Shop
-
(0)Od : Ivan Đurđević
Atopija
900 rsd-1 Uvod
Sistem za traženje nestalih osoba funkcioniše sasvim precizno. Otkako dnevne novine više ne izlaze, beleška o nestanku se najpre objavljuje na društvenim mrežama. Za početak, vest sadrži samo osnovne informacije, teze koje mogu biti koordinate nečijeg života. Javnost se o detaljima obaveštava kasnije, putem internet portala sa zabavnim sadržajem.
Jedna od takvih objava, čija istinitost nije do kraja utvrđena, ali je izazvala poprilično interesovanje javnosti, glasi ovako:
N. N. (52), razveden, otac dvoje dece, službenik u privatnoj kompaniji, bez jasno utvrđenih fizičkih i psihičkih poremećaja, bez upečatljivih karakteristika. Poslednji put viđen na sistemu sigurnosnih kamera: 21.5. u 21:25 na železničkoj stanici. Nakon ulaska u voz gubi mu se svaki trag. Poslednja osoba sa kojom je kontaktirao: Nepoznato.
Kada se vest objavi i podeli, primenjuje se uobičajena procedura. Službe traganja prvo koriste konzervativne metode: proveravaju signal mobilnog telefona, onda čip na ličnoj karti. U 92 odsto slučajeva, ni jedno, ni drugo nisu ni od kakve pomoći. Ali procedura je takva i ovaj se korak mora poštovati.
Kad mobilni i lična karta ne pomognu, u algoritam se ubacuju svi ostali dostupni podaci o nestalom. Specijalni policijski tim za traženje ljudi ima na raspolaganju bazu od čak 12.487 pojmova – psihofizičkih osobina i stanja, karakternih crta, sociopatskih i psihopatskih devijacija, društvenih i političkih stavova, materijalnih, socijalnih i obrazovnih statusa, fobija i kompleksa, seksualnih afiniteta, ličnih interesovanja, talenata i brojnih „nekategorizovanih vrlina i mana“, koji mogu biti deo ličnosti nestalog. U slučaju N. N. (52), u inicijalnom izveštaju, algoritam bi mogao, ali ne bi nužno morao, da izabere neke od sledećih pojmova:
Visoko obrazovan, srednje situiran, razveden. Asocijalan, nekomunikativan, dislektičan. Atoničan, atopičan, apatičan. Agorafobičan, ohlofobičan, dismorfofobičan. Netolerantan, neprijatan, nepouzdan. Blago erektilno disfunkcionalan, disomničan, hipohondričan. Kritičan, duhovit, ciničan. Razdražljiv, plašljiv, paranoičan. Melanholičan, sentimentalan, patetičan. Antiglobalista, ateista, antimodernista.
Ti podaci se kasnije prosleđuju medijima, koji ih sastavljaju u rečenice, zatim u tekstove i tako pažljivo i detaljno sklapaju priču o životu nestalog prenoseći je uz pretpostavke koje bi doprinele atraktivnosti priče, samim tim i većoj pažnji javnosti.
Statistika govori da postoji bitna razlika između nestanaka muškaraca i žena. „Muškarci beže, žene se kriju“ – piše doslovce u jednom od priručnika – „iako su efekat i manifestacija nestanka kod oba pola isti – nema ih, nisu dostupni ljudima oko sebe“. Beleži se i ovo: „Kod osoba muškog pola razlog nestanka krije se u njihovoj okolini, kod osoba ženskog pola, taj razlog je uglavnom u njima samima“.
Međutim, da li je baš uvek tako? Jer, ovo je samo matrica, mogući skup podataka koji se ubacuje u softver. Cilj je da algoritam od datih pojmova izbaci potencijalni scenario nestanka, a onda se po tom obrascu dalje traga, uz pomoć prikupljenih informacija iz medija i sa društvenih mreža. U slučaju N.N. (52), svakako bi bila ostavljena i mogućnost samoubistva, mada statistika pokazuje da ono više ne dominira kao konačni ishod nestanaka. Radikalni teoretičari ljude novog doba nazivaju dvostrukim kukavicama: „Suviše slabi da se bore, nedovoljno hrabri da sebi presude“. I još kažu: „Moderna vremena nemaju svog Kirilova.“
Ljudi nestaju na najrazličitije načine. Prisilni nestanci – primitivni oblici kriminala poznatiji kao otmice – gotovo su iskorenjeni u Evropi. Razvojem tehnologije i policijskih metoda poslednjih godina takvi slučajevi se veoma lako rešavaju. Za razliku od dobrovoljnih nestanaka, o kojima se već čitavu deceniju razvijaju posebne doktrine i sukobi mišljenja psihologa i kriminologa. Zabeležena je prava pandemija nerešenih slučajeva nestalih ljudi. Za njih važi pravilo – onaj ko ne želi da bude nađen, obično u tome uspe.
Kako nestaju oni koji ne žele da budu pronađeni? Najefikasniji, ali najkomplikovaniji način jeste promena identiteta. Može se iscenirati smrt, zamesti trag i nastaviti život negde daleko pod drugim imenom, sa izmišljenom prošlošću, sa lažnim ispravama, uz izgled promenjen plastičnim operacijama. Ovaj vid nestanka karakterističan je za milijardere pred bankrotom, kriminalce visokog ranga i pripadnike tajnih službi.
Neki nestali ljudi se jednostavno predaju. Može to biti posle stresnog događaja u životu, a može doći i samo od sebe. Postaju skitnice, beskućnici bez imena i prošlosti. Lutaju dok ne skončaju negde od gladi, zime, zaraze ili dok im se jetra ne raspadne od ogromne količine lošeg alkohola koja ih spasava od užasa svakodnevice. Niko ih ne pita ko su i odakle dolaze, ljudi se klone njihove sudbine, plašeći se da grozota koju vide ne pređe na njih. Zato je moguće da takvi zauvek ostanu nepronađeni, čak i kada im telo u kojem su boravili bude zatečeno u nekoj rupi, sasvim ohlađeno ili već dopola trulo. Jer, nekada ljudsko telo ne ostavlja jasne tragove o boravku čoveka u njemu.
Ima i onih koji prosto pobegnu u divljinu daleko od civilizacije. Njih ne treba mešati sa umišljenim umetnicima, lažnim ekscentricima ili bolestima zavisnosti nagriženim slavnim ličnostima, koji iz razloga pomodne duhovnosti i lažne ekološke svesti nalaze svoj dom u bogato opremljenim planinskim kućama ili na prostranim ravničarskim salašima. Ne treba ih brkati ni sa monasima, koji samo beže iz jednog sistema u drugi, nastavljajući da robuju u pokori, poštujući pravila. Ne, ovde se radi o istinskim odmetnicima od civilizacije, otuđenicima koji traže izbavljenje u samoći i razgovoru sa drvećem i životinjama. U tom naoko regresivnom procesu, jedni poremete umom, a drugi, moguće je, pronađu spasenje i suštinu.
Praksa beleži i slučaj čoveka koji se, bežeći od sveta, zaključao u sopstveni podrum i tu skončao, jer čitavih šest meseci niko od rodbine, prijatelja i poznanika nije imao potrebu da ga vidi i čuje. Bio je uporan da istraje u svojoj nameri, izdržao je dok je imao zaliha hrane i vode. Psiholozi koji su u medijima komentarisali slučaj, tvrdili su da on zapravo nije hteo da nestane, već je imao želju da bude pronađen. Ali, to je već neka druga tema…
„Izgubljeni ljudi“ su, međutim, posebna priča. Ovaj pojam zvanično je ušao u udžbenike psihologije i socijalne patologije, a zatim i u policijske izveštaje, početkom četvrte decenije 21. veka. Ne postoji tačno definisan pojam „izgubljenih ljudi“, jer je njihovo fizičko postojanje uglavnom potvrđeno i jasno locirano, ali u otuđenom stanju. Jedan deo „izgubljenih“ vremenom pređe u kategoriju „nestalih“. Većina ipak zauvek ostane „izgubljena“. Broj onih koji se pronađu ili koje pronađu predstavlja statističku grešku. Nauka o „izgubljenim ljudima“ još je u razvitku, ali čitavi timovi naučnika od Oksforda i Harvarda, do tajnih laboratorija u tundrama Sibira, rade na izučavanju te pojave.
Ono što je za sada nepobitno utvrđeno – statistika kaže da kategorija „izgubljenih“ danas obuhvata oko 13 odsto svetske populacije. Iako neki izveštaji uveravaju da među pobornicima hrišćanske desnice, stanovništvom Kine i u državama u kojima vlada šerijat nisu zabeleženi slučajevi „izgubljenih ljudi“, istina je da na planeti ne postoji zajednica koja odoleva ovoj pošasti.
-
(0)Od : Mladen Vuković
Pesme o ljudima
600 rsdParadoks SSSR
Možda i ponajveća
paradoksija sistema
koji je nosio ime SSSR,
konvergencija ekstrema
u slavu Života i Smrti
ogleda se u tome
što su se na jednom kraju
velike zemlje
monumenti Tanatosu
podizali u kolhozima i gulazima
uz vapaj i ropac
a na drugom
monumenti Erosu
na fudbalskim stadionima
u ekstatičnosti sroka i pljeska dlanovaZnate li da je SSSR bila jedina država
u kojoj je isplativije bilo biti pesnik
a ne fudbaler
Znate li da je Jevtušenko
svoju poeziju čitao
pred sto hiljada ljudiU magnovenju slika i rime
klicalo se pesničko prezime
Voznesenski!
Okudžava!
Roždestvenski!
Ahmadulina!Danas se pesničko veče
koje je posetilo desetak ljudi
smatra veledogađajemU društvu spektakla
kakvo danas poznajemo
gde su fudbaleri
servilni pajaci
kao u delu Leonkavalea
pokušajmo da zamislimo
jednog Jevtušenka
kako sa zbirkom svojom u rukama
stoji pod reflektorom
ispred sto hiljada duša –
lakše je zamisliti
sletanje svemiraca…
Od ekstrema Tanatosa
do ekstrema Erosa
zaista nije bilo zemlje
kao što je SSSRTin i Rembo
O Augustinu Tinu Ujeviću
mnogo toga se zna –
raspredaju se anegdote
o njegovoj boemiji, erudiciji, kozeriji
Znaju mnogi
i da mu je Artur Rembo
bio omiljeni pesnik
Veruju da je to
zbog krasnoga stiha,
metrike ili pesničke imaginacije
ovog francuskog simbolisteU krivu su svi ti
teoretičari književnosti
kad se daju u raspreStvar je posve drugačija
Tin je najviše voleo Remboa
jer se ovaj kao mlad čovek
odrekao poezijeA kad se dao u bestragije
po belom svetu
počeo da švercuje
drogu i oružjeČovek od smrti stvâran
Princu Dade, Arturu Kravanu
Krokodili dadaju
a Kravani prolaze
u frakovima gavrani
cilindrom ga ko humkom
strujama morskim i rečnim
dodolama dadaičuUhvatih ga Dunavom
rukavicama bokserskim
dadarektom!
dadrošeom!
dadperkatom!
U šestoj rundi
pada dada
al’ se padaizmom
ne prekrstiSamo je dadaist
iščašen
ko u kičmi stršljen
na crtu smeo
šampionu svetaČujem, jedrilica njegova
zadadila Suec
izazvala trgovinski krizu
Hejerdalu Toru
razdadila splav Kon Tiki
a ovaj
držeći se
za balvan
još uvek čeka spas
u Tihom okeanuJedrilicom Artur jedrdada
i mala mu je
vasiona beskonačnaRedak čovek, Artur
u životu stvaranRedak čovek, Kravan
i u smrti stvâranPovratak otpisanog
Strahinja se vratio u kraj
Vodio je razgovor sa
blokatorom na telefonu
i jeo pomfrit
Obrijao je bradu
da bi ga teže prepoznali
Pričalo se da se krio po
kosovskim i crnogorskim
gudurama
Od Slaveta je pokušao
da kupi identitet
Uskoro će se vratiti na ćošak
da izvršava sumnjive
primopredaje…
To između
odlazaka i povratakato se
Životom zoveMiša i haski
Miša ima psa
plavookog haskija
jako nestabilne naravi
reklo bi se neurotičarske
ali ipak neagresivneMeđutim, dok sa prozora posmatra Mišu
koji uvek nešto čačka oko kola i to,
dok je bradom nasađen na svoju šapu
baš poput čoveka kada se nalakti
pomisli bi ste da se radi o najstabilnijem psu
kojega ste ikada videliMiša nema posao
Ima majku i bolesnog dedu kojeg pazi
Otac je otišao iz doma netragom
Po kraju uglavnom gluvari
ali nije razbojnik
I danju i noću šeta svog haskija
Znam ga otkada je bio klinja
nerazdvojan od svoga dede koji je voleo da pljucka
poput fudbalskog trenera kojega smo poznavali
– on ga je i naučio da voli automobileKomšinica Vera
koja je Mišinih godina
na nekoj žurki
pitala je Mišu zašto ništa ne radiMiša se brecnuo i grubo joj odgovorio
„A šta ti radiš?“Vera je do skoro
takođe po kraju gluvarila
U međuvremenu
udala se vrlo mlada
za nekog tatinog sina
koji je Veru često po kraju
vozio u skupim kolima
Tatin sin,
ili bolje rečeno
njegov tata
zaposlio je Veru u nekoj radnji
te Vera sada
kao prava udarnička brigada
drži lekcije onima koji gluvarenjem
vrše svoje lične subverzijeMiša nikada neće imati
neku Veru za devojkuA i šta će mu
kada ima neuravnoteženog haskija
sa plavim očima
koji ga voli najviše na svetu -
(0)Od : Peter H. Fogtdal
Mango plesač
1.090 rsdGlava 1 – Poklonik
– Da li biste voleli kremaciju, gospodine?
Indijski vozač limuzine Hardžit posmatra me u retrovizoru. On je Sik; ispod njegovog turbana nalazi se čitava religija. Pre samo nekoliko minuta, pokupio me je na aerodromu; sada se sporo vozikamo kroz žutu supu Varanasija. Brišem lice „klineksom“, želeći da to mogu i s ostatkom tela. Muči me džet-leg i što više vode ločem, to se dehidriraniji osećam.
– Ne, hvala – smešim se. – Nikad se ne kremiram na prazan stomak.
– Tri hiljade leševa se svakog dana spali na reci Gang, gospodine – kaže Hardžit. – Dobra je karma umreti u Varanasiju…
– Imaću to na umu, ne brini.
Gledam kroz zatamnjena stakla limuzine. Varanasi je divan pazuh: vodeni bizoni veličine kamp prikolice ubacuju se u saobraćaj praćeni oblacima muva. Vrišteći bilbordi reklamiraju mobilne telefone, ajpode i najnovije softvere. Prodavac voća zamahuje pesnicom na tri majmunčeta koji mu kradu banane i pomorandže. Policajci u kaki uniformama duvaju u srebrne pištaljke i okomljuju se na pešaka koji kanda krši propise.
Žega je paklena, vlažan dan, prašnjav, nepodnošljiv. Na uskom trotoaru muškarci hodaju držeći se za ruke kao bezbrižni dečačići. Autobus s povraćkom na boku staje tik do nas. Izbrojao sam šesnaestoro ljudi kako leže na krovu, povrh torbi, kofera i lubenica, ali i po ovoj vrućini se smeju i mašu.
– Prvi put u Indiji, gospodine?
Klimam glavom i pomno posmatram Hardžita, Sika. Visok je i nos mu je ogroman, brada mu je savršeno negovana. Uniforma mu je crna kao njegova aura. Ima nečeg ponositog i elegantnog u njemu. Pogled Sika u retrovizoru je previše direktan, usta su mu previše snishodljiva – sviđa mi se čova.
– Smem li da priupitam da li ste ovde zbog posla ili zadovoljstva, gospodine?
– Nisam siguran zašto sam ovde, da ti pravo kažem. – Otpijem dobar gutljaj iz boce negazirane vode. Limuzina me vozi do ašrama Šri Baktija na tri sata vožnje na sever od Varanasija. Auto je poboljšani „ambasador“, elegantan ali snažan – lekcija iz istorije na četiri točka, s fensi mini barom, majušnim bočicama džina „Bifiter“, singl malt viskija i kesicama užeglog kikirikija.
Uočavam ogromnu reklamu za „Bajerov“ aspirin na naslonu vozačevog sedišta. Brendovi su svugde u ovom svetu. Njihova važnost možda bledi, ali su i dalje kuga i lepra savremene civilizacije. To bih ja najbolje morao da znam, to je nekad bio moj svet.
– I onda, koliko planirate da ostanete u svetom ašramu, gospodine? – Hardžit ne odustaje, sada me baš proučavajući u retrovizoru.
– Verovatno dva ili tri meseca. Nadam se da ću uspeti da se sastanem sa Šri Baktijem.
– Da se sastanete, gospodine? – Sik podiže jednu zbunjenu obrvu.
– Da, unutrašnji pogled, mislim da se to tako zove…
– Ali ne treba to da očekujete, gospodine. Mnogi poklonici su živeli u ašramu i po dvadeset i više godina a da nisu uspeli da ostvare lični sastanak s Bagavanom.
– Ali moram da postavim Šri Baktiju jedno veoma važno pitanje.
– Svako misli da mora da postavi Bagavanu jedno važno pitanje, gospodine.
„Ambasador“ je opet usporio kroz saobraćaj, nastavljajući da ulazi sve dublje u smog poput pogrebne procesije. Zdesna, vidim ubav hram s mahovinom prekrivenim zidovima i raspali bioskop koji prikazuje hinduske porniće. Pljusak može da počne svakog časa. Kiša je kao besna vodica za usta što lije iz Božijih usta, kažnjava sve što je na vidiku: rikše, motocikle, kolica, krojače, školarce. Posle nekoliko minuta uveren sam da će kišne kapi probiti krov automobila i načas pomislim da će voda ući u kola kroz vrata. Voda brzo raste i odjednom ne mogu da dišem; smeđa je, ta voda, i mutna, jedna riba dolazi na površinu i izbezumljeno zuri u mene, a ja želim da ispustim krik, ali ne mogu zato što mi je sva voda Ganga u ustima. Hardžita nema, a ja ne kapiram šta se to dešava. Ako je ovo vizija, moja budućnost izgleda zdravo mokro, tako da mora biti da me je spopao jedan od mojih retkih napada panike. Čudno, ali moje anksioznosti su se pogoršale kada sam učinio pravu stvar i prodao marketinšku agenciju, kao da bilo ko zna šta je prava stvar u ovom bipolarnom svetu. Možda će me potraga za prosvetljenjem u indijskom ašramu učiniti još veći narcisom nego što sam bio?
– Gospodine? – Sik me gleda u retrovizoru. – Da li vam je dobro?
Otvorio sam oči.
– Nikad… bolje.
Neki čovek u odelu prilazi prozoru i pruža mi biznis posetnicu. U licu je plav kao Krišna. Odmahnem glavom i on samo produži do sledećeg automobila.
– Loše vreme, ha? – nasmejem se prema vozaču.
– Ne postoji loše vreme, gospodine. Samo Božije vreme.
– Da li je to citat Šri Baktija?
– Ne, to je citat moje babe.
Kiša polako prestaje, čujem nebesku tišinu. Voda kaplje s ulegnutih dalekovodâ, majmunčići izlaze iz skrovišta, i – kao čarobnim štapićem – svi zvuci se vraćaju: trube automobila, lokalna hip-hop muzika iz bezbrojnih šupâ, zujanje mopedâ poput besnih osâ, i odjednom mi sviće da nisam u Indiji: ja sam u parodiji Indije. Uskoro, sveta krava će leći ispred „ambasadora“ zahtevajući da joj prilježno izmasiramo leđa. Bolivudski plesači s lascivnom količinom grudnih malja će skočiti s mopeda koji voze veoma, veoma sporo: indijski sveti isposnici, sadhui, kapnuće mi kiselinu u čaj dok me s ljubavlju blagosiljaju – samo je pitanje vremena kada ću biti usisan u neki stari broj Nešenel džiografika da zauvek nestanem bez traga i glasa.
Sat kasnije, vozimo se uskim auto-putem kome nema kraja. Upijam zelena pirinčana polja, male prljave hramove i predivno drveće manga, raštrkano kud god pogledam. Dva školarca gone snažne motocikle smejući se kao ludi. Žene odevene u sari unose kante s vodom boje rđe u neku kolibu. Suvlje je i vlažnije nego pre; tlo je crveno poput bakra i sve je pokriveno tankim slojem biblijske prašine.
– Pa, osim vašeg ’važnog’ pitanja, smem li da priupitam zašto želite da posetite Šri Baktija, gospodine? – Hardžitov glas stiže pravo niotkuda.
– Pa, zbog malo meditacije i mira u duši, valjda.
– Zašto samo ne gledate u talase okeana u vašoj zemlji? To bi bilo mnogo jeftinije, zar ne, gospodine?
– Možda, ali potrebno mi je vođenje, tako da umem bolje da umirim um. Strašno mi loše ide u sadašnjosti.
– Ali šta ’u sadašnjosti’ ima toliko važno, gospodine?
– To je sve što imamo, Hardžit, a osim toga hteo bih da se približim svojoj božanskoj suštini.
– Ko kaže da imate božansku suštinu, gospodine?
Zakikotao sam se i protiv volje. Hardžitova faca ostaje ozbiljna i on nastavlja: – Znači, ako vas dobro razumem, došli ste u Indiju da naučite da ne razmišljate?
– Moglo bi se tako reći, da.
– I znači zato dolazite da se sretnete s Šri Baktijem, da… nađete tišinu za koju verujete da je indijska?
Uzdahnem i odlučim da promenim temu. – Reci mi, molim te, da li si u životu bio u ašramu, Hardžite?
– Zašto bih ja radio takvo nešto, gospodine?
– Iz radoznalosti, možda?
– Ja sam Sik.
– Trebalo bi i da ja budem hrišćanin, pa eto…
– Vi ste zapadnjak, gospodine. Vama treba nešto da ispunite prazan život. Pokoja molitva i nešto ’pudže’, a onda ćete se vratiti na vaš zapad s blagoslovom gurua i pravićete se da ste videli Svetlost.
Prolazimo pored klinike za leprozne i uspavanog gradića s posterom Šri Baktija. Love ever, hurt never. Ogromna zmija leži mrtva pored puta, spljoštio ju je neki auto ili moped. U daljini neki seljak mlati magarca ispod drveta.
Još jednom zastajemo. Spuštam prozor i udara me debeo zid vlage i zapahne zagušljivi smrad urina. Nekoliko prosjaka pojavljuju se niotkuda razmećući se siromaštvom. Jedan od njih ima spektakularnu zečiju usnu i baca mi u krilo gomilu razglednica u nadi da ću da mu platim. Nasmejem se i zavrljačim mu ih natrag. Samo minut kasnije moj taksi je opkoljen siročićima i nasmešenim čistačima cipela.
Završavam tako što prodavcima dam po petsto rupija, što je sumanut iznos za 90% ovdašnjeg stanovništva, ali želim da usrećim ljude – ne samo svojim parama, već i time što sam barem mala svetlost u ovom okrutnom svetu, ako to ne zvuči suviše pretenciozno.
Hardžit zuri u mene u retrovizoru.
– Da li sam nešto pogrešio? – pitam.
– Ne volim da mi se stranci ovuda razbacuju parama, gospodine.
– Zašto ne?
– To pokazuje nepoštovanje.
– Ali ja zaista nisam mislio ništa u tom pravcu. Samo želim da pomognem.
– Ništa me toliko ne uznemirava kao zapadnjačko saosećanje, gospodine.
Hardžit se nasmeši samo na sekundu, a onda opet postane Sik.
-
(0)Od : Aleksandar Novaković
Srbi u američkom filmu (1925–2023)
720 rsdMuzika
Nepoznavanje srpskog i crnogorskog folklora ( o tome više u poglavlju (Ne)istoričnost) očito je u Lubičevoj „Veseloj udovici“. No, ne treba biti oštar: ovaj film i nema pretenziju da se bavi preciznim rekonstrukcijama i priča, smeh i romansa, a naročito pesma, bitniji su od nacionalnog identiteta junaka. Ipak, treba reći i ovo: sa gledišta pripadnosti grupi naroda, nije se pogrešilo, bar ne mnogo. U „Dama zapoveda“ dominiraju kabaretske tačke Marije Drage a u „Veseloj udovici“ ima dosta muzike sa slovenskim elementima, koji se mogu (bar na Zapadu) pojednostavljeno tumačiti kao ruski. U sceni koja prethodi pomenutoj „Vilja“ numeri, Romi sviraju u zabranu pored kuće i to melodiju koja podseća na mađarsku. Od etno-tema se izdvaja posebno ona na prijemu u ambasadi Maršovije u Parizu, (za baletsku numeru) koja u sebi sadrži elemente vlaške narodne muzike kao i orijentalne motive. I tako je, u stvari gotovo nesvesno (a jedan od glavnih ciljeva je zaintrigirati gledaoca šarolikošću nacionalnih kolorita), ipak postignuta autentičnost Balkana i prostora na kojima žive Srbi gde se sluša i izvodi slovenska, vlaška, romska, mađarska te muzika sa vizantijskim i bliskoistočnim korenima.
U „Ljudi mačke“ se slika o srpskoj muzici već jasnije nazire: u restoranu „Beograd“ svira narodni orkestar koji po svom sastavu: harmonika, violina, kontrabas, tamburica i jedinoj, uslovno rečeno, srpskoj numeri koju izvodi odgovara Vojvodini ili Slavoniji. Što se „a kapela“ pevanja tiče, Irena Dubrovna u više navrata pevuši blagu i melanholičnu melodiju koja ima „slovenski prizvuk“ i može a i ne mora biti srpska. „Sprem’te se, sprem’te četnici“ predstavlja muzički lajtmotiv filma „Četnici“ i o nastanku ove pesme kao i kompozicije „Oj Srbijo, mila mati“ ne treba posebno govoriti. Dovoljno je reći da je tekst „Sprem’te se, sprem’te četnici“ autentičan kao i da se pesma „Oj Srbijo, mila mati“ koristi kao instrumental na početku i kraju filma.
Manje, ali suštinske promene, preživela je pesma „Tamo daleko“ u filmu „Četiri prijatelja“. Starice koje pevaju pesmu koja govori o neprekidnoj nostalgiji za zavičajem, na groblju na kraju strofe umesto originalnih reči: „tamo je Srbija“ ubacuju, pomalo nasilno, bez neke naročite metrike: „tamo je ljubav moja“. Da li je ovo bio ustupak koji je napravljen da tadašnja vlada SFRJ (još uvek značajan američki partner) ne bi optuživala tvorce filma za „velikosrpsku propagandu“ s obzirom da je u SFRJ „Tamo daleko“ smatrana u to doba za „nacionalističku“ pesmu? Dovoljno je reći da takva mogućnost postoji, ali ne treba previše špekulisati s ovim podatkom. Interesantno je i posmatrati prelaz Danila Prozora sa frule, u detinjstvu, na klarinet, dakle od Istoka ka Zapadu i, u vreme teškog perioda u životu, povratka svojim korenima i vraćanju fruli i srpskoj narodnoj muzici na srpskom festivalu. Ali, i iz klarineta dopiru slovenske note ukrštene sa američkim: „Simfonija iz Novog Sveta“ Antonina Dvoržaka. Muziku, koju inače izvodi srpski orkestar „Stara planina“, čine šumadijska i vojvođanska kola. Poseban kuriozitet čini svojevrsni džem sešn (jam-session) koji najbolje opisuje Danilovo stanje duše: članovi benda „Stara planina“ sviraju, u srpskom maniru, sa Danilom, na fruli, koju svira u polu-džez maniru, motiv iz „Simfonije iz Novog Sveta“, što predstavlja melanholično-razočarani omaž svetu u kojem su se zatekli.
U pravcu muzičke autentičnosti kreće se i „Marijini ljubavnici“ sa slavonskim kolom prilikom dočeka Ivana Bibića i dalmatinskom pesmom „Sve ptičice iz gore“ (višeglasje praćeno harmonikom) u sceni u kojoj Klarens osvaja Mariju u pretrpanom autobusu na skeli. Muziku je izvodio ansambl hrvatskih doseljenika, „Sloga“ ali, to ne znači da su protagonisti filma Hrvati, već jedino označava da su u pitanju Srbi (o ovome više u poglavlju posvećenom veri) poreklom iz već navedenih oblasti. Neizbežno je i spomenuti to da su repertoari kulturno-umetničkih društava Srba i Hrvata u SAD, kao i repertoar, bili gotovo identični (Migrations…, 1989: 167-169). I instrumenti koji se koriste: tamburica, violina, harmonika, bas, itd. samo potvrđuju zašto su Amerikanci često brkali ex-jugoslovenske narode, a naročito Srbe i Hrvate. No, u odeljku o plesovima će, takođe, doći do, uslovno rečeno, slične „kulturološke pometnje“. Vredna spomena je svakako pesma „Bože, blagoslovi Ameriku“ („God Bless America“) izvedena u slavonskom maniru, jer je u njoj sadržan veliki ironijski otklon prema SAD.
O srpskoj muzici se ne može govoriti u filmu „Nebeska kapija“ već o slovenskoj, pre svega češkoj i ruskoj, kao što se Srbi u ovom filmu čuju kao jedan od desetak glasova različitih nacija (uglavnom slovenskih) koje se spominju u ovom filmu. Ono o čemu se eventualno može govoriti je izvesni vizantijski prizvuk u melodiji na početku filma koji se pre može pripisati balkanskim narodima nego, recimo, Istočnim Slovenima. „Živeti i umreti u Los Anđelesu“ je obeležen muzikom modernog doba i gradske sredine: rokom, eletronskim popom, regeom, bluzom i diktira tempo koji odgovara užarenoj metropoli. Upoređujući tretiranje muzike u filmovima, ne može se odoleti zaključku da su Srbi u mnogo čemu slični onim Slovenima iz spisa Konstantina VII Porfirogenita, koji tvrde da su veštiji u muzici nego u ratu i svi nose za pojasom frule tamo gde se nosi mač. To bi, svakako, stvorilo lažnu sliku o Slovenima, samim tim i Srbima, kao o lirskim narodima, tj. narodu koji nemaju dovoljno inicijative, snage, volje i hrabrosti u sebi. Ovakvo shvatanje je daleko od istine ali, izgleda da, naročito u „Marijinim ljubavnicima“ i „Četiri prijatelja“ muzika, kao deo identiteta, ostaje i opstaje duže od jezika.
-
(0)Od : Zoran Antonijević
Tmina, zver i pesnik
630 rsdФатаморгана
Неће доћи наше јато.
Узалуд верујемо у избављење,
у цвркут са неба.То је само одјек,
смех фатаморгане.Ми смо љубимци илузије,
две слепе птице у кавезу,
дар црвеног сунца
девојци без лица.Слепи анђео
Лежим на дну куле.
Са распукле таванице
на усне ми капље
умирући облак.Ослушкујем речи пророка,
непрестани говор зидова.Утамничен,
већ опевам смрт
оних који ће се тек родити.Луцифер
Нема звезда у твојим очима,
нема океана,
нема пшеничних поља,
воћњака и њива,
нема неба.Низ образе ти
цури тама
као сузе што клизе
низ лице сирочета у ритама,
тужног, али страшног
попут тебе анђеле.Повратак у завичај
На крововима
напуштених кућа
вране у гнездима
греју изданке злослута.Између решетака
прозора без стакла
чуче мачке,
из очију им
покојници гвире.Киша залива црне барјаке
из отпалих облака проклијале.Вечна кућа
Иза жутог облака је моја вечна кућа.
Тамо је дрвеће црно, црно му је лишће.
Шума сва црна је, а опет сјајна.Сваки цвет плам је сам и крзна леопарда
сјајнија су од звезда. Шаре на зверима
упиле су сву светлост космоса.
У мојој вечној кући ноћи нема.У њеном средишту је безвремени храм
Од крилатих лица саздан што шире се лептирасто
као пламени језици анђела, као лепезе од
оштрица у шакама многоруког Бога.Стојим на прозору своје смртне куће.
Жути облак све ми је ближи.
Прсти ветра ми додирују образе.
Селидба може да почне. -
(0)
Ono što je ostalo od mene
500 rsdStandardi
Živim u senci velikih,
mrtvih ljudi.Zemlja je puna kostiju
boljih od mene.Postavili su standarde
koji ućutkuju.Ipak, igram se rečima,
i pomalo pevam,u svom
kavezu.Na dnu vazdušnog mora
Na dnu vazdušnog mora,
psihički se znojimo:
svaki dan je tužna predigra za sledeći.Na dnu vazdušnog mora,
ostali smo mi, promoteri poraza:
trljamo čela, kašljemo pamuk.Na dnu vazdušnog mora
prisutna je iscrpljujuća veština osmeha:
grč beskućnik.Na dnu vazdušnog mora
ne pričamo o teškim stvarima:
mumlamo o sreći.Na dnu vazdušnog mora
mitološki trpimo, i glasno ćutimo:
usamljenost.Te noći
Moj bol je veći od tvog, kaže mi prolaznik u hodu.
Seli smo na trotoar, i tugovali zajedno.Skupljam bačena jutra – kaže on.
Ne znam da li sam gladan, ili sit života – kažem ja.
Ovaj grad me ne poznaje – kaže on.
Od samoće spavam za trojicu – kažem ja.I tako smo sedeli, i tužno licitirali, a noć je duboko ušla u naše kosti.
Ujutru sam se probudio, i shvatio da ga nema,
a možda nije bilo ni mene,
dok nas je vetar tiho obavijao, te noći.Oprez
Sećam se svojih dvadesetih,
kad sam bio
pluća punih
zvezda.Voleo sam te priče,
o nekoj sreći,
ovde.Sad oprezno koračam,
i širim oči,
očekujući sledeću veliku
nesreću.Ono što je ostalo od mene
Tad, mlad, prokrvljen, i srčan,
bejah šarmiran pričom
o lepoti čarobnog beskraja.Oči su mi se caklile od toplih slutnji.
Spremah se da dostojno,
savršeno,
dočekam još veću sreću.Niko mi tad ne govoraše o noći,
o hladnom mraku koji steže.Sad, blagom tišinom negujem
ono što je ostalo od mene.Sećam se,
i nežno milujem svoje ožiljke.Mirom umivam svoju
raščupanu dušu. -
(0)Od : Eva Ristić
I mrtvi vole trešnje
720 rsdI mrtvi vole trešnje
Bili su čudna skupina. Neko bi rekao ludaka. Istina je da su, pre svega, bili skupina mrtvaca.
E sad, šta tačno podrazumeva to „biti mrtav“. Koliko god se taj pojam činio nedvosmislen, binarno logičan, jesi ili nisi, živ ili mrtav, nula ili jedinica, stvari baš i ne stoje tako. Postoji čitav valer stepenovanja od „biti formalno živ a duša mi spava“, preko „telo mi se raspada al’ se držim postojanja ko pijan plota“ do, na primer „živ sam leš, ne smeta mi“.
Dobro, neko bi rekao da nema mesta proizvoljnosti onog trenutka kad se pređe crta i ispusti poslednji dah ali, ne bih da cepidlačim, samo kažem da postoji jedan broj nesrećnika, nedovoljno mrtvih da bi otpustili dušu da ide dalje, a opet, nedovoljno živih da bi pretekli u nama poznatoj realnosti. Ono što ih je održavalo u tom, uslovno rečeno, postojanju, bile su jake želje – nerealizovane dok su imali telo da nešto s njima urade, ali dovoljno imperativne da i dalje zaposedaju i traže svoje.
Jaka željnost činila je da i dalje postoji unutrašnja zgusnutost koja je čak pravila privid fizičkog oblika, istog kao kada su ih polagali u sanduk. Istina, vidljivi su bili samo međusobno, osim možda retkima koji su imali antene za onostrano. Ukoliko bi i došlo do takvih incidenata i do kratkotrajnih preklapanja planova, (ne)srećnik koji bi postao svestan njihovog prisustva bi ili najednom postao jako negativan, besan i neobjašnjivo zao, ili bi, u ekstremnim probijanjima svetova, čak mogao i da ih vidi kao posebne entitete i u tom slučaju bi ili trajno skrenuo ili preventivno proglasio svoje viđenje za snoviđenje.
Naša ekipa rojila se oko mesta koja su pulsirala patnjom i jakim nezadovoljstvima, tamo gde su se iznenada otvarale Kapije za prelazak, ili oko ljudi koje su porobljavale jake želje i impulsi. To su bile frekvencije koje su ih prirodno privlačile i bile neka vrsta hrane. Isto kao što se u automobil sipa gorivo kako bi mogao da se kreće, oni su bivali privučeni takvim energetskim dešavanjima.
Trenutak i mesto u kome se dešava ova priča (iako su te koordinate date samo uslovno jer za njih važe drugačije dimenzije) jeste jedno sparno popodne u grobljanskoj radnjici u malom mestu.
Milorad (čovek od ovog sveta) sedeo je nalakćen za rasklimatanim stolom gušeći se od omorine i psujući u sebi besparicu, dosadu i svoju gnjavežnu ženu s kojom se upravo posvađao. Ionako težak vazduh bio je ispunjen sladunjavim mirisom poluuvelog cveća, grančica čempresa koji se upliću u pogrebne vence i parafinskih sveća. Lenjo je mljacao trešnje koje je kupio u radnjici pored i nadrkano konstatovao kako trešnje, iako naizgled jedre i rumene, nemaju slatkoću, verovatno od kiše koja je tih dana svako malo padala. „Ove trešnje su podvala, deluju plastične u svojoj savršenosti, a nikakav ukus, baš kao i moj život“, pomislio je. Vrtlog nezadovoljstva koji se kao oblak pare nadvio nad njim privukao je naše junake poput mrava koji su osetili šećer. Nije ih, naravno, video, ali njegova klaustrofobična radnjica je namah postala krcata. Osetio se još teskobnije, ako je to uopšte moguće.
Trešnje! Unisono je odzvonila alavost mrtvih usta. Najesti se trešanja dok stomak ne zaboli. Dok prska sok, dok puca jedro meso voća koje drobe krezavim ustima. Orbitirali su u krugovima oko stola i roze najlon kese, sve brže i brže. Uplelo se jedno sladostrasno kolo. Kako nije moguće najesti se u fizičkoj realnosti a istovremeno boraviti u onostranosti, želja se ulila u sirotog Milorada koji je počeo da ih mahnito trpa u sebe iako mu nije bilo ni do čega, pa ni do trešanja. Bilo je nečeg mračno komičnog u tom prizoru. Jeo ih je kao da mu je zadnje. Nije se ni trudio da pljune svaku košticu. Nije mu bilo jasno da li pljuje koštice ili sopstvene zube. Ponesen neobjašnjivom gladi počeo je da ih jede, ne jednu po jednu, nego celim šakama. I koliko god je samom sebi bio besmislen, nije mogao da se zaustavi. Niz obraze su počele da mu cure suze, niz bradu crveni sok.
Zaposednutost koja ga je spopala kulminirala je u jak i temeljan osećaj tuge i promašenosti. Da mu je neko rekao da će danas, ni iz čega, doživeti ovakav duševni kolaps, ne bi mu verovao.
Napustiće ženu.
Zatvoriće radnju.
Vratiće se na selo.
Defetizam koji je osetio začudo mu je doneo olakšanje. Rasplakao se crvenim suzama.
Tanko staklo kandila je puklo.
Mrtvi su se razbežali.
-
(0)Od : Biljana Crvenkovska
Devet priča o gospođici Sit
720 rsdUvertira
09:00, 20.12.2019, petak
kafić „Crna mačka“, Beč
Spava mi se. Mnogo mi se spava. Rano je, jebô ga bog, mnogo je rano, naročito ako si na odmoru, pred Božić, u Beču. Još mi nije ni izvetrilo ono kuvano vino od noćas. Mrzim da radim kada sam na odmoru. A poslednjih godina nije bilo odmora na kom nisam radila. Treba da napišem nešto i o tome: Prokletstvo frilenserskog života.
Naručujem kafu. Kratki espreso. Ne „bečki melanž“ ili takvu neku budalaštinu. Espreso bez šećera, da brzo pokrene dan s mrtve tačke.
Otvaram laptop. Konobarica dolazi s kafom, tražim pasvord za bežični internet… Klasika, uvek ista rutina. Prelistavam imejlove. Evo ga – narudžbina za scenario s jučerašnjim dedlajnom. I to je klasika. U bilo koje drugo doba godine, ali sada, aman…? Pred Novu godinu? Neverovatno.
Dok ukoso jurim kroz slova i reči u imejlu, one počnu da poskakuju, da se mešaju i da se grupišu, sve se nešto domunđavajući. Razume se, i njima je Božić, tȁ i oni imaju dušu.
Bezuspešno se trudim da ih dovedem u red, da se barem za tren smire pa da dočitam imejl. Badava, ne slušaju me. Njima je do zabave.
Uzdahnem.
…
Zavalim se u udobnoj stolici (uvek biram hipsterska mesta s udobnim stolicama). Misli mi lete unaokolo poput muvâ bez glave.
Naručujem drugu kafu. Bacam pogled prema konobarici. Crna kosa, šašava frizura, tetovaže, gotski fazon. Liči mi na nekoga, ne mogu da se setim na koga. Spava mi se, mozak mi ne funkcioniše.
Konobarica nosi kafu. Ispijam je na eks i vraćam se ekranu. Slova su polako počela da se smiruju, fala bogu.
Stavljam slušalice i puštam muziku da eliminišem zvuke koji mi smetaju.
Ovo će biti dug, naporan dan!
Fuga
„Frrrrr“, šapuće mi mačor i budi me iz sna u kome sam bila na bezbroj mesta, ali nijedno od njih nije bilo OVDE:
– Zašto me probudi, barabo jedna? – kažem mu. – Znaš li koliko je bilo lepo tamo gde sam putovala?!
Mačor samo nastavlja da prede i da trlja glavu o moju ruku: „Sledeći put da ne zaboraviš da povedeš i mene!“
U „Crnoj mački“
Otpije gutljaj kafe, pa se ponovo zagleda u laptop. Crna mačka s belom pegom na grudima, zaspala u njenom krilu, mrda brkovima, a potom pokrije njuškicu šapicama. Ne skrećući pogled s ekrana ona spusti ruku u krilo i dodirne meko, čudesno krzno. Znala je da treba da nastavi s radom, ali nije mogla da prestane s milovanjem. Zatvori laptop, zagleda se kroz velike, staklene izloge… I duboko uzdahnu.
…
Uzdah je bio dug, slojevit, uzdrhtao. U njemu je bilo sadržano više različitih misli, a svaka od njih je zvučala drugačije… Kao da je nekoliko brzih uzdisanja bilo spojeno u jednu simfoniju.
Simfonija je, pre svega, govorila o minutima i sekundama, o danu koji je brzo proticao i pritiskao, ne dozvoljavajući da se ni za trenutak ne zaboravi njegov neumitni prolazak. Prikazivala je osećaj koji imaš kada moraš da završiš mnogo posla, ali istovremeno ne želiš da završiš ništa, već samo da utoneš u misli, u nepodnošljivu lepotu dokolice… O onom nemiru govori ta simfonija, nemiru koji izazivaju odložene obaveze, planovi i ambicije, dok ti samo sediš i sanjariš.
Zatim, ona je sadržavala i čitavu melanholiju koja je proizvodila oblačne, kišne dane kao što je ovaj. Teški, niski oblaci, koji bacaju retke, izmučene kapi kiše na grad koji vri. Oblaci u planini, pak, pružaju sasvim drugi osećaj, drugi prizor. U planini, isti ti oblaci su veliki, moćni i zlokobno preteći, dolaze brzo s vetrom i nose snažnu buru, da bi se potom rasprsli na prolećnom suncu. Ali u gradu otežaju od isparenja, od mnogih nevolja i sudbina, pa postanu tromi i nepokretni. Muče se jednako kao i žitelji bučne metropole. O uzdahu nam pripoveda i ova povest.
A ovde, duboko isprepletena u simfoniji od silnih uzdaha, beše i ljubav. Ne neka konkretna ljubav, kao što najčešće biva, nego ljubav prema stvarima koje odavno već ne postoje, koje su odavno iščezle, propale i nepovratno se izgubile, ili su se, pak, toliko promenile da su postale izobličene i neprepoznatljive. Ljubav je ostala bez istinskog objekta kome bi se posvetila. Pusta, tužna i gladna kao tek okoćena kuja kojoj su oduzeli kučiće.
A na kraju, tu beše i bol u želucu, koji se samo pojačavao i postajao sve nepodnošljivija. Simfonija je bila najglasnija kada je dolazila do nje, budući da je to bio jedinstven, realan, fizički bol. Ili nije bio? Otkud je stizao taj bol? Iz kog razloga se javljao tako iznenadno i stezao, tištao i kopao bez prestanka?
Mobilni telefon zazvoni. Jako, prodorno, uznemirujuće. Bol u želucu se pojačao, razdirao ju je i razarao. Bilo je užasno. Očajnički je pružila ruku i zgrabila aparat. Stavila ga je na „mjut“ i još jednom duboko uzdahnula. Još duže, još teže nego prethodni put.
…
Mačka u njenom krilu okrenu glavu i pogleda je žutim očima kao da želi nešto da kaže, nešto mnogo važno i hitno. Poče da prede. To tiho umirujuće predenje koje stvara spokoj, ono joj bistri glavu i zrači jednom neobičnom, zaraznom energijom. Da, energija kao da je prelazila u nju, kao da joj je davala snagu, da bi joj na kraju u potpunosti razbistrila misli. U tom trenutku postalo joj je jasno. Jasnije nego ikada pre. Tačno je znala šta mora da uradi, sada, iz ovih stopa, da ne ostavi mesta za nešto što bi je obeshrabrilo… Grozničavo je otvorila laptop i brzo, gotovo bez daha, počela da piše poruku:
Poštovani uredniče,
Pišem vam da vam saopštim da danas ne dolazim na posao. Ni sutra. Ni prekosutra. Tačnije, ne računajte više na mene. Odlučila sam da se vratim životu koji sam izgubila davno, davno…
Predenje crne mačke postalo je veselije i energičnije, u ritmu kucanja po tastaturi. Istovremeno, bol u želucu polako se smirivao…
-
(0)Od : Vivien Kurtović
Pred mojim očima sunce
1.500 rsdRat ’99.
Kada sam bila dete,
tata mi je pričao priče –
okrutan je, sine, svet.
Ružne priče,
mračna mesta
Crvenkapa i vuk,
nisam se plašila,
bila sam hrabro dete.
Sve dok nije bio rat,
mart i jun,
rat ’99.
Nisam znala šta da radim.
Bio je rat, rat ’99.
Strašne noći,
bombe padaju,
nisam znala šta da radim,
bila sam samo dete.
Tata je nazvao,
bila sam ljuto dete.
Prokleti bili,
rat ne donosi mir,
pustite me da spavam,
ja sam samo dete.
Tata je otišao sa
tužnim pozdravom,
reče – ne plači, dete.
Rat je izgubljen.
Izgubljena sam i ja.
Pokušaj da spavaš,
ne plači, rekoh sebi.
Ti si samo dete.Ljubav
Kada ljubav pokuca na vrata,
ja se dvoumim da li da ih otvorim.
Bojim se da je pustim da uđe.
Nekad samo se pravim da ne čujem,
pa onda ona ode.
Odustane.
Kada odlučim da je pustim,
dočekam je raširenih ruku,
ne dam joj da ode.
Zagrlim je čvrsto,
i onda je zauvek moja.
Učim je da hoda,
da laje, da leti,
napravim joj krila.
Krenem sa njom u poteru za svetom.
Na planine, na reke, na mora.
Hvatamo mesečeve mene,
mirišemo lavandu.
Ona je moja.
Nekad je vatrena,
a nekad poput mirnog mora.Majka
Lepo mi stoji tvoja bol.
Tako boli, a tako leči.
A da boli, nikad ne smeš reći.
Samo ćeš osmeh da mi pružiš
i ruku da mi držiš,
da me od zlih sila braniš.
Zauzvrat nećeš ništa da mi tražiš.
Uvek si bila posebna,
večito ponosna.
Tako mala,
a tako ogromna.
Kao stena
jaka, moja majka.Vera
Poklonili smo se nebu.
Zauvek.
Dostigli smo visine
i proširili smo vidike zemlje.
Rođeni smo s njom.
Uspomene su samo ostale,
postale pepeo koji se rasprši udarom vetra.
Postali smo Bog.
Dostigli smo visinu,
a ubili smo slobodu.
Jedno je biti slobodan,
a drugo je biti srećan.
Jedno je voleti,
a drugo je biti voljen.
Jedno je videti Boga,
drugo je verovati.Osmeh
Osmeh na lice,
i šibaj kroz ulice,
šume,
planine.
Živi život
punim dahom,
oči u oči sa strahom.
Da mi je slobode
i krila,
preletela bih ceo svet.
Popela se na Himalaje,
plivala sa ajkulama,
pela se na drveće.
Jer život treba živeti istinski.
Sa osmehom. -
(0)Od : Srđan Jović
Osmeh optuženika
1.100 rsdПрво поглавље
Ниш, пролеће 2019. године
Било је кишовито мартовско јутро када је у канцеларији препуној докумената, комплета научне литературе, разних рукописа и једним старим рачунаром, седео доктор историјских наука, господин Витомир Велиновић. Неколико сати он је марљиво припремао своје предавање трудећи се да посао обави темељно и потпуно. Уосталом, он сам је био такав. Професор Велиновић је имао скоро четрдесет година, а већ према његовом изгледу могло се закључити да се ради о човеку од пера и науке. Никада није тренирао. Његова леђа била су благо искривљена од честог седења, а изглед „књишког мољца” наглашавали су дуга разбарушена коса, неуредна брада и наочаре високе диоптрије. Он се још као студент трудио да буде најбољи у чему је и успео. Завршивши основне студије као студент генерације, дипломирао је са десетком, уписао магистратуру, затим докторат. По окончању основних студија, запослио се и радио на факултету као асистент на предметима савремене историје. Међутим, његова каријера се ту зауставила. Стална улагања у нова истраживања, објављивање радова, посете иностраним научним сипозијумима били су изузетно скупи за примања асистента. Витомирова жеља била је бављење науком на највишем нивоу што је изискивало не само посвећеност науци и истраживањима, већ и стабилну финансијску подлогу. Он је сањао о својој катедри на предметима из области којом се бавио, чланству у САНУ, а највећи циљ било му је оснивање Института за савремену историју у Нишу. Међутим, жеља за напредовањем у научном свету, амбициозност и недостатак скрупула учинили су да Витомир Велиновић постане део организације која је финансијски могла помоћи његово напредовање, али која га је неприметно одвукла далеко од безбедне академске уштогљености и сигурности.
Још од својих студентских дана био је активиста омладинских организација које су повезивале студенте читаве Србије, али биле под будним оком свих власти које су се мењале. Својим способностима и ангажманом наметнуо се као лидер Студентског савеза Филозофског факултета у Нишу, а потом и Савеза младих на нивоу читавог града. Истичући се као успешан студент, добар говорник са упечатљивим политичким мислима о стању државе и народа, аутор бројних радова за неколико студентских часописа, Велиновић се допао институцијама које су желеле да имају такав кадар у својим редовима. Веома рано је врбован од стране полицијских обавештајних служби јер су финансијски помагале његово напредовање. Заузврат, он је смиривао евентуалне студентске побуне и дојављивао намере које би штетиле безбедности и угледу државе. Те везе господин Велиновић никада није прекинуо и посао за обавештајце Србије обављао је читавог живота.
Последњих годину дана помагао је полицији на расветљавању случајева спаљених аутомобила. Како се испоставило, то су биле криминалне акције иностране организације која је своје огранке имала и у Србији. Велиновић је, као човек који свакодневно контактира са људима, поготово студентима, могао да буде упознат са бар неким делићем овог хаотичног мозаика. Наиме, када је успостављен болоњски систем образовања на факултетима у Србији, блискост и честа сарадња студената и професора, нарочито асистената, постала је израженија. Обавезна предавања, вежбе, консултације, многобројни колоквијуми и испити зближавали су студенте и предаваче као да похађају средњу школу. Тесна сарадња и Витомирова пријатност у опхођењу са студентима олакшавала му је прикупљање информација о догађањима у граду. Међутим, тек понека вест о људима из нишког „подземља” била је недовољна да се активније укључи у истрагу и чинило му се да полако испада из игре. То му није одговарало јер је његова потреба за новцем постајала све већа и када се ради о приватном животу.
Витомир Велиновић је на кредит купио простран и добро опремљен стан у новоизграђеном делу града, нов аутомобил марке хјундаи соната, такође на кредит. Поврх тога, свој свакодневни живот трудио се да учини лепим и лагодним. Био је особењак који није марио за друштво више од онога што му је било неопходно за посао и напредовање. Није се женио, живео је сам. Бавио се науком, а у томе је неизмерно уживао.
-
(0)Od : Nena Filipović
Slučajna ljubav
1.000 rsdPROLOG
Brzo silazim niz stepenice suda. Razmišljam o još jednoj dobijenoj parnici, ko zna kojoj u nizu pobeda. Bacam pogled na ručni zglob gledajući koliko je sati. Zaključujem da na vreme stižem na sastanak sa klijentom, a onda ustaljeno prebiram ostale obaveze koje me čekaju. Imaću pauzu za kasni ručak i dok sve završim u kancelariji, kući stižem oko ponoći.
Kako izađem iz zgrade suda, žurno koračam prema parkingu. Mrštim se na vreo julski dan i predstavu nemam zašto mi odjednom sve smeta. Stajem pored auta i dok tražim ključeve u tašni, odjednom imam utisak kako mi po telu mile mravi. Naglo pogledam niz noge i ne vidim da išta ima. Udahnem duboko i u tom trenutku imam osećaj kao da sam u mravinjaku. Milion mrava besno šeta po mom telu. Opsedaju me. Grickaju me. Panično skidam sako i trljam dlanovima po telu, po kosi, po licu, ali užas ne prestaje. Koža počinje da me pecka. Vazduh mi ponestaje. Borim se da dišem. A onda mrak…
„Gospođo Dedinac, otvorite oči.“
Žmirkam zbog jakog svetla, pa ugledam čoveka u belom mantilu.
„Nalazite se u bolnici. Doživeli ste šok“, uljudno saopšti.
„Šta sam uradila?“, u neverici pitam.
„Doživeli ste šok na parkingu pored svog auta“, mirno objasni.
„Kakav šok?“, osim umora, ja ništa drugo ne osećam.
„Srećom, bezopasan je za sada. Ovo Vam je upozorenje i opomena.“
„Molim“, progutam knedlu. „Kakvo upozorenje? Opomena za šta? Ne shvatam gde sam pogrešila i šta sam skrivila“, pa sad sam stvarno u šoku.
„Gospođo, Adelina Dedinac… Ili gospođice, kako god. Imali ste jak i upozoravajući šok od strane Vašeg tela praćen gušenjem“, nervozno govori. „To nije dobro i može biti opasno“, naglasi. „Uostalom, tu su Vam roditelji, možda ćete bolje njih razumeti“, okrene se i izađe iz bolničke sobe.
Tad ušetaju moj otac i maćeha prilično uznemireni i dobro uzdrmani. Govore ono što su im lekari rekli, a ja jedino uspevam da razumem kako moram obaviti razgovor sa psihijatrom.
Bože, jesam li poludela tek tako?
Ni ne stižem sebi da odgovorim na pitanje, a roditelji izađu i zameni ih gospođa psihijatar.
„Kako se zovete?“, bezlično pita.
„Adelina Dedinac.“
„Koliko godina imate?“
„Trideset.“
„Šta ste po zanimanju?“
„Advokat.“
„Koja je ovo godina?“
„Dve hiljade dvanaesta.“
„Mesec?“
„Jul.“
„Da li ste udati?“
„Ne.“
„Imate li dece?“
„Ne.“
„Imate li dečka?“
„Da.“
„Dobro, svesni ste svega. To je bitno“, osmehne se. „Možemo li da nastavimo dalje?“
„Naravno“, kažem, pa pročistim grlo.
„Vaši roditelji su mi sve ispričali o Vašem životu. Međutim, ja želim da sve to čujem od Vas. Opustite se i pričajte mi sve što Vam padne na pamet od detinjstva pa do sada.“
Dok ležim na bolničkom krevetu, zagledam se u beo plafon. Sklapam oči i počinjem svoju priču. Moj život ionako nema nikakvih pikanterija koje bih skrivala.
„Moja mama je umrla na porođaju. Tata je odlučio da se zovem kao ona – Adelina. Kasnije se oženio Olgom. Ona je dobra i pažljiva prema meni. Rodila mi je dva brata, Najdana koji sad ima dvadeset dve godine i Mavrena koji ima dvadeset godina. Tata, Ljuban, je ugledan advokat i od malih nogu me usmeravao da idem njegovim stopama. Uvek sam ga slušala i nikada nisam pravila probleme. Sve svoje obaveze sam odgovorno završavala. Govorim tri strana jezika. Svu školu sam u roku završila. Umem i klavir da sviram. Rekreativno ponekad odem na plivanje. Povremeno idem na časove plesa…“, pričam joj svoj život. Taksativno sve nabrajam i koliko god se trudim da budem kratka i jasna, čini mi se da satima govorim.
„Draga moja, da budem razumljiva i kratka. Vi niste prošli kroz pubertet i to sada uzima svoj danak. Svako živo ljudsko biće mora da prođe kroz lude godine da bi sazrelo. Vi ste sazreli bez oduška.“
„Kako?“, zaprepastim se. „Šta sam pogrešno uradila?“
„Ne postoji pogrešno ili ispravno, postoji redosled. Od osnovne škole ste imali obaveze koje su oduzele dečije dane. Zatim, srednja škola i privatni časovi, kao i vannastavne aktivnosti, uskratile su fazu puberteta. Onda je fakultet pratilo svakodnevno usavršavanje u očevoj kancelariji. Vi ne znate za diskoteku, ludovanje, kasne izlaske u grad i poneko opijanje. Ne znate za dobar ljubavni roman, za provod, opuštanje i relaksaciju. Vaš životni tempo će Vas ubiti ako ovako nastavite.“
„Ubiti?“, ohladim se.
„Da, ubiće Vas. Mislite li da je u ljudskoj prirodi da radite minimum osamnaest, a maksimu dvadeset sati bez predaha? Mislite li da je normalno da ustanete svako jutro u šest i da odete u kancelariju, zatim u sud, pa na sastanke i vratite se kući da bi pristojno ručali i ponovo se vratili u kancelariju kako biste radili do ponoći. Onda, subotu provodite radno pripremajući parnice da bi nakratko u nedelju predahnuli sa dečkom ako nije odsutan. Posao i takav život Vam dolaze glave. Vi jeste ćerka za primer i ponos, ali po koju cenu? Da li ste zadovoljni svojim životom? Jeste li srećni?“
„Jesam li zadovoljna i srećna?“, ponavljam njeno pitanje. „Ne znam… Valjda sam…“
„Uživate li u nečemu iz svog života?“
„Ne znam…“, kopam po mozgu pokušavajući bilo čega da se setim.
„Čini li Vas išta od ovoga što radite srećnom?“
„Ne znam…“
„O tome Vam govorim. Niste imali ni sata puberteta, a to nije normalno. Vi nemate nijednu anegdotu iz života. Nijedno sećanje koga biste se postideli ili mu se nasmejali. Vaš život je pun diploma i zahvalnica, i ničega više.“
„Moj život je… On je… Ja ne znam… Želim da živim…“, suze mi se sliju niz obraze dok se i sama pitam – Šta je moj život?
„Ostaćete u bolnici par dana kako biste se mentalno i psihički odmorili od Vašeg dosadašnjeg života“, sa tim rečima ona napušta sobu.
Brišem suze i pokušavam da shvatim šta se desilo danas.
-
(0)Od : Aleksandar Ilić
Zamka za Deda Mraza
720 rsdЗАМКА ЗА ДЕДА МРАЗА
Спрема замку мали Лаза
да ухвати Деда Мраза,
крај оџака канап стеже
да Деду на делу веже.Прошле зиме кад је био
поново је погрешио,
па му место мале секе
увалио коцке неке.Намере му нису часне,
не поштује жеље јасне:
руке мале секу траже
не пластичне да коцке слаже.Љутио се дуго Лаза
због те грешке Деда Мраза.
Док се Божић ноћас слави,
грешку он ће да исправи.Јер тај Деда образ нема,
годину он дана дрема
те му једне радне ноћи
нова грешка неће проћи.Зло би било да још једном
играчком га части бедном,
да под јелком, кô и лане,
поклон неки глупи стане.Спремио је Деди чеку
да сам узме себи секу –
опције му нема треће
узеће је сам из вреће!ЂАЧКИ РАНАЦ
Кад погледам ђаке ове
и то што се ранац зове,
ништа мени јасно није –
ђак са ранцем битку бије.С разумом се здравим коси
ко ту кога сада носи,
по тежини, рекло би се
ђачке ноге с ранца висе.Здрави разум то ми вређа!
Чему служе ђачка леђа?
Очи моје сузе кваре,
је ли ђак то ил’ магаре?СИЗИФОВ ПОСАО
Беше једном јунак знамен
што узбрдо гура камен.
Без икаквог циља знана
гурао је сваког дана.Све до врха јунак срља
ал’ се камен откотрља,
па камена тога тврда
опет гура са дна брда.Тај се јунак Сизиф зове,
по њем’ зову и послове.
Чим се неко с послом мучи,
Кажу: „У њем’ Сизиф чучи“. -
(0)Od : Andrija Čolaković
Žitije Hajnriha Kramera, Inkunabula
500 rsdРазишли смо се негде око маја. Лежала је постранце шаком подбивши свој крај јастука. Гледала је у мене не видећи ме. Веридбу смо закључили и раскинули у размаку од недељу-две, све то уочи нашег трећег неуспелог покушаја вантелесне оплодње. У блејзеру који иде уз сваку блузу и ташну сачекала је трамвај, а ја сам исто био ту поред. Стоји преда мном накежена под кухињском плафоњером и глава јој се цепа на полутке по линији раздељка. Од неке родбине из унутрашњости примио сам СМС честитку: „Чули смо новости, љубимо вас много обоје. Дођите обавезно чим будете могли. Јуца је спремила мању кућу да се не жалите после као прошле године.“ Гура се на трамвајским вратима, враћам мобилни у џеп јакне, узимам дим тик до филтера, трамвај се удаљује. Кухињска плафоњера лоше светли због много угинулих буба накупљених у њој. Биповање дигиталног будилника с наткасне почиње док се обувам за посао чучећи у довратку. Гасим га пред излазак и на зидовима примећујем потезе молерског ваљка у неједнаким наносима беле фарбе. На једном од њих и нашу урамљену фотографију с неког од летовања, а одмах изнад њено лице у фацијалису приљубљено уз плафоњеру чије зенице кроз матирано стакло прате моје кретање по стану. Поглед укочен и туђински. Будим се око по око и на истом будилнику видим датум померен шест дана унапред у односу на датум последњег буђења. „Остало ти је од боловања, нема зашто да се силиш. Ионако завршавамо квартал.“ „Видећу, хвала Вам свакако“, говорим у слушалицу док мимо мене, четвороношке, у ставу моста, с трудничким трбухом ка плафону, као у убрзаном снимку гегају и промичу гола тела с њеним ликом на ћелавим главама. „Остало ти је од боловања, нема зашто да се силиш. Ионако завршавамо квартал“, понављају какофонично и непрестано, свако за себе, гласом човека код кога сам запослен, окренута ми анфасом независно од места у просторији које у свом трку тренутно заузимају. Ходају испрекидано, препарирано и неприродно, као играчке на навијање. „Видећу, хвала вам свакако“, изнова и изнова у слушалицу, кроз подочњаке, сузе и лепљиве бале седећи наслоњен уз улазна врата стана закључана кључем из свежња који никако не налазим. „Нема смисла у себи тражити кривца, такав поступак никад не гарантује зачеће“, са обрвама извијеним нагоре објаснила нам је ботоксом и руменилом пластифицирана радница при психолошком саветовалишту клинике. На будилнику је једноцифрен број сати а на прозору мрак и млечна магла. Мобилни ми вибрира у џепу, позив са скривеног броја. Увек ме назове са скривеног када се предомисли, када пожели да ми се врати, то је наш мали ритуал.
„Добро вече господине, имамо сјајне вести за Вас и госпођицу. РФЗО је одобрио нови правилник по коме се сваком пару-кориснику одобрава неограничен број покушаја.“
„Не, не, дошло је до забуне, наш картон је затворен пре више месеци.“
„Нови правилник не предвиђа затварање картона барем све до прве успешно изведене оплодње. Откључајте врата, испред смо“, зачуло се кроз шакалско смејање које као да је долазило из више грла, али свеједно пролазило кроз једна, заједничка уста. Покушао је да прекине везу али екран телефона није реаговао на додир. „Док чекамо да откључате приказаћемо Вам целокупну процедуру од пријема у клинику до издавања отпусне листе.“ Свака равна и усправна површина у стану, прозори, огледала, врата, монитори, почела је да уз звук емитује следећи снимак из првог лица: по испуцалој подној керамици посвуда у барама црне крви и бензина котрљају се точкови покретног болничког лежаја међу операционим салама у којима вереница, у бљештању цевастих неонки, порађа управо њега самог секући га од слабине до слабине и вадећи му распореном трометарске пантљичаре. Невелики застакљени излози с тим пантљичарама су између сала одакле допире њихово нежно бебеће кењкање. Из озвучења по ћошковима плафона излази снажна тутњава трамваја. „Ускоро ћете добити своју принову“, надвија се над лежајем фигура с хируршком маском и кецељом безизражајног погледа. Буди се у седам и двадесет ујутру. Љуби жену у чело и одводи сина у вртић. „Васпитачица је рекла да данас идете на оне највеће љуље и тобогане. А, који ће то делија данас тати да се прави важан пред цурицама?“, осмехује с рукама на волану. Пантљичарин реп извија се навише са задњег седишта. Живот о каквом је одувек сањао.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Raul
1.200 rsdPoglavlje 1.
Sa velikog trema u panamskom stilu pružao se umirujući pogled na korito LaVile koja je vijugala između nepreglednih plantaža kafe, šećerne trske i banana. Bila je sezona suše pa je reka bila čista i neboplava, na površini vode kupao se još jedan letnji dan na smiraju. Na obodu negovanih polja, levo od trema, nalazila se Emanuela, odnosno njena glavna građevina sa pomoćnim objektima, a sve dokle pogled seže pripadalo je hacijendi.
Raul Ignjasio stajao je na tremu svoje novoizgrađene kuće zagledan u prizor u kojem bi mogao uživati bilo koji čovek na ovoj planeti, bilo koji sem njega. Gušila ga je usamljenost, čak i topao letnji vazduh mirisao je na samoću. S čežnjom je gledao u Emanueline crvene krovove u daljini koji su počeli poprimati tamniju boju zbog sumraka koji je nadirao s planinskih vrhova Kordiljera. Na tren je zatvorio oči vraćajući u sećanje dane i večeri koje je proveo tamo. Nije sve bilo med i mleko, ali je bio srećan onoliko koliko mu je dozvoljavao život koji mu je podario Bog.
Seta mu je zaposela srce zbog sećanja na sve ono što je ostavio iza sebe… svojom voljom. Oseti tupu bol koja mu na tren prože grudi. Na Emanueli se sada spremaju za večeru… Valdina, kuvarica koja je zamenila ostarelu Marisol, užurbano postavlja sto za obedovanje, brojeći po sto puta pribor i čaše za vodu, za sok, za vino… i okreće nagore salvete sa amblemom hacijende jer zna da tako voli dona Tesa. Ne plaši se ona mlade gazdarice, ali želi da joj udovolji jer ona to zaslužuje, a i kada svi nagrnu u trpezariju, biće nemoguće uraditi bilo šta drugo sem izneti hranu. Prvo će utrčati dvanaestogodišnji blizanci Lukas i Markos, a odmah za njima devetogodišnje bliznakinje Nero i Bruna. I… svađaće se oko mesta za stolom jer devojčice ne daju za pravo svojoj braći da samo oni mogu sedeti u čelu, odmah do Magnusa, svog oca. Potom će ući Tesa, još lepa i vitka uprkos dvema blizanačkim trudnoćama, neprospavanim noćima i radu u kome je učestvovala rame uz rame sa Magnusom kako bi Emanuela bila to što sada jeste, vodeća hacijenda u Ereri, i počeće da smiruje uzavrele strasti svoje dece pre nego što u trpezariju uđe don Magnus Holton. A onda će ući on, njegov stariji brat, polubrat, i nekoliko trenutaka s ponosom gledaće u svoju dečurliju zajapurenu od svađe, skrivati osmeh i praviti se strog… Termiš… I izgovoriće ono čuveno: „Dosta više, kazniću vas! Sekirate majku…”
Nesvesno i tužno se osmehnuo. Koliko mu je sve to nedostajalo! Kako bi voleo da je večeras tamo i da sedne u čelo, odmah do brata, a prekoputa Kruza… i da za stolom sva mesta budu popunjena. Kruz, gde si sada?, kroz glavu mu prođe pitanje, još jedna bol sa kojom živi i sa kojom ne zna kako da se nosi. Uzdahnuo je i ušao u kuću. Dočekala ga je hladnoća, ali ne od rashladnih uređaja već od mrtve tišine, grobne. Ponovo je osetio probadanje u grudima. Ušao je u trpezariju i brzo pogledom preleteo preko praznog stola, ta praznina ga je bolela mnogostruko više od onih praznih stolica na Emanueli.
Sipao je čašu čistog viskija i ponovo se uputio u svoju radnu sobu. Tu se osećao najprijatnije, među svojim knjigama, kodovima i algoritmima. Tu je jedino mogao da ćuti a opet da priča, programskim jezikom, i bio je maher za oboje – najveći ćutolog među ljudima i najpoznatija pričalica među programerima. Među ljudima je ćutao jer posle svega što se dogodilo smatrao je da nema prava da se oglašava, a vezao je na programskim jezicima kako bi svojim blistavim umom, znanjem, nadomestio ono što je uskratio sebi i svojim bližnjima. A uskratio je sebe sebi, braći, Tesi… a učinio je to… vrag će ga znati zašto. Tako se priča na hacijendi, tako misli većina, a razloga je mnogo, možda i neosnovanih, a među njima i pravi – koji zna samo on.
-
(0)Od : Milenko Sokić
Književnik
700 rsdpoglavlje prvo
dobili ste redakciju izdavačke kuće serendipia na vezi je urednik dugalić s kim imam čast da razgovaram? gospodine uredniče ovde kajganić blagi bože u pola glasa procedi patnik gospodine uredniče kolebljivo će kajganić slušam vas potišteno odgovori čovek samo vas unapred molim da budete što koncizniji čeka me zbilja toliko posla da verujte ne znam hoću li se uopšte izvući živ gospodine uredniče i dalje sam u šoku slušate svraku kradljivicu alal vera pređite na stvar kajganiću prosto ne mogu da verujem da moj novi roman nije ispunio vaša očekivanja nije smak sveta milune vama možda nije glavu gore dragi čoveče! pa sa nekim novim projektom ćete zacelo imati kudikamo više uspeha samo je važno da ovakve situacije ne shvatate lično onda… šta mogu da učinim za vas? mogli biste o uveravam vas da biste i te kako mogli mogli biste recimo da mi pružite priliku da vam za mesec dana ponovo pošaljem rukopis koji će u međuvremenu pretrpeti značajne dorade ah to! nažalost bojim se da nisam u mogućnosti da izađem u susret vašim zahtevima moja je odluka konačna i neopoziva zaista mi je žao ali ovoga puta zbilja nisam voljan da objavim vaše delo. gospodine uredniče produži romansijer glasom drhtavim od bola zar je moguće da tako puno tražim ako vas molim da mi date drugu šansu? čujte kajganiću ovaj razgovor polako počinje da gubi svaki smisao pa majka mu stara lepo sam vam rekao da je moje diskreciono pravo diskreciono pravo? možete to nazvati i prigovorom savesti osim toga mi nismo jedina izdavačka kuća u ovoj zemlji stvarno ne razumem zbog čega vam je toliko stalo da ga baš mi… znate, nema tog urednika koji nije donekle pristrasan baš kao što nema tog književnog kritičara koji u nekoj meri nije sujetan to što mi u ovom času nismo radi da objavimo nostalgiju ni u kom slučaju ne znači da neka druga kuća neće pokazati nezanemarivo interesovanje za vaše prozno stvaralaštvo sada je dakle i zvanično! kao iz topa uvređeno uskliknu spisatelj vama se moje delo definitivno ne dopada nisam to rekao samo sam sagledavajući aktuelne potrebe tržišta došao do zaključka da neću moći da ga prodam e moj dobri čoveče! kako ne shvatate da se nalazim između čekića i nakovnja jedno su naše želje a nešto posve drugo naše skromne skromne mogućnosti zar zaboravljate da smo već decenijama u nemilosti države kojoj je kultura ne trinaesta već trista trinaesta rupa na svirali? sve i da prenebregnemo činjenicu da smrtonosni virus hara planetom smeši nam se ekonomska kriza sa svih strana stizaće pretnje novim stezanjem kaiša ljudi uskoro neće imati hleba da jedu a režije će ipak morati da plate deci će krčati creva plakaće ne samo za bakama i dekama plakaće usled očevidno narušenog komfora iste će patike morati nositi i po nekoliko godina bez obzira što su im đonovi progledali i što voda nemilice ulazi to im uveravam vas neće smetati pošto će stopala držati zavučena u kese za zamrzivač cene će divljati naša nejaka privreda sve strašnije posrtati dok najzad ne dođe do potpunog raspada sistema odakle vam ideja da će neko u jednom do te mere opustošenom ambijentu uopšte i pomisliti da izdvoji novac kako bi kupio vašu knjigu? ili bilo čiju knjigu? imućni ljudi ne čitaju žive punim plućima i nemaju potrebu da zveraju u tuđe dvorište kad već u svom mogu imati sve što požele i mada će čitalaca biti sve manje sa stanovišta kamijevskog apsurda sasvim je razumno da će pisaca biti sve više stvaralačka potreba umetnika bila je i ostaće intrinzična a žeđ za duševnim nemirom takva da se ne može utoliti novcem dobro razmišljate: katarza samomasakriranja najčešće je jedini put do ekstaze sa jedne strane dakle imamo kiosk literaturu kojoj vi nažalost ne gravitirate sa druge je lepa književnost koju maltene niko ne uzima u šake računica je jasna kao dan tragamo za pravom merom i samo takav filigranski brižljivo upriličeni potpuri krajnosti može iznedriti bestseler svako ko ima nesreću da se bavi ovim poslom pomalo je s godinama postao akrobata pomalo mazohista međutim čak i takvi kakvi smo možemo da skačemo samo onoliko koliki nam je odraz ne bi ovo društvo imalo razumevanja za vaše delo na momente ono poprima obrise sušte apstrakcije filozofska razmatranja koja sežu daleko ispred svog vremena piknik u onostrano morali biste uložiti napor da se približite običnom čoveku da se saživite sa njihovim sirotim malim košmarima jamačno bez pribegavanja patosu a da pritom ipak ostanete akademski neosvojivi. kao kilimandžaro? uzeste mi reč iz usta. džaba. nalazite? ovaj narod uspeh ne oprašta ako sam dobro razumeo vas u ovoj fazi jedino interesuje komercijalni momenat recimo da je tako mada i nije baš vidite ja sam taj koji će morati da izmiri troškove lekture korekture katalogizacije preloma štampe vašeg honorara poreza državi dalje da ne nabrajam ovo dalje vas se ne tiče sve mogu da razumem dugaliću sve ali odakle vam ta skaredna pomisao da će se roman slabo prodavati? smem li znati na čemu temeljite svoje crne prognoze? toliko je relevantnih pokazatelja da ovo nikako neće biti bestseler eto recimo naslov koješta genijalniji naslov verovatno niko nije izmislio drugo sama fabula je iznimno problematična prepuna mesta neodređenosti nesuvislih obrta logičkih rupa nekoherentnosti postmoderna. i sami znate da tu ne može biti govora o nekoj klasičnoj fabuli nema veze nastavite i molim vas nemajte dlake na jeziku.
-
(0)
Kad zatvorim oči vidim modro
500 rsdMANDARANCINI
osamdesetih smo posadili
titove mandarine sa otoka vange
u naš vrt
devedesetih se njegov portret
zajedno s knjigama na ćirilici
razglednicama iz jugoslavije
i fotografijama školskih prijatelja
preko noći izbrisanih iz naših života
preselio iz dnevne sobe u ormar
iz ormara u konobu
konobe u ostavu
promatrao nas je sad bivši život
kroz naočale i osmijeh
sa najudaljenije police
pod koju smo odlagali kašete
kilogram za kolače
četiri za džem
jedna za mandarancine
brojala je savjest
gdje su se nastanili
jesu li našli nove simpatije
sjećaju li se
kucalo je sve glasnije
ispod debelog sloja prašine
iz ostavine utrobeTATA PIŠE DNEVNIK
umjesto dvije kruške koje ne rađaju
posadili četiri nove voćke
limun mjesečar prezimio plodove
smokvi podrezali korijenje
prijetilo je da će podići temelj kuće
suho se ljeto pretočilo u blagu jesen
bademi rodili obilato biće mandulata
obitelj na okupu
berba 320 kilograma maslina
ulja četrdeset litara
jednoj kćeri petnaest drugoj petnaest
babi i meni deset
priveli zimske radove kraju
sve pokrili zaštitili od mraza
valja i nama i vrtu
otpočiti pred proljećerokovnik sa zelenim koricama
umjesto poslovnih sastanaka
i užurbanih dana
okreće listove polako
prema višem planu mog tate
gospodara vremenaMAJKA MIRIŠE NA JASMIN
u kosi joj je paličnjak svio gnijezdo
izlegao se praznik kiše
hrani ga malinovim lišćem
iz džepova prosipa sjemenje
tjerajući loše vijesti
ruke su joj lijehe
iz kojih rastu rajčice bosiljak
i polijeću leptiri
mirna kao trbuh zemlje
jasnoća je svim stvarima
u oku joj počiva sunce
mandarina sa najvišeg stablaMOJ DRAGI JE GROUPIE
iz zadnjeg reda promatra
pomakne se tu i tamo
šapuće mi stihove na uho
dok vreba
u pravom trenutku nabaci gard
nasloni se na šank
bendu nudi pivo
iz rukava sipa muzičku kritiku
sav sjaji načitan i odvažanevo nas u bekstejdžu
pričamo s pjevačem
motamo s basistom
grlimo se s menadžerom
pletu nam se jezici
svi gorimo isto istovremeno
gutljaj za gutljajem
dim za dimom
frontmen kaže
idete s nama na after
pa se nagne povjerljivo
znate li pjevati
trebamo bekvokale na turnejiuto napetost pocijepa dječji glas
mama, mama, probudi se,
mogu li leći kraj tebe
sanjala sam ružno
mene je strahKOLOVOZ
podešeni na frekvenciju cvrčanja
ležimo na trbuhu zemlje ti i ja
razmičemo dvanaest pari rebara
istiskujemo tijela turista
u slast kasnih smokava
sunce visoko
golica nam stopala
bura na nas polaže obloge
majčinu dušicu smilje
sitne klobuke gospinih trava
čigre nad kamenjarom nose vodu
kaplje im iz kljunova
u ljetne oči
četiri tamne kupine
zrak s kraja kolovoza
dok mjesec brazda more
hrapavi ga kao voda tvoje prste
bježimo unutra
ventrikuli pozdravljaju
i ja kažem dobro došli kući
i ti povjerljivo zatvaraš oči
dok se ispod šipraga
na nas
polako vali rujan















