• Škola klavira 3 – napredni tip
  • Ptice stanarice
    (0)

    Ptice stanarice

    Pogled mi kruži prostorom. U sobi sam. Beli zidovi. Okrećem glavu, glas dubok, ženski, izgovara:

    – Preminula je, gospodine. Žao mi je.

    Jakov klima glavom. Kapi suza svetle u njegovim crnim očima, kao ulične svetiljke, liče na bisere. I dok je bio dete njegove suze su bile teške, retke, kao vulkanska lava, koja kada se izlije ruši, peče, želi da ispravi sve nepravde načinjene zemaljskoj kugli, i one koje ljudi čine jedni drugima.

    Mili moj, Jakove,

    Želim da ti olakšam patnju. Osećam nadahnuće, kao kada sam nestrpljivo čekala da te upoznam. Dok si bio u mojoj utrobi zamišljala sam te, jedva čekala da te prislonim na grudi. Uvek si imao magičnu moć da od svega napraviš nešto dobro. Govorio si da sam se savršeno uklopila u ulogu majke.

    Bez obzira na julsku vrućinu, gledam tvoju belu košulju, moju omiljenu.

    – Na vreme smo reagovali, nadali smo se da će ova poslednja doza usporiti napredak bolesti.

    Gledam se, na sebi imam kućnu haljinu. Poslednje čega se sećam je zvuk ambulantnih kola, glas, muški dominantniji, hrapav. Zatamnjeni prozori. Ne osećam strah, usredsređena sam na Jakova. Zvoni mu telefon, u tišini jede hranu koju mu je neko doneo. Što duže posmatram Jakovljev lik, sve mi je izražajniji. Prisećam se dana kada sam prvi put slikala njegov portret.

    Odjednom razmišljam o mojoj prababi i njenom upoznavanju sa mojim pradedom. Zbog trgovačkih kontakata, često je bio na putu. Očevi su tada dogovarali venčanja. Moj pradeda je posedovao neki melanholičan šarm. Bio je obrazovan, lep, odmah joj se dopao.

    Draginja, veoma pobožna, pažljivo je čuvala svoju porodičnu arhivu. Prenošena je sa kolena na koleno. Vezivala se za svaku stvar i predmet koji je nasledila od bilo koga sa kim je bila u srodstvu. To su za nju bili trofeji, nešto što je osvajala. Prepiske njenog oca i majke. Uvila ih je svilenim trakama, hronološki poređala. Svaka godina obeležena drugačijom bojom. Zelene, crvene, roze. Na policama su, osim knjiga koje je veoma cenila što je posledica ogromnog broja pročitanih knjiga raznih žanrova. To je razvilo njenu maštu i kreativnost. Čuvala je tacne, stare srebrne svećnjake, vaze od porcelana, posude za šećer, so, razne začine. Bila je strastveni poznavalac bilja, trudila se da za svaku pronađe latinsku naziv. Sav pribor za jelo, poslužavnici prenošeno je na buduće generacije.

    Rodila je petoro dece. Svoje potomke je vaspitavala u duhu vremena. Sa ćerkama je bila veoma nežna, dosta vremena je provodila u razgovoru sa njima, učila ih lepom ponašanju. Najstarija je nasledila njenu energiju i talente. Trudila se da nauči sve čemu je majka učila, da oslikava u pamćenju život svoje majke, kojom je bila očarana. Nasledila je čak i ljubav prema literaturi i muzici. Nije se u kući mogla čuti nikada svađa, povišen ton, nikakav sukob među roditeljima.

    A onda, jednog jutra Bogdan se nije probudio. Srce mu je stalo u snu. Imao je četrdeset godina. Kako sada iz ove perspektive sve vidim. Stvari koje nisam mogla znati, jednostavno zato što nisam bila rođena. Redom su svi prilazili njegovom krevetu. Nije stigao ni da se oprosti od dece. Njegova ljubljena supruga, moja divna prabaka, Draginja, ostala je sama sa petoro dece. Jecala je za stolom, pogrbljenih leđa, neprestano je čula njegov korak, zvuk njegovih cipela. Pitala se da li će ga deca pamtiti. Donosio im je poklone sa putovanja, ali bojala se da pažnja i toplina koju im je pružao ne iščeznu vremenom. Da li će ispuniti njegova očekivanja?

    Danica, najstarija ćerka čula je noću tiho, prigušeno jecanje majke. Znala je da se danju svim silama, kao vojnik, trudi da prikrije žal i prazninu nastalu njegovim preranim odlaskom. U jenom srcu i duši nikada nije mogao da se napravi nikakav prostor, makar najmanji sobičak u njenoj duši. Nije bilo načina, čak ni nekim uzanim, jedva vidljivim hodnicima, da neko dođe do njenog tananog, tugom razorenog srca. Bila je veoma mlada, ali je stavila bedeme i zaključala katancima svoja osećanja, emocije. Prema deci je bila još nežnija, trudila se da ne osete da a nema. Stalno im je pričala o tome šta je sve postigao. Nije imao neprijatelje, bez obzira na sve svoje uspehe. Bio je cenjen i poštovan. A onda bi otišla u svoju sobu i lečila bol, kao ranjena zver. O svom bolu ni sa kim nije razgovarala. Veoma je patila. U nekim momentima je to toliko komadalo da je osetila da se ljuti i na Boga. Uvek mu se poslušno pokoravala, pružala mu bezuslovnu ljubav, učila je potomke da budu religiozni. Kako je mogao da ga tako rano odvoji od svih?

    Danica je uočavala neke nagle, bitne promene u njenom ponašanju, kao i u celokupnoj ličnosti. Pred svaki obrok pričala je molitvu. Sada je sve češće to izostajalo. Odlasci u crkvu su se takođe proredili. Postali su jedna vrsta formalnosti. Ostala je ponosna na poreklo, na identitet, ali nije utehu tražila više u Bogu, već je crpela snagu iz sopstvenog bića. Verovala je u svoju snagu i volju. Učila je decu da u teškim situacijama sebi ponavljaju:

    – Glavu gore! Ne smeš klonuti duhom! Pokaži snagu i hrabrost! Pre svega, mudrost. Nema kapitulacije! Ne krši ruke!

    Preuzela je vođenje poslova mog pradede, pozajmila je novac uz kamatu. Sve je to bila nametnuta novina za nju. Potpuno sama, nije dozvoljavala da potone. U to vreme nije sa simpatijama gledalo na ženu koja je rešila da se bavi poslovima svoga muža. Ali, bila je neverovatno odlučna u svojoj nameri da ne razočara Bogdana i decu. Pa, ni samu sebe. Trudila se da im život teče normalno. Lako su živeli u skromnim uslovima. Skromnijim nego ranije, uvek je vodila računa o tome da se hrane zdravo.

    Ono što je takođe redovno radila na samom završetku dana, kada kuća utihne, bilo je zapisivanje svih utisaka koji su obeležili jutro, dnevne događaje. Hronološki je unosila rast i razvoj svojih biljaka iz staklene bašte, prema kojoj je ispoljavala nežnost, baš kao i prema svojoj deci. Dok je Bogdan bio živ, bili su imućni, sa njima je živela žena koja joj je pomagala u kući. Pravila je divne ručne radove, imala čarobne ruke. Bila je fascinirana načinom kojim njeni prsti okreću vreteno. Učila je o tome od Košute, tako se zvala ta divna žena. Zapisala je čitav istorijat.

    Kolovrat, izumljen u Indiji, pa je zatim kolo zamenjeno vretenom. Inspirativno je bilo gledati Košutu. Kao da vila uđe u nju i vodi je svojim prostranstvima. Kreator mehaničkog razboja bio je Samuel Crompton. Još kao mladić, u porodičnoj predionici, razmišljao je kako da unapredi i stvori mašinu koja će zameniti ono što se radilo ručno. Sve je to moja Draginja zapisala i ostavila svojim potomcima. Zapisala je sledeće:

    Prelja, simbol života, susret večnosti i prolaznosti.

    Kolovrat, simbol sunca, koje nam daje toplotu i život. Jedinstvo suprotnosti. Kolovrat koji označava kretanje sunca, ali i okretanje neba. Sunce je zimi htonsko. Crno sunce, simbol sličan kolovratu. Interakcija duha i materije. Svetlosti i tame, istine i laži. Borba dobra i zla.

    Kolovrat, vuk i perunika. Perunika se može naći na hrišćanskim crkvama na Balkanu.

    Perunika kao simbol tkanja prirode.

    Kolovrat, jer podzemlje je spas.

    500 rsd
  • Naša mala tajna
    (0)

    Naša mala tajna

    „Moje je ime Donovan Grant i ja sam alkoholičar.”

    Rečenica je to kojom je obilježen svaki moj četvrtak posljednjih pet mjeseci, samo što je subjekt na svakom sastanku netko drugi. Nova ruševina od čovjeka koja je došla u anonimne alkoholičare potražiti pomoć.

    Dvadeset četvrtaka i nije puno vremena kako bih se skinuo s ovisnosti koja mi je ulazila u krv godinama. Ali i to je početak. I dobro mi je išlo.

    Samo što ovaj četvrtak i nije krenuo nešto obećavajuće za mene.

    Sastanak je uvijek bio u isto vrijeme, no danas mi ništa nije išlo kako treba. Moj ljubimac, mladunče vučjaka koje sam udomio prošli tjedan, lajao je čitavu noć iz meni neznanih razloga. Možda sam mu trebao dati ime, ali niti jedno koje sam dosad smislio, nije bilo pravo.

    Iz istih razloga nisam čuo alarm pa sam trčao pod tuš, istuširao se hladnom vodom, polio vruću kavu po sebi. Kako je pred zoru padala kiša, napravila je lokve u mom dvorištu i prekasno sam uočio veliku baru te posve smočio čizme. Moja karirana košulja je nakon toga zapela u grm ruža i trnje ju je poderalo.

    I kad sam mislio da mi dan ne može gore krenuti, moj kamionet nije htio upaliti.

    „Idi k vragu.” Opsovao sam i zatvorio vrata dvorišta, a onda odlučio po još vlažnim ulicama hodati i trčati dio puta do ureda gdje se sastajemo.

    Nešto dalje, tri kuće od mene, zatekao sam susjeda Cliffa kako viče na svog sina. Mrzio sam tog tipa, bio je nasilan, agresivan i posve zao. I da, bio je pravi kandidat za anonimne alkoholičare, samo da se htio suočiti sa svojim problemom. No muškarčine poput njega nikad ne bi priznale da imaju problem. Čim me uočio u prolazu, zaustavio se na dva metra do desetogodišnjeg Lucasa. E, tog malog sam volio. I on je na neki svoj bojažljiv način volio mene.

    Znao sam da to dijete nije nikad osjetilo očevu ljubav, samo prijezir i psovke.

    „’Jutro, Grant!” pozdravio me bezvoljno Cliff, ali je zato Lucas razdragano dotrčao do mene . Otac ga nikad nije udarao javno, ali bio sam siguran da je negdje iza zatvorenih vrata primao dobre batine.

    Kad bih upitao Lucasa, on bi odmahnuo glavom i rekao da se „tata” samo dere na njega i to s razlogom. Malac je bio uvjeren da zaslužuje usran tretman kojim ga je njegov rođeni otac častio.

    Smeđa kosa padala je Lucasu preko očiju i bilo je jasno da mu treba šišanje. Jednako kao i nova majica, jer ovoj sivoj koja je nekad bila bijela, rubovi su već bili uništeni.

    „Dobio sam peticu iz biologije, Donovane!” pohvalio mi se, očiju sjajnih od ponosa.

    „Bravo, mali.”

    „Morali smo nabrojati kukce, a ja sam nabrojao više od svih!”

    Lucas je bio pametan, iako bi ponekad zvučao kao da je tek krenuo u školu. Kad bi netko s njim predano radio, to bi dijete imalo izuzetne rezultate.

    „Samo nastavi tako.” Nabacio sam mu peticu i pogledom ošinuo Cliffa, prije nego sam se sagnuo i šapnuo Lucasu.

    „Kasnije ti donesem jednu knjigu o kukcima, može? Ali je moraš čuvati.” Lucas je kimnuo kroz smijeh i ostao gledati za mnom dok sam odlazio. Požurio sam iako je bilo jasno da ću debelo kasniti.

    Kad me tri bloka dalje neoprezni vozač u srebrenom Audiju poprskao od glave do pete, shvatio sam što mi svemir govori.

    „Vrati se doma, Grant, i odspavaj.” Ruke sam obrisao o leđa, onaj dio košulje koji nije bio mokar i posegnuo za mobitelom u trapericama. Ta je starudija ionako bila na izmaku života pa mi nije bilo žao smočiti je. Natipkao sam poruku voditelju udruge i ispričao se, potom se na peti okrenuo i vratio doma.

    Već sam mogao osjetiti kako mali naleti vjetra hlade mokru odjeću i počeo sam se ježiti.

    Cliffovo je dvorište bilo prazno, a dernjava se nije čula, tako da sam mirno prošao, no pogled mi je ukrao srebrni Audi parkiran pred kućom preko puta moje. Ta je kuća pripadala obitelji Joyce, no u njoj nitko nije živio otkako je umrla vlasnica, stara Bethany. Moji prijatelji, Ivy i njezin brat blizanac odselili su se u Seattle nakon srednje škole i nisam nikad više čuo za njih. Audi koji me poprskao sad je bio širom otvoren i niži, plavokosi muškarac s naočalama na nosu, iznosio je iz automobila stvari. Potom je iz kuće izašla žena, duge smeđe valovite kose, sa širokim osmijehom na licu.

    I nakon toliko godina poznavao sam taj osmijeh. Ivy.

    Noge su me nanijele u njihovo malo dvorište jer ako su oni moji novi susjedi, morao sam ih pozdraviti. Kucnuo sam po prozoru vozila koje me mimo moje volje okupalo i time privukao pozornost.

    Oči koje sam godinama gledao u školskoj klupi do moje i tajno obožavao, sad su me pogledale s iznenađenjem.

    „Nebesa! Donovan?” izustile su one usne, jednako slatke kao i uvijek, i taj glas, jednako milozvučan kao nekad.

    „Bok, Ivy.” Naslonio sam se na auto, sjetivši se da izgledam kao klošar. Neobrijan, mokar i s poderanom košuljom. No nisam mario.

    Ruke je povukla na usta i onda me odmjerila. Činilo se da ni ona ne mari za moj izgled jer mi je prišla te me poljubila u oba obraza. Morao sam se sagnuti da joj uzvratim. Ivy je bila curka od metar i žilet, i to me posebno oduševljavalo. Zašto? Valjda jer sam bio gotovo metar viši od nje i kroz srednju školu sam zamišljao da sam njezin zaštitnik, da je pored mene sigurna.

    „Ako si ti vozila, znaj da si me pošpricala dolje na uglu kod Morissonovog dućana.”

    „O nebesa, nisam ja vozila. Žao mi je. Vozio je Cole.” Uto se iza njezinih leđa pojavio cvikeraš i pružio mi ruku. Blagog osmijeha i s tim smiješnim naočalama, izgledao je kao šmokljan.

    Da, Ivy je voljela štrebere. Valjda zato ja nisam imao izgleda.

    I očito je voljela niske tipove. Plave i glatko obrijane.

    Sve suprotno od mene.

    „Ja sam Ivyn suprug. Drago mi je.”

    „Ja sam Donovan Grant. Išao sam u školu s Ivy. Ako sve ovo znači da se useljavate, onda sam vam i susjed.” Pokazao sam mu palcem iza leđa na svoju kuću, a on je kimnuo. Bio je čak simpatičan.

    „Da, useljavamo se. Otkupila sam od brata njegov dio kuće i sad je naša. Moramo je obnoviti, ali jako se veselimo ovome, zar ne, Cole?”

    Piljio sam u njezine pjegice na nosu i mali ožiljak iznad obrve koji sam joj ja zadao jedne večeri kad smo vozili bicikl. Zagledao sam se u nju i nisam stigao izbjeći rasvjetni stup, naglo sam skrenuo i zabio se u njezin bicikl. Iz te male rupice krvarila je minutama. Sjećam se da sam skinuo sa sebe najdražu majicu i prislonio je na njezino čelo.

    Ivy sam rijetko kad vidio ljutu, ali tu noć bila je bijesna.

    Možda mi ni danas nije oprostila što sam uništio besprijekornost njezine kože, ali činilo mi se da ju je taj ožiljak učinio više posebnom.

    „Onda vam želim dobrodošlicu.” Ivy je stajala ispred mene i izvijala svoj vrat kako bi me mogla gledati u oči. Nadao sam se da ne radi ono što smo često radili, zurili jedno u drugo i borili se tko će zadnji trepnuti. Ovaj put trepnuo sam ja, a ona se nasmijala.

    „Hvala ti, Donovane. Kao što vidiš, posla je puno, trebat ćemo radnike, stoga očekuj da ćemo sigurno doći žicati savjet. Ja sam gotovo sve zaboravila. Nisam tu bila…”

    „Trinaest godina.” Dodao sam prije nje i zbunio je. Zaustila je da nešto kaže pa sam joj odmah objasnio.

    „Došla si ono ljeto kad je baki bila sahrana.”

    „Nebesa… da…” otegnula je. Ona i njezina nebesa. Uvijek je spominjala nebesa. Zvučala je tako arhaično i presmiješno. Neke navike se očito ne gube, kao ni moja navika da zurim u nju.

    Ostalo je štošta isto u njoj, ali sad je preda mnom stajala zrela žena. Udana, da ne zaboravim.

    „Ivy, kamion dolazi za pola sata.” Cole se oglasio i prekinuo naše promatranje, jer vraški je čudno bilo vidjeti moju najbolju prijateljicu nakon toliko godina ispred sebe.

    „Neću vam smetati. Znate gdje sam ako nešto zatrebate.”

    Namignuo sam joj i okrenuo se, u nadi da je ostala gledati za mnom. Požurio sam u kuću, presvukao se i onda, iz čiste dosade probao pokrenuti kamionet koji je ovaj put odmah upalio. Požurio sam do knjižare kupiti Lucasu knjigu, a onda i napuniti hladnjak jer uskoro je trebala doći moja nećakinja Ava.

    Po povratku, kad sam parkirao u svoje dvorište, ugledao sam Ivy na drugoj strani ulice. Mahala mi je.

    Mahat će mi možda svaki dan ovako, shvatio sam.

    I samo tako, četvrtak je upravo postao bolji.

    900 rsd
  • Međuprostor i međuvreme
    (0)

    Međuprostor i međuvreme

    МАРКЕС УХВАЋЕН У ПРАЗНОВЕРЈЕ СВОЈЕ БАБЕ

    (Омаж Габријелу Гарсији Маркесу)

    Славни писац враћа се у место у којем су се родили јунаци његове фикције, помешане са прошлошћу, као и са сујеверјем његове бабе. Аракатака, Мексико Сити, Барселона можда? Макондо, прошапта Мелкијадес појављујући му се иза леђа, праћен са још хиљаду људи из хиљаду поколења дошлих из хиљаду векова. Стидљиви дечак који пише поезију стоји пред двориштем, опрљен сунцем и опијен стиховима певуши једну песму од које све почиње и са којом се ништа не завршава. Лице му се мења и стас, као да се трансформише кроз сва животна доба, ту, пред јунацима своје литературе, који ишчекују велике речи повратка, попут објаве или опроштајног писма. Свакодневица узима облик времена а не простора и мимоилази се са митом, дотакавши га само раменом. Маркес стресе прашину са сакоа и пребаци га преко леђа, спуштајући руку на мекану длаку пса и помази га. На руци му оста траг плаве боје. Мерседес, која је знала шта значи чекати, изађе пред њега, сва од светла, одевена више у легенду него у хаљину, изговори речи добродошлице. Маркесова баба се насмеја и назва га именом анђела: „Габријеле, говорила сам ти да ћемо се поново срести“, рече храпавим гласом жене која никада из ових предела није ни одлазила, претворена у живу успомену, надахнута вечним даром приповедања. Унук јој приђе и загрли је. Неруда се накашља и назва га Сервантесом нашег времена, осмехнут као када се креће на ходочашће или се сретне стари пријатељ. Ћилими се подигоше са земље. Џиновске коцке леда почеше да се топе. Маркес се ужеле сладоледа из последњег писма и предаде Нобелову медаљу у руке Аурелијана Буендије. Ухвати се за џеп и извади оних 20 долара, колико је имао када је дошао у Мексико да би се бавио филмом, не слутивши да ће у међувремену променити ток књижевности, научен како се савладавају препреке, ухвативши самог себе како се залеће преко литица историје. Скок у народно предање када се више сања него што се спава, када се телекинезом осваја нових 60 секунди плавог светла. Kao да се није догодило ништа нарочито, објашњење свега овога изостаје а Маркес, са сладоледом од чоколаде и ваниле, разговара са мештанима свог чаробног места, сместивши их поново у вртове своје аутохтоне маште, навикнут на лавиринте у којима се креће само реч, док је све друго подређено њој. Добро, не баш све, љубав и понека ситница остају у домену онога што се не сме довести у питање. Како то да се читалац задовољио једном оваквом (не)конвенцијом и тиме дао легитимитет фикцији, чак и превагу над урбано-руралним ентитетом који назвасмо реалним светом? Како то да је Маркес назван анђелом овде где се референце смењују једна за другом у вишеструким могућностима имагинације, подредивши логику интертекстуалним играма, пристајући на све могуће светове, на све немогуће варијације које прича може развити као што се развила филмска трака у рукама писца који излази из граница жанра да би ушао у океан идеја. Јесен се сурвала на једног патријарха и заклонила оне живе колумбијске боје на фасадама, птицама и воћу. Борхес, Фуентес, Кортасар, Рулфо и неколицина посвећеника-сведока овог необичног повратка у измишљени завичај, попримише особине читалаца. Маркес рече да се треба захвалити његовој баби, уколико ико може примити праву почаст за овакву врсту дара. Борхес поче да пипа по ваздуху да ли он заиста изговара те речи, да ли га је на то натерао страх од богохуљења и самољубља или заиста баби дугује способност да промени свет литературе и утиче на свет оностраног. Маркес обема рукама прислони шаке устима и посла пољубац Маконду и сви остадоше иза њега, као у сенци из које се чује само глас Мелкијадеса, као на почетку ове фантазмагорије. Ухваћени у магију празноверја Маркесове бабе (која га упорно називаше Габријелом) писци постадоше оно што су увек желели да буду, читаоци и књижевни ликови једне приче која се исцрпљује у миту опкољеном свакодневницом. Маркес окрете леђа свом Маконду и оде како је и дошао, кроз реч.

    720 rsd
  • (0)

    Neprekidna nesanica poezije – antologija poezije francuskog nadrealizma

    Герасим Лука (1913–1994)

    ГИЉОТИНИРАНИ У ЧЕТИРИ ОКА

    Гиљотинирани у четири ока
    без главе и суђења
    побуњена глава без главе
    и вођа неке побуне без вође
    размењују међусобно своју судбину
    (против хаоса)

    Двоглавац без главе
    на телу с телом једноглавца без тела

    (1976)

    Клемент Маглиор-Сент-Од (1912–1971)

    НАПИСАНО НА МОМ УПИЈАЧУ

    Клинови лудови
    На немилосрдним гвозденим видицима.

    Мермер у изобиљу сладуњаве вечери.

    Уље снова
    Веђе на мом столу.

    Туарег овде у мојој песми,
    Без осмеха, без косе.

    (1941)

    Рене Магрит (1898–1967)

    НОГЕ НЕБА

    Патос месечином осветљен, за који се знало да је иза њега, није био окружен зидовима; скривао је, са далеким дрвећем, парче неба. Но, парче патоса се само скрило под ногама неба које су се ту сместиле и које нису имале прилику да мисле непотребно.

    Жеан Маиу (1904–1985)

    СУНЧЕВ ОРМАР

    Усне скривене
    У дубокој води
    Најлепши град на свету
    На врховима прстију
    Као морски јеж на бодљама светлости

    Љубав и пријатељство
    Однео сам им погледе

    Сан инсеката
    Прождрљивим рукама
    Гради предео
    Као лампу или осмех

    Море се смејало као наковањ
    Дрво се ка шуми нагло

    (1948)

    Бона де Мандијарг (1926–2000)

    СЕБИ САМОЈ

    Твоје тело у бледилу зоре
    Твој неспокојан поглед скрива се
    Под латицом твога капка
    Усна ти је прозрачна
    Времена за тебе нема
    Окончана су твоја брбљања
    Твоја веселост твоја изазивања

    Која су ме дражила
    Све је свршено за тебе
    И заувек
    То стога је што те волим
    О, близнакињо моја…

    (1959)

    Жојс Мансур (1928–1986)

    ПОЗОВИТЕ МЕ…

    Позовите ме да проведем ноћ у вашим устима
    Испричајте ми младост река
    Притисните мој језик на ваше стаклено око
    Дајте ми вашу ногу као дадиљу
    И спавајмо потом брате мога брата
    Пошто нам пољупци умиру од ноћи брже

    (1955)

    Марсел Мариен (1920–1993)

    ЦРНИ УТЕШИТЕЉ

    Вриштати као глуви бесомучник.

    ***

    Знао сам једну мачку која беше рођена у знаку бика, хрчка који беше јарац и, ако су моје процене тачне, муве које сам видео како летуцкају око мене, у тренутку када пишем, вероватно су рибе.

    (1968)

    Е. Л. Т. Месенс (1903–1971)

    „CROSS-COUNTRY“

    Тркач се зауставља да би размислио

    Земља је округла по изгледу
    А равна стварно
    Огругла је за трчање
    А равна за спавање

    Тркач заспа.

    (1933)

    Пјер Мине (1909–1975)

    И ГЛАВА СЕ СВИЈА…

    И глава се свија,
    А органи се искључују.

    Сан

    И сам сам –
    Као птица –
    На ободу покрова –
    Са рупом у јастучету.

    (1928)

    Анри Мишо (1899–1984)

    ЈА САМ ГОНГ

    Јаје је у песми мога беса,
    А у том јајету су моја мајка, мој отац и моја деца,
    И у сваком од њих су и радост и туга, смешане и живе,
    Велике олује које ми помажу,
    Сјајно сунце које ме осујећује,
    Мржња је у мени, снажна и давнашња,
    А лепота ће доцкан стићи.
    Очврснуо сам само у љуштури:
    Када би се само знало како сам остао у сржи мекан.
    Гонг сам и памук и снежна песма,
    Кажем то и у то сам убеђен.

    (1929)

    2.400 rsd
  • Promašena mladost
    (0)

    Promašena mladost

    DRUGO POGLAVLJE

    Prva godina srednje škole

    Ulaskom u Beograd shvatila sam zapravo kolika je to džungla. Toliki broj građevina, sve jedna do druge, nije mi bilo jasno kako ljudi uopšte mogu da žive tu. Nisam ni slutila da će to postati mesto kome ću postati privržena toliko da ne mogu bez njega. Pošto sam većinu puta provela u plakanju i slušanju majke kako me teši zabolela me je glava pa sam popila lek. Posle magistrale još kojih deset minuta trebalo nam je da dođemo stana. Kada smo se parkirali uvidela sam da moja okolina nije toliko loša. Zapravo, preda mnom se prostirao veliki park koji su okruživale zgrade unutar koga ste imali sve. Klupe, ljuljaške, klackalice, teren za košarku i fudbal bukvalno kao neki mini sportski centar u kom su se mališani pa čak i malo stariji mogli zabaviti. Čak su bile i sprave za vežbanje što mi se jako dopalo jer sam u to vreme baš nešto razmišljala da bi bilo pogodno da skinem koji kilogram. Nije da sam bila debela ili bilo šta samo sam htela da se zategnem da tako kažemo. Ulaskom u zgradu osetila sam odvratan miris. Ustajali mirisi iz podruma i mirisi psećeg izmeta su se naizmenično preplitali. Toliko se osećalo da sam zamalo povratila. „Okej prvi utisak i nije neki“ pomislila sam. Ušle smo u stan unutra se nije bog zna šta nalazilo mali hodnik koji je pretvoren u kuhinjicu, toalet i dnevna soba u kojoj su se nalazila dva kreveta, televizor, ormari i sto za ručavanje. Činjenica da je sve tako blizu i da je samo za mene nije bila tako loša. Izgledalo je kao da je moja soba prebačena u Beograd. Ubrzo smo se raspakovale i odložile stvari u ormare. Sreća pa i majka nije ponela puno stvari inače bi morali da pokucamo komšijama da pitamo imaju li mesta. Sredile smo se i dogovorile da malo kasnije odemo u obilazak novog kraja. Tako je i bilo posle popodnevne dremke koja nam je bila preko potrebna jer smo ustali rano, napustile smo zgradu. Spustile smo se kroz park do glavne ulice koja se zove Požeška. S obzirom na to da je bio 31. avgust vreme je i dalje bilo jako toplo pa su ljudi masovno bili u šorcevima i majicama napolju. Toliko golotinje, sve „na izvol’te“, ja nisam videla u životu, tačnije ne do tada. Toliko ljudi je stajalo na stanici da nisi mogao proći već smo išli iza trafike koja se nalazila tik uz stanicu kako bismo zaobišli rulju. Nakon par desetina metara počele su da se pojavljuju sve čari Banovog brda. Bukvalno grad u gradu! Na obe strane ulice prostirale su se zgrade i objekti. Gomila butika, apoteka, privatnih ambulanti, i naravno brze hrane koja se nalazila u svakom drugom lokalu. Nismo znali gde pre da gledamo. Usput smo uzele po parče pice u piceriji zvanoj „Pončo“ i nastavile dalje u razgledanje. Pica je bila neverovatno dobra! Već dok smo prošli pola ulice malo mi je manje smetala prvobitna gužva jer sam shvatila da se ovde stalno nešto dešava i da je to taj stil života koji se neguje u Beogradu. Naišle smo čak na „Mek Donalds“, čoveče ja sam za to čula samo od nekih prijatelja koji su dolazili iz inostranstva. Prešavši već celu ulicu shvatili smo da bi najbolje bilo da se vratimo kući jer je već bilo kasno. Upitali smo ljude koji su stajali na stanici koji nam autobus treba da stignemo do zgrade. Bukvalno šta god da bi naišlo bilo bi naš broj. Ubrzo je naišla neka trideset sedmica kojom smo došli do one prvobitne stanice odakle smo i krenule. Prešli smo ulicu i kroz park se popele opet do našeg stana. Bila sam baš srećna tog dana, možda je to bio i poslednji dan kada sam zapravo bila srećna u Beogradu.

    1.000 rsd
  • Sečivo u izlogu
    (0)

    Sečivo u izlogu

    БУЂЕЊЕ

    Изгледа заспах
    баш кад опште буђење поче
    Ко зна шта ми је с неба упало у чашу
    Справљам тинктуре
    Повијам мелеме
    Ишчашени зглоб
    поправљам
    Тешко је наћи право време
    Тешко је наћи било какво време
    Некадашњи доживљаји
    оживљавају
    Звезда репатица
    разбила ми чашу
    Ах, допола пуну

    НОЖ У РУЦИ

    Није ти ово сан
    да се пробудиш набрекла, задовољна, сита.
    Није ти ово домовина
    из које одлазиш на одморе
    и враћаш се препланула с наранџом у устима.
    Није ти ово мушкарац
    ком ћеш с поверењем
    окренути леђа, спустити нож у руку.
    Није ти ово лице
    умивено, шарено, лепо уоквирено.
    Није ти ово тело
    о које се сликари отимају
    (можда само они апстрактни).
    Није ти ово осмех
    ког се вук не би уплашио
    да се нешто сами у шуми сретнете.
    Ниси ни ти жена
    којој можеш пружити длан
    да нешто из њега прочита,
    а да одмах потом
    и сама штошта не допише

    У НАРЕДНОЈ ЕПИЗОДИ

    Једна девојка пише
    и само пише
    не мора на други посао уз то
    неке супер песме неки солидан живот
    савремен испуњен пун
    лепих фотографија са бројних путовања
    свака фризура јој добро стоји
    и има духа
    и није глупа
    воли са срећним завршетком
    или добрим новим почетком
    и кад падне, иде даље
    и док пада, зло не мисли
    има времена за све
    и срце јој је овоолииико
    не виче не разбија ствари
    прати моду
    и има разумевања за друге
    и зове се мојим именом
    у следећем животу
    сигурно се зове мојим именом

    ПИСМО ИЗ ОЗА

    Издају ме обе хемисфере
    Балкони не рачунајте на мене
    Цвеће заливај се само
    Живот је на тамној страни Месеца
    У овом животу прашина је космичка
    И не прекрива него открива
    Ушла сам а да нисам закорачила
    Рупе на путевима играју се
    Са мном и са тобом
    Навикнути на неудобност
    Настављамо право

    У овом граду изумиру
    Животиње и људи
    То би било све
    Што ТИ треба да знаш

    КЛУПКО

    Ноћ се склупчала
    У врећи за спавање
    Величанствена ноћ
    Победнички поход
    Крвави пир над ноћним мишем
    Ни сова више није сигурна
    Ко то краде ноћ из њених
    Ситних џепова
    Канџи џепароша
    Очију кладионичара
    Као да свет овај у
    Сваком тренутку може
    Одиграти празан тикет
    Дрвосече не занима
    Постојање ветра
    Све се врти
    Око круга стабла
    Као око „круга двојке’’
    Мислим на читав један свет
    Ноћ се склупчала у врећу
    За спавање
    Једино јој ноге зебу

    540 rsd
  • Pesme za veštačku inteligenciju
    (0)

    Pesme za veštačku inteligenciju

    NEMA ZEMLJE ZA STARCE

    Nema zemlje za starce,
    a moji heroji su stari.

    Nikad više neću se osetiti
    kao čovek prvog dana,
    kao Adam pre Eve,
    kao duh koji ulazi
    kroz rupu na zidu.

    Izgleda
    da više nikad neće biti:
    široko otvorenih očiju,
    široko raširenih ruku,
    široko načuljenih ušiju.

    Izgleda,
    nema zemlje za starce.

    Ni za mene.

    USAMLJENOST

    Usamljenost
    je druga reč
    za sporu smrt,
    hronično stanje,
    placebo.
    Svaki pokušaj
    da se upali vatra
    i zagreje
    usamljenost,
    siguran je put
    u požar.
    A onda ćeš moliti
    brzu smrt
    ali
    usamljenost
    će biti još
    sporija.

    MOJ TAJNI ŽIVOT

    Iz mog tajnog života izlazim po kazni,
    svakodnevno,
    nekad duže, retko kraće,
    ali se uvek vraćam.
    U mom tajnom životu
    i mlad sam i star sam – isto.
    I vreme ne postoji.
    Lep sam kao dečak.
    U mom tajnom životu
    zla nema, ni suza nema,
    samo sreća i Mediteran, dugi letnji dan.
    U mom tajnom životu,
    ja sam sve ono što sam mogao da budem
    i sve što su bili oni koje volim.
    U mom tajnom životu
    moj bend svira na krovu,
    a sloboda nije samo izlizana reč,
    već istinita bajka,
    bez završetka.

    POSTOJE LJUDI KOJI NIKAD NE POLUDE

    Postoje ljudi koji nikad ne polude
    nikad ne šutnu psa,
    slome flašu o beton,
    nikad ne viču na prodavačicu,
    decu, ženu, komšiju,
    nikad ne daju gas do daske,
    ne puše, ne piju i ne biju.
    Retko kad se bune protiv,
    još su ređe za.
    Nikad ne misle o drugim ženama,
    niti se okreću za tuđim srećama,
    nikad, ali nikad, ne udare ženu
    čak ni iz šale, po dupetu.

    Samo neki od njih,
    ponekad,
    pojave se na naslovnim stranama novina
    uz komentar zgroženih ljudi:
    „Bio je dobar komšija, svima se javljao.“

    PUTOVANJA

    Putujemo u strane zemlje,
    a zapravo smo mi strani.
    Bolji smo u poznavanju
    istorije zemlje u kojoj smo,
    nego zemlje odakle smo.
    Učimo potomke o drugima,
    a sebe još upoznali nismo.
    Divimo se šarenim selima
    a u našim, kuće se ruše same od sebe,
    nikom potrebne.
    Vaspitavamo se u tuđim gradovima,
    dok u svom sadimo deponije.
    Hvalimo tuđe, ne poštujemo naše.
    Deca nam govore jezike,
    što je lepo…
    Ali, još nisu naučila maternji.
    A maternji polako
    prestaju da govore i majke.
    Divota je što smo svetski,
    ali je sramota što više nismo svoji.

    500 rsd
  • Ninočka Vasiljevna
    (0)

    Ninočka Vasiljevna

    NINOČKA VASILJEVNA

    Brezova šuma. Gljive. Krajolik pitom.
    Rekoh: – Ja Sven sam. Ona odvrati: – Nina.
    Djevuška bješe punjena dinamitom.
    Bila je bomba. Protupješačka mina.

    Sve dalje s Ninom bilo je neizbježno.
    Iz nje su u me gledale ženske ale.
    Kad sam ih rukom pomilovao nježno,
    Poput ptica, sve su se rascvrkutale.

    Mada su njene usnice bile slatke,
    Rusku je tugu skrivala u dnu oka.
    Bila je Volga. I vatra sa Kamčatke.
    Ko Sibir hladna, a ko Bajkal duboka.

    Bila je bajka. Bila je skaska drevna.
    Bila je moja Ninočka Vasiljevna.

    OČI NINOČKE VASILJEVNE

    pitao sam mužika
    gdje živi ninočka vasiljevna?

    on je izvukao nož
    bacio ga uz fijuk tri vrste dalje
    i zabio ga u priprostu brvnaru od ariša
    tamo stupaj rekao je

    otvorio sam vrata od brezovih oblica
    spavala si obnažena
    s leptirom na trepavicama

    kakvu boju očiju imaš?
    bilo bi lijepo da su modre
    pomislio sam

    nisam čekao da se probudiš
    uzeo sam kist i naizmjenično umakao u Jenisej
    pa u nebo
    pa u potočnicu pa u lan

    i obojio šume i livade u plavo
    i tvoju kolibu u akvamarin
    i sve ptice u modro

    i tvoje oči više nisu imale izbora

    BUĐENJE NINOČKE VASILJEVNE

    Spavaš u ledu. Pauk ti mrežu prede.
    Blistaju rese na zaleđenoj lijeski.
    Tebi do nogu dva divna sužnja sjede:
    Rab Solženjicin i Fjodor Dostojevski.

    Što rade oni? Sve na proljeće sluti.
    Jedan u zemlju, drugi u nebo gleda.
    Ti se protežeš. Udovi su ti kruti.
    Jenisej puca uz grmljavinu leda.

    A oni?… Kao na obalama Neve,
    Iz torbe vade knjige. Pjesme ti poju.
    U oku njinom cvrkuću prve ševe.
    To bardi nježno bude Ninočku moju.

    Ti bi spavala. Ti si još uvijek dijete.
    Nema spavanja, Nina! Ždralovi lete.

    ZVIJEZDE U OKU

    Zašto ću ovo reći? Što mi to treba?
    No ako kažem, neka bude u sroku:
    Najljepša zviježđa našeg sjevernog neba,
    Smjestila su se trajno u njenom oku.

    I tijesno im je. I prostora im fali.
    I guraju se sprijeda, ali i s boka.
    I dogodi se, poneki komet mali,
    Da iznenada izleti joj iz oka.

    Pa sleti u moje oko. Ja ga zatim
    Prekrijem dlanom i uhvatim u šaku.
    – Kamo ćeš s njime? (Ne želi da joj vratim.)
    – Neka ti sija, kad si u mrklom mraku.

    Sad jedva čekam da mi u tami sijevne
    Svjetlo iz oka Ninočke Vasiljevne.

    U MOJOJ PJESMI

    U mojoj pjesmi često caruje rima;
    I redak svaki u ritmu mora teći;
    Soneti moji su puni. I svega ima;
    A o pjesmama? Što bih mogao reći?

    Neke su moje pjesme na laku dobu;
    Neke tutnje ko UNRRA lokomotiva;
    Poneka crna pjesma teži ka grobu;
    Neka u sebi dublji smisao skriva.

    Ima opakih što traže samo svađu.
    U njima zna se zaleć svakakva uštva;
    Đavo, anđeli, sveci. Svi se tu nađu;
    Ko iščašeni likovi s ruba društva.

    No ja najvolim da mi je pjesma pjevna,
    I da je u njoj… Ninočka Vasiljevna.

    630 rsd
  • Dve pesme za jednu ženu
    (0)

    Dve pesme za jednu ženu

    TRAGOVI

    Dugo smo hodali
    Pustom zemljom
    Ne videsmo kuće ni čoveka
    Kada već gotovo izgubismo
    Svaku nadu
    Ugledasmo
    Otiske ljudskih stopala
    I odvažno krenusmo za njima
    Tek smo na kraju shvatili
    Da su to bili
    Naši tragovi
    Sa početka putovanja

    U AUTOBUSU

    Krenuli smo te godine na ekskurziju
    I mama mi je spakovala sendviče
    Narandže, grickalice i slatkiše
    A bombone, pitao sam
    Jer razredna je rekla da obavezno
    Ponesemo i neke bombone
    Jer lepo osvežavaju
    I brzo utole glad
    A ja sam verovao razrednoj
    Bila je to najpametnija žena na svetu
    I mama mi je kupila
    Najveću kesu koju je našla
    Kilo raznobojnih bombona
    Crvenih, zelenih, plavih
    Šarenih, žutih i zlatnih
    Ponudi drugove, rekla je mama
    Nemoj da budeš cicija
    Kad otvoriš kesu
    Pođi od prvog sedišta
    I svakome daj
    I već posle pola sata
    Ja krenem tako
    O kolika je kesa auuu
    Daj mi pola
    Nemoj si stipsa
    I sledeći isto
    Daj i meni pola od pola
    Njemu si dao
    Za ostale je bila po jedna
    Kad sam došao do tebe
    Rekla si hvala ali
    Ostala ti je još samo ta
    Neće biti za tebe
    Ma uzmi
    Ja ionako ne volim bombone
    O, zlatna, rekla si
    I stavila je u usta
    Te najviše volim
    I ja sam se vratio
    Na svoje mesto
    Zgužvao onu šuškavu kesu
    I stavio je u džep
    Da je bacim kad izađemo
    I sedeo sam tako i ćutao
    I osećao se malo
    Baš kao ta kesa
    Prazno i zgužvano i nepotrebno
    Ali još više
    O, mnogo mnogo više
    Kao ona bombona
    U tvojim ustima
    Na zadnjem sedištu autobusa
    Koji je jurio za Kadinjaču

    SREĆA

    Stojimo pod kišobranom
    Dišemo
    Sopstveno parče neba
    I to je sve što nam treba
    Sredinom ulice
    Trči Cigančić
    Polugo
    Njemu ne treba
    Čak ni to
    Smeje se srećno
    Dok mu kiša pada
    Na garavo lice

    UMRLO CVEĆE

    Lale su visnule preko ivice vaze
    I mislili smo da neće biti ništa od njih
    Kupio sam ih nešto ranije
    Od cvećarke koja donosi na pijacu
    Samo ono što izraste
    U njenoj bašti
    I delovalo je kao da će trajati dugo
    Mada su već tamo bile blago opuštene
    Ubio ih je malo vetar i ova hladnoća
    Rekla je ona
    Ali oživeće u vodi i u toplom
    Kao da ih ona sama već nije bila zaklala
    Toga jutra
    Kao da je moguće vraćati mrtve u život
    Cveće ili ljude, svejedno
    Isto je to
    Ali svejedno sam ih odneo kući
    Jer mi ih je bilo žao
    Onako malih i neotvorenih glava
    Pognutih kao da plaču
    I nadao sam se da se ipak tu nešto da učiniti
    Potkresao im drške i stavio
    Malo soli u mlaku vodu
    Malo odstajalu da izvetri hlor
    Postavio blizu prozora
    I gledao sa tugom kako vise
    Da ih bacimo, rekla je žena
    Ali smo ih ipak ostavili
    Ujutru su nas sačekale uzdignutih glava
    Raširenih lati
    Vesele u svojoj smrti
    Kao žena koja se smeši sa plakate
    Trideset godina mlađa
    Sveže nameštene frizure
    Misleći valjda na nekog koga je volela
    Jednom

    SAVRŠENSTVO

    Jednom davno
    Posadio sam drvo ispod prozora
    Gledao ga i zalivao
    Željno čekao da poraste
    Da nam pravi hlad
    Da nas zaklanja od pogleda
    Da bude veliko i lepo
    Da bude Drvo

    Činilo se da je uvek isto
    A znao sam
    Dobro sam znao
    Svakim je danom bivalo sve veće i veće
    Meni nikad dovoljno
    Tu skoro sam shvatio da je preveliko i da mi smeta
    Senka mu je prejaka
    Pogled mi zaklanja sa prozora kad se nalaktim
    Preraslo
    Preširilo
    Preteralo

    Takav je život
    Nikada ne primetiš onaj treptaj savršenstva
    Dok traje
    Tek kasnije shvatiš da je bio tu
    I da je prošao
    Pokušavaš da ga dozoveš u sećanju
    Ponekad
    Trudeći se da ne trepćeš

    630 rsd
  • Putnik pred ogledalom
    (0)

    Putnik pred ogledalom

    OGLED O OGLEDALU

    Neke razgovore zapamtimo, neke ne. Kao da ih nikad nije bilo. Postoje i oni koje nikad ne možemo zaboraviti.

    Tako se i neki ljudi pojave kao da su izronili iz sna.

    Stajao je preda mnom, treptao, a onda najednom reče. Bez čuđenja.

    – Ti si.

    – Jesam – rekoh. – A ko si ti?

    – Ne znam ni sam. Odgovorit ću ti kad saznam.

    – Neka bude tako.

    – Odakle si izronio? Iz sna?

    – Iz ogledala.

    Nastavio je govoriti bez zazora.

    – Otkako mi je ograničeno kretanje – i on pokaza svoje štake. – Stalno koračam u snu. Neki lete, ja samo koračam. I srećem poznate ljude. Ne bi vjerovao koga sve srećem. Živi ljudi koračaju kroz 1001 noć. Koračaju kroz Metamorfoze. Možda Ovidijeve? Prije će biti Apulejeve. Kroz spjev ili antičku pripovijest. Publije Ovidije Nazon, pisac Metamorfoza i mnogih drugih djela napisao je jedanput I sve što napisah bijaše stih (et quod temptabam scribere versus erat). Zato je njegova pripovijest spjev. Pretvorbe. Preobrazbe. Preobraženja. Zlatni magarac. Potom dekameronska i kenterberijska svjedočanstva. I nebrojeni listovi knjiga koje su o životnim pričama napisane. Šta se kome sviđa. Kod Kafke začuđuje što začuđujuće nikog ne začuđuje (kao što bi kazao njegov studiozni čitač Anders). Takav je i početak njegova Preobražaja. A Gogoljev Nos i dalje hoda naokolo, kao sjena, zaviruje kroz prozore i možda nešto zapisuje u svoju bilježnicu.

    – Ponekad je sve to grozničavo. Ne znaš jesi li to ti pred ogledalom. Igra kao u knjigama za djecu. Lewis Carroll s njegovom Alisom. Andersen. Braća Grimm. Naši nepoznati pripovjedači u zaboravljenim noćima. Ili neko na kog ne bi ni pomislio.

    – Ne znam. Svaki put se dogodi nešto čudno. Odjeća se na meni promijeni. I uvijek se u njoj dobro osjećam. Senzibilitet mi je posve pojačan. Štake su posebna priča. Teške. Od punog drveta, razumiješ?

    – Ne znam odakle dolaziš, ali čini mi se da je na tebi moja košulja kratkih rukava. I brkovi.

    Izgledao je zaista zapanjen. I gledao pažljivo u plavu košulju na sebi. Pokušavao je otkriti šta je u džepu.

    – Doista…

    Nisam znao šta će se dogoditi u toj rečenici. Ili je to bilo sve.

    Ogledalo je tu neka vrsta vječne igračke.

    – Kad se gledam u ogledalo, vidim neke od tih ljudi“ kaže on tjeskobno, kao ispriku i iščekujući razumijevanje. Razumijevanja imam, pomišljam, ali ti si, prijatelju, pomiješao dvije stvarnosti i ne znam kako se one nose jedna s drugom. Zato samo rekoh: „Možda je bolje da malo manje gledaš u ogledalo…

    – Možda – kazao je iako nisam siguran da se slagao sa mnom.

    – Zadesiš li se i u događajima o kojima svjedoče sveti tekstovi?

    – Naravno, ali tu se često zamagli. Negdje je greška. Možda u meni. Ne znam…

    Gdje je ogledalo, tu je i dvojnik. Onaj čija je lijeva ruka tvoja desna ruka. Nešto što Narcis nije razumio. Možda zato što je ogledalo bila voda. Motivi se preobražavaju od tragičnog do komičnog.

    – Napisao sam, kad pogledam minulo vrijeme, znatan broj priča. Jedna od njih se zaista izdvaja. Najveći broj riječi u njoj bile su latinske, grčke, arapske, turske i perzijske. Naše su ih povezivale u kriptografski sklop. Corvus albus advocatus diaboli. Bijaše to, da se izrazim na način te priče, u odormortisna vremena kad je svaka riječ mogla biti kuršum. A ipak nisam mogao šutjeti. Sve je u toj priči bilo jasno i precizno iskazano, ali na način čije čitanje nije svakom bilo dostupno.

    – Znam. Tvoj basnoviti Gavran govori nekoliko jezika. Rijetko ga koji čovjek razumije.

    Kažu da u očima ostaje viđeno.

    Pogotovo u trenutku kraja.

    Ne znam ko se tog dosjetio, ali pretpostavke su krenule svojim putem. Istraživači su se time bavili uglavnom u kriminalističkim romanima. Ili pripovijetkama.

    Kažu i da se u trenutku odlaska kroz svijest ukaže čitav život. Ni to nije provjereno.

    Svjedočenja su nepouzdana.

    – U jednoj od Noći, ne sjećam se više u kojoj, Ona pripovijeda o čovjeku koji je kupio ogledalo. Zadovoljan zbog tog, pošao je kući, ali taj jednostavni put, kojim je često prolazio, najednom se uzjogunio. Ništa nije bilo na svom mjestu. Ni drvo, ni ograda, ni kapija. I miris je bio drugačiji. Čak ni pas nije bio u svojoj kućici. Odlutao je negdje poput sjene.

    – Pamtiš tako precizno sve što pročitaš?!

    – Ne, ne razumiješ – bio sam tamo. Sve sam vidio svojim očima. Koračam po gradovima i ulicama svega što sam pročitao.

    – To je eidetsko pamćenje. Tako je pamtio i Hoffmann. A ti si, izgleda, istinski eidetičar.

    – Ne znam za Hoffmanna, ali kod mene je tako.

    – Kakvo je bilo ogledalo? Od čega je bilo načinjeno? Kojeg je oblika i kakve veličine?

    – Toga se baš ne sjećam. Vidio sam ga iz daljine i samo za trenutak… Odmah ga je, kao kradljivac, sakrio u prsluku.

    – I šta je na kraju bilo s tim čovjekom koji je kupio ogledalo? Kome ga je kupio? I zašto? Nije valjda samome sebi?

    – Ne znam ni sam… sve mi je nekako nejasno… maločas mi se učinilo da je u mom džepu… kao da sam želio sam ispričati priču…

    – I ja sam nekad imao brkove…

    – Znaš šta…– zausti, kao da je razmišljao, pogleda me nekako pronicljivo, protrlja svoje brkove i onda napokon reče:

    – Ti si ogledalo!

    To reče, okrenu se i ode.

    Možda i jesam, pomislih, ali ko je onda taj što se ogleda u meni.

    720 rsd
  • Pravi život gospodina Stajnica
    (0)

    Pravi život gospodina Stajnica

    1.

    У подстанарској собици господина Стајница, на сточићу смештеном тик крај кревета, већ низ година лежи једна одебела књига у тврдом повезу. Она има, како је ред, и свој заштитни омот, али је тај омот, што од одлагања шољица за кафу и шоља за чај правце на тај приручни подметач, што од прашине а, додајмо, и од деловања самога времена, постао сасвим неразазнатљив: изгубило се име аутора, наслов дела, док је некад прикладна илустрација такође постала део ове нехотичне Роршахове мрље. Подразумева се да је и господин Стајниц заборавио како се та књига обрела у његовој соби: као поклон негдашње пријатељице, дар неког рођака, или ју је лично, у наступу давне знатижеље, купио од каквог уличног продавца, донео и ставио на сточић, а потом заборавио да је икада отвори.

    Али се, једнога дана, и то догодило. Стрпљиво, лист по лист, господин Стајниц је превртао благо пожутеле и зачудно празне странице на којима – одавно или одувек – није било ни једног јединог словца.

    2.

    Запослен у просперитетној намибијској банци, украсу нашег малог града, дежмекасти средовечни нежења господин Стајниц заправо се, пре но што му се посрећило шалтерско радно место, презивао Стајнић. Неумољива ера електронске цивилизације, то јест информатичких технологија, како се обично отмено каже, довела је до ове мале промене у његовом презимену. Већина компјутера, па и онај за којим бди на свом радном месту, програмирана је да нема тај варварски знак, словце ћ, и стога се негдашњи господин Стајниц принудно помирио, па најзад почео и да ужива у новом облику властитог презимена. Чак је почео да се тако и представља, а одштампао је и одговарајућу визиткарту.

    3.

    Чим је у неким новинама прочитао чланчић о модном тренду што се јавио у Јужној Кореји, самачком венчању, када је реч о женама, односно склапању брака са самим собом, обичају што узима маха међу мушкарцима, господин Стајниц помисли: па, ја сам пионир, неформални изумитељ те новине! И осети се, богами, баш гордо.

    4.

    Господин Стајниц је од оних што избегавају лифтове. Хропће, срце му опако дамара, али он упорно стреми степеништем навише. У природи је господина Стајница да не воли ни узлет, ни пад, а лифт, под условом да је исправан, управо цима путнике навише или утања наниже, ка адским дубинама. Када је исправан, ако је исправан?! У супротном следи нешто страхотно замисливо: обурвавање, пад, уз цијук металне ужади и штропот помахниталих котурова. И то траје… коју секунду, малу вечност!

    И зато нога господина Стајница неће у лифт, у тај, како зна да вели, покретни мртвачки ковчег. Аха, ту ли смо! Стигосмо до самога дна, и без помоћи психоанализе.

    5.

    На семафору је заиграо зелени човечуљак и господин Стајниц се убрзо, кад га је понела бујица пролазника, обрео на средини улице. И ту га је, видан само његовом оку, сачекао изгубљени новчић. Сијао је као мало сунце и право је чудо да га дотад још нико није приметио. Или, могуће, нико није био вољан да се због те готово безвредне трице сагне, ризикујући да му остали добаце: гле бедника!

    Господин Стајниц стога застаде, саже се као да поправља чвор на пертли и онда хитро, хоп!, покупи парицу и стрпа је правце у џеп. Није то био баш некакав ћар, али је он памтио да је за неколико таквих новчића у детињству могао да купи корнет с две кугле сладоледа.

    У тај се час крај заблуделог господина Стајница уз жестоку шкрипу кочница заустави аутобуска грдосија. Сит и пресит градских лудака и потенцијалних самоубица возач је сипао псовке и кроз стакло претио стиснутом песницом пешаку коме је наспело да се усред највеће саобраћајне гужве, сељачина, башкари на иштрафтаном прелазу као да шетка по покошеној ливади.

    Шта преостаде грешном господину Стајницу? Само да покајнички сагне главу и шмугне на тротоар не би ли га прогутала узгибана маса пролазника.

    6.

    Ако бисте га припитали да ли је задовољан својим послом, искусни шалтерски службеник господин Стајниц би вам свакако потврдно одговорио. Већ на почетку своје каријере он је прошао уобичајени дрил, пардон, едукацију: са странкама треба бити љубазан, али не и присан. Једна врста деликатне дистанце увек мора да постоји. Потом: стрпљивост је врлина успешног службеника. Сва правила и упутства по потреби ваља поновити и више пута, разговетно и не подижући тон, све док их и најсметенија странка не утуви у главу. Пристојна одећа се подразумева, баш као и уредно одржавање личне хигијене.

    У дну душе, мада то не жели да призна, господин Стајниц жали за временом када је службено лице од странака одвајао масиван шалтер са високом стакленом преградом. Смештен иза тог бедема, помишља господин Стајниц, службеник је био неприкосновени владар омаленог краљевства штамбиља и фасцикли, оловака разних боја и кутија са спајалицама. Пред таквим шалтером придошла странка била је упућена да се мало угне, заправо сагне ка просеченом отвору за комуникацију, што је одмах битно одређивало њен статус и условљавало сам наступ. Ова нова мода у којој службено лице и странка седе за истим столом, додуше с различитих његових страна, раширила је лажни демократски дух и произвела извесне баш неугодне последице. Није проблем само тај што грипозне странке дувају господину Стајницу право у лице свој нездрави дах или пак што они с видним говорним манама прскају свуд уоколо честице пљувачке. Најгоре је што има и свадљивих и горопадних, нерасудних и недоступних сваком објашњењу и савету. Суочен с таквим особама господин Стајниц је принуђен да се сам згрчи и скупи на својој столици чекајући да се олуја истутњи. Могао би, наравно, да позове у помоћ и оног рмпалију из обезбеђења, али није рад да то чини јер зна како шефови гледају на такве инциденте: свака незадовољна странка је потенцијално један клијент мање, односно минус у Стајницевом службеном досијеу. Јасан знак његове неумешности и недовољне способности, а шта ако се ти минуси намноже…

    Ипак је онај шалтерски бедем био право решење, чежњиво премишља господин Стајниц док испод ока мотри и процењује странку што је управо нахрупила и, не чекајући на понуду, засела с ону страну његове радне површине.

    720 rsd
  • Svetioničareva žena
    (0)

    Svetioničareva žena

    I

    1993.

    „Jednom ćemo živeti pored okeana, Lajla, samo ti i ja. Ne trebaju nam muževi, oni su bezveze.“ Kejtine su lokne poskakivale, dok je na prozoru crtala prstom okean, sunce i kuću. Dunula sam jako u prozor i on se ponovo zamaglio. Kejti je nacrtala leptira.

    „Zašto si nacrtala leptira pored vode i sunca?“, upitala sam je znatiželjno. Šaputala sam da nas ne bi čula gospođa Parton. Ako je probudimo, dobićemo preko dlanova deset udarca prutom.

    Danas Kejti crta na prozoru i za mene. Ja ne mogu. Bole me ruke, jer je juče Kejti prosula mleko, a ja sam slagala da sam to ja uradila, pa sam dobila po rukama deset udaraca, i još dvadeset za drskost.

    „Zato što hoću da se vratim kao leptir, kada jednog dana umrem.“

    „Zašto baš kao leptir?“ Pogledala sam u njene krupne plave oči, koje su se širile od opijenosti nekim, samo njoj poznatim, svetom.

    „Zato što su oni srećni, iako žive samo jedan dan.“ Klimala sam znalački glavom, iako mi ni kasnijih godina nikada nije bilo jasno šta je pod time mislila.

    „Obećaj mi da me nikada nećeš ostaviti!“, rekla sam tiho, kada smo se vratile u naše hladne krevete. Crkveni dom je bio prazan. Ostale smo samo nas dve i musava Kirsten. Načula sam od gospođe Parton da ju je neko usvojio i da će doći po nju u ponedeljak. Ostaćemo samo Kejti i ja. Možda je tako i bolje. Ionako nikoga drugog i ne volim.

    „Obećavam.“ Pružila mi je malac, i to je za mene bilo dovoljno da poverujem kako će zaista tako i biti.

    1994.

    Odveli su Kejti. Ostala sam potpuno sama. Crtanje na prozoru više nije isto. Nema ko da mi priča priče pred spavanje. Nemam koga da spašavam od batina. Suze ne prestaju da teku već treći dan. Gospođa Parton neće da mi kaže gde je, ali pronaći ću je. Kunem se da hoću.

    1995.

    Pronašla sam Kejti. Pobegla sam iz doma i napokon je pronašla. Lepo joj je u novoj porodici. Njena nova mama joj kupuje finu odeću. Tata je vodi na klizanje. Sve mi je ispričala. Kada su je našli sa mnom, gledali su u mene zgroženo. Mora da je to bilo zato što sam neuredna i prljava. Oni nisu znali da sam tri dana hodala, nakon što sam pronašla adresu u rokovniku gospođe Parton. Stomak mi je zakrčao kada su joj pružili čokoladu. Kejti je odlomila i dala mi pola. Njen otac joj je udario šamar i oteo mi iz ruke parče koje sam se spremala da odgrizem. Kejti je počela da plače. Napala sam ga i policija me je vratila u dom. Ne osećam ruke, gospođa Parton me je pedeset puta udarila prutom po dlanovima. Za to vreme sam morala da izgovaram molitvu. Kakav je taj Bog koji dozvoljava gospođi Parton da me udara?

    1998.

    Kejti mi piše skoro svake nedelje, ali pisma šalje na kuću pored doma. Dočepam ih se samo zato što odnosim staroj gospođi Abi poštu, jer je ona izlapela i boji se da izađe iz kuće. Uvek se radujem kad vidim njeno pismo. Još par puta sam odlazila njenoj kući i svaki put su me vraćali u dom. Sada su se preselili u drugi grad. Kejtin tata je vojno lice, pa se stalno sele. Upravo mi je pisala kako se zaljubila u nekog Roberta. Meni se dečaci gade, tako su zlobni. Ona im previše veruje i brzo se zaljubljuje. Slomiće joj srce kao i svi prethodni. Dok sam čitala pismo, zagrizla sam jabuku i umalo se nisam udavila kada mi je napisala da želi da spava sa njim. Tako je naivna, pa ona ima samo petnaest godina. Uzela sam parče papira od gospođe Abi i prvo pogledala ka vratima. Starica je dremala u fotelji, tako da me sigurno neće videti. Pismo sam počela sa jednim velikim NEMOJ. Žurila sam do pošte kao bez duše i poslala joj pismo. Naravno u ovo doba nisam smela da budem van doma, zato me je gospođa Parton ponovo izudarala po dlanovima. Neki ožiljci su beličasti i mislim da nikada neće zarasti. Ponekad sam tako besna, ali odavno više ne plačem zbog toga. Šta više, sada imam drskosti i da je upitam da li je završila? Ili, ako sam baš raspoložena, potražim još par puta, što je samo još više rasrdi. No vredelo je ovog puta, jer Kejti je otkačila onog kretena Roberta.

    2000.

    Gospođa Abi je umrla i kuća je prodata mladom bračnom paru, pošto ona nije imala dece. Kejti se pre dva meseca preselila u Evropu. Nisam dobila više nijedno pismo. Po navici sam i dalje nastavila da proveravam poštu, ali onda su me pre par dana novi stanari uhvatili kako im preturam po pošti i naravno pretili policijom. Oni nisu znali da čekam u tom sandučetu svoje pismo od Kejti. Naravno, gospođa Parton me je sada izlemala, i to pred svima, kao primer, uteravši tako svim jadnicima koji ovde borave strah u kosti. Morala sam ponovo da se molim. Molim se pred spavanje, molim se kad ustanem, molim se posle svakog obroka. Molim se, a ne verujem.

    2001.

    Izbaciili su me iz doma, jer sam napunila osamnaest godina. Kakav je taj Bog koji se brine o ljudima samo, dok ne napune osamnaest? Nije ni bitno. Slobodna sam. Soba u kojoj živim nije ni za životinje, mada sam napokon srećna, jer više nisam u crkvenom domu. Više niko neće položiti ruku na mene. Nikada!

    900 rsd
  • (0)

    Anomalija

    1. BORBA MOKRIH TITANA

    Matični brod; 19. novembar 1979. godine zemaljske

    Pales je naslonio glavu na hladno okno, iza kojeg se poput disko kugle na kraju žurke umorno okretala Plava planeta. Koja rasa je toliko nepromišljena, da je nazove Zemljom? Uglavnom je bila prekrivena vodom, videlo se lepo sa svemirskog broda. Zemlja zauzima tek 29,4% njene površine, proverio je pre polaska, i logično se nameće pitanje preimenovanja…

    Pulsirajuća glavobolja ga je naterala da se tu zaustavi. Od umora nije mogao jasno da sledi misaoni tok, ali nije ni bilo važno. Vanzemaljci se po pravilu ne mešaju u poslove ispitivanih rasa.

    Osvrnuo se po prostoriji, a krupne crne oči blesnule su poput moriona, najtraženijeg minerala kvarca iz rudnika planete Aspanisus. Morali su i na to ozloglašeno mesto da svrate, pošto im je bilo usput, kako mu onomad reče Vrhovni starešina. Trebalo je da pokupe odatle nakit za njegovu suprugu pre nego što Matični brod konačno parkiraju u Zemljinoj atmosferi. Zaista banalno objašnjenje za takvo veliko skretanje sa kursa.

    Glavobolja mu se pojačavala, možda kao posledica delovanja vremenske razlike na mozak… Zaista, koliko li je dugo spavao? Iz njegove kapsule za hibernaciju još je kuljao dim sterilizatora, uklanjajući telesne izlučevine i zaostali vonj od međugalaktičkog putovanja. Pogled mu se spustio na identifikacionu pločicu na grudima: Pales – Posmatrač.

    Dobro je, barem nije morao da napreže vijuge da se seti ko je.

    Dok se magla povlačila kroz ventilacione rešetke na podu, pred očima su mu se pojavili obrisi radnog stola sa mermernom površinom, kao i ivice visokog plakara u uglu. Hm. Činilo se da je pre samo nekoliko trenutaka u njega ubacivao stvari za put… Uobičajen osećaj dezorijentacije nakon jednomesečnog putovanja kroz hiperprostor. A svakako mu nije pomagalo ni to što su ga odmah po završetku Akademije strpali u brod i poslali na ovako važnu misiju.

    Vrlo živopisno su se vraćala sećanja, uz mučan pritisak u ušima. Taj prekorni očev pogled, recimo, nakon što mu se Pales pred polazak poverio i izrazio sumnju oko celog projekta. Zašto ne pošalju nekog sa više iskustva, tata? Ili da makar odlože poletanje… Taman se spremao za žurku, kada mu je on zazvonio na vrata sa uputstvima za misiju. Bez reči ga je ubacio u automobil i odvezao do kosmičke stanice. Zar nisam uvek bio primeran đak, dobar i uzoran sin, zar nisam zaslužio da makar popijem par pića sa drugarima, da jedno veče dam sebi oduška pre nego što se zaposlim?

    Ovo poslednje, doduše, nije izgovorio naglas.

    Otac ga je samo uštinuo za obraz i ostavio ga samog na lansirnoj rampi kako bi stigao na vreme za partiju vazdušnog golfa sa prijateljima.

    Sterilizator u njegovoj sobi se isključio, a muk koji je zavladao prostorijom vratio ga je u sadašnjost. Izgleda da je mašina dobro odradila posao i opravdala svoje ime, pomislio je, jer mu je enterijer doista delovao sterilno. Ovo mesto će mu u godinama koje slede biti jedini dom, s obzirom na to da na Plavu planetu neće sigurno ni silaziti.

    Noge su mu se tresle, jezik mu se lepio za nepce, ali to ga nije brinulo. Verovatno samo posledica manjka šećera u krvi. Lakoća sa kojom je celo svoje postojanje smestio u jednu sobu i otisnuo se u nepoznato… To je već zahtevalo dublju psihoanalizu.

    I pored nepodnošljive telesne slabosti usled atrofije mišića, i dalje nije hteo da sedne. Pokupivši sa stola uputstva za misiju koja mu je predao otac, vratio se do okna broda. Hm, barem se potrudio da budu odštampana na hartiji. Nešto je i znao o meni, nasmejao se novajlija Posmatrač.

    Pales je voleo da sve podatke čuva u duploj formi, i na kompjuteru i na papiru, za šta su ga često nazivali čudakom. Međutim, ako znaš da je elektromagnetni talas prouzrokovao da u jednom trenutku sve u digitalnom obliku na planeti bude izbrisano, da otad započinje novo merenje vremena tvoje rase, čak da je to razlog zašto je planeta dobila novo ime – Matična, jer naprosto nisu imali gde da potraže u arhivi prethodni naziv… Njemu je svakako bilo čudno što nakon katastrofe takvih razmera nije uvedeno pravilo za sve Matičare da podatke skladište kako na hard disku, tako i na papiru.

    Rešen da se fokusira na trenutnu situaciju, uzeo je da čita uputstva:

    Dobro došli na Matični brod – Zemlja. Sa velikim zadovoljstvom primili smo vest da ste kao Posmatrač dodeljeni projektu Anomalija.

    Najinteligentnija rasa koja naseljava Zemlju, u relativnom sistemu pojmova, jesu ljudi. Matični brod je u atmosferi planete, a kako ne bismo menjali prirodni razvoj živih bića i njihovu istoriju, trudimo se da naša istraživanja i naše prisustvo bude neprimećeno, što je bliže određeno Pravilnikom.

    Na Matičnom brodu – Zemlja hijerarhija je sledeća: najviši položaj imaju Starešine, trojica njih. Od istraživača imamo Posmatrače i Integrisane. Posmatrači su naučnici poput Vas, dovedeni sa Matične planete da bi proučavali ljude i Anomaliju, koordinisali akcije na Zemlji i organizovali eksperimente. Integrisani su operativci koji sakupljaju podatke sa terena, uzimajući pritom ljudski oblik. Oni su u neposrednom i stalnom kontaktu sa ljudima, te najveći deo vremena provode na Zemlji. Svakom Posmatraču je dodeljen po jedan Integrisani.

    Izveštaji se podnose na sastancima Centralne planetarne komande (popularno nazvane CPK), koja je sačinjena od sedmorice članova. CPK je najviši organ odlučivanja, i u stalnom je kontaktu sa Matičnom planetom. Ovim Vas, ujedno, obaveštavamo da ste na prošlom sastanku, direktnom odlukom Vrhovnog starešine sa Matične planete, bez uobičajene procedure izbora, postavljeni za člana CPK. Ostali članovi komande su: Glavni starešina, Starešina prvog reda, Starešina drugog reda, Posmatrač Avin, General i Integrisani Iked…

    Morao je da protrlja oči, jer su ga sve jače pekle. Podigao je glavu prema prozoru gde se nazirala Zemlja, sve dok mu se vid nije razbistrio, i tada je ugledao svoj odraz u staklu. Prizor ga je ostavio u još većem čudu od nelogične nomenklature te vodene planete.

    Tokom priprema za misiju, listajući po literaturi naišao je na životinju koja je bila u stanju da čitavu zimu prespava u svojoj pećini. Analogija nije mogla biti očiglednija. Medveđi lik u staklu ga i nije toliko iznenadio, koliko guste lokne žute kose koje su mu se prosule po licu… Odavno ih nije video. Tačnije, još otkad mu ih je otac pre polaska u vrtić prvi put odsekao. Lokne su nešto poput ženskog mišljenja u braku – potpuno nepotrebne, govorio bi mu on dok se pripremao da krene na još jedan poslovni put.

    Pokušao je da dohvati čašu sa vodom, ali ruke su mu bile teške, utrnule. Setio se brucoških vežbi u hipergravitacionoj komori, gde je trik bio da ne radiš protiv sebe i bespotrebno gubiš snagu, već da sporim i ujednačenim pokretima izvršavaš zadatke. Odložio je papire i pridržavajući jednu ruku drugom, da mu se kažiprst ne bi tresao, pritisnuo je automatsko podešavanje kalendara. Nakon par sekundi pokazao je na 19. novembar, 1979. godine zemaljske.

    Stao je ispred lavaboa sa mašinicom u rukama. Iskoristiće da popije vodu sa tuša dok se bude kupao, rešio je u trenutku kada je prva odsečena lokna pala na pod. Jedan za drugim, žuti uvojci kose nestajali su u vrtlogu slivnika. Kada su mu visoki zalisci zasijali na čelu prešao je mašinicom na bradu, a zatim se svukao i zakoračio u tuš kabinu.

    Dok su se vrele kapi slivale niz njegovo atletsko sivo telo, razmišljao je o principu uniformnog oblačenja. Jutarnje isprobavanje kombinacija za odevanje, koje su žene uzimale zdravo za gotovo, smatrao je bespotrebnim utroškom vremena, koje negativno utiče na efikasnost pojedinca. Kao i šoping, uostalom. Imao je običaj da kupuje po nekoliko komada istih košulja, pantalona, cipela, kada bi mu se jednom dopale, kako bi smanjio broj daljih odlazaka u tržni centar…

    To bi moglo da predstavlja problem sa donjim vešom, palo mu je na pamet. Hipotetički, njegova devojka bi bila pod konstantnim utiskom da on, zapravo, nikad ne menja gaće.

    Prekinuo je mlaz vode iz tuša, da bi u podsetnik ubacio stavku: kupovina različitih modela donjeg veša, ukoliko budem našao devojku. Još par kapi mu se slivalo niz lice, i on ih je jezikom uhvatio. Preplavio ga je bizarni osećaj ponosa, zbog novootkrivene rutine spajanja kupanja i unošenja tečnosti… Uštedeće svakako dva minuta dnevno, što je po zemljaskom računanju vremena čak jedan sat mesečno.

    1.360 rsd
  • Pisma iz Latinskog kvarta
    (0)

    Pisma iz Latinskog kvarta

    Magdina voda

    Pređimo na stvar. Ovde često pada brza i teška letnja kiša, posle koje prašina nošena vetrom ispunjava čika Ljubinu kuću, provlači se kroz svaki otvor, čak i onu najmanju pukotinu ispod ulaznih vrata lepeći se neumoljivo po površinama unutrašnjosti. Naročito po brodskom podu prizemlja u kojem boravim ovih avgustovskih dana. Moji su otišli u banju i ostavili me na desetak dana kod tatinog bivšeg kolege. Mada, mislim da su u Beogradu, na Slaviji, ali to nije bitan deo ove priče.

    Čika Ljuba je odmore provodio sa ćerkama u kući svoga oca na Orešcu. Dunavska vila, tako je zove. Komšije pričaju da je ukleta. Ljubin otac je, pre desetak godina, jednog jutra otišao u ribolov i vratio se sa košarom punom ulovljenih riba i čistio ih je ispred kuće satima.

    Pred zalazak sunca se obesio u potkrovlju.

    Ljuba kaže da ljudi svašta pričaju.

    Eva i Magda imaju štene šarplaninca, okrugle glave i klempavih ušiju. Dlaka mu je mekana kao svila. Miriše na mleko i nesigurno se kreće po klizavom brodskom podu. Bolje reći baulja, haotičnim pokretima. Nije jednostavno biti mladunče od nekoliko nedelja.

    Juče sam uganuo nogu kada sam iskakao iz čamca. Molio sam čika Ljubu da me povede u ribolov. Dugo me je nepoverljivo gledao. Zamislio se. U početku me nije shvatao ozbiljno.

    – Veliki sam, čika Ljubo!

    – To nije dovoljno.

    Magda je rekla da ide i ona. Obavezno.

    – Ako može on, mogu i ja, sto puta!

    Eva je ostala sa komšijskom decom.

    Janoš i Ljuba su uvek u isto vreme, pred zalazak sunca, pili na brzinu po dve loze ispred kuće i uskakali u čamac terani nekom neobjašnjivom silom. Ovaj put su poveli dvoje dece.

    Dok su bacali mreže, Magda i ja smo držali oznojene dlanove jedan u drugom, i sa preciznošću znali da su njih dvojica verovali da u Dunavu živi vodeni đavo koji je opasan naročito posle zalaska sunca. Zato nisu glasno govorili i nisu hvatali ribu na bućku da ga ne probude, da se ne uhvati za nju i odvede žrtvu na dno reke, duboko u mulj. A ukoliko bi vodeni duh naišao na usnulog ribara, prevarom bi ga namamio u Dunav i udavio. Zbog toga nisu spavali pored vode ili u čamcu. Često su noću menjali mesto boravka i iz toga je, sigurni smo, nastala ona narodna:

    Đavo sve zna, samo ne zna gde alas spava.

    Uvrnuo sam skočni zglob bez ijednog jauka. Da Magda ne čuje. Noćas su ona i sestra celu noć nešto šaputale u sobi na spratu, obraz uz obraz, kožu uz kožu. Nerazumljive reči koje će me uhoditi, znao sam, noć posle noći. Noga će me boleti tek po zalasku sunca, kad umukne smeh.

    Ništa manje od toga.

    720 rsd
  • Arhivoće
    (0)

    Arhivoće

    Mi smo potop

    Naš prostor i vreme zaposeli su pesnici
    zapušili nam usta, ćušnuli po potiljku
    Opevaju sve više i više
    U pesme ulaze prodavačice slabog opšteg
    stila izražavanja, uključujući i dezene i napunjene
    usne, one vređaju pesničke obline,
    prodavačice sa sumnjivim ukusom zlokvare dok
    pesnikinje odumiru polako sa svakim njihovim
    postupkom, iz stiha u stih
    Još i muževi drže ih u kavezima, u donjim
    odajama bace im poneku
    koščicu svoga nenadmašnog bogovstva

    Od predaka imamo samo materijalne dokaze –
    ne pričaju o svojim bolovima, samo o
    državotvorstvu, o savršenoj i ispunjenoj
    egzistenciji, sveuspehu,svepobedi

    Nervira nas muževljev kofer sa
    matrjoškama do sedamnaestog kolena
    a našu sandučinu sa praroditeljima
    otvaramo kao laptop:
    palimo kandilo, metanišemo
    Ostaju nam nemušti
    Ne haju
    Posle njih neka bude potop

    Nasmejani kipovi

    Mi smo starčići što guraju pred sobom
    postamente na točkićima, a na njima su
    kora i kuros, mladić i devojka u punoj snazi
    i prirodnoj veličini
    Vozimo ih kao kolica za pazarenje:
    iza njih zgureni sve manje se vidimo
    zato što više verujemo drevnoj bronzi
    mermeru i glini, i drvetu čak nego
    današnjim materijalima, krovu nad glavom
    računima i odmorima plaćenim unapred
    Okamenjeni u sreći uvek idu ispred nas
    naši odlivci

    Kome je prarečeno

    Naše majke veruju u pravilan
    poredak stvari: da sve biće
    ispravno ako se spakuju
    na pravu stranu majice jastučnice
    peškiri. Ima još verovanja
    u kućne duhove (iz ukrštenice – Lari)
    Leptirice čukunbabe došaptavaju mi
    besanoj da čuvaju sve nas
    krilima sa kojih sipi prašina
    Pamtim sve u komadu:
    Svetliš moj lampionu
    Zelena jabuko sa užarenom jezgrom
    tik pred erupciju
    Bresko šeptelijo pradede moga jedna jedina
    Kruško petrovačo kakve nigde nema
    Zrno u grozdu pobunjeno
    Nikada nisam izašla iz
    voćnog lavirinta. Šta god da bude
    sa nama. Biće to ceo život

    Letina

    Nigde nikoga sredina jula
    nema leptirića i lopti
    na naduvavanje
    nema papuča i šorceva
    sladoleda niz lakat

    Samo Dubravka
    Srđan i ja na keju
    Sava mirna
    sunce mirno

    Ima na Karibima jedna
    turistička atrakcija
    kaže Dubravka
    kad ideš kruzerom
    obučeš podvodno odelo
    a zatim u pratnji ronioca
    istražuješ davno potonuli brod

    Kakav davno potonuli brod
    kaže Dubravka
    to su oni montirali tako

    Nema davno potonulog broda

    Pre nas ničega nije bilo

    Disanje u mlečićima

    Dišemo ona i ja
    i to disanje
    jedino je
    u sobi
    dok sviće

    Leži i diše
    i gleda kroz prozor
    u Bošovo nebo

    Kasnije će se čuti
    mlaz vode
    iz bokala
    šušnuće papir
    od medecine

    Koraci će joj biti meki

    Sada samo diše

    Voda zapljuskuje podrume

    720 rsd