KUTIJA USPOMENA

Zastao sam na ulici kad sam se sjetio priče o snježnom tigru. Kao da se kutija uspomena otvorila.

Otkako sam to čuo, čini mi se da sam stalno išao za tigrom. Kao da sam ga slijedio.

Nije to zapravo bio onaj isti, onaj o kojem mi je djed pričao, nego je to više bilo kao znak – ponekad samo kao riječ.

U početku toga nisam ni bio svjestan.

Izgledalo je to kao niz slučajnosti.

Kad sam se u školi, slučajno ili nespretno, sudario s većim dječakom, nije se rasrdio, kao što sam pomislio da će se dogoditi, nego me je zveknuo po ušima, ne gledajući me, a potom spretno pogodio klepkom u glavu tako da mi je zvonilo i zvonilo…

Poskočio sam i stao ispred njega, a on se podsmješljivo zagledao u mene nekakvim prljavim, prodornim očima i kazao, gotovo prijeteći:

„Ti si kao nekakav nespretni tigrić?“

Nije to bilo pitanje. Prije ruganje.

Nisam znao šta da učinim.

A onda se on naglo odlučio. Gurnuo me je i prošao dalje. I pritom me pokušao zakačiti ramenom.

Ali, izmaknuo sam se. I mislim da je on zbog toga bio razočaran.

Nikad nisam pomislio da bi me tigar mogao pojesti.

Bar ne taj tigar kojega sam stalno sretao. Moj tigar.

On je imao prijateljske oči.

Iako je po svemu ostalom izgledao kao velika, opasna mačka. Kojoj su vjerovali jedino krotitelji u cirkusima i strogi vlasnici zooloških vrtova.

Takve je oči imao i Tigar.

Odmah sam ga prepoznao. I on je, čini mi se, prepoznao mene.

Došao sam u kuću, a on za mnom.

Mislio sam mu dati malo mlijeka i u žurbi nisam ni vidio da Djed sjedi pokraj prozora.

„Nema u Bosni tigrova…“

Primijetio sam ga tek kad je to rekao.

„A nema ni u Hercegovini… i nikad ih nije ni bilo“, dodao je.

Šutio sam i dao Tigru mlijeka (čim sam ga vidio, odmah sam mu dao to ime, jer je po svemu ličio na tigra, osim što je bio mačak).

„Učenjaci kažu drukčije. Čak su u nekim planinama našli njihove kosti…“

„Učenjaci… svašta se od njih može čuti… a jedini tigrovi su ljudi…“

„Dobro, a šta su onda risovi?“

„Risovi?!“ začudi se Djed. A onda se lukavo nasmiješi. Shvatio je da ne odustajem od želje da pronađem tigrove i u našem zavičaju.

Kažem zavičaju, iako zapravo nikad nisam tamo bio. Ali skoro svi moji su se tamo rodili i živjeli sve dok ih teška nevolja i smrti nisu nagnali u svijet. Otkako su stradali moj otac i majka, stalno zamišljam da su se tamo vratili.

Uskoro ću ga i ja, nadam se, vidjeti.

„Risovi doduše jesu porodica, ali… izrodili su se… Oni su nešto kao mali sivkasti tigrovi koji su potpuno zaboravili sve svoje pretke, te se sad od sramote skrivaju u šumama i tako… divljaju ponekad ti divlji mačkovi… Zato ti imaš, vidim, prvog norveškog domaćeg tigra za kojeg se ikad čulo…“

„Zar nije isti, Djede, priznaj?“

„Priznajem. Kako ćeš mu dati ime?“

„Zove se Tigar.“

„Naravno. Zašto sam i pitao…“

Sjećam se kad sam prvi put stajao ispred tigra. Bilo je to, naravno, u zoološkom vrtu.

Prošao sam pokraj mnogih zatočenih životinja, ali im nisam posvetio gotovo nimalo pažnje, jer sam razmišljao samo o njemu. Onda sam u jednom trenutku zastao.

Bilo je to nešto opasno. Osjećaj. Prijetnja. Ko zna.

Okrenuo sam se i suočio s zakrvavljenim, prijetećim, hipnotičkim očima crne pantere.

Gledala me kao da zna gdje idem.

Ali nije je zanimalo.

Takav ubilački pogled se teško može zaboraviti.

Iz njega je izbijala samo smrt.

Ipak, jedva sam se otrgnuo tom pogledu i krenuo dalje. Do velikog sanjivog tigra.

Poslije pantere, on je izgledao kao da se smije.

Dugo sam tu ostao.

Prenuo sam se tek kad me je opomenuo neki službenik zoološkog vrta.

Bilo je vrijeme za zatvaranje, vrijeme za odlazak.

„Vi ste, mladiću, sigurno tigar u kineskom horoskopu…“, reče mi smiješeći se.

„Nisam“, promucah „mislim da sam možda vepar… ili zmaj… vatreni…“.

„Zoo se zatvara i za zmajeve, a pogotovo veprove…“ nastavi on poluslužbeno i pođe sa mnom prema ulaznim vratima.

A ja sam se stalno pitao, dok smo koračali, zašto je spomenuo horoskop.

I želio sam ga nešto zapitati, ali se nikako nisam mogao sjetiti. Sve dok nisam izišao iz zoološkog vrta. A tad je bilo kasno.

Mnogo, mnogo kasnije shvatio sam da je moje neizrečeno pitanje bilo: „Zar je ovo kineski tigar?“

Nisam se više mogao vratiti. I nisam ga više to mogao upitati.

Kad je djed odlučio da krenemo na put, pomislio sam da je to trenutak kad ću ga moći natjerati da priča o pehlivanu Arifu Mandraku. Sigurno se u svom životu i on bar jednom sreo s tigrom.

I djed je obećao.

Zamišljao sam da bih sve to mogao zapisati i jednog dana možda ukoričiti u knjigu. U polusnu sam vidio njene korice s jednostavnim drvorezom pehlivana na žici i naslov, ispisan crvenim i crnim slovima

Pehlivan

ili

Knjiga o životu i dogodovštinama pehlivana Arifa,

zvanog još i Mandrak

a također i o njegovim prijateljima, te tigru, magarčiću i zelenom psu

na osnovu različitih kazivanja i tekstova, a najviše po djedovim pričama, zapisao u Bergenu Arif Benjamin Mandrak, rođen u Edmontonu u Kanadi, sin Jasmina i Bademe, unuk Arifa Mandraka, te čukununuk pehlivanov

Razmišljao sam i o posveti, ne kratkoj kakve su danas, nego kao mala priča kao što sam često vidio u starim knjigama.

Ko nema kome posvetiti knjigu, bolje bi mu bilo da je i ne piše.

Pade mi ovo na pamet (ne kao cigla, nego kao nježan dodir behara, blistavog i srebrnog poput djedovih brkova), pade mi kažem negdje u splet grozničavih misli a onda mi se, kao u nekom ogledalu, ukaza lice mog Djeda, mog dragog učitelja Arifa Mandraka.

Kome bih i mogao posvetiti ovu knjigu, knjigu o putovanju, pehlivanu i vremenima kojih se malo ko sjeća, knjigu o našem pehlivanskom pradjedu.

Minule su godine otkako svega toga nema. Minuli su brojni događaji i pustolovine. Minuo je, čini mi se, neosjetno, čitav jedan život.

Zna se kako je sve počelo. Zna ko zna. Sjećaš li se, ti koji čitaš ove redove. Zna ko zna. Govori li ti to nešto?

Vrijeme ne pita za sebe samo. Ono je uvijek tu negdje, oko tebe, kao voda. A vodu ne zanima bivša voda u kojoj si se ti kupao. Premda ona sve zna. Kao što zna i vrijeme.

Znam šta bi moj Djed na sve ovo kazao.

– Naše su posvete u beharu koji nam dotiče čelo. Ne posvećuj knjigu nama koji smo uvijek s tobom. Posveti je onima koji će doći, koji se tek pripremaju da slutnjom svojom taknu behar.

I neka tako i bude.

U spomen moga djeda Arifa posvećeno onima koji čitaju.

Šta bi drugo i pisalo.