• Poligraf i Bare
    (0)

    Poligraf i Bare

    Полиграф

    2. Оптужница

    Суђење

    У челу читаонице, за столом, заседа трочлано Књижевно судско веће. Десно седе оптужени и бранилац, лево тужилац и сведоци, уз Веће седи записничар, а у ћошку стоји Светозар, судски извршитељ.

    Суђење је јавно, пред читаоцима.

    Председник већа

    Судићемо присутном писцу 12 књига, оптуженом за књижевно недело полиграфије. Он, према оптужби, његове књиге, без књижевне вредности, представља јавности као уметничку прозу и поезију.

    Позивам тужиоца, оптуженог писца, браниоца и сведоке да говоре истину. Тражим да читаоци прате претрес мирно. Нека нико не ремети суђење. Судски извршитељ удаљиће из суднице сваког реметника.

    Тужиоче, изнесите оптужбу!

    Тужилац

    У име библиотекарства, оптужујем присутног писца што своје књиге, иако не припадају лепој књижевности, представља читаоцима као књижевна дела. У њима – његовој „поезији и прози“ – написао је о српској стварности све што зна – а то је свашта – погрешно уверен да схвата њену садржину и разуме суштину њене текуће драме.

    Зато, ни по чему уметничка дела, његове књиге су књишка полиграфија. Полиграфос код Грка говори површно све и свашта, а не казује ништа дубље и потпуно.

    Оптужени писац је полиграф, писањем штети угледу српске културе.

    С обзиром на број и обим, књиге су и израз пишчеве скрибоманије потекле из страсти писања ради писања.

    Оно, пак, што се у књигама може схватити, вређа српску политичку елиту и клевета Америку, Европску унију и њихов војни савез – НАТО пакт.

    Клеветањем страних сила овај „писац“ отежава пријем Србије у Европску унију. И подстиче непријатељство страних држава према држави српског народа.

    Председник већа

    Наведите чињенице и радње. И дајте доказе. Поткрепите оптужбе за сва казана недела.

    Књижевно веће води поступак „ни по бабу, ни по стричевима“. Откриће истину о књигама оптуженог. Казниће писца ако је крив, ако није – ослободиће га одговорности.

    Тужилац

    У збирци песама Морија, оптужени измишља тешку мору у народу, насталу у очи распада Југославије. Епом Јестонија, неистинито, збркано и нејасно „пева“ којешта о сукобима међу југословенским народима. Шест народа назива „БалкаНидима“, а Америку и Европу „Атлантидима“.

    „Атлантиде“ је окривио за распад Југославије и велике жртве и материјалне штете настале у ратном сукобу међу „Балканидима“.

    Поетским зборником и романом Под сенкама Јестоније оклеветао је НАТО-пакт за страдања српског народа.

    Романом Саваполис увредио је више од 20 српских политичара, Хашку тужитељку Карлу дел Понте и холандског амбасадора у Београду.

    Књижевном судском већу на време сам уз оптужницу приложио и пишчеве књиге и молим Веће да их по потреби чита. Или да саслуша сведоке, који су их читали. Затим да утврди да не припадају књижевности – односно, да су једне политички памфлети, друге новинарски фељтони.

    Председник већа

    На основу чега закључујете да су књиге овог писца – политички памфлети или новинарски фељтони?

    Тужилац

    Памфлети су због извртања политичких збивања у Србији.

    Фељтони су по садржају и новинарском стилу извештавања јавности.

    Књига Окрњене биографије јахача пањева, делом је монографија, делом читуља о нестајању безначајних поданика српског социјализма. Њоме оптужени осуђује обнову грађанског друштва, сводећи га на српско бувљачко друштво.

    За осуду је што се писац памфлета, фељтона и моногафија, представља библиотекама као уметник, српски књижевник.

    400 rsd
  • Potraga
    (0)

    Potraga

    MAJAMI

    Gradskim autobusom, po unapred zapisanim instrukcijama, stigao sam na Saut Bič i zatim ušao u lokalni šatl-bus koji me je odvezao do poslednje stanice na Vašington aveniji. U šatl-busu me je dočekala galama i smeh nekoliko oskudno obučenih, pocrnelih devojaka. Odmah mi se svideo Majami. Hostel se nalazio blizu, na Kolins aveniji, glavnoj arteriji Majami Biča. Konačno, posle šest noći spavanja po vozovima, krevet. Soba je bila poluprazna, što je uvek dobrodošlo. Sutradan sam se prošetao po plaži i okupao, a kupanje tokom kalendarske zime uvek najviše prija. Velika sparina davala je subjektivni osećaj temperature od 40°C, iako je bilo „samo“ 27°C. Sa lica mi je kapala znoj.

    Predveče sam primetio da je došla nova devojka u sobu. Ujutru, nakon mog razgovora sa roditeljima preko Skajpa, pitala me je da li sam iz Srbije. Bio sam iznenađen što je čula za Srbiju a posebno kako je tačno prepoznala jezik. Pomalo oklevajući, svestan lošeg imidža Srbije u svetu, potvrdno sam odgovorio. Međutim, smesta mi je rekla nešto što ni od Srbina, a kamoli od Amerikanaca, nikada nisam očekivao da čujem: „ Meni je Srbija najbolja zemlja na svetu!“. Zinuo sam u neverici. Pitao sam je da li ona uopšte zna nešto o Srbiji. Devojka se zvala Holi i bila je iz Čikaga. Proputovala je ceo Balkan, a u Srbiji je boravila čak četiri puta! Pogledala je sve ex-yu filmove i pročitala veliki broj knjiga. Slovenija i Hrvatska joj se nisu dopale pošto se tamo već oseća duh zapada dok su ljudi u Srbiji i dalje neiskvareni, prirodni. Pričala mi je kako su ona i njena majka putovali vozom u Crnu Goru. Mogao sam samo da zamislim kakve je utiske iz voza Beograd – Bar ponela starija gospođa. Nisam bio siguran da li se Holi, Srbija toliko svidela jer joj se učinila egzotičnom, drugačijom od svega onog što je imala celog života u Čikagu ili zbog same zemlje i ljudi u njoj. Ali, eto, ima i takvih priča u Americi.

    U hostelu sam mogao da ostanem samo nedelju dana pošto su se bližili novogodišnji praznici i cene su znatno porasle. Morao sam što pre da pronađem smeštaj. Još ranije sam odlučio da se u Srbiju vratim početkom marta, a ne maja za kada sam imao povratnu kartu. Naime, glavni zadatak mog dolaska, preuzimanje zelene karte, sam ispunio i želeo sam da u Srbiji preko američke firme WES nostrifikujem diplome i steknem još neke veštine kako bih se, po povratku u Ameriku na jesen, u Njujorku lakše zaposlio. Za preostala dva meseca u Majamiju, trebao sam naći bilo kakav kratkoročan posao i pre svega smeštaj.

    BITI POTPUNO SAM

    Uz usku okeansku plažu Sani Ajls Biča šepurile su se elegantne, vitke zgrade, potpuno netipične za Majami Bič u kojem preovlađuje niža gradnja u Art deko stilu. Najlepše su bile tri bele bliznakinje u vlasništvu čuvenog američkog preduzetnika Donalda Trampa. U ovom kraju je boravio veliki broj Rusa, koji su uživali sve pogodnosti života na „domaćem terenu“. Bila je to tropska Rusija u malom. Zavideo sam im. Živeti ovde sa porodicom, među svojima, tako je sigurno lakše.

    Nakon dva meseca u Americi, već je počela da me hvata nostalgija za kućom. Dosta mi je teško padalo to što sam svaki dan, ceo dan sam. Smetao mi je taj osećaj kojeg do tada nikad nisam imao. Biti potpuno sam. Dok sam živeo u Srbiji, mislim da nisam bio svestan koliko su mi porodica i prijatelji stvarno značili. Stanovati sam u Beogradu ili nekom drugom gradu u Srbiji, na korak od porodice, ne može dočarati taj osećaj. Veoma se često te drage osobe uz koje smo proveli ceo život uzimaju zdravo za gotovo, kao da će biti sa nama zauvek. Ovo iskustvo privremenog gubitka me je na neki način trgnulo i pomoglo mi da ih više poštujem i cenim njihovo prisustvo u mom životu. Većina ljudi nema „luksuz“ da oseti takav privremeni gubitak, jer kad neko ode, otišao je zauvek i često nam je kasnije žao što nismo bili svesni koliko nam je zapravo ta osoba značila.

    Novogodišnje veče sam proveo sedeći na plaži i slušajući muziku iz klubova koji su postavili šatre u blizini. Započeo sam 2007. godinu u Zrenjaninu, nisam ni mogao tada zamisliti da ću za sledeći doček biti u Majamiju. Kada se točkovi sudbine pokrenu, nikada se ne zna kuda će te odvesti. Svake Nove godine u Zrenjaninu žudeo sam za svetom, da budem na nekom dalekom, egzotičnom mestu. Sada sam bio u Majamiju, a ipak je nešto falilo. Mamina jelka i pokloni, tatino dremanje, bakin izbor televizijskog programa, grejanje mačaka uspavanih u krilu, novogodišnja večera… Nisam bio svestan sve te lepote i topline dok ih nisam izgubio.

    600 rsd
  • Kotrljanje Bertolta Brehta
    (0)

    Kotrljanje Bertolta Brehta

    Da sam ja Neko

    Od vremena kada je Pajaco na svom blogu pisao o najpoznatijoj kubanskoj blogerki Joani Martines, prohujale su godine. Međutim, od tada kao da se ništa nije promenilo: na Kubi je i dalje komunizam. Braća Kastro još vladaju. Prvo Fidel a potom i Raul, i to je ono što iritira Martinesovu. Isto tako, nju iritiraju i automobili na kubanskim ulicama i drumovima.

    Ukratko, blogerka Joani Martines je zaradila izvesnu sumu novca od prljavog ali demokratski nastorojenog Zapada, pa bi htela da kupi auto. Ona nije previše zahtevna tako da bi to mogao du bude i najobičniji ruski „moskvič“. Međutim, problem je što Martinesova ne spada u odabrane. A na Kubi je to revolucionarna elita! Tako da je, za razliku od srpskog blogera, Kubanka ljubiteljka kapitalizma, dok komunizam prezire. On joj se gadi.

    „Posedovati moskvič ili ladu na Kubi znači da si u svakom trenutku ostao lojalan“, piše gđa Martines na svom blogu. Lojalan braći Kastro budući da je Argentinac Če Gevara odavno mrtav.

    Beogradski bloger potpuno razume svoju kubansku koleginicu, međutim, ne zna, niti to može da zna, da li ona njega razume? U svakom slučaju, potražiće pomoć od Nekog. Možda u razgovorima sa njim iskristališe stavove i razreši nedoumice?

    1.

    Neko i Pajaco dogovorili su se da se sretnu na Kalemegdanu, na tom balkanskom bregu za razmišljanje. Ko će prvi da započne razgovor, postavi pitanje? I dok Pajaco okleva, Neko preuzima inicijativu i izgovara sledeću rečenicu, prosto je ispaljuje Pajacu u lice:

    – I blogeri su ljudi!

    Pajaco mirno, neutralno, odgovara:

    – Da, jesu, mada naučno nije dokazano.

    Neko ga začuđeno pogleda. Pajaco nije ni primetio njegov pogled, već je gledao negde u daljinu.

    Neko:

    – Ne znam da li ti je poznato da pored Generacije Y, čiji je predvodnik i rodonačelnik kubanska blogerka Joani Martines, postoji i Generacija Z?

    Pajaco:

    – Ne, nije mi poznato. Jedino mi je poznato da je „z“ poslednje slovo abecede, i ako smo stigli do tog slova, kako ćemo, onda, da označimo post-Z generaciju?! Ipak, reci mi ko su oni? Da li je druga, za razliku od Generacije Y komunistički nastrojena grupacija kubanskih blogera?

    Neko:

    – Oni su budući stručnjaci za klimatske promene i hirurzi za pamćenje. Decu rođenu između 1995. i 2010. godine zovu Generacija Z i oni čine osamnaest posto svetske populacije, a za dve decenije vodiće ovaj svet.

    Pajaco:

    – Generacija Z su deca?

    Neko:

    – Tako je! O deci je reč. Običnoj deci koja se igraju ispred tvoje zgrade, odlaze u vrtiće, osnovne škole… To su deca koju svakodnevno srećemo i jedva ih primećujemo. Međutim, budućnost radi za njih. Ne zaboravi to! Za dve-tri decenije niko se neće ni sećati Joani Martines i Generacije Y, ali zato će Generacijia Z ostaviti dubok trag u ljudskoj istoriji.

    2.

    Neko se vraća samom početku svog razgovora sa Pajacom i njegovoj rečenici: „Da, jesu, mada naučno nije dokazano.“

    Neko:

    – Ono što naučno nije dokazano jeste tek najobičnija hipoteza i ništa više!

    Pajaco:

    – Ništa više, međutim, ni ništa manje, dragi Neko!

    Neko:

    – Donedavno je Velika Fermaova teorema bila čuvena hipoteza. Vekovima je dokazivanje te teoreme mučilo matematičare.

    Pajaco:

    – Više ih ne muči?

    Neko:

    – Krajem dvadesetog veka Endru Vajls je pronašao dokaz teoreme.

    Pajaco:

    – Taj tip me baš nimalo ne zanima.

    Neko:

    – Ni mene. A i ružan je. Bar prema fotografijama dostupnim na internetu.

    Pajaco:

    – On je ipak 1995. godine postao slavan dokazavši Veliku Fermaovu teoremu.

    Neko:

    – Pored toga što je postao slavan, Endru Džon Vajls zaradio je i šezdeset hiljada dolara tako da se bavljenje naukom ponekad i isplati. A za nagradu koju je nelepi britanski matematičar dobio, može da zahvali nemačkom industrijalcu Paulu Volfskeru.

    Pajaco:

    – I industrijalci znaju da budu plemeniti. Nisu baš uvek bezdušni. Nažalost, njihova plemenitost i dobrota otkriju se tek nakon njihove smrti.

    Neko:

    – I Oskar Šindler je bio nemački industrijalac.

    Pajaco:

    – Koliko znam, on nije bio ljubitelj nauke kao Paul Volfsker, ali je tokom Drugog svetskog rata spasavao Jevreje. Čak je poznat i tačan broj spasenih: hiljadu i dvesta.

    Neko:

    – Snimljen je i igrani film „Šindlerova lista“. Naravno u Holivudu, a gde bi drugde?!

    Pajaco:

    – Da li nas to, onda, čeka virtuelno putovanje do Holivuda?

    Neko:

    – Možda da, a možda i ne. Zato krenimo prvo do Krakova!

    Pajaco:

    – Slažem se! Krakov je ionako Beogradu znatno bliži od Holivuda, a ono što ne volim jesu duga i zamorna putovanja.

    Neko:

    – Verovatno je i Oskar Šindler slično rezonovao i krenuo u Krakov, a ne u znatno udaljeniji Holivud. On se odmah po nacističkom osvajanju Poljske seli u Krakov kako bi pokušao da iskoristi novonastalu situaciju i obogati se. Tako razmišljaju industrijalci.

    Pajaco:

    – Da bi ostvario svoj naum, Šindleru je bila neophodna pomoć Jevreja.

    Neko:

    – Što nas, opet, direktno vodi do Mječeslava Pempera zvanog Mitek.

    Pajaco:

    – Lista sa hiljadu i dve stotine jevrejskih imena se samo zove „Šindlerova“ dok je njen pravi sastavljač Mitek.

    Neko:

    – Mitek koji je doživeo duboku starost.

    Pajaco:

    – Život koji je započeo u poljskom gradu Krakovu, Mječeslav Pemper okončao je u bavarskom gradiću Augzburgu.

    Neko:

    – U njegovu čast gradske vlasti proglasile su dan žalosti i nacionalnu zastavu spustili na pola koplja. Bio je to trijumfalni Mitekov odlazak sa ovog sveta.

    3.

    Pajaco:

    – Krenuli smo iz Krakova i srećno stigli u Augzburg. Međutim, Holivud je još uvek daleko. Sa one strane Atlantskog okeana.

    Neko:

    – Holivud jeste daleko dok je Augzburg mnogo bliži. Konstatovali smo da je to grad Mitekove smrti, ali to je i grad u kome je Bertolt Breht rođen.

    Pajaco:

    – Zakotrljajmo, onda, Bertolta Brehta! Nadam se da će to kotrljanje biti uzbudljivo.

    Neko:

    – Zakotrljajmo ga! Što snažnije! Neka se Breht zavrti kao čigra!

    Pajaco:

    – On je rođen u buržoaskoj porodici, a studirao je filozofiju i medicinu. Godine 1924. pridružuje se Nemačkom teatru u Berlinu.

    Neko:

    – Nadam se da iz Augzburga nećemo da produžimo za Berlin?

    Pajaco:

    – I ja se nadam. Umoran sam od svih tih putovanja po nemačkim i poljskim gradovima.

    4.

    Neko:

    – Bertolt Breht se u Berlinu i oženio. Njegov izbor je bila glumica Helen Vajgl.

    Pajaco:

    – U Berlinu je postao i marksista.

    Neko:

    – On postaje marksista, a njegova domovina polako ali sigurno klizi u nacionalsocijalizam.

    Pajaco:

    – Dakle, i njega čeka putovanje, napuštanje Nemačke. Ali gde?! Gde će Breht da otputuje?

    Neko:

    –Tamo gde je i Holivud. U Kaliforniju!

    Pajaco:

    – Slično kao i u Hitlerovoj Nemačkoj, ni u Americi marksisti nisu preterano popularni.

    Neko:

    – Novo putovanje kako za nas, tako i za Brehta?

    Pajaco:

    – Za njega je to putovanje započelo 1947. godine i dve godine mu je trebalo da stigne u Berlin. U grad koji je njegova sudbina.

    Neko:

    – I naša, rekao bih.

    Pajaco:

    – Kada smo već kod sudbine, smrt je sve bliža. Bar za Brehta.

    Neko:

    – Godina je 1956. Za nas dvojicu nepoznato, nedoživljeno vreme.

    Pajaco:

    – U avgustu pomenute godine Breht umire od infarkta.

    Neko:

    – Umire, nestaje sa ovoga sveta. Ali pre svog konačnog odlaska, on stvara politički teatar. To je njegovo zaveštanje.

    400 rsd
  • Ciganski sud
    (0)

    Ciganski sud

    2.

    Од када је овде доведена, Росицу је савладао страх од непознатог а надолазећег, осећала се веома лоше, усамљеном и под великом претњом нечега што није знала да одреди шта је. У почетку, трудила се да уочи глас бар једног од двојице полицајаца који су је привели, као да би јој то препознавање нешто помогло.

    Дочекивао ју је само мук, по коме трчкараше неочекивани звуци метала, који као да ове ноћи понекад зацвили у жалу што нема око кога да се обавије.

    Рекла им је да се зове Клара, да има шеснаест и по година и они су то убележили. Националност нема, јер је Циганка. Држављанство јој је француско. Рођена је у Србији, а у тренутку када су је ухапсили враћала се из Немачке, где је била у посети баби.

    Пре поласка на терен, старији су јој давали прецизна упутства за лажно представљање пред полицијом, умањење година живота бар за једну, навођење неке улице коју су урбанисти потпуно изменили и броја неке од зграда давно одређених за рушење, које, у овом тренутку не постоје, нарочито њихов речени број. Тако је као своју адресу навела Улицу Сорен на Монтреју, и број шездесет и један, а да је добро знала да је читав тај део некадашње улице срушен и да се сада на том месту налази парк са справама за дечију забаву, по којима су целодневно висили мали, бучни, белозуби црнци.

    Имала је погрешан утисак да њено право име није прихватљиво за затвор.

    Једном је од некога чула да росу нико не може заробити, затворити, оградити, нити јој променити име.

    Није затвор ни за друга чаробна имена, за Зорицу, Златицу, Медену, Душицу, па ни Никсицу, а још мање за Љубичицу. Таква имена су од Бога дата и просто не могу да се прилепе уз реч затвор. Циганке баш знају да носе лепо одабрана имена, мислила је.

    Шта би зора, злато и пољско рано, пролећно цвеће имали заједничког са робијом? Не могу бити тамо, одакле се не би на време појављивали свету на очи. Свет на њих чека и без њих не може. И сваки цвет на њих чека и без њих не може.

    Тако некако причаше њен деда, док јој је за пролећа брао љубичице и никсице по ливадама које су падале ка Морави.

    Само је деда Душан могао да јој говори тако лепо. Од мноштва унучади, Душан је Росици поклањао посебну пажњу. И посебне приче јој је причао. Шта год јој куповао, није јој се толико допадало, колико баш те приче о њеном имену и њеној лепоти. Росица није била у потпуности дете овог света, бар што се тиче њених очију и косе.

    Њеног тела и звука гласа.

    Била је нешто од придодатих му делова лепоте живота, у којима Цигани покушавају да нађу срећу. Њен деда по мајци, Душан, говорио јој је да никада неће бити ништа више старија од росе. Увек ће остати најава свитања.

    Сада је ту где је, у затвору. Још млада за тако нешто.

    Роса подразумева јутро, освежење за биљке и њихово лишће, преко којих дишу и за људе и њихове мисли.

    Није била једина у овој вечери, коју су оковале решетке.

    Десно од ње, у последњем од кавеза, као да је залутао, или пуком грешком ту остављен, налазио се само један младић. У односу на површину просторије, без десеторице у њој, затвор у Стразбуру као да је био празан. Тај притворени је ћутао, бавио се својим мислима и деловао као да ни њега нема.

    Росица му је, кроз одшкринута метална врата видела само црну косу и део необријаног образа.

    600 rsd
  • Nek poteče voda
    (0)

    Nek poteče voda

    Dajana B.

    1.

    Dajana je na prvom času podviknula invalidu koji se kao i svi mi udubio u analizu Basarine priče.

    Invalid je bio ok lik. Na kraju seminara o Rilkeovoj poeziji u uglu se pojavilo jedno plašljivo stvorenje bez pola noge. Profesor Blokovski završio je svoju filozofsku raspravu o Rilkeu, a onda rekao: „Evo, stigao je Slavenski. On će vam voditi časove umetnosti pisanja.“

    Invalid se preobrazio. Stao je na noge i počeo da rešeta. Odmah je progovorio o panku. Malo je reći da sam se oduševio. Rokao je.

    Ja sam se sav zaneo u diskusiju o jednoj Basarinoj priči i više nisam ni primećivao Dajanu, koja je sedela do mene i tonula u samo njoj rečito ćutanje. Kao što rekoh, u jednom trenu dok sam ja leteo u analizama Basare, Dajana je podviknula Slavenskom. Ne znam zašto.

    Ućutao sam i začudio se. Zašto mu je podviknula? Čak je i moj zanos prekinula. Brzo smo prešli preko ovoga i nastavili da živo diskutujemo.

    Tog dana ja sam nacrtao crtež na stranici svoje sveske i rekao Dajani:

    „Ovo crtam od kad znam za sebe. Ništo drugo nisam nikad nacrtao. Mora da je neka opsesija.“

    Dajana je blistala tog dana: „Meni liči na kraljevstvo.“

    Onda je uzela svoju svesku i nacrtala delfina, sunce i cvet. Linije njenog crteža bile su mirne, lake, tople i skladne. Nežne.

    „To je moj dečko“, rekla mi je.

    Napisao sam nešto ispod svog crteža, ona je napisala datum, pocepala list i stavila ga u svoju torbicu.

    „Mogu da uzmem?“

    „Fala bogu.“

    „Hvala“, reče Dajana.

    Sve se to događalo na seminaru o Rilkeovoj poeziji. Osećao sam se kraljevski pored nje. Sačuvala mi je mesto i čekala da sednem pored nje na predavanju tog dana. Bila je ushićena i prvi put obučena kao anđeo. Neki sporazum se dogodio između nas dvoje dva dana pre toga.

    „Mom dečku nije dobro“, to je prvo što mi je rekla kad sam seo na stolicu koju je čuvala za mene.

    Sledećih dana počela je da me izbegava. To je ono njeno rečito ćutanje. Na predavanjima iz psihologije komunikacija više nije sedela do mene, a ja sam se kao i uvek kad su u pitanju dobre pičke posavetovao sa ocem.

    „Udari joj čežnju“, rekao mi je otac tog vikenda.

    Prilika za čežnju bilo je koliko hoćeš. Slatka plava Ruskinja Aleksandra počela je odavno da se vrzma oko mene. Kad god bi se videli na fakultetu cmoknuli bismo se u obraz. Počeo sam iskreno da se dvoumim između Aleksandre i princeze Dajane iz Sremske Mitrovice.

    E, bajni dani na početku studiranja.

    Ne znam zašto, stalno sam slušao „Beogradski sindikat“, njhove dve pesme – „Svedok saradnik“ i „Moj Beograde“. Prva stvar me je bacala u neopisivu sreću i snagu, a ova druga u najlepšu moguću žalost i suze.

    Hip hop se vratio. „Marčelovo“ „Otvaranje“ bila je treća dobra hip hop stvar.

    Dajani je bila posvećena pesma od „Parnog valjka“.

    Duša mi je bila prepuna svega prvih nekoliko nedelja na fakultetu, a onda sam popizdeo jednog dana i to na času umetnosti pisanja. Zašto?

    Zato što ne volim mentole koji sisaju krv svojim očevima i mole za parče ljubavi. „Budi muško“, reče diler dopa u filmu „Lepa sela lepo gore“.

    Slavenski to nikada nije mogao.

    Kad je tog dana krenuo popizd iz mene na sva nagomilana sranja u prvih nekoliko nedelja studiranja, setio sam se svog oca. Pogledao sam se u ogledalo i rekao:

    „To je to.“

    Dajana je i dalje imala dečka, Aleksandra nije bila moj tip, a Slavenski je bio mentol. Nikada nije mogao da na miru sasluša savet svog oca, koji je glasio:

    „Budite nesavršeni kao vaš otac nebeski.“

    2.

    Maj, 2013. godine. Autor jedne knjige pesama, sa stanom na Novom Beogradu, sada student druge godine jednog umetničkog fakulteta zove svoju bivšu devojku iz Despotovca za život u dvoje. Pre toga je kresnuo jednu udatu Beograđanku, a onda je odbacio jer se sprdala sa njegovim seljačkim poreklom. Opisani čovek zove svoju bivšu devojku iz Despotovca, zove još desetak prelepih cura sa svog smera na fakultetu i sve odjednom pristaju da mu budu prijatelji na Fejsbuku. Jedna od tih deset je Dajana. Ona ima dečka iz svog sela i ponosi se time. Opisanom čoveku to smeta, jer zna da takav ponos i uspeh može da dostigne svaka seoska budala. Ipak je on autor knjige za poznatu izdavačku kuću iz Beograda, živi sam na Novom Beogradu, slobodan je i odgovoran pojedinac. Rešio je da izvede performans na Fejsbuku. Inače je zaljubljen u svog psihoterapeuta, Anđelu, ali budi hrabar pa joj to kaži. Rizikuješ smrt, gubitak, sve. Opisani čovek odlučuje da zaigra jednu igru. Na fakultetu ga ponižava profesor umetnosti pisanja. Naš junak smatra da je autor i pisac i da niko nema prava da piše cinične komentare na njegove, ili bilo čije studentske radove. Kresnuo je udatu Beograđanku i odlučio da izvede cinični performans. Na Fejsbuku se sa svojom bivšom iz Despotovca zaklinje u večnu ljubav. Šta je uradio? Pošto zna da ga Anđela prati, pošto zna da ga prate profesori sa njegovog smera, pošto zna da je ljubav prema dr Anđeli nemoguća, odlučio je da se malo poigra. Posebno ga je iziritirala Dajanina opaska na fakultetu: „Da li je moguće da neko ovde nema Fejsbuk!?“

    Naš junak je odlučio da uđe u Fejsbuk, pozvao dve bivše devojke iz Despotovca i desetak anđeoskih cura sa svog fakulteta, sa svog smera. Igra tako počinje. Na Fejsbuk postavlja ogromnu fotografiju svoje prve knjige da bi celom smeru dokazao kako je profesor umetnosti pisanja totalni debil. Ogromna fotografija je ogromni dokazni materijal. Pošto je kresnuo svoju čitateljku, Beograđanku, odlučio je da izreklamira i ljubav sa svojom bivšom devojkom iz Despotovca. Izreklamirao je i knjigu, kao dokazni materijal protiv lažnog pedagoga, a pored knjige na fejsbuku počinje otvorena, iskrena veza sa bivšom devojkom.

    Čak je euforija postala tolika da je sa njom proveo jedan čaroban vikend na Novom Beogradu, a odmah zatim najavio je i brak na opisanoj Fejsbuk stranici. Kao što znamo, prati ga Anđela, prati ga udata Beograđanka, prate ga profesori sa njegovog smera, prati ga i njegov rođeni brat, koji je u vezi, ali još nema petlju da se ženi. Ne treba zaboraviti da se naš junak od početka saradnje sa dr Anđelom oseća poniženim, u klopci, osramoćen i go. Šta radi naš junak? Jednim potezom hoće da sruši ceo opisani beogradski establišment i ljude koji taj establišment čine. Ubrzo niču prvi plodovi. Zove Dajanin dečko i preti mu. Dajana i njen dečko naravno tripuju da se ljubavne izjave na Fejsbuku odnose na nju. Upecala se i partnerka njegove bivše devojke na sve. I Roksi mu preti. Sve dostiže vrhunac kad naš junak odlazi u Despotovac sa ciljem da na brzaka obavi venčanje sa bivšom devojkom i tako zauvek zapuši usta dr Anđeli, koja ga ponižava, maltretira i drži u klopci. Naš junak stiže u Despotovac, ali ga bivša i sadašnja devojka nije sačekala na autobuskoj stanici. Odlazi do njene kuće, ker urla na njega, u kući očigledno nema nikoga. Odlazi na gajbu i razmišlja da je likvidira. Posle nekoliko sati trpnje i muke, njegova na Fejsbuku najavljena žena, zove ga telefonom. Skoro je ponoć. Ceo dan je izgubio čekajući je da se pojavi. Sutradan se pakuje i pravac Beograd. Od tada je prošlo tri godine i nijednom mu više nije palo na pamet da tamo ide. Naravno, dr Anđela je uvređena. Ne može da shvati da je naš junak toliki seljak. Ona je, naravno, visoko gore i neće oprostiti našem junaku avanturu sa seljančicom.

    Posle nekoliko meseci od akcije na Fejsbuku, najuren je profesor umetnosti pisanja. Naš junak shvata da je konačno kucnuo čas da sada ima i Anđelu. Totalno je popizdeo u njenom stanu i preuzeo kontrolu.

    Dakle, dogodila se zanimljiva stvar. Pošto je pobedio, istrajao u stavu sve vreme držeći pod kontrolom ceo fakultet, a odlazak budale sa mesta profesora umetnosti pisanja izaziva u njemu veliko olakšanje, naročito posle kolapsa koji je izveo u Anđelinom stanu. Nema više kontrole. Naš junak banči, šenluči, kupio je sebi i jedan štap i svom zanosu gospodski ga nosi sa sobom. I tako se približavamo maju 2013. godine.

    Čini se da sve što više idemo napred, sve što se više približavamo cilju, Bogu ili ludilu, neke sile u nama, đavo i zlo, pokreću još gora iskušenja.

    Našem junaku se pojavljuje vizija zmije u glavi od trenutka kad je skinuo budalu sa mesta profesora i preuzeo kontrolu kod dr Anđele. I onda dolazi do odlučujućeg udarca.

    „Imaš ekipu na faksu. Imaš tvoju seljanku iz Despotovca, ali si i dalje mali i govno za mene“, govori mu dr Anđela.

    „Imaš li prinudne misli i vizije?“, pita ga neočekivano i naš junak se odjednom nalazi u čudu i šoku.

    Na kraju, iscrpljen borbom sa vizijom zmije, bez odgovora na ljubav prema Anđeli, naš junak gubi kilažu i tone. Priznaje za vizije Anđeli i sada je pad potpun.

    Još jednom su pobedili strah, neizvesnost, muka, zabranjena ljubav, paranoja, okovanost lancima i sve drugo što je kod njega svesno prizvodila Anđela. Iz samog dna očaja, naš junak se diže i konačno izgovara ono čega se najviše plašio, čega se celog života plašio.

    „Zaljubio sam se u tebe, Anđela“, kaže.

    „Ja sam udata, imam muža i sve što mi treba“, odgovara mu ona.

    Naš junak ne može da veruje da je pogodio u sred centra. Iz granične situacije sa ludilom skače u ovaj poslednji ponor i pobeđuje.

    Ubrzo je okrutnoj kurvi dao otkaz, našao pravog izdavača, odjebao kretenski fakultet, počeo da spava mirno i dugo, potpuno svestan Boga, koji je valjda i podario svu lepotu življenja nama, klošarima iz Despotovca.

    600 rsd
  • Zlatna levica – Radivoj Korać
    (0)

    Zlatna levica – Radivoj Korać

    PORODICA I DETINJSTVO

    Tridesetih godina prošloga veka Bogdan Korać, koji potiče iz svešteničke porodice i čiji su i otac i stričevi bili sveštenici, živeo je u Somboru gde je radio kao činovnik u pošti. Inače je bio i rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije. Tu u Somboru je upoznao svoju životnu saputnicu Zagorku Gradinski, koja je takodje bila zaposlena u pošti a poticala je iz ugledne gradjanske porodice iz Sombora. Sa njom se venčao 1937. godine. Milan Gradinski, Radivijev deda po majci je bio upravnik Gradskog slagališta. 5. novembra 1938. godine rodio im se najstariji sin Radivoj, koji je dobio ime po dedi svešteniku. Dve godine kasnije, 1940. godine dobiće i drugog sina – Djordja. Kako je rat već buktao u pojedinim delovima Evrope, neumitno se približavao i ovim prostorima. Početkom rata dolazi do mnogih bujanja nacionalizma i zločina te je tako u Somboru to bio slučaj sa madjarskim nacionalistima. Bogdan završava u logoru „Lago di garda“ u Italiji, a majka Zagorka po nečijoj prijavi da je jevrejka sa Radivojem i Djordjem koji je bio beba biva poslata u logor. Pukom srećom, na samoj železničkoj stanici pred ukrcavanje u vagone, ljudi koji su prozivali uvideli su da prezime Korać nije jevrejsko već srpsko i skidaju ih sa spiska za logor. Stric Radivoja Koraća, Veljko Korać, dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, bio je oženjen Jevrejkom pa je neko tajnom dojavom stavio senku na celu porodicu. Spas su morali potražiti kod Bogdanovih roditelja u Lici u malom selu Radanovac, koje se nalazilo izmedju Korenice i Plitvičkih jezera. Medjutim, ni tamo nema mira za njih jer u toku rata u Lici ustaše sve spaljuju, pa je tako i selo Radanovac bilo iste sudbine. Samo zahvaljujući milosti italijanskih vojnika, koji su se sažalili nad dvoje male dece Radivojem i Djordjem, porodica Korać je izbegla smrt streljanjem. Tako, moraju da odu u novo izgnanstvo: majka Zagorka sa decom odlazi u Zagreb kod rodjaka porodice Oklopdžija, kod pradede po babinoj liniji Leposave Korać (Bogdanova majka), gde ostaju sve do kraja rata.

    Dotle je Bogdan uspeo da pobegne iz logora i priključio se partizanima. Porodica se ponovo sastaje posle rata, vraća se u Sombor i tada Bogdan dobija premeštaj da počne da radi u pošti u Beogradu. Nakon dve godine i majka Zagorka dobija posao u pošti, te se sele 1947. godine za Beograd i konačno porodica ponovo biva na okupu. Dobijaju stan u Takovskoj ulici. Taman kad se činilo da su strahote iza njih, a mora se napomenuti da je na Radivoja sve to i te kako ostavilo traga, usledio je novi udarac za porodicu. Pedesetih godina, bez ikakvog razloga i presude, odvode Bogdana na Goli otok gde je probavio dve godine i još godinu dana na prislinom radu u Užicu.

    Bogdan je bio je bio pravičan i strog otac, bio je dosta zatvoren dok je majka Zagorka bila ta spona izmedju njega i dece. Po rečima Djordja Koraća, nikada nije naredjivao, niti vikao, tačno se znalo kada treba nešto da se uradi. Ubrzo posle trogodišnje robije, Bogdan je bio rehabilitovan jer je bilo utvrdjeno da je nevin poslat na Goli otok, ali nažalost rane niko nije mogao da izbriše i zaleči.

    Bogdan postaje direktor pošte kod Železničke stanice. Detinjstvo Radivoja i Djordja je obeležilo dvorište Osnovne škole „Vuk Karadžić“ koja se takodje nalazi u Takovskoj ulici, par stotina metara niže od njihovog stana. Inače, Takovska ulica će i te kako, iako nenamerno, uticati na životni put Radivoja Koraća. Tu, u tom dvorištu, prvi su put imali dodira sa loptom, ali najpre fudbalskom. U tom ranom detinjstvu dva brata su bila na suprotnim stranama, Radivoje je imao svoj tim po imenu „Palilulac“ dok nasuprot njemu Djordjev tim se zvao „Pionir“. Radivoje je odmalena u sebi posedovao pobednički mentalitet. Bez obzira koji je sport igrao, nikada nije voleo da gubi, poraz je jako teško podnosio. Igrali su fudbal, Djordje se dosta izveštio pravljenju krpenjača. Stric Nikola im je jednom prilikom poklonio pravu žutu fudbalsku loptu: radost je bila neizmerna ali je i bila kratkog daha. Neki beogradski mangup im je ukrao loptu i pobegao prvim tramvajem a sa njime i njihova radost i san. Posle toga su se vratili na krpenjače. Radivoje bi, pre nego što počne utakmica, uvek govorio da prvi puca penal, ako bi ga neko slučajno pretekao, onda bi se javljao kao drugi. Voleo je da se nadigrava, dok je nasuprot njemu, Djordje bio motor, lokomotiva ekipe. Igralo bi se do dvanaest golova, Radivoje bi dao desetak i otišao, jednostavno nije imao mira.

    Sve ga je zanimalo: od sporta do geografije, za koju je pokazao izuzetno interesovanje još kao dete, kada je sa pradedom po očevoj liniji sedeći u krilu kao iz rukava sipao imena dalekih gradova i zemalja. Bilo mu je tada pet godina. Jednostavno, u sebi je imao neki dar od boga, čega god bi se dohvatio išlo mu je od ruke. Za reprezentaciju škole je igrao i rukomet i bio najbolji strelac školskog prvenstva. Kada bi pucao na gol nije to radio svom silinom, već precizno, taman toliko da golman iako prozre gde će lopta ići ne može da stigne da odbrani. Obožavao je i šah, igrao ga je kad god bi mu se ukazala prilika, a takodje i stoni tenis. Postoje i dve anegdote vezane za šah i stoni tenis. Naime, jednom prilikom se u zgradi osnovne organizacije održavao šahovski turnir tzv. simultanke, gde je Radivoje igrao istovremeno na desetak i više tabli. Na jednoj od tih tabli igrao je protiv majstora šaha Andrića. Gospodin Andrić je imao problema sa vidom pa je nosio naočare sa velikom dioptrijom, popularne „tegle“. Radivoje je znao da protiv njega mora primeniti lukavstvo, te je protiv drugih protivnika igrao na uobičajenim šahovskim tablama, a sa Andrićem na minijaturnom šahu na nabadanje. Trik je uspeo, te je Korać toga dana dobio majstora šaha Andrića a takodje i sve ostale protivnike. Znao je dosta puta da u isto vreme rešava šahovske probleme ili čita gradivo za školu, ili kasnije fakultet, i da rukom lopticu baca ka zidu i hvata je u letu kada se odbije, tako je voleo da vežba koncentraciju i reflekse. Druga anegdota je vezana za stoni tenis, ali važila je i za šah. Naime, po kazivanju Djordja Koraća, bili su retki trenuci kada je on Radivoja pobedjivao u stonom tenisu ili šahu, ali kada bi se to desilo, istog sekunda bi legao na pod jer Radivoje bi u naletu besa bacao reket ili figure, pa čak i šahovsku tablu svuda oko sebe. Jednostavno, bio je rodjeni pobednik.

    600 rsd
  • Život sa Čarobnjakom
    (0)

    Život sa Čarobnjakom

    Први пут сам га угледао, скроз сам сигуран да се тога сећам, једног јутра. Седео је поред прозора у соби, а кроз прозор је сунце сијало. Испод столице је мрдао босе ноге, као да прати ритам писаће машине на којој је куцао. У коси, ни дугачкој ни краткој, али црној, па прошараној са сребрним нитима, запетљао му се дувански дим. На себи је имао белу мајицу и беле панталоне.

    Одједном, као да је осетио мој поглед, окренуо се. Осмех му се промоли иза проседе браде и ожутелих бркова.

    Писаћа машина сама је наставила да исписује слова док ме је он држао високо, високо, тик испод сунца које је миловало његове руке, а грејало мој образ. Као његов осмех. Мирисао је на сапун којим сам се и ја купао. Мирисао је и на дуван. И на радост. И на музику, која је окречила собу и натерала га да заигра, држећи ме у наручју, и чврсто и нежно, као да се плаши да ме не повреди и истовремено не испусти. Јако и нежно. Играли смо док млеко није искипело на шпорету, а он се само насмејао на то. Прво сећање на Чаробњака увек ми у нос донесе баш тај мирис искипелог млека, помешан са баш тим дечијим сапуном и љутим мирисом дувана.

    Пипао сам му браду, меку као коса. Игра се светло у њој, црно, црвено и сребрно се меша док затварам једно, па друго око, покушавајући да намигнем. Сви људи који су познавали Чаробњака говорили су да треба да се реши те браде. Али он, он је браду чувао да би се у њој гнездиле птице, скривали мрави, да би у њој расле мале животињице, неке чудне биљкице и да би том брадом голицао мене по голом стомаку. Смејао сам се до суза и дирао му косу, а Чаробњакова брада и пољупци су били моје прве играчке. Као и црне плоче, које смо пуштали на зачараној кутији – „грамофону“, што је на језику чаробњака значило „духови који певају“, па ми је он певао неким неразумљивим чаробњачким језиком и вртео ме као рингишпил. А онда би ми дао да куцам на његовој машини или бисмо цртали и смејали се дајући имена стварима које смо цртали. Чаробњакова брада пуна тајни.

    Чаробњак не би био чаробњак, да није имао и чаробног пса, малог црног кратконогог и краткоухог пса Гару. Док је писао, Гара је лежао испод стола и повремено дизао главу, као да проверава да ли све у реду. Или је устајао да се прошета по кући и застајао поред мог кревета, као да се плашио да ме не пробуди. Кад је Чаробњак певао и Гара је певао. И ја сам певао. Свако је певао на свом језику, али смо се разумели.

    Чаробњак се често претварао у крилатог коња, стављао ме на рамена и летео низ улице. Често су га људи посматрали као чудо, док би пролетео поред њих, оденут у чудне звуке. На кркачама ме је носио, а ја сам носио смех у очима и на уснама. И гласне повике да пожури крилати коњ. Кад би се Чаробњак уморио од тога да буде крилати коњ, пружио би ми руку и онда бисмо нас двојица ишли један поред другог, као што иду сви велики људи. Имао је мекане руке, са ситним длачицама на прстима, као код брескве. На кажипрсту, са спољне стране имао је мали, отврднули жуљ, за који је рекао да добио борећи се са Пен-калом, монструмом писања.

    А кад бих се ја уморио од ходања, поново би ме стављао на рамена и претварао се у крилатог коња. Често бих, док је летео, заспао у његовој проседој гриви.

    Чаробњак је правио разне чаробне напитке и свакаква чаробна јела. Често смо јели јело направљено од змајевих јаја која су се звала „егс“ и меса митског бића које је називао „Хем“. Умео је да направи магичну чорбу од патуљастих печурака које је добијао од седам патуљака и од које се смањујеш кад заспиш. Заједно смо кували супу од златних кокошака, коју, кад поједеш, можеш да летиш до неба, у сновима. И сваки дан је кувао млеко од свете краве. То млеко ако се пије довољно дуго, чини да кад одеш на чаробно место звано Индија, будеш као код куће. И понекад, у млеко од свете краве додавао је свој црни, чаробни напитак, који је звао кафа, говорећи да од њега расту бркови које сам желео да имам, више него ишта на свету.

    Понекад сам морао да будем у соби, међу зидовима на којима су били насликани таласи и морске звезде, шкољке и рибице. Чаробњак је куцао и музика је свирала. Кад је куцао на машини, смишљао је чаролије, а да би смислио чаролију, требао му је мир. Да бих био миран, причао ми је причу о морском дну, где ја живим, у подморници, окружен морским звездама, шкољкама и рибицама. И ја бих легао на кревет у својој подморници и слушао ритам машине и звук песме. Понекад би, између тих звукова, пролетела птица која је носила уздах или чаробњакову сузу. Једном сам га помиловао по коси, а он је брзо прешао руком преко лица. Рекао је да су сузе само капљице које се мешају са чаробним напитком који се зове Живот.

    300 rsd
  • Mesi i ja
    (0)

    Mesi i ja

    Imam deset godina.

    Tačnije, imam deset i po, ali volim da kažem deset, jer je to moj omiljeni broj. To je broj koji Lionel Mesi nosi na dresu. 10. Desetka.

    On je moj omiljeni igrač, i više od toga, on je moj heroj. Primetićete da malo ličim na njega, tako sam sitan, i frizura nam je slična, samo je njegova duža. I što je najvažnije, on je rođen 24. juna osamdesetsedme, a ja istog dana dvehiljadite. Kao i on, i ja sam zaluđen fudbalom, međutim, u blokovima za mene više nema fudbalskog kluba gde bih trenirao, pa samo zamišljam da treniram. Tek sam se ove godine izborio za mesto u timu mog razreda, kad su se blizanci Luka i Nemanja preselili i napustili školu. Falio je igrač u drugom timu, a bilo im je glupo da zovu Saru, iako ona igra bolje od većine mojih drugova. I eto, prvo sam bio golman, a onda je Marko povredio nogu, pa sam prešao u vezni red, mada sve češće ulazim u napad.

    Navijam za Srbiju i Barselonu. U Barseloni igra Mesi, još od trinaeste godine, dakle, nije još kasno da počnem s ozbiljnim treningom, mada roditelji stalno pričaju da je bolje da počnem s knjigom nego s loptom. Ako vas interesuje, Barselona je već godinama najbolji klub u Evropi, redovno pobeđuje u Ligi Španije, a one iz Reala uredno izblamira. A ako ste gledali prenos u maju, videli ste kako su odrali Mančester sa tri prema jedan i postali šampioni Evrope.

    Iako sam strasni navijač Barse, moj tata uporno pokušava da me nagovori da navijam za Crvenu zvezdu, koja je takođe bila šampion Evrope – kad je on imao dvadeset dve godine – još u prošlom veku. Kupio mi je i dres i kapu, ali ne vredi, kad gledam Zvezdu obavezno mi se pridrema. Kao da gledam usporeno pušten film.

    Deda je još gori od tate, on kao penzionisani zastavnik JNA, šta god to značilo, naređuje da moram da navijam za Partizan, koji je bio učesnik finala Kupa šampiona, kad je deda bio mladić, 1966. Ja prosto ne mogu da zamislim dedu kao mladog, ali pokazivao mi je slike, mada tata tvrdi da je u pitanju fotošop. Te, šezdesetšeste, Partizan je izgubio od Reala sa 2:1, a obzirom da Real redovno gubi od Barselone i da im Mesi stalno daje golove, gde je logika da ja navijam za Partizan?

    Deda i tata se stalno svađaju oko toga ko je bolji i recituju sastave timova, upoređuju igrače koji su igrali i čitaju statistike s kompjutera. Naravno da svako vuče na svoju stranu, potežu niske udarce, psovke i šta još ne. A onda dođem ja i iznerviram ih kad prodefilujem u plavo-crvenom dresu sa brojem 10. Posle toga se obavezno posvađaju i deda ode, zaklinjući se da više nikad neće kročiti u naš stan. To ga drži uglavnom do sutradan.

    Deda je u stvari mamin tata, a tata nema tatu, umro je kad je bio na fakultetu, mislim tata, ne deda. Mama nema mamu, ona je umrla kad sam ja bio mali, imao sam dve godine. Tata ima mamu, ona je u penziji, kao i deda, i stanuje u bloku preko puta. A deda stanuje u našem bloku, samo s druge strane. Mi smo nekako u sredini, tako da i deda i baka svraćaju svaki dan, ali se trude da to bude u različito vreme. Oni su kao pas i mačka, uopšte se ne trpe, ako baka kaže da je nešto belo, deda obavezno kontrira i kaže da je crno. A onda baka krene da debatuje s njim, pa deda uredno odgovori i posle dođe do svađe. Međutim, ponekad se sretnu kod nas jer nisu dobro isplanirali vreme dolaska, a onda se potrude da ćute, popiju kafu koju im ja, da istaknem, skuvam, pa odu. Ili ode jedno od njih, a ono drugo, koje je ostalo, kaže tiho, da kao ja ne čujem, „jedi govna“ ako je u pitanju deda ili „noge slomio, dabogda“, ako je baka. Ali, ja ih oboje volim, možda baku malko više simpatišem, ona je ipak na mojoj strani, što se tiče klupske pripadnosti, kupila mi je dres Barselone za prošlu Novu godinu, a i kaže da joj se sviđa „onaj Gvardiola, iako je to nepristojno, ipak simpatično pljuje po terenu“. Mada, i deda ume da me potkupi, novom fudbalskom loptom, doduše, kupljenoj kod Kineza, ali se izgovara malom penzijom i nedovoljnim kvalitetom original adidas lopti.

    Baka uživa da kuva, a između kuvanja gleda emisije o kuvanju, tako da kuva za sve nas, osim za dedu. Onda donosi šerpice ili šerpetine da jedemo. Zapravo, donosila je, dok nije uhvatila dedu kako čeka u zasedi da ona ode. Kako ona ode, deda kao slučajno navratio, pa pita šta to miriše, onda izvrši inspekciju šerpica, iz svake nešto glocne ili sipa u tanjir ako je čorbasto. Kad ga je baba uhvatila s kašikom u šerpi sa punjenom paprikom, naredila je tati da posle posla dolazi po sledovanje. Tata s posla prvo svrati kod nje, pa mu se baka požali na skupoću, bolesti ili nešto treće, trenutno aktuelno, pa popiju kaficu, pa mu servira da jede, „pa, pa, pa“ – on donese ručak za večeru. Mama uglavnom jede na poslu, tako da zapravo svi kući dođu siti, sem mene. I dede, od kad je uhvaćen u osmatranju.

    Koliko sam shvatio iz priče, baka i deda su prodali svoje stare stanove, kad sam ja bio mali, i od ta dva prodata, kupili tri stana – „ali da svi budemo blizu“, na inicijativu moje mame. Pre nego što smo kupili te stanove, mi smo živeli kod dede. Moj tata se posvađao sa dedom, a nije bilo oko fudbala, i onda smo se preselili kod bake. Posle nekog vremena provedenih u bakinom stanu, moja baka je „očitala“ mojoj mami. Baka, koja insistira da je zovem „Bajka“, tako s vremena na vreme poludi i onda ne bira šta kaže, što je i tad bio slučaj. I mama je spakovala stvari i sa mnom se vratila kod deke. Tata je ostao sa bakom, jer je još uvek bio u svađi sa dedom.

    Roditelji su mi se tada viđali u parku, kada me je mama dovodila da se igram i zamalo se rastali jer im je sve postalo naporno – i matorci, i park, i ja, i posao i nemanje stana i sve. Da se moji roditelji ne bi rastali, deda i baka su prodali svoje stanove, kako bi njima omogućili da budu srećni. Tako smo od dva stana u širem centru grada kupili ovo gde stanujemo, tri stana na Novom Beogradu. Moj tata kaže „mali, kad ovo dvoje matorih ode na nebo, ti odmah dve gajbe…“. Ja ne bih voleo to da se desi, ali, ako se bude desilo sve ću da prodam i da kupim stan u blizini Kamp Noa, kao i pretplatnu kartu za sve utakmice Barselone, bar da bude neka korist od tih stanova.

    400 rsd
  • Okrnjene biografije jahača panjeva
    (0)

    Okrnjene biografije jahača panjeva

    Први одељак: Остарели ђаци

    Педесет година после матуре

    Ове, 2002. године, у лето, у Лесковцу, Марислав Стојиљковић Мацко, окружни судија, Томислав Цветковић Џавалија, професор књижевности и Радомир Здравковић Пикља, професор математике, сви пензионери, биће стожер око кога хоћемо да се окупимо педесет година после матуре.

    Желимо да се сретнемо и развеселимо, или, као деценијама разбијана војска, проређени и јадни, да се запрепастимо над собом.

    Доктор права и југословенски дипломата Миодраг Митић Мики из Београда је усрдно тражио другарским ламентом да се видимо – колико нас има и колико нас може да дође на гимназијски праг.

    Раштркани, пар месеци се тражимо међусобно, у земљи и иностранству. Због сусрета смо радосни као некад у ђачко доба. За нови свет смо стари и избледели. Многи су нам умрли, неки оронули. Преостали, још смо живахни, иако се осећамо сувишнима. Увређено мислимо да смо заборављени, а помрли су они који су нас знали и памтили.

    Мики се уписао у памћење југословенске, па (судећи по његовим књигама) и руске дипломатије. Својим списима је означио филозофију беде светске, а у њеној сенци и домаће политике. Истакао је танку потку логике савремених заступника српских интереса у свету. Његово учење биће поучно, ако се – после октобарског преврата 2000. године, у нас буде стварала учена дипломатија за наредне деценије.

    Пре који дан у Београду, код „Мажестика“, предао ми је Џавалијин песнички позив за матурантски скуп. У врело подне пили смо сокове и мењали књиге, ја њему једну песничку, једва се усуђујем да је обелоданим; он мени туце својих из области међународног права и о дипломатији, као науци и вештини.

    У ћошку, са краја шанка, типкао је стари клавириста у намери да подсети бучне присутнике на негдашњу отменост локала. У „Мажестик“ се није могло ући без кравате у време почетка наших студија, педесетих година сада завршеног века.

    – Доскора, овде се седело у тишини – рече Мики.

    За трен опуштени, несвесно смо се дотакли негдашњих воља за песничком речи. Своје песме није донео.

    Знам Микија, увек је прибран и стрпљив. Из разговора који жедно тече о збивањима у нас, видим, постао је и трпељив и кад му се не трпи. Спојио је познату своју благост и одмереност дипломате и умника и трпи напетости у Србији због дуге светске блокаде. Незадовољство не испољава речима. Оно из њега избија. На свој захтев отишао је у пензију деведесет пете; слом југословенске, сломио је и српску дипломатију. Држи предавања као универзитетски професор у Новом Саду, Подгорици и Бањој Луци. Две нове државе стварају своју будућу дипломатију.

    Па, ето, и ја сам у пензији. Ни ја нисам престао да радим, адвокат сам у Бору. Пред уставним судом Србије и Црне Горе водио сам поступак за оцену уставности измена пензијског закона, које је Скупштини предложила Ђинђићева влада. Тим изменама су укинуте ранијим законом стечене пензије активним адвокатима лекарима, инжењерима и занатлијама. Уставни суд је поништио промене закона које су ускраћивале стечена права грађана.

    Мики ме упита зашто сам у посвети моје књиге „Јестонија“, пред његовим именом написао – „доктору“. Зато што јеси доктор, рекао сам му.

    Договорисмо да се нађемо на ђачком сусрету у Лесковцу. Понећемо сенке младости са собом.

    Најзад, 15. јуна друге године новог века, тридесет шест старица и стараца, лесковачких матураната с краја прве половине претходног века, приспело је пред Лесковачку гимназију.

    По присутнима видим да смо сјајни и никакви. По песнику Џавалији „времешна младеж“ која може још да доживи „жар живота“, или, бар, „жишку стамене љубави гимназијског другарства“ – како је написао у позивници за сусрет..

    Радосни смо због сусрета. Раније смо се окупили пред школом, не стижемо да се сви међусобно поздравимо. Почеће школски час.

    Мене опседају сећања, која ме неће оставити ни после часа. Ни поподне, за време предаха. Нити у ноћи заједничког весеља које ће трајати до зоре.

    Доба које не треба да се багателише

    Судија Марислав, мој најранији друг Мацко, председник Организационог одбора за писање монографије о нашој гимназијској генерацији, жури да ме наговори да напишем „хронику о нама, коју треба да оставимо за собом“. Схватам да тражи да напишем монографију о нашој школској дружини. Кажем му, у шали, да не могу да пишем читуље, камоли шта друго. Чак и кад бих знао и памтио оно битно о свима!

    У својим сећањима, истина, налазим одбљеске ђачке прошлости. Последњи разред и матуру завршио сам у Нишу. О десетогодишњици матуре – 1962. године – био сам захвалан Одбору за сусрете што се сетио да ме врати у лесковачко ђачко друштво.

    – Захвалност другарима што те нису заборавили, довољан је разлог да спремиш завештање потомцима о нашем уделу у развоју Србије, па и Југославије.

    – И Југославије? – гледам га с неверицом.

    – Дабоме, о свему ономе, што је било наше!

    – Као адвокат, немам времена да се бавим нашим годинама и местима рођења, студијама, женидбама и удадбама, радним успесима, ордењем и наградама!

    – И положајем наших наследника, у данас ојађеном друштву! – Мацко увећава посао који треба да обавим.

    Руком одмахујем:

    – Не могу, судијо, небитна је наша прошлост. Важан нам је остатак живота!

    – Поучан је наш удео у незаобилазној прошлости! – чуди се што не схватам тако важну ствар.

    Још се поздрављамо са касније приспелима. Улазимо у школу узбуђени. Мацко, док се пењемо на спрат, жури да заврши наумљен посао:

    – Ми смо сведоци минулог доба, које не треба да се багателише. Доба које сада не признају, као да га није било. Обнављају заборављене „грађанске вредности“, а поричу нас, који смо градили социјалистичке, и знањем и знојем уздизали Југославију.

    Љути се што се смејем. Онда му повлађујем:

    – Ново време гледа нас са сумњом. Испитује нас, маше главом, не верује нам. Обрисало нас је. А ми смо још ту, не можемо – ни назад, ни напред!

    – Па то о нама напиши!

    Већ смо на спрату. Он са Пикљом и Џавалијом председава нашем разреду. Долази млада директорка гимназије Олгица Милетић, која треба да нас прозове. Нисам стигао да му озбиљније кажем:

    – Нови, у новом времену се обраћају нашим старим сенкама, на митинзима и телевизијама. И вичу: ,,Време вам је било покварено – црвено, изопачено, болесно, недемократско, тиранско и неправедно! Бедно, без идеала и циљева. Беживотно! И ви сте били такви, проклети да сте! Живели сте у доба које треба прећутати, заборавити и избрисати га, заједно са вама, из српске историје!“

    Џавалија, Мацко и Пикља поздрављају директорку школе. Одлазе заједно у врх пуне наставничке зборнице у којој сви седамо, с обеју страна дугог зеленог наставничког стола.

    1.000 rsd
  • Finski tango
    (0)

    Finski tango

    Uvod

    Telo i osmeh

    Na palubu je došao mali čovek u starinskom odelu. Nabio je šešir do obrva da mu ne bi odleteo pod udarima vetra. Pitao se da li bi preživeo kada bi pao s broda u more, kao da je predosećao da će pasti, ali njegov pad u vodu će biti u zimu kada spasa nema. Mali čovek se zvao Joni. Joni je bio mali u ambiciji, u prijateljstvu i ljubavi, ali u jednoj stvari mu se posrećilo, makar na kratko – ukrao je ljubav protagonisti ove priče. Zato sada pričamo o njemu. Osamljen u glasnoj gomili je oteo ljubav snage Velikog praska i zauzvrat nije dao ništa. Uzimao je sve a da ništa nije vraćao.

    Brod je lomio talase Baltika. Talasi su bili crni i jaki, ali brodski čelik je bio jači. Joni je stajao na palubi na otvorenom, udisao miris mora i osećao sitne kapi slane vode na licu. Došao je sam na ovo krstarenje. Plovidba u Turku–Stokholm– Turku krugu. Bez zaustavljanja. Oko njega su bili ljudi leta, neki su bili pijani, neki su bili trezni. Devojke su nosile šarene haljine, vijorile su kao naopake zastave. Brod je jurio kraj malih ostrva koja su se pojavljivala i nestajala u svetlosti prozora. Poneko ostrvo je bilo nastanjeno lepim kućama i drvenim saunama. Brod je jurio da bi se vratio, nije stajao.

    Joni je otišao na piće, pio je polako i gledao druge kako piju brzo. U baru se nalazio trubadur, vrteo je iste pesme koje će i sutra vrteti na akustičnoj gitari. Joni je otišao do diskoteke, iako nije voleo disko muziku. Tamo je naišao na iznenađenje.

    U diskoteci su svirali finski tango, ispred muzičara na bini plesali su devojka i muškarac. Muzika je bila brza, publika je pljeskala u ritmu iznad koga se izvijao zvuk violine. Devojka je gledala muškarca u oči, Joni je gledao u devojku. Nije gledao u njene oči. Gledao je njeno telo i osmeh. Na reflektorima se videlo da su joj obrazi crveni. Takve crvene obraze je imala njena mama. Joni je poznavao devojku na bini, zvala se Inka. Leto je bilo toplo, vrata diskoteke su bila otvorena. Na nebu su bile zakačene zvezde i jedan avion, mnogo brži od broda.

    Videla ga je sa bine i poklonila mu osmeh. Joni se pitao da li će njegova popularna prijateljica sići do njega i Inka je sišla do Jonija kada se završio nastup.

    – Lepo je videti te. S kim si?

    – Takođe! Lepo plešeš. Sam sam.

    Pitala ga je za broj sobe jer su nju opsedali pijani novinari. Dao joj je broj sobe koja se nalazila na sedmom spratu.

    – Moja soba je mala.

    – Ali bez pijanih novinara. Na moja vrata svaki čas dolaze i lupaju.

    – U pravu si, dođi. Kupiću nam kokice. Imam i prozor u kabini. Moćićemo da gledamo mrak i poneko osvetljeno ostrvo.

    – Kao kad smo bili deca, tada smo iz šume gledali jezero.

    – Vidimo se za pola sata.

    Inka je otišla. Pijani novinari su se stvorili oko nje i pratili njene korake. Ona je bila nasmejana i crvenih obraza; imala je obraze na mamu. Bila je kao cvet.

    Joni je prošao pored bara i akustične gitare, pored ruke koja je udarala po žicama. Kupio je kokice i krenuo ka sobi. Dok je išao dole ka sedmom spratu broda, popeo se na rukohvat i pažljivo hodao uskim drvetom u praznom hodniku. Prema diskoteci je video momke koji su gledali jedan drugome mišiće i tetovaže. Momci leta. Stavio je kokice kraj okruglog prozora svoje kabine. Kad su bili deca Inka i Joni su jeli kokice. Kažu kad se tetovaže skinu, ponekad se ponovo pojave, naprosto se vrate. Inka se pojavila. Naslonila se kraj prozora kabine, nasmejana i srećna. Srećna, srećna. Gledala je zvezde i pomislila da je svemir živ.

    Oči

    Već pola godine, Joni i Inka su živeli zajedno, u centru Tamperea. Sve je bilo blizu, i škole i prodavnice, pozorišta i nastupi. Jezera, koja su okružila grad, odavno su se zaledila a sneg je padao po krovovima i ispod njih. Ljudi su bili dobro obučeni. Sneg je bio na njihovim kapama. Joni i Inka su plesali. Inku su svi gledali, Inku su samo hrabri zvali da pleše. Joni je gledao, ali nije gledao njeno telo i osmeh. Gledao je njene oči. Pokušavao je da vidi da njene oči gledaju druge.

    Na sledećem nastupu je nanovo pratio njen pogled. Sledećeg jutra je čitao žutu štampu koja je pričala o njoj i o njemu, vezano za nju. Uveče, pijani novinari su bili oko nje, trezni novinari bi pitali i njega ponešto, u vezi nje. Joni je pomislio da uradi nešto hrabro, gde bi stvarno mogao da padne. Pomislio je da će tako izaći na prvu stranu nebitnih novina.

    Posle svake noći su stizala teška jutra. Doručkovali su.

    Žuta štampa je ružna uvek, i kad je nova i kada ostari. Boje su agresivne i neprijatne. Joni je gledao Inkinu fotografiju na jeftinim novinama. Inka mu je rekla da odlazi.

    – Odlazim.

    Joni je imao šarenu hranu za doručak – crvenu i zelenu papriku, i beli jogurt, ljubičaste bobice, crvene jagode.

    Vrata su se čula kada su se otvorila i zatvorila. Ličilo je da pozdravljaju sama sebe u odlasku.

    Ali, ovo nije priča o malim ljudima sitnih ambicija i male ljubavi; ovo nije priča o Joniju. Ovo je priča o muškarcu slomljenog srca koji nosi ljubav snage Velikog praska. Da bismo je čuli moramo otići do toplog mesta gde se priče pričaju.

    500 rsd
  • Mrtvi albatrosi
    (0)

    Mrtvi albatrosi

    glasnik

    ne ubijajte glasnika
    koji vam donosi smešno ogledalo

    nije na njemu da presuđuje
    čiji je odraz raskalašniji od opela

    niko nije postao prorok u zavičaju
    jurodivog su komesari terali motkama

    nije na njemu da predskazuje
    čija je istina krvoločnija od čopora

    nema mesta gde izgnanstva ne bole
    begunac će se uplesti u sopstvene tragove

    nije na njemu da predvodi hajku
    čija je svrha davno zapisana u bukvaru

    ne odustajte od svog poraza
    bolesnik će strgati postelju izlečenog uma

    dokle kod žari kamenica u grudima
    nije na njima da procenjuju vašu bolest

    ne verujte onome koji veruje
    svodnik će izjavljivati ljubav svakome

    nije na njemu da moli za vaše spasenje
    dokle god život visi o krojačevom koncu

    svet se nikad neće oprostiti od raskalašne igre
    mađioničar nikad neće otkrivati svoj poslednji trik

    nije na nama da znamo

    prorok će uvek omađijati svodnika
    begunac će uvek postati novi jurodivi

    samo glasnik večno živi u izgnanstvu

    ne sumnjam, gledam

    kad bi filozofi zaista tumačili svet
    u svoj svojoj oskudici opšteg
    kada bi razumeli grč pojmova
    stomačna nadimanja istine

    videli prostor i vreme kao tela
    okružena bodljikavom žicom
    svoje teorije samo kao kukice
    žičanih peteljki zarobljenog uma

    kada bi čovek zaista spoznao sebe
    rasporio sopstvenu utrobu saznanja
    rasplamsao ugasla ognjišta sinapsi
    pocepao kožurinu vlastitog bitka

    oslušnuo pravi život u komešanju
    bez kilavih utopija i izveštačenih babica
    razgrnuo busen zemlje po kojoj sam hoda
    i zasadio seme svog iskrenog sunovrata

    možda bi i svet razumeo poraz filozofa
    u svoj svojoj oskudici nasušnog hleba
    možda bi se čovek zaista spasao ako bi
    bar jedna klica dobrote ostala u zemlji

    ako bi iz nje iznikla bar jedna gljiva

    sa slatkim ukusom sumnje

    sa otrovnim ukusom nade

    kubisti

    vrebaju iz potaje

    u srcu grada koje ima
    oblik makadamske
    kocke

    piju samo iz tetrapaka
    odrasli na branku
    kockici

    imaju
    fizionomiju superheroja
    iz akcionih stripova

    geometrijsku pravilnost
    šturog ophođenja

    inteligenciju begunaca
    iz filmskog serijala kocka

    jedan živi i u mojoj
    zgradi

    svakog jutra
    kad krene u kafanu
    kaže ženi –

    kocka je bačena!

    žena ga pošalje u materinu

    ludnica

    ova nema zidova,
    košulja svezanih rukava,
    od istog materijala sašiveni su
    radnički kombinezoni,
    nema rešetaka na oknima,
    od istog metala sliveni su
    službeni automobili,
    nema dežurnih sestara i doktora,
    sada su to šalterske službenice i
    neoliberalni agenti osiguranja,
    nema terapija i elektro-šokova,
    sada su to kladionice i rijaliti,
    nema halucinacija i opsena,
    stvarnost je senka virtuelnog bota,
    nema dijagnoza i anamneza,
    bolest je banalnost umirućeg baga,
    nema istine u komunikaciji,
    mreža je omaž enciklopediji mrtvih,
    nema osećanja u leksičkim čiodama,
    korisnik je za sva vremena odsutan,
    nema ni sećanja na nepočinstva duha,
    ni metafizike u zaumnoj praznini tela,

    ovde,

    nijedan klovn vas neće zasmejati,
    nijedan rapsod vas neće razuveriti,
    nijedan bard nanovo zamađijati,

    nema ničega, u stvari,

    sem civilizovanih ludaka-konvertita

    dok sečiva ne otupe

    dok oštrica ne proklizi
    slatkastom nutrinom jabuke
    zejtinjavom posteljom testa
    hrskavom korom ispečenog hleba

    godovima stoletnog hrasta
    tupim udarima kljuna sekire
    dok se bleštavi nokti lovačkog noža
    ne zariju pod krzno ranjene zveri

    u vodeno meso svinje dok ne urone
    krvavim zamasima satare domaćina
    pod trudnom keceljom vremena
    dok se sečiva ne postide vonja

    iznutrica u kofi
    odsečenog jezika na tanjiru
    telovog pogotka u sinovljevu glavu

    dok sečiva ne zarđaju i otupe
    prigodnim presekom rođendanskih torti
    orlovog paperja na krilima vetra
    dok se u oganj kovačnice ne pretope

    u poprsja krotke heraldike
    u pustoš produvane kupole neba
    dok se ne speru tragovi poniznosti
    u ništavilu ravnodušnog sunca

    i ohlade u tami podruma
    gde im je oduvek i bilo mesto

    400 rsd
  • Ničija budala
    (0)

    Ničija budala

    U GRADU

    I

    Toga jutra se probudio sa željom da otputuje u Italiju i da poseti na par dana Veneciju u kojoj nikada ranije nije bio. To se nimalo nije činilo nemogućim s obzirom da je uskoro trebalo da ide na godišnji odmor, a i leto je bilo na pragu. Ta misao ga je držala ceo dan u dobrom raspoloženju. Saopštio ju je uz jutarnju kafu i svojoj ženi, kojoj se takođe dopala kao, kako je rekla, interesantna letnja destinacija. Ispijali su kafu, koju je Marko skuvao za oboje, za kuhinjskim stolom u tišini koju je remetio samo spiker sa radija izveštajem o vremenu. Nasuprot Marku, zalepljen na frižideru, visio je izgužvan crtež njihovog sedmogodišnjeg sina koji je bio malo nakrivo zalepljen. Taj crtež, urađen u školi drvenim bojicama na kome je bila nacrtana ‘moja porodica’ viđena očima prvaka, bio je povod za malu porodičnu svađu sinoć.

    Sve je počelo naizgled bezazleno, kao što svi veliki ratovi počinju, kada je sin pokazao svom ocu, Marku, crtež. Otac je pohvalio trud i rad, pomilovao svog sina po kratkoj plavoj kosi, poljubio ga u obraz i, više u šali, upitao zašto on izgleda kao da se umazao eurokremom. Sin je odgovorio da su to očevi brkovi, ali pošto su bojice bile debele ispalo je tako kao da je musav. Tada se upadicom umešala i majka koja je peglala na drugom kraju kuhinje.

    – Što mu nisi ti kao otac zarezao bojice?

    Marko se pravdao da jeste, i sin je potvrdio da mu je otac zarezao bojice pred školu ali je dodao da su one krte, nekvalitetne i da se brzo lome. Mali dečak se ražalostio i počeo da plače.

    – Glupe kineske bojice, stalno se lome – ponavljao je kroz suze.

    Otac ga je uzeo sebi u krilo pokušavajući da ga uteši. Dečak je gužvao papir rukama i bio spreman da pocepa svoj crtež kad je plačući procedio kroz zube kako David ima super bojice iz Italije, donela mu majka, uopšte se ne lome, a mogu i da se zarežu.

    – Koji David? – upitao je Marko.

    – Moj drugar, što sedi sa mnom.

    – A ko mu je majka, gde radi? – upita ga otac dok mu je brisao suze svojim dlanom.

    – To je ona napumpana silikonima što dolazi na roditeljski kao u kafanu – umeša se majka iz kuhinje, paleći cigaretu.

    – Samanta, sekretarica predsednika opštine, raspuštaljka, ona mala što se j… ko štuka – uspeo je Marko da se seti. – Pa ta putuje sa drugom predsednikom na sastanke po gradovima širom Evrope, šta je za nju da donese jedne bojice sa puta.

    Dečak je sišao iz očevog krila i otišao u svoju sobu da obuče pidžamu, razočaran neuspehom misije ‘kupovina novih bojica’, koja se pretvorila u svađu odraslih.

    – A tebi krivo što ne putuje sa tobom? – upita ga žena.

    – Šta ću kad nisam predsednik opštine – pravdao se Marko.

    – Ne možeš ni da budeš kad po ceo dan sediš u kafani – zaključi mudro žena.

    – Ma sedi i on u kafani, nije u tome problem, problem je u tome što meni otac nije bio predsednik opštine.

    Svađa bi trajala još duže, da se Marko ne diže i ode u dečiju sobu. Klinac je već bio u krevetu kada mu otac reče da ne brine za bojice jer će mu ih on kupiti.

    – Je l’ ima neka posebna marka bojica? – upita ga otac.

    – Nije važno koja marka, samo da piše ‘made in Italy’.

    – Dogovoreno, laku noć – reče otac i ugasi svetlo.

    – Laku noć – reče sin i zagrli svog plišanog medu još jače.

    500 rsd
  • Osnove lobiranja
    (0)

    Osnove lobiranja

    ŠTA JE LOBIRANJE?

    Prema rečniku Concise Oxford Dictionary, Lobby je velika prostorija otvorena za javnost, posebno namenjena za susrete parlamentaraca i drugih lica. Rečnik Webster’s Dictionary, lobiranje definiše kao obraćanje članovima parlamentarnog skupa u nameri da se utiče na zakonodavstvo. U istraživanju agencije IP SOS – Strategie, 34% Francuza je 1987. godine odgovorilo da je lobiranje „delovanje grupe za pritisak na postojeću vlast radi provođenja sopstvenih ideja ili interesa”.

    Sažeto, može se reći da je lobiranje čin komunikacije, koji određenoj grupi omogućava da učestvuje u „utakmici“. Ono je suprotno postupanju onih, koji verujući u sebe, računaju na zdrav razum okoline.

    Praksa ukazuje da je najbolje da vas ljudi čuju (i vide) kako bi vas zapazili. Tada se uticaj integriše u opštu strategiju komunikacije i postaje njen sastavni deo. Praktično, principi projektnog pristupa organizovanju i sprovođenju programa i strategije komunikacije, podjednako su validni za organizovanje interesno usmerene komunikacije, lobiranja. Naravno, i druge forme komunikacije su interesne, jer se u suprotnom postavlja pitanje njihove svrsishodnosti (marketing komunikacija, komunikacije sa medijima, instrumenti odnosa sa javnošću i drugi). Ipak, samo lobiranje ima za cilj ostvarivanje uticaja, te sama komunikacija, nije sama sebi svrha. Praktično, primeri iz prakse pokazuju da lobiranje i ostale forme komunikacije imaju dijalektičku povezanost i uslovljenost, i da su isprepletane u formama, strategijama i instrumentima primene. Lobiranje može biti instrument marketinga, odnosa sa javnošću, pregovaranja ili diplomatije. Takođe, lobistički projekat može imati sadržaje odnosa sa javnošću ili marketinga, pa i međunarodnog pregovaranja, kao instrumente za ostvarivanje svojih ciljeva.

    U suštini, temeljni lobistički rad sastoji se u tome da drugi upoznaju grupu, njen ekonomski, socijalni, društveni značaj, njene probleme, kako bi donosioci odluka razumeli njenu ulogu i podržali je. Delovanje lobista mora da bude višestruko, raznovrsno i široko. Ipak, mnogi lobiranje još uvek vezuju za prikrivene i nelegalne novčane transakcije, mito i druge oblike korupcije. Postojanje ovih pojava se ne može u potpunosti negirati. Međutim, osim korupcije postoje mnogi drugi načini uticanja. Komunikacija između interesnih grupa i predstavnika državne vlasti i kompanija veoma je raznolika i ne može se regulisati jednostavnim finansijskim protokom. Ipak, kada se govori o uticanju, zlоupotrebe uvek privlače pažnju. Ovo je polje koje se reguliše zakonima i etičkim kodeksima na nivou države ili organizacije.

    Lobiranje sprovode pojedinci, predstavnici određenih interesnih grupa. Samo pojmovno definisanje aktivnosti interesnih grupa, podrazumeva različita tumačenja, bilo da se aktivnost naziva lobiranje (eng. lobbying) ili zastupljenost (eng. advocacy), odnosno, zastupanje interesa. Ipak, pojam koji se najčešće koristi, je lobiranje. On u sebi sublimira uticaj i zastupanje, tako da se zastupljenost interesa kao forma rezultante uticaja interesnih grupa može u najširem posmatrati kroz definisanje pojma lobiranja. Pojam engleske reči „lobby“, koja označava hol, predvorje, potiče iz latinskog izraza za ulazni hol ili prostorije za odmor, „labium“. U savremenom kontekstu, podrazumeva pretfazu odlučivanja u institucijama i pretparlamenetarnu fazu balansiranja različitih interesa.

    Pojednostavljeno posmatrano, to je proces informisanja predstavnika države i regulativnih tela u vezi odluka, koje ima za cilj da redukuje potencijalne negativne efekte ili obezbedi podršku rešenjima koje imaju pozitivan uticaj na sopstvenu organizaciju.

    Lobiranje je podrška usvajanju, težnja ka zaustavljanju usvajanja ili modifikacija određene zakonske regulative. Lobisti teže da obezbeđivanjem informacija i stavova zakonodavcu, i vrše pritisak na njega kako bi on reagovao u odnosu na predloženi zakon na osnovu njihovih stavova.

    Analizom više teoretskih razmatranja fenomena lobiranja, može se reći da je prirodu lobiranja moguće objasniti kao komunikacijski proces u kome se realizuje neformalna razmena informacija sa vlastima, sa ciljem da se na njih utiče. Možda je najsveobuhvatnija definicija lobiranja, data od strane Koepla: „Lobiranje je pokušaj ili uspešno uticanje na zakonodavno-administrativne odluke od strane javnih autoriteta preko interesnih predstavnika. Uticaj podrazumeva korišćenje komunikacije i usmerenje na zakonodavne i izvršne organe“.

    Problem u tumačenju odnosi se uglavnom na metode i sredstva korišćenja instrumenta lobiranja, zakonodavnu regulativu i etičke kodekse i pravila. Ovakve stavove, pojmovno određivanje lobiranja u svojstvu nemoralne aktivnosti, od strane opšte javnosti, lakše je tumačiti kroz korišćenje termina „interesnog zastupanja“. Pod ovim terminom se podrazumevaju širi opsezi komunikacijskih formi, koje nadrastaju sam proces kreiranja uticaja na pretproces donošenja odluka. Iako su oba pojma veoma slična i odnose se na gotovo identične procese, od strane evropskih teoretičara koji se bave uticajem na donošenje odluka u strukturama EU smatra se da je u skladu sa realizacijom uticaja na evropsku javnu politiku, usklađenije razumevanje, koje su pružili Varli i Feribra i odnosi se na stav da je interesno zastupanje „više od lobiranja, predstavlja razmenu informacija, građenje saveza, formalne i neformalne komunikacije, planirane i neplanirane odnose: drugim rečima, sve forme interakcija koje su dizajnirane da predstave određene ideje, ubede donosioce odluka da usvoje drugačije perspektive, a kao krajnje, utiču na politiku”. Dakle, ako se izuzme negativna konotacija, pojmovi ‘lobiranje’ i ‘zastupanje interesa’, mogu se načelno koristiti u razmatranju aktivnosti koje realizuju interesne grupe.

    600 rsd
  • Urlik iz tetrapaka
    (0)

    Urlik iz tetrapaka

    ПОВРАТАК

    Сваки дан, будан и у сну
    Враћам се у далеки очев дом
    Понекад јутром, понекад и кад мрак пада
    Као увек нечујно
    Отварам врата
    Далеког очевог дома
    Легнем на кауч
    Са сетом за својим невиним сновима
    А онда идем дубље и даље
    Са аромом црног вина на уснама
    Кроз прозор гледам снег
    Који тихо крупним пахуљама
    Покрива детињство моје
    У малом очевом дому
    Раскошној алеји тишине
    Окружен центром
    Немира и буке данашњег дана
    Враћам се назад
    Ходом на прстима
    Тихо и нечујно
    Откључавам врата
    Далеког очевог дома.

    ПОСЛЕДЊА СТАНИЦА

    НА МАГЛОВИТОМ перону
    Чекамо
    Воз који одавно касни
    Препун живота наших
    У вагону смеха, суза момената драгих
    Комешају се гласови нама добро знани

    Чекамо ћутке
    Све смо одавно већ рекли и изрекли
    Свака реч биће сувишна
    Узбуђено и нервозно чекамо
    Воз на последњој станици

    Проклето зар не?
    Воз ће стићи али окренути неће
    Почетне станице су далеко иза нас
    Остаје пред нама пут у једном правцу
    Дуги пут без повратка

    Кроз маглу Он пристиже
    Без буке и најаве, на време
    Погледасмо се по последњи пут
    Гледам Твој осмех са нашег почетка
    Који изабрах за живота свог
    Стискам Твоју увек нежну руку
    Хајдемо драга заједно у воз.

    * * *

    У ХОТЕЛСКОЈ соби незнаног града
    Хватам свој корак од зида до зида
    Километри очаја… али и наде
    Дајући све за један трен са Тобом
    Прогнан од самог себе
    У соби јефтиног хотела
    Кап горчине укуса знаног
    Добро ми дошла аристократкињо моја
    И Бог Свети зна још чија
    Чекам те крај догореле свеће
    Да ме спржиш лагано
    Уз последњи гутљај свевишње крви.

    * * *

    САКРИО сам у џепу
    Једну ружу од шећера
    Поносно ходајући по коридорима
    Великог црвеног Октобра
    Била је то 1917.
    Када је мој дух побегао у прошлост
    Да нам врати срећу у садашњост
    Успут да исправи неке грешке
    Начињене за све ове године
    Да нам донесе подсећај
    На крв и животе
    Које смо одавно заборавили
    Да нам врати успомену
    На наше драге
    Који су мислили на нас
    Док су се тихо одвајали од земље
    Поносно са осмехом на уснама

    * * *

    ШАПАТ листа у опадању
    Испраћен капљицом кише
    Пушта ноту, коју слеп само чује
    Разапет међу чулима
    Који раздражују сан, тугу и љубав
    Тихом језом преобучен
    Омамљен музиком и кишом
    Препуштен паду
    И бледом праскозорју

    300 rsd
  • Ljubičaste pesme
    (0)

    Ljubičaste pesme

    ПТИЦА

    Толико мало топлине
    Толико много
    гађења,
    мржње,
    осећања…
    и због свега тога
    људи које волим,
    Измичу ми
    Из страха
    да ћу их оставити
    и због тог истог страха
    ових кишних поподнева
    самујем и плачем
    и тек понекад
    бацим поглед
    на птицу,
    Која пролети,
    а ја пожелим
    да сам она.

    ЗЕЛЕНИ ЗРАК

    Желим да на тихом морском валу
    бар на кратко
    заборавим прошлост.
    Желим да садашњост буде једина
    која ће заокупити моја стварања
    желим да само данас
    будем та
    која ће држати сидро на
    великом плавом пространству
    да плачем ноћас због среће
    Мирноће обале и зеленог зрака.

    ЛИСАБОН

    Облак над океаном
    Додирује руком песак.

    Атлански ветар
    Разбацује успомене,
    Гледајући у будућмост.

    Талас прекрива сенке
    И утишава плач уз фадо,

    Алфама и Баиро
    Живе ноћ.

    ЈЕЗЕРО

    Загледана у језеро,
    Нисам приметила
    Да време
    Пролази.
    Загледана у језеро,
    Нисам приметила
    Да су сви
    Отишли.
    Загледана у језеро,
    Нисам приметила
    Да сам
    заспала.
    Загледана у језеро.

    ЈЕСЕН?

    Док купа се сунце
    неки лист
    Јесењи
    први
    отпада

    Док купа се сунце
    неки камен
    летњи
    последњи
    котрља се

    Док купа се сунце
    нека прича
    Чека
    неиспричана

    Док купа се сунце
    Још.

    300 rsd
  • Pogled sa periferije
    (0)

    Pogled sa periferije

    Valjda (ni)sam maler

    Težim nekom savršenstvu, a do njega nema puta. Iz malog mesta na jugu Srbije krenula sam kod rođaka koji su bili odseljeni. Otac je želeo da žensko dete bude nadgledano. Rođaci su se snašli u novoj sredini. Tuga za rodnim krajem, njihova i moja, topila se na suncu kao pahuljica. Osećaj za jezike pomogao mi je da se uklopim i skoro niko nije primetio da sam sa juga. Na nastavi smo imali uniforme. Nasmejana lica srednjoškolaca upijala su svaku reč dragih profesora. Za vreme odmora bilo je malo slobode i nestašluka. Iz starijeg razreda pažnju mi je privukao mladić plavih očiju i plave kose, a na putu od škole do rođakove kuće, stalno je ispred kapije sedeo drugi mladić, koji je ličio na Džemsa Dina. Jednog sam gledala u školi, a drugog van nje.

    Grad je bio divan. Ne znam šta bih prvo opisala: glavnu ulicu, izlog fotografske radnje u kome je tada bila moja slika, izletište u okolini ili… Bio je to grad moje mladosti. Obrenovac.

    Kakvo je to vreme bilo! Samo sanjaš o nekom godinama; s njim si, a nisi, ljubiš ga, a on nije pored tebe.

    Na nekoj svadbi srela sam prvo mladića koji je ličio na glumca. Taman smo progovorili reč-dve kada se pojavila stroga rođaka:

    – Polazi! Došla si da završiš školu i fakultet, a ne da vodiš ljubav!

    Ovi stariji nemaju obzira. U stanju su da ti unište sve za sekundu, a godinama si gajio nadu da će biti kako želiš. Ljubav je ostala u duši, ali je prepreka do nje nepremostiva. Bol se ponekad taloži kao nasip pored reke. I dalje je moju pažnju privlačio mladić plavih očiju. Uvek je bio u mojoj blizini – u dvorištu, na izletu, na radnoj akciji… Da li postoji dan za susret? Želim da mu dodirnem ruke. Mislim da je najlepši na planeti. I to se desilo u bioskopu. Nakon odgledanog filma, otpratio me do rođakove kapije i za divno čudo poljubio. Neprestano sam mislila o njemu. To se proteglo kroz vreme koje je donosilo nešto novo. Završili smo srednju školu i svakog je čekao neki novi put. On je iz Obrenovca vodio pored Save i krivudao prema Beogradu, a odatle na četiri strane sveta. Ne znam kako sam otišla, niti gde je on – nekada najlepši mladić.

    Nakon nekoliko godina svratila sam u grad moje mladosti. Kod rođake je frizerka. Pitam kojim povodom se sprema i frizira. Ona se smeje i kaže:

    – Idemo na svadbu. Oženio se on – tvoja ljubav!

    Tada sam već radila u daljini, imala dom i decu i bolnu uspomenu. “Oženio se”, mislim. Tek sada. Videla sam ga u nekoj seriji. Čudi me što ne odigra nekada glavnu ulogu. Rođaci odlaze na svadbu, a ja ostajem u kući. Muzika trešti u komšiluku. Plačem kao da sam poremećene pameti. Svadbe postoje da se ljudi vesele. Još jednu kap bola nosim iz Obrenovca. Od tog dana do početka maja ove godine, potekla je reka suza iz mojih očiju. Potop suza. Prve suze bile su zbog ljubavi, zatim zbog rođakovog sina i unuka koji su tuđom nepažnjom poginuli nedaleko od Umke u saobraćaju. Za vreme poslednjeg rata, od ratnog sindroma pogrešno je lečen moj stariji sin. Niški lekari su mu dali kobni lek ne utvrdivši dijagnozu. Bolje da su uzeli indeks i upisali ponovo medicinu ili da upute mladića na VMA, gde se poštuje Hipokratova zakletva. Opet suze. Sve što mi je toliko drago, ispada iz ruke kao kristal. Ne mogu da odgonetnem o čemu se radi. Valjda nisam maler ili je to neko iz ove priče.

    Početkom maja palo mi je na pamet da ni jednu pesmu nisam posvetila izgubljenoj ljubavi u Obrenovcu. Napisala sam je tada pod nazivom Ti si odsanjan. Nakon stihova, stavila sam tačku na sve što je u vezi sa gradom iz mojih školskih dana. Stvarno sam mislila da je tako i da nema ništa više da se kaže. Sve je gotovo. Kraj.

    Odjednom. Prolomilo se nebo nad gradom. Obrenovac je potopljen, ljudi evakuisani, neki su nestali, imovina uništena, nešto se užasno zbivalo, neka sila je pretila, pretila, pretila… Pitam se zašto je kiša bila nemilosrdna i razljutila moje reke, zašto je neko želeo da izbriše sa geografske karte upravo grad koji sam volela? Valjda nisam maler!

    Gde su sada moji rođaci? Gde su prijatelji? Gde su dragi Obrenovčani? Gde je on?

    300 rsd