Grešni ljudi

1.090 rsd
Odlomak iz knjigeGrešni ljudi

Iz sna me budi nešto nalik na stenjanje, škrgutanje zubima, kao da se njime pokušava sakriti težak bol koji je pritiskao i dušu i telo, preteći da napaćenog vlasnika odnese u ponor. Iako sam bila devojčica, od možda tri–četiri godine, nekako sam osetila da se dešava nešto strašno. Soba je bila mračna i hladna, a jedini trag života u njoj bila je moja sestra Caka, sklupčana ispod teškog jorgana, da li zbog zime ili zbog jezivih zvukova.

Ustajem i bosim nožicama bojažljivo koračam po grubom betonu oko kreveta, prilazeći jedinom svetlu koje se probijalo kroz polomljeno stakleno okno na vratima što su razdvajala spavaću sobu od kuhinje. Drhtavim rukama pomeram staru iscepanu zavesu, plašeći se onoga što ću videti. Noge su mi klecale i piškilo mi se od straha i hladnoće, ali se propinjem na prste kako bih bolje videla dešavanje u kuhinji.

Pogled mi pade pravo na stari drveni sto na kome je gorela sveća, obasjavajući mali prostor ukrug, dovoljan da vidim prizor koji će me proganjati narednih šezdeset godina.

Između vrata i stola čučala je moja majka nad lavorom punim krvi koja joj se slivala niz butine. Videla sam kako stiska zube, mršteći se, a glavu zabacuje unazad u bolnim trzajevima, dok ju je duga pletenica šibala po leđima. Rukama je stezala stolicu ispred sebe kao oslonac, kako ne bi pala. Instinktivno sam shvatila da to što se dešava mojoj mami mora mnogo da boli. Noge su je izdale, pa je klecnula, udarajući kolenima o beton uz bolni krik ranjene ptice, dok joj je pohabana cicana haljina pala preko lavora, natapajući se krvlju.

Čula sam prigušeni bes u očevom glasu koji je dopirao izvan vidokruga svetlosti, tih ali preteći, takav da ti se zaledi krv u venama, dok je majku opominjao da ćuti i trpi.

„Prestani kad ti kažem, čuće te deca, a šta ćeš onda da im kažeš?“

Na te reči majka je zajecala. Sva njena dotadašnja fizička bol nije mogla da se meri sa duševnom boli kroz koju je tada prolazila. Šta da nam kaže, shvatila sam tek nekoliko godina kasnije, ali suviše rano za jednu devojčicu. Bio je to abortus, neželjen ali nameran prekid trudnoće, rađen u kućnim uslovima, pod velom tajne, u smrdljivim sobicama priučenih baba, pomoću raznih žica i kukica koje se uvlače u utrobu, u matericu, vrte pa stružu dok ne unište život u njoj. Srećna je ona koja, nakon teških bolova i krvarenja, izvuče živu glavu, ali sramota i tuga je prate do smrti.

Upiškila sam se, a topla mokraća se slivala niz smrznute nožice, grejući ih, i kao da mi je to dalo snage da stavim ruku na kvaku, da otvorim vrata i otrčim kod mame, da je zagrlim, poljubim, pokažem koliko je volim.

„Ne, Jano!“ viknula je moja sestra, hvatajući me za ruke pre nego što sam otvorila vrata, vukući me prema krevetu.

„Nemoj, seko, napravićeš mami batine.“

Poslušala sam je sa nekom krivicom, kao da ništa nisam učinila da bih majci olakšala muke. Pokrile smo se jorganom po glavi, kako se ne bi čuo naš plač. Skupile smo se jedna uz drugu, čvrsto se držeći za ruke, i molile Boga da nam sačuva majku i izbavi je od zloga.

Imala sam mnogo pitanja koja su dugo ostala bez odgovora, jer dečja glavica nije sposobna da prihvati da život nije samo bezbrižna igra. Mislim da sam te noći naglo porasla, izgubivši nevinost deteta pod teretom pravog života čiji sam delić tada videla.

Shvatila sam i zašto moja sestra uvek prva legne u krevet, pokrivajući se po glavi, pokušavajući da zaspi i tako ne čuje razne svađe, batine i zlostavljanje majke. Caka je od mene starija pet godina, pa ne mogu ni da zamislim šta je sve videla, čemu je bila svedok i kako se to odrazilo na njenu psihu.

Sigurno jeste, jer je kao dete bila preosetljiva i plačljiva, ali ko je obraćao pažnju na plačljivo dete, pored svojih problema – pripisivali su to razmaženosti. Kasnije, kada je postala ćutljiva i drska, prikačili su joj epitet „živčana“.

Te strašne noći bila sam joj neizmerno zahvalna na zagrljaju i utehi koju mi je pružala, brišući mi suze ćoškom jastučnice iz koje je izašlo guščje pero. Neverovatno, ali to pero je od tada postalo deo našeg rituala, naša mala tajna uspavanka za laku noć, jer smo se njime naizmenično golicale, smejale i opuštale, ne misleći na to šta će noć da nam donese.

Категорије: , , Izdavač:
Korice: Jasmina Đumić – Grešni ljudi

Grešni ljudi Jasmine Đumić porodična su hronika koja se kroz četiri generacije vraća sve do dalmatinskog krša i Prvog svetskog rata.

Kroz priču se provlače brakovi sklopljeni otmicom, porodično nasilje koje se prećutkuje, abortusi po sobicama priučenih žena, rad od jutra do mraka – i, uprkos svemu, humor, vedrina i neuništiva odanost među sestrama. Grešni ljudi su istinita hronika jedne porodice, ispričana glasom ćerke koja se vraća četiri generacije unazad da bi razumela odakle počinje nesreća njene kuće.

Jasmina Đumić ne sudi svojim junacima: ona nastoji da pokaže razumevanje za njihove nevolje, iako jasno ističe nasilnike muškarce u porodičnom stablu. „Svi smo grešni, ali nehotičan greh lakše se oprašta“, stoji na jednom mestu ovog romana o očevima koji ne umeju da vole, o majkama koje tuđe grehe primaju bez otpora, i o praštanju kao jedinom nasleđu koje se isplati ostaviti potomcima.

Jasmina Đumić rođena je 1962. godine u Barajevu. Završila je medicinsku školu i četrdeset godina radila kao pedijatrijska sestra. Piše od mladosti: dnevnik, ljubavne pesme i kratke priče. Danas je u penziji, posvećena unucima, slikanju i pisanju.

Presing, 2025 · roman · 310 str. · 20 cm · ISBN 978-86-6198-132-6

Težina 0,36 kg
Autor

Recenzije

Trenutno nema recenzija.

Be the first to review “Grešni ljudi”

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *