• (0)

    Živeti se može samo bez ljudi

    540 rsd

    Odmetnik

    Grliš bistre zore,
    divlja jutra nevinog sunca.

    Mladi hrast grane savija,
    radosnicom rosnom ti oči
    umiva.

    Pod senom tvojom,
    divlje ruže otvaraju srca
    za rojeve svetih pčela.

    Ptice ti šapuću tajne
    koje su od neba ukrale.

    Na tvojoj stopi, u klupku
    zmija sneva mlečnu reku.

    U žuboru vodopada
    slušaš reči od anđela
    koji sudi:
    Živeti se može samo bez ljudi.

    Velika subota

    Trče senke neživih i
    nepokretnih stvari.

    Noćna žega grize vazduh.
    Crno sunce vezalo na krovove
    marame od pare.

    Mrak se rascvetao,
    lije mi pod uzglavlje toplu tminu.

    Taj jastuk dubok je san u kojem se
    zdravim sa ljudima bez lica.

    Uzalud mi neko šapnu:
    ne idi za njima.

    Ljudi koji nemaju nikoga

    Ljudi koji nemaju nikoga
    prodaju polovne igračke
    na betonskim ostrvcima
    među barama
    ilegalnih buvljaka.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    vrte prazne kese
    u džepovima ukiseljenih kaputa.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    spavaju u liftovima.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    rodili su se na stepenicama
    samačkog hotela,
    povijeni krilima
    mrtvih golubova.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    hladni su odrazi
    mrcina raspetih u ružičnjacima.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    trepere na ulicama
    kao ekrani televizora
    bez programa.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    pljuju kada prolaze pored crkve.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    slave Zadušnice,
    ispijaju žestinu i kafu
    ostavljenu na grobovima.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    nisu zaplakali nikada.

    Rosa

    U rosi mlade deteline
    jedan oblak cveta.

    U rosi mlade deteline
    šarene se odrazi livade
    dok zvuk frule nemuštima
    prepričava snove pastira.

    U toj kapi spava Mesec i
    zvezdana duša
    noćnog leptira
    nemog svedoka bratimljenja
    između vuka i jelena.

    U drhtavoj suzi
    nebo ljubi zemlju
    kada zver u čoveku zaplače.

    Kolevka

    To nebo je drugačije,
    poduprto je ekstazom tišine.
    Taj mir; san usnulog
    ispod drvenog poklopca,
    dah grumena zemlje
    u šaci kosača oblaka.

  • (0)

    Vitki plamen

    630 rsd

    Ђурђевдан 1999.

    Кућа је дисала врховима плућа.
    Отац је упалио славску свећу.
    Дрхтала је.

    Са зидова су сишли
    наши бркати преци,
    изљубили нас,
    вратили се на зидове.

    Дошли су тихи гости.
    Прекрстили се,
    узели жито и вино.
    Ручали смо.
    Кашике су се освртале
    лево, десно.

    У близини
    одјекнула је експлозија.
    Ујак је пролио црно вино.

    Из аждаје са иконе
    крв се пролила
    по уштирканом столњаку.
    Под кућним прагом
    стегла се змија.

    Од те славе
    сви дишемо врховима плућа.

    Жене које су чекале

    Чекале смо
    да нам се вратите,
    ратници.
    Без руке, ноге, срца,
    како који.

    Дању вукле за собом
    оно мало земље
    што нисте повели у рат,
    ноћу танка тела
    свијале у круг.

    Куће смо
    носиле на обрамницама.

    Одлагале их пажљиво,
    као крчаге,
    под стабла дебелих дудова,
    крај тек рођених синова.

    Рађале смо их,
    за нове игре ратова.

    Минибус

    На релацији
    Степојевац – Београд
    пензионисани возач
    вози из петних жила.

    У минибусу
    седе поспане жене.
    Ко женке кенгура
    чврсто држе своје торбе,
    и у њима
    оно мало
    што им је остало од живота.
    Парче сна између куће и фабрике.

    Песник

    Да га загрлиш
    могао би
    три дана и три ноћи
    да ти у наручју плаче.

    Зато пише
    песме
    пуне као нар,
    крцате ко трговачке лађе,
    тешко разумљиве.

    Јер
    не можеш море
    у чашу да улијеш.

    Једна суза могла би
    да направи потоп.

    Ватра

    Кад изгори песник
    остаје ватра
    и њен витки пламен.

    До новог песника.

  • (0)

    Todorov univerzum

    1.400 rsd

    BOLESNO GNEZDO

    Jula

    Lana i ja smo išle u gimnaziju u Inđiji. Ja sam htela pohađati medicinsku školu u Zemunu, pa posle studirati medicinu, ali mi to, naravno, nije bilo dozvoljeno, jer je grad bio leglo greha, a ja glupa ovčica, koja će lako da poklekne. Medicina, takođe, nije dolazila u obzir, jer oduzme ženi život, pa ne stigne da se uda i rađa decu. To su bile reči mojih roditelja, pa je jedina opcija koja mi je preostala bila Inđija i njene škole. Ponekad sam mislila da su moji roditelji najkonzervativnije osobe na planeti. Bilo mi je toliko krivo što nemam brata ili sestru da podelimo teret njihovih nebuloza. Ovako je sve palo na moja pleća i što su više godine prolazile, sve mi je teže bilo da podnosim. Biti mlad u ograničavajućim okolnostima je najteža stvar na svetu. Nezadovoljstvo čak nije ni bila prava reč za ono što sam ja osećala. Ponekad, posle napornih dnevnih obaveza, osamila bih se na našoj verandi i pričala sa cvećem, jer nisam imala ni sa kim drugim da pričam. Bilo mi je malo Lane, jer sam je imala uvek nakratko. Iako ja njoj nisam imala bog zna koliko da ispričam iz svojih iskustava, ona meni jeste. Bila je puna utisaka i vizija i mogla sam je danima slušati, ali mi je dozvoljeno da odem kod nje jednom nedeljno, kao i njoj kod mene, i to od strane mojih roditelja. Njeni se nikada nisu protivili našem prijateljstvu. Previše druženja među šiparicama potiče razmišljanje o glupostima, govorio bi moj otac. I zato sam ja bila devojka koju su slušale jagorčevina i đurđevak. Bila sam i šaptač ružama. Od bake sam stalno donosila nove semenke i sadnice, pa su nam dvorište i veranda bili puni cveća. Moj otac ih je mrzeo i proklinjao na svakom koraku.

    „Šta mi okupiraš kuću ovim beskorisnim stvarima? Bolje da si posejala luk i krompir, nego što samo klečiš u tom cveću. Ista si k’o tvoja tetka. I ona je samo njušila cveće i pravila gluposti.”

    Bio je uvek besan kad bi me video da ga zalivam ili čupkam travu oko njega. Umeo je, namerno, iz pakosti, da pređe traktorskim točkom punim blata preko moje aleje, u kojoj sam posadila dan i noć ili da sredstvom za prskanje korova poprska ruže. Voleo je da uništi sve ono čemu bih se ja radovala, a ja nisam smela ništa da mu kažem, već bih otišla kod bake i plakala nekoliko sati.

    „Samo još koju godinu, pile bakino, i čim postaneš punoletna, doći ćeš kod bake da živiš. Đubrad su to neopevana, i on, a i ona moja luda ćerka, kad to podržava. Deda i ja smo se uvek pitali na koga se nametnula.”

    Baku je majčino ponašanje uvek mučilo i nijedna moja poseta njoj ne bi prošla, a da ne spomene koliko je razočarana svojom ćerkom.

    „Nemoj plakati, dušo bakina. Razvedriće se i tebi jednog dana u životu. Imaćeš toliko ljubavi da ćeš moći lopatom na kamare da je bacaš.” Grlila me je i tešila uvek moja starica lepotica. Onda bih se vratila kući i gledala moje svele ruže, iskopala ih, i od para za užinu kupovala nove. Jednom sam molila majku da mu se suprotstavi i da mu ne dozvoli da uništava nešto tako lepo kao što je cveće.

    „Julo, ti si još mlada i ne znaš ništa. Tvoj otac zna šta je najbolje za tebe i za nas. Ja sam njemu prepustila da odlučuje.”

    „Ali, mama, čega ima dobrog u tome što ubije cveće?”

    „To on zna. Ipak, sigurna sam da je u pravu kad kaže da se zaluđuješ glupostima.”

    „To nisu gluposti, mama. On je okrutan, a ti slepa. Ja neću da imam život poput tebe i nikad se neću udati za nekog poput mog oca.”

    „Sram te bilo, Julijana! Tako za oca da kažeš. Čekaj samo da se vrati i da čuje šta si rekla.”

    Uhvatio me je paničan strah. Znala sam da mu je bilo potrebno i manje od ovoga da me kazni. Mrzela sam njegove kazne, jer su posle moje petnaeste godine uvek bile psihološke prirode. Voleo je mučiti moju dušu tako što mi ne bi dao da idem kod bake ili Lane, a znao je da se napajam upravo iz tih izvora.

    „Nemoj mu reći! Mama, molim te, nemoj da mu kažeš.”

    Naravno da mu je rekla. Mislim da je osećala i svojevrstan ponos, kad je to uradila. Samo je falilo da je moj otac, kao poslušno kuče, počeška po leđima i pomazi po njuškici. Zbog toga, dva meseca letnjeg raspusta, posle druge godine srednje škole, nisam smela da izađem iz dvorišta. Zgrešila sam rečima krajem maja, a zvaničan početak služenja moje kazne je bio juli mesec. Moj otac je obožavao kaznama postavljati vremenski okvir. Ipak, rešio je da mi zabrani da se prošetam selom na Fijakerijadu koja se organizovala na Duhove, u junu, na seosku slavu, iako taj datum nije spadao u vremenski okvir služenja kazne. Umesto da me pusti da prošetam sa Lanom, zakačio je prikolicu za keca, stavio u nju ovcu, koju je prodao čika Milojku Sariću, seoskom mesaru, a mene smestio pored ovce u prikolicu.

    „Šta je? Čuvaš cveće, pa možeš da pričuvaš i ovcu.” Zlobno se smejao. Nisam znala zašto sam mu uopšte bila potrebna da je potera preko sela, a još manje sam znala zašto mi nije dozvolio da sednem u auto, već je stavio balu slame pozadi i rekao mi da pravim društvo ovci. Možda bih i pomislila da je lud, da nije poterao auto sa prikolicom posred centra sela. Nekoliko fijakera je bilo načičkano prekoputa Mirinog frizerskog salona, sa ne baš reprezentativnim konjima.Više su ličili na cigansku kljusad, slabo uhranjenu, loše dlake i opuštenih ušiju k’o u magaraca. Samo jedan među njima je bio prelep i vran, pa je štrčao među ostalima kao cvet lokvanja u muzgavoj bari. Njegova upregnuta partnerka je sramežljivo krila svoju ružnoću i prljavštinu, dok su je opsedale muve i obadi. Kakav par, pomislila sam. Ovo se u životu i može desiti samo nasilnim uprezanjem, jer takav pastuv nikada ne bi odabrao nju za saputnicu. Ili možda bi? Nekad su se u prirodi dešavale neobjašnjive stvari.

    Problem je nastao, kad je konj, sav uznemiren, počeo da njišti oko kobile, koja je očigledno želela da se pari. Zvoncad na fijakeru su zazvečala, a sve one silne gomile cveća kojima su seoske žene nakitile fijaker su počele da otpadaju. Tu se odmah skupila gomila da reupregne konje i odvoji pastuva od kobile. I kao što to uvek biva u malim organizacijama još manjeg sela, skupilo se dosta ljudi da vidi šta se zbiva i zašto fijakerijada još nije počela. A tada je Boško Ilić uleteo u gužvu sa svojom ćerkom, prikolicom i ovcom. Po značaju koji nam je otac pridavao nismo nužno ni morali ići tim redosledom. Ispred su mu put preprečili ljudi koji su odvodili vranca, koji je bio jako uznemiren, a sa strane je bila gomila sveta, koja je sve to posmatrala. U toj gomili je bilo i nekoliko mojih školskih drugova. Gledali su me, neko je čak i uperio prstom u mene, smejali se do suza, pa opet pokazivali na mene.

    „Vidi kakav par ovaca!”, neko je vikao iz gomile dovoljno glasno da sva raja čuje.

    Sagla sam glavu, postiđena, i ništa nisam govorila. Umesto mene je moja saputnica izgovorila jedno bee i krenuli smo. Nazad sam se opet vozila u prikolici, dok su mi gimnazijalci mahali i umirali od smeha. Cilj mog oca je bilo ponižavanje. Znao je šta je jednoj tinejdžerki bitno, da želi da se dopadne drugima, da želi prihvatanje njenih vršnjaka i rešio je i to da pogazi. Moj otac je bio pomalo psihotičan čovek, a ludilu nisu bila potrebna dodatna objašnjenja, možda samo inicijator i okidač. Skoro deceniju kasnije ću shvatiti da su inicijator i okidač bili moja tetka i bolesna ljubav koju je otac gajio prema njoj.

  • (0)

    Lela i druge priče

    720 rsd

    DAMA SA VIOLINOM

    Toplo beogradsko predveče me je zateklo na Zelenom vencu. Posle polučasovnog truckanja i cimanja napred-nazad u gradskom autobusu koji greje i u toplim majskim danima, gradski vazduh je predstavljao pravo osveženje za moje čelo, više puta preznojeno od muke i podignutih želudačnih sokova skoro do jednjaka. Zateturan silaskom na asfalt, vapio sam za par minuta predaha i nekim suvim pecivom koje bi smirilo uzbunu niže jednjaka.

    Pet pekara, poređanih jedna do druge, činilo je špalir izazova za gladne, ali ne i za ljude željnih običnih peciva bez dodataka i filova. Ipak, par kuvanih đevreka je stidljivo čekalo svoju šansu da izmile iz ugla jedne pekarske vitrine. Pored takvog izbora, prosto sam sebi delovao kao čudak koji zaobilazi sve đakonije skoro neprimerenim porivom za suvim pecivom kao lekom protiv akutne neprijatnosti. Ah, ionako me nije briga, uzimam šta hoću i to je to. Kusur u polovini vrednosti date novčanice sam smotao u džep, mrzeći me da ponovo vadim tek spakovani novčanik iz pantalona.

    Smirivši svoju neočekivanu neprijatnost u probavnom traktu, produžih put kroz podzemni prolaz. Ljudi su išli pravo, bez osvrtanja, bez skretanja, svako svojim putem, tako da mi je bilo skoro neobično da skrenem ulevo u deo prolaza ispod Brankove ulice. U tom parčencetu bio sam tog trenutka jedini prolaznik, uz tri osobe koje su tu, očigledno, čekale svoju milostinju. Iako je to bio uobičajeni prizor, već prvi pogled na njih mi je davao određenu neobičnost.

    Treća osoba bio je jedan odrpani čovek koji je sedeo pognute glave, ispred koje je stajala kutija, iznutra obložena kesom, sa nekoliko novčanica manje nominalne vrednosti. Pored njega behu neke torbe sa obe strane, zatvorene, ali ne i prazne. Drugi čovek je bio jedan sličan odrpanac, tamnije puti, ali glave držane pravo, odlučno. Čitav taj njegov stav, iako sedeći, bio je potpora natpisu pored njega „JA SAM GLADAN“. Ni njegova kutija za milostinju nije bila ništa punija. Ali, prva osoba se skoro nikako nije uklapala u prizor.

    Bila je to žena, ne baš u prvoj mladosti. Zgodna žena, sa lepotom od koje je ostalo samo sećanje u njenim tamnim očima i nežnoj, dugačkoj crnoj kosi koja je spuštala svoje slapove do pola leđa. Njena crna, elegantna, pomalo uska ali nikako i nepristojna haljina davala joj je izgled dame, što su potvrđivali i njeni pokreti. Svirala je violinu uz snimljenu klavirsku korepeticiju koja je dopirala iz nekog njenog smera. Muzika je bila veoma nežna, čak skoro neprikladno spram mesta gde se nalazi. Njeno sviranje je bilo besprekorno, ne sasvim jednostavne melodije, ali da, sasvim lakih, reklo bi se decenijama uvežbavanih pokreta. Čitav prizor delovao je kao nespretno urađen kolaž u čijoj sredini su bile iscepkane slike zanesene violinistkinje na nekom koncertu u svečanoj sali, tresnute preko slike socijalnih slučajeva i zaboravljenih ćutljivih senki od ljudi.

    Kakva groteskna scena! U prvom trenutku pomislih kako bi bilo da ih sve fotografišem mobilnim telefonom, ali ispravna ideja da bi to bilo vrlo neotesano i neuviđavno, naročito prema dami, sprečila je moju ruku da se maši za džep. Produžih svoj put kroz hodnik, nimalo ne žureći, ali bez zastajkivanja. Svakim korakom sam krao note koje su klizile iz violine, koje kao da su stiskale svoje usne da ne zaplaču mukom njene vlasnice. Na jedan način sam uživao u muzici, ali sve manje, dok se tužna, nemušta muzička priča odvijala, ispunjavajući čitav prolaz. Kao da sam tada dobio tegove u nogama, počeo sam da usporavam, dok se nisam zaustavio tek zamakavši za ugao hodnika, gde me je ponovo čekala gradska gužva.

    Kako sam se zaustavio, neka čudna knedla u duši je zapela, grebući me kao polomljena grisina. Tako se nešto zaista i slomilo u meni. Ruka sa kusurom, još uvek u džepu, bila je rešena da svoje blago ustupi ovoj neobičnoj dami, kao da želi da podeli zalogaj koji sam imao malopre. Okrenuo sam se i pošao polako nazad u prolaz, čvrsto rešen da joj kažem poneku reč saosećanja i podrške koja bi se izborila od mnoštva koje su mi u trenutku nikle. Da sam imao trista evra, odveo bih ovu damu u neki lep restoran u gradu na dostojnu večeru i ostavio bih joj ostatak para da se snađe u nevolji. Ali, tu je bila samo ta jedna novčanica koju sam izvadio iz džepa i nežno, sa poštovanjem, spustio pored dve novčanice koje su već boravile u otvorenoj kutiji za violinu. Uspravih se i pogledah damu u oči.

    Auh!

    Čoveče…

    Njen uzvratni pogled je trajao delić sekunde, ali ispričao mi je čitavu priču! Otprilike ovako:

    „Hvala ti, dobri čoveče! Znaš, ja ne pripadam ovde. Rođena sam u ovim gradu, tu sam odrasla, školovala se, završila fakultet… Nikada nisam oskudevala ni u čemu. Udala sam se za čoveka koji me je voleo i kojeg sam volela. Dobili smo i ćerku… Divni moj anđeo! Ali, bolest je bila surova i uzela mi je čoveka, i tako sam ostala bez podrške i ljubavi, a onda i bez posla, bez prijatelja… bez roditelja… ćerka je otišla… sve se urušavalo kao lančanom reakcijom i sad nemam nikog. Onda su došli neki odvratni ljudi i uzeli mi sve što sam imala i što mi je ostalo od njega. Stan, i sve u stanu. Ukinuli su mi račun u banci. Kao, neki dug… Ma lopurde, crkle dabogda! Moj muž je bio vredan i pošten, ali njegovi saradnici to nisu bili. A on je verovao ljudima. Čista duša, bio i ostao, neka mu je laka zemlja! I tako, sve što mi je ostalo jeste ova violina, moja duša od koje se ne rastajem. Violina, to sam ja! I zato još imam volju i želju da se borim, za sebe i za nju… (treptaj očima koji zaustavlja suzu)… Hvala ti što si prepoznao moj jad i što još ima ljudi na ovom svetu. Zbogom, dobri čoveče, Bog neka čuva tebe, kad je meni već udelio kaznu.“

    Taj trenutak, ta priča, kao da je spržila moj um, oduzela mi elokventnost, razoružala do srži i zarozala kao ofucani tepih. Reči su se, neizgovorene, izgubile u zvucima violine koji nisu prestajali da tuguju sa svojim ljudskim delom duše u vidu ove izuzetne, ali nesrećne žene. Oborih pogled kao što bi vitez oborio koplje pred kraljicom. Onemeo, produžio sam opet kroz prolaz, potpuno poražen.

    Dok sam se peo stepenicama u Brankovu i dalje u Sremsku ulicu, prizivao sam sve sile dobra da pruže šansu ovoj ženi da povrati svoje dostojanstvo, sačuva zdravlje i održi nežnost, da joj daju snage da se izbori i bude ona dama, dostojna sebe od pre nedaća koje su je skolile i srušile kao kulu od karata. Ovoj trefovoj dami treba džoker, i verujem da će ga naći. Verujem da je više nikada neću videti u tom musavom prolazu, u svetu koji joj ne pripada, i da će ponovo stajati gde joj je mesto, nikada jača i čvršća, nikada lepša, nepobediva! A ti, kad god se vratiš ovoj priči, uputićeš jaku molitvu za nju. Hvala ti što čitaš ovo, i u ime dame sa violinom!

  • (0)

    Europa in extremis

    630 rsd

    ПЕТЕР ХАНДКЕ – УНИВЕРЗАЛНИ ДИЈАГНОСТИЧАР САВРЕМЕНОГ ДОБА

    Петер Хандке недвојбено је уз немачког књижевника и филозофа – романтизованог и неокласицистичког европског деветнаестог столећа – Јохана Волфганга Гетеа, један од најзначајнијих писаца на немачко-аустријском језику коме је српска тематика дала несагледиву и енормну вредност његовом опусу.

    Не смеју се, истодобно, сметнути с ума ни врсне књижевне србистике великих европских књижевника и мислилаца попут: Виктора Игоа, Леонида Андрејева, Ф. М. Достојевског, Јесењина, Лава Н. Толстоја, П. Меримеа и Адама Мицкјевича, били то њихови романи, новеле, приче, есеји или памфлети; јер, доиста, то су велика дела књижевника који су и поред српског темата у својим делима у изузетним околностима – осећали за Србе. Међутим, Петер Хандке је редак бисер. И у писаној и у говорној речи, то јест, Петер Хандке је својим друштвеним ставовима и књижевним темама наговестио враћање на велику позорницу уметничке литературе првобитну и давно-запостављену улогу књижевног ствараоца, демијурга речи и маште: проповедање у приповедању – како су то своједобно чинили властитим перима Ф. М. Достојевски, Н. В. Гогољ, Л. Н. Толстој, Његош, Балзак, Томас Ман и Херман Хесе у деветнаестом и двадесетом столећу. Вративши својим психолошким романима и путописно-еруптивним есејима велику тему књижевне и метафизичке Истине у светску књижевност, Петер Хандке данас се може назвати без икакве сумње – највећим живим светским књижевником. У грандиозном Хандкеовом делу (чија Златна кула броји преко деведесет необоривих и постојаних спратова, од чега је на српски језик преведен минорни део) разабиру се најлепше странице европске литературе двадесетог и двадесет првог столећа. Шаренолики и милозвучни описи земаљске природе и њене метафизичке и духовне улоге у смислу човековог живљења, који обилују Хандкеовим хиперболистичким сликањима учинили су Хандкеов опус универзалним. Ниједан светски или европски уметнички стваралац писане речи, у данашњем свету, у времену финиша, дакако – врхунца политичке и друштвене глобализације (дакле, у данашњем добу које ствара нову епоху људског цивилизацијског „развоја“, епоху: мас– медија, галопирајућег развоја телевизије, интернета и осталих нових и нашироко злоупотребљених људских изума, и у времену несхватљиве и данашњем људском уму нездраве брзине живота, те под тим дојмом и књижевности као такве) није дао тако упечатљиву, тако јасну и тако књижевно-сугестивну стилску и метафоричну технику којом говори, о наизглед „обичним“ „стварчицама“ и појавама за човека у природи, попут: ветра, река, језера, облака, кише, различитих облика дуге, јаркога сунца или мокрога снега – једним, доиста, јаким сугестивним и сензибилним подухватом који ове „обичне“ и подразумеване природне појаве доводи у сам центар смисла људског постојања и метафизичког битисања на овом свету, што је Хандке неписано наметнуо као аксиом своме делу – човек је природа – природа је човек. Хандкеова уметничка мисао и литерарна смелост у приповедним и романескним, а нарочито у есејистичким делима прожета је особито снажно Кафкиним утицајем (превасходно у роману Велики пад, где усамљени појединац у сукобу са реалношћу јесте понајбоља копча са делом европског књижевника антрополога-песимисте: Франца Кафке; не, дакле, само у погледу огромне сличности монолитног и „челичног“ књижевног стила, спољног оквира, и тематике осаме, већ и у начину портретисања ликова, осликавања амбијента, догађаја и протека радње, времена – а нарочито ова Хандкеова мотивска нит долази у сличност и додир са Кафкиним кратим прозама (Одлуке, Пролазници који трче, Путник у трамвају и Изненадна шетња), премда у Хандкеовој литератури појединац (који је увек централна тема) не доживљава тако особито снажне, вулканске, унутрашње и моралне катастрофе како се то збива са увелико отуђеним и морално-уништеним ликовима француског писца и филозофа – Албера Камија или Франца Кафке.

    Хандкеови јунаци морално су и постојано здрави. Они, доиста, не пате и не трпе због својих карактерних недостатака, духовне унакажености и непостојања моралних закона у себи. Они, дакле, пате од других узрока који своју генезу налазе, и корене вуку из друштвених изопачења, девијација, проблема, тачније – моралног и духовног људског застрањивања. Хандке, као аутор – фатално је тврди оптимиста. Његови јунаци у великој су мери отуђени, те дубоко интровертни, наизглед и суицидални, скоро уништене свести, потпуно здробљене савести, скрајнути са друштвене позорнице на маргину бивствовања и животарења, и са силовитом дозом перманентног беса попут Камијевог Мерсоа, Кафкиног Јозефа К. и Јонескуових драмских ликова. Али Хандкеови јунаци не извршавају самоубиства. Они не убијају. Они, такође, не бивају убијени. Они, заправо, нису ни „монолошки манијаци“, „шизофреничари“, „подли хохштаплери“ и најпосле – „крваве убице и безочни злочинци“, попут Холмсовог Моријатија, Балзакове рођаке Бете или Крлежиног пуковника и бесудног диктатора Блитве – Кристијана Барутанског; Хандкеови јунаци, такође, нису садистички „жедни“ својих жртава, нити у темељу смисла свог обитавања на свету имају иједну другу тежњу, сем – да буду и остану људи. Хандкеов књижевни опус зрачи најприроднијим оптимизмом који је за данашњег, двадесетпрвовековног, човека, посигурно најздравији и најпотребнији. Хандкеови литерарни јунаци јесу попут Бекетових и Џојсових, особито затворени, до крајности недруштвени, исувише интроспективни, а Хандкеово је целокупно књижевно дело (укључујући истодобно и драме) без великог акцента на важности и улози друштва као целине, у поређењу с књижевним делом једног другог немачког писца – Гинтера Граса (романи: Лимени добош и Псеће године), који ставља огроман усклик на улози, те значају друштва у препороду и преваспитању човека као јединке. (Наиме, Гинтер Грас претежно је у свом роману Псеће године на особито пародијски начин приказао и доказао голему историјску и политичку кривицу Немаца, као народа, за избијање, то јест – отпочињање крвавог Другог светског рата, а такође и у роману Лимени добош Грас је сугестивно упозоравао на претњу потенцијалног повратка идеологије Адолфа Хитлера – националсоцијализма, и у својим је романима постојано хтео ставити до знања свим Немцима, као народу, да је одговорност за појаву Адолфа Хитлера искључиво – њихова.) Књижевни јунаци Петера Хандкеа јесу потпуно и маестрално изграђени (Глумац у Великом паду, Јозеф Блох у Голмановом страху од једанаестерца, Зоргер у Моравској ноћи, Јудита у Кратком писму за дуги растанак, Маријане у Леворукој жени, итд.), то јест, они су, дакле, литерарни ликови чија је свест (али и савест!) најздравија у данашњој светској уметничкој литератури. Да, они се опиру друштвеним законима који често нису људски, они су, истодобно, фатално изопштени из друштва, они ужасно проживљавају сличне моралне катастрофе као књижевни ликови у новелама и романима Кафке или Хемингвеја, они страдају, они нужно, без своје воље чине поједина недела – не желећи у души и свесно да их учине, али они све то доживљавају, све те стеге, недаће и муке, јер су унаточ наметнутим „вредностима“ остали своји: остали су, дакле, људи, спрам друштва које је постало, како га је Хандке у једном интервјуу сликовито и фатално јасно дефинисао: скупина „неосвешћених маса“ – Endhorde. Управо такви ликови су у последњих четрдесет година огњеном критичарско-политичком метлом прогнани из европске литературе, и неким језивим и неписаним правилом забрањени за домишљање, маштање и стварање у главама уметника писане речи. Баш такви ликови су њихов Аутор. Они би посигурно радије отишли, такорећ – утекли, одбегли у шуму, дакле – у „дивљину“, планину, радије би обишли места бола и људских, ратних и животних недаћа: Велику Хочу, Косовску Митровицу, Кравицу или Јежештицу (где животно обитавају људи који су унаточ својим ратним и историјским голготама, ипак и на концу, остали људи и који су особито сличнији Петеру Хандкеу, као великом ствараоцу писане речи, него онима на Менхетну или Трафалгар скверу), него што би се препустили и предали анималном процесу једноумља, аморала и друштвене, то јест политичке и сваке друге људске искључивости – која у свом науму провођења „једног мишљења“, ма чије и какво оно било – не доноси ништа добро. Такве Хандкеове јунаке, али засигурно и њихове верне читаоце, многи од припадника „неосвешћених маса“ – тих одиозних Endhordi би „снажном десницом ухватили за потиљак“ и радили с њима исто, дакле, што и Малоумник своме Старатељу у маестралној Хандкеовој краткој причи Изјава сведока, дакле: они би их дохватили и гурнули под сечиво машине за сечење репе, „притом се безумно кикотајући“, како је то верно осликао Хандке у својој прози. Сва је срећа, па је кроз ову „гиљотину за репу“ прошао њихов Аутор, и остао жив.

    Дакле, Хандкеово велико дантеовско дело слободно је данас и спокојно за своју мисију препорода литературе. Ако је Шекспир био тумач мрачног шеснаестог и седамнаестог европског столећа, а Његош очи и уши српских слободарских хтења кроз деветнаести век, онда је Петер Хандке несумњиво тумач и најбољи дијагностичар данашњег: двадесет и првог столећа.

    2020.

  • (0)

    Godina dosade

    810 rsd

    BEOGRADSKI RADNIK, jun 2020.

    Utorak je. U nedelju su bili održani izbori. Vučić dobio svuda, što se i očekivalo. Još pre tri nedelje počeo sam žešće da se cimam po gradu. Ja i moja majka smo jednog četvrtka i petka skoro izludeli od poslova po gradu. Naravno, ustajao sam u 5-6 ujutru i završavao poslove. I tako sam konačno dobio mesto u dnevnoj bolnici, na Institutu za psihijatriju u opštini Savski venac. Odmah iznad Višegradske ulice.

    Dakle, izluđivanje je trajalo u četvrtak i petak, a u ponedeljak mi je doktor Lalović zakazao svakodnevni dolazak u dnevnu bolnicu od pola 9 ujutru do pola 1. Pola sata posle podneva. Gurao sam prvu nedelju, drugu, došli smo i do treće nedelje. Plus onaj četvrtak i petak, neposredno pred početak boravka u dnevnoj bolnici. Danas je utorak. Skoro pune tri nedelje, ustajao sam u 5, pola 6, i išao na posao. Pre par dana, gospodin Glavonja je opet dobio izbore i već danas, u utorak, saopšteno nam je da u prostoriji dnevne bolnice, stavimo maske.

    Utorak. Oko 10 sati se održava vizita. Celo osoblje klinike bilo je u toj prostoriji. Došao sam na red. Lalović je predsedavao. Rekoh ovako:

    „Evo, već treću nedelju sam tu. Potpuno mi se promenio bioritam. Drugo, ukinut mi je lorazepam, a povećan rivotril. Treće, za sada mi je ukinuta jutarnja zalasta.“

    „Povećan ti je rispolept na 2 miligrama ujutru“, ubaci se Lalović pred svima.

    „Da. Za sada je tako. Redukcija lorazepama i zalaste za sada idu dobro“, rekao sam.

    „Ovako, Vladimire“, rekoše.

    „Odsad ćeš da dolaziš utorkom i petkom od pola 9 do pola 1.“

    „Je l’ to stvarno?“, upitao sam potresen srećom.

    „Da“, rekoše. „Samo utorkom i petkom. Zaslužio si to, a i redukcija lekova ti dobro ide. Svaki dan si dolazio, socijalizovao se, upoznao celu dnevnu bolnicu, ljude, osoblje. Samo odi po terapiju do tehničara. Daće ti sve lekove do petka“, završili su.

    Od sreće sam šizofreničarki bacio kosku pred svima, a i ona meni, jer su i njoj skratili svakodnevne dolaske na utorak i petak. Jedan od normalnijih ljudi od 60 godina starosti mi je prošle nedelje rekao da ne zna šta ja i Dino tražimo ovde, kad smo jedini normalni. Dino ima 48 godina, a ja tačno 41 godinu. To je bilo prošle nedelje, kad je dan bio divan za razgovor, iznošenje problema, međusobno razumevanje, kafu i cigare.

    Za vikend sam bio odlično. Nisam ulazio u konflikt sa ocem. U petak uveče sam odradio onu moju desetokilometarsku šetnju. Bukvalno je ovog puta nisam ni osetio. Okupao sam se u petak uveče u svom stanu. Kao što sam rekao, kupatilo mi je konačno u funkciji. Daklem, popravljeno je.

    I tako sam u petak uveče ređao u glavi pozitivne misli. Odmor, vikend, šetanje. Kad sam zimus krenuo u ove šetnje od 10 kilometara, išlo je jako teško. Nije bilo baš prijatno. Sada, u petak uveče izašao sam vani kao nekad, u klub, među devojke.

    Sport, književna karijera, stan, dve kirije, svaki dan u dnevnu bolnicu. Osećao sam se fenomenalno. Što reče Švalba.

    „Konačno si se vratio zdravom gledanju na život.“

    Bilo mi je krivo, jer još nisam ostavio cigare. Subota i nedelja su lepo protekli. Spavao sam dugo. Bio je i jedan porodični ručak. Ja, majka, otac, snaja, brat, bratanac i bratanica.

    I onda je došao ponedeljak. Kao i prošli ponedeljak, i ovaj ponedeljak mi nije protekao prijatno. Iz mirnog i lagodnog života, opet sam uskočio tamo gde je Elmer Davež, NLO-šizofreničarka i ostali, totalni raspadi. Tog dana, oko 10 sati me pozvao Lale u ordinaciju.

    „I dalje imam problem sa ovom šizofreničarkom, ali sa njom sam čak našao neku komunikaciju. Drugi problem mi je Elmer Davež. Dobro, on je malo lakši slučaj“, rekao sam Laletu.

    „Ovako. Ona je super. Ona je jako dobra. Davež je teži slučaj“, rekao mi je.

    Koju li dijagnozu ima?, pitao sam se.

    „Ovako“, reče Lale, „pošto možeš bez lorazepama, da krenemo sa ukidanjem zalaste“.

    „To sam i ja mislio“, rekoh mu.

    „Ako to uspe, spašću na jedan anksiolitik i jedan antipsihotik dnevno. Takav sam bio prvih 10 godina, posle moje 21. godine“.

    „Na to i ja ciljam“, reče.

    I danas se dogodila provala oblaka. Smanjili su mi svakodnevne dolaske na utorak i petak. A taman sam počeo da radim neki najnormalniji posao u Beogradu, a da to nije književnost.

    Jedna starija žena, iz moje ulice, odvezla me kolima do naše ulice, ja sam ušao u stan i pristavio prvu kafu. Osećao sam se kao 2005. godine u junu, kad sam položio botaniku na Farmaceutskom fakultetu. Valjda sam se tako osećao.

    Prvo, nadam se da Elmer neće dolaziti utorkom i petkom. Načuo sam da je u dnevnoj bolnici, ponedeljkom i sredom. Teži slučaj od šizofreničarke? Šta ima gore od toga? Ima. Elmer Davež.

    I eto, Vučić je i dalje na vlasti. Svi pričaju o pojačanim merama, o obaveznom nošenju zaštitnih maski. Kažu da neće biti pritvora. Još.

    Kad sam danas krenuo kući, svratio sam u ordinaciju, kod Lalovića.

    „Doktore, dolazim u petak. Ako se naviknem na život bez jutarnje zalaste, možemo li u petak da skinemo i večernju?“

    „Upravo to sam mislio“, reče on.

    Eto, bar mi je to sigurno dok ne krene novo vanredno stanje. Ako uopšte krene. To bi bilo to, ukratko.

    Inače, su zadnje tri nedelje bile odrađene u furioznom tempu. Trenutno je kraj juna, bliži se juli.

    Sve je počelo pred Novu godinu, kad sam krenuo da šetam svaki dan po najvećoj zimi i bljuzgi po 10 kilometara. Nekad sam vezivao i dva dana po 10 kilometara. Onda sam posle 5-6 godina prvi put osetio ljubav za konkretnu žensku osobu. Onda je usledilo vanredno stanje od dva meseca. I za kraj, furiozne tri nedelje socijalizacije i panka.

    Primetio sam prošle nedelje da mi se vratio osećaj za humor, dobru dikciju, pričanje anegdota. Čak sam i kod NLO izazvao gromki osmeh jednom svojom anegdotom. Sve se menja kad dođe ponedeljak, a sa njim i Davež. Elmer Davež od 65 godina, sa gorom dijagnozom od šizofrenije.

    Utorak je. Ručao sam kod majke, zalio kafom i ušao u svoj stan. Kraj je ovoj priči, ali je možda početak novom vanrednom stanju. Barem sa Lalovićem imam sklopljen posao, koji će potrajati.

    Novina? Nova 2007. godina? Promena? Videćemo.

    Ne znam samo kako Švalbi da reknem da sam u novom avionu, da imam novog psihijatra. Nismo se svađali, vodili smo jako podsticajne, umne razgovore. Valjda sam dobro. Popiću sada jednu kafu, i to bi bilo sve za danas. Sutra je sreda. Ne idem na posao. Otac mi je u Despotovcu. A Elmer Davež valjda na posao dolazi ponedeljkom i sredom.

    Kraj juna. Kišovito. Vučić dobio izbore. Umoran sam. Bitno je da sutra, u sredu, ne idem na posao. A baš sam pomislio da sam postao pravi Beogradski radnik i radenik. I dalje sam samo nepoznati književnik, koji posećuje dnevnu bolnicu zbog penzionisanja.

  • (0)

    Svakodnevni pokušaji apokalipse

    400 rsd

    DO KRAJA SVETA

    još malo o kraju Sveta
    kraju svega
    što nas ovako
    ili onako već čeka.
    zborimo danas
    kao da već kroz
    razne jauke nije već
    sve rečeno.

    osobeni pečat
    jedinstveni ton
    i aromu apokalipsi
    daju upravo znakovi
    koji usput mame prolaznike.
    srećemo ih kako se potucaju
    od jedne do druge ekstaze
    skliznuli sa kalendara
    Inka i Maja.

    ohrabreni izlaze
    iz sokaka
    koji uvek puca
    pravo na more ili groblje.

    TUŽNI I JADNI

    mislim da sam samo jedanput
    u svom životu video magarca
    kako tegli nekog mrkog i starog čoveka.
    ne, to nije bilo na moru,
    vrtiću, školskom izletu.
    bilo je to negde u Bugarskoj
    vrlo blizu Vidina.
    beše mi žao te malene i mudre životinje.

    više puta sam video kako čovek
    tegli drugog čoveka
    na svojim pogurenim, išibanim leđima.
    ne to nije bilo u ratu
    niti su oni bili drugovi, neki kamaradi
    braća po majci, ocu, nožu….

    jedan je umišljao da je gospodar
    drugi sluga i da mu pripada.

    ne beše mi žao
    ni jednog ni drugog.

    PESNICI

    svi pesnici su nevaspitani;
    trude se da svoje reči
    približe istini a istinu svetu.

    svi pesnici imaju dušu klovna;
    uprskaju svaki zicer
    za izbavljenje svoje duše.

    svi pesnici su psi;
    vape za ljubavlju svog gospodara
    bio on žena, vlast ili puka svetina.

    JEZIK CRNE ZEMLJE

    uz mirise tamjana
    dostojanstvenog
    ali pretežno tužnog skupa
    ispred trulih stabala lipe
    čuje se glas parohijskog popa
    koji ohrabruje pokojnika
    ma gde se on nalazio sada.

    dok u krošnji iznad
    jato sova
    spava li spava

    MERA I METAR

    ne olakšavaj se rečima
    reči ostavi za oporuku
    za one koji će doći.

    ne rugaj se simbolima
    oni su tu pre tebe
    i tu će i ostati.

    ne umači prst u glagole
    ukoliko misliš da će zauvek
    biti slatki.

    ne odevaj se prečesto metaforama
    zaraziće te glib politike
    pre nego što uspeš da ih odbaciš.

    u svemu imaj meru.
    ne dopusti da fizika
    nadvlada metafiziku u tebi.

    imaj svoj pravac
    ma kakav prezir
    padao ispred tebe.

  • (0)

    Učim se da gledam – Amerika

    800 rsd

    2

    Srki. Moj najbolji drugar. Nema ga više. Proveo je u Americi, zajedno sa mnom, poslednje dve decenije svog života i vratio se nazad u Beograd, neizlečivo bolestan, da bi posle šest meseci agonije tu i umro. U svom stanu na Vidikovcu. Možda i srećan, jer umro je tamo gde se rodio i gde je živeo prethodne četiri decenije. Popio je poslednje pivo na mestu koje je dvadeset poslednjh godina sanjao i u snu ga nazivao tamo gde sunce izlazi.

    On mi je „udesio“ Ameriku.

    Srki je već imao šestomesečno iskustvo boravka u Americi; tamo, u Detroitu, sredinom 1989. godine, bio je gost kod svojih drugara iz detinjstva, a preko njega i mojih poznanika, Belog i Pere, i nikada – čudilo me je – ama baš nikada nije pričao o utiscima sa tog „gostovanja“. Održavao je vezu sa Belim tokom apokaliptičnog vremena s početka devedesetih, tek uzgred bi pomenuo da ga Beli ponovo poziva u goste, ali kao da je nešto tajio preda mnom u vezi sa tim, sumnjao sam da iz nekog razloga ne želi da mi prenese da Beli možda i mene uključuje u taj poziv, jer, istina, zbližio sam se s Belim tokom jednog njegovog boravka u Beogradu, u martu 1992. Pored mnoštva svojih uvrnutosti, Srki je voleo da bude „gospodar situacije“. I doista, tek kada je on odlučio da je za to sazrelo vreme, rekao mi je: „Evo ti Belov telefon i njegova američka adresa, bilo bi lepo da mu se javiš. Ja neću da idem tamo, bio sam već, a Beli bi rado i tebe ugostio.“

    Nakanio sam se nekako da napišem pismo Belom, a on se posle primljenog pisma javio telefonom: „Samo izvadi vizu i – stiže ti od mene novac za kartu, za boravak nemaš da brineš, bićeš kod mene.“ Prikupio sam sva neophodna dokumenta, uključujući odobren dopust s posla i preporuku Udruženja književnika iz Francuske 7 u kojoj je stajalo da bi mi boravak u SAD koristio u radu na novom romanu. Odbili su me, u tom prvom odlasku u američku ambasadu, te nebeske 1993. godine lepo dokumentovane u onom jesenjem popodnevu. Posle rutinske konverzacije, smeđokosi, providni, izvežbano ljubazni konzul, jednako se namešteno osmehujući, rekao mi je da je moja dokumentacija za svaku pohvalu, no, situacija (situacija sa mojom zemljom) je takva-i-takva, zar ja to ne znam? Žao mu je, on mi zasad ne može izdati vizu, prećutao je da mi kaže da pripadam naciji čiji je predsednik jedan osioni komunista… Pokupio sam svoje papire kivan na sebe što sam i ja prećutao da mu nešto kažem: ne osmehuj se zalizanko, ja nisam od tvoje sorte. Šta me je porazilo: u Titovoj Jugoslaviji jedan Srki, uz sve epitete za njegovu dobru dušu, zbog čega četrdeset godina jeste bio moj istinski drug, jedan luftiguz, dakle, sa završenom osnovnom školom, bez sekunde radnog staža, bez kučeta i mačeta, na maminoj trpezi u četvrtoj deceniji života, otputovao je s crvenim „komunističkim“ pasošem u Ameriku kao od šale, sada je jednom inženjeru zaposlenom u naučnoj ustanovi, piscu, porodičnom čoveku s decom, s vlasničkim prebivalištem, koji je već proputovao pola sveta i nigde tamo nije ni pišao na javnom mestu (a Srki jeste, pričao mi je, kad je bio s Belim u Njujorku) a kamoli da je podmetao bombe ili širio komunističku propagandu, zabranjeno da poseti, recimo, američku stranu Tesline Nijagare. „Ne zagađuj naše prelepo kapitalističko tlo“, govorio mi je našminkani osmeh američkog zvaničnika iz kabine, iza debelog stakla.

    Zašto se s ovakvom beleškom osvrćem danas unazad? Strepeo sam: ko zna da li ćemo igde i ikad još putovati? Šta je bilo – bilo je, tako su stajale stvari.

    U drugom pokušaju, početkom jula 1996, odobrili su mi boravak u Americi. Šta je presudilo? Već stečeno iskustvo odlaska u Ambasadu, ili osoba koja je odlučivala, jedna sasvim normalna žena s one strane šaltera koja je, bez osmehivanja, prirodno ljubazna, bez ikakvih dodatnih pitanja, gledajući moja dokumenta, izgovorila tek nekoliko reči: „Aha, inženjer… idete u posetu prijatelju iz detinjstva… ma nemojte, zove se Miro Klemenc…“

    Nekoliko dana posle mene i Srki je otišao u Ambasadu. Na njegovo a jednako i moje veliko iznenađenje, i on je dobio vizu.

    Putovaćemo odvojeno, takve su iz nekog razloga bile direktive odande, iz Srkijevog štaba u Americi.

    Putničke agencije su se prosto utrkivale oko moje karte; u to vreme cena povratne karte do Amerike u proseku je iznosila oko 400-500 dolara, no, budući da je za avgust prema tamo vladala putnička groznica zbog Olimpijade u Atlanti, cena je više nego udvostručena. „Gea“, „ABA“, „Putnik“ i još neki prodavci, kojima nisam krio da imam ponude sa više strana, razbijali su se oko mene u međusobnom nadmetanju; odabrao sam i rezervisao „Putnikovu“ ponudu od 1.070 dolara i javio Belom taj, za mene, astronomski iznos.

    Beli se javio krajem jula i poručio mi da novac stiže preko Majla koji dolazi u svoj stari kraj preko Beograda, trebalo bi da ga u to-i-to vreme sačekam na Surčinu, sa Srkijem, jer Srki zna Majla, i da od njega primim pošiljku.

    – A ti si taj! – kazao je Majlo, debeli Lala, pružajući mi koverat sa žigom motela „Rainbow“. – Svakakve sam priče čuo o tebi. Drago mi je. Onda, vidimo se u Ameriki.

    U koverti je osim novca za moju kartu bilo i 40 dolara „za pivo“ Srkiju.

    I otišli smo na to pivo, Srki i ja, ispijajući flaše na betonskoj klupi ispred granapa na Vidikovcu, njegovom omiljenom mestu – tamo gde sunce izlazi. I prvi put smo pričali o Americi, zapravo, ja sam ga samo slušao, znao sam da su te njegove „izglobljene“ priče upućene meni za oprez, da mi na znakoviti način ukazuju na ono što bi trebalo da se potvrdi kad budem bio na licu mesta, pre nego što i on tamo stigne. Dok je pričao, razmišljao sam o pozamašnoj svoti novca u svom džepu koja mi je stigla od Belog, praktično nepoznatog čoveka: samo nekoliko druženja s njim u Srkijevom „ateljeu“ na Vidikovcu pre nego što je otišao u Ameriku, i dva-tri zajednička izlaska u restorane onda kada je odande prvi put doputovao na kraći odmor u Beograd; imao je devojku Anitu s kojom je bio par što izaziva zavist u onih koji su ih posmatrali, napisao sam nekoliko literarnih skica o njemu i njoj – to je bilo sve. I bilo je tužno, sećam se da sam tragao za uzrokom svog bedastog raspoloženja. Kasnije, u kući, Marija i ja smo seli na krevet, izvadili smo pare iz koverta, provlačili novčanice kroz prste, bacali ih uvis, da lepršaju i padaju na gomilu, kao oni srećnici po hotelskim sobama u filmovima o Las Vegasu. U kućnom budžetu, uz nešto nemačkih maraka s kojima smo spasavali (ne)vrednost strmoglavo inflatornog dinara, imali smo i tri novčanice od jednog dolara, odložene kao fetiš u Zilahijevom „Samrtnom proleću“ na najvišoj polici kućne biblioteke, koje sam od jedne Belove pošiljke Srkiju „otkupio“ s nekoliko čekova u birtiji na tramvajskoj stanici u Topčideru kad je Srki s njima hteo da plati račun za litar belog i kiselu vodu. Marija je videla senku (ipak) u mom osmehu, stisla mi je dlan i rekla: „Beli nije naivan čovek, posle više od deset godina u Americi dobro zna da proceni svoje investicije. Ništa od ovoga nije slučajno; ako ništa drugo, investirao je u knjigu koju bi mogao da napišeš, o svima njima tamo. Američku knjigu. Uostalom, zar se nisi zbog pisanja odlučio na ovu avanturu?“

    Šesnaest godina pre ove situacije, posle našeg boravka u Parizu, razdvojio sam svoje stvaralaštvo na pre i posle Pariza. Pitao sam se sada, ne samo za stvaralaštvo nego za našu sveukupnu egzistenciju, za naš život – hoće li biti podeljeni na pre i posle predstojećeg leta za Ameriku?

  • (0)

    Predeo kroz koji se probijam

    720 rsd

    TEKST KOGA POKRIVA DUD SA LIŠĆEM KOJE SU IZJELI INSEKTI. I ogromne muve koje se skupljaju oko crnih i belih palih plodova na zemlji. Sa koje se diže otužan zapah prljavštine i gnjilosti. Dud koga sada pokriva ovaj tekst, koji će ga pokriti. Pisanje koje će susresti dud. Njega koji je predmet moje želje da sebe od onda sretnem pod njim Iz susreta sa njim rodiće se neophodnost za pisanjem. Sada. U tu-stajnosti onoga što vidim pred sobom kako mu se približavam, kako, tada, nisam znao da mu se približavam za meru jednog sećanja. To približavanje onda je ostalo u meni. Vidim sebe kako se približavam stablu i klupi ispod njegove krošnje sa pustom, pospanom ravnodušnošću koja me prati ka toj stvari toga onda iz koga tek sada, dok ga pišem, izvlačim svoju želju da ga vidim, jer ga vidim sada. Sa ocem, onda? Ne znam. Sa majkom, onda? Ne znam. Sam, možda posve sam. Svetlost se sjedinila sa prašinom. Sa belinom kućâ pod suncem. Sa gledanjem koje se širi i nigde se ne zaustavlja. Jer nema gde da se zaustavi. Ima toga nezaustavljanja u ravnici koja i sama piše sobom, ravnicom, noseći na sebi svoje tragove. Koje ja pišem. Dala mi se želja ravnice za pisanjem. Njena želja koja piše moje pisanje. Želja koja me želi da pišem jeste ista želja koju ja sada pišem. Želja, jedna od mnogih, protiv smrti. Tu sam zajedno sa smrću. I onda kada sam bio tamo kraj toga dudovog stabla bila je ona sa mnom. Čula su se iz daleka crkvena zvona oko tri popodne. Oglašavanje nečije sljubljenosti sa smrću. U koju je on, neko, ušao. Zvona i smrt uvučena u krošnje drveta koje ništa ne poriče. Ne može da poriče. Koje samo prima. Koga moj jezik prima, ne umeći da ga uzme. Sada. Ali kruži. Iznad onoga što moj jezik piše: nečija davna smrt je ovde, postoji jedno sada ovoga ovde pisanja koje to piše Svako pisanje je nekakva prisutnost i posthumnost. Glas pozajmljen smrti. Da bi se moglo umreti. Sve je to bilo tu i tada u onom pejzažu. Samo nisam znao šta u njemu reži na mene. Šta me negira? Šta mi govori? Moje telo, maleno onda, sa zemljom pod njim, sa belinom koja me uvija uza se, idući sa mnom sa mojim prolaženjem. Korak po korak. Tu su nekakva vrata, prag kuće, prozori sa spuštenim kapcima. I kao da nikoga nema iza zidova. Ja idem, tuda. I nebo sa koga padaju pustinje svetlosti povlači se za mnom. Stablo pored koga sam sadaonda prima me kao gosta. Samo onoliko trenutaka koliko ispod njega prolazim. Dovoljno tu, ono, stablo, sa mnom. Toliko dovoljno veliko da ispod njega idem. Ide se kroz tiho, kroz pospanost duda. Sa trenom. Sa obuhvatom njegovim koji me neće napustiti nikad. Trava ispod njega. Travke. Ostrvca sive zemlje. Zujavost muva oko kojih se ulepljuje vonj trulih plodova. Ugaženih. Tuda idem. Kao da se ide kroz to. Kao da je to upisano u trajanje bez trajanja. Pisanje duda. Pisanje koje me izbacuje u dud. To nije bilo važno onda. Ko ga je zahtevao sada? Video sam da idem prema dudovom stablu, jedno prepodne, u leto, u nebo, u belost kuća, idem u miris, u hladovitost senke, u lišće izjedeno insektima, u drvo idem sa mnom koje će mi dati da ga sada pišem, koje je došlo po mene da ga pišem, sada, kao da je izvučeno iz nekog drugog života sa dudom nada mnom, sa mnom, on od nekada što se prostirao pored puta koji je vodio prema drugim putevima. Jednom od puteva mojih. Jedan dud na mome putu. Kojim sam išao. Kojim od onda putujem, koliko i do onda. U putovanje u koje sam ušao da bih video to drvo od mnogih jedno. Sve dok za njega bude bilo reči, dok reči budu dolazile. Ili, dokle god ga gledam za njega će biti mojih reči. Ne želim da ih zaustavljam, mada to mogu kad god poželim. Ili, mogu da se još jednom osvrnem na njega. Bez reči. Samo da ga gledam. Tako: kao da gledam u sebe. To nedostižno onda. Koje dovodi do kraja našu nemoć s rečima. Onako kako Vitgenštajn kaže: Mogu samo govoriti o njima, ne mogu njih izgovoriti. Kolikogod išao prema njima. Prema njihovim česticama u meni. Prema kapanju njihove tvari po meni. Za toliko sam sâm. Bilo je neponovljivo to onda sa stablom kome dolazim, približavam mu se, prolazim ispod njega i – ostavljam sebe u njemu. Nikada neću više moći doći po to moje u njemu. Nikada. Jer to nikada jeste ostalo zauvek njegovo, moje u njemu zauvek. Samo na taj način to što se zbilo ostaje pravično podeljeno između njega i mene. Stvari moramo da poštujemo. Bog stvari je jedan i isti naš bog. Sa njima smo. Ne nad njima. Naš divni teret su one. Stvari. Pokazuju nam jednostavnost zajedničkog bivanja jedno-uz-drugo-preko. Nikada nas neće napustiti. Ni mi njih. Možemo ići doveka jedno prema drugom, biti u njima sa nama kao i one u sebi sa nama. Ništa to dešavanje ne pokriva, ne prikriva. Tek, ponekad, možda oholost čovekova. Samo taština čovekova može da zaboravi stvari, seme naše koje je s njima jedno. Pisanje, međutim, ne. Pisanje vas čini sa stvarima jedno. Njime se vraćate u jednost sa njima. U divljinu praodnosa stvari i bića, koja je prethodila svemu što sada, osim kada pišete, ne vidite. Pisanjem se vraćate u svoj prapogled, koji je sve već video pre nego što ste to videli vi. Gledati neposredno – kakva poezija! Nedirnutim pogledom gledati sve što je jednom bilo vaše seme i od čega je nemoguće pobeći. Udaljavate se od dudovog stabla, idete daleko, mnogo daleko, nikada dalje od vas, ulazite među lavež pasa, u urlike bezdane tišine u zimsko predvečerje sa snegom čija se zavesa od pahulja pred vama diže a šarke neba se pokreću, pretumbavajući belinu sve do nepoznatih uzroka gore, u hladnoj praznini i u raskovanoj ravnici bez oslonaca u vidljivom – dole.

  • (0)

    Šesta pesma za Ingu

    800 rsd

    1. Prva pojava

    „Spavam na uzdignutom delu trotoara koji okružuje prostor oko Doma vojske. Dobro sam umotana: imam jorgan i ćebad. Spavam tu nakon dodele diploma o završenoj srednjoj školi. Svi su dobili diplomu osim mene; ja nisam kupila neki formular. Dogovaram se s razrednom oko toga kad mogu da dođem po nju; onda se ceo razred razilazi, a ja se čudim zašto nismo otišli na piće da to proslavimo; mislim, njihove diplome…“

    Olivera je utisnula kabl rešoa u utičnicu i sipala u džezvu vodu iz toaleta sa kraja hodnika. Uključila je kompjuter i štampač, ukucala šifru za pristup programu, nakratko otvorila prozor. Iz fioke je izvadila načetu kesicu kafe.

    „Pre nego što sam legla u taj improvizovani krevet, hodala sam bosa; negde su mi se izule cipele sa starinskim potpeticama. Vraćala sam se da ih nađem; više ih nije bilo. Odeća mi je bila svečana, u zlatnim i srebrnim nijansama, ali mi je loše stajala; izgledala sam zdepasto. Sebe sam videla iz druge perspektive – kao da gledam film – samo što se pogled objektu čudi i nije njime zadovoljan. Čini mi se da sam više bila pogled nego objekat.“

    Dok je mešala kafu uopšte nije gledala u to što radi; tako je bilo svakog dana. Jovan je samo čekao kad će to da se završi prolivanjem kafe po zidu.

    „Ležem u tobožnji krevet: meko je, toplo; mirno spavam. Ujutru se budim, u snu, i slažem jorgan i ćebad. Prilazi mi neuniformisano lice koje mi traži dozvolu da spavam na javnom mestu; on kaže ferman, ne znam odakle mi ta reč. Kažem mu – ma ne, bez brige, ja sam ovdašnja, živim gore preko reke. A, onda dobro, kaže on. Prilazi drugoj, starijoj ženi; ona je spavala tu blizu, u parku. I ona je ovdašnja. Dobro, onda ja mogu da idem, kaže inspektor i odlazi zviždeći. Nizak je, ima brčiće. Baš je njega briga ko gde spava.“

    Jovan joj je prebacio prazne šoljice iz špajza. I on je pripremio kompjuter, pomerio u stranu nekoliko fascikli, stavio municiju u heftericu, proverio da li mu crvena hemijska još uvek piše, izvadio iz fioke okrugli pečat i pravougaoni faksimil sa potpisom gospodina šefa zvanog Doktor. Svesku iz džepa jakne gurnuo je pod tastaturu. Po tragovima na ekranu videlo se da je obrisan prljavom krpom; probao je to da otkloni papirnatom maramicom. Olivera mu je nalila kafu u šoljicu i dodala vlažnu maramicu, ne prekidajući priču.

    „Sklapam jorgan i zovem muža da dođe po mene; objašnjavam mu gde da se parkira. On dolazi, malo je nervozan; onda dugo putujemo. Kroz prozor fotografišem nebo. Oblaci su kao kućice od marcipana: bele sa roze krovovima, gusto naređane; ja se uopšte ne čudim što oblaci imaju prozore i vrata. Prolazimo pored uske i visoke gotičke građevine sa mnogo detalja na fasadi. Boja joj je siva, ali topla, kao da je pomešana sa smeđom nijansom. Hoću da je uslikam zajedno sa oblacima, ali ne mogu da nađem takav ugao pod kojim obe stvari mogu da obuhvatim u jedan kadar.“

    Tu je Olivera naglo prekinula priču; sivo-smeđa građevina što proseca bajkovite oblake visila je još neko vreme nad njihovim glavama. Nastavili su da piju kafu u tišini. Jovan je prošao rukom kroz kosu, a pramen koji je do maločas zaklanjao desnu stranu čela, sad je prešao na levu i tu je ostao.

    Oliverin muž bio je sirov, nemaštovit patrijarhalni tip kakve je viđao samo u starim filmovima; nije voleo ni te filmove ni takve muškarce. Odavno je bilo vreme da siđu sa scene; već su poumirali i glumci koji su ih glumili. Dobro je znao kako je grebucka to što nije završila fakultet; još jedna u moru priča koje počinju sa: ne kajem se. Ništa joj nije rekao; ona mu i nije pričala svoje snove da bi ih tumačio; možda pre iz navike. Više od deset godina radili su u istoj kancelariji.

    „Sutra idem u sud, u devet“, progovorio je posle nekog vremena.

    „Šta ćeš u sudu?“

    „Ostavinska rasprava nakon smrti oca: umro je pre nekoliko meseci.“

    Olivera je podigla pogled sa dokumenta koji je držala u rukama.

    „Odakle tebi otac?“

    „Eto… Pojavio se kad je umro.“

  • (0)

    Avanture Pobednika

    700 rsd

    БАЈКЕ О ПОБЕДНИКУ

    1.

    Тог дечака сви су звали Победник.

    Име му се изгубило одмах после рођења. Нестало је у шумама у којима је дечак живео.

    Дуго је дозивао своје име, а онда заборавио.

    Дечак је био леп, плавоок и весео. Храниле су га птице.

    – Ви сте најлепша створења на свету – говорио је дечак птицама.

    Једном, док је брао траве да од њих исплете венчиће око главе, дечаку је пришла птица. Била је златно жута и звали су је Мудра.

    – Мудра, хоћеш ли да и теби исплетем венчић? – питао је дечак птицу.

    – Мени венчић не треба – одговорила је Мудра. – Мој венчић је сунце.

    – Не видим га, Мудра птицо. Сунце је далеко, а твоја глава је мала.

    – Видећеш га. Једног дана, очи ће ти се отворити.

    – Моје су очи отворене – увредио се дечак.

    Птица је само цвркутала и летела у круговима око дечакове главе.

    – Ти си најлепша од свих птица, а птице су најлепша створења на свету.

    Волео је да посматра Мудру како се игра.

    – Ти мислиш да су птице најлепше на свету, Победниче – певала је Мудра. – Зашто то мислиш?

    – Птице живе на небу и стално се играју – спремно је одговорио Победник. – Имају шарено одело и лепе гласове.

    – Пођи пред зору на поток, Победниче. Буди тамо пре свитања и дочекај сунце. Тада ћеш видети шта је најлепше на свету.

    Мудра је одлепршала пре него што је дечак успео ишта да је пита.

    Дечак се чудио. Желео је да види најлепше биће на свету. Замишљао је птицу већу и лепшу од свих птица за које је знао. Плашио се само да птица не одлети пре времена, пре него што је добро погледа и запамти. Такве птице су сигурно ретке.

    Победник је послушао Мудру. Ујутру, пре зоре био је на потоку.

    Сунце је изашло. Дан ће бити диван.

    Дечак је чекао. Још нико није долазио. Плашио се да га је Мудра преварила.

    – Можда хоће да украде моје венчиће, док сам овде. Кад спавам држим их под собом.

    Кад сам будан, носим их на глави. Али свеједно – помислио је на крају дечак. – Направићу још венаца. Траве има, а имам и руке. То ми птице не могу узети.

    Одједном, из шуме је изашла Златна.

    Златна је била мала девојчица у белој хаљини, дуге златне косе што се вукла по земљи и миловала траве. Земља је од тога била срећна, траве су певале.

    Златна је ишла по воду, са глиненим крчагом.

    Кад је видео Златну, Победник је поскочио. Жбуње је шушнуло и девојчица га је приметила.

    Уплашила се и крчаг се разбио.

    Победник је истрчао из шуме. Девојчица је мислила да је вук и почела да бежи.

    – Не бој се, Златна. То сам ја, Победник. Не бој се. Направићу ти нови крчаг – викао је дечак.

    Златна је застала. Окренула се. Дуго су се гледали у очи. Птице су поново запевале.

    Дечак, Победник, схватио је које је то најлепше биће на свету.

  • (0)

    Čubura negde u vremenu

    700 rsd

    1.

    „Ој Дунаве, Дунаве,
    Плааааааааааааааави,
    Превези ме ти до Срема,
    Мооооје драге нема“.

    Као да још чујем ту песму и Цакијев глас који је стизао са трошног зида преко пута наше куће. Лежао је он на том зиду, заклоњен крошњом шкартавог дрвета, гледао у небо кроз гранчице и певао. Имао је деветнаест година, а ја још ни десет, док сам га слушао из мог дворишта. Питао сам се зашто воли ту песму. За нас Дунав није имао никакав значај. Блатњаве плаже, на којима смо проводили лета, биле су смештене на Сави, а неке друге разлоге да идемо на реке, осим купања, нисмо имали.

    А тек Срем! Никакве везе са Сремом нисмо имали. Нити је ико од нас имао своју драгу, осим у мислима. Очигледно је да се Цакију свидела мелодија. Да, да, лепа мелодија, нарочито лети. Никад не знамо зашто нам се нешто допадне или нас одбије.

    Естетика је узалудни покушај да се објасни необјашњиво. Један од промашаја филозофије. Можда највећи.

    Лето је било вечито, без година.

    Као и вилини коњици, лептири, врапци непрекидно живахни и гласни, док се купају у прашини.

    А Цаки Цврчак је певао, онако сам, на трошном зиду иза лимарске радње свог очуха, лимара Неге, кога нико никада није видео спреда, увек је био окренут леђима, са чекићем и гвожђем које је ударао, заклоњен варницама које су искакале из гвожђа. Знали смо му име и ништа друго о њему. Поштовали смо га јер смо га се плашили. Претворен у сенку, усред искри које су врцале из метала, био је претворен у звук, док је његов пасторак Цврчак певао. Звали смо га међу нама Цврчак, нико се није усудио да га тако зове гласно. Љутио би се, јер је био малог раста, прпошан, ратоборан, а још и обележен ожиљцима од шкрофула које је стекао, причало се, становањем у подруму, са мајком и двема сестрама, тамо, на крају улице Стојана Протића. Звали смо га Цврчак из љубави, не због исмевања. Али, Цврчак то није схватио. Кад је почео да свира алт-саксофон оставио је и зид и нас.

    И одселио се у центар града.

    Било је тада пуно цврчака и других буба у нашем крају. Данас их нема. Нестале су и гугутке. Ласте на неком другом месту праве гнезда. Отишли су и мрави. Много тога је отишло из краја где смо живели, расли, посустајали и певали. Нестао је и сам тај крај.

    Простор не постоји без обележја. Кад она нестану, нестаје и простор који су обележавала. Сад је овај простор у коме се налазим и пишем ове редове неки други простор, неки други крај неког града, са обележјима која се састоје од дугмића за интерфоне, од стаклених балкона и спратова, од подземних гаража и камера у ходницима, од клокотања воде кроз цеви кад суседи пусте воду. Свети Авустин каже да је знао шта је Време док га неко не би питао, али кад га упитају, слегнуо би раменима. Исто се мени дешава са Простором. Време и да не помињем. Простор и Време су заправо измишљотине које нам служе да се не изгубимо превише у овом тајанственом свету.

    „Ој Дунаве, Дунаве…“.

    Не само да нема цврчака, него нема ни Цакија. Да је жив, имао би близу деведесет година. Нема ни нас. Остале су само успомене. Свако има успомене које су само његове. Али, као да су успомене помало и заједничке, свељудске, уколико смо добро расположени и признајемо да постоје други људи.

    Нечије успомене постају моје успомене ако ја погледам тог човека који ми их прича и ако у њему видим себе и остале људе.

  • (0)

    Black Beauty

    900 rsd

    PRVO POGLAVLJE

    Na samom ulazu u grad popustila sam stisak na ručici gasa. Nekako mi se nije žurilo u skladište. S obzirom na to da je i ova operacija prošla glatko, znam da je žurka već uzela maha i da ću opet morati da glumim zadovoljstvo. A bila sam sve, samo ne zadovoljna.

    Nikada nisam ni mogla biti zadovoljna, da se razumemo. Majke se ne sećam. Ne sećam se bukvalno ničega što se tiče prvih pet godina mog života. Najranije sećanje koje posedujem je ono kada su me odveli njemu, a tada mi je bilo šest godina.

    Sećam se dvoje ljudi u odelima, između kojih sam stajala, i odbila da pogledam u čoveka koji je bio veći od najvećeg čudovišta. Imao je ljutit pogled, crnu kosu i izražene zelene oči, koje su me gledale kao da sam blato na njegovim čizmama. Sećam se i da mi je u jednom trenutku podigao bradu, zagledao se u moje oči, te se osmehnuo. Taj zlobni osmeh podsetio me je na Češirsku mačku, a nje sam se užasno plašila, iako sam volela tu bajku.

    Tresla sam se od straha kada se grleno nasmejao i cinično zahvalio, socijalnim radnicima, koji su tri godine pokušavali da ga pronađu, jer nije koristio svoje pravo ime osim onog bajkerskog, otkako se pridružio klubu.

    Ime mu je bilo Black Skull, ne Jonahh Bishop, kojeg su tražili u sistemu. Taj čovek, moj biološki otac, čije ime se nalazilo na mom rodnom listu, netragom je nestao 1990-e godine.

    Sticajem okolnosti, prilično sudbonosnih, završio je u pritvoru zbog barske tuče i tako su mu ušli u trag. Po njegovim rečima, to je bio prvi i poslednji put kada su ga uhvatili. Štaviše, bio je veoma ponosan, jer je dvadeset pet godina predsednik MC kluba, koga su samo jednom na delu uhvatile pandurske svinje.

    Toga dana, tri puta sam se prestravila: prvi put, kada sam videla da je ogroman; drugi put, kada se nasmejao, dok je tetovaža crne lobanje poskakivala na njegovom vratu; a treći, kada je progovorio.

    „Koji kurac da radim sa njom?!“ Dubok glas protkan ljutnjom naveo me je da zadrhtim još jače, te sam se privila socijalnoj radnici uz noge. Nimalo nežno me je odgurnula od sebe i odgovorila mu:

    „Gospodine Bishop…“ Početak njene rečenice prekinuo je glasan udarac šakom o sto.

    „Da li si glupa, ženo? Rekao sam ti da se zovem Skull. Black Skull. I nisam gospodin, zapamti to!“, dreknuo je jače, a ja sam, zbog tona njegovog glasa, poželela da se sakrijem. Neće me valjda ostaviti sa njim? On nije moj tata, on čak nije ni dobar čika, sećam se da sam pomislila, dok su mi se suze skupljale u očima.

    „Pogledajte je, to je vaša ćerka, ne možete je se odreći! Puno je sirotište dece koja nemaju nikoga, ali ona ima vas“, teta je tiho rekla glasom, obojenim strahom.

    „Ono što ja vidim je štene. Jebeno štene koje će postati kuja. Da je muško, pa da je zadržim, ali ovako…“ Odmahnuo je glavom. „Ponovo te pitam, koji kurac da radim sa njom? Ovo je moj život.“ Pokazao je na mračnu prostoriju. „Treba li ovde da raste? Među svim ovim drkadžijama?“

    „Možda, kada biste iznajmili kuću.“

    „Ti si stvarno jedno glupo žensko čeljade, nisi li? Hajde sada umukni i budi lepa, a pusti nas dvojicu da se lepo ispričamo! Ono što ti ne shvataš je da ja ne želim jebenu kuću, ne želim da menjam svoj jebeni život i sigurno ne želim štene koje će zavisiti od mene.“

    Iako sam bila mala, bolele su me njegove reči, jer ja nisam bila štene ja sam bila devojčica, neželjena, ali ipak njegova. Svoj pogled, koji sam do sada držala prikovan za pod, buntovnički sam podigla i pogledala ga ravno u oči.

    „Ja nisam štene“, rekla sam tiho, jer mi se od straha steglo grlo, ali se nisam mogla zaustaviti.

    „Ne čujem te. Vidite…“ Pokazao je rukom na mene. „Čak ni ne kevće kako treba.“

    „Nisam štene. Ja sam devojčica, zovem se Megan, imam šest godina, na jesen krećem u školu i ja neću da mi budeš tata! Ti si zao i nepristojan i ja neću da ostanem sa tobom!“, vikala sam koliko me je grlo nosilo, dok sam stiskala male ručice, ne bi li zvučala još glasnije.

    „Opa, štene ima potencijala.“ Opet se zabavljeno nasmejao, a mene je srce bolelo, jer je neko ko bi trebalo da bude moj, na mene gledao kao na uličnog psa.

    „Nisam štene. Nisam štene. Nemoj mi govoriti da sam štene, jer si ti onda pas lutalica; džukela koja je napravila štene i otišla!“

    Teta pored mene je glasno uvukla vazduh u sebe, kada je zakoračio prema meni. Verovatno je pomislila ono što sam i ja. Udariće me. Udariće me i ubiće me na mestu. Ali nije. Kleknuo je ispred mene i mrzovoljno je priznao:

    „Ja jesam džukela, i to najveća. Jesam ološ, takođe sam i zao. Tebi nije mesto pored mene. Ti jesi moje dete, i to ne mogu da osporim, ali te ne mogu zadržati. Ja nisam stvoren da budem otac.“

    „Ali rekao si da bi me zadržao da sam dečak. Ja mogu da budem dečak.“ Suze su mi se slivale niz obraze, jer sam dugo bila sama u onom sirotištu. Svi su imali nekoga, ali sa mnom niko nije hteo da se druži. Govorili su mi da sam čudovište i da ih moj pogled plaši. On ima isti takav pogled i ja mogu da ostanem sa njim, jer me se on jedini neće bojati. „Neću da budem čudovište, nisam štene, ali mogu da budem dečak.“

    U očima sam mu videla promenu, tada nisam znala šta to znači, ali vremenom, kako sam rasla, shvatila sam da je moj otac nekada dozvoljavao da se vidi ogromna količina bola koju je nosio sa sobom.

    „Imaš nedelju dana da mi pokažeš zašto bih te trebao zadržati“, šapnuo mi je na uho, ali je njegov šapat bio dovoljno glasan, da je čovek, koji je stajao sa moje leve strane, prvi put progovorio, zbog onoga što je čuo.

    „Niste valjda ozbiljni? Ne možete sopstveno dete uzeti na probu. Postoje procedure, postoji zakon…“ Moj otac se polako uspravio, pržeći pogledom, i prišao, sada već uplašenom čoveku.

    „Ja jebeno mogu kako hoću. Vaši kurčevi zakoni u mom svetu ne postoje. Jesmo li se razumeli?“ Sačekao je da oboje klimnu glavama, pa je nastavio: „Za nedelju dana se vratite da saznate šta sam odlučio! I nemojte misliti da će vam se izostanak za nedelju dana opravdati. Ponavljam, pojavite se ili snosite posledice.“

    „Ne možete nam pretiti tako, mi smo…“

    „Vreća službenih govana kakve ja smeštam gde im je mesto.“ Namignuo mi je, pa se ponovo spustio na koleno, ali ne pre nego što im je nemo dao znak da su završili sa svakom pričom.

    „Od danas, pa dok ne odlučim šta ću sa tobom, drži se blizu mene, ali dovoljno daleko da mi se ne motaš oko nogu! Ovde ima previše ljudi i bilo bi najbolje kada bi se stopila sa mestom.“ Umorno je protrljao lice i uzdahnuo. „Šta ću sa tobom koji kurac? Nemaš ti pojma šta znači „stopiti se“ zar ne?“

    Odmahnula sam glavom i tiho rekla: „Objasni mi!“ Videla sam bljesak ljutnje i tada sam shvatila da bi najbolje bilo da brzo naučim, jer ovaj čovek preda mnom nije imao strpljenja za podučavanje nego za naređivanje.

    „Stopiti se, znači uklopiti se. Biti neprimetan, sklanjati se sa puta drugima kako te ne bi primetili. Ali, jebote, kako to izvesti?“, upitao je frustrirano sam sebe, pa je skočio na noge i zaurlao.

    „Nemam ja vremena za ova sranja! Sačekaj me tu!“ Izjurio je iz prostorije i zalupio je vratima toliko jako da su se zatresli prozori.

    Tog trenutka htela sam da se zavučem u neki ćošak i da plačem, ali nisam smela, jer dečaci ne plaču. Približila sam se pisaćem stolu na kojem je stajao nož.

    Plašila sam ga se jer je bio veoma dugačak, no dečaci se nisu smeli plašiti, pa sam ga uzela pažljivo u ruku. Čak i tako mala, iznenadila sam se njegovom lakoćom, bio je lakši od onih sa kojima smo sekli hranu u sirotištu. Okrenula sam ga sa strane i na njegovoj glatkoj, uskoj površini uspela sam videti svoje oči. Tada sam sama sebi rekla: „Ili ćeš biti čudovište ili dečak.“ Spustila sam nož, te sam u čaši za olovke pronašla makaze, pa sam se sama primila posla.

    Svoju crnu kosu, ošišanu do ispod ušiju počela sam da sečem, pramen po pramen, i to otpozadi, jer sam želela još malo biti devojčica.

    Zabavljena poslom nisam čula da su se vrata iza mene otvorila, ali sam čula urlanje: „Šta to radiš, jebote?!“ Poskočila sam i zasekla sam deo između palca i kažiprsta. Oštar bol me je presekao, ali sam naterala samu sebe da ne vrisnem niti da pokažem da me boli. Okrenula sam se prema vratima i tamo sam zatekla svog oca i ženu, čiji je miris parfema gušio, a lice joj je bilo previše našminkano. Drugo nisam mogla videti, jer je stajala iza njegovog ogromnog tela.

    „Šišam se. Dečaci nemaju dugu kosu“, rekla sam mirno, dok sam se trudila zadržati suze bola koje su mi štipale nosić i pokušavale se rasuti po obrazima.

    „Kučko, sredi ovaj nered i uradi nešto sa njenom kosom! Od sada je tvoja briga. Nemoj da joj se nešto desi, jer ćeš meni odgovarati. Jasno?“ , zarežao je kroz zube, ne skidajući pogled sa mog lica.

    „Razumem, Skull.“

    „Odlično, sada mi se obe gubite s očiju!“

    Danas, mogla bih reći da negde pripadam. Pripadam ovde, pripadam njemu. Ne postoji ništa što ne bih uradila za njega. Zadržao me je, pružio mi je život pun neizvesnosti, opasnosti i straha, ali me je naučio kako da preživim.

    Da li kao muško ili kao žensko, ne znam, ali znam da sam mu bila desna ruka, iako to nikada ne bi priznao. Od sebe sam napravila sina kojeg je želeo, a on od mene tajno, veoma smrtonosno oružje, koje je koristio.

    I da se ne lažemo, oboje smo imali koristi jedno od drugog. Bez obzira na činjenicu što nije bilo neke preterane ljubavi između nas, postojalo je ogromno poštovanje, i to mi je bilo dovoljno.

  • (0)

    Neonski anđeo

    900 rsd

    Los Anđeles
    Avgust 1998
    Plaža Santa Monika

    Mama nije prestajala da se žali otkako smo izašli iz kuće. Deset puta je rekla da sam nevaljala. Ma, rekla je više od deset puta, ali sam ja posle desetog prestala da brojim.

    – Hju, uopšte nisi dobra. Pogledaj, nokti su mi uništeni!

    – Ali, mama… Samo sam htela da te obradujem cvećem. – Pokušala sam da joj objasnim, ne shvatajući toliku uzbunu oko tridesetak cvetova nacrtanih duž zida.

    – Baš si me obradovala. Ne smej se. Ben! I ti si isti kao ona. Đavolčići jedni, eto šta ste vas dvoje.

    Mnogo je smešna kad se duri. Ljuta je zato što je morala da riba zidove, čim je ustala. Volela je ujutru duže da spava, a ja sam jutros ustala rano i iscrtala zid u hodniku cvećem. Znala sam da je to ljuti, iako bi se uvek na kraju nekako odljutila. Moja mama inače jako voli cveće, ali iz nekog razloga ne voli ga nacrtanog na zidovima. Dok ona gunđa, tata se smeje i namiguje mi.

    Danas je moj osmi rođendan. 11. avgust. Ove nedelje održava se letnji vašar na plaži. Raspust je, ali roditelji mojih drugara rade, pa će proslava mog rođendana za decu biti održana tek u subotu. Da ne bih danas bila tužna, izašli smo da prošetamo plažom, malo se provozamo na vrteškama i zabavimo se. Samo nas troje. Tata i ja ćemo se voziti. Mama ne voli vrteške, ali zato obožava šećernu vunu.

    – Hajde da sednemo ovde da pojedemo sladoled. Šta kažete? Malo mi se zavrtelo od onih letećih kišobrana. – Tata izgleda umorno posle svih vožnji na kojima smo bili.

    – Može. Vi sedite, ja odoh da vidim šta su nagrade na igrama pogodi metu i osvoji. Poručite sladoled od lešnika i čokolade za mene.

    – Nemoj daleko, Hju! – čujem mamu kako viče za mnom.

    Ispred prve kućice ima puno dece. Uglavnom su mlađa od mene. Gumenim loptama gađaju naslagane limenke. Ako sruše sve odjednom, nagrada je veliki plišani meda. Takvog već imam. Tata mi ga je osvojio prošlog leta. U drugoj kućici stoji okačena meta u koju se gađa iz plastične puške. Svako polje nosi neku nagradu, ali ništa mi se ne dopada. Tata jedne devojčice pogađa u centar mete i osvaja za nju roze haljinicu za princeze. Haljine koje meni mama šije su mnogo lepše.

    Kod treće kuće stoje dva velika dečaka. Tata mi je već ranije objasnio da su to momci, a ne dečaci, jer nisu ni mojih godina, a nisu ni tatinih. Ja ih i dalje zovem veliki dečaci. Raspravljaju se. Jedan je stariji i veći. Govori ovom drugom da nikad neće pogoditi metu, jer nema fokus. Nemam pojma šta je fokus ali očigledno je nešto mnogo bitno. Njihove mete su pokretne. To su male ptičice koje izlaze iz kućica, ali nikad ne znaš iz koje će se pojaviti sledeća. Ako pogodiš deset ptičica u nizu, osvajaš glavnu nagradu, a ako pogodiš pet onda osvajaš utešnu. Uopšte mi se ne dopada ova igra. Gađanje ptičica nije zabavno, čak i ako nisu žive. Lepe su, plave, liče na onu koja iskače iz sata kod moje bake Odri, svaki put kad sat pokazuje podne. To joj je znak da treba da počne sa spremanjem ručka.

    Krećem dalje, ali me privlače svetleća krila, koja su glavna nagrada u trećoj kućici. Onda vidim da su svetleći crveni rogovi za đavolčiće utešna nagrada. To mi treba. Želim ih i za mene i za tatu. Ako se sa njima pojavimo pred mamom, sigurno ćemo je nasmejati i oprostiće mi ono crtanje po zidu.

    – Vaško, nikad nećeš uspeti ni pet u nizu da pogodiš, a o svih deset možeš samo da sanjaš. To sam i ja uspeo samo jednom. – Onaj stariji je baš neki davež.

    I kakav je to nadimak vaška. Vaške nisu ljudi, to su bube koje napadaju ljudima kosu. Zbog njih devojčice moraju da se šišaju. Stejsi Rivs, iz mog razreda, ih je imala i mama je svakodnevno proveravala moju kosu, govoreći da ne zna kako će preboleti moje divne lokne ako bude morala da mi ih odseče, zbog vaški.

    Onaj mlađi dečak uzima pušku. Pokušaće da osvoji nagradu.

    – Hej, zdravo… – Pitaću ga da osvoji rogove za mene.

    Spušta pušku i prevrće očima. Mislim da je malo ljut na mene.

    – Šta hoćeš?

    – Da li bi mi poklonio te rogove za đavolčiće, ako ih osvojiš?

    Gleda me čudno.

    – Nećeš krila? Obično devojčice žele ta glupa krila.

    – Ne, meni trebaju rogovi. Jedni za mene i jedni za mog tatu. Ali ja ne umem da pucam.

    – Znači, morao bih da pogodim dva puta po pet u nizu. To bi možda ovom krelcu zapušilo usta. Dogovoreno! Samo, ne smeš da me ometaš. Moram da nađem fokus.

    – U redu. – Slažem se, praveći se da znam šta je taj fokus.

    Od pet pokušaja, pogodio je dva. Ćutim, da ne bih oterala fokus, ako ga je našao, mada mi ne deluje tako. Ljut je. Pokušaće ponovo. Uzima municiju od čike koji radi u kućici i staje na obeleženu liniju sa koje mora da puca.

    – Baš, baaaš želim te rogove. Sigurno osvajaš ovog puta! – uzviknem, jer znam da dečaci iz mog odeljenja vole kada navijamo za njih, dok igraju fudbal.

    Dečak se kratko nasmeje, pa ponovo podiže pušku ka kućicama iz kojih ptičice treba da se pojave. Čika pritiska dugme i ptičice se pojavljuju. Prvu pogađa. Pogađa i drugu. Treću. Četrvrtu. Još samo jedna. Namešta se u bolji položaj. Zadržavam vazduh. Obara i petu! Skačemo oboje u isto vreme, dok se crvene lampice na kućici pale, jer je nagrada osvojena. Uzima rogove i daje mi ih. Svetle crveno. Stavljam ih na glavu. Sad još jedne, za tatu.

    – Hvala. Misliš li da ćeš moći još jedne da osvojiš?

    Stariji dečak dolazi do nas smejući se.

    – Šta je, Vaško, ipak si uspeo? Ovo je veliki dan za tebe. A vidim, imaš i obožavateljku.

    Mlađi dečak se zbog ovih reči zacrveni.

    – Mala želi rogove za sebe i za svog tatu. Meni je to super trening. Ne lupetaj!

    – Hej, ti, ostavi ga na miru! – Ljuta sam na velikog, nervira me.

    – Izvini, mala… Neću da ti diram heroja. Evo, neka pokuša ponovo, možda mu je danas srećan dan.

    Smeje se i sklanja se u stranu. Mlađi dečak ponovo kupuje municiju. Ipak će pokušati. Posle tri oborene ptice promašuje, ali odmah uzima novu municiju. Ne odustaje. Veliki se kezi, kao onaj dosadni Rodžer iz zadnje klupe sa kojim niko neće da se druži, jer je bezobrazan. Krade nam olovke i gumice.

    Dečak je pogodio četiri ptice. Još samo jedna i imaću rogove i za tatu. Sat pokazuje da mu je ostalo još pet sekundi za pokušaj. Stoji miran, ali ne puca. Tri sekunde. Sprema se i pogađa. Pala je i peta pričica.

    – Hju! – Tata se pojavljuje iza mojih leđa. – Sladoled se otopio, dete.

    – Tata, pogledaj! – Pokazujem na moje rogove. – Imam rogove kao đavolčić. Ovaj dečak je osvojio jedne i za tebe.

    Dečak pruža osvojene rogove tati. Izgleda zadovoljan. Onaj stariji prilazi kućici i uzima pušku. Sada će on da pokuša. Ali mene čeka sladoled.

    – Tata, stavi svoje rogove, pa idemo kod mame! Rekla nam je da smo dva đavola. Zar ne?

    Tata se smeje. Stavlja svoje rogove. Smešan je sa njima.

    – Momče, hvala što si nam poklonio svoje nagrade. Da li bi slikao moju ćerku i mene ovde? Njoj je danas rođendan.

    Mlađi dečak uzima aparat od tate i slika nas za uspomenu.

    – Hvala ti. – Tata se zahvaljuje dečaku.

    – Nema na čemu. I, srećan rođendan.

    Odlazi nazad do kućice, a tata i ja idemo ka mami, držeći se za ruke. Mama nas primećuje i veliki osmeh se pojavljuje na njenom licu.

    Po tom osmehu znam da mi je oprostila.

  • (0)

    Žule i Beli

    500 rsd

    ЖУЛЕ

    Мислим да је тог дана почело наше дружење. Кажем – мислим, јер не могу бити баш сигуран. Некад се сећања измешају и не знаш шта је стварно, а шта не. А то и није толико важно, јер сем Белог и нема ко би потврдио и коме би то било битно. Врзмао сам се око њега док се мучио око огромне каменчуге, коју је, од како је сунце почело да се помера у правцу доњег дворишта па све до дубоког сумрака, откопавао крај велике реке, а онда успео да је убаци на колица и догура до брега где су он и Ђура седели у вреле дане тражећи ‛лад испод дрвета са највећом крошњом у близини, гледајући у правцу реке. Сад смо били ту само нас двојица. Камен је био обичан, сив, али ипак довољно велики да на њега седну обојица и ја иза њих приде. Ко омање брдо, рецимо. Ништа посебног на њему није било, ни лепог ни ружног. Не знам зашто се толико мучио око њега. Прсти су му се раскрвавили од силног поткопавања како би га преместио. Везивали су Ђура и он чамац за камен, стојали или седели на њему. Ђура је био причљив човек који је волео да млати рукама и увек нешто објашњава. Изгледа да је то пријало Белом, који је углавном ћутао и тек понекад само климнуо главом. На камену би повремено исклесали неку линију. Обележавали су на њему лепе и ружне ствари које су им се дешавале. Толико знам о том камену. Бели га је сад јако загрлио, спустио лице на њега и видео сам да је био баш, баш тужан. На страни на којој је вило пуно исклесаних линија, додао је још једну, највећу. Са друге је линија било пуно, пуно мање.

    Стрина Нагорка је позвала Белог да једе. Е то је једна баш добра жена. И дивно је кувала. Али Бели није био гладан. Већ неколико дана га нисам видео да је било шта јео. Рекô је да је време да крене и стрина Нага је знала да је стварно тако. Она је све разумела – и кад је Ђура био нервозан, љут и утапао своје незадовољство пијући и мрштећи се ту испод дрвета и кад је кров прокишњавао, а Ђура се љутио на неког горе, и не помишљајући да се попне на таван и закрпи рупу. Те послове је обављао Бели. Ђура је радио негде у граду, али је онда остао без посла, а затим и без стопала. Од тада више и није живео – животарио је ту испод дрвета, чекајући да и његово одзвони. То звоно нисам чуо, али као и Бели, знао сам шта чека и да је то близу. Живели су ту на брду крај реке, где би комшија било само кад су били топли дани, па би дошли да у својим воћњацима оберу плодове. А некако се и то проредило. Све чешће се дешавало да се испред куће појави само нека табла, која би Ђуру растужила и због које би уклесао црту на свом камену. И тако, пољубио је и загрлио стрину Нагорку и погледао у мене. Можда ми је махнуо руком, а можда и није. Исто небитно. Знам кад сам позван. Сместио сам се на седиште до њега и кренули смо. Где? Па то ни Бели није знао. Људи имају своје судбине и морају да их испуне. Иду и врзмају се свуда, муче се и злопате, не уживајући нимало. Обешених лица, дубоко несрећни ходају и ходају, тражећи срећу. Тако је то код њих. А ту му не могу помоћи. Спустили смо се комбијем до реке, до места где је ископао каменчугу. Повремено бих отворио очи и погледао да ли спава, али он је само гледао, увек у истом правцу, у неку тачку и није мрдао. Покренуо је комби пред свитање. Неко време је возио, а онда, кад је ваљда мислио да смо довољно одмакли од куће, паркирао крај пута да мало одспава. Није дуго прошло, кад неко покуца на стакло и упитао да ли је можда остао у квару. Да сам могао, све бих лепо објаснио. Бели је само одмахнуо главом и рекао да је стао да мало одмори.

    – А и ниси накупац, рекао бих.

    – Нисам.

    – Данас је пијачни дан, зато питам. Ако би мало да се протегнеш и освежиш, слободно дођи, на дворишту је већ скувана кафа и чека ко ће први навратити.

    Не знам за Белог, али ја сам позив за протезање одмах прихватио.

    – Добар ти овај мачак, ко кер, скоро.

    Е, ту ме увреди на правди бога. Како нас мачке уопште могу поредити са бићима какви су пси? И то још поређење у њихову корист – скоро ко кер? Кад год сам хтео, могао сам Ђуриног Ереша да насамарим или убедим у нешто што ми је одговарало… Ал̕ ајде. Деловао човек пристојно, па му делимично опраштам.

    У сваком месту је по један такав човек, са брадом, обучен у црно, најчешће љубазан. Али овде смо се неко време задржали, а и његова жена, испоставило се, једна је права, фина госпођа, која баш воли мачке. О њој ћу вам тек причати.

  • (0)

    Mali opis ljubavi

    720 rsd

    КАД…

    Кад се насмешиш,
    Мрак узима шешир
    И капут,
    И излази унатрашке,
    Као из цркве.

    Кад мојим сном ходаш,
    За тобом остају
    Мирис пролећа
    И вратови трешања
    Што смо појели.

    Када си тужна,
    Туга умире
    Од лепоте
    И брже-боље пушта
    Твој осмех.

    А кад се наљутиш,
    Мрак ми се,
    Го и гологлав
    Враћа.

    МАЛИ ОПИС ЉУБАВИ

    Наслањамо се једно на друго,
    Наслањамо се…
    Грле нам се и речи и смех.
    Толико чисте љубави нико
    Није описао,
    Њен крај био би библијски грех.

    Ми смо тек једно с другим
    Продисали;
    И помахнитале дане
    Што су кидисали
    Заједно смо укротили.
    Све добро, све лепо
    Скупа смо оваплотили
    У свет који припада нама
    До самог краја света.

    Наслањамо се једно на друго,
    Наслањамо се…
    Грле нам се и речи и смех.
    Толико чисте љубави није
    Никада бивало…
    Без ње би све мирисало на грех.

    НЕЗНАЊЕ

    Не знам где се
    Завршавам ја,
    А почињеш ти.
    Не знам
    Шта је твоје,
    Шта моје.
    Не знам,
    У ствари,
    Ни да ли нас је двоје
    Или ја то сањам
    Две љубави.

    ИСТОК

    Ти си моја
    Аладинова лампа:
    Погладим твоју слику,
    У својој глави,
    И бирам жељу.

    (Дуго и пажљиво бирам,
    Да духа услужног
    Не изнервирам.)

    Ти си тајна
    Прича са Истока:
    Хиљаду и једна ноћ
    У мојој глави.
    И бирам причу.

    (Дуго и пажљиво бирам,
    Да неког демона
    Не изнервирам.)

    Ти си нешто
    Што знам и не знам:
    Осећам твоју душу
    У својој души.
    И бирам срце.

    (Дуго и пажљиво бирам,
    Да своју истину
    Не изнервирам.)

    МОРА СЕ НАЋИ ГРАДИНАР

    Мора се наћи градинар
    За ружичњак
    У твојој души, на лицу…
    Нека те спази док сањаш,
    Прелазиш улицу
    Или некуд летиш.
    И мора тај бити нежан а смео;
    Природа спретна и спремна
    На бол и ране од трна;
    И на изгледан неуспех;
    И на досуђен пораз;
    И на препреке, и на пех.

    (Али ако успе,
    Ако те освоји,
    Живеће у ружином
    Мирису и боји!)