Romani
-
(0)
Zona kamfora
1.000 rsdСПИСАК
Од ствари сам спаковао само оно што сам мислио да је нужно за Медитеран. Ништа сувишно од гардеробе. Углавном су то биле летње пресвлаке са неколико кошуља, кратких панталона и сандала. Ту је и незаобилазни прибор за личну хигијену, неколико пешкира, један нотес, оловка и само три књиге које сам успео да сачувам још од дана када сам први пут закорачио на капију затвора у Перуђи: Кјеркегоров Или Или, Селенићев Тимор Мортис и једна књига на енглеском језику која ме је враћала у дане када сам га говорио скоро изузетно. Зимске ствари: џемпере, ролке, капуте, дебеле чарапе, капе бацио сам у канту која се налазила испред огромне затворске капије када сам се поздрављао са чуварима који као да су ми постали сједињено ребро којег се сада по сваку цену морам ослободити. Није то био класичан затвор који смо могли да видимо у оним култним филмовима из Алкатраза и Шошенка. У њему смо имали сасвим пристојне услове за живот: библиотеку, теретану, посебне собе у којима смо могли да гледамо телевизијске преносе са великих спортских такмичења, шеталиште, а они најпримеренији добијали су чак и могућност да користе базен. Као и у сваком затвору било је цинкароша, подлаца, умно поремећених, интелектуално заосталих, али и оних вишњега реда, добрих људи, начитаних сабораца, часних и честитих. Опраштам се са простором у коме сам дванаест година пребројавао честице својих снова. Заволео сам га. Као што се заволи нека болест која те није убила, а тихо се и неприметно настанила у теби. Нека љубав вредна гађења.
Затвор у Перуђи је једна велика зграда са два помоћна објекта. Више личи на неки музеј или историјски архив него на затвор. Ни затвореници споља не личе на убице, силоватеље, ситне и крупне преваранте. Чувари још мање личе на строге чуваре. Све је мирно и без икаквих отрова и стресних ситуација, али је затвор. Треба то имати у виду. Не можеш у пола ноћи да искочиш из кревета, поздравиш се са стражарима, ставиш капу на главу и одеш у неку кафану на пиво као што то човек може на слободи, али слободу и слободан простор почнемо тек да ценимо када нас судбина овако смести између зидина у неки кавез, па макар био и овај у Перуђи који на то чак и не личи.
На чудесно острво нисам добио позив од неке Рок Фелер фондације, од државних фондова нити од сорошевских организација да лагано запловим у тај свет као писац, да егзистенцијално обезбеђен седим поред обале и правим скице за неки нови роман. На чудесно острво позвао ме је пријатељ Сицилијанац кога сам за шест заједничких година проведених у затвору заволео, али делује да га нисам у потпуности нити довољно упознао нити се толико зближио са њим. То није паметно, јер сваког човека сам увек прихватао без дозе резерве.
А где сам могао да одем ако не на ову дестинацију искористивши понуду која се никако није могла одбити? Повратак у Србију за мене је значио као неки повратак у смртне одаје и прошлост која ме је годинама разарала, али сам је лечио пописујући књиге у затворској библиотеци, у затворским просторима када сам заузет и обузет административним каталозима све мање мислио о стварима које су ми се десиле. Покушавао сам и да учим друге језике, да разлажем италијанске дијалекте и да се сасвим препустим мислима које би ме бацале на неке сигурне обале. Брисање корица од прашине, чишћење полица и препоруке затвореницима која је литература баш погодна за њих био је мој посао. Задужење да будем затворски библиотекар донело ми је много радости.
А повратак у своје гнездо? Можда сам се више плашио духовне егзистенције него физичке. Плашила су ме сва та суморна лица која ћу поново видети, кишни дани и зимске стеге. Плашио сам се сусрета очи у очи са старим пријатељима који су сад вероватно задригли, досадни и прљави и који ће или причати о политици или о фудбалу. Тај страх да ћу почети да избегавам пријатеље и људе који чине саставни део мог града стварао је у мени осећај горчине. Тамо је све провинцијално: провинцијални критеријуми, провинцијални политичари, провинцијални предузетници, провинцијални књижевници и фарисеји, провинцијални интелектуалци, провинцијално тржиште, провинцијални нагони. Густина насељености скоројевића већа је него густина насељености у Бангладешу. Жене су очајнице. Интелектуална елита пати од шизофреније. Крезуб и руралан свет пун је неке покварености. Никоговићи загађују ваздух. Највећа идеологија просечног становника је престројавање. Чекање тренутка за престројавање. Мирисање момента када се престројити. Тренд је и тражити мане. Ако немаш белег на обрви онда мора да су ти криве ноге. Исмејавање оних који су рођени са неким дефектом је празник. Нека сам и најгори, али увек ме је радовало што нисам део тог полусвета; провинцијалног полусвета огрезлог у неком локално паланачком турнусу било да је састављен од учених, образованих или од оних са дна лествице. Мирис им је исти.
У мом родном месту једино природа није провинцијална. Она се уздиже на пиједастал најлепших видика и пејзажа. Потпуно сам сигуран да је Гружа родно место Господа. Водити љубав са тамошњом природом је његов дар. Тамошњу природу створила је нека сила љубави, а људе и односе међу њима нека непозната сила безумља.
Ово су ниска времена, рекао би мој добри Салваторе. Мени је сада било важно да решим те мисли и започнем идеје како провести последњи квартал живота, а да то буде иоле квалитетно и далеко од узбуркане гомиле људи и губитника. Да ли сам и ја губитник то сада зависи од острва у глави, а не од дестинације коју сам изабрао.
-
(0)Od : Milivoj Anđelković
Loša karma – pripovest o iluzografima
1.090 rsdВећ напролеће деца су почела да се окупљају на игралишту. Неколико испод коша и испред гола, већина на клупама и зидићу. Одраслији ученици и млади студенти куцкали су у мобилне и један другом нешто показивали. То је био нов, изазован и другачији свет, бескрајно удаљен од свакидашњег. Стварао је опну недодирљивости око њих тако да су их и кућни љубимци заобилазили у широком луку.
Пензионери који су излазили предвече у здравствене шетње обилазили су групе и групице и осећали да око младих расте неки неспокој. Седали су опрезно на крају игралишта, подозриво осматрали околину и тек понекад проговарали.
– Шта то раде? – питао је старији.
– Договарају се. Они одраслији иду на улазе у блок.
– А други?
– Иду за њима. Гурају се и журе, широм отворених очију да ништа не пропусте.
– Шта да не пропусте?
– Траже нешто од сваког ко улази. Изгледа – документа. А понеком и наплаћују улаз.
– Зашто? Ко су они? – забрину се старији.
Млађи не одговори. Ово подсећа на време ратова и окупација, мислио је.
– Можда због ратова по свету и терориста – изрече. – Појачана контрола.
– Треба свратити у месну заједницу. Они знају.
– Треба – уздахну други.
Али месна заједница је била чак у другом блоку, а његове отежале ноге су протестовале и на саму помисао на толики пут. Он се помери у столици и упита жену која је пролазила са две торбе у рукама:
– Добар дан, комшинице. Каква је то контрола?
Жена спусти торбе и слеже раменима.
– Траже документа да станујем овде. Као да се по овим торбама то не види.
– Да вам помогнем? – понуди се неодлучно.
Жена га зачуђено погледа и одмахну главом.
– Не треба, хвала вам. Срећом, имала сам личну карту…
Контрола улаза? – мислио је. Шта има тако важно у овим зградама?
– Неколико станова на средњем улазу сваки час мењају станаре – старији је слично мислио. – Прича се да су МУП-овци, БИА, или неке невладине организације за курсисте из унутрашњости.
– Курсисте? Шта уче? Вожњу?
Старији се насмеја.
– Где ти живиш? Какву вожњу! Курсеви за лидере људских права!
– Лидере… људских… А Димитрије Туцовић? Мендела? Ганди? Шта су они?
– Историја, драги мој. Данас завршиш тромесечни курс, добијеш чин лидера – мајора и још ти три месеца плаћају стан, храну и волонтерски џепарац зато што си курсиста.
– И ови их обезбеђују? Ама како ту децу коју занимају само мобилни и журке могу да ангажују? Да се играју тајних агената?
– Вероватно су будући курсисти. Раде за волонтерски џепарац. Данас се лидери узгајају као печурке. На сеновитом, заклоњеном и безбедном месту.
– Али то су наша деца!
– Има и деце жељне спектакла и догађања. А већином су 30+, они са мегафонима, курсисти – мајори, пуковници и генерали, они са вишим курсом.
– Ево их, долазе! – скупи се млађи у столици.
Заиста, дошли су у гомили, неколико старијих и буљук деце за њима.
– Чика-деда – први се обрати млађем пензионеру. – Овај појачавач ти треба. Много ће ти помоћи. За само три хиљаде.
– Какав… појачавач? Шта…
– Ма, хиљаду је доста – пресече вођа. – Видиш какав је!
– Какав сам… то? – узбуди се пензионер.
– Готово! – узвикну неки заповеднички глас из даљине. – Идемо!
И одоше, не осврћући се.
– Чекајте, децо! – узвикну за њима. – А појачавач? Ево, даћу вам две хиљаде…
На улазу у блокове сунце заблиста на полицијским шлемовима. Младићи и клинци се панично разбежаше на све стране. Једино вођу, оног који је ишао први, зграбише два полицајца. Док су му стављали лисице, руке им се сударише – момак је прхнуо као лептир и одлетео, машући црним крилима. Црни Лептир, помислио је пензионер, то је он!
– Јеси ли видео? – упита зачуђено.
– Да. Ухватили су једног.
– Нису. Прхнуо је и одлетео! Црни Лептир!
Старији се загледа у њега.
– Шта је теби? Сунчаница? Какав лептир…?
– Па побегао је. Одлепршао.
– За кога ти навијаш? За блокадере или за ред и мир?
– Навијам за лептире – рекао је и издржао подозрив поглед. – И они су наша деца… И за мир у држави…
Осмотрио је појачавач (чега? Како?). Да га ту оставим? Ипак, мени су га наменили. Платићу им, ако опет дођу…
Из даљине се чула множина повика који су се приближавали. Простор поцепа писак многобројних пиштаљки.
Долазе овамо, упаничио се. Већ је видео око себе мноштво тих младих, пркосних лица која бесомучно пиште и наређују. Потражио је у џеповима – имао је три хиљаде.
Невидљива, бучна колона прошла је улицом изазивајући подозрење и страх. Нико није свраћао до њега. Нисам важан ни као дужник, помислио је.
Опрезно је узео појачавач и, држећи га што даље од себе, понео кући.
Тако су млади, понесени и збуњени, мислио је. Они су као млади свемир који је почео да се шири по неким својим законима. Сви им угађају: родитељи, учитељи, професори, политичари, полиција, спонзори, власт – ко сам ја да им нешто одбијам? Па и ми, зарозаних панталона и лелујава хода, ускоро ћемо зависити од њихове добре воље. Ама, платићу и пет хиљада, само да та њихова будућност буде боља. Они су лептири, видео је, у надмености незнања донеће нам неку истрошену, бившу будућност, а они ће одлетети у зреле године и нас кривити што та будућност није она обећана, из мобилних телефона и са спотова, коју су желели.
-
(0)
Grešni ljudi
1.090 rsdIz sna me budi nešto nalik na stenjanje, škrgutanje zubima, kao da se njime pokušava sakriti težak bol koji je pritiskao i dušu i telo, preteći da napaćenog vlasnika odnese u ponor. Iako sam bila devojčica, od možda tri–četiri godine, nekako sam osetila da se dešava nešto strašno. Soba je bila mračna i hladna, a jedini trag života u njoj bila je moja sestra Caka, sklupčana ispod teškog jorgana, da li zbog zime ili zbog jezivih zvukova.
Ustajem i bosim nožicama bojažljivo koračam po grubom betonu oko kreveta, prilazeći jedinom svetlu koje se probijalo kroz polomljeno stakleno okno na vratima što su razdvajala spavaću sobu od kuhinje. Drhtavim rukama pomeram staru iscepanu zavesu, plašeći se onoga što ću videti. Noge su mi klecale i piškilo mi se od straha i hladnoće, ali se propinjem na prste kako bih bolje videla dešavanje u kuhinji.
Pogled mi pade pravo na stari drveni sto na kome je gorela sveća, obasjavajući mali prostor ukrug, dovoljan da vidim prizor koji će me proganjati narednih šezdeset godina.
Između vrata i stola čučala je moja majka nad lavorom punim krvi koja joj se slivala niz butine. Videla sam kako stiska zube, mršteći se, a glavu zabacuje unazad u bolnim trzajevima, dok ju je duga pletenica šibala po leđima. Rukama je stezala stolicu ispred sebe kao oslonac, kako ne bi pala. Instinktivno sam shvatila da to što se dešava mojoj mami mora mnogo da boli. Noge su je izdale, pa je klecnula, udarajući kolenima o beton uz bolni krik ranjene ptice, dok joj je pohabana cicana haljina pala preko lavora, natapajući se krvlju.
Čula sam prigušeni bes u očevom glasu koji je dopirao izvan vidokruga svetlosti, tih ali preteći, takav da ti se zaledi krv u venama, dok je majku opominjao da ćuti i trpi.
„Prestani kad ti kažem, čuće te deca, a šta ćeš onda da im kažeš?“
Na te reči majka je zajecala. Sva njena dotadašnja fizička bol nije mogla da se meri sa duševnom boli kroz koju je tada prolazila. Šta da nam kaže, shvatila sam tek nekoliko godina kasnije, ali suviše rano za jednu devojčicu. Bio je to abortus, neželjen ali nameran prekid trudnoće, rađen u kućnim uslovima, pod velom tajne, u smrdljivim sobicama priučenih baba, pomoću raznih žica i kukica koje se uvlače u utrobu, u matericu, vrte pa stružu dok ne unište život u njoj. Srećna je ona koja, nakon teških bolova i krvarenja, izvuče živu glavu, ali sramota i tuga je prate do smrti.
Upiškila sam se, a topla mokraća se slivala niz smrznute nožice, grejući ih, i kao da mi je to dalo snage da stavim ruku na kvaku, da otvorim vrata i otrčim kod mame, da je zagrlim, poljubim, pokažem koliko je volim.
„Ne, Jano!“ viknula je moja sestra, hvatajući me za ruke pre nego što sam otvorila vrata, vukući me prema krevetu.
„Nemoj, seko, napravićeš mami batine.“
Poslušala sam je sa nekom krivicom, kao da ništa nisam učinila da bih majci olakšala muke. Pokrile smo se jorganom po glavi, kako se ne bi čuo naš plač. Skupile smo se jedna uz drugu, čvrsto se držeći za ruke, i molile Boga da nam sačuva majku i izbavi je od zloga.
Imala sam mnogo pitanja koja su dugo ostala bez odgovora, jer dečja glavica nije sposobna da prihvati da život nije samo bezbrižna igra. Mislim da sam te noći naglo porasla, izgubivši nevinost deteta pod teretom pravog života čiji sam delić tada videla.
Shvatila sam i zašto moja sestra uvek prva legne u krevet, pokrivajući se po glavi, pokušavajući da zaspi i tako ne čuje razne svađe, batine i zlostavljanje majke. Caka je od mene starija pet godina, pa ne mogu ni da zamislim šta je sve videla, čemu je bila svedok i kako se to odrazilo na njenu psihu.
Sigurno jeste, jer je kao dete bila preosetljiva i plačljiva, ali ko je obraćao pažnju na plačljivo dete, pored svojih problema – pripisivali su to razmaženosti. Kasnije, kada je postala ćutljiva i drska, prikačili su joj epitet „živčana“.
Te strašne noći bila sam joj neizmerno zahvalna na zagrljaju i utehi koju mi je pružala, brišući mi suze ćoškom jastučnice iz koje je izašlo guščje pero. Neverovatno, ali to pero je od tada postalo deo našeg rituala, naša mala tajna uspavanka za laku noć, jer smo se njime naizmenično golicale, smejale i opuštale, ne misleći na to šta će noć da nam donese.
-
(0)Od : Miloš Simić
Srce od ruku
900 rsdUzeo sam olovku i počinjem da pišem. Primetio sam koliko su se slova izmenila tokom svih ovih godina korišćenja. Jedno slovo liči na ono, koje se u svojim oblim završecima transformiše u drugo, a ono četvrto u nizu nestaje pod naletom petog. Tako jedan za drugim, rađaju se znaci sa paralizama, poremećajima, sindromima, sve dok na kraju ne počnu da liče na predmete, stvari, ljude koji me okružuju. Nisam siguran da mogu da se setim svih slova, igraju mi znaci mnogih pisama koje sam u životu video pred očima. Uvek neki blesak prekrije papir. Taj momenat iskoristim da zarežem olovku. Kažu da je hemijska otrovna, da mi je ne mogu dati, da je drvena olovka bolja. Nisam znao da smo čitavo svoje školovanje baratali smrtonosnim napravama, ali eto, ko će ga znati. Toliko nas je na ovom svetu koji se igramo hemijskom olovkom da je pitanje prosto kako nas ima toliko, pa se moraju izmišljati bolesti, ratovi, pogromi i nemiri kako bi nam se brojno stanje smanjilo. Ili su mi dali drvenu olovku zbog svoje magične moći nestajanja? Ne mogu da se setim svih slova definitivno. Mešam ćirilicu i latinicu. Verujem da ovo nikoga neće interesovati. Mada, da li su mi drvenu olovku. Dali su mi i jedan mali kalendar, sa trakom i crvenim okvirom kako bih mogao svakog dana beležiti koji je datum. Sati nisu mnogo bitni. Ne izlazim napolje. I nemam mnogo razloga za to. Ne mogu da se setim nijedne teme na koju bih mogao započeti razgovor sa nekim. Ponovo blesak pred očima. Iako sedim osećam se veoma dezorijentisano za nekoga ko sedi u maksimum pet kvadrata sa malim suterenskim prozorom pri vrhu jednog zida prostorije. Kriv! To je reč koju često slušam poslednjih dana, a ja još uvek nisam siguran zašto i zašto se nalazim u tako maloj, nehumanoj sobi. Samo znam…
– Izvolite, ne duže od 15 minuta.
– Zdravo, Stevo, kako ide?
– Neveselo, mogu priznati.
– Mogu li pogledati ovo do sada?
– Od toliko misli koje mi naviru u glavu ne mogu izdvojiti nijednu kao mnogo bitnu da je zapišem.
– Polako, ovo će biti dug proces. Šta kaže psihijatar, krenuo si kod njega pre dva dana?
– Nekada glava hoće da mi eksplodira od svega i svačega što mi u nju dolazi da nisam siguran da li bi bilo ko to mogao da zapiše, a kamoli ja koji odlučno i veoma svesno mešam latinicu i ćirilicu.
– Jesi li bio kod psihijatra?
– Nešković, ne mogu sada da mu se setim imena. Ali znam da mu asistent toliko često ponavlja prezime da je postalo naporno i iritirajuće.
– Kako je prošlo?
– Konstantno započinje razgovor o tome šta me je navelo da učinim tako svirepo delo, kako sam se osećao i slično. Agresivan je i veoma sugestivan prilikom postavljanja pitanja.
– Da li si izlazio napolje, makar na ručak?
– Ne, donose mi ga ovde. Nemam zbog čega ići napolje. Smeta mi svetlost, ponekad udari takav blesak u prostoriju da ne mogu da izdržim.
– Shvatam, Stevo. Vidi da ne okolišam previše. 25. avgusta izlaziš pred Sud. Ovo će biti pripremno ročište. Piši, možda će ti to pomoći da se setiš nečega. Čega god da se setiš zapiši, stalno zapisuj. Nemoj, molim te, da ti nešto promakne, jer nam je svaki detalj bitan, sve nam je od velikog značaja. Bilo je mnogo nesreća poslednjih decenija u našoj zemlji i okruženju, ali ovakav slučaj nije dugo zabeležen i zato te molim da zapisuješ sve. Jedan stari francuski psiholog je terapiju pisanjem primenjivao na slučajeve u kojima su ljudi gubili pamćenje usled velikog stresa, nesreće i drugih nevolja koje su doživljavali. Njegovi dnevnici sa terapija su svedočili o ogromnim uspesima onih koji su došli na terapiju. Zato piši.
– Pišem… Pitao me je kako sam mogao tako slatko i mirno zaspati posle svega što sam učinio?
– O kome pričaš? O Neškoviću? Ma pusti ti njega. Samo te molim da se suzdržavaš, nemoj dozvoliti da te iznervira ili ne daj bože navede da ga napadneš. Budi smiren, fokusiraj se na pisanje. Fokusiraj se na ono što te čeka, a to je suđenje. A kako bih ti ja pomogla, molim te, ti pomozi meni. Zato sve zapisuj.
– Posetio me je ćaća pre dva dana. Sedi i ćuti. Ljuti, ne znam zašto.
– Gotovi ste.
– Evo završavamo. Izvoli još jednu svesku. Vidimo se za dva dana.
Ostao sam ćutke, glavu sam okrenuo ka suterenskom prozorčiću. Ponekad u njega udari lopta, „bubamara“, tako smo je mi nekada zvali. Bela lopta sa crnim poljima, neki su je zvali i „starka“ mada su starke uvek bile rezervisan termin za patike. Ali eto, ima raznih naziva. Ponekad ta lopta na mene deluje umirujuće i navodi me da mislim o detinjstvu. Sećam se jednog dečaka, za kojeg su mi rekli da me je ujeo za ruku kada sam bio mali. Uvek su moji govorili da su njegovi od zdravog deteta napravili debila. Drugo je to vreme bilo. Tada se pred decom govorilo sve, pušile su se cigarete dok su deca sedela u krilu i uvek se govorilo: „Nemoj ti sad ići i pričati na ulici šta mi ovde govorimo!“ Taj dečak je kroz mali razrez na limenoj kapiji gledao nas kako se igramo na ulici. Vojvođanske ćuprije su velike i prostrane, a travnate površine između dve ćuprije, kanala i trotoara bile su ogromne. Moglo se igrati na male goliće do iznemoglosti. Nije bilo toliko automobila pa su i roditelji manje brinuli da li će nas zgaziti auto ako lopta izleti na cestu. Nekada je lopta letela brzo i jako preko puta, a iza kapije tog dečaka nestajale su oči i videli smo kako grebe po kapiji, kako je lupa dok skače i kako se veseli dok lopta putuje ka njemu i udara po kapiji. Rukama je ispod metalne kapije, koja je udarcima odzvanjala kao crkveno zvono, svaki put grebao kako bi makar dodirnuo loptu. Rovario je ispod te kapije toliko da je razgrnuo zemlju iz dvorišta ka uličnom trotoaru pa im je malo kuče, onaj mali preturač po kantama kojeg smo mi zvali „pacovan“ ili „pekinezer“ pobegao ispod kapije. Posle toga ga nekoliko dana nismo videli kako ćiri kroz prozorče, a duž kapije postavljene su ciglice koje nije smeo pomaknuti. Dugo sam ostao zagledan u prozorčić i pitao se da li ovo da zapišem? Ne znam koliko je uopšte etično da mi jedan tako sjeban život spasi bulju iz govana u kojima je sada.
Odlučio sam ipak zapisati sve to, nakon ručka. Iz tanjira su me gledale oči poslužene ribe, a pipici od zeleniša su u vlagi ribljih sokova počeli da rastu. Prvo su se spuštali niz tanjir kao puzavice, a onda su postali sve mesnatiji i dlakaviji da nije bilo moguće više razaznati šta je u tanjiru bilo posluženo. Šuma koja je izrasla izgledala je mračno, mračnije od malene sobice od ne više od pet kvadrata sa samo jednim suterenskim prozorčetom. Sa stabljika naglo izdžikljale prašume kapao je riblji sok, a iz mraka u gustom rastinju virile su riblje oči, kolutale su onako ispržene i iscurele. Vlaga u vazduhu je postala toliko jaka da se instant osetio miris buđavih zidova, raspadnutih listova pod težinom treseta, a disanje je bilo gotovo nemoguće. Pomislio sam zapomagati, ali to je bila samo munjevita zamisao. Ništa nisam uradio. Sedeo sam u sredini galopirajuće vegetacije nepomičan, kao cvrčak u mesožderki koja se polako zatvara. Upravo tako su i zvučali moji glasovi, cvrčao sam kao i ona riba na tiganju. Ponovo blesak, kao da sam dobio udarac po desnoj slepoočnici. Nastavljam da pišem, detaljišem do nitni na limenoj kapiji, izgriženih zanoktica i ispucalih prstiju i crnila ispod nokata. Zapisujem manično, kao da me neko juri. Postajem svestan cajtnota u kojem sam se našao, postajem svestan…
-
(0)Od : Nenad Maksimović
Ljubavni slučaj bankarskog službenika
900 rsdO PROSEKU (Definicija stanja)
Prosek je najpotcenjenija kategorija postojanja. Ljudi ga se boje, beže od njega ka vrhu ili ponoru, ne shvatajući da je prosek u stvari jedini preostali oblik. Ja živim u toj zlatnoj sredini, tamo gde se ništa ne dešava naglo. Moj život je stabilna linija na EKG monitoru koja pokazuje da je pacijent živ, ali da se sigurno neće popeti na Himalaje, niti trčati maraton.
U poslu kojim se bavim, u banci, prosek je Bog. Bankari obožavaju prosečne klijente. Oni koji previše zarađuju su sumnjivi, oni koji nemaju ništa su opasni po bilanse, ali prosek… prosek je predvidljiv. Proseci uzimaju kredit na dvadeset godina, plaćaju rate na vreme, kupuju auto koji nije ni najbrži ni najlepši, ali zato troši malo. Prosek je gorivo koje pokreće svet.
Prosek je glavni razlog propasti raznih očekivanja. Svi se upravljaju prema proseku koji u stvari ne postoji. Dolazimo do paradoksa da je prosek svako i istovremeno nije niko. Sve u svemu, ja sam svoju nišu unutar tog skupa pronašao. Bar mislim da je tako, a možda samo sebi pravim opravdanje.
Biti prosečan čovek u Beogradu znači biti nevidljiv, a u tome je moć. Dok me Maja optužuje da sam ambiciozan kao lenjivac na grani, ja zapravo samo uživam u činjenici da me niko ništa ne pita. Niko ne očekuje od prosečnog čoveka da spasi svet, smeni vlast, ili da promeni istoriju. Od mene očekuju da budem u kancelariji od devet do pet, da se lažno smejem i uklopim u korporativni ambijent.
JA, KREDITNI SAVETNIK IZ POTKROVLJA (Takoreći moj profil)
Imam trideset i pet godina. Ni malo ni mnogo. Godine u kojima ste još uvek suviše mladi za penziju, a previše stari da verujete u Deda Mraza, da ćete postati rok zvezda ili vrhunski sportista. Moj život se sastoji iz dve zone, dva sveta. Onaj ispod krova na Vračaru i onaj u kancelariji staklene poslovne zgrade u kojoj vazduh nije promenjen od kada je neki lokalni funkcioner na otvaranju presekao svečanu vrpcu. Zahvalan sam koroni što po neki dan mogu da radim od kuće i to pravo često koristim.
Imao sam sreće u životu, nasledio sam potkrovlje od tetke. Ostavila mi je zidove koji mirišu na drvene grede koje celom potkrovlju daju patinirani izgled i dodaju nepostojeću dozu luksuza celom stanu. Znaju ponekad da škripe i pucketaju, ali to samo doprinosi atmosferi. U tom potkrovlju koje delim sa Majom, ja sam kralj jednog kvadratnog metra, moje fotelje. Ona je od teškog drveta, presvučena tamnim, zelenim štofom. Sitan somot, dugih linija koje su se na pojedinim mestima potpuno izlizale od godina korišćenja. Uz nju ide i tabure, verni sluga mojim nogama koje su lagano počele da popuštaju pod godinama i kilažom. Kada podignem noge na njega, prestajem da budem savetnik koji ljudima objašnjava interkalarnu kamatu. Postajem biće koje samo diše.
Moj dan počinje ritualom koji Maja ne podnosi. Sedim u tišini i pijem prvu kafu. Moja uloga u društvu je da budem ljubazan, dosadan i da oko sebe širim iluziju stabilnosti. Ja sam onaj glas koji vas preko telefona podseća da je račun u blokadi i da rata nije plaćena. Kada se vratim na svoj Vračar, kada prođem pored Jekinih vrata i osetim miris profesorovog rinflajša, skidam ljušturu sa sebe. Skidam kataloški osmeh broj četiri i postajem vlasnik sopstvenog vremena. Moja jedina ambicija je da mi pivo bude dovoljno rashlađeno, a cigareta dovoljno duga da pokrije dečju graju iz komšijskog dvorišta.
GEOGRAFIJA DUŠE (Beograd i Vračar kao sudbina)
Beograd je dijagnoza hroničnog stresa. Ljudi puni umora i neuništive nade traju ovde vekovima. A Vračar? Vračar je srce te dijagnoze. Ovde se asfalt ne postavlja da bi trajao već da bi se za koji dan raskopao. Živeti na Vračaru znači pristati da ti je privatnost luksuz koji je vrlo teško priuštiti, ali da ti je bliskost sa strancima zagarantovana. To je mesto gde su pojedine ulice toliko uske, da ako komšije sa suprotnih strana ulice otvore svoje prozore u isto vreme, mogu jedan drugome da promešaju kafu. Vračar je takođe mesto gde Crnogorci gube povratne karte i postaju trajni rezidenti. Primat mu je u poslednje vreme ugrožen Beogradom na vodi, ali ipak među srpskigovorećim Beograđanima još uvek predstavlja najpoželjniji deo grada.
Ono po čemu je Vračar stvarno poseban jeste da ima najmanje parking-mesta po glavi stanovnika. Ta činjenica je doprinela izuzetnoj kreativnosti lokalaca, kada je u pitanju zaštita parking-mesta, a stvorila je i pravi lokalni sport, mešovitu disciplinu koja zahteva nerve od čelika i bešiku od gume – galebarenje.
To izgleda ovako: stigneš u svoju ulicu, ubaciš u drugu, ugasiš radio da ne remeti koncentraciju i kreneš da kružiš. Kružiš polako, koncentrisan, kao galeb koji vreba ribu. Tvoja lovina je pešak koji u ruci drži ključeve. Kada ga primetiš, pratiš ga pogledom, analiziraš njegov govor tela. Da li ide ka kolima ili samo baca đubre? Ako otključa vrata, pobedio si, ti si kralj asfalta koji pali migavac kao navijačku baklju na severu Marakane. Ako samo prođe pored kola, ti si gubitnik koji uz psovku počinje novi krug oko bloka. Vračar je jedino mesto na svetu gde se vozi, ne da bi se stiglo, nego da bi se stalo.
Moje potkrovlje visi nad tim haosom kao osmatračnica. Nije neka visina, ali i sa nje Beograd izgleda kao zakrpljen, pačvork kaput sa svojim zgradama različitih visina, od onih dronjavih iz prošlog veka, ispod kojih je opasno proći, do ultramodernih. Vračar je miris lipa u junu koji pokušava da pobedi miris izduvnih gasova iz džipova onih srećnika koji su našli parking na trotoaru.
-
(0)Od : Gordana Opalić
Na kraju sveta
810 rsdДан је расипао последње остатке светлости када је Ђорђе ушао у школско двориште. Знао је да га на теренима чекају Лаки и Миша. То им је био неки прећутни договор којег су се сви придржавали. Кад се неко не би појавио на теренима навече, сви би знали да се тај вероватно с душом растаје у грозници или са температуром од које изгубиш везу са реалним светом. То је било њихово време, време за „тројицу величанствених“ како су сами себе називали и како су их сви у школи знали. Били су најбољи другови, ортаци из краја који се познају још из времена крезавих осмеха, али то баш и не морамо да спомињемо, јер и није период живота којим би се било ко похвалио.
Иако је сунце журно силазило иза хоризонта, још увек се уличне светиљке нису упалиле. Март је закорачио у Београд и дан је био све дужи што је Ђорђа врло радовало. Није волео зиму, те дуге дане без боја кад хладноћа стеже и дави, кад не можеш да удахнеш а да те плућа не заболе као да си на самрти. Иако је волео скијање, зиму није волео никако и то је свима било чудно. Већ се озбиљно сморио објашњавајући да не мораш волети зиму да би волео скијање и све тако у круг, али није вредело. Никако да схвате да њега одушевљава слобода коју осећа док се спушта низ падину, ти тренуци у којима се време заустави и не постоји ништа друго осим чисте среће која се разлива његовим телом. Али ако би то тако објаснио, постао би главна тема за зафркавање. Лаки би га сигурни пријавио Топићки на литерарну секцију и то би за њега био крај. Дефинитивно. Одбацио је те мисли, одмахнувши главом и журним корацима продужио ка теренима.
Терени су били свима омиљено место за састајање. Ушушкани између околних зграда, заклоњени дрвећем од радозналих погледа, били су рај за ђаке. Поготово оне најстарије, осмаке, који су то место невидљивим знацима означили као своје. Тако је било одувек. Ту седмаци и остали клинци нису залазили. Знало се – кад постану осмаци, наследиће и терене. Било је то неписано правило кога су се сви придржавали. Ђорђе се често сећао колико је завидео осмацима на том месту док је био млађи. Чинило му се да је то најлепше место на свету и мислио је како никада неће доћи време када ће моћи да га назове својим. Па, ево, још који месец и терене ће препустити клинцима да их својатају и да се на њима шепуре.
– Вучеш се као нека тетка – рече му Лаки уместо поздрава.
– Где си, брате! – поздрави га Ђорђе и подиже руку како би се поздравили, као што увек чине. – Где је Миша? – упита, окрећући се и тражећи га погледом.
– Сад ће. Вероватно је опет заглавио са мајком – рече уз осмех. – Добио је кеца из физике, а треба то сад лепо оправдати и сву кривицу свалити на наставницу. А он баш и није пријатељ с речима, као што знамо – настави Лаки гестикулирајући рукама и имитирајући Мишу који покушава да објасни свој неуспех на контролном.
Ђорђе се насмејао замишљајући Мишу у ситуацији коју је Лаки објашњавао, кад се Миша појави у дворишту јурећи као без душе.
– Ало – рече Лаки – човече, као да те ђаволи јуре. Шта ти је, где је запело?
– Брате, нису ђаволи, ал’ јесте оно ђаволско Минино куче – једва је изговорио Миша, борећи се за дах док му је зној цурио са чела. – Kад год ме види, кидише на мене као да сам му смртни непријатељ. Кези оне зубе, лаје и завија, као курјак да је, а не пас. А ја кучиће не волим – рече, стресајући се.
– Милоше Перићу – једва се суздржавајући да не пукне од смеха изговори Ђорђе – Минин пас је пудлица!
– Па шта ако је пудлица – нервирао се Миша – пудлице немају зубе, је ли? Пудлице не лају, не гризу? Е, друшкане мој – вртео је важно главом као да ће изговорити највећу мудрост на свету. – Све што иде на четири ноге и лаје, од мене да се склони. То је најсигурније за све! – рече и рукавом обриса зној са чела.
– То је најсигурније за тебе! – смејући се укључи се Лаки у разговор. – Него, мајсторе, како прође брифинг код Рајке? Како је физичарка овога пута крива за твог кеца?
– Како „како“? – упитно рече Миша. – Као и увек. Даје задатке које ја, бре, не разумем. Трудим се, ево, мајке ми – рече стављајући руку преко срца – трудим се да препишем од Мине. Трудим се из петних жила, али не могу – очајно рече. – Не знам шта треба да препишем. Слова једноставно побегну с папира и шта онда да радим? А и Мина, баш као и оно њено куче, само режи… Тако то ваљда иде. Слично се сличном радује. Само још да почне да лаје и да ме јури – заврши Миша озбиљно.
– Али она нема четири ноге, Мишо – убаци се Ђорђе смејући се наглас. – А ти рече малопре…
– Знам шта сам рекао, знам. И још увек није почела да лаје – сада се и Миша смејао – али ко ми гарантује на неће?
Ђорђе је обожавао и Лазара и Милоша и често би се питао како би изгледао његов живот да му баш они нису другови, да се родио рецимо у Нишу или Прибоју? Али срећом није се тамо родио и био је срећан због пријатеља које има и са којима је прошао све могуће и немогуће догодовштине. Ништа није од њих крио, не би то ни умео, поготово не од Лазара, који је имао сензоре за Ђорђеве мисли и осећања. Увек би непогрешиво знао о чему размишља и шта га мучи. Био је одличан саветник и мудри слушалац, али је ту своју страну показивао само реткима. Био је најбољи ђак у школи, али му то није сметало да буде свима омиљени лик, поготово девојчицама.
Милош је са друге стране био другарчина која је своје велико срце крила иза маске кловна којег је глумио стално. Тако му је било лакше. Имао је проблема са учењем јер је имао дислексију и хумор му је био одлична заштита од исмевања. Нико није могао да се подсмева некоме ко то стално чини на свој рачун. Али и Ђорђе и Лазар су знали колико је несигурности било у Миши и колико се понекад с њом тешко носио.
Ђорђе је био просечан ђак, јер га школа није пуно занимала. Његова мајка увек је говорила да би могао да додирне звезде само кад би хтео. Али Ђорђе то није желео. Њему је било довољно да буде међу пријатељима, само да не би био сам. Самоћа је нешто што га је ужасавало. Шта ће му звезде! Био је јединац својих родитеља, успешне ветеринарке и новинара, који су били на послу по читав дан. Јер су морали. Бар су му тако објашњавали сваки пут. Мајка, јер је морала бринути о болесним животињама, а отац у сталној потрази за вестима. Трудили су се они да му своје одсуство из његовог живота надоместе путовањима, скијањем на Алпима, летовањем на Балију, али Ђорђе је само желео да не буде сам. А то није умео да им каже ни покаже, јер му је тако тешко било да призна да је усамљен. Било му је потребно да они буду ту, звезде га нису занимале, а ни Алпи ни Бали.
– Јуче је разредна говорила о матурској вечери – рече Лазар одједном. – Tребало би да се договоримо са ким ће ко ићи.
– Мени је свеједно – рече Миша – Могу и са тобом и са Ђолетом – озбиљно изговори, гледајући нетремице једног па другог.
– Човече! – рече Лаки, ударајући се руком по челу – Нећеш ићи ни са једним од нас двојице!
– Како мислиш нећу ићи са вама? Него с ким ћу ићи? – упита искрено забринут.
– Па ићи ћеш с неком девојчицом, ваљда – убаци се Ђоле.
– Са девојчицом? – шокирано понови Миша. – Ја да идем са девојчицом? Ви нисте нормални! – рече готово уплашено. – Не идем ја ни са каквом девојчицом. Само још треба да ми кажете да сте све са Мином договорили и да и оно ђаволско куче треба с нама да водимо – подизао је тон, изнервиран и озбиљан као никада до сада. – Неће моћи, пријатељи! – подиже претећи прст. – Неће моћи!
– Мишо, брате, полако, шта ти је? – покуша Лазар да га смири. – Тек је март. До јуна има још времена. Знаш ли ти шта све до јуна може да се догоди? – упита га.
– Шта? – тужно га погледа Миша.
– Све – рече Лазар, спустивши му руку на раме – да се заљубиш, да на матуру одеш с најлепшом девојчицом на свету. – Заћута Лаки – И ништа. Да се ништа од тога не догоди и да тројица величанствених оду на матуру заједно, без девојчица. – Миша се лагано осмехивао.
– То ми се више допада – рече. – Шта ће нам, браћо, девојчице? Оне ти само закомпликују живот до те мере да пожелиш да одеш на крај света да се сакријеш.
Ђорђе му приђе и седе до њега, стављајући му руку на раме. Разумео је његову узнемиреност. И сам се тако осећао сваког дана. Било је довољно да само помисли на њу и да све око њега престане да постоји, да му прсти на ногама утрну и језик му се свеже. Поред ње је редовно као нем. Има слику, али нема тон. Он отвара уста, али гласа нема. Једном га је тако питала да ли проверава како се осећа риба на сувом. Замислите! Ђорђе се само окренуо и отишао да не би у земљу пропао од блама. И сад треба да је пита да иду на матуру заједно? Како да не! Нема шансе! Опет је осетио како му фали ваздуха.
Стварно, како се осећа риба на сувом?
-
(0)Od : Zoran Rosić
Nagon, podstrek, damari i zvuci
900 rsdευχαριστώ
Atinska noć traje dugo. Započinje u Plaki, završava se – s onim najlepšim što od nje ostaje – u sećanju. Plaka je puna noćnih restorana sa specijalizovanim programom za strane turiste, sa izvrsno spremljenom ribom, odličnim vinom podneblja („Retsina“) i buzukijem. U Plaki se, međutim, mogu pronaći i male kafane s limenom pećicom u sredini prostorije, gde domaćin sprema musaku od zelja, iznosi na stolove masline i sir, i svoje ružičasto vino. Kad počne pesma, stolovi se spajaju i svi sede u polukrugu oko pećice i malog podijuma za igru. Najlepša među Atinjankama, u maslinastoj haljini, ustaje tada i počinje s plesom na tom malom prostoru između stolova. Svetlost je prigušena, u polumraku njeni se pokreti približavaju suštini igre, a njeno lice, isprva nežno, detinje, postaje strogo, kao isklesano, nedostupno lice Telemahove majke. Na kraju svog nastupa ona kleči, opuštenih ruku i povijene glave, potom se pridiže oslanjajući se o moje koleno i koleno moje žene, Marije, pokupi s poda u oduševljenju bačene joj cvetove, okruni s njih latice i razbaca ih svud po stolovima. Najlepši među Atinjanima (Patroklo), na nagovaranje ostalih mladića, sad stidljivo izlazi na podijum, ne igra već seda na pod da otpeva staru grčku pesmu; iznad njegove glave domaćin pažljivo naliva u čašu vino, i on, u pesmi, otpija prema onom ko ga je počastio, spuštajući pogled prema podu. Čaša posle dugo stoji na ivici podijuma; blesne na momente od nekog zalutalog, praskavog plamena. Najednom, pesma prestaje… Jedan tužni mladić, Klajos, s crnim florom na rukavu, bez reči ustaje od stola i igra, s bolom što ga lice ne iskazuje, u tišini, sa zanosom podjednako odmerenim i za sreću i za tugu, onako kako je igrao Grk Zorba!
Kad smo odlazili odavde, Klajos, koji je bio u žalosti za preminulim ocem, pozdravljao se sa muzičarima, gostima i domaćinom kao s dugovremenim prijateljima, i dok je svima, pa i nama, čvrsto stiskao ruku, ja sam s njegovih usana nekoliko puta pročitao reč: sreća! Zaborav sve leči, a pesma i igra su najbolji način zaborava, jer u njima čovek se seća samo onoga što voli. Grci pesmu podređuju igri, oni su u pokrete ugradili sećanje, sećanje i na dobro i na zlo, na tugu i sreću; njihova igra je suština a pesma samo dekor.
Ostali su nam još, posle Plake i sirtakija, dugi ponoćni sati da razmišljamo o tome kako se ceo život sadrži u jednoj jedinoj ovakvoj noći; da dugo lutamo poluosvetljenim gradom u koji se uvlače jutarnja izmaglica i tišina svojstvena metropolama u ove sate, da razmišljamo o sudbini Grka koja se s njima poigrala ostavivši im, od svekolikog bleska, samo ponos i osetljivost, i jedan već odasvud i od svih razgrabljen duh prošlosti; da u praskozorje otkrivamo Atinu kao golemu postelju s prozračnim baldahinom; svetlost u prelomu; belasanje Akropolja pod svetlima reflektora; treperenje žućkastog neona na hotelu „King Jason“; ritam jednog svedenog disanja, pred buđenje. Na balkonu naše hotelske sobe uskliknuo sam: ευχαριστώ! – reč kojoj nisam znao značenje i koju pre toga nikada nisam izgovorio; reč iskrslu iz pradetinjstva kao njegov simbol, reč koju sam nasledio i koja je deo mene samog kao i to pradetinjstvo.
-
(0)Od : Žikica Grbić
Pod krovovima Beograda
1.000 rsdЦиле голубар
Циле голубар се небројено пута опекао о ситуацију коју није могао да контролише. Та ствар се понављала и понављала и он то није могао да предупреди, а у себи би увек говорио: „Е, сунце ти калајисано, зар опет?“ Нахранио би и напојио голубове, а онда их посматрао са уског платоа испред ограђеног дела. Сишао би притајен у двориште и пратио оне који су се припремали за узлет. Као да то никада није видео. Чекао би и меркао, а онда кривећи врат до бола гледао узлет, лет и прелет, све се крећући уназад. Тако је излазио на улицу и калдрмисани део тротоара, све поглед упирући ка висини. Тада би се дешавало оно што је нервирало. Уличица је била кратка и уска са ређе засађеним дрвећем, али ту испред излаза увек би се нашао неко кога би закачио раменом, куком, некога очепио или благо одгурнуо. Једном је скоро пао преко дечијих колица, извињавајући се унезвереној мајци која би уз врисак застала и намакла марамицу на уста. Од тада стоји или седи, на платоу испред обновљених кавеза и одатле све прати. Цигарета је догоревала. Ретко је повлачио дим, јер је дуван био лош тако да су цигарета, а и он изгледа једва чекали да све догори што пре. Црна берза. Нема времена да се проба. Шверцер што преко воде из прека доноси дуван, брзо преда и брише назад. Добио си то што си добио па пуши. Размишљао је шта са голубовима. Како са храном? Све се окомило на њих. У кавезу не могу бити вечито. Морају летети. Ако крену да лете тек тада су у опасности. Има оних који их из обести гађају, без икакве потребе и повода, оних за које би били добар оброк, копцу који се обрушава, оном сиромашном коме уморан падне пред ноге или оном што мјауче прегладнео, напуштен и офуцан. Много разлога за прогон. И где ће они? Прогон, одвратна реч. Најтеже је што се сваки прогон оправдава па и овај што почиње да се одиграва пред нашим очима. Прогон људи јер су другачији у размишљању, односу према раду, у вери и традицији, скромни. Рећи „један голуб мање – више“ је тешко. Али, рећи „један човек мање – више“, то је пут ка крвавим рукама. Запалио је цигарету, ону за коју душа каже да је одвратна. Шта ће, зависи од дима па какав год да је. Погледао је у прозор стана на мансарди омање трошне зграде где се Исидор скрива. Тршави мали Иса, сада скоро момак. Онизак и стасит, темељан што би се рекло. Морао је да чами у полупразном стану, да живи живот како зна и уме и да се једноставно сналази. Врата од стана, а и поштанско сандуче, били су обележени. Жути знаци. Неко је проказао или се сазнало преко очевих докумената. Морао се примирити. Неки добронамерни људи су помагали. Мајстор Милан који је на крају улице имао пекару, примао га је да повремено ради. Тако је нешто зарадио, а и имао да поједе. Пре свега бурек, јер је ово била позната бурегџијска радња. Долазио би обично ноћу када је кришом утрчавао у радњу са задње стране кроз тетка Савкину башту. Спремао би најчешће кочанике од клипова кукуруза за ложење, а и снопове шишљика. Слагао је по пет комада, везивао чврсто савитљивим узицама, лозама из врзине и постављао их усправно, недалеко од пећи. Чистио је и дугачке даске на које су постављани умешени хлебови да надођу, пре убацивања на загрејани ћерпич усред велике пекарске пећи. Желео је да једног дана ступи у суседну просторију где се хлеб месио. Ту, уз мајстор Милана, има још један, старији, насмејан, бео од брашна, румен, са честим погледом на имању пљоснату флашицу. Иса није могао тамо почети да учи јер се преко дана морао притајити. Иако још није било општег прогона, сви који су носили жуте, пришивене звезде, морали су се полако повлачити, скривати и бити ненаметљиви. То је било због тога што су упозорења бивала све опширнија и чешћа. За оне са звездом забрањено је ово, ускраћује се оно, мења се то и то, а највећи страх је изазвала забрана за вожњу превозним средствима по граду, трамвајем, аутобусом. Окупатор је то успео да претвори у прекршај и тако добије могућност да те људе хапси. Постајало је све горе и горе. Многи су се бунили и негодовали. Чинило им се као да неко улази у заједничку башту и вади насумице плодове исте, људске врсте, водећи се неком различитошћу само њима знаном. Нестајале су комшије, пријатељи до јуче на заједничкој животној стази, а пред очима се одигравала пљачка, отимање станова, развлачење имовине, уништавање свега што је тим људима припадало. Али успомена се није гасила. Почело је спашавање свега што се могло и како се могло.
– Шта би са твојим оцем? – упитао је Циле једнога дана, мада је скоро све претпостављао и делимично знао.
– Ваљда је негде на пловидби по овој нашој великој реци… ко ће га знати – одговорио је Иса.
– Неће те заборавити…
– Неће, то је сигурно… чекаћу…
– Мораш Исо променити место. Пописали су све ваше станове, знају све.
– Знам, али где ћу?
– Тамо код мене где су голубови, иза кавеза, има простор у тавану, можеш ту… друго и најважније.
– Знам, знам, немој то да ми говориш.
– Исо, мораш.
– Да чујем, немој, не желим да чујем… да ће неко.
– ‘Оће, богами, ‘оће… проказаће те неко намерно, измислиће да си нешто урадио и упашће ко бесни пси.
– Мислиш тако…
– Зато што смо подељени, једни тамо, једни ‘вамо и сиромашни, многи би за мало нечега све продали…
– Богами…
– Ето, пођи од првог комшије па надаље: ћуте, мудрују, чешу бркове, процењују…
– Ипак нису сви…
– Нису, има ко хоће да помогне, урадио је страх што разумем, али не знаш које им је у глави.
– Па, први комшија је тетка Савка… зар њој да не верујем… храни ме, ту је увек…
– Кажем, не знаш које им је у глави, шта је човек у данашње време спреман да уради за кило шећера, брашна или комад сапуна…
– Па не знам…
– Дај Боже да грешим, али морамо повести рачуна… прелазиш код мене још колико сутра, спреми ствари неопходне у неки кофер и сутра увече прелазиш.
– Па добро.
– Немој да будеш лењ па да одуговлачиш.
– А мајстор Милан?
– Све остаје по старом, само ћеш бити код мене у тавану.
– Много му дугујем.
– У реду, дугујеш, пусти сада то о твом животу да се ради, идемо даље, преживи и имаћеш мајстор Милана.
– Хвала ти за све ово што си донео…
– Једи и уживај, а онда спреми све што сматраш да ти је важно.
– Ово је моја кућа, ту сам се родио, како да је напустим?
– Мораш, потреба је да преживиш, тако се једино можеш вратити.
– Мајци сам обећао.
– Она је већ дуго покојна, ако нас одозго види сигурно све одобрава. Чуваћеш ову кућу најбоље тако што ћеш се склонити док све ово не прође… ајде мисли сад на наш договор.
-
(0)Od : Nebojša Stanković
Stradalnici i pobednici
1.090 rsdБасна и Риђан
Чврсто сам стегао рукама око врата то троглаво створење, а ногама сам га обухватио испод пазуха не бих ли се одржао на његовим леђима. Није махало крилима, само их је држало скроз раширеним, лебдели смо. Његове три ружне главе се одједном претворише у једну лепу девојачку, са дугом плавом косом везаном у кике. И тело јој се преобрати.
– Што ме стежеш толико? Нисам ти ја Басна – прозбори гласом девојчице, који ме неком чудном чаролијом врати у рану младост.
Лето 1978. године, Коњички клуб „Чемерник“ у Сурдулици. Део летњег распуста провео сам заједно са Урошем код његовог ујака. По његовом наговору реших да научим да јашем. Тренер ми је дао Басну, мирну кобилу, била је ждребна. Њу су најчешће давали почетницима. Недељом је било у плану теренско јахање. Био сам смирен и сигуран у себе, већ десет дана сам редовно тренирао. Иза мене је Урош јахао Грома, црног пастува. Њему је ово друга сезона. Чуо сам када му је тренер напоменуо да никако не сме да ме претекне, али нисам разумео зашто. Лагано смо каскали, чврсто сам држао узде и нисам дозвољавао Басни да крене у галоп, а она то онако дебела није ни хтела. А онда је Урош избио испред мене и потерао Грома у галоп, ваљда му је досадило каскање. Басна се одједном пропела на задње ноге и јако цимнула главом, нисам успео да задржим дизгине, испали су ми из руку. Она је пружила врат и дала се у галоп за Громом. Урош се окренуо према мени и раширио лице у широки осмех, подбоо је Грома и додатно га ошинуо бичем. Дохватио сам дизгине и покушао да привучем главу кобиле и савијем врат како бих је зауставио, али није вредело, једноставно је била јача. Претило је да испаднем из седла. Извукао сам ноге из узенгија и преместио се испред седла, буквално сам јој лежао на врату. Стегао сам чврсто ноге око њеног тела, а рукама обухватио врат, прсте сам јој уплео у гриву. Галопирали смо прво преко неке ливаде а потом кроз шуму. Урош би се само повремено окретао, колико да види да ли сам још увек на кобили.
Окренули смо три круга. Када бисмо пројурили поред наших тренера они су истрчавали испред коња, махали рукама и покушавали да их зауставе. Није вредело.
Након трећег круга Басна се вероватно уморила и напокон стала. Осетила је мирис пастува, зато Гром никако није смео да да буде испред ње, јер је вероватно он отац њеног ждребета.
Тренер је пришао Грому и Урошу, замахнувши јако песницом. Помислио сам да ће одаламити Уроша, међутим, ударац је завршио на Громовој глави. Коњ се затетурао и клекнуо на предње ноге. Тренер га повуче јако за узде, подиже на ноге и узјаха.
– Овако треба и с људи – обрати се свима – кад неће слушају. Удри и одма’ ујаши, да знајев ко је газда!
Побȏ га је ногама и потерао у галоп. Добро га је изморио, кад су се вратили коњ је био обливен белом пеном.
Откуд ова, или ово, зна за Басну, прође ми кроз главу.
– Знам ја и за оног јадног риђана у Дубову што га убисте на правди Бога – прочита ми мисао. – И никада се не загледај у мртво око. Стиже те на оном авиону у Врелу, али детелина те сачува. Шоле је некако знао за око, зато ти је и дао. Али је њега узело.
Из Зубиног потока преко Мокре Горе прелетели смо до Дубраве и Истока. Лебдели смо изнад равне Метохије. Ено Црвеног крша и мог Врела. Све куће су нове офарбане у бело, црепови се црвене, воћњаци процветали, ливаде озелениле. Али зашто је пусто, не видим никога, чак ни стоку, све је празно. Уместо цркве Светог Николе угледах високи минарет, као ракета се уздиже право према нама, имам утисак да се окреће и прати куда летимо. Хоће ли да пуцају? Створење испод мене је сада био прелепи крилати риђан, нагло направи широки лук и окрете према Пећи, као када авион хоће да избегне непријатељску ватру. Прођосмо Бањицу и он поче нагло да се спушта. То је Дубово, препознах ливаду иза Сеоског дома где је била наша ратна болница. Опет је ту нека војска. Смрачило се. На пањевима поред шупе седела је група војника, пушили су и гласно причали. Па то је Шоле, али нема мене, то није оно вече када сам помагао лекарима. Шта хоће овај риђан, зашто ме је довео овамо?
Док смо кружили риђан опет постаде оно биће са три главе. Накезише се, а она десна проговори:
– Нађе ли шта испод кревета, Колонело? – протресе се и нагло окрену на леђа. Нисам успео да се задржим, падао сам право на оне војнике.
-
(0)Od : Zoran Škodrić
Praznina peščanog sata
1.360 rsdHubert
Nik izađe iz bara i uvuče glavu u jaknu. Duvao je hladan vetar koji ga malo otrezni. Zapalio je cigaretu i pogledao na sat, bilo je oko dva noću. Neću da uzmem taksi, pomisli, to je manje od pola sata peške, malo da se izluftiram. I krete polako u pravcu svog stana. Već kod prvog ćoška pokaja se što pre nego što je krenuo iz bara nije otišao u toalet. Pripišalo mu se, a i gorušica u stomaku poče da ga muči. Trebao sam da se ispovraćam, pomisli, neću izdržati do kuće. Hladan vazduh ga je terao na povraćanje sve više a zadnjom mukom je sputavao bešiku. Okrete se oko sebe, par kola je prolazilo. Ugleda ispred sa leve strane malu uličicu. To mi je spas, pomisli, verovatno ima neki kontejner za đubre ili neko mračno mesto. Uđe u sporednu uličicu i sa olakšanjem vide ogroman kontejner i iza njega mrak. Okolo ni žive duše. Otkopčavajući šlic zađe iza kontejnera, saplete se o nešto, pade i opsova, petlja mu popusti i on se ispiša ležeći preko neke crne kese sa đubretom i poče da povraća. U tom momentu jak blesak baterijske lampe osvetli mu lice. Između dva povraćanja on vide da to našta je pao nije velika kesa đubreta nego čovek u nesvesti. Osvetli ga još jedna lampa i Nik vide dva policajca sa uperenim pištoljima kako mu se oprezno približavaju vičući: „Stani! Ne mrdaj!“ Odveden je u policijsku stanicu, slikan, izvađena mu je krv, dobio je dve kafe iz automata da popije a dežurni detektiv ga je ispitivao već treći put jedno te isto. Dali su mu da telefonira i on pozove Larija koji mu je poslao svog advokata. Oko sedam sati advokat Majkl se pojavio lično. Nik ga vide kako prilazi prijavnici pogrbljen a ono malo sede kose bilo je zalizano na brzinu. Majkl pogleda Nika na klupi i uđe u kancelariju za detektive. Kroz staklo Nik vide kako se Majkl pozdravlja sa detektivom i sede na ponuđenu stolicu. Nije čuo šta su razgovarali ali vide da je detektiv objašnjavao nešto a Majkl je klimao glavom. Nik je pretpostavio, problem je verovatno čovek preko koga je pao. Neki ubijeni kriminalac? Ili žrtva? Ili ko zna ko? Verovatno sumnjaju na Nika. Nika zabole glava od tih misli i zamoli za aspirin. S mukom se diže i ode do toaleta. Policajac koji ga je čuvao pođe sa njim. U toaletu Nik se pogledao u ogledalo. Strašno. Upale oči, neobrijan, sav ispovraćan, popišan i zgužvan. Umio se hladnom vodom i popio je aspirin i vratio se na klupu. Kroz staklo vide kako Majkl telefonira, jednom, pa dvaput, pa detektiv sa nekim razgovara. Onda vide kako je Majkl potpisao neke papire, diže se, rukova se sa detektivom i izađe iz kancelarije. Ne zastajući, idući prema vratima i ne gledajući u Nika reče: „Ajde Nik, idemo kući!“, i izađe napolje. Nik se diže polako, pogleda oko sebe, i krete za Majklom, niko ga nije ni pogledao ni zadržao.
Majkl zaustavi svoj auto ispred Nikovog stana i reče:
„Ovih dana svratiće neko od mojih pomoćnika da sa tobom pripremi neke papire da bismo ovu epizodu pravno završili.“
Nik izađe iz kola, bilo je već devet sati ujutru.
-
(0)Od : Goran Došen
Vetar i prašina
1.000 rsdI
April 2019.
Vetar je milovao njenu kosu dok je lizao slanu nit koja se spuštala iz njenog oka. Taksiju je potrebna cela večnost da pređe poslednjih nekoliko metara do mesta gde je stajala. Nije marila. Postoje stvari strašnije od večnosti. Biti bez izlaza, biti zatvorenik sopstvenog života gde se zidovi uzdižu visoko izvan pogleda. U takvom životu svaki pokušaj da se kroz pukotinu u zidu nazre ono iza, završavalo se kaznom.
Ušla je u taksi i rekla svoju adresu. Automobil je zabrujao jače, ostavljajući iza sebe u malom oblaku prašine, na drugoj strani ulice, prozore banke na čijem su se staklu ogledala velika slova sivog zdanja Ginekološko-akušerske klinike.
„Šta je dom?“, upitala se. „Krov? Prozori? Zidovi? Ne, to je samo kuća, prazna ljuštura. Objekat izgrađen od hladnog građevinskog materijala. Dom je nastanjen ljudima ispunjenim ljubavlju. Tu je uvek toplina, jer ko ljubav ima, ljubav i zrači. Kada kuća postane dom zidovi se udalje, a ljudi približe. A sada…
U taksiju je vladala tišina. U njenoj utrobi vladala je praznina. Nema više ničeg. Praznina se otima i širi, kao da želi da pobegne i ispuni svet. Zidovi njene materice više nisu dovoljno jaki da obuzdaju neispunjenost. Rukama je pritisnula stomak dok se pod dlanovima grčila praznina.
Sada je sve gotovo i nazad se nije moglo. Učinila je ono što je morala. Ta činjenica joj nije donela olakšanje. Ako olakšanja nema, da li je onda njena odluka zaista ispravna? Onda je postala svesna kuda ide, kome ide i gde se vraća i njena odluka je opet dobila oslonac, da bi ga u sledećem trenutku krivica izmakla i ona se tako našla u spirali u kojoj sve gubi smisao i ništa nije jasno, a opet, nešto se moralo učiniti.
***
Proleće je ove godine, bilo neobično. Vetar je duvao često, ali oblaka skoro da i nije bilo. Dani su bili prohladni, ali sunce, kao provučeno kroz lupu, peklo je po koži.
U ovom sasvim običnom gradiću, postoji sasvim obična ulica. Ne razlikuje se od drugih sličnih ulica ni po čemu. Ni previše kratka, ni previše duga. Široka je taman koliko treba, sa zasadom drveća na obe strane. Iako niko sa sigurnošću ne može da kaže, izgleda da je upravo to drveće razlog zbog koga nosi svoje ime: Šumska ulica.
U toj običnoj ulici, na broju sedamnaest, nalazi se jedno neobično zdanje. Trospratna zgradica koja podseća na četvrtasti kornet okrenut naopako. To zdanje, kao svoju kuću napravio je trgovac Jevrem Popović još davne 1928. godine. Možda je bolje reći da je tu kuću sagradio Krstan Popović, Jevremov otac, kao venčani dar sinu koji se oženio godinu i po dana ranije. Kao i svi mladi ljudi i novopečeni mladenci imali su potrebu da se odvoje u nešto što bi nazvali svojim.
Tako je nastala ova kuća. Istina, građena je pomalo megalomanski, ali trebalo je pokazati ko su Popovići. I pokazalo se. Takve kuće, veličinom i oblikom nije bilo na daleko.
Očekivalo se da se kuća napuni ljudima. Prvo potomstvom, onda poslugom i gostima. Kao pripadnicima više klase, Popovićima se nametala dužnost da kreiraju sadržaje društvenog života, naročito u ovoj sredini, pa je prizemlje kuće sa svojim salonima služilo upravo toj svrsi. Noblesse oblige, davno bi rekli.
Ubrzo nakon onog rata, kuća je nacionalizovana i preuređena. Svaki sprat postao je zaseban stan, a prizemlje je izdeljeno na dve stambene jedinice. Prohujale godine, epohe i stanari, na kući su ostavili trag, svedočeći tako da nema ničega što je stalno i nepromjenljivo. Ti tragovi, ipak, ne mogu da sakriju da je i sada nakon devedeset i jedne godine, vitalnost ove starice na zavidnom nivou.
Život na ovoj staroj dami ostavio je bore koje ona nosi sa ponosom. Godine su joj donele ljupkost, kao kakvoj otmenoj grofici koja je svom trećem dobu dodala i mudrost. Ovo zdanje se i danas izdvaja od svoje okoline.
Nema više imanja koje joj je pripadalo, ali još uvek bdi nad ovom ulicom poput svetionika na ulazu u luku. Još uvek se ističe, prekrivena patinom vremena, kao siromašni pripadnik starog plemstva obučen u pohabanu i izbledelu odeću za koju se jasno vidi da je nekada bila izraz velikog bogatstva.
Gospodština i sad izvire iz mahovinom obraslih zidova, mestimično oljuštene fasade, crvotočne prozorske daske, pa i onog nevešto zatvorenog balkona na prvom spratu. Te sitne nedostatke nastale prežvakavanjem zuba vremena, kavaljerski zaklanjaju dva platana ispred ulaza.
Neko bi upitao, po čemu je ovo zdanje neobično? Ono nije neobično zbog svoga oblika ili veličine, već zbog svojih stanara. Tu živi jedna udovica, stanuje jedan pesnik, obitava Nada, Napoleon od dva metra i još neki.
-
(0)Od : Jadranka Milenković
Heteros
1.090 rsdIzabrala sam da živim sama. Mislim, ili sam nekad mislila, da je to najbolji izbor, skoro isto kao ne izabrati ništa. Ne plašim se donošenja odluka, ili posledica koje iz toga mogu proizaći, nego volim osećaj koji pruža situacija u kojoj je bilo koja mogućnost još uvek otvorena preda mnom. Nije to sloboda, ali svakako nije ni neodlučnost. Zadržavam pravo da promenim tu odluku ako poželim. Uprkos tome šta može slediti kao neizbežna posledica jednog takvog izbora, nisam usamljena. Ne podnosim sažaljive poglede, ni otvoreno pokazivanje da ja zapravo još uvek ne pripadam ljudima, jer se za tu pripadnost moraju rađati novi ljudi i o njima voditi briga. Pamtim da su tako govorili stari, ali ne bih da govorim o tome koliko nedostojnih te velike reči – čovek – rađa decu i unesrećuje ih.
Lanac zavisnosti, sadizma i mazohizma: rađamo vas jer ste nam potrebni; došlo je vreme da i mi nekom pokažemo sve ono što su nama radili naši roditelji, da neko zavisi od nas, da njime manipulišemo, da ga dresiramo, primoravamo da nam pokazuje zahvalnost, da budemo žrtve i gospodari. Nemamo svoj život, pa ćemo živeti vaš. Jednog dana reći ćemo vam: Sve smo učinili za vas, i to nam je hvala? Pitaćemo vas: Čija ste vi deca? Vaša smo, mamice i tatice, cvrkutaćete. Dakle, onda znate šta vam je činiti. Slušajte nas. Samo nas slušajte. Ponekad i nemojte, da imamo zbog čega da patimo, kolutamo očima, imamo glavobolje, pijemo lekove za smirenje, žalimo se rođacima i prijateljima. Inače, život bi nam bio jednoličan, i ni nad kim, što je važnije, ne bismo uspostavili moć. Sve je to za vaše dobro. To boli nas više nego vas.
Volela bih da jednog dana sa sigurnošću utvrdim da su mogući drugačiji odnosi.
To još uvek ne znači da meni ljudi nisu potrebni. Zaista može da me oduševi dobar razgovor. Verujem u prijateljstvo, ukoliko je ono sagovorništvo, bez preteranog mešanja u život sagovornika. I, ako je moguće, bez jakih emocija, ljubomore, prebacivanja. Čežnja, strast, drhtanje, strah od napuštanja, suze, kršenje ruku, molbe, odlasci, pomirenja? Ne volim melodramatičnost. Nije to intelektom izabrana pozicija; ja to fizički ne mogu da podnesem: navre mi osećaj gađenja, jeza i potreba da pobegnem. Ne mogu ni preglasno pričanje, gestikuliranje i lupanje o sto da podnesem, kao ni dodir tuđih tela u autobusu. Izbegavam napadne govornike koji se unose u lice sagovorniku i drže ga za nadlakticu da im ne pobegne. Žrtva oseća njihov dah, oseća kako ga omamljuju i uvlače u svoj svet, kako gubi kontrolu nad svojim kretanjem, kako mu klecaju kolena i kako će ga u sledećem trenutku progutati nešto nalik na velikog pauka. Ne volim ni kikotav smeh, ni visoke glasove žena koje imaju naviku da u razgovoru jake emocije izražavaju prelaskom na sve više tonove, kao u nemuzikalnoj, izopačenoj operi bufo. Sklanjam se od frajera koji se kočopere, galame i glasno psuju. Sve me to na neki način gotovo fizički vređa, kao šamar. Iako oni silom ulaze u moj svet i ne mogu se nikako izbeći, ja ipak ne mogu zažmuriti i zapušiti uši, iz pristojnosti, a osećam da treba zaštititi ovo malo neograđenog duhovnog prostora od takvih skrnavitelja.
Zato sam izabrala da živim sama, na periferiji, u stanu koji iznajmljujem još od svoje dvadesete. Gastarbajter, čika Bora, iznajmio mi ga je povoljno jer i ne može tražiti više: samo još pet, šest kuća, i grad se završava. Put na koji pada svaki moj pogled kroz prozor vodi u meni nepoznata planinska sela, a zatim, verovatno, završava negde u planini. Njime se ne produžava do drugih, većih gradova. Put koji vodi u bespuće; moram priznati, ima nečeg zavodljivog u tome.
Prvo što mi se dopalo pri razgledanju stana u prizemlju kuće, koji sad već smatram svojim, bili su prozori, daleko veći nego što je uobičajeno za ovaj kraj. U svojoj ljubavi prema velikim staklenim površinama, čika Bora je na poslednjem spratu kuće polovinu stana ostavio bez spoljnih i unutrašnjih zidova. Obložio je taj deo kuće samo teškim, neprovidnim staklom. To je velika prostorija za proslave. Tu bih volela da živim; sviđa mi se osećaj odeljenosti od sveta samo tankom opnom, kao što je zamućeno, tamno staklo („ja-vas-vidim-a-vi-mene-ne”).
Iako se ne mogu pohvaliti živopisnim pogledom na okolinu iz prizemlja, ipak nisam stavila zavese na velike prozore stana. Kuća je dovoljno udaljena od ulice, radoznalci ne mogu viriti kroz prozor, a ja volim da povremeno bacim pogled ka spoljnom svetu dok čitam. Pisma prijateljima obično sam otpočinjala opisom sveta koji vidim kroz prozor bez zastora. Traktori i mercedesi. Beda i sjaj. Nanosi snega. Rascvetale breskve. Mir predgrađa. Nedaleko je i pruga, nezaobilazni zvuk kloparanja voza i njegova jaka piska pri ulasku u grad. Toga se ne bih nikad odrekla; volim taj zvuk i pomisao na vozove. Vagon nekog prastarog voza čije jednolično, uspavljujuće, ritmično tandrkanje donosi mir, jedino je mesto kojim bih zamenila svoj skroviti stan, čak i kad ne bih znala gde taj voz putuje.
To što želim da napišem nešto o sebi i drugima, stvarima o kojima razgovaramo, ili o kojima sama sa sobom razgovaram, nije posledica usamljenosti. Zašto ne bi bilo obrnuto? Možda je samovanje proizišlo iz potrebe za pravim razgovorima, iz želje da se pravi razgovori zaštite, da se ne pretvore u nešto što se nije tražilo. Samoizabrano zatočeništvo može biti odraz strahopoštovanja prema svemu što je pravo, odraz visoko postavljenih ciljeva u smislu potrage za pravim ljudima, razlozima življenja i odnosima. Uostalom, da li treba da postoji opravdanje ili razlog svima jasan i dostupan, kojim se objašnjava potreba da se nešto zapiše i tim činom prekine ćutanje? Umesto izraza „prekid tišine”, nesvesni deo mog bića ponudio je formulaciju „izvinjenje za ćutanje”. Tumačim to strahom da ne probudim i opteretim sopstvenu savest, jer sam svojim ćutanjem povredila, prevarila, izneverila nekog, otežala nekom život, zbunila ga, navela na pogrešan trag, ugušila nečiju emociju, okrenula leđa započetoj rečenici, ostavila u vazduhu prijateljsku ruku koja se pružila. Možda je neko želeo da čuje neizgovorene reči i bio otvoren za razgovor, koji je prestao da postoji pre svog nastanka, baš zato što sam se odlučila na samovanje na periferiji: prijatelj odan tišini, kome je ćutanje bliže od nasrtanja, traženja, probijanja tuđih ograda i menjanja tuđih navika, ili namernik sasvim drugačiji, koji ćutanje uopšte ne razume, već ga, kad mu bude pruženo kao odgovor, doživi bolnije i teže nego najtežu reč. Ovih par stranica mogu biti poruka ispisana za onog ko je spreman da traži sagovornika tamo gde se pogled baca na put koji vodi u bespuće.
-
(0)Od : Stevan Carić
Dnevnik ludila
900 rsdPet minuta kasnije ponovo smo u jugiću. Dok vezujem pojas, motor automobila kašlje poput strastvenog pušača.
„Mukica“, kaže Ivana i uključuje radio.
„What’s love got to do with it?“, zapita nas Tina Tarner istog trenutka.
Ispuštam uzdah koji bi nadglasao poletanje helikoptera.
„Promeni ako ti se ne sviđa.“
Lenjo pružam ruku i obrćem točkić na aparatu dok ne pronađem stanicu na kojoj se ne emituje muzika. Isprva pomislim da je na njoj u toku izveštaj o stanju na putevima. Spikerka govori tihim, uspavljujućim glasom kako je na Brankovom mostu potpuno zaustavljen saobraćaj, te da su mnogi ljudi napustili svoja vozila u želji da vide o čemu je reč. Prema poslednjim informacijama, policija je uspela da stupi u kontakt sa roditeljima mladića koji se popeo na ogradu i preti da će skočiti.
„Neki moj sapatnik“, kažem.
„Bože dragi, šta se to ovih dana zbiva?“
Bog joj ne odgovara. Ne čuje dobro, mobilni mu nije u dometu, fiksni je isključen zbog neplaćenih računa, a imejl zatrpan ponudama za povećanje penisa.
Ubrzo stižemo na odredište. Izlazim iz kola i posmatram svoj budući dom – sivu, oronulu četvorospratnicu. Sam pogled na nju u meni izaziva neopisivu teskobu. Između dva prozora u prizemlju šepuri se grafit „Vreme je za BUNT“, koji daje kakvu-takvu notu živosti ovoj turobnoj građevini.
Po ulasku unutra, obraćamo se portiru.
„Da, da, očekivali smo vas“, klima glavom i diže telefonsku slušalicu.
Na zidu iza njegovih leđa stoji kalendar, čiji vrh krasi ime klinike. Jun 2014. godine je u znaku Junga, koji je prikazan na fotografiji kako sedi za radnim stolom i drži lulu u ruci.
„Direktor klinike doktor Čapljić će odmah sići“, izveštava nas portir.
Pomenuti doktor se pojavljuje nedugo zatim. Ima oko četiri banke i liči na Šona Konerija iz vremena dok je glumio Džejmsa Bonda. Razvlači širok osmeh, od koga se Ivana momentalno topi poput snežne pahulje na toplom dlanu. Svečano objavljujem nepobitnu istinu: Sve su žene iste! Klara bi ga, garant, zaskočila već na stepeništu!
Ivana počinje da mu izlaže moj slučaj, a ja stojim do nje i buljim u svoje patike kao da me se to ič ne tiče. Razmišljam da li je kasno da uhvatim maglu. Nekada sam bio poprilično hitar. U školi sam nekoliko puta zaredom osvajao drugo mesto na krosu. Iz cele generacije samo je Buč bio brži od mene.
Iznenada osetim nečiju šaku na ramenu. Doktor Koneri, razume se!
„Pozdravi se sa sestrom, pa da ti pokažem tvoju sobu.“
Ivana se suzdržava da ne zaplače.
„U redu je. Ne idem u rat“, nevešto je tešim.
„Ne brinite“, kaže joj Koneri.
„Doći ću prekosutra da te posetim“, obećava mi Ivana.
Ne pokušavam da je odgovorim, jer znam da bi bilo uzaludno.
„Hajdemo sad nas dvojica“, govori mi Koneri.
Penjemo se na prvi sprat, ulazimo na dvokrilna vrata i skrećemo levo. Ispostavlja se da je moja soba na samom kraju hodnika. Od dva kreveta u njoj, jedan je već zauzet. Na njemu leži neko kompletno pokriven.
„To ti je cimer, Zoran, iliti srpski Maradona. Nije mu bilo dobro nakon ručka, pa je rešio da odrema. Imaš li mobilni kod sebe? Moraću da ti ga konfiskujem, takva su pravila. Ali, moći ćeš da koristiš klinički telefon.“
Vadim mobilni iz džepa i predajem mu ga.
„Ti se danas odmori, a sutra ćemo već popričati o svemu“, kaže i izlazi iz sobe.
Spuštam torbu i prilazim prozoru na kome su sa spoljne strane postavljene metalne rešetke. Soba gleda na dvorište klinike kojim dominira drvo guste krošnje. U njegovom podnožju nalazi se klupa sa naslonom na kojoj sedi sredovečna žena i čita knjigu.
Maradona se budi kasno uveče. Dok vraćam u neseser četkicu i pastu za zube, polako se izvlači ispod pokrivača.
„Ćao“, promumla.
Pokriva se i nastavlja da spava.
-
(0)Od : Mika Altun
Nesporazum
1.000 rsdNakon još jedne polubesane noći, zahvaljujući trileru sa elementima horora koji mi je zapao prošle nedelje, te sam par puta ustajala da proverim vrata i prozore po stanu, ustajem jedva spremna za novi ponedeljak, da čujem koji su mi izbori ovog puta zapali. Ponedeljkom je sastanak na kojem se definišu zadaci i ciljevi za predstojeću nedelju. Rebeka ih definiše.
Međutim, na iznenađenje svih iz tima, sastanku se ovog ponedeljka pridružio i gospodin Ričard Džonson, direktor i vlasnik lično. Ne sluti na dobro, je naravno moja prva misao.
„Dobro jutro svima, nadam se da ste se lepo odmorili za vikend i spremni ste za nove avanture.“
Mhm, da baaaš. Odmorna, čila, vesela i ni malo paranoična. Moje misli nastavljaju dalje nekontrolisano da divljaju u pravcu otkrića razloga njegovog prisustva. Lakše bi i brže bilo da sam samo slušala šta je čovek imao da kaže, ali izgleda da je moja koncentracija još na nivou hrčka koji mota točak. Samim tim sam uspela da propustim njegov govor i prenem se iz misli kada čujem njegov glas.
„Gospođice Hil?! Da li je to u redu?“
O, Bože šta ću sada? U bunilu sam kao da sam upravo sletela kroz dimnjak. Bezmalo verovatno tako i izgledam. Ali ono što mi još više privlači pažnju je kako Rebeka izgleda, jer je crvena toliko da izgleda kao da će pući svakog trenutka. Na njenom je licu ispisan bes i zavist. Zavist? Usmerena ka meni? Zašto bi pobogu ona meni imala da zavidi?!
„Oprostite?“, kažem posramljeno pokušavajući da se priberem, smislim opravdanje za svoju mentalnu neprisutnost i način da saznam o čemu se, dođavola, ovde radi?
„Nadam se da će Vaša pažnja biti u boljoj formi ako prihvatite ovaj predlog gospođice Hil!“, reče Ričard zajedljivim tonom.
„Samo me je na tren prekinuo email sa naznakom „hitno“, ali se ispostavilo da i nije toliko bilo, izvinjavam se, imate moju punu pažnju!“ Sranje, nadam se da nisam još više uprskala.
„Pitao sam se da li bi Vi mogli biti dobar izbor za istraživanje španske obale, a s obzirom da sam čitao dosta recenzija na Vašem blogu verujem da bi to i te kako umeli da predstavite tako da svako poželi da bude na tom „rajskom“ mestu.“
„Oh, hvala Vam. Zaista sam zatečena…ali kada kažete „istraživanje španske obale“, je li reč o nekom novom romanu?“
„Pa, jedino ako sami ne napišete jedan dok ste tamo!“, reče Ričard smejući se.
„Nisam sigurna da sam Vas najbolje razumela?!“, pitam krajnje sramežljivo jer se bojim da moj hrčak i dalje mota i da mi je nešto jako bitno ovde promaklo.
„Sada ću objasniti!“, reče Ričard odlučno, a meni je pao kamen sa leđa, jer nije moj propust. Usredotoči se sada Daria, govorim sebi i stavljam se u mod apsolutne koncentracije.
„U svetlu sve češćih akvizicija i različitih poslovnih sporazuma…došli smo i mi do nove ideje za saradnju i proširenje posla. Došlo je do dogovora da se kroz naš časopis vrši reklama i prodaja aranžmana za Španiju, gde imaju jednu od svojih vila za smeštaj. Ispostavilo se da većinu Britanaca privlači španska obala. A Vaš zadatak, gospođice Hil, će biti da svojim pisanjem taj broj interesenata udvostručite, minimum. Kako biste imali kompletan uvid u područje i istražili sve lepote koje ima da ponudi bićete tamo mesec dana! Put i boravak u navedenoj vili su Vam naravno pokriveni. Uz to, možete povesti i svoju plus jedan osobu. Ovo istraživanje je zaista važno i trebalo je da ga obavimo Rebeka i kasnije bih se i ja pridružio, ali iz nekih ličnih razloga to neće biti moguće. U svakom slučaju boravak je plaćen i predviđen za dve osobe, pa ako će Vam biti lakše da lutate u društvu, samo izvolite. Šta god…samo donesite priču koja će kupiti, ovo je jako važno! Je li to u redu? Mislite da ćete moći?“
Srce mi lupa ubrzano, crvena sam i zbunjena, ne znam šta da kažem. Ali mi se vraća prekor s početka na moju koncentraciju pa kako ne bih ponovo pokvarila utisak uzbuđeno kažem – „Naravno, možete računati na to!“
„Odlično! Krećete narednog ponedeljka. Rebeka će Vam preneti sve detalje. Srećan put na Kosta Bravu, gospođice Hil!“
Sa tim rečima je napustio sastanak, a ja sam ostala zureći u tačku na zidu prekoputa raširenih usta.
-
(0)Od : Dunja Kovač
Muškarci
810 rsdČIKAGO
Dobila sam pismo od alternativnog pozorišta u Čikagu. Pravo pismo, koje je stiglo poštom na adresu mojih roditelja. Madam Kovasch, stajalo je između ostalog, naše pozorište je prihvatilo Vašu dramu, bićemo počastvovani da budete gost na premijeri. I dalje, traže broj računa za uplatu honorara.
Sa ovim pismom odjurila sam kod Zelenog.
– Idemo u Čikago! – vikala sam. – Bićemo slavni, ti i ja, dušo!
Ali Zeleni je našao je izdavača koji je samo jedno od njega očekivao: da završi roman i da mu rukopis dostavi u određenom roku. Zato je dao otkaz u „Bludnom sinu“, taj posao mu je oduzimao previše vremena.
– Ne mogu – rekao je. – Ovaj roman mi je važan. – I dodao setno: – Ti i ja smo uvek u raskoraku. Nikada se nećemo sresti.
Kakva jednostavna istina. Bila sam tužna danima. Protok vremena je nezgodna stvar na koju ne obraćamo pažnju, već ga se tek ponekad setimo, obično kada bude kasno i kada se događaji više ne mogu preokrenuti i vratiti unazad. Možda bih uradila drugačije da mogu vratiti vreme? Možda bi i Zeleni otišao drugačijim putem?
Uglavnom, sada smo tu gde smo: on vreme cedi i računa od obroka do obroka, gledajući kako se zalihe novčanica tope baš u fioci u kojoj bi trebalo da rastu gomile tekstova koje piše. To je proces koji podseća na peščani sat, jer ako vreme troši na razmišljanje o poslu, uostalom i na sâm rad, za pisanje će mu ostati malo vremena. Sa druge strane, ako prilježno radi na stvranju zaliha novca rukopisi će ostati tamo gde su i bili, u njegovoj glavi, neotisnuti na papir, na kome treba da se nalaze ako želi da živi kao pisac. A ja se spremam da odem u Ameriku, ostavljajući ga siromašnog i samog.
Nevolja je što ni pristojnog izvora zarade, niti bilo kakvog drugog posla za njega nije bilo. Zato je oberučke prihvatio ponudu da postane portir na dve noći nedeljno u fabrici nameštaja. Meni, budući zaposlenoj u gradskoj ustanovi kulture i sa dobrom platom, ovo nije izgledalo kao dobro rešenje. „Zarađujem dovoljno novca za oboje, ne moraš da radiš te glupe poslove ako ne želiš“, govorila je iz mene moja savest, nesvesna da time buši ionako mekani mehur njegovog samopouzdanja.
Intenzivno sam se družila i sa Feđom, u čijem prisustvu me nisu hvatale seksualne bubice. Zeleni i Feđa se nisu poznavali. Pričala sam jednome o drugome i obratno ali se nisu sretali. U principu, žalila sam što nisu bili dva u jedan, odnosno jedan frajer sa dva lica. Zašto ne postoji tip Feđine otmenosti i manira, a da u sebi poseduje i ludilo Zelenog?
Feđa je voleo da cuga a ni ja nisam bila bolja. Pijančili smo po kafanama oko Save i Dunava, od Zemuna pa do Ade. Reke su moja parohija, govorio je. Na njihovim obalama propovedao je čitajući mi poeziju Bukovskog i govoreći vatreno o Karveru i Fanteu, a ja sam slušala širom otvorenih usta, očiju i srca, gledajući ga zaljubljeno poput kokoši. Bilo je nečega u njemu što je odavalo muškarca starog kova, kakvih sve manje ima na zapadnoj hemisferi. Mogla sam da budem s njim i na pustom ostrvu, mogli smo da budemo poslednji ljudi na svetu, opet bi sve bilo isto.
A tek Zeleni. Svoj najveći talenat, socijalnu inteligenciju kojoj bi lisice pozavidele, pretakao je u sopstvenu književnu poetiku, posmatrajući međuljudske odnose kao umetnost i nadahnuće. Delovao je, šireći oko sebe atmosferu na koju se kao muve za govna lepio polusvet iz Savamale. Na njegovim čitanjima poezije su uz pesnike i kritičare bili prisutni i ribolovci, čamdžije, portiri, policajci. I svi oni su ga obožavali.
-
(0)Od : Vladimir Kolarić
Džesi i ja
900 rsdЏеси ме је звао када нисам био ту. Односно кад нисам био на мрежи, можда читава два дана телефон нисам повезивао на интернет, а он ме је звао преко видео позива на вотсапу. Ништа посебно нисам радио та два дана, просто ме је мрзело да проверавам мобилни, лаптоп ми је ионако био стално укључен и нисам био одсечен од света. Али од Џесијевог, бар за та два дана, јесам.
Јер Џеси за мене као да је живео на сликама и екранима, на мрежама, у једном потпуно другачијем свету од мог, од овог нашег – телесног. Ако би нестало струје и свих тих сигнала који премрежавају свет, мислио сам, и он би просто нестао, као да га никад није ни било, осим у нашим сећањима, мислима или сновима… али зар и сад има разлике?
Његова удаљеност није била само физичка, као некога ко живи у Америци и због посла често путује, већ пре као некога ко живи у некаквом потпуно другачијем свету, другачијој реалности, толико другачијој да можда и не постоји.
Али знао сам да су све то мистификације, залудни снови усамљеника који друштво тражи међу утварама, сенима, у које често, у својим мислима и жељама, претвара и реалне људе.
А Џеси – Џеси Палиостро се звао – био је и те како реалан. Његову слику ми је послао мој пријатељ из Тексаса, Камден Смит, са којим сам се само једном у животу видео, у Равени, а после смо се годинама прилично редовно дописивали и гледали и слушали преко видео-позива. Џеси се, кад је имао седамнаест, пријавио на аудицију на Камденов алтернативни кратки филм, који је снимао у Даласу, са неком блесавом идејом о духовима америчких староседелаца који се окупљају на месту Кенедијевог убиства, певају и плешу обредне песме.
Чим га је видео, Камден је хтео да му да улогу, али Џеси је после аудиције једноставно нестао, број телефона који је оставио био је непостојећи и Камден је почео озбиљно да сумња да ли је икада заиста видео тог високог и витког, чупавог и смеђег младића сањивих очију. Или му је само личио на некога, конкретно на његовог школског друга Алертона, којег је већ одавно изгубио из вида, а са којим је неко време, током раних разреда средње школе, био блиска душа.
Тај филм, стицајем разних околности, Камден никада није снимио, уместо тога је урадио један сасвим солидан документарац о хришћанским панкерима у Хјустону, а онда је, неке две године касније, сасвим случајно налетео на Џесија, на забави код неког филмског продуцента, а која је укључивала у модну ревију костима инспирисаних америчким андерграундом. Џеси се појавио међу манекенима, одевен у стилу Џоа Далесандра из филма Флеш, и изазвао је општу помаму међу окупљенима, и мушкима и женскима, који су код домаћина одмах почели да се распитују ко је „слатки и тужни Џо“, и да ли му је потребан неко да га утеши. Продуцент је објаснио како не зна ништа, да је моделе изабрала агенција и да могу да питају самог „Џоа“, пошто су модели позвани да се после ревије придруже забави.
И наравно, не треба ни да кажем да је, бар по Камденовој причи, Џеси опет нестао, а да нико није зна када и где. А онда га је, трећи пут, срео поново у Хјустону, у продавници плоча, загледаног у плочу Флитвуд Мека и наизглед потпуно одсутног. Камден није хтео да му се јавља, мислећи да га овај не би ни препознао, али момак је, као нечим привучен, подигао поглед и широко му се осмехнуо, а онда му пришао и загрлио га. Рекао је како му је жао што није глумио у његовом филму и како му много свидео документарац о панкерима. И даље је шушкао док прича и деловао исто онако љупко, као сасвим мало дете, са неким бескрајним поверењем које је разоружавало.
Овај пут Џеси није нестао, отишли су заједно на кафу и сендвич и договорили се да он свакако глуми у Камденовом новом филму, посвећеном његовом изгубљеном другу из младости Алертону и њиховом кратком, али, како га је Камден видео, духом прожетом пријатељству.
Тај филм још није снимљен и у овом тренутку не знам да ли ће бити, али Камден је остао у контакту са Џесијем Палиостром, који је у међувремену постао изузетно успешан модел, између осталог главна муза чувеног модног и уметничког фотографа Леа Фалучија.
Камден ми је причао о њему и ја сам ускоро почео да га пратим преко мрежа, његове фотографије, модне спотове, али и спотове за неколико меланхоличних песама које је у међувремену снимио у стилу софт-рока седамдесетих, у којима никада не отвара уста, него само тако хода плажама или празним и широким улицама и повремено гледа у камеру својим погледом сањивог детета, веселог и бескрајно тужног у исти мах, увек са златним привеском у облику срца око врата.
Испоставило се, међутим, и да је Камден Џесију причао о мени и овај је пожелео да ми се јави. Рекао је да ће ми се јавити преко вотсапа или већ некако, и ја сам био сав устрептао, неколико дана сам непрестано држао мобилни у приправности. Али неколико месеци је прошло од тада и ја сам већ престао да се надам, мада никад нисам заборавио на то обећање да ћу макар на кратко изаћи из свог скученог света и удахнути мало свежег ваздуха, за који сам из неког разлога мислио да ће ми га донети контакт са Џесијем Палиостром.
Деловало је као да ће то бити још једна од мојих неуспелих жудњи за дубоким и испуњеним пријатељствима, сновима о прожимању које укида наше свакодневне окове, о тим светлосним нитима између људи, које превазилазе границе времена и простора. И који су често биле окидач за моје писање, још давно док сам писао још нешто осим збрзаних чланака за сајтове у распону политичких до религијских, тезгарошког писања дијалога за сапунице и канцеларијских извештаја писаних окошталим бирократским језиком, који ми је неповратно покварио стил, а можда и читав живот. Док сам писао нешто што ме је грејало и за шта сам веровао да може да греје и друге.
А онда се Џеси ипак јавио, али ја нисам био ту. Узвратио сам му позив, више пута током наредна два дана, али овај пут он није одговарао.
Трећег дана је његов осмехнути лик ипак засијао на екрану мог мобилног телефона, са сунцем, пешчаном плажом и мирним морем у позадини, и ја сам се понадао да од тада за мене све ипак може бити потпуно другачије…















