:

    – What day is it today, mummy?

    – Tuesday, son – Pava jocularly said.

    – And tomorrow?

    – Wednesday.

    – And the day after?

    – Thursday.

    – And then?

    – Friday.

    Little Rade burst out laughing again and continued rushing around the table.

    – God in heaven! What is wrong with him today? – Nera said while a foreboding feeling overwhelmed her.

    The neighbourhood women remained silent. They frighteningly got up and left while whispering amongst themselves: “May God help her!”

    * * *

    Little Rade was constantly restless until sunset. However, his restlessness was not the same as before, but rather strange, peculiar.

    Twilight was falling.

    Little Rade fell into his mother’s lap, then, with his tired, almost hoarse voice, he quietly said:

    – Mommy, my head hurts so much!

    – It will pass, my hero! – Nera said and held him close to her. Indeed, he was burning up with a fever and breathing heavily.

    – And my back hurts, mother!

    – Well, you were running around so much, my dear child. You were outside all day . . .

    – But, sweet mother, my head hurts so much! – Rade whispered and leaned his tiny head on Nera’s arm.

    – Son, do you want mommy to put you to sleep, and then it will pass?

    – Not yet, mommy! I am not sleepy . . . Is it Friday tomorrow?

    – No, son, it is much later. Tomorrow is Monday, there are three more days after, and then – Friday.

    Little Rade smiled again.

    – And why, my dear, do you ask about Friday?

    – Mommy dearest, don’t be cross with me! Friday is beautiful, a really beautiful day . . . Papa will come too, and take me away . . .

    – Where to, son? – Nera inquired and her voice quavered.

    – Far, far away . . . Far away . . . – little Rade said quieter and quieter.

    – Rade, my son! – Nera called him and raised his little feverish head. – You see, you are sleepy. Do you want to sleep?

    – Yes, I do, mommy! . . . Ow, my head hurts, it hurts so much! . . .

    Nera sighed . . . She lay him on the bed and put him to sleep.

    – Oh, mother, I am so tired! . . . – Rade whispered, barely audible. – I shall get up on Friday . . . Go far away with papa . . . Far away . . . Far away . . . – and he sank into some sort of delirium.

    * * *

    Three days had passed.

    Little Rade kept getting worse and worse. He was so delirious that he could not even recognise his mother. Every so often, one might say, he came round a little, and barely whispered: “My head, ow, my head hurts”.

    Poor Nera did not move from his side, she neither had any sleep nor moved her eyes away from him.

    Out of intense fear for her only child, she had almost lost her voice, so she barely spoke.

    Mara and Pava were constantly with her. They encouraged her and tried to keep her company, but – all in vain. Rade was growing ever worse, and she was growing ever sadder.

    Neither the medications nor the treatment seemed to be working.

    On Thursday night, the doctor came to visit the little patient again. Nera looked at him with desperate hope in her eyes, like a god, like a saint. The doctor examined him and dubiously shrugged his shoulders.

    – What is it, sir? – the poor soul barely uttered.

    – It’s quite serious! Take good care of him! – the doctor quietly said.

    At that moment, the poor mother saw the image of the kind and tender doctor turning – darker and more terrible than the devil himself. She covered her face and sobbed loudly . . .

    It was the third cockcrow. The Morning Star rose – it was almost dawn. Little Rade was in agony. Poor Nera, tucked him in different ways, trying to calm him down. Finally, she took him in her arms. Rade recollected and began talking:

    – Mommy, dearest, I am leaving you now. Papa is here, can you see him?

    Nera’s face became covered in tears.

    – Do you see that star over there, mommy? – the troubled child pointed with its finger, as yellow as wax. – I am going up there . . . Look how far away it is!

    – What will your mother do, my dear child? – Nera barely uttered.

    – Don’t cry, sweet mommy! – Rade comforted her so eloquently, so intelligently, that his mother felt even sadder. – One day we all must go there. I shall pray to dear God, to take care of you . . . – then he embraced her and drew close to her. – Papa is calling me! . . . I am coming, papa, I am coming! – Rade’s voice faded into silence, while his hands were already ice-cold.

    His poor mother lay him down to bed once again. It seemed that he attempted to reach out and embrace her once again. His head fell upon his chest, and a faint smile spread across his tiny lips . . .

    A few moments later, the candlelight shone over the little one’s mortal remains, conjoining itself with the light of a new day. And a sorrowful voice of the lamenting mother mourned with an even more sorrowful song . . .

    * * *

    There is no greater mourning than that of a mother for her child.

    Poor Nera remained all alone – like a solitary stone.

    Kind women visit her, keeping her company, comforting her. But there is no one apt to soothe a grieving mother.

    For the entire day, she would sit like a statue, without uttering a single word. One might say, she neither sees nor hears anything.

    As soon as the sun comes out, and even before sunrise – she is at the graveyard. She falls on her Rade’s grave with such passion, as if she would gladly lay her bones there. It is the only place where she loosens her tongue, wailing and shrieking like a banshee. The people passing by, even with the coldest of hearts, turn their heads away with tears in their eyes.

    She shrieks there until she gets exhausted and loses her voice, then, she returns home, slowly and silently, like a shadow. On her way home, she gives Rade’s food offerings to the poor.

    * * *

    It was the eve of All Souls’ Day.

    For the whole day, poor Nera was making food offerings for her Rade. She intended to have everything prepared in the evening, tomorrow she will go early to the graveyard, many people will be there. She had arranged all the mourning items on the table in the room where Rade used to run around peculiarly.

    It was well past sunset. The night was quiet – not a gust of wind. The moon would reveal itself every so often through the pale thin cloudlings. The censer in front of the icon had long burned out. The room was well-lit by the moonlight. Clouds were still stretching, but they were thin and pale, so it was quite well illuminated.

    Poor Nera, all dressed up and prepared for tomorrow, drooped by the bedside. Fatigue got the best of her, yet, she refused to close her eyes. One might say ‒ she is wide awake . . . She sees her Rade dancing, running towards her, cuddling, hugging her, he is merry and smiling at her. She takes him in her lap, kissing him, stroking his beautiful raven-black hair . . . But lo, he is ill, so ill. She is trying to humour him, trying to find medicine, calling the doctor, tending to him ‒ saving him from death. Alas, all in vain . . . Eventually, the funeral procession accompanies him to the chapel with the mournful “Holy God”. Oh, how dark is that detestable chapel! . . . Her eyes are filled with tears. She cannot see anything. Intense and heavy darkness came upon her. She could barely breathe. How long did it last, she could not tell . . . All of a sudden, she saw a beautiful field, full of all kinds of flowers and a plethora of children, in countless numbers! My God, they are as amiable as little chicks and as cheerful as butterflies. Her Rade is standing in one corner with his head bent down, feeling mirthless . . . “What is the matter, son, my dear child?”, she asked him. „Where are you, mommy?”, Rade replied with tears glimmering in his eyes. “Can’t you see that all the mothers have come to visit their children, and you are still not here!”. . .

    ‒ Oh, dear! ‒ Nera moaned and twitched. ‒ It is almost daybreak! Woe is me, I am late!

    She swiftly collected everything she had prepared and rushed to the graveyard.

    * * *

    Nera hastily arrived at the graveyard. She rushed without ever looking around herself.

    Upon entering the churchyard, she made haste straight to her Rade’s grave, so that the sad woman could pay her respect on All Soul’s Day. Later, she would go to church to the commemoration service.

    She fell on the grave and started lamenting so sadly that the tombstone itself would crumble. She had been wailing for quite a long time, then she slowly got to her feet and looked around . . . There was not a living soul at the graveyard! “Look, there is no one here!”, a thought slipped through her mind. “Isn’t it daytime already!?” . . .

    Indeed, it was not daytime yet, but the moonlight shone through the pale thin cloudlings making it seem almost as if it was the light of day.

    All of a sudden, the poor mother felt a chill running through her. All alone at the graveyard in the middle of the night! It almost seemed unfathomable to her. She slowly turned around and began walking towards the church, as there might be some people inside. Upon arriving ‒ the church was closed! Silence, dead silence.

    A shudder ran through Nera.

    She slowly walked through the churchyard. But the yard itself looked somewhat different. Suddenly, she looked down at the church gate and saw ‒ a funeral procession entering. She took a closer look ‒ it was indeed a funeral procession. Deacons walked forward with candlesticks, then the priests dressed in their robes, then the pallbearers with the casket covered in black pall, then the congregation . . . women, men, one could not tell the number. An incomprehensible hum came to her ears as if they were singing the mournful “Holy God” . . . She stepped aside from the path and stood still while they were passing. She watched them ‒ unknown priests, unknown deacons, men, women . . . She could not recognise anyone, they were all strange, unfamiliar faces!

    Nera was struck by a hot gust of wind, she broke out in cold sweat, and an odd whirring sound filled her ears.

    She rushed towards the gate while tottering along the way. No sooner had she intended to exit the churchyard than an old man appeared out of nowhere ‒ his beard was white and down to his waist ‒ and he said in a quiet, barely audible voice: “Halt!” She inadvertently stopped. “I know what it means for a mother to mourn her only child,” the old man said. “But excessive sorrow is not convenient. Calm yourself down and go . . . Once you reach the side-street ‒ keep your footsteps quiet! My old lady is sleeping there, and she went to rest in an angry mood . . .” Then, the old man vanished.

    Nera’s head started bowing down as if she was about to faint. She gathered her all the remaining strength she could muster and rushed forward as quickly as possible. Having reached the side-street, indeed, she saw an old lady, all clad in white, sleeping on the ground. Nera felt numb from fear. Tiptoeing, almost breathlessly, she sneaked away and ran home without ever looking back.

    * * *

    Upon arriving ‒ she fell on the bed like a log.

    She had been suffering from an intense fever for a long time. There was little hope for her survival.

    Barely did she manage to revive and somewhat recover herself, but ‒ she has not been in her right mind ever since.

  • (0)

    Gad

    900 rsd

    1.

    – Mama, otišla sam! – viknem i istrčim iz kuće kao da me đavoli gone.

    – Mićo, kasnim – nasmešim se mom vozaču.

    – Onda ću požuriti.

    – Hvala – uđem u auto i izvadim knjigu da obnovim gradivo, još ova godina i to je to, kraj.

    Dok sam čitala, kao i obično, nisam obraćala pažnju na vožnju ali Mića je iznenada zaustavio auto i poletela sam napred.

    – Mićo! – viknem.

    – Udario sam nekog.

    – Šta? – Izađem iz auta i potrčim napred. Stvarno je udario nekog. Nepoznati muškarac je ležao na zemlji.

    – Gospodine? – dodirnem ga po ramenu.

    – Auč – rekao je i okrenuo se ka meni.

    Podignem naočare i uhvatim ga za glavu.

    – Gde ste povređeni? – pitam uplašeno.

    – Mislim da me celo telo boli – progovorio je.

    – Možeš li da ustaneš? Odvešćemo te u bolnicu.

    – Mislim da mogu.

    – Mićo, pomozi mi.

    Mića mi je pomogao i smestili smo tipa kojeg je udario na zadnje sedište. Mislim da nije strašno.

    – Oprosti čoveče, nisam te video – Mića se izvinjava.

    – U redu je, ni ja nisam gledao.

    – Mićo. idemo.

    – Hej! – Pridržim mu glavu jer je nestabilna. – Nemoj da se onesvestiš, u redu?

    Otvorio je oči i pogledao u mene. Bokte!

    – Prelepa si.

    – Ha! Mora da si jako udario glavu.

    – Nisam.

    Progutam knedlu jer niko osim moje majke i brata ne misli da sam lepa. Imam deset kilograma viška, kosa mi je poput metle, imam veliku dioptriju, ne šminkam se… Zato nikad i nisam imala dečka.

    – Kako se zoveš? – pita me.

    – Sofija.

    – Milan – nasmešio se. Bokte, znam ko će mi biti inspiracija za naredni roman. Tako je lep, i zgodan i…

    – Milan Kostić – predstavlja se.

    – Drago mi je, Milane. – I ima milo ime. Joj, Miki, Miki moj… imaš lepo telo, super ti je stas…

    – I meni, Sofija.

    – Uskoro stižemo u bolnicu. Mićo, može li brže?

    – Može.

    ***

    Nakon što smo stigli u bolnicu pregledali su Milana, imao je nagnječena rebra ali biće u redu, to me je obradovalo.

    – Da li želiš da te odvezemo kući?

    – Tvoj dečko i ti?

    – Moj dečko?

    Zbunim se.

    – Tip koji me je udario.

    – Mića? Ne on nije moj dečko, on je moj… šofer.

    – Znači, nemaš dečka?

    – Nemam – nasmejem se.

    – Dobro.

    – Am… da te odvezemo kući?

    – Ne znam, pregazili ste me, mislim da bi trebalo nekako da mi se odužiš.

    – Ovaj… naravno. – Sigurno će tražiti novac, razmišljam. – Pozvaću brata, on će sve rešiti – kažem pomalo tužno.

    – Ne želim da izađem sa tvojim bratom.

    – Ti… – zakašljem se.

    – Želiš da izađeš sa mnom? – bokte, strefiće me infarkt.

    – Toliko mi bar duguješ – nasmejao se.

    O Bože, nadam se da se ne kezim kao blesava. Kezim se. Zatvori usta Sofija.

    – Ja… zapravo…

    – Večera sutra uveče?

    – Ja zapravo ne ostajem do kasno, moj brat je… – Lud? Ne mogu mu reći kako ne smem da mrdnem nikud bez odobrenja mog brata.

    – Onda ručak?

    – Mogla bih da izađem na ručak, ali ja plaćam.

    – Nema šanse, ja plaćam.

    – U redu.

    – Mogu li da dobijem tvoj broj telefona? Za slučaj da zaboraviš na mene?

    – Ha, ha… – ja da zaboravim na njega? Nema šanse.

    – Naravno – smiri doživljaj, Sofija.

    Razmenili smo brojeve telefona i pozdravili se.

    – Mićo, nećemo reći bratu za ovaj incident – upozorim Miću.

    – Tip nas neće tužiti?

    – Ne.

    – Onda je u redu, hajdemo.

    – Idemo.

    ***

    – Ma šta je sa tobom? – pita me Miloš. Moj najbolji prijatelj.

    – Šta?

    – Stalno se smeškaš.

    – Ne znam ja…

    – Gukni.

    – Upoznala sam tipa – priznam.

    – Opa!

    – Da, on je… vau… moje oči nisu videle lepšeg muškarca.

    – Uvređen sam.

    – Ne vređaj se, znaš da te volim.

    – Gde si ga upoznala?

    – Udarila sam ga kolima, zapravo Mića je.

    – Znači ljubav na prvi udar, a?

    – Da, i sutra idemo na ručak.

    – Jeste li vas dvoje završili? – prekida nas profesor.

    – Da, izvinite – sakupim se poput miša.

    ***

    – Gorane, donosiš ishitrene odluke. – Mama nije zadovoljna.

    – Majko, ko ne reskira taj ne profitira – moj brat odgovara.

    – To je mnogo novca.

    – To je moj novac! – Goran je viknuo.

    – Zdravo. – Prekinem ih jer ne volim svađe.

    – Ćao dušo, kako je bilo na fakultetu? – pita me majka.

    – Odlično.

    – Tako treba samo ti uči – kaže mi Goran.

    – Htela sam nešto da te pitam. – Krenem ka njemu.

    – Da?

    – Želim sama da vozim auto.

    – Sofija…

    – Molim te Gorane, imam vozačku dozvolu i iskreno osećam se nezgodno jer me svakog dana vozi i odvozi vozač.

    – Dobro ali to ne znači da možeš da ideš gde god poželiš – pristao je.

    – Hvala ti. – Zagrlim ga.

    – Da, da. Moram da idem.

    Odem u svoju sobu i bacim se na krevet. Ah, moj brat je poput robota, nikad ne pokazuje osećanja i uvek je strog ali obezbeđuje mi sve što mi je potrebno. Nakon očeve smrti malo se promenio, kao da je uzleteo; ne viđam ga puno ali njegova reč u kući je poslednja. Moja majka Mira je povučena žena, bila je podređena mom ocu a sada se povinuje mom bratu. Moj otac je umro pre dve godine, bio je težak čovek, nije puno obraćao pažnju na mene, stalno je radio ali to je u redu, naučila sam da živim u svom svetu. Goran je poprimio njegovu narav.

    Moja porodica nije poput drugih porodica, imamo nekoliko kockarnica i znam da se moj otac bavio i uterivanjem dugova, bio je strog čovek, uvek sam ga se bojala. Nakon što je doživeo infarkt Goran je preuzeo njegov posao. On je strog prema meni, ali uvek govori da je to zato što imamo puno neprijatelja. Rekao mi je da ne želi da čuje da se vucaram sa kojekakvim ništarijama i bio je ozbiljan. Znam da mu je stalo do mene, brat mi je.

    Cimnem se jer ugledam poruku od Milana. O Bože!

    On: Važi dogovor za sutra?

    Ja: Naravno. Kako rebra?

    On: Mogu da mrdam, znači da su dobro.

    Ja: Izvini.

    On: U redu je, upoznao sam tebe.

    Naslonim telefon na grudi i ugrizem se za usnu da ne vrisnem.

    Ja: Poslaću ti adresu fakulteta. Može u jedan? Tada imam pauzu.

    On: Savršeno, čekam te.

    Ja: Onda laku noć.

    On: Laku noć, lepotice.

    Lepotice? O, Bože. Umrla sam i otišla u Raj.

  • (0)

    Blud je delo sovjesti

    810 rsd

    ЖЕНЕ НИСУ ПИСАЛЕ АУТОБИОГРАФИЈЕ

    Аутобиографска проза у XVIII веку била је честа појава, као уопште проза документарног типа – писма, дневници, путописи. Живот је лако и прилично дословно улазио у литературу, каткад и без икакве цензуре. Филозофија просветитељства гонила је људе да се свлаче, да буду природни. А сви су хтели да буду поучни. Васпитни слој књижевних дела односио се на препоручивање сопственог живота као узора, некад и негативног – како не треба живети.

    Дух енциклопедијe простире се широко: велики писци истовремено су и велики педагози који удружују знање и науку да васпитају младог или заблуделог човека. А то је и један од мотива, како ми то данас разумемо, писања сведочанства о сопственом животу и добу у коме су живели.

    Са идејама епохе просвећености мења се и слика човека у књижевности. На видело излазе садржаји који су били под велом литерарних конвенција. Аутентичност и веродостојност, књижевност личног примера умногоме доприносе конституисању нове грађевине света у језичком облику, и проширују опсег приказивања човекове природе.

    Русо у Исповестима отвара велику тему прожимања душевне и телесне интиме. Ходајући некада и преко границе културолошки дозвољеног и прихваћеног, показао је тамне стране човекове природе али и узвишене душевне пропламсаје. Тема жене у овој књизи чита се као централна, она која одређује укупни смисао текста.

    Српски аутобиографи имају другачији приступ питањима жене. На Доситеја Обрадовића, Саву Текелију, Герасима Зелића, Симеона и Александра Пишчевића, о чијим је аутобиографским делима реч у овој књизи, снажно утиче патријархални морал који се сусреће са модерним стремљењима раздобља. Изузев у делу Александра Пишчевића, жене код осталих аутобиографа немају пресудну сижејну улогу, али њихова улога у тексту, као и у њиховим животима, није занемарљива.

    *

    Није познато да ли су жене писале аутобиографије у XVIII или XIX веку. Да јесу, не сумњамо да би имале шта да напишу.

    Од наше Еустахије Арсић, прве Српкиње која је анонимно објавила штампану књигу у Будиму 1814. „Совěтъ матерній: предрагой обоего пола юности сербской и валахійской, аки Исчадїе нěжнаго чувствованїя, имже благо и щастїе отрасли рода своего обимаетъ Сочинителница“ остале су нам песме, моралне поуке и есејистички записи о васпитању, али није нам остало аутобиографско сведочанство. Била је прва жена сарадница Летописа Матице српске и покровитељка издања Вука Караџића. Она је заслужна за то што је Јоаким Вујић објавио своје Животоописаније – без њене новчане помоћи те књиге не би било.

    „И да ја никогда даже до последњаго диханија мојего, важна благодејанија Ваша заборавити не будем, која Ви мени у мојему положенију живота указали јесте, када сам ја био от целаго света остављен.“, каже Вујић у посвети својој првој и јединој „покровитељици и списатељици многих дела на славеносрпском језику“.

    Представа о женама постоји само на основу сведочанстава њихових посматрача – мушкараца.

    Покушаћемо да одговоримо на питања како актуелна схватања утичу на избор садржаја књижевног дела. Какав је траг оставио век фриволности у литератури. Испитаћемо како су представљене жене, које су њихове улоге, који је њихов удео у сижеима.

    Пошто је реч о документарној прози, а то стално морамо имати на уму, не би требало очекивати да ће аутор представити нешто што није видео или проживео.

    Сведочанства о женама нису увек детаљна и исцрпна, али отварају пут тумачењу ширег контекста. Посебно је занимљиво посматрати сусрет наших аутора са европском модом XVIII века.

    Документаристичка проза се у великој мери приближава реалистичкој слици света, односно слици какву су желели да постигну ствараоци епохе реализма. Слика коју нуде аутобиографије умногоме је одређена различитим факторима, а један од главних је намера или намена дела.

    Свака аутобиографија је бар делимично и продукт нарцизма. Главни задатак аутора био је приказати масу догађаја који су одредили њихове животе, а њихови животи имали су литерарни потенцијал и он се уклапао у очекивања постојећих књижевних жанрова.

    Аутобиографије заузимају водеће место у српској књижевности XVIII и донекле XIX века.

    Често тематизују управо иностране обичаје, нарави и навике, у маниру путописне литературе. На заједничкој позадини оцртани су различити животни путеви, њихове различите мисије које су имали. Локалитети, личности, хронотопи заједнички су свим ауторима, што говори у прилог документарности ових текстова.

    У њима ћемо наћи сва основна обележја епохе просвећености – и забаву, и поуку, сентиментализам и рационализам. Дела су писана са карактеристичном мешавином стилова, имају одлике многих жанрова па су у њима преплетени исповести, путописи, приповетке, поучни пасажи.

    Иако су сижеи испитиваних аутобиографија различити, постоји заједнички образац који бисмо могли назвати сликом света, насталом кроз засебне ауторске призме у додиру са великим царствима Европе и Русије. У питању је сусрет, некад чак и сукоб представника наше патријархалне са европском просветитељском културом. Он је изнедрио и нову представу о жени. Таква слика жене, или жена, и најразличитијих односа са њима, неће се поновити дуго у нашој књижевности, све до XX века.