Shop
-
(0)Od : Aleksandar Kukulev
Putovanje Petra Kelemena: priča o atentatu na kralja Aleksandra
700 rsdPRIPREME ZA DOČEK U PARIZU
5. OKTOBAR 1934.
Pripreme za doček Njegovog kraljevskog visočanstva kreću se ubrzanim ritmom. Železnička stanica Envalid, na koju je predviđeno pristizanje kraljevskog voza, temeljno se ukrašava. Za tu namenu zaposlen je i dopunski personal. U hotelu ,,Krijen“ gde će odsesti , sve je podređeno njegovom dolasku.
Francuska štampa još danas odvaja puno prostora na svojim stranicama i usmerava svoju pažnju ka dočeku koji je u pripremi. Fotografije kralja, mladih prinčeva, broda „Dubrovnik“, kojim kralj putuje i mnoštvo drugih prigodnih fotografija su obavezna ilustracija svih francuskih novina. Nakon jučerašnje rubrike u uglednom francuskom „Enformationu“, u kojoj se posebno ističe politički aspekt putovanja Njegovog visočanstva kralja, jutarnje izdanje ,,Petit Journala“ je svoj uvodni prostor posvetila Njegovom visočanstvu i dinastiji Karađorđević, kao i Jugoslaviji. Večernji ,,Entransizan“, takođe, donosi iscrpni izveštaj o putovanju visočanstva i ističe veliki gest blagopočinješkog kralja Petra prema francuskom narodu, i dalje nastavlja: ,,Njegov sin, kralj Aleksandar, pobožno je prihvatio tradiciju prijateljstva Jugoslavije i Francuske. Ta privrženost je došla do izražaja krajem 1915. godine, kada je, povlačeći ostatke svoje hrabre, ali umorne vojske sa Krfa, prestolonaslednik Aleksandar tadašnjem predsedniku Poenkareu uputio depešu sledećeg sadržaja: ,,Srbije više nema, ali je njena vojska ostala! Mi smo spremni da dođemo i da nastavimo borbu na francuskom frontu.“
Hotel u kojem će odsesti Njegovo visočanstvo nalazi se u najlepšem delu Pariza, na ogromnom trgu ,,Konkord“, koji je širok 250 metara, a njegova dužina iznosi 400 metara. Utisak o njegovoj veličini i prostranstvu je još veći, zbog njegove otvorenosti sa tri strane. Na jugu se proteže do reke Sene, duž velikog mosta koji vodi do Burbonske palate, u kojoj je smešten francuski parlament. Levo od nje nalazi se prostrani Tiljerijski park, dok sa desne strane postoji još jedan park presečen avenijom Jelisejska polja, na čijem je kraju smešten ogroman trijumfalni luk sa grobom neznanog junaka. Samo je jedna strana trga Konkord okružena zgradama. To su dve monumentalne građevine sa arkadama, između kojih se prostire ulica Rojal. U jednoj od tih zgrada je smešteno Ministarstvo pomorstva i mornarice. Hotel ,,Krijon“ je smešten u drugu zgradu, nasuprot Jelisejskim poljima. Odmah do njega je američka ambasada, a malo dalje i rezidencija predsednika republike. Sa prozora i terase hotela ,,Krijon“ pruža se široki pogled ka najuzvišenijem zdanju koje je civilizacija ikada stvorila. Opšte je mišljenje da nijedan grad na svetu nema ništa što bi se moglo meriti s lepotom i grandioznošću trga Konkord i prekrasne avenije koje ga presecaju u punoj dužini.
Palata u kojoj je smešten hotel ,,Krijon“ izgrađena je 1758. godine po želji Luja XV. Njen tvorac je čuveni arhitekta Gabrijel, čije ime avenija nosi do dana današnjeg. Do 1908. godine ova palata je pripadala čuvenoj francuskoj porodici Polinjak. Iste godine ova porodica prodala je svoj dvorac i otad je u njemu smešten hotel ,,Krijon“, koji je postavivši najmoderniju instalaciju enterijerne uređenosti, uspeo da sačuva prostrane salone i umetničke dekoracije starog dvorca.
Za doček kralja rezervisan je prvi sprat zajedno sa takozvanom ,,Salom orlova“. Već nekoliko dana u tom delu hotela traju velike pripreme za doček visokog jugoslovenskog gosta. ,,Sala orlova“, velika sala za prijem kralja, dobila je ime po ukrasima pozlaćenih orlova na tavanici, u stilu Luja XIV, izvedeni u raskošnim pozlatama, koji pokrivaju stranični enterijer, pored ostalih umetničkih rukotvorina u duborezu, kojih je bilo u izobilju.
Odmah do ,,Sale orlova“ nalazi se jedan intimniji (još uvek veliki ) salon za skromnije prijeme. I ovaj je salon uređen veoma raskošno. Čitav zid salona prekriven je starim goblenom, na kojem je izvanredno živopisno prikazana scena pastirskog života.
PRIPREME ZA DOČEK U MARSEJU
5. OKTOBAR 1934.
Ni Marsej se nije mnogo razlikovao od Pariza. Euforija zbog posete Njegovog visočanstva kralja bila je izražena u javnom životu grada desetak dana pre njegovog oficijalnog dolaska. Sve je bilo podređeno predstojećoj poseti jugoslovenskog monarha. Ovde, u luci Marsej, Njihova visočanstva, kralj Aleksandar i kraljica Marija, biće dočekani od strane ministra spoljašnjih poslova, gospodina Bartua, kao i ministra mornarice, gospodina Pjetrija. Za ovaj doček angažovane su čitava francuska sredozemna flota i velike jedinice kopnene vojske, kao i građani Marseja, koji su oduvek gajili najiskrenija osećanja i simpatije prema kralju i jugoslovenskom narodu, uopšte. Ta je gostoprimljivost manifestovana više puta, a naročito za vreme rata, kada su na jugu Francuske jugoslovenske izbeglice bile primljene kao u svoj dom.
U Marseju će kralj Aleksandar položiti venac na spomenik Poali d’ Orijen, da bi potom prisustvovao čajanki priređenoj u njegovu čast, organizovanoj u sali prefekture.
Specijalnim vozom iz Marseja kralj putuje u Pariz.
Prestoj u Parizu biće ispunjen nizom velikih svečanosti. Najpre će kralj položiti venac na Grobu neznanog junaka. U Jelisejskoj palati biće priređena gala večera u njegovu čast, na kojoj će prisustvovati članovi francuske vlade i diplomatski kor. Predviđeno je da Aleksandar prisustvuje i maskarama u garnizonu „Saturno“, dok je svečani ručak povodom kraljeve posete predviđen u Sensirskoj školi, gde je blagopočivši kralj Petar stekao vojničko obrazovanje. U čast njihovim kraljevskim visočanstvima, predsednik francuske republike, gospodin Lebren sa gospođom, priređuju svečanu večeru. Od oficijalnih razgovora u Parizu, predviđeni su susreti sa gospodom Dumerago, Tartuom, Zermen-Martenom, kao i susret sa maršalom Petenom. Na Orisejskom keju biće priređena još jedna gala večera, kojom će biti završene svečanosti u Parizu.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Na putu do zvezda: Bari 1991.
150 rsdDRUGO KOLO: GLAZGOV RENDŽERS
U drugom kolu Kupa šampiona Crvena zvezda je igrala sa škotskim predstavnikom Glazgov Rendžersom, sa kojim se već u svojoj istoriji Zvezda sastajala, ali ovo je sada bio daleko važniji susret. Ponovo se prva utakmica igrala u Beogradu, 24.10.1990. godine, pred 82.500 gledalaca. Bila je to Zvezdina noć, utakmica za prave sladokusce, Zvezdina mašinerija koja je mlela svih 90. minuta. Rendžers ima u svojim redovima 7. reprezentativaca, ali ni to im nije pomoglo da ne dožive debakl na Marakani: Crvena zvezda – Glazgov Rendžers 3-0.
No da krenemo ispočetka. Već na samom startu u 8. minutu je Prosinečki poslao teledirigovanu loptu ka Radinoviću koji se nalazio na desnoj ivici kaznenog prostora. Radinović je ušao korak-dva u kazneni prostor iskosa i uputio oštar centaršut po zemlji. Odbrambeni igrač Glazgova Braun u želji da izbaci loptu u korner nespretno interveniše i umesto u korner loptu je zakucao u sopstvenu mrežu.
Nakon tog gola ponovo je Prosinečki fantastičnim pasom pronašao Binića koji je gotovo na istom mestu bio kao Radinović, uleteo je sa loptom munjevito u šesnaest metara ali je golman Rendžersa Vuds odbranio stopostotnu priliku Binića.
Usledio je novi napad kada je Vlada Stošić povukao jednu loptu išao ka golu Rendžersa i poslao pas ka Pančevu koji se nalazio na ivici kaznenog prostora, Pančev dobivši loptu odmah šutira ali golman Vuds brani njegov udarac. Iščačkao je Radinović jednu loptu na sredini terena povukao je napred i išao sve do nekih 20 metara od gola gostiju sevnula je levica i lopta je tik pored leve stative golmana Vudsa prohujala. Napadi su se ređali kao na filmskoj traci, te je tako Jugović koji se nalazio iskosa sa leve strane petom ubacio loptu u šesnaesterac gde je utrčavao Marović koji odmah centrira ka sredini gde je bio Binić koji snažno šutira a Vuds fantastično brani šalje loptu u korner. Tim rezultatom se završilo prvo poluvreme.
U nastavku utakmice novi napadi Zvezde ponovo je lopta bila kod Jugovića koji opet petom upošljava Marovića, ovaj iskosa sa leve strane šalje centaršut ka Pančevu koji volejom zahvata loptu, ali Vuds maestralno brani. U 64. minutu povukao je Stošić loptu od sredine terena ka golu Glazgova išao je ukoso ka levom uglu šesnaesterca i pravi zaokret pokušavajući da se oslobodi svog čuvara koji ga nepropisno zaustavlja. Slobodan udarac za Crvenu zvezdu. Slobodan udarac je izveo Robert Prosinečki, prebacuje živi zid lopta dodiruje stativu i završava iza leđa nemoćnog Vudsa 2-0 stadion je proključao. Robi velemajstorkim potezom povećava Zvezdino vođstvo.
Usledila je filigranska akcija u 72. minutu, prvo je napad imao Glazgov, ali su zvezdini fudbaleri to prekinuli i krenula je kontra, Belodedić je dodao Biniću loptu koji je odmah šalje ka Pančevu, koji je bio na centru igrališta, Pančev vuče loptu ka golu iako ima ispred sebe dvojicu odbrambenih igrača Rendžersa, šalje loptu na desno krilo ka Biniću koji utrčava pored aut linije, šalje loptu u srce šesnaesterca gde Pančev koristi nepažnju svojih čuvara i istrčava ispred njih i sa 5-6 metara zahvata loptu i šalje pored nemoćnog Vudsa. 3-0. Do kraja utakmice šanse su imali Binić stopostotnu šansu kada ga je Jugović odličnim pasom uposlio ali je njegov šut otišao visoko preko prečke, a potom i Pančev kada ga je Prosinečki sa centra igrališta proigrao na ivici šesnaesterca, Pančev je pucao ali je stativa zaustavila njegov udarac. Na kraju je ostalo 3-0 za Crvenu zvezdu. Igrač utakmice Robert Prosinečki.
Timovi su nastupali u sledećim sastavima:
Crvena zvezda – Stojanović, Radinović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Stošić, Pančev, Jugović (od 88. minuta Momčilović), Binić.
Trener: Ljupko Petrović.
Glazgov Rendžers – Vuds, Stivens, Munro, Gof, Spikmen, Braun, Stiven, Ferguson, Volters, Džonston, Huistra, (od 81. minuta Mek Koist).
Trener: Grem Sunes.
06.11.1990. godine usledio je revanš meč u Glazgovu pred 24.000 navijača na Ajbroks Parku. Zvezda je igrala strpljivo i mudro i čekala svoju šansu nije morala da juri rezultat, imala je velikih 3-0 iz prvoga meča, te je tako u prvih tridesetak minuta viđen fudbal koji se odigravao između dva kaznena prostora. Prvu veliku šansu je imala Crvena zvezda u 30. minutu meča kada je u kontru povukao Binić i iskosa sa desne strane centrirao na drugi kraj kaznenog prostora, tamo se nalazio Jugović koji je u padu glavom poslao loptu ka golu Vudsa. Lopta je tik pored same stative otišla u gol aut. Sjajna prilika je otišla u nepovrat. Pokušavao je i Rendžers, ali su svi njihovi pokušaji išli ili van gola ili je Stojanović intervenisao.
Na odmor se otišlo sa rezultatom s početka utakmice. U nastavku meča ista slika, u 52. minutu krenuo je napad Zvezde sa desne strane, Binić centrira nešto slično kao u prvom poluvremenu samo je sada tamo bio Prosinečki koji u dvoboju sa škotskim fudbalerom izlazi kao pobednik centrira u srce šesnaesterca gde Pančev prima loptu na grudi a potom volejom šalje loptu iza golmana Vudsa. 0-1. Iako su Škoti gajili neke nade da može čudo da se desi posle ovoga gola sve je bilo gotovo. Jedino su uspeli da izjednače u 79. minutu igre, usledio je centaršut Stivensa sa desne strane lopta je u viskom luku išla na drugi kraj kaznenog prostora Mek Koist je bio viši od dvojice zvezdinih fudbalera i glavom lobovao istrčalog Kaluđerovića koji se prilikom istrčavanja okliznuo pa je lopta završila u mreži. Do kraja utakmice nije bilo promene rezultata Zvezda se našla u treće kolo kupa šampiona gde će na proleće čekati novog protivnika.
Timovi su igrali u sledećim sastavima:
Glazgov Rendžers – Vuds, Stivens, Munro, Gof, Spikmen (od 57. minuta Hisbet), Brons, Stiven, Dods (od 46. minuta Robertson), Mek Koist, Hetli, Volters. Trener: Grem Sunes.
Crvena zvezda – Stojanović (od 46. minuta Kaluđerović), Radinović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Stošić, Pančev, Jugović (od 89 minuta Jurić), Binić.
Trener: Ljupko Petrović.
-
(0)Od : Jagoda Kljaić
Sa druge strane štreke
450 rsdSrce
Devêramo mati i ja dan za danom
niko nas ne pita kako nam je
vala dragom bogu dobro je.Na zidu kolendar
mati prije lijeganja
prekriži dan
što još ispasâ nije
dogovorla tako sa ćaćom
on sa svojim plajvajzom
tamo u kasarni
precrta isti taj dan
sreća da mati dobro računa
pa će ono sinoćke
jošte tristoipet dana
tolko valjda i ćaći ostalo.Prebêndaćemo mi to.
Samo da se srce ne istrošimaterino
ćaćino
il olovkino.Đedova tuga
Nikad nisam viđeo suze u đedovim očima
dok se o kamen spotakâ nijeda sam je bar kod ovaca spuštio
bilo b mi laglje da je ovan nagazio
od svog đeda sam je naslijedio
tebi ostavti kânio
oštó sam se to sapleo
bog mi se ne smilio
bilo b bolje da je mene uzeođed je svoju staru stûcku razbio.
Rûži sve u šesnajst
povratle mu se psovke
što ji je od starije pokupio
još dok je dječarac biosmijem se đedovom kâranju
al suzne oči me probadajune govori đede takije pogrda
greôta je nije pala glava
ima zemlje gline i blata
i kolo kod lončaranikad više i nikad niđe
take stûcke moj anđele.Prvi nauk
Deder dijete moje
knjigu ušàke i nàpašu
mati te voli više neg oči svoje
ćaća t je zipku bradvicom izđelja
bio i Šarca zapostavjo
sve je pjevo naglas
sine moj vremena su teška
lažu oni koji kažu da bolja dolaze
nikad seljaku dobro nije bilonêš ti meni na zemlji ostati
al sve oko nje moraš znati raditi.Poslaću te na visoke škole
al dozvolti neću
da zaboraviš odakle potičeš
zato dijete sa kravama dolje u tùk
to mora biti tvoj prvi nauk
budu l krave s tebom zadovoljne
tek će ti onda škole
biti otvorene.Krava i telić
Ôte je večeri kiša lijevala
vatra cmàrla
mati je probudžikala
šuber zatvorla
šerajzlin u stranu pometla
pođe l ko po noći vodu pušćati
moga b zapeti i o peć se ubti.Briga joj krava treba se telti
nazuva ćaćne čizme
on je u trećoj smjeni
uzma bateriju da osvijetli avliju
puna je panjeva i greda
izlećala bez zagrnjača.
U štali svjetlo pali
pokraj krave šareni telić leži
ne glàsa se i ne râni
ote se jauk materi.Mrtvo tele krava liže
sve ga gurka da se pridiže
matere se pogledom razumiše
samo što ne progovoriše.Srondala se na štoklicu
povremeno razgrće žeravcu
sluša kad će ćiro zazviždati
kako l će ćaći kazati.Sa druge strane štreke
Ôklen si stigo?
Neôklen sa strane.
Đe s bio prije?
Svađe i niđe.
Sâčim si došâ?
Sa svojijem nogama.
Kako s zna pravac?
Po pragovma.
Nijesi zalûta?
Vodli me šliperi.
Al nji više nema?
Ostô je miris
pruge šinja ćire šinobusa
putničkog ubrzanog brzog
pare iz lokomotive
drvenije klupa
ćaćine kožne jakne
puši se u toplini vagona
u pola pet izjutra
nakvašena maglom
jutarnja počinje u šest
to je uvijek isto vrijeme
svedno el kabanca mokra
il košulja smrdi po znoju
miris bjeline sira i sirutke
masnoće skorupa
topline jaja
žutoće pilića
iz materine košare
tračnica
u školskoj klupi
naizust naučene pjesmice
pročitane lektire
pregledanog globusa.Kùš sad?
-
(0)Od : Jasmin Ferhatović
Sarajevo, crtice iz naše mladosti
399 rsdDOLINA
Šuma u kojoj je živio čovjek o kome ću da pričam ovu priču je bila s one strane planine. Ta strana je meni zapravo bila nepoznata. još kao dijete, dok sam gledao planinu i njene vrhove prekrivene tamnom crnogoricom, zamišljao sam kako je tamo sa druge strane, kada se pređe preko tih vrhova, isto tako nekakva dolina kao ova u kojoj sam živio. Zamišljao sam u toj dolini bistri potok, prekrasne livade proplanke, neku vječnu tišinu, kao kontrast ovoj dolini u kojoj sam se nalazio. Mislio sam da je tamo nekakav zemaljski raj i kako tamo uopšte nema naselja i ljudi. Samo šume, proplanci i taj potok koji je žuborio negdje u mojoj glavi. I mnogo vremena je proteklo od kako sam počeo da negdje u svojoj glavi gradim taj svijet koji se nalazio s one strane.
Bio sam već školarac kada se desio taj izlet. Izlet preko planine. Odlučio sam jednog dana da krenem preko, u svijet koji sam negdje u svojim mislima gradio. I peo sam se uz strme obronke planine iznad mog grada. Išao sam puteljcima koji su bili dobro uhodane staze mnogih koji su prolazili tim proplancima. Početak je nagovještavao prekrasan doživljaj. Još uvijek sam, kad bih na trenutak zastao da se odmorim, pogledom odozgo gledao grad u kojem sam rastao. Nakon izvjesnog vremena šume su zamijenile proplanke i ja sam počeo da dublje zalazim u njih. Nisam osjećao strah, radostan negdje u sebi zbog tog puta u nepoznato. Šuma je ispočetka bila bjelogorična i sunce me milovalo svojim zrakama koje su stidljivo prolazile kroz krošnje drveća i nalazile put prema zemlji i stazi kojom sam hodao. Kada sam već prešao dublje u crnogoričnu šumu, gdje su visoke jele i borovi pravili veliku hladovinu, počeo sam da osjećam i laganu svježinu koju ta šuma može da pruži u ljetnjom danu.
I onda sam ga sreo. Sjedio je na panju. Bio je neobrijan. Kosa mu je bila sijeda. Imao je plave oči i prodoran pogled. Nije me uplašio, izgledao je dobroćudno. Prišao sam mu.
«Šta ti radiš ovdje?», zapita me.
«Idem na drugu stranu planine da vidim dolinu koja tamo leži, možda je ona ljepša od ove iz koje dolazim.»
On se samo nasmija. Osjećao sam se zbunjeno. Nisam znao šta da ga pitam. On osjeti moju zbunjenost pa mi reče:
«Pa nema nikakve doline iza, iza ovog vrha na koji se penješ se nalazi druga planina, još veća od ove na kojoj se sad nalazimo. A iza nje još veća i ko zna gdje je ta dolina koju ti tražiš. Preko sigurno nije.»
Zacrvenih se i okrenuh se naglo, riješen da se vratim odakle sam i krenuo.
»Čekaj, čekaj. Pa gdje ćeš sad? Nije valjda da odustaješ od svoje potrage?», reče on ozbiljnim tonom.
«Šta da radim kad preko nema doline o kojoj sam maštao?», rekoh.
«Pa ti nisi ni tražio dolinu.», dodade on. «Ti si krenuo jutros u ovu planinu da bi sreo mene. Negdje u tvojoj glavi je bila ta misao o dolini, ali iza te misli je bio zapravo bijeg iz onog života dole u gradu.»
Pogledah ga nijemim pogledom koji je tražio objašnjenje jer ono što mi je govorio mi nije bilo jasno. On nastavi:
«Svi mi nešto tražimo. Svi mi negdje idemo. Ali sve što tražimo, druge doline, gradove, rijeke, šume, polja – sve je to tu, pored nas. Neke doline ili šume su ljepše, neke su svetlije, neke mračnije. Isto kao i ljudi. S tom razlikom što su mnogo ljepše te šume i rijeke ukoliko su dalje od ljudi. I ta dolina koju ti tražiš, ona je zapravo u tebi, treba samo da otvoriš svoje srce i da je ugledaš u onoj ljepoti kojom si je zamišljao. Isto tako kao što je ova šuma gdje smo se ti i ja sreli ona šuma o kojoj sam ja nekad maštao i izabrao da mi bude dom.»
Ja se zamislih nad njegovim riječima, pa ga kratko zapitah:
«Kako se zove ova šuma?»
«Ova šuma nema imena, ona možda i ne postoji, ona je i stvarna, a i nije stvarna. Jedino što je sigurno da postoji u mome srcu jer sam ja dio nje i ona mene. Ovog jutra, kada smo te ugledali da se penješ uz vrleti planine, rekosmo šuma i ja – daj da prigrlimo bar na tren ovog dječaka koji trazi svoju dolinu ne bismo li mu kako osvijetlili put da je nađe.»
Stajao sam još uvijek na mjestu, nijem. On se smiješio dobroćudno. Zapita me kratko:
«Misliš li da ćeš sad da nađeš dolinu koju tražiš?»
Ja se osmjehnuh na te riječi, koje osjetih kao ohrabrenje, i samo izustih:
«Da!»
«Onda je traži i ne zaboravi da osluškuješ svoje srce jer ono najbolje zna da li si nešto našao i šta je to što si pronašao», namignu mi i nestade naglo iz vidokruga, da sam se na trenutak zapitao da li je taj čovjek stvaran. Ostao je samo panj na kojem je sjedio. Okrenuh se i krenuh nazad prema dolini iz koje sam tog jutra pošao.
Dolina o kojoj sam maštao da je bila preko planine, tog je dana počela da se rađa i da postaje dio mene, kao što sam na kraju i ja dio nje.
-
(0)Od : Nebojša Vasović
Golicač tabana
400 rsdNOVI KRAJEVI
Kada umrem, kažu da će me
Na prelasku iz ovoga sveta
U onaj drugi (nepoznati),
Među mekanim oblacima
Sačekati bližnji –
Deda, majka, stric ili sestra –
Neko ko već u tom trenutku
Bude imao volje i vremena
Da sretne novog srećnika
Koji se oslobodio telaPomislih: užas, zar nema
Ničeg osim vraćanja jednog
Te istog sa istim ljudima?
A glas sa neba (režiser)
Ovako mi reče: „Opusti se,
Neka ti bližnji pokažu
Nove krajeve, neka pokažu
Da opet znaju više od tebe.
Ne kvari im to, radovaće se…“BIĆA IZ MORA
Posle toliko godina
I dalje mogu da te dodirnem
Dok mi pripremaš dagnje na buzaruŽrtveni znak ljubavi
Koji nikada nisam očekivao
I zbog kojeg sam se čak bunioAli ti si nastavljala sa ritualom
O kojem sam često mislio
I u kojem sam još češće uživaoNestaju samo oni trenuci
U kojima se nismo dali
Bićima iz mora(Dagnje su samo ambasadori)
OREBIĆ
(Ima tome preko pedeset godina)Otac i ja na plaži u Orebiću
Tamni se oblaci navlače preko neba
Počinje olujaNiko više ne ulazi u vodu
Svi gledaju da se sklone
Što preU tom trenutku moj otac otkriva
Da zna o čemu maštam –
Mirnim glasom kaže: „Idemo!”I u trenu smo u vodi
Plivamo kao ludi
Sečemo visoke talaseKoji nas bacaju levo i desno
I udaljuju sve više
Jedan od drugogaMožda je to bio jedini trenutak
Kada je otac verovao u mene
I ja u njegaGOLICAČ TABANA
Putnik kroz vreme, golicač
Svemirskog tabana,
Čudi se onome što vidi:Fizički svet samo želi
Da ostane kakav je bio,
A duh bi da bude
Kako se njemu snilo(Makar kroz prozor letelo
Sve što je opipljivo)Nemoguće je zadovoljiti taban svemira,
Makar se golicač iz petnih žila trudioINSTRUMENT
Od kada sam čuo za ime instrumenta
„Taragot“, ne znam zašto, ali uvek
Zamišljam kako taragot izgleda.
I vidim čičicu oštrih pokreta,
Koji je nekada robijao zbog nečega,
A sada pokušava da krvna zrnca
Svoga života poveže u krvotok,
Dok mu na uvo sviraju taragot. -
(0)Od : Zoran Ilić
Putovanja
450 rsdI
1.
Jedan od Pajacovih hobija jeste fotografisanje i to je razlog zašto mu je foto-aparat često pri ruci. Zabeležiti, sačuvati svet koji ga okružuje njegova je opsesija. Još ako se povremeno ukaže mogućnost za putovanje, tada Pajacova pasija dobija novu dimenziju.
Neko, Pajacov sagovornik u njihovima druženjima, jeste od onih osoba koje nemaju hobi, tako da jedini njegov kontakt sa fotografijama predstavljaju razgovori sa Pajacom u kojima ovaj drugi pominje svoje skorašnje foto-aktivnosti. Isto tako, Pajaco Nekom povremeno na imejl prosledi neku od svojih novonastalih fotografija.
Za njih dvojicu je svaka nova Pajacova fotka neka vrsta praznika i duhovne avanture.
2.
Neko:
– U ovo, digitalno doba, prinuđeni smo da tvoje fotografije gledamo na monitoru računara, a tako bih voleo da ih dodirnem, opipam…
Pajaco:
– Možemo da ih posmatramo i na displeju mog foto-aparata. Međutim, sve su to tehnički detalji. Ne mnogo važni tehnički detalji.
Neko:
– Imam utisak da crnokosa devojka na tvojoj fotografiji želi nešto da nam kaže. Na primer, I’m so alone. A ti si mogao da docrtaš beli oblačić iznad njene glave i da u njemu ispišeš tu rečenicu.
Pajaco:
– Ja sam fotograf a ne strip autor i ne dorađujem, ne menjam svoje fotografije.
Devojka ćuti, njene su usne čvrsto stisnute, i ja nemam utisak da ona želi bilo šta da nam kaže, već strpljivo čeka da se na semaforu upali zeleno, pa da krene tamo kuda se uputila. Obojica dobro znamo da je njen ovozemaljski put dug, jer njegovu dužinu određuju devojčine godine. Tačnije, njena mladost. Dok grad koji je okružuje sa svih strana jeste njen grad, ona njemu pripada. I to je samo još jedan majski dan u njenom životu, koji će ona potrošiti, zaboraviti ga ubrzo.
Neko:
– Grad na tvojoj fotografiji je isto tako i moj grad. U njemu dugo živim, svakodnevno se krećem lavirintom njegovih ulica, gradskim prevozom putujem sa jednog na drugi kraj grada. Srećem ljude, sa njima se mimoilazim… Ulazim u prodavnice, knjižare, apoteke… Prelazim mostove, pasarele…
Pajaco:
– I ti i ja i crnokosa devojka pripadamo istom gradu. On određuje, definiše naše egzistencije. Devojka je, najverovatnije, studentkinja jer je fotografija nastala u neposrednoj blizini Arhitektonskog fakulteta dok smo ti i ja to što jesmo.
Za mene se može reći: „On je fotograf“, međutim, ne znam šta bi za tebe moglo da se kaže?! Reci mi, šta?
Neko:
– Za mene bi sledeće moglo da se kaže: „On je Pajacov sagovornik već dugi niz godina“, i ja mislim da je to dovoljno.
3.
Da Pajaco nije sasvim slučajno fotografisao grafit na zidu Elektrotehničkog fakulteta, ni on a ni Neko nikada ne bi saznali šta skraćenica SSP znači. Ovako, znaju: ta skraćenica znači Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.
Neko:
– Član sedamdeset i dva spomenutog Sporazuma govori o tome da se Srbija obavezuje da u dogovoru sa Evropskom komisijom pripremi poseban Program za sprovođenje obaveza iz SSP, a čiju će realizaciju pratiti Evropska unija.
Pajaco:
– Neko, molim te, nemoj više o SSP-u ni da govoriš, a ni da razmišljaš. Sasvim je dovoljno što si citirao jedan član tog sporazuma. Ta tema me užasno zamara, i samo čekam trenutak kada ću početi da zevam od dosade. Ne bih se iznenadio ni da glavobolja počne da me muči.
4.
Neko:
– U vezi sa tvojom sledećom fotografijom, reci mi koga i gde automobili voze?
Pajaco:
– Reću ti: nemam pojma! Ni ja ne mogu, niti moram baš sve da znam. Jedino znam da sam u trenutku kada sam fotografisao automobile, bio visoko smešten. Negde na desetom, možda i jedanaestom spratu.
5.
Pajaco povremeno zapazi senke. Ne promaknu mu, on ih detektuje. A one opet znaju da budu tajnovite kao u onom holivudskom psihološkom trileru koji je režirao Klint Istvud: „Play Mysty for Me“. Dakle, senke su ponekad zagonetne, mada obično to nisu.
Pajaco:
– Ulična svetiljka ima senku dok je automobil nema. Iz toga zaključujem da je za senku važan oblik predmeta. Ako si dovoljno visok, tada poseduješ senku. Sasvim lepu i upotrebljivu senku. Slično osobi koja ima dug nos, pa kaže: „Moj nos, moj ponos“, i ulična svetiljka može da kaže: „Moja senka, moj ponos“.
6.
Stablo i automobil. Svedenost, ogoljenost. I sve je to u gradu. Ta neprirodna zajednica automobila i drveta.
Krošnja je nevidljiva, i njen oblik može da se nasluti iz senke na kolovozu. Oko drveta je kvadratni metar ogoljene zemlje. Po njoj, tu i tamo, kržljava trava. I sunce je u zenitu. Na najvišoj tački svoje putanje.
7.
Lepša, poetičnija reč za prozore jeste okna. Tako ih Poljaci zovu, pa je na jednom njihovom sajtu moguće pročitati da su „prozori važan deo našeg svakodnevnog života“, kao i to da „nisu svi prozori isti“.
To je neka krakovska firma koja prodaje prozore. Okna.
Pajaco:
– Verovatno da ih i proizvodi, a ne samo prodaje.
Neko:
– Lako je prodavati prozore, međutim, neuporedivo je teže, skoro je nemoguće, prodavati ono što se kroz njih vidi. To nije za prodaju. To je, što bi rekli mladi, „za dž“.
8.
Pajaco:
– Gvozdene rešetke sprečavaju da se uđe u podrum. Očigledno da ima onih koji žele da pristupe podzemnim prostorijama, i zato je neophodno da im se to onemogući. Njihove namere nisu nimalo časne. Oni bi nešto da ukradu, da naprave štetu, i zato ih treba sprečiti u njihovoj nepoštenoj nameri.
Neko:
– Tako razmišljaju oni koji su gvozdene rešetke postavili, i kao da ne greše. Dobro poznaju svoj narod i njegove sklonosti. A život teče dalje. Kako sa ove, tako i sa one strane rešetki.
9.
Žuti pravougaonik utisnut u pločnik jeste tu da razbije monotoniju. Da prolaznicima bude zanimljivije dok hodaju ulicom. Bivšim Bulevarom revolucije. Mada će za Pajaca ona zauvek ostati Bulevar revolucije jer on ne želi da pamti nove i izmenjene nazive ulica. Isuviše je veran prošlosti.
Neko:
– Nečemu se mora biti veran. Ti si odlučio da to bude Prošlost.
Pajaco:
– Ostavimo prošlost po strani jer me nešto neodoljivo vuče ka reči „monotonija“. Odjednom, ona mi je veoma važna. Važnija čak i od žutog pravougaonika! Možda zato što monotonija nema boju? Ona je bezbojna, a bezbojne stvari su obično vrednije od onih koje imaju boju.
Neko:
– Meni je kod „monotonije“ zanimljivo to što ona može da se izgovori kao dve reči. Prvo kažeš „mono“, pa napraviš pauzu, dramsku pauzu, i onda dodaš „tonija“, i reč je konačno izgovorena.
Pajaco:
– Svojim geometrijskim oblikom, pravougaonici znaju da budu monotoni, naročito ako su žuti.
Neko:
– A ja kažem: za razliku od kvadrata, pravougaonici nisu monotoni čak i onda kada su žuti.
Pajaco:
– Tako bismo mogli da nastavimo i sa rombovima, romboidima… Krugovima… Ali, očigledno, to nikuda ne vodi. Zato je najbolje da okončamo današnje druženje. Ko zna, možda će nam sutrašnji dan biti naklonjeniji.
-
(0)Od : Siniša Puač
Zajutrak na E-75
400 rsdU SUSRET
U pozdrav prijateljima
na srećnu stranu granice
lete elektronske razglednice
putopis dečaka iz naše ulice
o prilikama u carstvu propalome.Pretakanje vremena u stihove
tokom jesenje praznodnevice
vino za nove mehove
sveti obed s Fruškogorcima
na trpezi pod trešnjama
i zajutrak s neznancima na putu E-75.
Pulsiranje kursora
tiha posvećenost trenucima
unutra
i napolju
ko platno je razapet svet.U mreži informacija
o ukrštenim sudbinama
i stanju crepa na kući
pod mahovinom i bršljanima
prigušen koloplet emocija
i dodir bliskih duhova
beli je plašt izatkan nad provalijom vremena.Bez viza
tražimo se u nadi
i zlatnim sećanjima,
naše su misli ptice izbeglice
hrle u susret susretima.IZ KAVEZA
Kad ton postane
suviše napadan
zaoštren i patetičan
i kad se iz našeg kaveza
u kljunu ne bude kljucalo,
ništa nas više ne sprečava
da promenimo ploču
po kojoj vrtimo prstima
dozivajući se između zgrada.Koga je briga danas
šta javljaju domaće radio-stanice,
čija je prednost
i kako im stoje reketi i druge akcije?Napolju ima i drugih šuma od cigala
u kojima žive pevačice,
što da ne pomerimo granice
u nova sazvežđa, da povežemo žice
našeg nebeskog kavezai kao ptice, draga susedice,
samo prhnemo na drugi krov.NA STEPENIŠTU
Kad se spustim
stepenicama
pored ofucanih papuča
odbačenog nameštaja
i izlizanih otirača,
dobro znam
da ima još milion puteva
od praga moje stare zgrade
do grada i svega što obećava.Kao do neba, trgova i pijaca
i hiljadu čuj plakata, bilborda,
punonadežnih pogleda popova,
rođaka i starih poznanika
i retkih ptica u suknjama.I gore,
sa plastičnim kesama
bliznakinjama
u rukama,
do tebe opet stepenicama
kao uz drvo merdevinama,
opčinjen trešnjama
na vrhu krošnje od cigala.U STVARI
Stvari, stvari
svuda su stvari
stvari nas kupuju
dok kupujemo stvari
stvari kupuju nas.Mi smo ono što svarimo
od onog što ostvarimo
u svakodnevnom međuprostoru.U toj jednačini
sve manje je ljubavi za suseda.Popunjeno je sve
od poda do plafona
i retko prolaziš
neočešana
između komadnog nameštaja
nedostaje jedino još prostora.Tek na prozorima
tvoja čežnja dobije krila
napolje izazvana
uzima odraz na višespratnici
crtajući po oblacima
nad gradom punim suseda
i njihovih stvari
iz kataloga ko mitologijezmajeve upregnute u kočije
nove šporete i izbegličke konvoje.NA TERASI
Neplanirano
u apsolutnoj dokolici prepodneva
izašli smo na terasu.Iz viđenja
odranije poznati
blejimo ko jaganjci
pred isplaženim roletnama
na pola vaših prozora.Cenjene komšije,
samo dopola prisutne,
vidite me,To sam ja na terasi,
držim dete za ruku,
trzam joj prste ko niti,
učim je da pelivani
između unutra
i napolju. -
(0)Od : Danica Vukićević
Ja, Klaudija
720 rsdČEKAJUĆI CVETOVE KROMPIRA BELE
Dok hrkao ti si
Ja sam stvarala svet
Najpre
Botanički, biljni, potom,
Majmune-ljude, kopce,
Ukrug – jestive lale
Kristalni svod pa bistru vodu,
Drveta plodna
Zmiju za oko moga vrata
Češljugara
Šiblje ukrasno,
Perde i perunike
Beluge bežmudre
Raspeh i štrik između svetova
Po njemu hodam s motkom
Ambiciozna. Žovijalna…
Idem, polako,
Sipe
Pera… trepavice, krljušt…MOGLA SAM SE
Mogla sam se roditi u Uljanovsku
Mogla sam se roditi u porodici
Teških heroinskih zavisnika
Mogla sam biti kćerka i žena istovremeno
Majčin krst iznad kreveta sobe u ludnici
Mogla sam biti u konviktu trinaesto prase
Na ulicama Brazila devojčica-kradljivica
Mogla sam paliti žigice bez toplih priviđenja
Naslednica-udavača koju grle samo zbog novca
Mogla sam se roditi u Jakutiji
S crvenim nosićem u krznu
Svako je mogao da me poželi za kćerku
I da me kupi i da me izmisli
Na verandi mogla sam da zaspim
Okružena rakunima
Od svih života koji da izaberem
Kome da se priklonim, kad svaki nudi ograničenja
Na konju propetom
Uhvaćena sam i izlivena u bronzi
Pozlaćena naknadno, smirena zahvalnošću
Jer ko bi se setio spomenik sebi da izlije
Dok luta mističnim sferama…* * *
Svemoćni
Svešapćući svenarodni
Sveprisutni bože
Čuvaj, ne daj moju majku milu
Staricu koja se prejela života
Koja me je pogledala
Rukom pozvala
Da priđem joj
Hladno joj je
I pas je legao pribivši se uz njena
Mršava leđa
Čuvaj ženu koja me je rodilaUZNEMIRENA
Šta god da se desi, ja se uznemirim
reagujem burno i impulsivno, uznemirim se
proživljavam duboko i dramatično, uznemirim se
ako prođem ispod mosta, poželim želju i uznemirim se
stilska i životna iskušenja podnosim hrabro,
dostojanstveno, ipak se uznemirim
kada nekuda odlazim ili treba da se vidim s nekim, uznemirim se
tražeći izlaze, uznemirim se
pretpostavke, planovi, najniži zadaci,
začas me uznemire.* * *
Dođi
Dođi da razgovaramo
Neću skuvati čaj
Vino neću sipati u čaše nekristalne
Samo dođi
Da razgovaramo
Pušiću na prozoru
Ulice suše se
Duga je pala na krov, ugasila se u reci
Grane se odlomile, ukrutili pipci
Dođi
Dođi da razgovaramo -
(0)Od : Andrea Kingston
Jedna noć nije dovoljna
900 rsd1.
„Napokon”, srušila sam se u fotelju iza sebe.
„Duguješ mi ogromnu, ali ogromnu uslugu”, obavestila me je Lena, moja mlađa sestra koja je sedela preko puta mene.
“Ako ćemo da merimo, mislim da ti meni duguješ mnogo, ali mnogo više“, dodala sam zatvorenih očiju, a ona se nasmejala.
“Znači ovako se radi“, čula sam Lukin glas. „Mislio sam da nema odmora dok sve ne završimo.“
“Mi smo naš deo završile”, pogledala sam u pravcu spavaće sobe, i dodala: „Bar za danas.“
“Ja sam gladna”, Lena je mazila stomak.
“I ja”, dodao je Luka.
“Nemam snage da ustanem, naruči picu, ti si najmlađi“, pogledala sam molećivo Luku.
„Samo deset minuta je starija od mene”, uperio je prst ka Leni, a ona je slegla ramenima.
„Molim te”, uputila sam mu svoj očaravajući osmeh.
“Evo”, podigao je ruke pomirljivo.
“Hvala ti, ti si najbolji brat na svetu”, izjavila sam ponosno.
“Ja sam vam jedini brat”, doviknuo je, odlazeći.
“Hoćeš li moći sama da središ ovo što je ostalo?”, pitala je Lena kada je Luka izašao.
“Nema puno, završiću sutra kada se vratim sa posla.“
“Ostali bismo, ali mama će zvocati, moramo u školu. Možda bi mogla da je pozoveš i ubediš da ostanemo još koji dan.” Crtala je krugove prstom po stomaku.
“Mislim da neće moći, vraćate se sutra ujutru kući, nema zabušavanja.“
“Ali seko…” Zove me seko samo kada joj nešto treba.
“Ne”, odmahnula sam glavom.
“Šta ne?”, upitao je Luka, koji je upravo ušao u dnevnu sobu.
“Tvoja sestra ne želi da ide u školu”, pogledala sam je prekorno.
“Sada smo zvanično punoletni”, istakla je ponosno Lena.
“Da vidimo, idete još uvek u školu, ne zarađujete, živite sa roditeljima”, zastala sam. “Zaključak je: morate slušati roditelje”.
“Ne možeš da nas okrivljuješ što smo pokušali”, zatreptala je nevino.
Posle večere otišli su na spavanje, a ja sam ostala da pospremim. Obožavam ih. Jesu blizanci, ali nisu identični, jedine sličnosti su im smeđa kosa i taman ten. Mlađi su od mene nešto više od sedam godina. Poslednja dva dana pomažu mi da preselim stvari u novi stan; sutra ujutru se vraćaju kući. Nedostajaće mi. Oduvek smo bili vezani, a ja sam veoma zaštitnički nastrojena prema njima, možda zbog prilične razlike u godinama. Neizmerno sam ponosna na njih, iako stalno upadaju u neke nevolje, a ja moram uvek da ih spasavam, ali tako sam shvatila čime želim da se bavim u životu, decom. Volim da radim sa mališanima jer u njima nema ničeg zlog, neposredni su, iskreni i preslatki. Nažalost, nemaju sva deca bezbrižno detinjstvo. Setila sam se male Mile, iskreno se nadajući da joj mogu pomoći.
“Kasniš”, Tanja me je sustigla na ulazu u školu.
“Ako ja kasnim, kasniš i ti”, nasmešila sam joj se, ne zaustavljajući se.
“Kako je prošlo sređivanje?“
“Ostala je spavaća soba.“
“Baš si brza”, prokomentarisala je začuđeno.
“Lena i Luka su mi pomogli.” Automatski se nasmešim na sam pomen njihovih imena.
“Blago tebi.”
“Šta da ti kažem? Ja sam srećna žena.“
“Šta misliš, da li nas je videla?” Govorila je tiše.
“Ko?”, zbunila sam se.
“Veštica”, prevrnula je očima.
“To što ti pratiš ljude, ne znači da i oni to rade.“
“Kad smo već kod toga, moram da ti ispričam kako je prošao moj tajni zadatak.“
“Može, ali kasnije, sad nemam vremena.”
“Vidiš? I ti se plašiš veštice.”
“Deca te čekaju”, prekinula sam naš razgovor i krenula ka svojoj kancelariji.
Veštica je bila naša direktorka Suzana. Nije ona toliko loša, samo mnogo voli da popuje. Priča se da živi sama, možda joj samo nedostaje pažnja. Tanja je zove veštica zbog izraženog nosa. Tanja inače voli da daje nadimke ljudima. Upoznale smo se kada sam počela da radim; starija je od mene dve godine. U početku sam mislila da je luda jer je pratila svakog dečka sa kojim je bila u vezi, a kasnije sam shvatila da joj je teško da potpuno veruje ikome. Vremenom smo se skontale, čak sam je upoznala i sa Vilijamom, mojim dobrim prijateljem. Zapravo, on mi je najbolji prijatelj, kome su roditelji dali ime po Vilijamu Šekspiru, tačnije njegova majka, što joj nikad nije oprostio. Dan na poslu mi je proleteo.
Na ulazu u moju novu zgradu sedela je grupa dečaka. U protekla dva dana videla sam ih dva puta i uvek u istom sastavu. Prema mojoj proceni, imaju između dvanaest i petnaest godina, svi su lepi kao minijature Backstreet Boys–a, dva plava i tri crna dečaka.
“Izvinite, možemo li nešto da vas pitamo?”, obratio mi se najviši među njima, crnokosi.
“Možete.”
“Da li ste vi manekenka?”
“Manekenka? Zašto pitate?” Tako su slatki.
“Kladili smo se”, priznao je plavi dečak pored njega. Zanimljivo.
“Šta dobija pobednik?“
“Po jednu ludu želju od svakog od nas.“
“Ludu želju?” Za to još nisam čula.
“Na primer, ako ja kažem Petru da poljubi Anu, on mora da je poljubi”, objasnio je drugi plavi dečko gledajući u crnog, koji je pretpostavljam Petar. Ah, to su te luckaste želje.
“Znači tako. Dobro, da čujem ko je šta mislio”, sela sam između njih, a oni su mi napravili prostora.
“Ovako: manekenka, glumica, kozmetičarka, medicinska sestra i studentkinja”, dok je nabrajao, upirao je prstom na svakog pojedinačno.
“Plašim se da niko neće dobiti ludu želju. Ništa od toga nije moj posao.“
“Čime se onda baviš?” Svi su radoznalo gledali u mene.
“Ja sam pedagog.“
“Nema šanse”, rekao je crni i najtiši dečko među njima.
“Zašto to misliš?”
“Mnogo ste lepi”, zacrveneo se.
“Hvala ti. Mogu li sada ja vas nešto da pitam?”
“Da.”
“Kako se zovete?”
“Ja sam Igor, ovo je Nenad, Deni, Marko i Petar”, Igor ih je sve predstavio.
“Drago mi je momci, ja sam Nevena. Da li svi živite u ovoj zgradi?”
“Ne, Nenad, Petar i ja živimo ovde, a Marko i Deni u susednoj.” Čini se da je Igor vođa grupe.
“Da li biste hteli da me posetite?”
“Pozivaš nas u goste?”, Igor se začudio.
“Naravno, dođite večeras, spremiću palačinke, moj specijalitet.“
“Obavezno dolazimo!” Marko je bio oduševljen.
“U tom slučaju”, ustala sam, „očekujem vas, stan broj pet.“
-
(0)Od : Darko Radović
Ptica u kući
600 rsdГЛАВА 1. ЧЕРЕВИЋКА СКЕЛА
Футог, 1996.
Черевићка скела, околина Футога, место петнаестак километара од Новог Сада, а старије по историји, оаза мира и спокоја. Златни грумен прелепе природе кога је бацио Бог преко леђа, ту уз Дунав и Дунавац, ћерку Дунава, мада је мушки род у питању, на 1.272 километру од Шварцвалда. Зрно бисера из шкољке, ушушкана и смештена у мекоту зеленила и плаветнила, загрљена Фрушком гором која се протеже са оне тамо, преке, сремске стране. И Малдиви су лепи, али су далеко.
Седео сам давне деведесет и шесте године на обали Дунава, ту код Футога на скели која се из ко зна чијег интереса и разлога зове Черевићка. Ту, где је некад стара скела саобраћала између Футога и Черевића и где је некад РРФ, односно Речна ратна флотила, имала зимовник. За време кретенизма НАТО-а, деведесет и девете и рушења свих мостова са њихове стране, када је Нови Сад остао, ни крив ни дужан, без иједнога моста, који су мислим љубавници реке, јер од једне до друге обале јој сежу, ту се скривао живаљ, а и војска, богами.
На једном стаблу, које је доплутало ко зна одакле, седео сам сâм, разочаран, убијен емотивно и физички улубљен ничим изазваним, са моје стране, осим оним што сам сам хтео и желео. Гледам тако Дунав и контам, физички рањен и ментално недоречен, колика је ширина Дунава на том месту, колика је брзина, колика је просечна дубина и колико кубика воде прође у секунди? Баш време за математику. Знам да знам, а не знам да знам. Само хоћу да израчунам напамет. Имам мобилни којим се може рачунати, али нема то појмовог појма. Вратио се ја, хвала богу, са ратишта и покушавам да дођем себи од тог ратнога искуства. Ошишан и обријан по ПС-у, у ратној униформи, новој и последњој коју сам добио, добро наоружан, веран мојој и Заставиној деведесет деветки, која ме је вратила или сам умислио да ме је она као амајлија вратила живог са ратишта. Чуј, будале. Живог ме дере успомена. Деру ме успомене и ја се дерем у себи, јер ме напада нешто што хоћу да заборавим, па дречим као дрекавац. Ето, тако скоцкан и упарађен, тражим помоћ у лудилу или оно тражи човека у мени. Тешка потрага са немогућим исходом. У међупростору времена, између јаве и сна, тражим још нешто. Тражим плац где бих могао да сместим белосветску, а и своју памет и да направим неки кућерак па да у њему лепо живим од сећања на дане које сам једва и са муком преживео и које бих радо да заборавим. Али не могу, јер ме ружна сећања терају да живим бар од нечега, па макар то био и отров начињен од ружних сећања, јер од истих, горег отрова нема, ни бољега мелема од лепих сећања.
Купио је мој кум Сава неки плацић, ту на скели, да правимо куће заједно, али је до тог плаца било могуће стићи само дроном или хеликоптером. Вукојебина. Међутим, Футожани, Босанци аутохтони из пређашње давне окупације Војводине узаптили све плацеве, па ретко пуштају у своје редове Новосађане, али је срећа да сам и ја имао доста бораца оданде под мојом командом. Кум Сава, Сремац по начину живота, а можда и по пореклу, по животу који је водио и начину на који је исти конзумирао, сигурно јесте, решио као старији, да будемо на истом плацу, па ма како то изгледало. Кум, коме сам ја крстио сина у младости, а ценио сам као Србин кумство и кума, видећи да он хоће, реших и ја да то буде тако. Видим хоће кум, али не зна како решити проблем, како доћи до плаца. Хоће кум, али не уме.
Имао Лала пуно мала, кућу на лакат, винограде благородне и чилаше, што каже Ђоле Балашевић и лепога сина, па му син стасао за женидбу. Нађоше девојку за удадбу а отац девојчин хвали момка, будућег зета, како је вредан, радан и леп као уписан. На крају баба, младожењин отац, рече.
„Јесте, пријатељу, све си ти у праву, само ми деран има једну ману.”
„Коју”, упита младин отац.
„Здраво ми деран воле да игра карте”, пријатељ ће пријатељу отворено.
„Па шта, бацим и ја понекад коју”, рече будући пријатељ.
„Али он игра у новце и то здраво воле.”
„Па и ја, понекад бацим ајнца у неку пару.”
„Ма да, пријатељу, али он игра у велику пару, а не зна.”
Тако и мој кум. Хоће, али не зна.
„Сад ћу ја то да решим, куме”, рекох. Где су Босанци илити босански Срби, на мојој смо територији, а и са осталим народима и народностима имам одличан однос. Знам ја са њима па зато, не брини ништа. Знам ја са њима, али не знају они са мном. Зато, ништа зато, бато. Седи ту и запањи се. Илити седи на пањ, гледај и уживај. Па онда заурлах, као са брда на брдо. Ради моторола на гласне жице, мамицу јој јебем и то добро, а слушају пријатељи. Непријатељ не може, јер му сателит овде нема домет. Мада и за ове који ме чују, нисам сигуран шта су. Ваљда пријатељи.
„Има ли овде неко плац на продају”, повиках из свег гласа, да се чује, али право и одврнуто на најјаче, на шестицу. Није прошло дуго, изађе пуж из кућице, са плаца ту до нас, где смо седели на комаду стабла и пили хладно пиво.
„Добар дан, комшија, опусти се и не терај шегу”, рече човек, извирујући из куће са плаца поред, где смо кум и ја седели на оном стаблу. Изашао човек да види будалу која тако урла, али му се вероватно није свидело оно што је видео. Маскирна униформа и наоружан човек. Оно што је видео, мало улива страх и ноге клецају, иду до непослуха, али човек рече.
„Ево, ту, поред мене, мој брат има плац који би отуђио. Ето ту, управо где седите. Даћу вам број телефона, па се чујте. Ратник сте, учиниће Вам цену”, рече и завуче се као пуж у своју кућицу по папир и лапис.
Богами, тако и би. Пазарили смо кум Сава и ја плац, па ускоро почели изградњу викендица. Он на једном, ја на другом крају плаца, а терасе су пројектоване тако да буду окренуте једна према другој, да се видимо и чујемо, како се више не бисмо погубили. Не дâ кум више да идем на трогодишње излете са пуцањем, кукањем и рањавањем. Рањен лакше три пута, по једанпут годишње, да не буде уживање за бадава. А и прсти леве руке сјебани, па ако хоћу да свирам, мој еков дванаестерац, морам да их бандажирам. Мада ми ни духови прошлости не дају да напасам мозак на сунчаној страни. Трте ме и терају сиву масу на неке друге пашњаке, где се напасају сећања, која бих тако радо да отерам и да заборавим, али не да ђаво, ил’ не да бог.
-
(0)Od : Marko Matičetov
Srce u pesku Kopakabane
400 rsd* * *
Govore da je ova reka
lepša od druge,
iako su iste.
Ali ipak nisu:
po koritu ove reke teče priča,
po koritu druge reke teče reka.I mi vidimo ono što čujemo.
PROZOR
Prozor se otvara samo spolja
i zatvara samo iznutra.
Samo ga bog može otvoriti.
Samo ga razlog može zatvoriti.
Ali nema boga koji bi ga otvorio.
I nema razloga da bi ga ti zatvorio.
Jer već jesi.* * *
Moje srce je zakopano u pesku
na plaži Kopakabane.
Moje srce nije pokopano.
Moje srce ne može se sahraniti!
Za trenutak može da se da – od srca.
Da se ne raspukne od srčanih radosti.
Od bolova srca.Moje srce je vruć pesak.
Hlade ga talasi Atlantika.* * *
Kad letim iznad Amazona, setim se,
da sam bio dečak koji gleda u atlas sveta.
U vijuge te ogromne reke na zelenoj površini.
Jesam li i dalje taj koji gleda u atlas sveta,
ili sam zaista tu, iznad te zelene površine?Kad letim nad Amazonom, ne znam više,
letim li nad njim ili nad svojim prividom.* * *
Moj svet je na drugom kraju sveta.
Moja ljubav je na drugom kraju sveta.
Moja sreća je na drugom kraju sveta.
Moja žalost je na drugom kraju sveta.Moja pesma je sa drugog kraja sveta
došla na ovaj svet. -
(0)Od : Vlasta Mladenović
Lokalitet i svet šarkamenskih rima
400 rsdТЕМЕЉ, ТЕМЕ
На темељу
првих цивилизација,
гледам земљу
која је ничија.Нове снове
уздижем високо,
гледам према врху,
али не видим сврху.Нико овде
нема права,
дух слободе
једино истрајава.Осећам немир
дубоко у мени,
Боже, пробуди ме
и опомени.ОРФЕЈЕВ ЗАПЕВ
О, Еуридико, дико
моја од стене,
осврни се,
погледај у мене,
нек се скамене
тела мога немири.Све је мртво,
о љубави жртво,
још се само ветар чује,
векови хује,
трепере жице на лири.АНЂЕЛУ МОМ МОЛИТВА
Заштити мене
и мој дом,
јер сам нејак,
јер сам душеван,
не могу злом
протива зла.Ти си чувар
мој и мога дома,
штитиш ме од грешних
и од мене самог штитиш,
анђеле мој на висини,
ти све видиш.Засјај, сини,
покажи ми пут, друм,
просветли ум,
мир ми дај,
бар ти ме не издај.САМИ СМО, ГОСПОДЕ
Сами смо, Господе,
стојим испред храма,
док падају воде,
ветар фијуче,
чекам милост,
дреждим дрхтурим
као верно куче.Сами смо, Господе,
узалуд стојим овде,
узалуд риме,
речи искрене,
неће да ме приме,
нико не прихвата
речи верне.Сами смо, Господе,
твоји ме путеви воде
у правце истине
и слободе,
далеко негде
где ће моје звезде
да се роде.КЊИЖЕВНА АРХЕОЛОГИЈА
На трагу сам
великог открића,
све је било пре нас
и ништа није само за данас,
књижевност је ствар археологије.Песак и креч,
нежно откривам
сваку реч,
разбацане по пољу
склапам коцкице,
битне чињенице,
све мора да буде
на свом месту,
пратим Божју вољу. -
(0)
Haljine iz muzeja
400 rsdRUPE
Joj
moljci su nam pojeli ćilimJoj da podignem je mrtvu
joj da mi ćilim
zakrpiĆilim moj crveni
stajaći
poleteo u insekteJoj baba vrati se
satkaj nam stare zakrpeLepo da pokažem narodu
tikvu mi bez korena
potku mi bez osnovaGluva sam kučka majkina
RAZMENE
Sve je u stvari neka zamena
i razmena
kao razmena studenata
ratnih zarobljenika
kompenzacijaDobro de
nema budoara sa pogledom
na večni grad svetlosti
ali ima
pesama pričaUđeš u prodavnicu
i u njoj svašta imaHipermarket je to
OVIDIJE
Ovidije rođeni
Kamila
sa kesice cimeta
sutlijaš sam zbog nje jela
kada bejah mala
sada je karavan
U sepetima nose jade moje
suze u grbinama
Koliko ih ima
opet sam se zabrojalaHORIZONTI ČEKANJA
Dubravku Ugrešić
kada je osvojila Ninovu nagradu
kupili smo razrednoj u osmom razredu
I ja sam se sa svojih četrnaest godina
neviđeno ložila na naslov njene knjige
I kad sam se upoznavala sa čitaocima knjiga
kasnije
bilo mi je baš čudno
baš neverovatno
da skoro niko ne zna ko je Dubravka Ugrešić
Stoga sam godinama njeno fonetski zatamnjeno ime
(mnogo u, mnogo r, pa b i š…)
doživljavala kao shortcut
doživljavala kao ključnu rečRazumem svoga oca
koji piše memoirs
i agresivan je pri čitanju aforizama
pomešanih sa odabranim rečenicama iz lektire
zato što nema nikoga ispred prodavnice
gde pije pivo sa penzionisanim proleterima
da prozbori o stvarima
koje njega interesujuU MUZEJU HALJINA
Vladarskoj haljini prozirem
kroj šivenje analiziram
tkaninu vez kopče obrube
Deluje stvarno
Ako je hologram
u ovom svetu što se
kopira multiplicira
Veštog reprodukcija
Čkiljim zavidno neuko
A možda je i istina
to o naciji rodu
Neki od svih nas
plemenitiji od svih drugih
obdareniji
rođenjem junaštvom
Od nas neplemenitih
od nas iz sindikalnih odmarališta
sa autobuskih stanica iz zemunica
iz kupusišta iz tezgi skladišta
sa haljama pozajmljenim
poklonjenim polovnim rabljenim
bez prava kao njine aljine
da traju večno -
(0)Od : Mirko Škiljević
I pre i posle
400 rsdIII
Stanislava je volela svoj posao. Radila je u firmi koja je preživela pogubnu tranziciju. Istina, broj radnika je drastično smanjen, ali što se nje ticalo, izgleda da je bila miljenica sreće. Ništa posebno nije preduzela, osim što je, kao i uvek, marljivo obavljala svoje radne zadatke. U komercijali za nju nije bilo nepoznanice. Odavno se izveštila da posao obavlja, ne unoseći se previše, međutim, ovoga puta nikako nije uspevala da uključi automackog pilota – rutinu. Iz pozadine neprestano su iskrsavale dileme:
Da li sam mu postala navika? Da li misli na mene? Da li brine za mene?
Učinila je sve što je bilo u njenoj moći da ga raspameti. Ma i više od toga. Uvukla mu se pod kožu. Od prvog trenutka bilo joj je više nego jasno da je ljubav ono što mu treba, ali i da oko toga nema pogađanja, mora se dokazaiti. Modrice mu je prinela na uvid. Dovoljno?
Sa druge strane, otišla je tako daleko da je povratak u ustaljenu kolotečinu postao nemoguć. Upala je u sopstvenu zamku. I on se njoj uvukao pod kožu. I to do te mere da je mašta sve češće lutala u budćnost sa njim, a to je bilo nemoguće! Budućnost deci pripada!
Zbog toga, možda ishitreno i netaktično, možda tek da zatalasa mrtvo more ustajlosti, izazvala je sudbinu, izrežirala je sukob svakoga sa svakim, a samim tim i suočavanje svakoga sa samim sobom. To je imalo za cilj da ih izbaci iz ravnoteže, iz ustaljenog načina života, da ih uplaši, učini nesigurnim, ubije samopouzdanje, da u njima zavlada haos, da u njoj potraže smisao i svrhu svog postojanja. Da li je uspela? Šta da preduzme, ako jeste? A šta tek ako nije? Gde to, dođavola, vodi? U šta se pretvara?
Pitanja su se umnožavala, a nisu nudila nikakvo razrešenje. Nisu nudila nikakvu ideju. Šta u stvari radi? Čitav sticaj okolnosti, čitava situacija se uveliko uozbiljila, a ona još nije imla konkretan plan. Instinktivno, sledila je nekakav nejasan osećaj da je sve što se dešava veoma povoljno za nju, iako ne zna šta konkretno hoće, a samim tim, ne može da zna ni kako do toga da dođe. Nije joj preostajalo ništa drugo do da deluje u trenutku, bez promisli, bez mogućnosti da događanja staloženo sagleda, razmisli i donese svrsishodne zaključke, a ipak, nešto joj je govorilo, da je sve u najboljem redu, mada to ni izbliza tako ne izgleda. Deca moraju dobiti budućnost!
Koleginica je konačno ustala i sa izveštačenim osmehom izvinjenja otišla na svoju piš-puš pauzu od pola sata. Odmah je uzela telefon. Uključila ga. Sačekala dok se ažurira gomila Milanovih propuštenih poziva i poruka. Otvorila je prvu pristiglu, ali nije stigla da je pročita. Nokija je zavibrirala. Trgla se i mahinalno primila poziv.
‒ Živa li si? – bio je to Milan. Zvučao je dramatično.
‒ Ja sam majka njegove dece. – smireno je odgovorila. – Brine, nego šta nego brine ‒ ispod reči protekle su misli.
‒ Kad ću da te vidim? – odapeo je kao zapeta puška.
‒ E, to se ne zna.
‒ Ej, bre, hoću da te vidim. – glas je odisao odlučnije nego ikad. Ponesen, dodao je. – Hoću te samo za sebe.
‒ Ej, ti, otrezni se, ja sam majka.
‒ Razvedi se. Kod mene ima mesta za sve. – nastavio je još odlučnije.
I to je bilo deo onoga što je želela da čuje, međutim:
‒ Taman. Pa da se namestim onom zlu što živi odmah pored tebe, zar ne? – odavno je imala spreman odgovor na takvu ponudu.
‒ Neko rešenje valjda postoji. – odlučnost je splasnula.
‒ U Holivudu svakako, ali u životu… Hajde, priberi se. Nije to tek tako. Deca nisu koferi. Posao, školica, odjave i prijave, lekarski kartoni, sud… Ne ide to tako kako ti misliš. Život je zajeban režiser. Deci je potrebna sigurnost.
‒ Hoću te, bre!
‒ Kad bude prilike… sačekaj… – bio joj je potreban trenutak pribranosti. – odmakla je telefon, ali ne predaloko, izveštačenom ljubaznošću dobacila nikome: „Sačekajte trenutak, molim” pa prinela telefon ustima. – Moram da prekinem.
‒ Hoću te, bre!
‒ Ljudi čekaju.
‒ Kad ću da te vidim?
‒ Zvaću te.
‒ Kad?
‒ Kad budem sigurna…
Prekid veze je produžila u gašenje telefona. Osmeh joj je ukrasio lice.
Zagrizao je… zagrizao je do koske… ‒ pomislila je.
Ovoga puta nije presekla misaoni tok, nije se mešala, pustila ih je da se nižu i samo ih je registrovala.
Ali, da li misliti o nekome, brinuti za nekoga, želeti nekoga, dokazuju ljubav? Naravno ne! To samo dokazuje postojanje izvesnih osećanja, a osećanja se nestalna, nepostojana i netrajna, smenjuju se. O čas posla iskopne kao da ih nikada nije ni bilo. Da bi se ljubav dokazala, potreban je solidan, čvrst dokaz. Kakav? Kako se ljubav dokazuje?
Dugi trenutak bez misli se rastegao.
Odricanjem! ‒ odjeknulo je niodkuda.
A onda, misli su ponovo potekle:
Hm, blesavo zvuči, ali da, tako je. Ljubav se dokazuje odricanjem od svega, osim od onoga ko se voli. Ali, i tu ima prokleta kvaka. Odricanje nije žrtvovanje. Žrtvovanje podrazumeva predumišljeni gubitak manjeg zarad većeg dobitka a to nije ništa drugo nego kalkulacija. A kako dobijeno nikada nije ni približno srazmerno sa očekivanim, za posledicu ima frustaciju, rigidnost i duboko nezadovoljstvo. Odricanje iz ljubavi, doživeljava se kao odbacivanje suvišnog tereta i sreća najveća. Da li je tako nešto moguće?
Učinilo joj se da je upravo osvešćeni mentalni sadržaj sâm svestan svoje vrednosti i da je sâm sebe tišinom hteo da naglasi.
Trgla se tada. Svesna da dobrodošle darove nenadanog uvida mora imati u vidu kada bude donosila konačni sud, zatvorila je oči i kao mantru uazastopno mrmljala.
Istovremeno, ispod reči promicalo je shvatanje da igra ulazi u zonu u kojoj prerasta u zbilju sa mogućim tragičnim posledicama. Još jedan jedini ishitren, brzoplet, nesvrsishodan gest ili radnja može da izazove tragične posledice, a ona još uvek ne zna šta joj je činiti. I dalje mora da improvizuje. U datim okolnostima i datom trenutku da deluje na najbolji mogući način. Da li je to moguće? Da li je to ta famozna intuicija? Da li je zaista toliko moćna? Možda… Možda su upravo planovi, strah od njihovog neizvršenja, iščekivanje projektovanih okolnosti, ono što vodi u sunovrat, u greške i promašaje. Možda upravo konkretizacija načina na koji želimo da dobijemo ono što želimo, jeste ono što je ometa da iskaže svoj pun potencijal, da nevidljivom nitima manje ili više sinhronizovanih slučajnosti i koicindecija dovede do željenog.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Zvezdini superheroji
600 rsd18. KOLO EVROLIGE MAKABI – CRVENA ZVEZDA 67-71 (17-16, 17-17, 20-15, 13-23)
Dejan Radonjić i njegovi puleni ne prestaju da zadivljuju svoje navijače i Evropu. Nakon fenomenalnih partija i pobeda gde su redom obarali aktuelnog prvaka Evrope kao i bivše prvake CSKA, Makabi, Real, Fenerbahče u Beogradu te Žalgiris u Kaunasu, na red je došao novi okršaj izmedju dva stara znanca i rivala, ekipa Makabija i Crvene zvezde koji su se ponovo sastali u 18. kolu Evrolige, ovoga puta u Tel Avivu. Mnogo medjusobnih mečeva kroz svoju istoriju su odigrali Makabi i Zvezda što zvaničnih što prijateljskih, na turnirima širom Evrope i Zvezda je samo jednom 2002. godine u okviru Jadranske lige uspela da savlada Makabi u Tel Avivu rezultatom 100-92. Dirigent te velike pobede je bio Skuni Pen koji je sa svojih 33 poena prosto bio nerešiva enigma za igrače Makabija.
Došao je i 19.01.2017. kada je Zvezda došla u Izrael da se nadigrava sa velikim protivnikom. Makabi je samo pre nešto više od mesec demoliran od strane Zvezde u Hali „Pionir“ (83-58)i bio je željan osvete, danima pred utakmicu su najavljivali da će se žestoko osvetiti za sramotu koju im je Zvezda nanela.
Ali košarkaši Zvezde se nisu mnogo obazirali na te izjave i puni sampouzdanja nakon velikih pobeda u nizu koje smo spomenuli ušli su hrabro u ovaj meč, trojkom Luke Mitrovića u 3. minutu igre Zvezda je došla i do prvog vodjstva 7-4. Makabi je pokušavao da nametne brzu igru kako bi što pre slomio protivnika pa je tako napravio seriju 7-0 i preokrenuo rezultat u svoju korist na 11-7 u toku je bio 5. minut igre. Sve do minut i pô pre kraja prve četvrtine Makabi je održavao minimalno vodjstvo da bi u tim trenucima košem Kuzmića Zvezda došla do izjednačenja 13-13. Trojkom Bjelice 46 sekundi pre kraja prve deonice Zvezda je ponovo povela sa 16-15, ali je te večeri fenomenalni Gaudlok ponovo doneo Makabiju minimalnu prednost 17-16 i sa tim rezultatom je završena prva četvrtina.
Drugu četvrtinu bolje otvara Makabi i serijom 8-0 beži na +9 (25-16), Zvezda u prvih nekoliko minuta nije uspela da postigne koš, za tri i pô minuta druge četvrtine jedino je Bjelica polovičnim slobodnim bacanjima uspeo da poentira, Makabi posle navedene serije je stao i nije na sreću Zvezde još više realizovao njen prazan hod. Prve poene iz igre u drugoj četvrtini za Zvezdu je postigao Volters u 14. minutu igre, ali opet na scenu stupa Gaudlok i svojom prvom trojkom povećava vodjstvo Makabija na +9 (28-19), dok na suprotnoj strani Dangubić uzvraća istom merom.
Pogocima Diona Tompson i Jovića Zvezda pravi seriju 6-0 i u 17. minutu igre prilazi na -2 (28-30), da bi posle trojki sa obe strane (Mekel i Jović) razigrani Tompson svojim šestim poenom doneo Zvezdi izjednačenje 33-33 igrao se 19. minut. U poslednjem minutu prvog poluvremena jedini je Ajverson pogodio jedno slobodno bacanje i Makabi je na odmor otišao sa minimalnom prednošću 34-33.
Jović je na nesreću Zvezde u prvom poluvremenu zaradio tri lične greške pa je morao umesto njega da Volters vodi ekipu, pa tako ritam Zvezde ni u jednom trenutku nije padao.
Na samom startu treće četvrtine Makabi vezuje četiri poena ali ekspresno Zvezda odgovara preko Dženkinsa i Mitrovića i ne dozvoljava Makabiju da se odlepi. Na svaku trojku Makabija Zvezda je imala odgovor pa je tako Rad pogodio za tri za prednost Makabija 41-37, ali je odmah Lazić vratio na 41-40. Serijom 6-0 pogocima Dženkinsa, Lazića i Jovića u 26. minutu igre Zvezda beži na +5 (46-41).
Makabi pravi seriju 10-0 i na minut pre kraja treće četvrtine poveo sa 51-46, i do kraja treće deonice su zadržali tu prednost 54-48.
Poslednju četvrtinu Zvezda odlično otvara serijom 9-2, trojkama Gudurića, Simonovića i Lazića dolazi u minimalno vodjstvo od 57-56. Uzvraća Makabi serijom 9-2 i odlazi na +6 (65-59) u 35. minutu igre, ali Simonović svojom drugom trojkom Zvezdu vraća na -3 (65-62).
Na četiri minuta pred kraj utakmice Makabi je imao vodjstvo od 67-62, poslednje poene za Makabi je dao Ajverson, ali tada je Zvezda još jednom pokazala da se nikoga ne plaši, odigrala je odbranu kakvu samo ona može da igra i protivnik do kraja meča nije uspeo da zabeleži ni jedan jedini poen. Zvezda je prvo trojkom Jovića smanjila na -2 (65-67), zatim Kuzmić pogadja jedno slobodno bacanje i Zvezda prilazi na -1 (66-67). Makabi sa druge strane pokušava trojkama da održi prednost ali im to ne uspeva, da bi Jović svojim novim pogotkom doneo Zvezdi prednost 68-67 igrao se 39. minut. Gaudlok koji je do tog trenutka bio najbolji igrač Makabija sa 19 poena pokušava trojkom da vrati prednost Makabiju, ali bez uspeha, Kuzmić svojim sedmim poenom donosi Zvezdi +3 (70-67).
Makabi ne prestaje da šutira za tri poena, ali im to ne uspeva. Polovičnim slobodnim bacanjima Kuzmić Zvezdi donosi +4 (71-67), ostalo je još tri sekunde i sve je već bilo jasno, Zvezda je pobedila u Tel Avivu neverovatnom serijom od 9-0 u zadnjih četiri minuta ne dozvolivši domaćinu da priđe reketu, već je ga primorala na nerezonske šuteve za tri poena. Crvena zvezda je pobedom u Tel Avivu ostvarila fenomenalan uspeh.
71-67 usred Tel Aviva će ostati zlatnim slovima ispisano u Zvezdinoj istoriji, klub sa Malog Kalemegdana je postao evropski hit, njene pobede više nisu bilo plod slučajnosti.
Neverovatno strateški mudro odigrana utakmica gde nijednog trenutka košarkaši Zvezde nisu gubili glavu već polako smireno prvo sustizali prednost protivnika a potom i sjajnom odbranom neutralisali njihov napad i prelomili meč kada je to bilo najvažnije i zabeležili jednu od najvećih pobeda u istoriji.
Ceo tim je igrao fantastično a njen dirigent Stefan Jović je bio najefikasniji u njenim redovima sa 14 poena.
-
(0)
Noć miriše – izabrana dela
600 rsdСИТНА КИША…
Ситна киша ситно пада,
Драга ми се срцу јада:
“Драго моје, где си сада,
Да те љубим к`о никада!”
Ситна киша ситно пада!…“Да ти љубим очи вране,
Да те грлим док не сване,
Докле сунце не огране,
Док и живот не пре`сане,
Да ти љубим очи вране!…”Ситна киша ситно пада,
Да ли ми се драга нада?…
“Драго моје, где си сада,
Да те љубим к`о никада…”
Ситна киша ситно пада!ЈЕСЕН СТИЖЕ…
Јесен стиже, дуњо моја,
Јесен рȃна,
Од јесени, до јесени,
Све се село већ ижени.
Душо моја, бежи мени,
Не варај јарана!…Сваке ноћи, дуњо моја,
Сваког дана,
Бројим сате, мислим на те,
Душо моја, умрех за те,
Буди моја, благо мени!
Не варај јарана!…Младост прође, дуњо моја,
Младост рȃна,
Ја те, душо, жељан оста,
Чекања је било доста,
Бежи мени, о јесени!
Не варај јарана!НОЋ МИРИШЕ…
Ноћ мирише…
Драга моја, није лако ни у ноћи
Самовање. Знаш, не знала,
Друго ћу ти вече доћи,
Ти ме чекај до петала!
Не могу ти вако више…
Ноћ мирише!…Ноћ мирише!…
Драго моје, самоћа ме пуста сатре!
Којекако дан протече,
Али стрепим к`о од ватре,
Кад наступи црно вече.
Не могу ти вако више…
Ноћ мирише!…Ноћ мирише…
Драга чека. У собици жижак светли.
Драги драгој журно ходи.
Запојаше први петли.
Драги драгу дома води.
Самовање?… Никад више!…
Ноћ мирише!…ЛЕТО ПРОЂЕ
Лето прође, беше што је било,
Песма цвеће, све оде са њиме,
Ледна зима шири ледно крило,
Драга моја бојиш ли се зиме?Не питај ме јадане јаране,
Да л` се бојим хладовите зиме,
Већ ме питај душо и душмане:
Где ћу зиму дочекат и с киме?НАВИРЕ НОЋ
Мирише скоро разорана груда,
Месец над селом високо се светли,
Певају први предвечерњи петли,
Плаветно небо звездама се кити,
Изнад планина вече тихо мили,
Двојница мека у потесу цвили,
Навире ноћ! …Друмом што води с ливада и њива,
Чује се песма и кикот и врева,
Весела младост жагори и пева,
Колечке лаке заморено шкрипе,
Под ћерћелинком млада снага бреца,
На раскршћима чаврљају деца
Навире ноћ! …Чују се звонца уморних стада,
Говеда сита из даљине ричу,
Докле чобанчад безбрижно ћурличу,
Хитају дома. И тамо то исто:
Чује се лупа бакрача и кова,
Редуше хитре журе са ђермова
Навире ноћ! …















