Kratke priče
-
(0)Od : Jadranka Milenković
Kroz zatvorena vrata
1.000 rsdZauvek
Ko mi krade ova jutra? – pita se, jedva odlepljujući kapke i mrzeći jutarnje svetlo koje ulazi kroz prljavi prozor prepunog autobusa.
Na podlaktici vozačeve ruke piše „Goca forever“. Sa nekog audio medija stiže „čovek ćutalica“. Majstore, naplaćuješ li muzički dinar, reži starija žena. Mladića na sredini autobusa to ne zanima – ima bele slušalice, žmuri naslonjene glave na staklo, sa očima izvan svakog zla. Autobus i glava će odskočiti na nekoj od rupa; oči će se vratiti u zlo, u javu. Punačka ženica i njena mršava nebliznakinja su juče sve ispričale, danas ćute i ćutaće narednih mesec dana. Ništa im se ne dešava; za priču mora nešto da se nakupi, neka svađa s komšijama, neki bezobrazluk nezahvalne dece. Njena poznanica, koja s vremena na vreme baci pogled nade u njenom pravcu, ima providnu belu haljinu. Lutko, tu si zavesu mogla na prozor da okačiš. Ne pričaju o novostima na poslu; poznanica srećom sve vreme razgovara telefonom. U sedam ujutro, njen je sagovornik pun životne snage kakvu mnogi ni do deset ne nakupe. Ja sam boem lutalica, kaže boem iz audio medija. Poznanica u zavesi voli da pozajmljuje novac od drugih; jednom je pozajmila čak i od vozača autobusa. Ova mrzovoljna, neodlepljenih kapaka, dobro zna za tu njenu pasiju: od nje bogami neće izvući ni prebijenu paru. Pogled joj kruži oko napadne poznanice, a pomalo i kroz nju i njenu zavesu: vreba izraze lica – ko će prvi sići da sedne na njegovo mesto? Brzo seda, gleda kroz prozor. Ne zanima je reka umornih radnika na ulici, nedospavanih i krmeljivih, ali to je ono što nudi pokretna slika u prozoru, film koji nijedan režiser neće snimiti. Zašto su utegnute? Zašto posrću na platformama? Zašto su bezvoljni? Zašto su ostareli? Zašto nigde nema poleta? Zašto su oljuštene fasade?
Majstore, znaš li ti šta je forever? Koliko ih je bilo posle Goce, kaži?
Silazi potom s platforme koja se kreće na platformu koja se ne kreće. Ne, ne, i ona se ipak okreće, ali jako sporo. Hvata ritam koraka onog koji pored nje nevidljiv ide i šapuće joj sva ta pitanja. Al’ nikako se ne usklađuju, jer on stalno menja tempo. Ispraća očima krntiju koja kao zadihana životinja nastavlja ka železničkoj stanici, sa koje gotovo niko više ne odlazi, i na koju se retko ko vraća.
Nespremna na promaju poslovne zgrade, na još jedan besmislen dan i ponovno ostavljanje sebe na ulazu, da bi se kao kišobran pokupila na kraju radnog dana, baca urokljivim okom još jedan pozdrav vozaču: Majstore, molim te, samo nemoj o forever.
-
(0)Od : Borivoje Petković
Bajka i druge priče
1.000 rsdSvečana odela
Mirko je jedini u selu uspeo u životu. Završio je ozbiljne gradske škole i govorio engleski kao filmski glumac. Neki su čak pričali da je bio u Titovom kabinetu za jezike. Nije provereno. Ono što je bilo zasigurno, bar dva, nekih godina i tri puta, pojavljivao se u selu – obavezno za Svetog Jovana, porodičnu slavu, sestra Brankin rođendan i po neki put prekoredno. U selu je to bio prvorazredni događaj, kao Dan borca ili Đurđevdanski vašar. Retko su oni što su otišli dolazili, samo oko Dana republike, kad se kolju svinje, a neki ni tad. Ako ne dođu, onda roditelji napune stare kofere s mesištem, a Ilija, što je vozio autobus za Beograd, to sve pokupi, pa kad dođe u prestonicu, sačekaju ga na stanici, pokupe šta je doneo, a on vrati prazne kofere u selo. Mirko je bio drugačiji, voleo je da dođe, makar ponekad. Kad na narandžastom „Stojadinom“ pritisne sirenu, još kod zatvorenog Miloradovog mlina, svi ga čuju, jer odzvanja jedinom ulicom. Oni što su kod kuće, izađu na prozor ili kapiju, pa mu mašu, kao da dolazi neko važan u selo. Kod zadruge zastane, mahne kroz prozor za pozdrav, a Dušku Krušku vikne da podeli pivo svima, platiće kasnije, kad navrati. Onda pritisnu gas, auto zaškripi po drumu i digne prašinu da oni ispred doma kasnije popiju pivo u gutljaju, kako bi prašinu sprali iz grla.
Ispred kapije, sačeka ga majka, ponekad i sestra. Otac nikad, ili je u polju, ili je u voćnjaku ili nešto radi. Osim kad je slava, onda ga dočeka na kućnom pragu i izljubi, sve mu glavu u rukama držeći, kao da će Mirko negde da pobegne. Kad ga majka uvede u kuću, obično skuva kafu i posluži slatko, pa dok piju svašta ga pita. On odgovara kratko, uglavnom sa „Da“ i „Ne“, pa kad popije kafu ode do kola. Donese neke kese crvene, plave, bele, sve latinične reči, engleske. Uglavnom, u njima su odela, svečana plava odela, sa sjajnim dugmadima. Ponekad u kesi bude i neko piće, boks cigareta ili parfem. Retko, ali bude.
Mirko provede dan, eventualno dva kod svojih, malo se zevzeči sa komšijama, plati pivo u zadruzi, popakuje šta majka i sestra spreme i vrati se za Beograd.
A onda krene redovni ritual njegovog oca Ratka, nakon Mirkovog odlaska. Obzirom da seljaci nemaju ni gde, ni zašta da se pokazuju, otac uzme plava odela, stavi preko ruke ko kelner krpu, pa redom – prvo je dao najbližim komšijama, pa onima do njih, pa onima još malo dalje. Ali odela ima toliko, da je krenuo putem, pa počeo i po zaseocima da deli. Posle par godina Mirkovog donošenja odela, svaki stanovnik u selu imao je bar po jedno. A obzirom da je uz odela za muškarce, ponekad donosio ista takva, samo umesto pantalona suknju, i sve viđenije domaćice imale su makar jedan svečani komplet u plavoj boji.
A onda je Toša išao avionom kod sina jedinca u Nemačku i selo je otkrilo ono što je bila brižno čuvana tajna, nešto o čemu Mirko nije hteo da priča: Mirko je pilot, jer piloti nose takva odela. I oni drugi što rade u avionu –muški i ženski. Velika sreća obuzme sve koji su imali ta odela –ej, nije šala! – pilot. Ili onaj što radi u avionu.
I dođe vreme da se Branka udaje. Isprosio je naočit momak iz susednog sela, domaćin, traktor, kombajn i sva priključna mehanizacija, hektari zemlje, i sve kako dolikuje. Spremala se velika svadba, nezapamćena u tom kraju. Jedina mana svadbe je što su seljani bili s mladine strane, pa su se malo osećali ko u zapećku, ko popišani, što bi se reklo. Ali, Ratko je pozvao celo selo i okolne zaseoke, prijatelje i familiju da proslave devojačko veče, devojačku svadbu.
Po običaju, Mirko je trubio već kod mlina ali se nije zaustavljao do kuće. Sa njim, iz kola, izađe i zgodna, visoka devojka, duge plave kose, obučena u džins. Po prvi put otkad je pre petnaest godina otišao za Beograd, da je došao sa nekom. Upoznao je roditelje i sestru, prisutnu familiju i komšije sa „moja devojka, Snežana“. Izneo je iz gepeka nekoliko kesa, a u njima nije bilo odela, samo strana pića, strane cigarete i nekoliko parfema. Ubrzo, svi u dvorištu su pušili i mirisali kao parfimerija.
Mirko i Snežana smestiše se u kuću koju je Ratko sagradio kao poklon za njegovu svadbu. Kuća se već pomalo zapustila, jer je očekivala da će se Mirko već oženiti i brinuti o njoj, popravljati malter, bojadisati drvenariju i sve kako treba da bi kuća bila kuća. Ali, osim sobe gde je Mirko spavao kad je dolazio, većinu stvari je prekrila prašina. Osim te sobe, koju su spremali kad su znali da dolazi.
Ratko nije hteo da zaostaje za Brankinim svekrom, te devojačko veče beše kao svadba. Dva orkestra, jedna reduša na četiri gosta, ića, pića i pečenja, još jednu svadbu da napravi. Slavilo se od popodne, pa do uveče, ali ne mnogo kasno, jer sutra dolaze svatovi. Veselo beše. Leglo se pre ponoći, a reduše ostadoše da počiste i pripreme stolove za ujutro.
Izjutra, trubači probudiše prvo Snežanu, nenaviknutu na takav „budilnik“. Mirko, koji je prethodni dan potegao malo više, jedva progleda, ali to ga nije sprečilo da se poigra sa Snežaninim telom, koje se ipak iskralo iz kreveta, ostavljajući Mirka sa kiselim smeškom. Polako se obukoše, Sneža u svečanu haljinu, iskusno umesto štikli obula je baletanke, a Mirko bljesnu u svetlo sivom odelu, s novim cipelama i košuljom po poslednjoj modi, bez kravate. Pre nego su se obukli i izašli, malo su štrpnuli od vruće proje i hladnog pečenja. Visokotonska sirena Ilijinog autobusa, pomešana sa tercama drugih automobilskih sirena, začuše se kod Miloradovog napuštenog mlina. Svatovi su najavljivali svoj dolazak.
U dvorištu i oko kuća okupio se silan svet. Kad ih je ugledala, Snežana uđe ponovo u kuću, glasno se smejući. Srećom, taj smeh su prekrile trube, ali nisu mogle da sakriju kostimografiju ispred njenih očiju.
Svi seljani su bili obučeni u odela stjuarta „JAT“-a, plava, sa sjajnim dugmadima. I većina žena je izgledala kao karikature stjuardesa, groteskne pojave.
Mirkov otac je stajao na kapiji, u istom tom odelu, neravnomerno skraćenih nogavica. Držao je u ruci lovačku pušku i pušio stranu cigaretu. Gledao niz drum, ka sirenama. Pored njega, Mirkova majka, utegnuta do pucanja u plavi komplet, sjajnih dugmadi koja samo što ne popuste. Na reveru ruzmarin, prikačen špenadlom. Ko zna kad je ustala, kad ima i trajnu na glavi. Muzika pravi zvučnu kulisu, pomalo ispadajući iz ritma, između dva gutljaja pića.
Mirko im prilazi, osmehuje se, srećan jer se odavno izvukao iz ovog cirkusa. Oko njega, „stjuarti“ i „stjuardese“ ga pozdravljaju ili igraju uz muziku ili podvriskuju. Za njim ide Snežana, izgleda među tim ljudima, kao da se izgubila. Samo se smeje. Majka, kad ih ugleda, propne se na prste i poljubi, prvo Mirko, a potom i, nadala se, buduću snajku. Ratko pokazuje niz put, govoreći muzici – „Evo ih!“.
Mirkova majka, okrenuta ka Mirku, zategnu rukom sako, potom popravi frizuru.
„A, kako izgledam?“ Mirko reče odlično, Snežana potvrdi, čak rukom popravi ruzmarin, koji se iskrivio.
Majka se nasmeje široko, da pokaže zube. „Od strine sam pozajmila i protezu“.
-
(0)Od : Zoran Sokolović
Doživljaji Smilje Luki
500 rsdU krošnjama neba, tu kod oblaka…
Svako dete, bilo ono veliko, ili malo, ima svog heroja. Ima svog zamišljenog junaka koji, ne samo da može da preskoči zgradu, spakuje igračke, pazi da se ne polomiš sa bicikla, otera neku džukelu što hoće da te ujede po svaku cenu, odbrani od debelog Bojana iz IV/2, koji bi pojeo i mene i tebe i užinu, uradi sve zadatke iz matematike i pročita sve lektire, a da se ne umori. A onda kada uspava decu, ide da spasi svet. Ali ne samo da spasi svet, već stigne iz dalekih krajeva da dođe da isto to dete pokrije i ušuška, ako sanja nešto loše, pa se vrati da ubije aždaju koja je rešila da pojede celo čovečanstvo. Ujutru, kada se dete probudi, opet vidi svog heroja, kako sa maramom na glavi, vunenim prslukom i čarapama šeta po kući i kao hobotnica sa šesnaest ruku, sve uspe da uradi. Pitate se kako?! Baš lako! Heroju je uvek hladno na leđima i tog heroja ne možeš ubediti da si sit, nikada u životu. Misija heroja je da nisi gladan! Još se nije rodio taj koji je mog heroja ubedio da nije gladan. A tek se nije rodio onaj koji može da ubedi heroja da mu nije hladno. Promaja i glad su najgori neprijatelji. Nevidljivi ubica koji vreba i čeka da ti se raspaše majica i tada kreće u napad. Još se majica nije ni izvukla kako treba, da osetim onaj lepi, hladni, gotovo osvežavajući vazduh, a heroj je već skočio i brzinom svetlosti došao, uvukao mi majicu u gaće, toliko jako, da sam osetio kako su mi se čarape na nogama zategle, kada me je cimnuo. Kako su se zategle čarape, tako se zategla i knedla u grlu, pa nisam mogao da dođem do vazduha, ali važno je da nije hladno.
Mog heroja poznaju svi moji drugari. I ne samo drugari, već i sve komšije. Ma malo je reći komšije, jer mog heroja poznaju i ljudi koji tuda prolaze. I kada avion proleti iznad, siguran sam da su i oni videli mog heroja. Te divne oči koje se smeškaju iza žućkasto-braon rama od naočara, teško da neko ne može da primeti, a još manje da ne kaže: „Dobar dan“.
Nije važno da li je poznaje, da li je došao na jedan dan, pa će sutra odleteti na kraj sveta, prosto i jednostavno, njen predivni osmeh te natera da kažeš: „Dobar dan“. Kažeš tu kratku frazu, saviješ glavu i zapitaš se, da li ćemo i mi biti takvi kada ostarimo. Hoćemo li i mi imati kapaciteta da se svima javimo, pomognemo, dočekamo uz osmeh, a pritom da o svojim bližnjima brinemo na najlepši mogući način. Hoćemo li i mi biti heroji u vunenim džemperima, ili ćemo se praviti da je to staromodno i nositi skupe stvari, pretvarajući se da smo nešto što nismo? Hoće li skupe stvari pokriti siromaštvo duha, ili ćemo biti heroji kojima se deca raduju? Hoćemo li ljudima oko sebe nositi mnogo cveća na grob, žaleći što smo propustili mnogo toga, ili ćemo se trgnuti i razbiti čamotinju naših socijalnih života i pokazati ljubav u pravo vreme?
Zašto je baš ona moj heroj? O tome mogu satima i danima da pričam. Zašto je zaslužila da se o njoj piše? Mislim da na svetu nema dovoljno papira koje bih mogao o njoj da ispišem. Jedan maleni heroj, kratke, tršave kosice, vedrog duha i još veselijih očiju.
Rođena je davnih dana, u sred zime, u selu blizu Crnog vrha. Završila je, od osnovne škole, koliko je u tim okolnostima moglo da se završi, s obzirom na rat koji je tada harao, ali to nije uticalo na pronicljivost, inteligenciju i snalažljivost devojčurka, koji je odrastao u plemenitu ženu. Ona je bila domaćica, žena koja brine o kući, deci i pokućstvu. Budući da znam mnoge priče o njenoj deci i njihovim nestašlucima, mislim da joj treba dati i orden. Mnoge priče su ostale neispričane i nedorečene, ali ko još razmišlja o svim pričama, kada je dete i koliko pitanja ostane neodgovoreno, kada za njih bude kasno. Često nam je važnija lopta i jurnjava, nego neko pitanje o detinjstvu nama dragih ljudi. Nešto se kroz priču i sazna, ali dosta toga ostaje na nama da projektujemo i da zabavljamo neke nove generacije pričama o nekim herojima, koji su na nas uticali, ma koliko oni škole imali. Nekada, ni najveće škole ne mogu naučiti lepim manirima.
To čovek nosi u sebi, a sve što je potrebno jeste da ih neguje i čuva, jer se u ovom surovom svetu sve lako gubi, strpljenje i maniri pogotovo. Život nekada postavi najteže ispite, gore nego na mnogim fakultetima. Završiti životni fakultet i ostati normalan i čist u glavi, odlika je jednog odličnog studenta. Mnogi polude na osnovnim studijama, ne znajući da se izbore sa problemima učenja, a kada dođe do lekcija života koje se ne uče u školi, tu nastaje opšti fijasko.
Mnogi pobace na prvim koracima, pre nego i da im život uruči indeks.
A, da! Moj heroj je moja baba! Ona je izmislila školu života. Jedna jedina Smilja Luki!
-
(0)Od : Duška Kisin
Nove duškaste ljubičice
500 rsdПЛАНИНАРИ
Пијаниста старије генерације је волео планинарење. Тамо је стекао пуно млађих пријатеља. Једном је имао концерт на Коларцу и поделио је својим пријатељима планинарима карте.
Пре концерта, весела дружина је отишла на ћевапе и пиво, а тако сити и напити ушли су у салу.
Сели су на своја места и поред најбоље намере да одслушају концерт, задремали истог трена када је пијаниста старије генерације почео да свира. Тек их је аплауз на крају концерта протресао, па су похитали иза бине да му честитају.
Несретни пијаниста им је и даље уредно делио карте за своје концерте, мислећи да заиста уживају у његовом музицирању.
-
(0)Od : Aleksandar Nikolić
Kaleidoskop
720 rsdДЕЧАК КАЛЕИДОСКОПНИХ ОЧИЈУ
Његову слику пронашао сам на Монпарнасу, октобра 1996. године. Шетао сам поплочаном авенијом мокром од кише која је читаве ноћи натапала улице и тргове Париза, када сам, сасвим случајно, између бледољубичастих пасажа и испуцалих фасада, угледао комад пожутеле хартије. Пришао сам и узео папир рукама, прекривеним рукавицама од танке смеђе коже. Била је то фотографија, по свему судећи стара деценију или две, са рецкавим ивицама бакарне боје, траговима гужвања који су изгледали као крвни судови испод покожице, и флекама од кише и уличног праха. Слика је приказивала портрет дечака обученог у лепо одело, са туфнастом лептир-машном, смеђом, свиленкастом косом и врло складним раменима. Не би била ни по чему посебна да није изгледала тако страно и туђе, изгубљена у париском предвечерју и јесењим лавиринтима његових улица. Један детаљ на дечаковом милом лицу посебно је привукао пажњу мојим зеленкастим зеницама скупљеним од прохладног ваздуха. Дечакове очи биле су ни превише велике, ни превише мале, дугих трепавица и благих подочњака који су потицали од светле, кошчате лобање облика речног облутка. Међутим, што сам дуже посматрао фигуру непознатог детета, то сам више увиђао да су фотографисане очи мењале боју и структуру. Нијансе су се преливале од тамнокестењасте и угљене боје, преко зелених и маслинастих тонова који су личили на шуме и плантаже бадема, до жутих, плавих и љубичастих дубина које су испуњавале пихтијасту очну дупљу.
Док сам посматрао његове очи, сетио сам се калеидоскопа, чудновате справе од које се у детињству нисам одвајао. Кроз цев калеидоскопа, увиђао сам разноврсне облике најразличитијих боја који су ме подсећали на звезде, планете и галаксије. Нисам могао да поверујем. Дечак на слици, у очној маси фотоћелија и капилара, носио је такав исти универзум који је сијао и обасјавао његово бледо, порцеланско лице. Након неколико тренутака који су трајали као вечност, када сам смогао снаге да склоним свој поглед са његових величанствених зеница, окренуо сам папир и осмотрио полеђину. На себи је имала прашњави слој уличног шљунка, мрљу од кафе или чоколаде и један натпис. Прочитао сам тихо китњаста слова која су личила на пируете од црног мастила. Натпис је гласио: Александар де Бергер.
Однео сам фотографију у стан, три улице ниже и ставио је под стаклени покров како бих је осушио од кише и исправио њене згужване ивице. Дечакове очи и даље су несметано мењале своју боју. Чинило се да су набубреле и да ће сваког часа пући од нагомиланог спектра и тако разнети малену лобању у милион крвавих комада. Крах универзума ослободио би све оно што је било заробљено у зеницама фотографисаног дечака, све оно за чиме сам жудео од првог трена када сам угледао тај стари портрет. И док сам о томе размишљао, чврсто сам одлучио да морам пронаћи тог загонетног дечака калеидоскопних очију, да морам пронаћи Александра де Бергера, ма где он био.
Дан након тога отишао сам у авенију на Монпарнасу где сам пронашао слику. Распитивао сам се код оближњег пиљара, књижарке и старице која је продавала беле и црвене руже. Чак сам и случајне пролазнике заустављао и показивао им фотографију. Међутим, нико није препознао ни дечака, ни мистериозно име Александар де Бергер. У једној фотографској радњи рекли су ми да је слика урађена најраније 1975. године, што је значило да је дечак морао бити младић при крају друге деценије.
Ни ту нисам стао. Уз помоћ познаника који је радио у архиву направио сам списак свих момака који су носили име Александар де Бергер. Требало ми је неколико месеци да обиђем све адресе које сам исписао у нотесу. Међутим, нити један од њих није потврдио идентитет. Оно што ме је највише изненадило, јесте да ниједан младић није приметио дечакове очи који су величанствено сијале и волшебно мењале боје. Нико није видео дубине у којима сам ја, сваког дана, давио сопствену душу. Па ипак, знао сам да ћу једног дана срести човека по имену Александар де Бергер.
Фотографију сам носио свуда са собом. Никада нисам престао да размишљам о судбини тог дечака, као ни о томе да ли он размишља о мени. Можда је и он, случајно, пронашао неку моју фотографију коју је ветар одувао из новчаника или албума који је случајно био заборављен на балконском сточићу. Можда је и он маштао о мени и нашем сусрету.
Сваког пута, Александар де Бергер, у мојим мислима, постојао је нешто друго. Једног дана био би пилот, обучен у плаву или белу униформу са капом на глави. Висок, снажних маљавих руку, управљао би авионом до Сан Франциска, Бангкока, Каира, Сиднеја. Лебдео би међу паперјастим облацима и муњама, очију зажарених и сјајних, попут небеског свода у праскозорје. Када би стигао на одредиште, свратио би у аеродромски кафе и наручио лате или еспресо са млеком, па би потом, заједно са неком грациозном плавом стјуардесом отишао у хотел. Са њом би провео читаву ноћ. Следећег пута Александар де Бергер постајао је библиотекар једне мале прашњаве просторије са мноштвом пожутелих књига и зеленим драперијама нагризеним од стране мољаца. Дочекивао би са осмехом студенткиње у кратким сукњама или момке у плавим кошуљама и белим сокнама до колена. Нудио би им Балзака, Толстоја и Памука, па би потом, својим дугим, библиотекарским прстима узимао прашњаве књиге са првог, другог, трећег реда дрвених полица.
Некада би Александар де Бергер, постајао сликар који је живео у малој колиби на обали Бретање или Корнвола. Сваког јутра износио би дрвени штафелај, платно, пастеле или уљане боје на плажу покривену шљунком, обраслу ливадским травчицама, и сликао морске пејзаже, бродове који су пролазили у даљини и галебове који су поносно прелатали изнад његове главе. Био би обучен у широко одело укаљано бојама, са беретком преко дуге риђе косе и брадом уплетеном у кике. Сликао би неуморно, пун елана, док би му очи страствено сијале и преливале се у све оне нијансе које би лаганим покретима кичице наносио на глатко платно.
Време је пролазило, а мистерија дечака са фотографије није се решавала. Па ипак, његов портрет, попут какве амајлије, наставио сам да носим свуда са собом, завучен у унутрашњи џеп капута или у бочној прегради актенташне.
Чак и када сам се оженио, нисам бацио слику, иако сам морао да је вешто кријем од очију своје жене Корин, не бих ли избегао њене преке погледе и неугодна питања.
Корин је била дражесна жена, ланене косе. Држала је најпретижнију цвећару на Јелисејским пољима, недалеко од Тријумфалне капије. Управо ту сам је и упознао, док је правила букете жутих нарциса. После првог састанка дошао је и други, трећи, четврти, а онда сам престао да бројим. Годину дана касније, венчали смо се у сеоској цркви надомак Сене, а потом одлучили да продамо сву имовину, напустимо Париз и преселимо се на једно велико имање у Прованси.
Био је то средњовековни земљишни посед, надомак Авињона и обухватао је једну традиционалну француску кућу од камена, обраслу бршљаном, са три врта у којима смо гајили понајвише лаванду, руже, лале и каранфиле, а у специјалном стакленику, Корин је успешно узгајала ретку врсту орхидеја. Продаја цвећа, етеричних сапуна, парфема и украсних икебана за различите врсте свечаности ишла је и више него добро, а Коринин цветни декор постао је познат у читавој Прованси. Долазили су нам људи, не само из Авињона, већ и из Марсеја, Арла и Кана и одушевљено поручивали декорацију за венчања, годишњице, рођендане, а неретко и за сахране.
Готово да није било дана да неки човек не ушета у нашу башту и, као очаран вртом ушушканим међу зелено-љубичастим Провансиним брдима покупује букете. Нисам престајао да се надам да ће се једног дана на црној капији нашег имања појавити фигура Александра де Бергера. Понекад би ми се, најчешће у сутон, учинило да стоји с осмехом на лицу и очима пуним неке калеидоскопне течности, међу пурпруним бокорима лаванде. У тим тренуцима бацио бих маказе, виле или семена будућих биљака која би се задесила међу мојим прљавим длановима и потрчао раширених руку њему у сусрет. Када бих стигао до тачке привида, спустио бих главу и загледан у прашњаво тло зажелео да следећег пута та лажљива силуета загаситог сутона заиста постане он.
Иако је нада да ћу га икада упознати почела да јењава, када сам загазио у позније године, моја вишегодишња маштања уз многобројне молитве изговорене пре починка ипак су уродила плодом. Једног јутра на прагу наше спаваће собе својим сањивим зеницама уочио сам њега. Главом и брадом он, био је то дечак калеидоскопних очију.
У међувремену, дечачић је постао одрастао мушкарац о чему су говориле благо укопане боре на препланулом челу. На глави је имао разбарушену смеђу косу, тамну, тек прониклу браду, испуцале усне, и наравно неизоставни детаљ без којих Александар де Бергер никада не би био свој – калеидоскопне очи.
И дуго смо се тако посматрали ћутећи, без иједног шума или покрета дланова и ногу. Моје тело испунила је неописива срећа од које као да су бубреле слепоочнице и вене. Његове очи, сјале су још јаче него на старој фотографији. Биле су азурне, љубичасте, црне, попут милион кристалних корала и густих подводних шума најразличитијих биљака на дну океана. Нијансе су се тако брзо преливале једна у другу да нисам имао времена да уочим сваку појединачно. Величанствен призор! Калеидоскоп мог детињства, мојих изгубљених година, стајао је крај мене. И волео ме је, осећао сам то.
Толико сам година провео у потрази за њим, а када сам га коначно нашао (или је он нашао мене), нисам имао снаге да проговорим ни речи. Само немо посматрање зажарених очију у одблесцима металног огледала. И све време, читавих неколико деценија које сам престао да бројим његова мека фигура и сјајне очи били су ту, надомак мог бивства, у немим масама огледала. Само је требало дубље трагати, испод љуштуре од коже, мишића и органа, у наслагама исталожене сјајне душе. Тада бих сазнао да су моје очи одувек сијале. Смеђе. Плаво. Љубичасто. Бескрајно.
-
(0)Od : Ana Racković
Ognjena
500 rsdSTARAC KOJI JE KUPOVAO VREME
Bio je skrušen pred njom kao pred katedralom koja se penje u nebesa. Pogledom je pokušavao na tren da obuhvati veličinu prostora koji ona zauzima toliko lako, toliko prirodno i pitao se kako je moguće da sve to nestane čim se ona okrene i ode. Želeo je makar komadić da sakrije u svoje džepove i da u nekom samotnom delu dana ponovo dodirne taj život otkriven tako nepravedno kasno, činilo mu se.
„Ona je kao Rejčel Vajs u sobi punoj džeza“, pomislio bi. Buntovna iz nekih pravih razloga koje je uvek umela studiozno da objasni gestikulirajući pomalo umiljato, pomalo odsečno, večito zaljubljena u svoj zanos bez koga više nije mogao da zamisli ni nju ni sebe.
„Nije li pomalo glupavo porediti je sa nekom drugom?“, pitao se dok je u glavi razmotavao njihove razgovore kao traku omiljenog filma.
Nije znao kako da joj priđe, a još manje kako da pobegne od nje. U svojoj nesigurnosti krišom ju je uzdizao na neke njoj nepotrebne, vrtoglave visine dajući sebi izgovor nedovoljnosti i opravdani razlog za beg. U okrutnim napadima tih svojih nesigurnosti govorio je: „Znaš, ti nisi tako savršena“, na šta bi mu se ona nasmejala odsutno i rekla: „Ali ja i ne želim da budem savršena“.
„Ko ne želi da bude savršen?“, to njegovo pitanje stajalo je između njih kao večiti zid.
Mlađa je od njega, ali nisu samo njene godine razlog njegovog osećaja poraženosti dok stoji pred njom. Ona govori jasno, puna samopouzdanja. Njeni stavovi su čvrsta utvrđenja izgrađena davno pre njegovog dolaska. On ne može da nadogradi više niti jednu jedinu kulu, niti jedan jedini zvonik. Oseća se nepotrebno i staro. Starije nego što zapravo jeste. Zato traži pukotine u njenom utvrđenju, podriva ga nesigurnostima i cinizmom. Previše lako joj postaje neprijatelj. I to ga plaši. I to ga tera od nje.
„Predosetila sam tvoje pokušaje da me sakriješ od mene same. Zato sam ostavljala mrvice hleba za sobom, da bih mogla da se vratim“, rekla je dok su se opraštali.
Nije rekao ništa. Gledao je negde iza njenog ramena, pravo u život kome ona sada odlazi svestan da laže kada kaže „Videćemo se uskoro“ umesto „Videćemo se kada te prerastem. Kada budem mogao da stojim pred tobom uistinu ravnodušan i svemoćan. Videćemo se slučajno, u prolazu, bićemo u društvu nekih drugih ljudi koji će znati samo ono što želimo da znaju, i bićemo večito sklonjeni u ovom danu, u ovom tuđem gradu gde smo na čas živeli nas“.
To joj nije rekao. Znao je kako bi ga ona tad lako uverila da uradi nešto potpuno suprotno, nešto što ne sme, nešto na šta nikada neće biti spreman.
Nestaje iza ugla ostavljajući je sa njenim lepim malim crvenim koferom punim uspomena i nenošenih haljina za koje nije bilo vremena. Pobegao je kao i uvek vešto od njene tuge i tako vidljive odbačenosti, večito nesiguran da li beži od nje ili joj se ipak neprekidno vraća.
Otići će pravo u dan bez nje. Sastanak u 13:00, sastanak u 15:00, večera u 20:00, piće u baru tačno u 23:00, sutra je njegov let, sutra je već predaleko, na sigurnom.
„Nisi primetila, pocepao sam tvoj džep i stavio u njega mrvice hleba. Da mogu ponovo da te nađem, pre nego što ti nađeš sebe i shvatiš koga si zapravo volela“, hteo je napisati. Ali nije.
Taj otužni starac koji kupuje vreme koje mu izmiče.
-
(0)
U dahu
500 rsdDah života
Klik-tik. Dobro poznati, uobičajeni zvuk zaključavanja. Kao i svaki put, sa rukom na bravi, pričekao je da li će spolja da odgovori neki drugi zvuk. Ne, danas nema odjeka hoda po stepenicama, brujanja lifta, razgovora, niti kašlja. Lagano je skinuo kaput i okači ga na čiviluk, a šal koji je pažljivo presavio nađe svoje mesto iznad kaputa. Mokre cipele zameniše tople papuče. Zakorači hodnikom, ujedno i skromnom kuhinjom, koji je vodio u malo kupatilo, ali najpre sa već spremljenom vodom u šolji ispuni džezvu pa uključi ringlu. Po ulasku u kupatilo odvrnuo je hladnu vodu i umio se. Nakon što se obrisao u ogledalu ga je dočekao njegov lik. Bez promene. Izašao je iz kupatila i skrenuo desno ka jedinoj sobi u stanu. Odmah naspram sobnih vrata a ispod trokrilnog prozora nalazio se stari radni sto sa dve fioke ispod ploče i stolicom ispred. Na sredini stola je počivala jedna duboka drvena kutija sa poklopcem. Pokrivala je bar trećinu radne površine i zato je delimično ležala na radijatoru. Pored kutije, s leve strane, stajala je lepa zelena stolna lampa, kao one koje se mogu videti u bibliotekama i čitaonicama. U sobi se još, desno, nalazio krevet uredno zategnut, uz koga se pribio noćni stalak a na njemu sat, stari emajlirani sa ušima; levo orman. Između ormana i radnog stola gnezdila se fotelja presvučena flisom oker boje. Prišao je ormanu, oslobodio se odela i brižljivo ga složio, te potom obukao udobnu pamučnu trenerku. Okrenuvši se od ormana, samo jednim korakom dođe do polovine sobe i zagleda se u porodične fotografije na zidu. Premda različitih dimenzija, bile su poređane u nizu gotovo celom dužinom kreveta. Uzdahnuo je, jer danas nije raspoložen da traži neku sitnicu koju ranije nije primetio, mada zna da se neka i dalje tvrdoglavo krije. Možda će to uraditi kasnije. U to se začu ključanje vode. Kašičica kafe, i topli, opojni miris ispuni stan. Sipao je napitak u šolju i preneo je do stola, a zatim se zavalio u stolicu. Napolju je dan zamirao i sumrak je otpočinjao svoju kratku vladavinu. Klik. Dobri poznati, uobičajeni zvuk paljenja lampe. Pošto je posedeo tako par trenutaka gledajući jarki krug svetlosti ispred sebe, prenuo se i iz desne fioke izvukao kožnu rukavicu, cigaretu, crvenu prozirnu pikslu i upaljač. Duboko je udahnuo miris kafe, stavio rukavicu na levu ruku, zatvorio oči i zagnjurio tom rukom u kutiju. Začu se čegrtanje. Ovaj put je uzeo dve odjednom. Jedna figurica je predstavljala crnokosu vilu tužnih očiju kako sedi na kapi rose, a druga viteza, oklopljenog, sa štitom i mačem. Skinuo je rukavicu, odložio je natrag u fioku i zagledao se u figurice. Neko vreme je pomno studirao njene plave oči i krhka krila, njegovu oklopnu rukavicu kako steže mač, a onda klimnu glavom i zaverenički se nasmeši. Ubrzo mu se cigareta nađe u ustima, upaljač škljocnu i plavi dim zaplesa između njegovih očiju i figura.
– A sada… da vam dam život.
Iz leve fioke uze papir, penkalu i poče da piše…
-
(0)Od : Radmila Vojinović
Povratna karta
500 rsd7
Marijus, naš prijatelj Rumun, predsednik je neke sportske asocijacije. Pozvao nas je u Petrograd na turnir. Bližila se Nova 2019. godina, grad je bleštao od luksuza i sjaja. Ukrašene ulice, bogati izlozi, Breitling satovi, skupi parfemi, sve sama ekskluziva obuće i odeće, dizajna nakita. Od silnog svetla činilo se kao da neprekidno traje dan.
U Ermitaž smo ušli na ulaz za VIP-ovce, obleteli brzo par soba, jer je u programu uskoro banket povodom. svečanog otvaranja turnira.
– Neću da idem na tu večeru – rekoh mužu. Sva ta raskoš i sjaj, kristal i šampanjac, fazani i kavijar, uobražene poznate face i muške priče, naravno.
Izašla sam na Nevski prospekt. Od bleštave beline zabolele su me oči, hladnoća me štipala, vratih se u hotel. Bilo mi je dosadno i bila sam ljuta na muža što me nije više nagovarao da pođem.
Menjala sam kanale na televizoru i u onom kratkom flešu između dva programa krenule su pokretne slike nekog davnog filma sa svim bojama, zvukovima i nostalgijom.
***
Lenjingrad je bio drugi u rasporedu na našoj maturskoj ekskurziji. Počinjalo je leto. Grad je bio bez sunca, ali oči mojih drugarica su bile širom otvorene i pune svetlosti. Stajale smo opčinjene pred divotom, ceo grad je muzej.
Svi ljudi koji uđu u Ermitaž sjedinjuju se u zajedničkoj želji da se poklone lepoti i umetnosti. Mi o tome još nismo mnogo znale, ali dok smo stajale pred čudesnim delima osećale smo neverovatan mir, kako nas lepota predmeta uzdiže visoko i kako se naše duše povezuju u beskonačnoj, kosmičkoj mreži duša.
– U čovekovoj prirodi je da stalno traga za lepotom – rekao je mladi Rus, vodič, dok smo stajali pred Pikasovom slikom iz Plavog perioda.
– Poklonite se pred njom.
Iako smo bile različite, sve smo istovremeno otkrile da smo podložne uticaju lepote sa kojom smo se srele. Mi smo se poklonile plavetnilu njegovih očiju.
Kaljinka, kaljinka moya (ribizlice moja)
Pevale smo mu i udarale takt maturskim sandalama Kod Kralja iz Knez Mihajlove. Zvuk se kao božićni zvončići kotrljao po kamenim pločama Nevskog prospekta.
Kikotale smo se dok smo zabacivale svoju sjajnu kosu malo razmetljivo, ali to se moglo očekivati od mladih devojaka u njihovoj prvoj avanturi. Gazile smo napred ostavljajući nepovratno idilu i slatke zablude detinjstva, neprekidno se smejući bez veze, zato što se u mladosti živi tako kao da te iza svakog ugla čeka sreća, samo je treba pokupiti. Telom nam se razlivala neka radost življenja, nismo se ni trudile da je sakrijemo, sve nas je teralo da poskakujemo i da se smejemo.
Gazile smo dugim nogama kao gazele, u farmerkama iz Trsta dok su nas lenjingradski momci, uglađeni i fini, gledali sa obožavanjem i divljenjem, samo izdaleka.
Dok smo ulazile u hotel zazviždali su sa druge strane ulice. Prema nama je poleteo buket belih rada, zacičale smo i poskočile. Buket je pao u moje ruke, Vrisnula sam radosno kao devojka kad uhvati bidermajer. Jedan momak se naklonio i nešto viknuo. Od uzbuđenja nisam razumela.
– Šta je rekao? – pitala sam drugarice.
– Na engleskom. Nešto kao:
– With all my love! (s ljubavlju)
***
Začula sam kako se otvaraju vrata, kako se prevrću neke kutije. Moj muž se vratio. Pretvarala sam se da spavam.
Dok je skidao sako i drešio cipele reče:
– E, da si bila, sedela bi pored svog omiljenog glumca! Moja žena Vas obožava, rekao sam Edrianu Brodiju.
Nisam izdržala, pridigla sam se na krevetu i upitala:
– A on?
– Pozdravite Vašu ženu – rekao je.
– With all my love!
***
I dok sada držim razglednicu Lenjingrada koju sam kupila i nisam stigla da pošaljem, sve mi je tako živo kao da je taj trenutak sreće tu, da mogu da ga opipam.
-
(0)
Moje srce pleše na vetru
500 rsdБЕРЗА
Он већ пету годину троши државну пензију а вратили га у први разред основне школе. Иста учионица, а учитељица Катица млађа него што је онда била. Куц, куц, врата се отварају, промолила се само седа глава, мрдају длаке са бркова, а они више пацовски него мишји. Устала уплашена учитељица Катица и каже изволите, изволите, господине инспектору. Тај одмах с врата, није се ни поздравио са учитељицом Катицом, па на њено место за столом, засео, као неки бег. Кажите, децо, добар дан господину инспектору, каже учитељица Катица, и сва деца скачу из скамија, устаје и он, некако се извуче и истегли, и каже са осталима добар дан, господине инспекторе. После госпођа Катица прилази том инспектору, он јој нешто говори, нешто се као договарају, а она после, тап, право пред њега. Он се опет извлачи из скамије, баш је узана, уплашио се, нема шта да крије, а није му ни право што опет мора да се показује, учитељица Катица му онда каже да је инспектор дошао да провери да ли нешто зна, јер је начуо да је највиши у разреду а да још ништа није научио, а можда и неће ништа да га пропита, одвешће га са собом, па ће после да види шта ће да ради са њим. Он пита учитељицу Катицу да ли баш мора одмах да буде одведен, нека га господин инспектор нешто пропита, можда ће и да зна, ако се сети. Нећеш, нећеш, ништа ти нећеш да кажеш, џаба ти је да се брукаш пред свима, ти добро памтиш, каже му учитељица Катица, али одмах заборавиш и ништа ти не вреди што прво запамтиш, важи се шта ти остане у глави, а из ње ти све изветри, остане ти празна, звечи као тиква, каже му, и зато инспектор хоће да те води. И боље ти је тако, јер је инспектор одлучио да те сада не срамоти пред овом децом, каже да си толико израстао и да се свуда прочуло да ништа не знаш, још ћеш и да поквариш ову добру децу. Она сада баш не може да му помогне, каже му учитељица Катица, што је било до ње, све је учинила. Можда ће господин инспектор моћи да му нешто поврати у главу, он најбоље уме да чвркне у слепоочницу, а зна и да лепо повуче за уши. Пристао је, шта ће, него да пође, могу и да му узму пензију ако не послуша. Шта би, стварно, он без пензије на овој скупоћи, зар да га то снађе, а не зна да ли шта и има у џепу, како сада то да провери, никада човек не може да буде сигуран ко је поред њега, свуда џепаре, него да се осврне око себе, где ли је тај инспектор, можда је и он, ко зна. Ма зашто га буде, нашли баш сада да га питају, ови његови, и то шта, ништа друго него зна ли он како се ко од њих зове, траже да им каже, важна ствар, а за инспектора не маре, да се само не покају, не може да се начуди зашто треба да им каже и како се редом зову, поређани ту пред њим, свако од њих, а толико се већ намножили, и свако је свој свет, а он хоће да остане у свом, и то је лично његова ствар, зашто му то не признају, него преко свега хоће да знају и да ли се он сећа свога имена, као да су, кукавни они, заборавили како су му, добро се сећа, 27. септембра 1959. године, исто изјутра, ишли да му изваде крштеницу. Изгубили су, ето, памет, а то кошта, не зна колика је сада такса за крштеницу. Нека банкротирају, нису бољи од других, свет је презадужен, нису ни чули за Волстрит а продају му памет, прво што немају, а његове акције нису пале, на дивиденду се помамила и учитељица Катица, у дилу са оним инспектором.
-
(0)
Najkraće i kratke priče o ženi
600 rsdНЕКА ДРУГАЧИЈА ПЕПЕЉУГА
Вратио се у дворану погнуте главе; девојка с којом је плесао беше изненадно нестала; много пре поноћи; и не оставивши ципелицу; засметало му је то нарушавање добрих обичаја.
Пажњу му привуче паперјасти облачић који је лебдео недалеко од излаза из дворане; приђе и намах схвати да је девојка ипак нешто испустила и заборавила; биле су то речи: две једносложне речи, али које, то се није дало разабрати. Он хитро дограби мрежу за лептире и улови облачић; затим га даде краљевским лингвистима и логопедима да га излију и направе одречак.
Кад одречак би готов, краљевић га погледа и, задовољан, нареди да се направи стотинак копија; потом копије даде гласницима и упути их да ће изабраница његовог срца бити она у чијим устима одречак буде зазвучао; они се упутише широм краљевине, уверени да краљев син није баш сав свој (што су и раније, као и његов отац, мислили).
Многа су љупка уста пробала одречак током дана и недеља трагања; нека беху премала, нека преголема, нека таман; но у свим тим устима и усташцима одречак остаде нем.
Али, упркос томе, он остаде пунонадежан.
Надаше се да је његова изабраница у још неистраженом делу краљевине (можда и у иностранству, на неком туристичком или службеном путу?) и да ће је гласници ипак пронаћи; то беше његово прво надање.
А друго је полагао у напредак технике: сачекаће проналазак уређаја на којем ће одречак прозвучати; а онда ће, пратећи траг изговорених речи, пронаћи своју траженицу.
(Али ја, докони читаоче, не могох да сачекам шта је било после и завршавам ову бајку да бих доживео неку своју. Праштај!)
-
(0)Od : Tanja Milutinović
U mreži
600 rsdHONORAR
Prošle nedelje moja supruga Lidija došla je kući odlično raspoložena. Bacila je stvari na kauč, digla ruke pobednički i uskliknula:
– To, napokon!
– Šta se dogodilo? Što si tako dobre volje? – zapitao sam je.
– Napokon da i meni uleti neki poslić, a da ne moram da se preznojim. Ugovorila sam odličnu tezgu. Svaki dan ću raditi sa nekim „gastosima“ i to za dobre pare. Pri tom oni pojma nemaju, čak ni osnove gramatike. Shvataš, skoro da nema nikakve odgovornosti: nisu školarci, nemaju testove, kontrolni, ništa. Sve što ih naučim njima je plus, a mene niko ne kontroliše. Mali trud, a odlična para. Čoveče, kako sam gladna – kopala je po frižideru – A da vidiš samo kakvi su ono buržuji – dobacivala je preko zalogaja – Da im vidiš samo stan, salonac, ne znam gde počinje, gde se završava, ko veliki lavirint. A kako je uređen, Elle decor, Maria Claire in vivo! Jeste da je nameštaj malo kičast, al’ se vidi da je sve skupoceno: mermer, italijanski parket, vrata, kvake, tepisi, sve najkvalitetnije. Dobro, ja nikad ne bih onako šljašteće delove, i one boje, ali sve je skupo, preskupo! Kuhinja – Villeroy&Bosh. Osetiš žeđ, a voda sama kreće na slavini, ko da čita misli – dodala je pomalo zavidljivim tonom – Ma, baš me briga odakle im, važno da ja imam od njih mesečno skoro celu prosečnu platu, a trud mali. Radim u lepom ambijentu, u centru. Blizu mi, kud ćeš više – razdragana skočila mi je u krilo – Konačno ćemo ići na skijanje!
I tako je moja Lidija cele nedelje dolazila raspoložena sa posla, puna utisaka u kojima se divljenje najčešće preplitalo sa zavišću. Naravno, trudila se da poslodavci to ne primete. Marljivo se posvetila svom zadatku. Strpljivo je pokušavala da nekoliko lenjih antitalenata za jezike nauči osnovama francuskog pravopisa i gramatike. Smešili su joj se izgledi za dobru zaradu i dugotrajan aranžman.
A onda je jedno popodne uletela u stan kao furija. Sa vrata je počela da se skida i histerično trči po sobama. Odeću koju je svukla ugurala je u veš mašinu. Skinula je prekrivače sa kreveta i fotelja, zgrabila posteljinu, pokupila jakne i džempere i bacila sve u kupatilo.
– Šta radiš? Hej, šta ti je!? – vikao sam za njom.
– Peri sve! Peri sve! Skidaj to! – trčala je unezvereno po stanu i vitlala usisivačem.
Onda ga je naglo odbacila, svukla odeću i uletela pod tuš.
– Vaške!!! – zaurlala je iz kupatila – Vaškeeeeee!!!
– Šta ti je? Šta pričaš? – zgranuo sam se. Moja žena je inače temperamentna, ali ovakav napad panike još nisam video kod nje. Izbezumljeno je trljala glavu i daveći se od šampona i vode grgoljala:
– Imaju vaške, čoveče, vaške!
– Ko? Vladini klinci? – pomislio sam na njene bratance.
– Ma jok bre, ovi buržuji, da ne poveruješ!
– Ajde, sredi se, šta ti je. Nije revolucija, polako – pokušavao sam da je umirim.
– Ovo je gore od revolucije – odgovorila je sad već plačnim glasom – Čekaj da isperem kosu, pa ću ti pričati. Ne sme da mi uđe u oči, ovo je neki otrovni šampon.
Pristavio sam kafu i čvrsto rešen da smirim ženu, zauzeo poverljiv i pribrani stav.
Nateraću je da sedne i sve mi natenane ispriča.
– Sad i ti ima da opereš glavu sa ovim – reče dok je izlazila iz kupatila – Čoveče, ovi likovi imaju vaške. Ma dal’ je to moguće?!
– Aj, polako – smirivao sam je – odakle znaš?
– Ma, klinac se izlanuo. Kazao mi – Dođite da vidite nešto – i poveo me u kupatilo. Ajoj, da vidiš samo to kupatilo!!! Braon mermer, pozlaćena slavina, a veliko ko ceo naš stan. I tako gledam ja ono čudo, a meni klinac:
– Nastavnice, šta je ovo? – i pokazuje na četku koja stoji kraj lavaboa.
– Šta? – pitam ja – Mislim da je Armani/Casa – Ma, ne to – kaže on – nego ovo, dođite bliže, pogledajte – i nagne se nad četku. Nagnem se i ja, a kad tamo, iz četke, kroz one dlaketine, nešto se probija, gamiže i šetka po lavabou. Ma, bilo ih je bogami bar trideset, neke mrvice se kreću, nagnem se ja da vidim bolje, a ono…
– Nastavnice, to je mamina četka, da li su to vaške? – pita me klinac mrtav hladan. – Ja sam rekao kevi da su to vaške, jer ona se cele nedelje češe ko luda. I vidi sad ovo – kaže on i počne da se smeje. Umire ti on od smeha. A ja u šoku. Srce mi se popelo u grlo. – Jeste, vaške, to su vaške! – dreknem i izletim iz kupatila otresajući se. Došlo mi da zovem hitnu pomoć, milicuju, vatrogasce! Pa znaš li ti, na ovu moju kosu ovako gustu i dugu, to bi bila propast, to, to…– buncala je moja draga sa izrazom ludila u očima – Pogledam ja i klinca u teme, onako sa pristojne daljine. On nosi frizuru „na keca“, pa se lako vidi da nema ništa u kosi. Tu ti malo odahnem.
– Mene ništa ne svrbi – kaže on kroz smeh, to se samo keva češe.
Sva sreća da je bio kraj časa, inače bih pobegla – završi moja Lidija tužnu storiju – Ja ne idem više tamo. Džaba pare, kad dobiješ vaške. Drži ovo – idi i peri kosu.
Naredni dan imali smo veliku dezinfekciju stana. Nema šta moja draga nije oprala, ispeglala, pomela i istresla. Kakav vikend, popadali smo na nos. Još dva puta smo prali kosu i špricali neki sprej. Bilo je kao u horor filmu o epidemiji. Čuo sam ženu kako telefonira:
– Izvinite, al’ imam grip, neću moći da dođem nikako – otkazivala je časove za narednu nedelju. Pravdala mi se pokunjeno – Ne mogu ja ovo. Ne mogu vaške – pravdala se i sama sebi – Ej, to ti je moja sreća, zalud sam se radovala, baš će meni laka para. Sad ću ih kulturno otkačiti, da ne bude, znaš…Ma ko bi rekao! Ona njena bunda i sve one robne marke, a ovamo, vaške. A ne, to bi bilo suviše.
Nakon dva dana, dok sam ulazio u stan, čuo sam Lidiju kako telefonira:
– Dobar dan, bolje mi je, možemo se videti danas u 18.00 č.
Pogledala me je i slegnula ramenima.: – Čuj, sedeću samo na kraju stolice, neću se kretati, neću čak ni laktove staviti na sto, pokupiću kosu u punđu, i istrešću jaknu čim izađem iz kuće – duboko je uzdahnula – Treba nam novac, nije to zanemarljiva suma.
-
(0)Od : Breda Smolnikar
Kada tamo gore olistaju breze
630 rsdgrčki brodovi bili su tu, uplovljavali su u pristanište, čekala je tamo, kao što bi verna žena čekala povratak svog mornara sa dalekih mora, čekala je sa džakovima punim pasulja i suvih pečuraka, znala je engleski, pa kako bi drugačije razgovarala sa prekomorskim kapetanima, na Sušaku bi ih čekala, na obalu bi se čamcem dovezli sa usidrenog broda, gledali bi je najpre začuđeno, potom sa zanimanjem i divljenjem, istovarivali su, ona bi im dala suvih pečuraka i pasulja, oraha, oni njoj smokvi i suvog grožđa, pa limun i pomorandže, ponekad bi dovezla pun kamion, a kad je bila sezona trešanja, šofer kamiona bi je, na putu do tamo, sa sve korpama punim trešanja, ostavljao na pijaci da bi, dok je on rastovarivao i utovarivao svoju robu, usput prodala i trešnje, koje su za nju brali seljaci po brdima, trebalo ih je brzo prodati da ne potrule, sve bi dobro organizovala, sa brda su se valjali džakovi pasulja i suvih pečuraka, sve bi pregledala čim ih dovezu, ugurala bi nos u pasulj i ako nije bio dobro prebran, izvikala bi se na radnika, Amerikanci takav škart ne jedu, ovog puta može, sledeći put neće više uzeti, zatim je loše prebrani pasulj istresala na sto pred svoju decu, morali su da ga prebiraju svako veče, jer roba je morala biti dobra i lepa da joj niko ne bi prigovarao zbog lošeg kvaliteta, samo jedan jedini put je neki kapetan zagunđao zbog trunjavog pasulja, ona je svoje greške pamtila i nije ih ponavljala, pečurke je najviše kontrolisala, morale su odisati svežinom, ne na plesan, morale su biti podjednako narezane, svakom skupljaču pečurki davala je uputstva kakve treba da budu, kako da ih suši i kako da ih sačuva, pečurke su morale biti u opranim belim platnenim vrećama, u suprotnom, uopšte ih ne bi uzimala, sa pečurkama je bila vrlo zahtevna, kod pasulja nije bilo toliko važno, tu ne može da se pogreši, naša deca će ga već prebrati, odgovarala je mužu na prigovore kako je prestroga sa seljacima koji su joj donosili robu, neću da plaćam te svinjarije, govorila im je da bi ubuduće vodili računa o boljem izgledu robe, koju je potom vozila do mora, a kada bi robu predala, obično bi u povratku sedala pored šofera ili bi bez reči otišla u zadnji deo kamiona među vreće suvog grožđa i smokava, a ako ne bi bilo mesta za nju, jer se još neko vozi pored šofera, nije marila gde i kako se vozi, samo da posao teče kako treba, umiće se i urediti kod kuće, u povratku se nije uzbuđivala, samo da je na obali vide sređenu i čistu, uspravnu, okićenu američkom zlatninom, u povratku stvarno nije više važno, već je ostavila utisak, ima svoju robu, prstenje, naušnice, ogrlice i zlatni sat bi odmah, čim bi krenuli nazad, skinula i ugurala u prepunjeni novčanik, novčanik bi zavezala u oveću maramicu, sve zajedno spustila u korpu i pokrila vunenim džemperićem, izula bi cipele sa visokim štiklama, kojima je ostavljala utisak na kapetane, bacila bi ih preda se na prljavi pod kamiona i tako bosa sebi govorila, sad na posao, u petak u Moravče na sajam, u subotu u Črnuče, onda sledeće nedelje u Mengeš, blagosiljanje je u nedelju, pa u Kamnik i u Novu Štiftu ću takođe…, govorila bi sama sa sobom između prljavih džakova, koji su sa pacovima tavorili u potpalublju, pa bi prebacila ćebe preko džakova, sela na pod iza njih, korpu sa užinom i zlatom stavila ispred sebe, za svaki slučaj, da je ne pokradu, odlomila bi parče hleba koje je zavijeno u čistu krpu držala u korpi, pojela jabuku ili dve, toliko koliko bi bila gladna, pa metnula ruku pod ručku korpe i tek tada, bezbedna od lopova, naslonila umornu glavu na džakove koji su ležali kraj nemarno odbačenih svetlucavih modernih cipela, tu, u kamionu nisu imale kome da budu pokazane, i pre nego što bi je kamion, koji se tresao, uljuljkao u nemiran san, preračunavala je koliko će prodati, koliko će joj ostati, kako će sledeći put opet čekati na obali […]
-
(0)Od : Milovan Glišić
Tales of Fear and Superstition
1.090 rsdAll Souls’ Day
The house of Ninković in B. used to be a prosperous one. However, out of nowhere, the family began dying out and, in a few years, none remained save Stojan Ninković, the sole male heir to once a grand and virtuous family. To save the household from oblivion, Stojan married a fine and honest girl with neither property nor family of her own. All their friends and acquaintances used to say: “No people love each other more or have a better life than Stojan and Nera!” But the good life lasted for a short time – less than two years. A severe and unanticipated illness struck Stojan down, and, after a week, he closed his eyes forever! Poor Nera remained a widowed mother of a baby boy in the cradle.
She raised her son and cherished him dearly, like the apple of her eye. He had already completed his third year. The child grew up like a golden fruit: sturdy, healthy, and so cheerful, talkative, lively, and sensible. For poor Nera, he was all she talked about, all her joy, her entire world. Out of humility, she gave him a beautiful name: Rade.
She is preoccupied with him all day long, dressing him up, cuddling, amusing him – one might say, she has entered her second childhood.
The poor woman often thinks: “Dear Lord, I beg you, let my only son outlive me, may he throw earth over my grave!” Then she would sigh and take a look at her Rade with a shudder.
The little Rade would embrace her and hang round her neck, hugging her, kissing her, babbling to her. His tiny voice, like a chime, gets her talking and lightens her up, so she returns to laughing and playing with him.
Kind women from the neighbouring houses often visit her. They cannot get enough of caressing and kissing this beautiful child.
Nera would complain of her solace, about feeling lonely and unhappy. She would mention the brief happy days she used to spend with Stojan, and tears would begin flowing down her cheeks.
The neighbouring women comforted her, saying: “Pray to God, Nera, for the long life of this child! God help you!”
* * *
Palm Sunday arrived. Nera dressed the little Rade – like a dandy. He was so cheerful, to the point of not knowing what to do. Having run around with the other children, laughing, playing, he rushed into the house, like a butterfly – nestling around his mother, caressing, cuddling, then again – out with the children.
Noon passed. Nera had her acquaintances, Mara and Pava, as guests – it was the holiday, so they had a little chat. They asked:
– Where is our little Rade?
– He is playing with the children.
– Let him play, bless him – Pava said.
– Good for you, Nera, – Mara said – God has given you someone to talk about! Poor Milja, our godmother, she had had such a beautiful child, almost as old as your Rade, but the sun struck it, and God took it away . . .
– God’s will! – Pava said and sighed.
– This year, the wretched heat did away with a lot of children! – Mara added – As if it there was a list . . .
Suddenly, little Rade ran inside with a flushed face. He started running around the room, then around the table at the centre of the room – rushing, running, one might say, he would bump into something.
– Calm down, Rade! – Nera attempted to quiet him down since he was disturbing their conversation.
The child kept on running, one might say, without even hearing it.
– Well, calm down, son! Why are you running so much? – Nera told him again.
– I want to go to papa, mother! I want to go to papa! – Rade replied while rushing around the table.
– Enough, Rade! Stop it already! You have had enough of running in the field!
– I want to go to papa, mommy! . . .
– God help you, child! What papa? – Nera said while feeling a cold sensation around her heart.
– What day is it today, mommy? – Rade asked her suddenly and stopped for a moment.
– It’s Sunday, son.
– And tomorrow?
– Monday.
– And the day after tomorrow?
– Tuesday.
– And then?
– Wednesday.
– And then?
– Thursday.
– And after that?
– Friday.
– Ha, ha, ha! – little Rade started laughing, so strangely, so peculiarly, that they looked at each other in amazement.
He was laughing, laughing – he burst out, and then he continued running around the table, saying “I want to go to papa! I want to go to papa!”
The neighbours ceased their conversation and watched him closely. He was running, rushing, then, once again, he stopped and asked:
– What day is it today, mummy?
– Tuesday, son – Pava jocularly said.
– And tomorrow?
– Wednesday.
– And the day after?
– Thursday.
– And then?
– Friday.
Little Rade burst out laughing again and continued rushing around the table.
– God in heaven! What is wrong with him today? – Nera said while a foreboding feeling overwhelmed her.
The neighbourhood women remained silent. They frighteningly got up and left while whispering amongst themselves: “May God help her!”
* * *
Little Rade was constantly restless until sunset. However, his restlessness was not the same as before, but rather strange, peculiar.
Twilight was falling.
Little Rade fell into his mother’s lap, then, with his tired, almost hoarse voice, he quietly said:
– Mommy, my head hurts so much!
– It will pass, my hero! – Nera said and held him close to her. Indeed, he was burning up with a fever and breathing heavily.
– And my back hurts, mother!
– Well, you were running around so much, my dear child. You were outside all day . . .
– But, sweet mother, my head hurts so much! – Rade whispered and leaned his tiny head on Nera’s arm.
– Son, do you want mommy to put you to sleep, and then it will pass?
– Not yet, mommy! I am not sleepy . . . Is it Friday tomorrow?
– No, son, it is much later. Tomorrow is Monday, there are three more days after, and then – Friday.
Little Rade smiled again.
– And why, my dear, do you ask about Friday?
– Mommy dearest, don’t be cross with me! Friday is beautiful, a really beautiful day . . . Papa will come too, and take me away . . .
– Where to, son? – Nera inquired and her voice quavered.
– Far, far away . . . Far away . . . – little Rade said quieter and quieter.
– Rade, my son! – Nera called him and raised his little feverish head. – You see, you are sleepy. Do you want to sleep?
– Yes, I do, mommy! . . . Ow, my head hurts, it hurts so much! . . .
Nera sighed . . . She lay him on the bed and put him to sleep.
– Oh, mother, I am so tired! . . . – Rade whispered, barely audible. – I shall get up on Friday . . . Go far away with papa . . . Far away . . . Far away . . . – and he sank into some sort of delirium.
* * *
Three days had passed.
Little Rade kept getting worse and worse. He was so delirious that he could not even recognise his mother. Every so often, one might say, he came round a little, and barely whispered: “My head, ow, my head hurts”.
Poor Nera did not move from his side, she neither had any sleep nor moved her eyes away from him.
Out of intense fear for her only child, she had almost lost her voice, so she barely spoke.
Mara and Pava were constantly with her. They encouraged her and tried to keep her company, but – all in vain. Rade was growing ever worse, and she was growing ever sadder.
Neither the medications nor the treatment seemed to be working.
On Thursday night, the doctor came to visit the little patient again. Nera looked at him with desperate hope in her eyes, like a god, like a saint. The doctor examined him and dubiously shrugged his shoulders.
– What is it, sir? – the poor soul barely uttered.
– It’s quite serious! Take good care of him! – the doctor quietly said.
At that moment, the poor mother saw the image of the kind and tender doctor turning – darker and more terrible than the devil himself. She covered her face and sobbed loudly . . .
It was the third cockcrow. The Morning Star rose – it was almost dawn. Little Rade was in agony. Poor Nera, tucked him in different ways, trying to calm him down. Finally, she took him in her arms. Rade recollected and began talking:
– Mommy, dearest, I am leaving you now. Papa is here, can you see him?
Nera’s face became covered in tears.
– Do you see that star over there, mommy? – the troubled child pointed with its finger, as yellow as wax. – I am going up there . . . Look how far away it is!
– What will your mother do, my dear child? – Nera barely uttered.
– Don’t cry, sweet mommy! – Rade comforted her so eloquently, so intelligently, that his mother felt even sadder. – One day we all must go there. I shall pray to dear God, to take care of you . . . – then he embraced her and drew close to her. – Papa is calling me! . . . I am coming, papa, I am coming! – Rade’s voice faded into silence, while his hands were already ice-cold.
His poor mother lay him down to bed once again. It seemed that he attempted to reach out and embrace her once again. His head fell upon his chest, and a faint smile spread across his tiny lips . . .
A few moments later, the candlelight shone over the little one’s mortal remains, conjoining itself with the light of a new day. And a sorrowful voice of the lamenting mother mourned with an even more sorrowful song . . .
* * *
There is no greater mourning than that of a mother for her child.
Poor Nera remained all alone – like a solitary stone.
Kind women visit her, keeping her company, comforting her. But there is no one apt to soothe a grieving mother.
For the entire day, she would sit like a statue, without uttering a single word. One might say, she neither sees nor hears anything.
As soon as the sun comes out, and even before sunrise – she is at the graveyard. She falls on her Rade’s grave with such passion, as if she would gladly lay her bones there. It is the only place where she loosens her tongue, wailing and shrieking like a banshee. The people passing by, even with the coldest of hearts, turn their heads away with tears in their eyes.
She shrieks there until she gets exhausted and loses her voice, then, she returns home, slowly and silently, like a shadow. On her way home, she gives Rade’s food offerings to the poor.
* * *
It was the eve of All Souls’ Day.
For the whole day, poor Nera was making food offerings for her Rade. She intended to have everything prepared in the evening, tomorrow she will go early to the graveyard, many people will be there. She had arranged all the mourning items on the table in the room where Rade used to run around peculiarly.
It was well past sunset. The night was quiet – not a gust of wind. The moon would reveal itself every so often through the pale thin cloudlings. The censer in front of the icon had long burned out. The room was well-lit by the moonlight. Clouds were still stretching, but they were thin and pale, so it was quite well illuminated.
Poor Nera, all dressed up and prepared for tomorrow, drooped by the bedside. Fatigue got the best of her, yet, she refused to close her eyes. One might say ‒ she is wide awake . . . She sees her Rade dancing, running towards her, cuddling, hugging her, he is merry and smiling at her. She takes him in her lap, kissing him, stroking his beautiful raven-black hair . . . But lo, he is ill, so ill. She is trying to humour him, trying to find medicine, calling the doctor, tending to him ‒ saving him from death. Alas, all in vain . . . Eventually, the funeral procession accompanies him to the chapel with the mournful “Holy God”. Oh, how dark is that detestable chapel! . . . Her eyes are filled with tears. She cannot see anything. Intense and heavy darkness came upon her. She could barely breathe. How long did it last, she could not tell . . . All of a sudden, she saw a beautiful field, full of all kinds of flowers and a plethora of children, in countless numbers! My God, they are as amiable as little chicks and as cheerful as butterflies. Her Rade is standing in one corner with his head bent down, feeling mirthless . . . “What is the matter, son, my dear child?”, she asked him. „Where are you, mommy?”, Rade replied with tears glimmering in his eyes. “Can’t you see that all the mothers have come to visit their children, and you are still not here!”. . .
‒ Oh, dear! ‒ Nera moaned and twitched. ‒ It is almost daybreak! Woe is me, I am late!
She swiftly collected everything she had prepared and rushed to the graveyard.
* * *
Nera hastily arrived at the graveyard. She rushed without ever looking around herself.
Upon entering the churchyard, she made haste straight to her Rade’s grave, so that the sad woman could pay her respect on All Soul’s Day. Later, she would go to church to the commemoration service.
She fell on the grave and started lamenting so sadly that the tombstone itself would crumble. She had been wailing for quite a long time, then she slowly got to her feet and looked around . . . There was not a living soul at the graveyard! “Look, there is no one here!”, a thought slipped through her mind. “Isn’t it daytime already!?” . . .
Indeed, it was not daytime yet, but the moonlight shone through the pale thin cloudlings making it seem almost as if it was the light of day.
All of a sudden, the poor mother felt a chill running through her. All alone at the graveyard in the middle of the night! It almost seemed unfathomable to her. She slowly turned around and began walking towards the church, as there might be some people inside. Upon arriving ‒ the church was closed! Silence, dead silence.
A shudder ran through Nera.
She slowly walked through the churchyard. But the yard itself looked somewhat different. Suddenly, she looked down at the church gate and saw ‒ a funeral procession entering. She took a closer look ‒ it was indeed a funeral procession. Deacons walked forward with candlesticks, then the priests dressed in their robes, then the pallbearers with the casket covered in black pall, then the congregation . . . women, men, one could not tell the number. An incomprehensible hum came to her ears as if they were singing the mournful “Holy God” . . . She stepped aside from the path and stood still while they were passing. She watched them ‒ unknown priests, unknown deacons, men, women . . . She could not recognise anyone, they were all strange, unfamiliar faces!
Nera was struck by a hot gust of wind, she broke out in cold sweat, and an odd whirring sound filled her ears.
She rushed towards the gate while tottering along the way. No sooner had she intended to exit the churchyard than an old man appeared out of nowhere ‒ his beard was white and down to his waist ‒ and he said in a quiet, barely audible voice: “Halt!” She inadvertently stopped. “I know what it means for a mother to mourn her only child,” the old man said. “But excessive sorrow is not convenient. Calm yourself down and go . . . Once you reach the side-street ‒ keep your footsteps quiet! My old lady is sleeping there, and she went to rest in an angry mood . . .” Then, the old man vanished.
Nera’s head started bowing down as if she was about to faint. She gathered her all the remaining strength she could muster and rushed forward as quickly as possible. Having reached the side-street, indeed, she saw an old lady, all clad in white, sleeping on the ground. Nera felt numb from fear. Tiptoeing, almost breathlessly, she sneaked away and ran home without ever looking back.
* * *
Upon arriving ‒ she fell on the bed like a log.
She had been suffering from an intense fever for a long time. There was little hope for her survival.
Barely did she manage to revive and somewhat recover herself, but ‒ she has not been in her right mind ever since.
-
(0)Od : Mladen Marjanović
Rukopisi u dubovoj kori 1 i 2
500 rsdПАШЊАЦИ МОЈИ
Кад сам недавно пролазио кроз Милиће, свратим до пријатеља Боре Чоњића, знамо се дуго, па реко’ да се видимо и попричамо мало. Он је велики шаљивџија, па знам – чућу неку добру причу, без даљњег.
Састанемо се у граду, сједнемо у једну прастару конобу, пијемо чај и причамо. Дотакосмо се разних тема и ликова, па кад Боро први пут направи мало дужу паузу, ја искористих прилику па га упитах да ми исприча једну од прича из свог села. Све сам занимљиве приче одувијек волио, али су ме те приче о селима понајвише надахњивале, па сам њих најчешће тражио да чујем, а често и у детаље записивао.
Напољу почела киша, мало оквасила прозорска стакла, али брзо стаде. Смијени је сунце, те посла зраке кроз ситно подијељена стакла на прозору. Зраци падају са прозора на наш сто, густи и живи као да их је неко нацртао. Сједимо уз звекет чаша, шоља и кашичица, причамо.
Кад упитах Бору за једну од тих прича, он се одмах насмија, а ја се припремим за слушање, а чини ми се још подоста народа кришом би да слуша Борин говор. Он приповиједа, а ја уз хартију и оловку ћутим и слушам. Овако ми је он тај свој доживљај пренио и дочарао:… ,,Нешто шушну и ја се тргох из кратког сна. Погледам око себе – нема ништа, а чујем на дрвету некакво кикотање, и схватим – ђеца. ’Оће да се нашале са мном па и ја одлучим да им учиним. Нагнем се поново леђима на стари дуб, затворим очи, мало забацим главу, прекрстим опружене ноге, мало се промешкољим, па се онда смирим и правим се да ништа не примјећујем. Они се мало примирише, па док трајаху тај мир и тишина, ја искористим прилику па се загледам у своје пашњаке. Једно шездесет, седамдесет метара преда мном ограда од колаца и љескових грана, уплетене. Није пуно висока па и лежећи одатле видим преко ограде како говеда пасу. Она млађа се с времена на вријеме и разиграју и кô у шали пободу, па онда опет погну главе трави. Седамнаест крава имам; пасу, па кад ожедне, крену узбрдо на воду. Има добра вода на врх једног пашњака, па оне кад год ожедне – тамо иду. Пођу узбрдо, ричу, машу реповима, па се неђе двадесетак метара пред воду изгубе из вида; не виде се више од јасенова и превоја…И, спавам ја. Кад не би мало а нешто ми паде на главу, нешто лагано као да ме помилова по коси, па ме скоро превари да заиста заспим, али не дадох се. Знам, ваља ми косити па не смијем заспати, већ само да откуњам мало па да наставим. Паде опет нешто на мене, у крило ми паде, па ја малко отворим једно око и видим гранчица са два-три листа, и један жир. Ништа ја. Не прође десет секунди, колико је довољно за једно дјечје договарање, кад ме погоди једно од ђеце жиром у палац десне ноге. Бос ја, јер сам одувијек бос косио, нарочито послије кише, прија ми тако. Не мичем се ја, а чујем опет некакав договор међу њима, и чујем неко од њих се приближава руком или ногом ка мени, те се ја мало протегнем па се спустим скроз на земљу, окренем се на десни бок, скупим се мало, ставим руке под главу и правим се да сам још слађе заспô. Оно се дијете поврати назад, па се нешто дошаптавају и онда сиђоше сви са дрвета полако, и чујем – троје их. Иза леђа ми. Приђе једно и једном подужом травком што сам је јутрос покосио заголица ме по врату, па по увету, па образу, али ја ништа“. Боро узима гутљај чаја, па наставља уз осмијех који обећава скори смијех. „Бијаху ту још мало, покушаше још једном да ме заинтересују, заголицаше ме по табанима, ал’ ја опет ништа, и одоше. Заобиђоше ме, и видим их ђе трче и чујем ’оће на вир да се купају. Пустим их да одмакну једно педесет метара, па као у сну повичем из свег гласа: ооој Тодореее, манит ли си, па што испразни вир ђе се ђеца купају и краве поје? Мислиш ли ишта то својом тиквооом? Шта кажеш, ааа“? А они сви у смијех што се ја свађам са Тодором у сну. Устанем ја, па као викем за њима: куд ћете вас троје а они сви углас: на вир, а ја опет се правим: нема вам тамо воде, Тодор испустио све, и краве воде иза старе штале. Кад се они закикоташе, па онда трком на вир и чујем их како граје тамо. Насмијах се и ја фино, па се латим косе, зађем у посљедње откосе па чекам да и сунце зађе да идем мало да одморим. Ваља ми сутра раном зором опет косити.
Завршим за тај дан, пођем са косом у руци у сумрак кући, прођем поред дуба па узмем балон воде што из њега пијем, узмем и кошуљу у десну руку са балоном; прођем крај вира, поведем и Јована Миловог, Милицу Иванову и Марка Тодоровог па их све успут испратим кући и дођем својој кући, претпосљедња у том реду. У селу има четрнаест кућа, моја и Светозарева најкрајње. У дворишту се оперем на чесми, оставим косу поред амбара, уђем у кућу, вечерам и легнем да спавам“.
-
(0)Od : Boris Mišić
Srce Dinare
900 rsdЕСХАФАНСКИ МОЗАИК
Иза палата и зидина древног града Есхафана, далеко у пустињи испод сивих и браонкастих планинских литица, у склепаној колиби у највећем сиромаштву живео је Мајстор. Сељани и сточари-номади који су понекад наилазили и свраћали у његов дом, тврдили су да је Мајстор стар више хиљада година, да памти славу персијских великана и да се сећа Есхафана из времена када је тај град био центар постојећег света. Кажу, није га хтела ни болест ни непогода, а мач великаша, силника, освајача и разбојника, волшебно би се зауставио над његовом главом, иако већ исукан из канија. Смрт га није узимала, јер Мајстор просто није желео да умре, барем не док не заврши свој Мозаик, за који је сматрао да му неће бити премца не само у Есхафану, већ на целом свету.
Иако није имао, нити желео материјално богатство, Мајстор је ипак могао несметано да ствара. Вести о његовој великој вештини и умећу, посебно у прављењу минијатура, годинама, деценијама и вековима проносиле су се низ пустињски песак и стизале су до ушију оних који су му могли помоћи. Тако су стизали ученици које је Мајстор подучавао у изради минијатура и других уметничких форми, а заузврат су му они и њихови покровитељи остављали храну, воду и алатке потребне за његову уметност. То је прихватао, одећу и обућу је одбијао; ходао је бос, умотан у дроњаву, искрзану прашњавосиву одору. Његов спољашњи изглед није га занимао, није му придавао никаквог значаја.
Ученици у Есхафан пронесоше глас о његовом великом таленту, али и необичним склоностима. Мајстор је наиме, подучавао друге, али сам није волео да ствара по религијским и друштвено општеприхваћеним мотивима. Није сликао ни птице, псе, мачке, стоку, камиле, козе, антилопе, ништа од људима потребног и омиљеног им животињског света којег су волели. Моћници из Есхафана у чуду су гледали Мајсторове минијатуре. Иза вишеслојне димензионалности његових слика, испод наизглед светлог тона и јасних плавих боја окупаних сунцем, указивало се сивило пустиње и у њему безбројни, ситни, од човека презрени организми. Мајстор је наиме, сликао шкорпије, пауке, црве, стоноге, инсекте, глисте, мале сисаре, пужеве, жабе, змије, гуштере и друга убога и људима углавном одвратна створења. На стотине таквих дела је стварао и у свакоме су биле заступљене само те животиње са руба људског света. Моћни покровитељи убрзо одлучише да његова опсесија тим најнижим облицима живота није добродошла на двору, и да може ученике одвести на криви пут. И тако га вратише у самоћу његове пустињске колибе, али он се није жалио. Пустињи је и припадао. Дворова и палата се грозио. А ученици, сматрао је, нису истински ни били привржени уметности. Тежили су пролазној слави и површности. Истинска уметност, сматрао је Мајстор, може бити само стварање живота, живих организама, јер је само божанска креација која се оваплоћује у живим бићима – уметност. Све минијатуре које је стварао, биле су само пут до спознаје; све оне треба једног дана да се уклопе у савршену целину, која ће представљати Мозаик живота, а када се то догоди, мислио је, онда може коначно умрети, и допустити својим костима да се претворе у прах.
Једном су га питали, неки образовани службеници из власти, зашто слика та ситна, убога створења, створења без разума, мисли и осећања, кога то занима и шта они представљају уопште, осим досадне сметње која може убости и ујести, и коју је најбоље згазити ногом. Мајсторове обрве су се извиле у презрив лук док је храпавим гласом старим вековима, одговарао: ,,Та убога створења, како их називате… насељавала су овај свет давно пре нас. И биће овде и када нас одавно више не буде. Шкорпије су овде биле милионима година пре људи. Преживеће и атомски рат, када на површини све буде спржено и мртво од зрачења, када људи више не буде, оне ће и даље бити ту. Па ко је онда убог, они или ми?“
Током векова у којима су његове кости одбијале да се претворе у прах, Мајстор је пуштао створењима која је волео да насељавају његову колибу. Повремено су долазила и одлазила, служећи му као модели. Последњих дана његовог живота, било их је, међутим, све више. Долазили су у бескрајним колонама, мрави, пауци, шкорпије, црви, змије, као да желе да му одају пошту, да искажу поштовање ономе који их је одувек и једини волео. Од малих ногу Мајстор је био опчињен овим створењима нижег реда – само наизглед нижег, мислио је. У само једном мравињаку или пчелињаку владала је хармонија и организованост какве није било ни у најсавршенијим људским друштвима. Бројност тих сићушних животиња у старту је надомештавала сваки њихов губитак. У свему томе Мајстор је видео руку стварања, јер нешто тако савршено створено и оспособљено за вечито обнављање било је најближе искри вечности за којом је трагао. У тим је створењима несумњиво и била та искра, мислио је, али људи нису били у стању да је уоче, јер њихове очи нису могле да продру даље од најпростије физичке појавности. Све што није било лепо, у старту су одбацивали.
Ноћ пред своју смрт, Мајстор је исту и сањао. Сањао је како му се растачу кости, мишићи, нерви, како га полако и постепено разлажу црви и бактерије. И могао је да их види и голим оком, могао је да проникне у суштину стварања, јер и смрт је била само нови почетак, и открио је да сада коначно поседује највећи дар. Дар да види и она најситнија створења, створења без облика која се не могу видети голим оком, све те сићушне црве, бактерије и вирусе који сваким даном нашег постојања невидљиви пролазе кроз нас, сва та етерична, вилинска бића атома, сада су се отварала пред њим и више се нису скривала, и Мајстору је дошло да крикне од радости, јер је схватио да је куцнуо час да коначно створи свој Мозаик, и да све своје безбројне минијатуре уклопи у једну, вечну целину. Више се није плашио смртног часа.
Ујутру је прионуо на рад.
Мозаик је завршио предвече. У њега су стале милијарде, трилиони најситнијих и на еволутивном ланцу формално најпростијих, најнижих облика живота. Бактерије, вируси , црви, гусенице, пауци, шкорпије, мрави, змије, глодари, све је то заузело своје место, гмизало кроз сиву пустињу, копало подземне канале, трчкарало и ходило песком, струјало кроз хладни и блистави пустињски ваздух, и никад уистину, у целој људској историји не беше таквог Мозаика, са толико димензија, облика и живота који је бујао испод преламајућих површина. Мајстор је био свестан да је коначно завршио своје животно дело, оно због кога је и рођен, јер сврха његовог рођења, знао је, и није ништа друго него да за вечност оваплоти стварање. А снага стварања је била највећа управо у тим, за људе најнижим створењима, управо они су били савршени систем и неуништиви поредак који је надживео и надживеће свако људско дело и царство.
Увече је Мајстор спокојно испустио душу, а процес његовог растакања временом ће се уткати у Мозаик, и тако ће Мајстор остварити највећи сан сваког уметника, постаће део властитог дела.
Не зна се ко је пронашао Мозаик. Неки тврде да су га украли, и касније препродали разбојници, и да је завршио на црном тржишту уметнина. Други кажу да се налази негде у древним палатама и музејима Есхафана, али да се не излаже јавно, већ да га могу видети само очи моћних. Неки се куну да су га видели у Лувру. Постоје чак и тврдње да га има на више места, да је Мајстор лудачки упорно радио последњег дана свог живота, те да је начинио неколико савршених копија, у потпуности истоветних са оригиналом. Ипак нема поузданог доказа да је ико уистину видео Мозаик. Нема доказа ни да је Мајстор уопште живео, нити где је, и да ли је сахрањен, нити да је постојало његово тело, нити се може утврдити да ли је заиста памтио Персеполис, Перзију, Александра Македонског, Рим, Вавилон и древни град Ур. Али сви који тврде да су видели Есхафански мозаик који је начинио Мајстор, ипак се слажу у једном.
Ништа лепше ни савршеније од Есхафанског мозаика на овом свету не постоји, није постојало, нити ће постојати.
-
(0)
Lela i druge priče
720 rsdDAMA SA VIOLINOM
Toplo beogradsko predveče me je zateklo na Zelenom vencu. Posle polučasovnog truckanja i cimanja napred-nazad u gradskom autobusu koji greje i u toplim majskim danima, gradski vazduh je predstavljao pravo osveženje za moje čelo, više puta preznojeno od muke i podignutih želudačnih sokova skoro do jednjaka. Zateturan silaskom na asfalt, vapio sam za par minuta predaha i nekim suvim pecivom koje bi smirilo uzbunu niže jednjaka.
Pet pekara, poređanih jedna do druge, činilo je špalir izazova za gladne, ali ne i za ljude željnih običnih peciva bez dodataka i filova. Ipak, par kuvanih đevreka je stidljivo čekalo svoju šansu da izmile iz ugla jedne pekarske vitrine. Pored takvog izbora, prosto sam sebi delovao kao čudak koji zaobilazi sve đakonije skoro neprimerenim porivom za suvim pecivom kao lekom protiv akutne neprijatnosti. Ah, ionako me nije briga, uzimam šta hoću i to je to. Kusur u polovini vrednosti date novčanice sam smotao u džep, mrzeći me da ponovo vadim tek spakovani novčanik iz pantalona.
Smirivši svoju neočekivanu neprijatnost u probavnom traktu, produžih put kroz podzemni prolaz. Ljudi su išli pravo, bez osvrtanja, bez skretanja, svako svojim putem, tako da mi je bilo skoro neobično da skrenem ulevo u deo prolaza ispod Brankove ulice. U tom parčencetu bio sam tog trenutka jedini prolaznik, uz tri osobe koje su tu, očigledno, čekale svoju milostinju. Iako je to bio uobičajeni prizor, već prvi pogled na njih mi je davao određenu neobičnost.
Treća osoba bio je jedan odrpani čovek koji je sedeo pognute glave, ispred koje je stajala kutija, iznutra obložena kesom, sa nekoliko novčanica manje nominalne vrednosti. Pored njega behu neke torbe sa obe strane, zatvorene, ali ne i prazne. Drugi čovek je bio jedan sličan odrpanac, tamnije puti, ali glave držane pravo, odlučno. Čitav taj njegov stav, iako sedeći, bio je potpora natpisu pored njega „JA SAM GLADAN“. Ni njegova kutija za milostinju nije bila ništa punija. Ali, prva osoba se skoro nikako nije uklapala u prizor.
Bila je to žena, ne baš u prvoj mladosti. Zgodna žena, sa lepotom od koje je ostalo samo sećanje u njenim tamnim očima i nežnoj, dugačkoj crnoj kosi koja je spuštala svoje slapove do pola leđa. Njena crna, elegantna, pomalo uska ali nikako i nepristojna haljina davala joj je izgled dame, što su potvrđivali i njeni pokreti. Svirala je violinu uz snimljenu klavirsku korepeticiju koja je dopirala iz nekog njenog smera. Muzika je bila veoma nežna, čak skoro neprikladno spram mesta gde se nalazi. Njeno sviranje je bilo besprekorno, ne sasvim jednostavne melodije, ali da, sasvim lakih, reklo bi se decenijama uvežbavanih pokreta. Čitav prizor delovao je kao nespretno urađen kolaž u čijoj sredini su bile iscepkane slike zanesene violinistkinje na nekom koncertu u svečanoj sali, tresnute preko slike socijalnih slučajeva i zaboravljenih ćutljivih senki od ljudi.
Kakva groteskna scena! U prvom trenutku pomislih kako bi bilo da ih sve fotografišem mobilnim telefonom, ali ispravna ideja da bi to bilo vrlo neotesano i neuviđavno, naročito prema dami, sprečila je moju ruku da se maši za džep. Produžih svoj put kroz hodnik, nimalo ne žureći, ali bez zastajkivanja. Svakim korakom sam krao note koje su klizile iz violine, koje kao da su stiskale svoje usne da ne zaplaču mukom njene vlasnice. Na jedan način sam uživao u muzici, ali sve manje, dok se tužna, nemušta muzička priča odvijala, ispunjavajući čitav prolaz. Kao da sam tada dobio tegove u nogama, počeo sam da usporavam, dok se nisam zaustavio tek zamakavši za ugao hodnika, gde me je ponovo čekala gradska gužva.
Kako sam se zaustavio, neka čudna knedla u duši je zapela, grebući me kao polomljena grisina. Tako se nešto zaista i slomilo u meni. Ruka sa kusurom, još uvek u džepu, bila je rešena da svoje blago ustupi ovoj neobičnoj dami, kao da želi da podeli zalogaj koji sam imao malopre. Okrenuo sam se i pošao polako nazad u prolaz, čvrsto rešen da joj kažem poneku reč saosećanja i podrške koja bi se izborila od mnoštva koje su mi u trenutku nikle. Da sam imao trista evra, odveo bih ovu damu u neki lep restoran u gradu na dostojnu večeru i ostavio bih joj ostatak para da se snađe u nevolji. Ali, tu je bila samo ta jedna novčanica koju sam izvadio iz džepa i nežno, sa poštovanjem, spustio pored dve novčanice koje su već boravile u otvorenoj kutiji za violinu. Uspravih se i pogledah damu u oči.
Auh!
Čoveče…
Njen uzvratni pogled je trajao delić sekunde, ali ispričao mi je čitavu priču! Otprilike ovako:
„Hvala ti, dobri čoveče! Znaš, ja ne pripadam ovde. Rođena sam u ovim gradu, tu sam odrasla, školovala se, završila fakultet… Nikada nisam oskudevala ni u čemu. Udala sam se za čoveka koji me je voleo i kojeg sam volela. Dobili smo i ćerku… Divni moj anđeo! Ali, bolest je bila surova i uzela mi je čoveka, i tako sam ostala bez podrške i ljubavi, a onda i bez posla, bez prijatelja… bez roditelja… ćerka je otišla… sve se urušavalo kao lančanom reakcijom i sad nemam nikog. Onda su došli neki odvratni ljudi i uzeli mi sve što sam imala i što mi je ostalo od njega. Stan, i sve u stanu. Ukinuli su mi račun u banci. Kao, neki dug… Ma lopurde, crkle dabogda! Moj muž je bio vredan i pošten, ali njegovi saradnici to nisu bili. A on je verovao ljudima. Čista duša, bio i ostao, neka mu je laka zemlja! I tako, sve što mi je ostalo jeste ova violina, moja duša od koje se ne rastajem. Violina, to sam ja! I zato još imam volju i želju da se borim, za sebe i za nju… (treptaj očima koji zaustavlja suzu)… Hvala ti što si prepoznao moj jad i što još ima ljudi na ovom svetu. Zbogom, dobri čoveče, Bog neka čuva tebe, kad je meni već udelio kaznu.“
Taj trenutak, ta priča, kao da je spržila moj um, oduzela mi elokventnost, razoružala do srži i zarozala kao ofucani tepih. Reči su se, neizgovorene, izgubile u zvucima violine koji nisu prestajali da tuguju sa svojim ljudskim delom duše u vidu ove izuzetne, ali nesrećne žene. Oborih pogled kao što bi vitez oborio koplje pred kraljicom. Onemeo, produžio sam opet kroz prolaz, potpuno poražen.
Dok sam se peo stepenicama u Brankovu i dalje u Sremsku ulicu, prizivao sam sve sile dobra da pruže šansu ovoj ženi da povrati svoje dostojanstvo, sačuva zdravlje i održi nežnost, da joj daju snage da se izbori i bude ona dama, dostojna sebe od pre nedaća koje su je skolile i srušile kao kulu od karata. Ovoj trefovoj dami treba džoker, i verujem da će ga naći. Verujem da je više nikada neću videti u tom musavom prolazu, u svetu koji joj ne pripada, i da će ponovo stajati gde joj je mesto, nikada jača i čvršća, nikada lepša, nepobediva! A ti, kad god se vratiš ovoj priči, uputićeš jaku molitvu za nju. Hvala ti što čitaš ovo, i u ime dame sa violinom!















