Presing
-
(0)Od : Dušan Stojković
Gramatika smrti – antologija pesama pesnika samoubica
1.600 rsdИвана Брлић Мажуранић (1874–1938)
Јутро
На истоку огањ свети
Рудећи свој диже плам,
Плахе сјене крајем бјеже
И расипа зора прам.Игра титра вода млада
И немиран дах је њен,
Видим: ријеком свјетло тече,
Уз обалу тоне сјен.Труне чамац. – Весло црно
Бије уза влажни крај –
Трза чамац: трулим рубом
Овија се златан сјај.
–– – – – –– – – – – –
Сиви дан се уздигнуо,
Изгорио свети плам,
И већ мирно струје воде
– – Труне чамац, црн и сам.Џек Лондон (1876–1916)
Свему је крај…
Свему је крај…
Лауте нек умукне звук!
Појања брзо мину
К`о сени трепераве што се вину
Кроз љубичасту детелину.Свему је крај…
Лауте нек умукне звук!
Негда ја певах к`о дрозд први што пева
Са жбуња росног грања
А сад ми душом влада мук.
И к`о посустала сам шева
Кад јој из грла пој више не одзвања;
Прош`о ме је час клика, прош`о час певања.Свему је крај…
Лауте нек умукне звук!Штефан Цвајг (1881–1942)
Јесења шетња
Свет миран као сан. Тек каткад врх сува жбуња
одјекне промукло неког гаврана крик.
Као тешко олово над сивом земљом куња
суморно небо, и самотне јесени лик
тихо се преко сивила и једноличности шуња.У ћутању препуном речи лутам преко њива,
напустив незадовољен светлости летње пир.
Последња гласна жеља тули се и почива.
Све приснија ми јесен. Осећам њезин мир.
У самовању ми срце богато и велико бива.Туга која струји кроз тамна села и шуме
од своје среће остави у мени богат траг,
благословена скрушеност ко молитва уђе у ме,
и живот ми изгледа звонак, чист и вечерње благ
откако јесењу суморну братску реч разуме.Сада ћу да почивам ко уморно мрко тле…
Идем кроз утихло време сањарски блажен и смеран,
а врела рука чежње постаје нежнија све.
Ко да на путу моме пријатељ срете ме веран,
одавно близак мени, а непознат пре.Јанко Купала (1882–1942)
Дођи ми
У пролеће дођи амо,
Као цветак буди.
Процветај лепотом са мном,
Мисао разбуди…Дођи ми у лето живо
Као класак млади.
Жетелачком песмом с њива
Мисао заслади…Дођи ми у белу зиму,
Ко сунце ме овиј.
Позлаћеном бајком дивном
Мисао дозови…Дођи ми у јесен свелу,
Попут звезда бледих.
У свет далек, шумор јела
Мисао поведи…И на гроб ми исто стани,
Као цветак падни.
Белом руком клен ми стамен
Од срца посади…Валтер Бенјамин (1892–1940)
Сонети, 17
Не брани харфа што на ветру виси сама
Да дах смрти твоје такне струне њене
Што на мору прави вале разведрене
И распири у срцу ватру силног пламаОтимаш у рани час јутарњи мене
И размишљаш још о сребрним галијама
Пламеног разговора пре но што ти тама
Приклони чело о влажне морске стенеМог`о би дах пуштен до тебе да се пење
Али ти поглед заклонише облаци
И ти још ослушкујеш жалобно знамењеШто се ка теби у ноћном ветру баци
Чујеш тај звук који замирући пада
С моје харфе сломљене сред последњег јада.Мисузу Канеко (1903–1930)
Када сам сама…
Када сам сама,
Ко други ће знати за то?
Када сам сама
Моји се пријатељи смеју.
Када сам сама
Иако је мајка увек са мном.
Када сам сама
И Буда је такође сам.Милан Симић (1905–1960)
Привидан мир
Начинићу лице спокојно
и око ће ми бити
мутно, нејасно, затворено
да ми никада нико
у душу не продре.
У себи свити,
као паукове нити,
танко, свилено гнездо
сновима својим
и чуваћу их тако
у души покопане
као светињу највећу.
И нико неће знати
да дубоко у мени
лежи покопан читав један свет.
И око ће ми бити мутно, нејасно,
и лице ће ми бити спокојно
да ми никада нико
у душу не продре.Бранко Ћопић (1915–1984)
Ведрина
Ведрином твојом, Бранко, сијају наши дани,
свака је слободна рука и ником није тијесно,
ево се јатимо бурно, ђачки, на свакој страни
у коло обијесно.Момак црноок језди и коњиц вришти врани,
као што некад бјеше у твојој пјесми првенцу,
драгани трепти срце и крчаг разбити неће
дјевојка на студенцу.Не тугуј, пјесме твоје ничија сирочад нису,
не буди сузан, Бранко, та нисмо на растанку,
ево их с нашом колоном – дјевојке распеване
ко путник на уранку.И нико код нас, Бранко, не вене тужно у мраку,
јесењом тугом сувом нису засути пути:
никада код нас пјесник више умријет неће,
нити му лисје жути.Виолета Пара (1917–1967)
Хвала животу
Хвала животу који ми је толико дао:
дао ми је две звезде захваљујући којима,
кад их отворим, савршено разликујем црно од белог,
на високом небу дубоки звездани зденац,
а у мноштву човека кога волим.Хвала животу који ми је толико дао:
дао ми је да чујем јасно
зрикавце и канаринце,
чекиће, турбине, лавеж, олује
и нежни глас онога кога волим.Хвала животу који ми је толико дао:
дао ми је звук и слова
речи које изговарам: мајка, пријатељ,
брат, заслепљујућа светлост,
пут душе онога кога волим.Хвала животу који ми је толико дао:
дао ми је пут за моје уморне ноге,
којима сам обишла градове и мочваре,
плаже и пустиње, планине и равнице
и твоју кућу, улицу и двориште.Хвала животу који ми је толико дао:
дао ми је срце које снажно куца
када гледам плодове људског ума,
када гледам добро које је тако далеко од зла,
када гледам дубину твојих светлих очију.Хвала животу који ми је толико дао:
дао ми је смех и дао ми је плач
да разликујем радост од жалости,
од којих се састоји моја песма
и песма других која је иста песма,
и песма других која је моја песма.Хвала животу који ми је толико дао.
Примо Леви (1919–1987)
Понедељак
Шта може бити тужније од воза?
Што полази кад мора,
Што нема до једног гласа,
Што нема до једног пута.
Ничега нема тужнијег од воза.Или можда од теглећег коња.
Затворен између две руде,
Не може чак ни да гледа у страну
Његов је живот за кораком корак.А човек? Зар није човек тужан?
Ако поживи дуго у самоћи,
Ако мисли навршило се време
Онда је и човек ствар једна тужна. -
(0)Od : Brinjulf Jung Tjen
Beli, norveški čovek
810 rsdškolski fotograf u prvom razredu
moli me da oči otvorim više
školski fotograf u drugom razredu
moli me da oči otvorim više
školski fotograf u trećem razredu
moli me da oči otvorim višenakon toga
kad neko hoće da me slika
otvaram oči
koliko god moguradim u nrk
i nedavno sam kupio stan u ulevol hagebiju
vratio sam se s posla
s novinama pod miškomprvi sused koga sam sreo
pita da li sam iznajmio stan od nekogdrugi sused kog srećem
pita da li sam novi raznosač novinamoje korejsko ime
suh, jung-su
dato mi je
jer niko nije znao
kako sam se zvao
moj datum rođenja
15.11.80.
dat mi je
jer niko nije znao
kada sam rođen
moje norveško ime
brinjulf jung tjen
dato mi je
jer je trebalo da postanem
naslednikizgubio sam svoje korejske roditelje
pa sam dobio norveške
sad stvaram svoju porodicukad sam dobio prvo dete
nisam više bio sam na svetu
po prvi put u životu
imao sam nekog ko liči na menegledati svoje prvenče
bilo je kao povratak kroz vreme
kao da posmatram sebe
kao novorođenče
kao da posmatram sebe
ležim uvijen
u ćebencegledam sebe gde ležim
u naručju
jedne bele ženeja i deda
zovemo se skoro isto
brinjulf tjen
brinjulf jung tjen
ali ta mala razlika
srednje ime
četiri mala slova
stvaraju čitav svet
između nas -
(0)
Zavetrina
720 rsdZavetina
Igramo da ne bi uginuli,
na putu
do bagremovih šuma
polažu se venci za stado,
za mladunčad šaka zobi
obolele kopita
i
ogrlica od lastavičijih zuba.
Grebemo po zori da ne bi urlikalaDogled
Pod mesečevim srpom,
Adamovom jabučicom,
moj narod spava.
Žmuri na jedno oko.
Baca novčić.
Po jedna glava za svaki strah koji poznaje.
Jer
Ispod glave ne pada
ništa
i
ne raste
ništa
samo
ponekad
razmišlja
kišaSveta
U zemlji divlje jaradi
i pitomih soli
iznikao je moj
sveže izbrijani otac.
Tog dana smo
zamesili četrdeset ptica
i pritisli ih kamenom
da ne bi nadošle.Na dan kada je umrla kraljica
ova kuća je opasno počela da liči na mene
U dnu vrata
gde
svako
miriše na sebe.Senka
Moja senka je umetnik.
Pucam joj u koleno
i ona mi mazi stopala
noću.
U naletima belih godina
I rasnih pasa
kalemim joj na koleno
srnu.
Polivam je hladnom vodom
Nežno
I ne po listovima
Jer ona tada spava
i u njoj besni majčino mleko.Legacy
Baba je bezubim ustima žvakala pesmu
i kostima podupirala nebo.
Uspavljivala se na senu
među smukovima
i
slušala tupi zveket svog drvenog pribora za jelo.
Kada je umrla,
te trice su pošle u brdo,
vešale nam se oko vrata
i
terale šumu iz kuće.
Kada je umrla za njom je ostao pas koji sanja lubenice -
(0)Od : Nena Filipović
Izbeglica ljubavi
1.000 rsdProlog
Bio je 11. jul 1995. godine.
Dan uoči Petrovdana…
Plamen je bio svuda oko mene.
Ne, nisu gorele lile.
Gorele su kuće.
Gorela je Bosna.
Umesto dečije cike, čuli su se udaljeni pucnji i leleci.
Gledala sam kako plamen liže i guta moj dom. Kako palaca jezikom kroz prozor da dohvati krov. Pucketala je vatra, pucketale su puške, a ja sam skamenjeno stajala.
Osećala sam nepodnošljivu vrelinu i spržen miris drveta. Strah me obavio kao plašt. Ledila sam se. Sve je mirisalo na smrt. I pored tolike toplote moja krv se sledila.
„Divna, kćeri, beži koliko te noge nose. Beži! Ovde više nema nikog! Gotovo je! Beži prema šumi! Idi, sine, prema Drini!“, povikala je stara komšinica Stanka pokazujući rukama kuda da krenem.
Skrenula sam pogled prema njoj. „A šta ću ako se pojave mama i tata? Kako će me naći?“, pitala sam nju dok sam se pitala isto.
Tata je nestao prošle godine. Mamu sam čekala već deset dana da se vrati kući iz susednog sela u koje je otišla po hranu. Kući koja sad gori, koje više neće biti. Gde li ćemo spavati?
„Beži Kćeri!!! Nema njih više! Nema!!! Beži odavde!!! Trči!“, proderala se i mlatila štapom kao da me tera.
Shvatila sam…
Krenula sam…
Trčala sam…
Plakala sam…
Nema mame…
Nema tate…
Nema kuće…
Lomile su se suve grančice pod mojim nogama. Mesečeva svetlost se probijala kroz krošnje drveća. Rukama sam razgrtala rastinje. Nogama sam zapinjala za ostrugu koja mi je gulila kožu. Borila sam se da idem, da hodam. Sati su prošli i bila sam daleko od svog doma. Žeđ i glad su me savladale.
Gde sam pošla sama, zapitah se? Kuda ću sama? Čemu ovaj život? U ratu već odavno živim. Ako već nema mame i tate, što bih i ja bila na ovoj zemlji bez njih.
Očaj je preplavio mojih petnaest godina. Nije više bilo straha, nije bilo nade, nije bilo želje. Bila je prisutna potreba da legnem na zemlju i molim je da me proguta. Da me primi u svoju utrobu i skrati moje muke.
Stala sam na malenoj čistini usred šume. Čučnula sam pored jednog panja. Htela sam da odustanem od Drine iako sam je u daljini čula kako huči. Onda se začuo tih jecaj…
Shvatih da nisam sama.
Ustala sam i krenula prema zvuku.
Našla sam malenog dečkića. Sedeo je na ćebencetu i jecao. Bio je sam.
„Oh, maleni, ko te je ovde ostavio?“, prišla sam mu i pogledala ga.
Umesto glasa, pružio je svoje malene ručice. Uzela sam ga u svoje naručje i zagledala se u male tužne oči pod plavetnim mesečevim svetlom.
Procenila sam da ima oko godinu dana. Skoro da je još bio beba. Nisam mogla tu da ga ostavim niti sam mogla da odustanem od sebe kako sam planirala. Morala sam da nastavim dalje.
Zora je bila na pomolu dok sam se bližila Drini. Videla sam konvoj ljudi, traktora i kamiona. I oni su bežali. Potrčala sam da ih stignem. Vikala sam i mahala jednom rukom dok sam drugom stezala malog dečkića.
Videli su me.
Pomislih kako ima nade za nas dvoje. Kako smo spašeni.
Videla sam Drinu!
Videla sam Srbiju. Zemlju kojoj zapravo po nacionalnosti i pripadam.
Još brže sam potrčala, i samo Bog bi znao kako sam izgubila ravnotežu i počela da padam. Jedino što sam mogla, a to je da poturim desnu ruku, jer sam u levoj držala detence. Ispružila sam dlan i na njega se dočekala. Odjeknuo je bol kroz plećku i rame. Kao da mi je neko duboko zabio nož. Zaječala sam.
„Dete polako, poginućeš!“, podizala me jedna žena.
„Neću, dobro sam“, drhtavim glasom sam rekla podižući se na noge.
„Hajde sine ovamo, ima mesta na traktorskoj prikolici za tebe i njega“, doviknuo je čovek.
„Kako se zoveš i ko ti je to?“, pitala me žena dok me vodila prema prevoznom sredstvu.
„Zovem se Divna. Ovo je moj brat Petar. Prezivamo se Vidić“, slagala sam je za detence.
Nisam želela da mi ga oduzmu. Spasao mi je život i zvaću ga Petar jer je Petrovdan. I slagaću da mu je danas rođendan. Reći ću kako su ga moji roditelji kasnije dobili i da je zato velika razlika između nas. Meni je petnaest godina, njemu nek bude godinu dana.
Pogledala sam u Petrove mile plave oči. Bio je miran, ćutao je i grlio me malenom ručicom. On mi je trenutno bio sve što imam na ovom svetu i neizmerno sam ga zavolela.
Nakon nekog vremena našli smo se u sigurnoj zemlji. U Srbiji. Daleko od rata, daleko od vatre, daleko od krvi.
Sunce je bilo visoko na nebu dok smo putovali. Spustila sam Petra pored sebe da malo odmorim ruke. Gledala sam ga kako spava na džaku punom nečije garderobe. Bila sam srećna što ga imam, što se i pored teške patnje pojavio razlog da živim dalje.
„Jao, Divna… Rame ti je spalo. Kuku meni, da nisi slomila?“, zakukala je žena do mene i počela da me pregleda.
Krckalo je nešto u predelu plećke.
Trpela sam bolove i ubeđivala je da mi nije ništa. Da sam dobro. I osećala sam se dobro. U Srbiji smo. Ali ona nije odustajala. Cepala je podsuknju i pravila mi utegu oko ramena i desne ruke, to je bilo bolno.
I bilo kako bilo, bar smo živi i imam plavookog malenog Petra.
-
(0)Od : Amelia Stewart
Ponovno rođenje
1.000 rsdProlog
Stojim pored rešoa i čekam da provri voda. Nikad nisam volela da pijem kafu ovako kasno ali ove večeri mi baš treba. Obično popijem jednu kad dođem u noćnu smenu i to oko 19h, a kasnije pijem samo čaj. Zakuvavam kafu i sipam tri šoljice, za sebe, za Miru ‒ moju najbolju prijateljicu i za dr. Milana koji je sa nama dežuran. Sedam na dvosed u dežurnoj sobi i prislanjam šoljicu nosu udišući prelep miris kafe. Mmm… mmm… Ne znam zašto sam blago uznemirena ali večeras nešto treperi unutar mene. A nije posao u pitanju… Čujem Mirine korake, koja kao furija uleće u sobicu i sa vrata govori:
„Čoveče, trebalo je da odem u Norvešku kad sam mogla, ovo ovde je haos!“
Zatim baci pogled na mene, pa na šoljicu, pa pita:
„Srce, jesi li dobro? Odmori ti malo, digni noge, ja sam sad u spidu i pomoći ću Milanu šta god zatreba. Naporne su ove noćne a ti si bogami preterala!“
Grdi me moja drugarica. Možda sam preterala, ali to je moj život sada. Uglavnom posao. Nisam stigla ni da klimnem, kad čujemo Milana kako nas doziva:
„Devojke, pokret, javljaju stiže nam pacijent sa dve prostrelne rane!“
Mira već skače pa vuče i mene i u trku zakopčavamo uniforme, vezujemo kosu i navlačimo rukavice. Hitna je već na samom ulazu. Čoveče, pre samo minut sam ležala i mirisala kafu. Al’ to je cena urgentne službe, nikad nisi miran. Otvaraju se vrata od kombija i čujem Milana kako govori:
„Polako ljudi, pazite na njega, nemojte ga mnogo pomerati!“
Krajičkom oka vidim da je mladić u pitanju. U jebote, tako je mlad, a već je metak u njemu! Odmahujem glavom a Mira mi šapuće:
„Srce, zovi odmah salu da se spreme, mi mu ovde ne možemo mnogo pomoći.“
Kratko klimnem i čim ga prebacimo na pokretni sto krećemo prema liftu. Na sredini hodnika blizu pulta sa telefonom refleksno bacam još jedan pogled na mladića.
Ostajem bez daha… Gušim se… Gubim se…
„Srce, jesi li dobro?“
Čujem Miru kroz izmaglicu. Čujem je, ali ne mogu dalje.
„Saberi se odmah! Zovi salu, ovo smo videle već sto puta! MINA!!! Plašiš me srce, šta ti je pobogu?!“
Šapatom progovaram, još uvek ne verujući:
„Ovo je moj muž.“
Sada Mira ostaje bez teksta, oči joj se u šoku šire a zatim dodajem još tiše:
„Ali on je već mrtav!“
Nema me, padam u bezdan…
-
(0)Od : Jolanda Kastanjo
Materija
810 rsdOno što se svakodnevno događa među nama
Rečenice nas guraju.
Rečenice mudre kao životinjice.
Pokazujući nam prstom,
ostavljajući nas gole.
Rečenice koje gube visinu,
rečenice koje nas gaze.
Infiltriraju se maskirane,
rečenice koje žive od pozajmica.
Napadaju nas sa leđa,
prodaju nas kao trgovci.
Tapšu nas po ramenima,
pa nestanu kada se okrenemo.
Obilaze nas sa strane.
Udaraju.
Izvode trikove.
Započinju diplomatske karijere.
Beže nam kao vozovi.
Šakom i kapom.
Neprestano kopaju rovove, a onda,
nestaju.
Pokrivaju nas.
Postaju ćebe i topli čaj.
Praveći se da ništa ne znaju,
praveći se blesave.Dok se mi malo-pomalo požurujemo svakom rečenicom.
Pesma o morskom trgovcu
Moj otac je otišao na posao
i vratio se nakon trideset godina.
Vesla na njegovom satu
otplovila su u suprotnom smeru.Koliko minuta bi trajalo
destilovanje trgovačkog broda,
kap po kap?
Kako odbrojati kišu?
U koje vreme zvone talasi?U strahu da će zakasniti,
na sva mesta on dolazi juče.
Vrhovi njegove srebrnaste kose
golicaju ga tek sutradan.Zbog bojazni da će pozvoniti
na zvonce u zao čas,
oko njegovog zgloba visi
loto bubanj.Stomak mog oca ne vari dobro vreme.
Jednog dana je otišao na plovidbu,
trideset godina je proveo u povratku.Ledeni breg
Kako ponovo da gledam,
čak i kad protrljam oči
ponekad iz njih izlaze tvoje.Vilica horizonta puni se kao čaša.
Rasti je značilo ići za tobom
i kasnije doći po sebe.Tamna riba posećivala je našu kuću,
mi je nikada nismo videli.
Ti si je kuvao i jeo noću,
sledećeg dana su ostajali samo otpaci.
Sedefne harfe sa kojih smo čupali note.Naučio si me napamet
ako se izbacim iz sebe,
tvoja kuća je uvek otvorena.Tvoje usne mi se ne vide jer ih šminkam.
Ponekad ih ocrtam neobičnim bojama
da se sa njih ne mogu čuti iste stvari.
Sedam oktava, permafrost.
Ti si ja u gustoj tišini podzemlja.Baterijska lampa koja ka meni
osvetljava sve dolaske i odlaske.
I zato, kako osloniti stopala
ako se nevidljivo istopi?
Kako od konca koji kidam
da ispletem neku novu priču?Sedam oktava, permafrost, mama.
Moj dah je povezan sa tobom
kao što su ovaj glas i jezik.Kuća mojih roditelja
Neću braniti kuću mojih roditelja.
Ni od vukova, ni od suše, ni od zelenaša.
Rođena sam na proširenju gradskog potoka,
pa ta kuća i nije bila njihova,
sledila joj je prodaja.
Nikada nisam imala stoku, ni vrtove ni borove šume,
sva zemlja koju imam živi u plastičnoj saksiji.
Moraću da plaćam kirije, pozajmice i dažbine,
ali neću braniti kuću mojih roditelja.
Oscilovaće na milost i nemilost špekulantima,
Brojaće devet studenata
tamo gde nas je nekada bilo pet.
Skinuću sa sebe sidro koje nosi težinu
ideje o klanu, krvne omče i moć pripadanja,
i neću braniti kuću mojih roditelja,
pratiću njihove korake gde god budu plaćali kirije.
Ako postoji neka veza između
materice i porodice, trebalo bi je
razbiti o taj zid od cementa.
Razviće se poslovi nakon mog odlaska,
oduzeće nam kredit,
razbaštiniće nas od vazduha,
ali naša sećanja će ploviti ovim stranicama.
Neće se izgubiti veliki deo onoga
što je činilo nas, ali neću braniti kuću
u kojoj smo se rodili, istu onu čiji temelj
danas potcenjuje jedan parking
za evro i sedamdeset pet centi na sat.Neću doživeti
Neću doživeti da te držim za ruku
niti ćeš se ti držati za moju.
Neću ti razmaknuti zavese
nedeljom u podne.
Neće me trgnuti iz kreveta
nijedan hitni slučaj sa tvojim likom.
Nećeš stići da mi izboraš lice,
nikada nećeš zaustaviti moje putovanje.
Neću ti kupiti vrapca.
Niti će biti tvoji ovi zidovi
koje sam skupo platila.
Nikada neću saznati ko si.
Kako bi bilo voleti te.
Neću doći do spoznaje
da li bi bilo onako
kako su govorili da će biti.
Neću pogoditi šta,
ni kako, ni koliko, nikada.
Nećeš mi usisati vreme.
Niko me neće tražiti u tebi.
Neću biti niko drugi osim mene,
zauvek.
Neću te gledati kako radiš
ono što tako pokorno voliš.
Neću upoznati tvoju decu
okupanu suncem
nekad u avgustu.
Nećeš mi se pridržavati za vrat.
Nećeš mi ugasiti svetlo. -
(0)Od : Hane Eštavik
Ima jedan veliki otvoreni trg u Bordou
1.000 rsdTaksi vozi duž velikog trga, skreće na trotoar. Ja sam u Bordou, treba da imam izložbu u ovdašnjoj umetničkoj galeriji. Videla sam galeriju preko interneta, proveli su me kroz nju u 3D animaciji, nalazi se u staroj magacinskoj zgradi iz kolonijalnog doba. Glavna sala izgleda kao crkva, s velikim stubovima i zasvođenim hodnicima i prozorčićima visoko gore na dužim zidovima. To nije crkva, a prostor je prazan.
Dolazim prva, danas, sama, sutra treba da dođe i Johanes. Uskoro će biti godinu dana otkako smo se sreli. Johanes nema dece. Ja sam bila udata, imam Sofiju od sedamnaest godina. On nikada nije duže bio s nekom ženom. Nikada nije bio u nekom odnosu. Bio je sam, uvek, samo on.
Gledam kroz prozor dok šofer završava posao s kreditnom karticom i računom. Trg je kao kvadrat, ima drveća duž tri strane, u duplim redovima, poput aleje. Četvrta strana je okrenuta prema reci. Na sredini nema ničega. Ima šljunka, finog šljunka, poput peska. Šofer mi vraća karticu, otvaram vrata, iznosim koferče. Ostanem u mestu i osvrćem se okolo. Grande Place de Bordeaux, čitala sam o njemu u vodiču tokom leta. Osećam se kao da sam ovde već bila. Sliku sam dobila u glavi posle završetka prethodne izložbe, pre skoro dve godine. Gledam je sada, to mesto na slici, to je ovde. Ali nikada u životu nisam bila ovde.
Na slici izlazim iz nekih kočija, saginjem se i silazim niz ona dva stepenika ispod vrata. Ne znam da li sam muškarac ili žena. Imam crnu odeću, pantalone, izgleda da samo to vidim, niz noge, i cipele, crne kožne. To je kočija s konjima. Na velikom je otvorenom trgu, s drvećem duž tri strane.
Slika mi se veoma nametala kad je došla. I snažno. Onespokojila me je. Nisam je kapirala, iako je u isto vreme bila veoma razgovetna. Htela je nešto da mi kaže, ali nisam mogla da vidim šta, i otad sam je tako nosila sve vreme. Bela svetlost – ili da li je to taj beli pesak – svetlo je oštro, a toplota je nekako nepoznata, nova. Duž jedne strane trga nalazi se duguljasto polje, nalazim ga pogledom, i o njemu je pisalo u onom vodiču, i na jednom kraju polja, nekada davno, smrtno su kažnjavali ljude. Odrubljivali su im glave, ili vešali. To je bilo gubilište.
Ne znam zašto je duguljasto to gubilište. Kao da je bilo potrebno marširanje, obeleženo rastojanje, s jednog kraja do drugog. To me navodi na pomisao na trku sve do crte za skok u dalj, u jamu s peskom iza crte. Ili na središnji prolaz u crkvi, na hodanje dok svi sa obe strane u svim klupama ustaju i staju pred vas i zure.
Slika odonda, iz nekog vremena, postoji unutar one koju sada vidim. Dok stojim tamo, odjednom mi pristiže još detalja. Izlazim iz kočija, i sada vidim da su pokrivene, ima sedišta na obe strane, s plišanom presvlakom, otvorim vrata, niska su, saginjem se i izlazim, gledam nadole, niz svoje noge, dole su cipele, crne pantalone.
-
(0)Od : Violeta Bjelogrlić
Login i az
720 rsdДОШЛА САМ ИЗ ПРАВРЕМЕНА ДА БУДЕМ ЖИВО ТЕЛО СКЕЛЕТУ
Дошла сам из правремена да будем живо тело скелету. Мисли су кости душе. Душа је сасуд духа. Ја, Аз, нисам се опирала. Усадили су у мене глад. Сад живот и смрт трају у мени заједно. Пролазим, јер је то оно због чега сам обукла тело. Не пролазим, јер ме тиме напунио Дух. Онај који је у мене усадио семе љубави, посматра ме. Моје очи посматрају њега. То се зове Небо. Речено ми је: Све што изгубиш биће ти враћено.
ШТО МИЛУЈЕМ, ТО РАСТЕ
На рођењу су ми дали пет имена јер се видело да ми само једно неће бити довољно. Четири су тајна. Једно је знамен.
Кад ми је старешина по древној традицији гурнуо прст у уста да провери хоће ли бити слатких или горких речи, безубим деснима сам му одгризла прст све до корена. После је место њега носио протезу од корњачиног оклопа. За мене га више уопште није било брига јер је било јасно да ћу се свакако и сама врло добро сналазити и међу горким и међу слатким речима.
Одмах су приметили и да сам полутанка: да ми је једна, лева рука, увек врела, а друга, десна, ледена, тако да је моју мајку од загрљаја новорођенчета наизменце тресла врућица и ледена грозница, и она, пољубивши своје чедо, склопи очи и умре.
Људи мог рода су ме обвили у Ћутање док не одлуче шта ће са мном.
Пошто сам зачета у мајци од пресвисле Жеље, остала сам сироче. Три дана су већали шта да се ради са оном што има много имена и гризе прсте. За та три дана нису ми дали ни кап воде, ни кап млека. То мени није ни било потребно јер сам још у стомаку научила да се храним само ретким ваздухом и откуцајима срца.
Пошто се знало да ћу постати краљица бесмислених задатака који доносе бесконачну радост онима који их решавају а бескрај милости онима који успеју да их реше, дали су ми да једем само бобице четинара да очврснем, јер оне човеку дају снагу која је потребна да се уста не слепе и да зуби не трну.
Научила сам како се негују златне рибице што немају ни памћења ни сећања, како да их храним у правом, јединственом тренутку кад саме отворе уста да би им очи биле што буљавије, јер оне тако морају видети оно што се иначе не види и што је видљиво једино њима.
Научила сам како да ми се од животних сокова дланови загревају и црвене. Научила сам да пронађем живу воду која се невидљиво лије. Научила сам како да из природне несавршености направим потпуност. Научила сам да не говорим о себи, јер све што кажеш о себи ‒ нестане. Научила сам да не тресем ваздух својим мислима. Научила сам да замршеним путевима лако налазим свој пут. Бешумно.
Преко мојих уста никада није прешло оно што није моја природа. На кога положим руке тај оздрави. Што милујем, то расте. То је моје Значење. Кога обасјам смехом, тај се радује три дана. У светлости купам новорођенчад и разгоревам им срца.
ЗАЛЕПИЛИ СУ МИ СВИЦА НА ЧЕЛО
Кад сам напунила број дана да постанем жена, направили су светковину. Речи светковине су Предање. Од њих се подиже коса на глави. Нису се никад измениле. Ко их измени изгубиће му се и траг и сенка, и никад их више неће наћи.
Скинули су ми дугу белу кошуљу, одсекли шишке девојаштва и у три воде ме окупали. Прва је вода она која тече непрестано. Друга је она која стоји непокретно. Трећа је она која може да се смести у малу бочицу а да је има непрегледно. Тако ми се у душу уселила вода. Онда су дували у мене да ме осуше и предавали ми свако од свог даха. Дарована сам ветром да распознајем духове. Залепили су ми свица на чело. Да светли. То се зове Знак. У сумрак су ме закопали до грла да ми се у тело увуче сила земље по којој ћу ходати док је то по вољи Ономе који даје живот. Око мене, заривене у земљу, запалили су безбројне ватре и отишли.
Кад су ме ископали била сам нова. Старешина је одахнуо.
СА УНУТРАШЊЕ СТРАНЕ МОЈИХ КАПАКА БИО ЈЕ ИСПИСАН ЖИВОТ
Жене мог рода не сањају дању, само ноћу. Те ноћи су сањале речима. Речи снова носе Смисао. Скидале су своје наушнице, прстење, огрлице и стављале у једну торбу. Прилазиле су једна по једна, миловале ме, љубиле, прво у чело, па у срце, и давале благослове. Жене мог рода су добре жене.
Загрљене, певале су о путевима којима ћу ићи, о људима које ћу сретати, о сузама које ме чекају и Радости која је циљ. Неке су плакале. Неке су се смешиле. Оне које су плакале жалиле су мој бол. Оне које су се смејале радовале су се мојој храбрости. У зору су ми окачиле торбу на раме. Везале су ми очи, завртеле ме три пута и гурнуле у правцу у коме се окренуло моје тело.
Заједно са мном из места је отишло и јато врабаца.
Са унутрашње стране мојих капака био је исписан Живот.
НЕМАМ НИШТА, ДА БИХ ИМАЛА СВЕ
Сад сам Исцелитељка. Немам свој праг. Живим у духу. Ретко у телу. Не бежим од њега, али ми није господар. Немам ништа, да бих имала све. То се зове Слобода.
Где станем, ту заноћим. Људи ми долазе. Полажем руке на њих. Доносе ми храну. Пратим покрете Живота и идем за њим. То се зове Судбина.
И створена сам и рођена. Нек схвати ко како хоће.
Обилазим росу у пољу, облажем се првим сунцем. Несталне колебљиве сене ноћи стварају ми утваре. Најчешће утваре глади. Од њих се штитим паљеним ситним кристалним песком. Зову га Со. Путем између врата и затиљка струји крв. По мом лицу пролазе јутра, никакав траг не остављају.
Дишем, гледам на створено, очи ми се радују, наслађујем се. Раздајем све што имам. Ништа не остављам. Не треба ми. Утискујем себе у памћење света. Тркам се с ветровима, око не стиже да трепне. Изравнавам узвишења, разврћем рачвања, нигде се не саплићем. Смехом напајам брда. Она се тресу и узвраћају ми смехом. Берем камење и од њега правим огњиште под ведрим небом. Од неживог, буде живо. Мирне су моје ватре.
Стављам руке у топлу реку, додирује ме као вољени, приклања се мојим облицима. Кад милујем класје за дланове ми се лепи слатка свежина. Од тога ми телом пролазе пријатни трнци.
МАЛО ВОДЕ НА ДЛАНУ ЧИНИ РАЗЛИКУ ИЗМЕЂУ ЖИВОТА И СМРТИ
Они који изгубе Реку живота долазе код мене. Отварам људска срца. Руке су ми нежне. Људско срце је Светиња. Не сме се дирати без велике невоље. Кад отворим, оно што је нечисто сперем исопом. Тако се Реке опет крећу својом путањом. Нове линије на длановима се рађају и пониру.
Много очију пада на мене. Не прође ни час а да нечије зенице не заиграју по мени. Навикла сам.
Понекад само седимо под белим дрветом до дубоко у ноћ. Причамо, смејемо се, певамо. Деца спавају мајкама у крилу. Њихов дах напаја ваздух млеком. Мушкарци плећима подупиру жене. Ослоњене на њих, жене су спокојне.
Леђа ми греје бело дрво. Мало воде на длану чини разлику између живота и смрти.
Познајем уметност предаје. Тајне ми се откривају, жеље се испуњавају. И небеса и свет су ми пријатељи.
Светлост свитаца над полеглим травама постаје нектар за уморне стрпљиве носаче живота. То се зове Песма.
-
(0)Od : Sveta Litvak
Taljige
720 rsdтихо тихо воз се креће
воз иде за Владимир
жене љускају семенке
жене иду у Владимир
крију зараду у кесе
даче промичу и реке,
шуме, доље и фабрике
повртњаци, повртњаци
Петушки су ускоро
воз се креће споро, споро
звече крилца полица
смену тражи спроводница
себи топли чај налива
а Кљазма се разлива
или Нерла рукавци
тип на горњој полици
новине је бацио
наочари скинуо,
ножице је обесио
и у шуму погледао
па сишао, и папуче натукао
негде тамо црква сину
преко реке, у даљину
воз се креће једва једва
вуче, тихо успорава
станица је Владимир
зар већ тако ‒ Владимир
да, личи на Владимир
цигарету гаси момче
с папучице вешто скаче
жене пипкају кесице
вуку торбе на излаз
напуштају стари воз
алмазно му око сјаји
у шиновоз иду људи
у Ковров, у Вјазникиу апсурдно широким прљавим плетеним дроњцима
кроз натопљену земљу, пробијам се по јаругама
по ведрим јагорчевинама, по отопљеном леду
свуда радосно марљива, певајући у ходунећу покварити, ни згужвати газећи ципелом
пролеће ћу пронаћи у малом створењу сваком
и бајат хлеб ћу јести, прострти у шуми постељу
нека на тело са грана капи сузно прокапљукад одахнем проверићу је ли сукња испрљана
седим крај старе јеле, дуго је ватра наложена
на распаднуто корење, на пањеве угљенисане
ја непрестано налажем мартовске дугачке данеа када потпуно пламен топле ватре згасне
стопићу се са неравном сенком око менеВода дубока и ледена,
Дружина ми је удаљена,
И песма лута усамљена –
Збогом, земљице рођена!Није касно да се сидро баци
И старо једро да се поправи,
Још ‒ за пријатеља по чашицу
И курс на мапи да се постави.Брину се, пате моји вољени,
И небо уништењем плаши,
Но бело једро на пучини
И мучи ме и привлачи.А ваљају се за мном таласи,
И да се осврнем немам сила,
Куда се то мој чамац заноси
Без једара и без кормила?Успаванка
нестаће бруј галаме, како би заспали на време
кад заврше игру и раздор – Прохорил и Платонорни за масу, ни висину, ни за меру, ни тежину,
сан нам дај, на част нек буде, не походи он све људешто је на свету најјачи, од дубине мора мрачнији
све у постељу обори хмељ на свету најпијанијидо ивице јагодица навукао је ћебенца
свет од јаве небрекао од себе је оградиоспавајте очи, нос и уста, плећа, и стомак нек спава
спавајте уши међу косом, спавај косо чупаване мале и не велике, две ноге и две руке
две равне и две криве, а посред средине живена све стране се раширили Платонор и Прохорил
стигао их тврди сан, а ко не спава нек иде вансвеже, еластично, сјајно
живим лишћем умотано
а творац, да дода блесак
умаче у зелен восакрјабина руди, лишће шарени
опали жиреви ко насликани
киша добује, ломи у светлу
провлачи кроз шему црно-белуасфалт је опран сапуницом
а преко, у сјају обилном,
цвасти ужади падобранских
у снежни брег прерастајућихна масно поквашеном тлу
пупољци се ослобађају
бучно буђење царстава
крик птица и цврчање трава -
(0)Od : Nina Milivojević
Kartonski čovek
720 rsd* * *
вечерас су донели свежег картонског мужа
из фирме…
врцкала је куковима уз звуке кубанске музике
јер је прозор био отворен,
а ноћ је била врућа и јачала жељу
(може ли се желети танким уснама),
понела је мужа до средине собе
и заплесала с њим
најпре лагано,
а онда брже,
колико се може с болом у куку.
плесала је као да више никад неће
ни плесати ни плакати
(може ли се плакати ситним очима)
а онда је клекнула
пред његове ноге
и почела папирнa
стопала да љуби
(може ли се кајати малим срцем).* * *
јутрос сам спаковала кофере
са планом да одем у мароко,
у пулу, на дунав,
у лепу…
негде да одем
где нећу морати да се трудим
да престанеш
да ме игноришеш.
па распаковала,
јер нигде ја, драги, не идем
опрости ми
ево, сад ћу стварно
више да се трудим
да научим
како да те
раскартоним* * *
једном кад те раскартоним,
бљеснуће твој осмех,
а испод очију ће ти се
намрешкати оне
лепе борице
и појурићеш ме по соби
да ме грицнеш за образ
а ја ћу заврискати
нееемој
уз кикот,
и запеће ми сукња о ћошак
нашег сточића
у дневној соби.
па ћу пасти на под,
уз кикот
а ти се нећеш
љутити.
ти се тада нећеш љутити,
јер ти ја ништа нећу замерати* * *
слушај, слушај ову,
говорила му је, а он
је ћутао и гледао сенке:шта могу да ти
пружим ја
кад немам ништа,
имала сам једну
баш лепу кутијицу,
за ситнице,
алʼ без ситница,
онако на цветове,
алʼ сам неком дала,
имала сам једну половну
доста читану
танку збирку песама
алʼ ми је негде остала
можда на клупи
у малом парку,
имала сам топли
шал од кашмира
алʼ с малом рупом,
добро би те угрејао,
остаде у старом стану,
имала сам половно
чекање на прозору,
испало кроз прозор,
имала сам веру…
сад немам ништа
да ти дам* * *
деси се
понекад,
што је врло
ретко,
да се
кадар замрзне
и он се окрене
ка њој,
пa je погледа
директно у очи
својим дубоко плавим
широм отвореним,
нежно,
а некад и руку пружи
а она прогута све
што добије, и још
олиже тањир
да не
огладни брзо -
(0)Od : Zoran Antonijević
Sva ta raskršća
720 rsdЛЕТОВАЊЕ
Неко је на ливади
оставио олупину чамца.Деца трче кроз високу траву
и вичу: море, море, море!МАЛО МЕСТО
Преко беживотних брда и голих шума
уплакани ветрови силазе у мало место
слепих улица, тихих колевки убица.Ваздух који удишемо једе нас изнутра,
продужава живот клетви, греху дедова
и немирним сновима.Не престаје, не престаје врисак наших корака.
Овде, у малом месту сунчев зрак
никад не пада на лица умрлица –
деце нацртане на школским фасадама.Над нама у ноћима бди тамна страна месеца.
У свакој кући по један црни анђео
на врху стола седи и ћути.ПРОСТА ПЕСМА О ПРОСТОЈ ТАЈНИ
Може ли бити самоће игде ако
након сваког растанка на улици
сретнеш дрво и очи животиња.Има ли патње у вечности ако је
онај слепи живео у свету
који ми видни не познајемо.Знаш ли једну просту тајну
што не умире над нашим тлом –облак се са облаком растаје
и одмах од другог бива прихваћен
зарад постојаности неба целог.СВА ТА РАСКРШЋА
Сва та раскршћа – састајалишта лица
самоубица, немих корака, закључаних
срца, и громогласних клетви.Сва та раскршћа на којима чучи
мачак што је сутра пас а прекосутра врана,
вражији љубимац поноћника.Тамо живе и анђели који смртнике
нису сачували, под крилима им
змијска јаја, у очима грозд отровни.ПОУКА
Бог те чека да му се вратиш
оног дана када останеш сасвим сам
ожалошћеног срца и мутног погледа.Чека те Бог, лебди на хладном зиду
његове куће, гледа те, не трепуће.
Пије твоје сузе и шапуће:Да си од рођења у углу своје собе
без људи тиховао анђеоски лик би придобио –
онај строги, што јуриша ветровима. -
(0)Od : Andrea Kingston
Zverka
900 rsdPROLOG
– Klubovi „Luks“, braća Belov.
Moj otac je bacio debelu fasciklu na moj sto, zatim se mirno smestio u stolici preko puta mene. Džejson Lorens, moj šef, moj otac, moja podrška u životu i kreten za ostatak svetske populacije.
– Dobro jutro i tebi oče – pozdravim ga.
– I dalje sam ljut na tebe, Adriana.
– Oboje znamo da to ne traje dugo – nasmešim se osmehom koji čuvam samo za njega.
– Poštujem tvoj život, ali Danilo je bio čovek na mestu.
– Daniel, tata, Daniel, ni ime mu nisi zapamtio.
– Ime nije bitno, važno je da te trpi – ističe, po njemu, ozbiljan problem.
– Ne želim tipa koji će umeti da me trpi.
– Nego?
– Pa za početak, bilo bi dobro da se ne boji mog oca.
– Dušo, svaki tvoj dečko mora znati jednu stvar. Nestaće sa lica zemlje ukoliko te povredi, zato i treba da me se boji.
Moj otac smatra da je vreme da se udam, ali isto tako smatra da se moram udati za mlakonju kome ću šefovati. Bolje ja njega da kecam nego od mene. Ah, živote.
– Prestani da se petljaš u moj ljubavni život, mene ne interesuju tvoje ljubavnice – kažem mu po ko zna koji put.
– Aha.
– Nema veze, preskočimo to. Vratimo se na posao. Šta sa ovim klubovima?
– Braća Belov su nam jako važni klijenti. Gomila tužbi, gomila para. Oni su vlasnici šezdeset noćnih klubova pod imenom „Luks“.
– Šezdeset? – izbuljim oči.
– Tako je, uglavnom su sarađivali sa Maksimom ili Aleksom, ali kao što znaš Maksim neće raditi godinu dana a Aleksa mora na operaciju.
– Znači, sada su oni moj problem?
– Tako je. Oni su veoma važni klijenti i koliko god njihovi zahtevi bili čudni trudićeš se da ih ispuniš – kaže mi ozbiljno.
– Šta to znači?
– Imaćeš pune ruke posla sa ovim klubovima.
– Obično ne radim ovu vrstu posla.
– Adriana, jednog dana ćeš me naslediti, vreme je da saznaš kako zapravo funkcioniše firma. Ne možeš uvek da biraš šta ćeš da radiš.
– Znam kako funkcioniše firma.
– Znaš li? Nisam opstao tolike godine zato što sam jahao „Pravdu“, braća Belov donose novac.
– Da li su oni kriminalci? – namrštim se. Moj otac brani kriminalce?
– Naravno da nisu – brecnuo se.
– Samo sam pitala.
– Ostaviću te da se informišeš. Imaš sastanak sa najstarijim bratom ponedeljkom u devet i po potrebi.
– U redu, biću spremna.
– Ne sumnjam u tebe, vidimo se kasnije, dušo.
– Ćao, tata.
Belov, a? Pa da vidimo ko su oni.
-
(0)Od : Ivana Đorđević
Persefonin dušebol
900 rsdTvrđava
Majka zemlja krvari ispod kamena.
Nema ko da liže njene rane.Kamen na kamenu,
Tvrđava se izdiže da zaštiti ono „Ništa“ unutar.
„Ništa“ od „Šta ti je?“Nebo plače nad kamenom.
Nema ko da rastera oblake.Kamen na kamenu,
Tvrđava se izdiže da zaštiti ono „Dobro“ unutra.
„Dobro“ od „Kako si?“Vazduh umire u sivilu. Lepi se za kamen.
Više nije nevidljiv.Kamen na kamenu,
Tvrđava se izdiže da zaštiti ono „Da“ unutra.
„Da“ od „Držiš li se?“Žena plače nad tvrđavom.
Ništa joj ne može vratiti suze koje tope kamen.Kamen na kamenu,
Tvrđava se izdiže da zaštiti ono „Uvek“ unutra.
„Uvek“ od „Da li ćeš ostati?“Tvrđava štiti kamen na kamenu, dok u njoj lutaju nemani reči koje prete da progutaju.
Jel‘ tvrđava štiti njih ili oni nju?Zašto bi iko želeo da bude ja?!
Mala sam i poludivlja,
Skrivam se uplašeno ispod opalog jesenjeg lišća,
Nadajući se da me kapljice jesenje tuge tamo neće pronaći.Uplašena sam i nepoverljiva,
Širom otvorenih zenica svaki put kad košava donese nova osećanja,
Ljude i mladosti.Krhka sam i lomljiva.
Moj odraz u ogledalu slomi se u paramparčad,
Svaki put kad mi neko da svoje naočare da se pogledam.Rođena sam stara i nikada se nisam igrala sa svojom devojčicom,
Jer to nije bilo za mene, nego za neke druge, srećnije ljude.Ćerka sam svoje majke i sin svoga oca,
Svakome ono što mu je potrebno, a sebi teška crna zemlja koja treperi.Pesak sam, more i sunce na platnu, pod četkicom slikara,
Sjedinjena i razjedinjena akvarelom koji prodire u pore duše.Da li bih odabrala da budem ja kada bih mogla da biram…
Zašto bih ja uopšte želela da budem ja?!Putuju ljubavi moje
Putuju ljubavi moje vozovima večnosti.
Putuju krivudavim merdevinama nevinosti,
Putuju ostavljajući ožiljke metalnog ukusa,
Putuju putevima duše satkane od šećerne vune.Putuju bezvremenski, kotrljajući se na stranicama beskrajne bajke.
Putuju put srca koje atomskom snagom stvara ljubavne napitke koji daju život.Putuju ljubavi moje do novih avantura,
Putuju. Puštam ih, jer znam tajnu…Nikada ne stižu.
Nigde ne idu…
Samo imaju slabo pamćenje,
Pa im se svaki put čini da je putovanje novo…
Perpetuum mobile…Buket…
Svaki cvet – jedno sećanje,
Boje koje polako blede.Sve što je moje u tebi,
Tvoje u meni.Ulice za hodanje u crvenim štiklama,
Sećanje na drhtave jagodice u čežnji.Žal zbog nedostatka hrabrosti,
Ubistvo ljubavi, koja je mogla da živi.Pričaš o krivici dok slušam bluz,
„Ništa te neće povrediti, dušo…“Ne čujem te. Daleko si.
Ja ostajem u svojoj kuli.
Neću odseći zlatnu kosu,
Napraviću merdevine za princa…Razumem zašto se neko plaši (sreće),
Ne umem da se ne plašim (sreće).Tražim u tebi nešto čega nema, ponovo.
Luckasto, zar ne? Znam, ali tako je.Strah. Samoća. Bol.
Rast. Zagrljaj. Ljubav.Dok nisi smeo, mislila sam da nisi hteo.
To što ćeš sanjati mogao si da živiš.Šteta, divan je bio buket.
Bacam ga…Zima i cvet
Ušunjala se smrtna zima u moje disanje,
Dahće, preti, urlajući ruši moje stene.
Krećem iznova da vratim svoje pisanje,
Dok ona ledi, gazi, pritiska i guši mene.Ne razaznajem da li je Kosač došao po moje,
Ili strah boji doživljaje crnom dok traje.
Ono što znam jeste da ne dam ono što je Tvoje,
Po cenu života koji dah mi daje.Onda mi neko uzme i to malo, jer nema svoje,
Ne umem da branim damare koji se muče.
I dok se pitam u grudima šta je i ko je,
Taj neko uzme, otme, pregazi i razvuče.Avaj, zima ne traje večno,
Čak ni kad se u grudi zavuče.
Sve što guši postaće tečno,
Porašće cvet ponovo za mene poručen.Pomozi mi, Svemogući, da čujem tugu,
Da isplačem suze kojih mislila sam nema.
Pomozi, najdraži Oče, da vidim dugu,
Da ona oboji ponovo ove pesme boema.Predajem se volji tvojoj, a uzdam se u svoju snagu,
Jer besmisao vreba kad nam nestane dodira i mira.
Stavi sve moje grehove na svoju nebesku vagu,
I pusti da mi spokoj i blagostanje dušu dira. -
(0)Od : Mlađan Đurić
Soba
720 rsdXII
Reflektor obasjava crni automobil u prostoriji. Točkovi se okreću ali automobil stoji u mestu. Za volanom sedi žena i do nje na sedištu je muškarac. Prozori su otvoreni. Čuje se muzika (elektro-dens) na radiju. Muškarac zviždi u ritmu melodije. Žena smanjuje radio. (Tišina.) Čuje se zvuk auto-puta iz daljine.
Ona
Uhvatiću sebe u krugu kako se po njemu vozim. (Menja brzinu na menjaču.) Uhvatiću sebe kako se vraćam tamo gde je sve počelo.
(Muškarac je pogleda.)
Uvek se mogu vratiti i osetiti sve ponovo. (Pogleda u retrovizor pa vrati pogled napred) Ali ne počinje se ponovo.
(Tišina.)
On
Nisi više emotivna kao na početku.
Ona
(Gledajući pred sobom.)
Tada sam bila sirotinja. (Kratka tišina.) Tada sam bila u dertu. Sada me ne dodiruje tvoje prisustvo.
On
Sada si čudna i bahata.
(Žena se nasmeje, pomalo setno.)
Ona
Dug i mračan je bio moj put do kuće. (Menja brzinu.) A svaki put kada sam uspela da se vratim, tvoj lik mi je bio kucanj na vrata usred same noći…
(Muškarac je pogleda, pomalo začuđeno.)
…a tamo su se moji sopstveni zidovi sužavali i stezali me.
(Dodiruje sebi grudi)
Bacao si moju žeđ u vodu. Moja usta su ostala žedna.
(Tišina.)
(Muškarac stavlja levu ruku na njeno rame dok žena pomera glavu u levo i sklanja pogled na tren, gleda kroz prozor.)
Ona
A ja sam se molila za tebe grešnika da nas bar pakao sastavi. Tražila sam takvu molitvu u psalmima… (Vraća pogled napred.) ali je nisam našla. Umesto nje samo sam dobila svoju pokoru.
(Sa radija dopire tiha melodija. Muškarac zviždi. Žena diše glasnije i steže volan šakom.)
Bili smo gosti jedno drugom. Sve naše tajne večere…
(Kratka tišina.)
Sve tvoje izdaje, Judini poljupci.
(Muškarac pomera svoju ruku sa njenog ramena, oboje gledaju pred sobom.)
…sve naše tajne večere nikada verne, samo bedne jer si uvek tuđeg bio gladan. Sada si ništa.
Točkovi prestaju da se okreću. Radio ostaje uključen. Oboje izlaze iz automobila i prelaze na zadnje sedište. Svetlo se gasi.
Mrak.
-
(0)Od : Predrag Milojević
Živi i dalje, stvore – Antologija sovjetske i ruske socijalne i angažovane poezije
1.360 rsdОсип Мандељштам (1891–1938)
[ПУСТИ МЕ, ВОРОЊЕЖУ]
Пусти ме Вороњежу, и слободан ћу бити:
Спустићеш ме, ил’ ћеш ме сломити,
Испустићеш ме, ил’ повратити скроз,
Вороњеж – настраност – Вороњеж, врана, нож.Април 1935.
Николај Мајоров (1919–1942)
[БЕШЕ ПРОЛЕЋЕ ТАДА]
Беше пролеће тада. И поред
Јаме за смеће, на дворишту,
У простом строју, ко кућа ред,
Постројавала се деца, ко на бојишту
И тукла се часно. Руке су знале
Тући у груди, леђа или бокове,
Ал’ лица се нису дотицале
Те мршаве руке њихове.
А иза реке предели зијали.
Тамо су се збијени војници прости,
Жестоко у рововима тукли. И убијали
Људе исте као они, без милости.
А ми смо расли не схватајући,
Зашто су се пукови нашли тамо:
Зар се и одрасли тако играјући
Туку међусобно, песницама само.
Прошао рат. Ал је нама остала
Истина проста, коју смо сазнали:
Да су деца више жалости имала,
Него што су их одрасли имали.
И сада опет рат препун зала.
Већ су и велики градови пали.
И права крв је сада капала,
Које смо се некада бојали.Борис Смоленски (1921–1941)
[ЈА ЋУ СЕ ВЕЧЕРАС ГУШИТИ У ДИМУ]
Ја ћу се вечерас гушити у диму
Оштром, дуванском, што кади,
И мислићу о непознатим људима
Који су умрли одвећ млади.Који ће јутрос ил’ ноћи ове
Неочекивано или несрећно павши,
Умрети, не дописавши неравне редове,
Не волевши, не доказавши, не дочекавши.1939.
Александар Ривин (1915–1942)
[ЕВО]
Ево, и рат ће велики наступити.
У подруму наћи ћемо места.
Тишина ће се са душом слити
И на под ћемо лећи сместа.Мени, безруком, суђено биће
Да са дечацима останем сам,
Да под бомбама крадомице
Јурим безглаво на кино журнал.Ко листић неки године лете
А смрт се поново са дна диже.
Ти си, ко и ја, природе дете,
Лепа као она, и још више.Топола, у чистом пољу висока дама.
Шта она о рату може знати?
Крвљу је заједничком заливана,
Сад ће је до земље одрезати.И мене ће у чистом пољу
Тане у чело пољубити. Великодушни
Ветар поменуће порочност моју,
А опело ће одржати поп ваздушни.Већ су за тебе и гроб нашли.
Ох, мртве будити никако нећу.
Само, у подруму све ме плаши,
Док, још жив, седим уз свећу.О, Сева, Сева, мили Сева,
Плавошапа ти си свиња.
Лешеви с десна, лешеви с лева,
Одозго врана, са стране ја.Јан Сатуновски (1913–1982)
[МАМА, МАМА]
Мама, мама,
кад ћемо стићи својим
кућама,
кад ћемо видети
дворишта у крају
и слушати
како суседи разговарају:– Боже, тако смо се бојали,
тако смо бежали,
а ви?
– Ми смо живели у Андижали,
а ви?
– Ми смо у Сибиру били,
а ви?
– А нас су убили.Мама,
тако бих већ кући хтео,
и да све што је било прође
и да све што је добро дође.Владимир Бурич (1932–1994)
ХАРКОВ. ПРОЛЕЋЕ 1940.
Моја школска другарица и ја
седимо на ивици провалијеОна ме задиркује
показујући ми језик
на коме је
прилепљена чаура малокалибарског меткаГледамо удаљени дим фабрика
бело окречене кућице
цркву
пијачни трг
сељанку која је зашла у шталу из ограде
и мокри стојећи
малене фигуре студената
што леже на стрелиштуВлажни ветар
доноси
мирис барута и свежег хлебаГеоргиј Иванов (1894–1958)
[РУСИЈА-СРЕЋА]
Русија-срећа. Русија, светлост која сија.
А можда, уопште, не постоји Русија.
И над Невом залазак горети престао,
И Пушкин на снегу није умирао.
И нема Петербурга и Кремља нема –
Само снег, снег, снег и поља снена.
Снег, снег, снег. А ноћ ће дуга бити
И снегови се никад неће истопити.
Снег, снег, снег. И тамне су ноћи
И оне такве никад неће проћи.
Русија-тишина. Русија је прах.
А можда је Русија само – страх.
Конопац, метак и хладна шума
И музика од које силазиш са ума.
Конопац, метак и затворске зидине,
Над оним што на свету нема име.Јевгениј Кропивницки (1893–1979)
[У КРАЈУ]
У крају кога кућице
Бедне красе,
Двојица просјака, на крају улице,
Потукла се.Тукли штакама, са пуно воље,
Један другог по носу.
Онда су мирно отишли пољем
Кроз свежу росу.Ишли су, ишли, убоги безмерно,
И зауставили се пред храмом,
На прагу светилишта, смерно.
Стајали дуго тамо.Николај Глазков (1919–1979)
[УХВАТИЛИ КРАДЉИВИЦУ]
Ухватили крадљивицу
Што је украла узицу.
Кривични органи, радознали
На суду је упитали:„Кажи нам крадљивице
што ти је стало до те узице?“
Одговорила је, зашто крити:
„Хтела сам се обесити.“Игор Хољин (1920–1999)
[ОГРАДЕ]
Ограде. Плакати.
Рекламе. Вешернице.
Шупе – разног отпада
гробнице.
Светли небеска плава дубина.
Бараке. У њима пријатно. Тишина.
Огледала. Комоде. Понеко канабе.
У тапетама стенице. На столу бубашвабе.
Висе абажури. Таванице замагљене.
У предсобљу леже лењиве жене.
Мужеви на послу. У кухињи старице суве.
Свуда наоколо врте се досадне муве. -
(0)Od : Andrea Kingston
Jednostavna Marija
900 rsdVeć godinu dana radim u Maksiju. Posao je naporan, ali žena mora od nečeg da živi.
– Marija, otvori kasu br. tri – naređuje mi šef.
– Evo – krenem poslušno ka kasi.
Moj šef i šef svih zaposlenih u Maksiju je Goran. On je… pa uvek nadrndan. Niko ga ne voli jer je umislio da je neka faca.
Alo bre, radiš u Maksiju!
Ali za nas smrtnike, on je Bog jer naređuje. Veći deo radnog vremena provedem za kasom, a danas je baš bila gužva.
Nakon što se raščistila gužva, vratila sam se ređanju robe. Ređam hiljadu i jednu vrstu jogurta i hladim se pored otvorenog frižidera.
– Izvinite?
– Izvolite – okrenem se ka starijem gospodinu.
– Recite mi, molim Vas, koji jogurt ne goji?
Ne goji? Sve goji prijatelju.
– Uzmite ovaj sa jedan posto mlečne masti – predložim.
– A nemate sa nula?
– Trenutno ne.
– Ne želim, taj goji – promucao je i otišao dalje.
– Recite mi, molim Vas, koji jogurt ne goji? – imitiram dekicu.
– Aman čoveče, nije kao da će se žene otimati oko tebe – izvadim jogurt i stavim ga u frižider. Tada začujem kratak smeh.
Okrenem se i ugledam nalickanog tipa mojih godina. Moram priznati, lepo izgleda.
– Izvini, zabavna si – obratio mi se.
– Hvala – ja zabavna?
– Dakle, nemaš jogurt bez mlečne masti?
– Izgleda da ne – nasmešim se.
– Filip – pružio mi je ruku.
– Marija.
– Pa, Marija, šta radiš večeras?
– Am… gledam seriju?
– Pogrešno. Izlaziš sa mnom – rekao je previše samouvereno za moj ukus.
– Razmenili smo samo dve rečenice – suzim obrve. Pobogu možda je ubica?
– Ponekad je samo toliko dovoljno.
– Am …
Gde pronaći tipa za izlazak? Pa u Maksiju.
– Večeras u osam? – predloži.
– Zašto da ne? – nije kao da imam pametnija posla.
– Restoran „Prestiž“. Prijatelj mi radi tamo. Rezervisaću sto.
– Znam taj restoran, doći ću.
– Čekam te.
Hm, izgleda da imam sastanak.
***
– Izlaziš? – pita me moja ćerka.
– Da, dušo.
– Ko je tip?
– Filip. Upoznala sam ga u Maksiju – dok jednom rukom telefoniram, drugom pokušavam da nanesem maskaru a da sebi ne iskopam oko.
– Imaš li neki savet? – pitam je. Hej, pitam ćerku.
– Ti mi uvek govoriš da budem ono što jesam.
– U pravu si – bacim maskaru.
– Lepo se provedi, mama.
– Hvala, dušo.
– Čujemo se sutra.
– Čujemo se.
Svi žele da ostave dobar prvi utisak pa tako i ja. Ali ja ne želim da ostavim lažan utisak, želim ja da budem ja. Ne želim da predstavim sebe kao neku drugu osobu. Sredim se pristojno. Doduše, malo utegnuto, ako se prejedem biće problema, zato odlučim da večeram salatu kao ove „in“ žene.
***
Slušam Filipa i ispijam treću čašu vina. Nisam izašla sa muškarcem dvadeset godina, pa se pitam, da li su sastanci uvek bili ovako dosadni? I gladna sam. Mrvim ovu salatu kao da sam robot. Želim bre, meso. Pljeskavicu, po mogućstvu, punjenu.
–… i naravno to je odskočna daska za dalje – Filip mi se smeši.
– Naravno – čovek melje o karijeri već sat vremena.
– Moja bivša supruga nije imala razumevanja za moja česta odsustvovanja, ali posao je to zahtevao od mene.
– Razumem – đavola razumem.
– Naravno to je trenutna situacija… .
Filip nastavlja da melje, a ja gledam iza njega u prelepog tipa. Verujem da je stariji od mene ili je mojih godina, ali to nije toliko zanimljivo kao činjenica kako slatko koluta očima. Večera sa nekom plavušom. Ne vidim joj lice jer mi je okrenuta leđima. U nekom trenutku počeo je da šara viljuškom po stolu. Nasmejem se na ovo i on me primeti.
Vratim se na Filipa da ne ispadne kako buljim u čoveka. Stavim lakat na sto i bradu na dlan. Nesvesno udaram prstima o sto. Čudno, primetim da to radi i onaj tip. Naravno da je i on primetio da radimo istu stvar i nasmešio mi se. Odmerim ga lepo. Čovek izgleda za medalju. Tako sam zamišljala Dragana jednog dana. Gusta crna kosa, lepo uređena brada, mističan pogled, lep osmeh, odelo …
– Moram do toaleta – Filip ustaje, a ja odahnem i zavalim se u stolicu. Vidim da me tip i dalje gleda.
Izvadim olovku iz torbe i napišem na salveti dve reči, a onda podignem salvetu da je on vidi.
Loš sastanak?
Klimnuo mi je glavom i počešao se za bradu. Nasmešim se na ovo.
Napišem odgovor na osmeh.
Znam kako ti je.
On se ponovo nasmeši i ja sklonim salvetu u torbu jer ugledam Filipa.
– Izvini, gde sam ono stao? A da.
Podignem ruku i naručim još jednu čašu vina. Ma dve pljeskavice ću kasnije da pojedem, i to sa svim prilozima, bar da uživa Kasandra ako već ne mogu ja.
***
Dok Filip i dalje govori o poslu (počinjem da shvatam njegovu bivšu ženu), primetim da plavuša, koja je na sastanku sa onim tipom, ustaje i kreće u pravcu toaleta. Odmah je pozvao konobara koji mu je dao svoju olovku. Šta li piše?
Šta kažeš na to da te spasim lošeg sastanka?
Nasmešim mu se jer ne mogu vrisnuti Da.
On ponovo nešto piše. Spor je.
Ukoliko je to DA baci viljušku na pod.
Uzmem viljušku i kao nonšalantno je ispustim. Tip se nasmešio, a ja sam podigla viljušku sa poda.
Hej, kuda je nestao?
Nedugo zatim oglasio se alarm za požar i Filip je prvi ustao.
– Šta se događa? – pita panično.
– Treba da krenemo – kaže mi odmah zatim.
Vidim da je onaj tip otišao sa plavušom i snuždila sam se.
– Kolima sam – obavestim Filipa.
– U redu – izvadio je novac i ostavio na sto.
– Izlaziš? – pita me.
– Da, samo da se gužva raziđe – svi su se uputili ka izlazu, ne mogu da prođem.
Filip se promuvao između dve žene i krenuo sa njima. Ja se vratim na svoje mesto i ispijem onu čašu vina. Nekako mi se čini da onaj tip ima veze sa ovim alarmom.
Alarm prestaje da pišti, a konobar obaveštava nas nekoliko da je sve u redu.
Podignem ruku i naručim tursku kafu. Mladić je počistio sto i izneo novac koji je Filip ostavio.
Pa… ovo je bio loš sastanak. Em je tip idiot, em sam gladna, um ne mogu lepo da dišem.
– Da li smem da ti se pridružim?
Podignem glavu i ugledam onog tipa.















