Ljubavni romani
-
(0)Od : Andrea Kingston
Jednostavna Marija
900 rsdVeć godinu dana radim u Maksiju. Posao je naporan, ali žena mora od nečeg da živi.
– Marija, otvori kasu br. tri – naređuje mi šef.
– Evo – krenem poslušno ka kasi.
Moj šef i šef svih zaposlenih u Maksiju je Goran. On je… pa uvek nadrndan. Niko ga ne voli jer je umislio da je neka faca.
Alo bre, radiš u Maksiju!
Ali za nas smrtnike, on je Bog jer naređuje. Veći deo radnog vremena provedem za kasom, a danas je baš bila gužva.
Nakon što se raščistila gužva, vratila sam se ređanju robe. Ređam hiljadu i jednu vrstu jogurta i hladim se pored otvorenog frižidera.
– Izvinite?
– Izvolite – okrenem se ka starijem gospodinu.
– Recite mi, molim Vas, koji jogurt ne goji?
Ne goji? Sve goji prijatelju.
– Uzmite ovaj sa jedan posto mlečne masti – predložim.
– A nemate sa nula?
– Trenutno ne.
– Ne želim, taj goji – promucao je i otišao dalje.
– Recite mi, molim Vas, koji jogurt ne goji? – imitiram dekicu.
– Aman čoveče, nije kao da će se žene otimati oko tebe – izvadim jogurt i stavim ga u frižider. Tada začujem kratak smeh.
Okrenem se i ugledam nalickanog tipa mojih godina. Moram priznati, lepo izgleda.
– Izvini, zabavna si – obratio mi se.
– Hvala – ja zabavna?
– Dakle, nemaš jogurt bez mlečne masti?
– Izgleda da ne – nasmešim se.
– Filip – pružio mi je ruku.
– Marija.
– Pa, Marija, šta radiš večeras?
– Am… gledam seriju?
– Pogrešno. Izlaziš sa mnom – rekao je previše samouvereno za moj ukus.
– Razmenili smo samo dve rečenice – suzim obrve. Pobogu možda je ubica?
– Ponekad je samo toliko dovoljno.
– Am …
Gde pronaći tipa za izlazak? Pa u Maksiju.
– Večeras u osam? – predloži.
– Zašto da ne? – nije kao da imam pametnija posla.
– Restoran „Prestiž“. Prijatelj mi radi tamo. Rezervisaću sto.
– Znam taj restoran, doći ću.
– Čekam te.
Hm, izgleda da imam sastanak.
***
– Izlaziš? – pita me moja ćerka.
– Da, dušo.
– Ko je tip?
– Filip. Upoznala sam ga u Maksiju – dok jednom rukom telefoniram, drugom pokušavam da nanesem maskaru a da sebi ne iskopam oko.
– Imaš li neki savet? – pitam je. Hej, pitam ćerku.
– Ti mi uvek govoriš da budem ono što jesam.
– U pravu si – bacim maskaru.
– Lepo se provedi, mama.
– Hvala, dušo.
– Čujemo se sutra.
– Čujemo se.
Svi žele da ostave dobar prvi utisak pa tako i ja. Ali ja ne želim da ostavim lažan utisak, želim ja da budem ja. Ne želim da predstavim sebe kao neku drugu osobu. Sredim se pristojno. Doduše, malo utegnuto, ako se prejedem biće problema, zato odlučim da večeram salatu kao ove „in“ žene.
***
Slušam Filipa i ispijam treću čašu vina. Nisam izašla sa muškarcem dvadeset godina, pa se pitam, da li su sastanci uvek bili ovako dosadni? I gladna sam. Mrvim ovu salatu kao da sam robot. Želim bre, meso. Pljeskavicu, po mogućstvu, punjenu.
–… i naravno to je odskočna daska za dalje – Filip mi se smeši.
– Naravno – čovek melje o karijeri već sat vremena.
– Moja bivša supruga nije imala razumevanja za moja česta odsustvovanja, ali posao je to zahtevao od mene.
– Razumem – đavola razumem.
– Naravno to je trenutna situacija… .
Filip nastavlja da melje, a ja gledam iza njega u prelepog tipa. Verujem da je stariji od mene ili je mojih godina, ali to nije toliko zanimljivo kao činjenica kako slatko koluta očima. Večera sa nekom plavušom. Ne vidim joj lice jer mi je okrenuta leđima. U nekom trenutku počeo je da šara viljuškom po stolu. Nasmejem se na ovo i on me primeti.
Vratim se na Filipa da ne ispadne kako buljim u čoveka. Stavim lakat na sto i bradu na dlan. Nesvesno udaram prstima o sto. Čudno, primetim da to radi i onaj tip. Naravno da je i on primetio da radimo istu stvar i nasmešio mi se. Odmerim ga lepo. Čovek izgleda za medalju. Tako sam zamišljala Dragana jednog dana. Gusta crna kosa, lepo uređena brada, mističan pogled, lep osmeh, odelo …
– Moram do toaleta – Filip ustaje, a ja odahnem i zavalim se u stolicu. Vidim da me tip i dalje gleda.
Izvadim olovku iz torbe i napišem na salveti dve reči, a onda podignem salvetu da je on vidi.
Loš sastanak?
Klimnuo mi je glavom i počešao se za bradu. Nasmešim se na ovo.
Napišem odgovor na osmeh.
Znam kako ti je.
On se ponovo nasmeši i ja sklonim salvetu u torbu jer ugledam Filipa.
– Izvini, gde sam ono stao? A da.
Podignem ruku i naručim još jednu čašu vina. Ma dve pljeskavice ću kasnije da pojedem, i to sa svim prilozima, bar da uživa Kasandra ako već ne mogu ja.
***
Dok Filip i dalje govori o poslu (počinjem da shvatam njegovu bivšu ženu), primetim da plavuša, koja je na sastanku sa onim tipom, ustaje i kreće u pravcu toaleta. Odmah je pozvao konobara koji mu je dao svoju olovku. Šta li piše?
Šta kažeš na to da te spasim lošeg sastanka?
Nasmešim mu se jer ne mogu vrisnuti Da.
On ponovo nešto piše. Spor je.
Ukoliko je to DA baci viljušku na pod.
Uzmem viljušku i kao nonšalantno je ispustim. Tip se nasmešio, a ja sam podigla viljušku sa poda.
Hej, kuda je nestao?
Nedugo zatim oglasio se alarm za požar i Filip je prvi ustao.
– Šta se događa? – pita panično.
– Treba da krenemo – kaže mi odmah zatim.
Vidim da je onaj tip otišao sa plavušom i snuždila sam se.
– Kolima sam – obavestim Filipa.
– U redu – izvadio je novac i ostavio na sto.
– Izlaziš? – pita me.
– Da, samo da se gužva raziđe – svi su se uputili ka izlazu, ne mogu da prođem.
Filip se promuvao između dve žene i krenuo sa njima. Ja se vratim na svoje mesto i ispijem onu čašu vina. Nekako mi se čini da onaj tip ima veze sa ovim alarmom.
Alarm prestaje da pišti, a konobar obaveštava nas nekoliko da je sve u redu.
Podignem ruku i naručim tursku kafu. Mladić je počistio sto i izneo novac koji je Filip ostavio.
Pa… ovo je bio loš sastanak. Em je tip idiot, em sam gladna, um ne mogu lepo da dišem.
– Da li smem da ti se pridružim?
Podignem glavu i ugledam onog tipa.
-
(0)Od : Amelia Stewart
Nasleđe
900 rsdProlog
Antonina
Švajcarska, Bodensko jezero
2016. godina
Kad god se osećam nelagodno, usamljeno ili uznemireno dođem ovde. Pokupim mog maltezera Vilija, sednem u auto i dođem na ovu čistinu. Volim ovo jezero i videla sam ga iz svih uglova. A najviše volim ovaj kada iz mog St. Galena dođem i sednem u sred ničega. Da, volim ovo jezero i iz Nemačke, iz Austrije i ovde iz moje zemlje. Volim i Konstanc, gradić u kom odsedam kad želim biti među svetom.
A sada to ne želim.
Sedim na kamenu dok Vili spava pored mojih nogu. Gledam u plavu vodu jezera i pokušavam da odagnam osećaj koji mi se vuče u grudima. Taj me osećaj progoni već danima. Da nisam doktor već bih pomislila da će me drmnuti infarkt.
„Šta je bilo Vilijame? Šta tebe muči dušice?“
Vili se probudio i skočio u moje krilo. Pomazila sam ga i po glavi i po vratu gde najviše voli.
„Ne znam, Vili…“
Živim običan život. Kao mala došla sam u Švajcarsku iz Srbije. Iako sam ovde završila sve škole i fakultet, naš se jezik govorio u kući. Nikad više nisam otišla u Srbiju, ali eto jezik sam znala. Otac Zoran i Ljiljana ili Lili, kako je tražila da je kasnije zovem, pružili su mi sve dok nisam odrasla i sazrela. Sada imam svoju kućicu u St. Galenu, doktor sam i imam momka čiji prsten nosim na ruci. Imam sve, zar ne? Zašto se onda osećam kao da glava nije moja, kao da sam zarobljena u svom telu? Dok sam mazila Vilija i tražila odgovore od vode, čula sam vibraciju na telefonu. Svi znaju da kada ovde dođem ne volim uznemiravanje. Kad uzmem mobilni uočim ogroman nepoznat broj.
„Halo?“
„Dobar dan, da li je to Antonina Petrović?“
Odjednom se zaledim. Tako me niko nije nazvao godinama. Ovde sam postala neko drugi.
„Nina Vizer. Izvolite?“
Dubok, muški, melodičan glas progovorio je sa druge strane.
„Antonina, neću okolišati, vaša majka je preminula.“
„Lili? Kako? Kad? Ko ste vi?“
„Ne, vaša prava majka Sofija je juče umrla.“
Ne. Ne. Ne.
„Ne, moja majka Sofija umrla je kad sam bila jako mala. Lažete! Kako vas nije sramota!“
„Antonina, ja sam njen prijatelj. Sofija Petrović je umrla juče u 6h popodne na imanju a vi ste jedina naslednica. Koliko vam treba da dođete?“
Nisam ni disala, nisam mislila…
„Gde da dođem?“
„U Srbiju.“
Skočila sam, zbacivši Vilija koji je zacvileo i počela da šetam tamo-vamo.
„Ne znam… Ne znam…“
„Slušajte me, poslaću vam kartu na viber. To su dve karte, u stvari, ako ne stignete na prvi let. Jako je bitno da dođete.“
„Ne mogu…“
„Verujte mi, dobićete mnogo.“
„Šta ću dobiti?“
„Dobićete odgovore. Šaljem i očekujem vas. Iskreno se nadam da ćete mi potvrditi dolazak. Doviđenja.“
Moja majka me je napustila i umrla kada sam bila takoreći beba. Nikad me nije želela. Odrasla sam sa tom mišlju. Sada se zaista držim za grudi i znala sam da me osećaj opet nije prevario. Dugo vučem loše predosećanje i evo obistinilo se. Kad začujem ponovo vibraciju, otvorim poruke na viberu i ispod karte poruka:
Pošto niste znali da vam je majka živa, pokušajte da tako i ostane. Ukoliko možete nemojte reći gde idete, da izbegnemo komplikacije.
Nikad nisam bila osoba koja se premišlja. Nikad nisam bila osoba koja između dva izbora dugo odlučuje. Tako i sada…čim sam ušla u auto znala sam.
Dobićete odgovore.
Više od svega želela sam to. Zašto je moja majka bila živa, a ja ne znam to? Zašto sam Lili zvala majkom? Zašto me je Sofija odbacila?
Dobićete odgovore.
Mislila sam da imam dobar i lep život. Učena sam pravim, životnim vrednostima. A ceo moj život se temeljio na lažima.
Na brzinu sam se spakovala i pozvala Markusa. S obzirom da je i on doktor i to mnogo uspešniji od mene, samim tim i zauzetiji, nije se mnogo bunio. On zna odakle potičem, planirali smo nekad i zajedno da idemo u Srbiju. A sada, planovi se menjaju.
„Ako te tata bude zvao, reci da sam kod Štefi u Frajburgu.“
„Nina, jesi li dobro?“
„Jesam, jesam… Neću dugo, samo par dana…“
„Ok. Zovi me.“
„Hoću.“
Nikad se brže nisam spakovala. Nikad brže nešto odlučila. Pustila sam srce da me vodi. U otadžbinu. U postojbinu.
Tamo gde sam se rodila.
Vozila sam za Cirih, stalno ponavljajući reči Dobićete odgovore.
Kada sam konačno stigla na aerodrom i smestila se u avion, prvi put osećala sam se spokojno.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Kralj Podzemlja
900 rsd1.
Bojana
Generalno nije dobra ideja držati u kući tipa kojeg je neko očigledno pokušao da ubije. Još gore je ako taj tip ima tetovaže. Dok sam ga skidala i prala skorelu krv sa njegovog tela, uočila sam niz nepovezanih brojeva i neke znakove. Ne znam, možda su zatvorske tetovaže. Samo zatvorenici imaju ovoliko tetovaža i ovakvo telo jer imaju puno vremena za vežbanje. A tu su i ožiljci. Zbog njih sam umalo zaplakala.
Doktor sam od skoro i uskoro počinjem zvanično da radim, ali umem da prepoznam ožiljke koji su nastali u detinjstvu. Neko je ovog čoveka mlatio na mrtvo ime kad je bio dete i nisu samo ožiljci u pitanju, već i neki loše zarasli prelomi. Bože… šta su mu radili?
Izvadila sam mu metak iz levog ramena, ušila povredu koju je dobio na čelu, očistila manje povrede od stakla jer je izleteo kroz vetrobran i pregledala ga ručno koliko sam mogla. Verujem da nema unutrašnje krvarenje i molim se da se probudi jer mu drugačije više ne mogu pomoći. Pokrijem ga i izađem iz sobe.
– Je li budan? – pita me mama.
– Ne, ne znam kada će se probuditi – priznam.
– Učinila si sve što si mogla, dušo – tata mi kaže utešno.
– Jesam.
– To je bila užasna nesreća. Kako nisu videli koliko je put klizav? Potrajaće dok službe ne raščiste puteve, sigurno dva-tri dana – tata se mršti.
– Nadam se da neće navući neku infekciju, iskreno, bez antibiotika ne piše mu se dobro – kažem.
– Sva sreća što ste ga pronašli – mama kaže.
– Zahvali se tatinoj ideji da me vodi u lov na ovoj mećavi – namrštim se.
– Onaj tip u tvojoj sobi se sigurno ne žali, jer da ga nismo pronašli, niko ne bi ni znao da je sleteo s puta. Bio bi mrtav.
– Tačno, šteta što je onaj drugi mrtav. Jesi li obavestio policiju? – pitam ga.
– Jesam, ali ne mogu doći dok se putevi ne raščiste. Previše je napadao sneg u ova tri sata, a kao što vidiš, i dalje pada. Zarobljeni smo ovde.
– Sledeći put kad poželiš da idemo nekud na odmor, neka to bude neko naseljeno mesto – mama kaže.
– Ali tamo ne mogu da lovim – tata pametuje.
– A ovde smo zaglavljeni. Bojana počinje da radi od ponedeljka.
– Dotad će raščistiti puteve, ne brini – tata teši mamu.
– Aha.
– Idem ja do ranjenika – rešim da ih ostavim da se sami raspravljaju.
– Ja ću da dremnem, zovi ako ti treba pomoć.
– Hoću, tata.
* * *
Nisam rekla roditeljima da sam izvadila metak iz nepoznatog tipa. Ne znam kako bi reagovali. To nije mala stvar i sigurno im se ne bi dopalo, ali ja sam doktor, zavetovala sam se da ću spasti apsolutno svaku osobu koju sretnem kroz karijeru. Oprala sam njegovu odeću, ali, nažalost, nisam pronašla nijedan dokument, tako da nisam uspela da otkrijem njegov identitet.
Umorno sednem pored njega na krevet i pogledam ga. Ne znam da li je lep, ali da je upečatljiv, jeste. Ima izražene arkade, snažnu vilicu, skoro je ćelav, što mu daje neki zao izgled, i ima telo za desetku. Koliko moraš vežbati da bi bio u ovakvoj formi? Da, to i mislim, zatvorenik.
Dodirnem nežno njegovo lice i spustim se do njegovih usana…
Ma šta ja to radim?! Povučem ruku i pokrijem se ćebetom. Ovaj odmor definitivno nije dosadan. Ko bi rekao da ću spavati pored onesvešćenog tipa koji je možda zatvorenik? Ah, Hipokrate! Ti i tvoja zakletva…
-
(0)Od : Lorry Medlin
Poslovni aranžman
1.000 rsdMožda je sve moglo biti drugačije, ali u nekom drugom životu, pomislio je zagledan u hrpu poslovnih pisama koja su ležala na stolu, spremna za potpis. Sem njih, imao je još gomilu obaveza za taj dan, ali nakon novog poziva od kuće, više nije mogao da se koncentriše na posao.
Ustao je od stola i stao pored prozora. Sipila je kiša. Prohladna magla širila se nad gradom. Po takvom vremenu, nije mu se napuštala kancelarija, uprkos činjenici da ne može otkazati poslovni sastanak, no nije mu se ni ostajalo u njoj zbog razgovora koji je, takođe, morao da obavi tog jutra. Iako je važio za čoveka sa taktom, plašio se da u takvom raspoloženju, odnosno neraspoloženju, neće imati dovoljno strpljenja i hladnokrvnosti da sprovede u delo ono što je naumio. Vratio se do stola i uzeo mobilni telefon nadajući se da je Fernando još u zgradi. Prepustiće izbor njemu.
− Fer, još si u kancelariji? – upitao je čim mu se javio.
− Upravo krećem. Nešto si zaboravio da mi kažeš?
− Ne. Molim te, dođi u moju kancelariju! Odlučio sam da, ipak, ti razgovaraš sa kandidatima… kako bih mogao još malo da prostudiram ponudu pre sastanaka. Površno sam to sinoć pročitao.
− Ne veruješ u moju procenu? − upita Fernando, iako to stvarno nije mislio.
− Ma, daj, ne zezaj! Nisam baš raspoložen… Bojim se da bi mogle pobeći čim me ugledaju − reče skoro nestrpljivo, najednom želeći da napusti kancelariju što pre. − Ako se uopšte neko javio na oglas.
− Stefanija reče: nekoliko njih. Razumem te, ali… možda bi, ipak, bilo bolje da lično odabereš.
− Verovaću u tvoj izbor. Molim te, tu koju budeš odabrao, dobro proveri. Znaš već…
− Naravno. Treba li prilikom odabira da se vodim nekim posebnim kriterijumom?
− Ne znam na šta tačno misliš…
− Pa na izgled, prvenstveno!
− Da. Bitno je da izgleda pristojno, radi uverljivosti, ali je bitnije da je dovoljno zrela: da zna kada treba da govori, a kada da ćuti.
− Nadao sam se da bi to mogla biti Stela. Vi…
− Nema nas! − prekinuo je Fernandovu započetu misao jer nije imao nameru da sada razgovara i o svojoj bivšoj vezi. − Stela ima svoj put, ja svoj… U jednom trenutku su se ukrstili i to je sve.
− Dobro, dogovoreno! Lepo je to što mi toliko veruješ, ali bacaš me u vatru. Pomozi mi, bar malo… Crnu ili plavu? − Fernando je pokušao da se našali, osećajući nervozu svog sagovornika. Voleo ga je kao brata i zato je uvek bio uz njega, u svakoj situaciji, biće i sada. Mnogo puta je i on stajao uz njegove skute. Obojica su negovali taj bratski odnos, uspostavljen pre mnogo godina.
− Potpuno mi je svejedno. Možeš i za sebe izabrati jednu… Častim! − odgovorio je britko gospodin Sandal i prekinuo vezu. Odložio je telefon na sto i ponovo pogledao u pravcu prozora. Namrštio se prateći trag kišnih kapi na staklu. Njegovo raspoloženje bilo je gore od trenutnog vremena u Londonu, a i jedno i drugo gušili su ga, podjednako, već danima. Čeznuo je za Las Palmasom i trenutkom kada će poleteti tamo iako svestan da mu ovog puta odlazak kući neće biti nimalo prijatan, čak naprotiv.
Valerijano je bio najznačajnija osoba u njegovom životu. Među njima nikada nije bilo laži. Iz tog razloga se osećao tako bedno, ma koliko u tom trenutku njegov postupak bio opravdan − želeo je da udovolji starcu na samrti. On ga je podigao, školovao i naučio svemu. Sav svoj život podredio je njemu i bio mu podrška u svakoj prilici i situaciji, bez suvišnih pitanja, prekora i prebacivanja. I verovao mu je bezgranično − čim je stasao, prepustio mu je kompletno poslovanje dok je on ostao u senci velikog imena. Trudio se da opravda dato poverenje, vodeći firmu skoro besprekorno (i u Španiji i u Engleskoj), vodeći se principima koje je u njega usadio njegov deda, gospodin Valerijano Sandal.
Radio je predano i, iz dana u dan, iz godine u godinu, raslo je bogatstvo i moć Sandalovih. Ispunio je sva dedina očekivanja, sem jednog − da obezbedi nastavak loze, da Sandalovi imaju naslednika. Do ulaska u četrdesete, prećutno mu je to prebacivao, a onda je počeo otvoreno da negoduje govoreći da je Bog stvorio čoveka i kao obavezu mu dao samo jedno − da se umnoži. Ako jedan čovek ne ispuni svoju praiskonsku obavezu, bit postojanja, onda je njegov život ništavan, kao da ga nije ni živeo, jer iza nas ostaju samo naša deca kroz koju nastavljamo da živimo i nakon što nas prekrije prašina. Valerijano je bio neumoljiv u svojim nastojanjima da njegov unuk formira porodicu za njegova života.
Bio je više umoran od dedinih pritisaka s obzirom na to da nije imao ni najmanju želju da se vezuje za bilo koga, posebno ne emotivno. Nijedna od žena sa kojima je bio, a bilo ih je, nije u njemu probudila tu želju. Veze u kojima je bio uglavnom su se svodile samo na fizičku privlačnost, brzo bi planule i brzo se ugasile, ne ostavljajući za sobom neki poseban trag pošto se, u krugovima u kojima se kretao, nekako sve svodilo na novac, prestiž, dokazivanje, a on je želeo nešto drugo − njegovo poimanje emotivnog odnosa bilo je ispunjenost srca i duše onim što se novcem ne kupuje i drugima ne pokazuje radi reklame. U raskoraku između željenog, onoga o čemu je maštao samo u ranoj mladosti, i činjeničnog, predao se poslu verujući da je negde u zvezdama zacrtana sudbina svakog čoveka i da treba da bude zadovoljan onim što ima. Organizovao je svoj život onako kako je mogao i bio je zadovoljan njime. Valerijanova bolest, koju je izgleda dugo skrivao, poremetila mu je ustaljeni tok s obzirom na to da je on bio noseći stub njegovog života, neko koga je mnogo voleo i kome je mnogo dugovao.
-
(0)Od : Nena Filipović
Ljubav na lepom mestu
1.000 rsdPROLOG
Dejana…
Najlepši osećaj na svetu je kada se nađete na mestu gde želite da budete. Mestu kome pripadate dušom i srcem. Gradu u kome ste se rodili.
Iako nisam dugo živela u rodnom mestu, jer su se moji roditelji odselili u Hjuston, rado sam svakog leta dolazila u Srbiju. Tačnije, u svoj rodni grad. Nije da mi je jasno šta me je vuklo praznoj roditeljskoj kući, ali znam da je se nikada neću odreći. Zapravo, to je bila kuća očevih roditelja, a onda je došla meni u nasleđe. Nije to bila velika kuća, već ona starogradska prizemna, sa dušom mojih predaka. Nalazila se u centru, a opet je zidanom ogradom i živopisnim rastinjem to bila ušuškana oaza mira.
Za razliku od Hjustona, ovaj grad je disao punim plućima i sunce nisu zaklanjali neboderi. Saobraćaj je bio smešnog intenziteta, barem je meni tako izgledalo. Ovde je zapravo bilo suvišno koristiti automobil, sve je bilo nadohvat ruke. Za ovaj grad su govorili da je osrednji ali za mene je bio savršen.
Kako sam svake godine ovde provodila bar mesec dana, imala sam nekoliko dragih poznanika, kao i familiju. Ove godine je jedna poznanica bila odsutna sa sinoćne večere prijateljstva, a razlog je bio divan. Primljena je u bolnicu, prekjuče, pošto očekuje svoju prvu bebu.
Nakon brzog tuširanja, i još bržeg oblačenja, napustila sam kuću i krenula da je obiđem. Tačno sam stigla kada su posete puštene i ušla sam na odeljenje patologije trudnoće. U prvi mah sam bila neprijatno iznenađenja. Klime nisu radile u avgustu 6LJUBAV NA LEPOM MESTU mesecu. Kada sam malo bolje pogledala, klime nisu ni imali već prastari sistem ventilacije.
Zar je moguće?
Sledeće što sam primetila su bili zidovi zreli za krečenje, a zatim sam videla da im trpezarija služi i za posete… Da i sama nisam medicinski radnik možda ne bih osetila neprijatnu jezu duž cele kičme, ali iz moje perspektive ovo nisu humani uslovi ni za jednu stranu.
Na sve to, trpezarija je bila puna posetilaca i trudnica, par otvorenih prozora nije bilo dovoljno a svežeg vazduha nije ni bilo, već onog vrelog i sparnog.
„Dejana!“, glas moje drugarice me trgže iz razmišljanja i pogledah u desno.
„Biljo…“, u trenu se nasmejem kada je vidim i brzo joj priđem, pa je jako zagrlim. „Kako si?“, prvo je što pitam.
„Dobro sam. Imam bolove na deset minuta ali se sporo otvaram“, uprkos svemu široko se osmehne. „Kako si putovala?“, preusmeri se na mene.
„Super sam prošla, letovi nisu kasnili, ali pusti sada mene“, dlanom joj pomazim obli stomak i osmehnem se. „Kako ti je ovde?“, ne mogu da ne pitam. Nisam smela ni da pomislim da uporedim američka porodilišta sa ovima kojim sam u Srbiji videla.
„Dobro je. Vode računa o nama, redovno nas obilaze i pregledaju. Doktor je rekao da očekuje u toku večeri da se porodim… Uhhhh!“, namršti se i protrlja stomak.
A ja kao po komandi gledam u ručni sat i brojim sekunde i kad odahne, kažem: „Ravno trideset sekundi.“
„I šta kaže tvoja prognoza? Možda se ranije porodim?“, nasmeje se Bilja i obriše znoj sa čela.
„Nisam ginekolog i stvarno ne znam tajming. Sad mi je žao što tu oblast nisam malo bolje proučila.“
„Ma, ko je to nama doleteo?“, iza leđa začujem muški brundav glas i naglo se okrenem ka Biljinom suprugu.
Najpre se zagrlim sa njim, a zatim malo popričamo i kada čujem da je uzeo izlaznicu sa posla da bi došao ženi u posetu, zabezeknem se. Zar, zaboga, nije mogao dobiti slobodne dane? Kako mi je to pitanje palo na pamet tako sam ga i izgovorila, a onda dobila i odgovor. Kada mu se supruga porodi uzeće odmor i par dana koji mu sleduju kako bi spojio dve nedelje odsustva da joj pomogne.
Kroz dalju priču shvatim da žene nemaju svoje sobe, već njih šest ili tri dele jednu sobu, dok su im dva kupatila zajednička. Progutam sa teškom mukom knedlu od novostečenih informacija. Onda osluškujem druge žene. Jedne su bile mrzovoljne i žalile se na bolničke uslove. Druge su bile zadovoljne jer bolje od ovoga ne može. Treće su ćutale… Zapravo te treće su bile na održavanju trudnoća ili sa problemima u trudnoći. I dođavola, sve su delile jedno odeljenje. I one što očekuju bebu i one što očekuju pobačaj.
Da bih se uverila u istinitost onoga što vidim, upitam Bilju da li mi je zapažanje tačno? I moje zapažanje je dobilo dopunsku informaciju da nisu samo delile odeljenje već i istu sobu. Do nje je bila trudnica kojoj je plod uginuo i kojoj će kasnije uraditi kiretažu.
Nisam imala reči, niti sam mogla da pojmim da je ovo moguće. Nisam ni mogla da zamislim u kojim uslovima ovi lekari rade i kako uopšte uspevaju da rade?
Ostala sam do kraja posete i poslednja napustila trpezariju. Kako sam zakoračila u hodnik tako sam se ukopala u mestu jer sam videla doktora kako trči sa telefonom na uhu, a onda je zastao.
„Samo mi reci da je električar uspeo da osposobi transportnu izoletu?“, namrštio se slušajući sagovornika. „Ne znam da li 8LJUBAV NA LEPOM MESTU će blizanci morati na Institut za neonatologiju… Morala je na hitan carski“, par trenutaka je ćutao, prekinuo vezu i pogledao me.
„Nemate transportnu izoletu?“, u šoku sam pitala čoveka smeđe kose i zabrinutih plavih očiju.
„Imamo jednu i moraće da izdrži ako nam zatreba“, odlučno je rekao.
„Kako znate da će izdržati?“, nisam mogla da se zaustavim.
„Izvinite, ali ko ste Vi?“, ljubazno je pitao. „Posete su završene i…“
„Izvinite Vi“, posramila sam se zbog pitanja koja sam postavljala. „Medicinski sam radnik ali nismo kolege“, jedva sam prevalila preko usana.
„I po naglasku bih rekao da niste odavde“, dodao je.
Samo sam klimnula glavom da je to tačno ali nisam rekla odakle dolazim. Jer, naši uslovi rada se nisu mogli porediti sa njihovim uslovima i bilo šta da kažem bilo bi suvišno u ovom trenutku.
„Doktore!“, ženski glas sa pola hodnika nas je oboje naterao da se okrenemo prema sestri koja je prstom pokazala na jednu sobu i utrčala u nju.
„Nemoj to sad da nam radiš, pregurali smo noć, zaboga“, doktor je tiho zarežao i otrčao.
Ostala sam još jedan tren i čula kako nabraja koje medikamente da daju pacijentkinji, a onda vidim besnu trudnicu kako lupa vratima od kupatila i psuje jer joj se ono ne dopada.
Moja sledeća misao je bila – pa i ja sam se rodila na ovom mestu pre trideset i pet godina.
Tuga me momentalno savladala. Razočaranje me je udarilo kao brzi voz. Progutala sam otrovnu gorčinu i napustila bolnicu.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Gospođica Mafija
900 rsd1. Testament
Napokon. Nakon godina učenja, dobila sam diplomu na radost moje majke, bake i deke, i naravno pokupila novac od njih. Drugi korak je pronaći posao, ali tek nakon što posetim rodni grad mog oca. On je, nažalost, umro. Ali to je u redu, jer ga nisam poznavala. Bio je samo davalac sperme, bukvalno. Moja majka je nabavila njegovu spermu u banci sperme, jer kao i svaka zaposlena žena koja nema vremena za ljubav, isplanirala je trudnoću, porođaj, moj život i sve to za manje od sat vremena. Takav je tip žene je moja majka, rođeni organizator.
Jedino u čemu se malo preračunala je to da je moj biološki otac mogao saznati moj identitet. Što je i uradio. Nikada me nije potražio, niti zahtevao nikakva prava, ali znao je ko sam ja. Ono što me je najviše šokiralo jeste činjenica da mi je ostavio nešto. Bar tako kaže njegov advokat i to je jedan od razloga zašto se sada pakujem. Želim da znam ko je on bio i šta je radio. A najviše od svega, želim da znam šta mi je to ostavio. Nisam sponzoruša, jednostavno me interesuje.
Naravno slažem majku kuda sam naumila, jer mi nikad ne bi dozvolila da odem. Ali, sa druge strane, ja sam fino dete koje će otići na odmor, koji zaslužuje, jer me je ipak fakultet istrošio.
* * *
Nakon dugog putovanja, na aerodromu me čeka tip koji drži tablu sa mojim imenom. Ajme, osetim se važno.
– Zdravo, ja sam Tea – pažljivo odmerim tipa dva sa dva. Koliko je visok toliko je i širok. Ne znam da li ga je lakše zaobići ili preskočiti.
– Ja sam Vaš šofer – progovori dubokim glasom kao da se nalazi na dnu bureta.
– Možeš me zvati Tea – čekam da mi kaže ime.
– Debeli Gringo.
– Razumem ovo debeli, ali Gringo? Definitivno nisi iz Meksika – zaključim naglas.
– Nadimak mi je dao Vaš otac – istakne ponosno.
– Pa… – šta da kažem?
– Hoćemo li? – pitam ga.
– Ovuda.
Ugledam limuzinu i umalo mi ne ispadnu oči iz lobanje.
– Vozićeš me u limuzini? – obradujem se.
– Naravno, izvolite – još mi i vrata otvori. E moja ti, do sad si se zabavljala sa kretenima koji nisu ni čuli za otvaranje vrata dami.
– Hvala, Debeli Gringo – bila sam ljubazna.
– Koje ti je pravo ime? – pitam čim uđem u auto.
– Debeli Gringo – odgovori mi ozbiljno i upali auto.
Izvadim telefon i nazovem Ateu, moju najbolju prijateljicu, ona jedina zna gde sam.
– Sletela si? – pita me.
– Pre dva minuta i čik pogodi? Imam vozača i prevoz limuzinom.
– Ne seri! – drekne i udaljim telefon.
– Jutros sam to obavila. Zovem da te podsetim na obećanje. Čim izvidim sutuaciju, dolaziš.
– Naravno. Znaš da uvek možeš da računaš na mene.
– Znam, a sad da čujem šta ima novo kod tebe.
Nakon ugodne vožnje i tračarenja sa Ateom, Debeli Gringo nas je dovezao ispred najveće vile koju sam u životu videla. O ogromnom zidu kojim je ograđena, neću ni da počinjem. Nisam sačekala da mi otvori vrata već sam izletela iz automobila.
– Jebote, je l’ moj otac don Korleone, ili neko njemu sličan? – pitam u šali.
– Ne, on je bio don Karlo.
– Molim? Zvao se Matijas Peri, kakav sad Karlo? – na um mi padne Karla del Ponte ili neki gej Karlo. Nije valjda moj biološki otac bio gej?
– Gospođice, jeste li tu? – Debeli Gringo mi maše ispred nosa.
– Tu sam, hajde da obavio ovo.
– Izvolite.
Uđemo u vilu kad ono u redu ispred mene čekaju ljudi. Muškarci i žene obučeni u uniformama, stoje mirno kao u vojsci. Niti zbore niti govore. Niti osmeh niti mrštenje.
– Vaša posluga – Debeli Gringo me obavesti.
– Ja imam poslugu? – mene samo služe u restoranima.
– Naravno, ostali čekaju u kabinetu.
– Onda idemo.
Do kabineta smo išli liftom. Hej, lift u kući, pa ti vidi.
Lift se zaustavlja i dočekuje nas stariji gospodin, izgleda pa… kao da je izašao iz nekog niskobudžetnog filma.
– Gospođice Tea, moje ime je Faruk. Ja sam bio desna ruka Vašeg oca – i on je sav ponosan dok izgovara to „Vašeg oca“.
– Faruk? Turčin? – isuviše je beo za Turčina.
– Poreklom sam iz Meksika.
– Čekaj malo. On je iz Amerike – pokažem prstom ka Debelom Gringu. – A zove se kao Meksikanac, a ti si iz Meksika, a zoveš se kao Turčin? – ma je l’ ovde neko mene jebe?
– To je tačna konstatacija.
– Da nije ovo skrivena kamera? – ovi tipovi su mi mutni kao reka Nil. Nije da sam ikada videla reku Nil, ali učila sam dovoljno o njoj.
– To su nam kodirana imena – Faruk obrazloži.
– A jel’te? Da ne radite za CIA? KGB? Interpol? Federalce? – nabrajam. Muškarci se pogledaše u čudu. Ma gledaju me kao da sam pala sa kruške.
– Šalite se. – Faruk klima glavom.
– Zašto šapućemo? – i ja klimam glavom. Možda je to ovde neki običaj.
– Čeka nas advokat i ne brinite, ja Vas štitim – Debeli Gringo se ispravi sav važan i u tom trenutku puče dugme sa njegove košulje i pogodi me u nos.
– Au! Mogao si oko da mi isteraš! – pipam nos da vidim da li je još uvek tu. Tu je, dobro je.
– Izvinite, gospođice, to mi se često dešava – priznao je posramljeno.
– Izgleda da ćeš morati da me štitiš od svoje košulje, i kupi majicu – protrljam nos.
– Kako Vi kažete – odgovori sav pokunjen.
– To je bio predlog.
– Naravno. Uđimo.
– Samo trenutak Gringo. Gospođice, unutra ne smete da pokažete strah. Upamtite, Vi ste sada glava – kaže sav ozbiljan Faruk.
– Ja sam glava? Pa… imam glavu – zvuči logično, valjda.
– I ne dozvolite da Vas zaplaše.
– Ko? Advokat? Pričala sam sa čovekom, zvuči kao Dambldor – slagaćemo se odlično.
– Ko? – pita Faruk.
– Dambldor? Hari Poter? Nije valjda da ne znate za Harija Potera? – e pa sad su me najviše šokirali.
– Nismo čuli za njih, biće da su od nekih novijih – trlja bradu.
– Pa poslednji deo je izašao 2016. godine, „Ukleto dete“, ali prvi je izašao bogami još 1997. godine.
– Ma šta kažete? – Gringo debelo razmišlja.
– Ma šta ti je čoveče, kako niste čuli za Harija Potera? Pa čak su i film snimili po njemu. I to sedam nastavaka filma. Zapravo osam, sedmi deo je snimljen iz dva dela.
– Istražiću to. Ne brinite. Ne znam kako nam je promakao taj Poter, ali neće on još dugo – Faruk mi obećava.
– Zašto? Mlađe generacije ga obožavaju – Hari Poter je besmrtan.
– Hoćete da kažete da ga deca vole? – izbuljio je oči.
– Naravno, ma postao je klasik.
– Deca nisu naše područje, ovi tinejdžeri ‘ajde i da prođu, ali deca… ne – namrštio se.
– Ma šta ti je, pa i odrasli ga vole.
– Istražićemo, ali za sada moramo da se fokusiramo na druge stvari. Uđite.
– Hvala – ludaci. Kako bre nisu čuli za Harija Potera? Istražiće ga. Ha!
Mogli su da me upozore da nećemo biti sami, pa prostorija je krcata. Nekoliko muškaraca i nekoliko žena, a da bude još neprijatnije, svi bulje u mene kao da mi je izrasla još jedna glava.
– Dobar dan – kažem kulturno.
– Divno, još rodbine – frkne zgodna crnka koja je obučena u crno pa čak ima i onu mrežu na glavi, kao da se brani od komaraca. Sačuvaj me Bože ove mode.
– Jesmo li napokon svi prisutni? – pita onaj advokat Dambldor, prepoznala sam mu glas.
– Svi su ovde – Faruk se uozbilji, a Debeli Gringo reklamira svoj stomak. Boli ga uvo što mu je otpalo dugme i još izgleda kao da će da bije nekog. Ne daj Bože da taj nekog uhvati, polomiće ga dok kažeš keks.
– Onda da počnemo – pročistio je grlo i stavio naočare.
Vidi ga… Slatkiš kao Dambldor. Istopim se od miline.
-
(0)Od : Nena Filipović
Slučajna ljubav
1.000 rsdPROLOG
Brzo silazim niz stepenice suda. Razmišljam o još jednoj dobijenoj parnici, ko zna kojoj u nizu pobeda. Bacam pogled na ručni zglob gledajući koliko je sati. Zaključujem da na vreme stižem na sastanak sa klijentom, a onda ustaljeno prebiram ostale obaveze koje me čekaju. Imaću pauzu za kasni ručak i dok sve završim u kancelariji, kući stižem oko ponoći.
Kako izađem iz zgrade suda, žurno koračam prema parkingu. Mrštim se na vreo julski dan i predstavu nemam zašto mi odjednom sve smeta. Stajem pored auta i dok tražim ključeve u tašni, odjednom imam utisak kako mi po telu mile mravi. Naglo pogledam niz noge i ne vidim da išta ima. Udahnem duboko i u tom trenutku imam osećaj kao da sam u mravinjaku. Milion mrava besno šeta po mom telu. Opsedaju me. Grickaju me. Panično skidam sako i trljam dlanovima po telu, po kosi, po licu, ali užas ne prestaje. Koža počinje da me pecka. Vazduh mi ponestaje. Borim se da dišem. A onda mrak…
„Gospođo Dedinac, otvorite oči.“
Žmirkam zbog jakog svetla, pa ugledam čoveka u belom mantilu.
„Nalazite se u bolnici. Doživeli ste šok“, uljudno saopšti.
„Šta sam uradila?“, u neverici pitam.
„Doživeli ste šok na parkingu pored svog auta“, mirno objasni.
„Kakav šok?“, osim umora, ja ništa drugo ne osećam.
„Srećom, bezopasan je za sada. Ovo Vam je upozorenje i opomena.“
„Molim“, progutam knedlu. „Kakvo upozorenje? Opomena za šta? Ne shvatam gde sam pogrešila i šta sam skrivila“, pa sad sam stvarno u šoku.
„Gospođo, Adelina Dedinac… Ili gospođice, kako god. Imali ste jak i upozoravajući šok od strane Vašeg tela praćen gušenjem“, nervozno govori. „To nije dobro i može biti opasno“, naglasi. „Uostalom, tu su Vam roditelji, možda ćete bolje njih razumeti“, okrene se i izađe iz bolničke sobe.
Tad ušetaju moj otac i maćeha prilično uznemireni i dobro uzdrmani. Govore ono što su im lekari rekli, a ja jedino uspevam da razumem kako moram obaviti razgovor sa psihijatrom.
Bože, jesam li poludela tek tako?
Ni ne stižem sebi da odgovorim na pitanje, a roditelji izađu i zameni ih gospođa psihijatar.
„Kako se zovete?“, bezlično pita.
„Adelina Dedinac.“
„Koliko godina imate?“
„Trideset.“
„Šta ste po zanimanju?“
„Advokat.“
„Koja je ovo godina?“
„Dve hiljade dvanaesta.“
„Mesec?“
„Jul.“
„Da li ste udati?“
„Ne.“
„Imate li dece?“
„Ne.“
„Imate li dečka?“
„Da.“
„Dobro, svesni ste svega. To je bitno“, osmehne se. „Možemo li da nastavimo dalje?“
„Naravno“, kažem, pa pročistim grlo.
„Vaši roditelji su mi sve ispričali o Vašem životu. Međutim, ja želim da sve to čujem od Vas. Opustite se i pričajte mi sve što Vam padne na pamet od detinjstva pa do sada.“
Dok ležim na bolničkom krevetu, zagledam se u beo plafon. Sklapam oči i počinjem svoju priču. Moj život ionako nema nikakvih pikanterija koje bih skrivala.
„Moja mama je umrla na porođaju. Tata je odlučio da se zovem kao ona – Adelina. Kasnije se oženio Olgom. Ona je dobra i pažljiva prema meni. Rodila mi je dva brata, Najdana koji sad ima dvadeset dve godine i Mavrena koji ima dvadeset godina. Tata, Ljuban, je ugledan advokat i od malih nogu me usmeravao da idem njegovim stopama. Uvek sam ga slušala i nikada nisam pravila probleme. Sve svoje obaveze sam odgovorno završavala. Govorim tri strana jezika. Svu školu sam u roku završila. Umem i klavir da sviram. Rekreativno ponekad odem na plivanje. Povremeno idem na časove plesa…“, pričam joj svoj život. Taksativno sve nabrajam i koliko god se trudim da budem kratka i jasna, čini mi se da satima govorim.
„Draga moja, da budem razumljiva i kratka. Vi niste prošli kroz pubertet i to sada uzima svoj danak. Svako živo ljudsko biće mora da prođe kroz lude godine da bi sazrelo. Vi ste sazreli bez oduška.“
„Kako?“, zaprepastim se. „Šta sam pogrešno uradila?“
„Ne postoji pogrešno ili ispravno, postoji redosled. Od osnovne škole ste imali obaveze koje su oduzele dečije dane. Zatim, srednja škola i privatni časovi, kao i vannastavne aktivnosti, uskratile su fazu puberteta. Onda je fakultet pratilo svakodnevno usavršavanje u očevoj kancelariji. Vi ne znate za diskoteku, ludovanje, kasne izlaske u grad i poneko opijanje. Ne znate za dobar ljubavni roman, za provod, opuštanje i relaksaciju. Vaš životni tempo će Vas ubiti ako ovako nastavite.“
„Ubiti?“, ohladim se.
„Da, ubiće Vas. Mislite li da je u ljudskoj prirodi da radite minimum osamnaest, a maksimu dvadeset sati bez predaha? Mislite li da je normalno da ustanete svako jutro u šest i da odete u kancelariju, zatim u sud, pa na sastanke i vratite se kući da bi pristojno ručali i ponovo se vratili u kancelariju kako biste radili do ponoći. Onda, subotu provodite radno pripremajući parnice da bi nakratko u nedelju predahnuli sa dečkom ako nije odsutan. Posao i takav život Vam dolaze glave. Vi jeste ćerka za primer i ponos, ali po koju cenu? Da li ste zadovoljni svojim životom? Jeste li srećni?“
„Jesam li zadovoljna i srećna?“, ponavljam njeno pitanje. „Ne znam… Valjda sam…“
„Uživate li u nečemu iz svog života?“
„Ne znam…“, kopam po mozgu pokušavajući bilo čega da se setim.
„Čini li Vas išta od ovoga što radite srećnom?“
„Ne znam…“
„O tome Vam govorim. Niste imali ni sata puberteta, a to nije normalno. Vi nemate nijednu anegdotu iz života. Nijedno sećanje koga biste se postideli ili mu se nasmejali. Vaš život je pun diploma i zahvalnica, i ničega više.“
„Moj život je… On je… Ja ne znam… Želim da živim…“, suze mi se sliju niz obraze dok se i sama pitam – Šta je moj život?
„Ostaćete u bolnici par dana kako biste se mentalno i psihički odmorili od Vašeg dosadašnjeg života“, sa tim rečima ona napušta sobu.
Brišem suze i pokušavam da shvatim šta se desilo danas.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Raul
1.200 rsdPoglavlje 1.
Sa velikog trema u panamskom stilu pružao se umirujući pogled na korito LaVile koja je vijugala između nepreglednih plantaža kafe, šećerne trske i banana. Bila je sezona suše pa je reka bila čista i neboplava, na površini vode kupao se još jedan letnji dan na smiraju. Na obodu negovanih polja, levo od trema, nalazila se Emanuela, odnosno njena glavna građevina sa pomoćnim objektima, a sve dokle pogled seže pripadalo je hacijendi.
Raul Ignjasio stajao je na tremu svoje novoizgrađene kuće zagledan u prizor u kojem bi mogao uživati bilo koji čovek na ovoj planeti, bilo koji sem njega. Gušila ga je usamljenost, čak i topao letnji vazduh mirisao je na samoću. S čežnjom je gledao u Emanueline crvene krovove u daljini koji su počeli poprimati tamniju boju zbog sumraka koji je nadirao s planinskih vrhova Kordiljera. Na tren je zatvorio oči vraćajući u sećanje dane i večeri koje je proveo tamo. Nije sve bilo med i mleko, ali je bio srećan onoliko koliko mu je dozvoljavao život koji mu je podario Bog.
Seta mu je zaposela srce zbog sećanja na sve ono što je ostavio iza sebe… svojom voljom. Oseti tupu bol koja mu na tren prože grudi. Na Emanueli se sada spremaju za večeru… Valdina, kuvarica koja je zamenila ostarelu Marisol, užurbano postavlja sto za obedovanje, brojeći po sto puta pribor i čaše za vodu, za sok, za vino… i okreće nagore salvete sa amblemom hacijende jer zna da tako voli dona Tesa. Ne plaši se ona mlade gazdarice, ali želi da joj udovolji jer ona to zaslužuje, a i kada svi nagrnu u trpezariju, biće nemoguće uraditi bilo šta drugo sem izneti hranu. Prvo će utrčati dvanaestogodišnji blizanci Lukas i Markos, a odmah za njima devetogodišnje bliznakinje Nero i Bruna. I… svađaće se oko mesta za stolom jer devojčice ne daju za pravo svojoj braći da samo oni mogu sedeti u čelu, odmah do Magnusa, svog oca. Potom će ući Tesa, još lepa i vitka uprkos dvema blizanačkim trudnoćama, neprospavanim noćima i radu u kome je učestvovala rame uz rame sa Magnusom kako bi Emanuela bila to što sada jeste, vodeća hacijenda u Ereri, i počeće da smiruje uzavrele strasti svoje dece pre nego što u trpezariju uđe don Magnus Holton. A onda će ući on, njegov stariji brat, polubrat, i nekoliko trenutaka s ponosom gledaće u svoju dečurliju zajapurenu od svađe, skrivati osmeh i praviti se strog… Termiš… I izgovoriće ono čuveno: „Dosta više, kazniću vas! Sekirate majku…”
Nesvesno i tužno se osmehnuo. Koliko mu je sve to nedostajalo! Kako bi voleo da je večeras tamo i da sedne u čelo, odmah do brata, a prekoputa Kruza… i da za stolom sva mesta budu popunjena. Kruz, gde si sada?, kroz glavu mu prođe pitanje, još jedna bol sa kojom živi i sa kojom ne zna kako da se nosi. Uzdahnuo je i ušao u kuću. Dočekala ga je hladnoća, ali ne od rashladnih uređaja već od mrtve tišine, grobne. Ponovo je osetio probadanje u grudima. Ušao je u trpezariju i brzo pogledom preleteo preko praznog stola, ta praznina ga je bolela mnogostruko više od onih praznih stolica na Emanueli.
Sipao je čašu čistog viskija i ponovo se uputio u svoju radnu sobu. Tu se osećao najprijatnije, među svojim knjigama, kodovima i algoritmima. Tu je jedino mogao da ćuti a opet da priča, programskim jezikom, i bio je maher za oboje – najveći ćutolog među ljudima i najpoznatija pričalica među programerima. Među ljudima je ćutao jer posle svega što se dogodilo smatrao je da nema prava da se oglašava, a vezao je na programskim jezicima kako bi svojim blistavim umom, znanjem, nadomestio ono što je uskratio sebi i svojim bližnjima. A uskratio je sebe sebi, braći, Tesi… a učinio je to… vrag će ga znati zašto. Tako se priča na hacijendi, tako misli većina, a razloga je mnogo, možda i neosnovanih, a među njima i pravi – koji zna samo on.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Kriminalac
900 rsd2. Lidija
Položim cveće na grob mog supruga dok Miloš namešta klupu, nikako da je namesti kako valja. Petar je poginuo u saobraćajnoj nesreći pre tačno dvanaest godina, i to dve godine nakon što smo usvojili Miloša. Voleo ga je, znam to, bio bi ponosan na to u kakvog muškarca odrasta. Miloš ga se ne seća jer je imao tri godine, usvojili smo ga sa godinu dana i Petar je proveo sa njim dve dobre godine, uvek ga je grizla savest jer zbog njega nismo mogli da imamo decu i zato je Milošu bio jako dobar otac.
Nikad se više nisam udavala ponovo, a kako Miloš postaje zreliji sve mi je teže da ga upoznam sa nekim, jer moj sin ne želi muškarce u mom životu dok živi sa mnom. Jedina muška figura u njegovom životu bio je moj otac, bivši pukovnik i stara škola, jedan brak i tačka. Nisam rekla Milošu da je usvojen, mislila sam da će mi biti lakše da mu kažem kad odraste, ali ne mogu, jednostavno ne mogu.
– Hej, nije li ono onaj političar? – Miloš gleda na levu stranu. Okrenem se i vidi stvarno. Stefan Jocić.
– Možda posećuje onu curu koja se ubila? – moj sin nagađa.
– Ne verujem. Ne bulji Miloše, nije kulturno.
– Sad je prekasno za to. Političar nas je primetio. Sam je, mislila sam da su obično okruženi pratnjom, jer su tako pošteni.
– Hajde, idemo. Morali smo da prođemo pored političara koji je bio okrenut ka nama.
– Dobar dan – pozdravim ga.
– Dobar dan, Lidija. Zapamtio je moje ime?
– Miloše – pozdravlja i mog sina.
– Ćao, ko je umro? – pita Miloš.
– Miloše! To dete.
– Moja majka, pre tri meseca – političar mu ipak odgovara.
– I moj ćale, ali on je poginuo pre dvanaest godina.
– Moje saučešće – pogledao je u mene.
– Hvala, i sa moje strane saučešće. Nekako svi zajedno krenemo ka izlazu.
– Treniraš boks? – političar pita Miloša.
– Da, pa bar dok me keva ne natera da se ispišem. Po njenom mišljenjuu nijedan sport nije bezbedan – moj sin se žali.
– Pa kad nije – namusim se.
– Ti si muškarac, moraš biti sposoban da odbraniš sebe i svoju majku – političar se umeša.
– To sam i ja rekao.
– Gospodine Jociću, ne punite glavu glupostima mom sinu – upozorim ga.
– On je muškarac, i zovi me Stefan.
– Stefane, njemu je mesto u školi a ne na ulici – kažem.
– Šta ako ga u školi neko napadne?
– Šta ako ja napadnem tebe na groblju? Ma ko je on da mi soli pamet o odgajanju mog sina?
– Shvatam tvoje muke, Miloše – političar se smeje, a i sin.
– Ma ne, ona samo ne voli političare – moj sin me sve više ukopava. Aman, sinko.
– A je l’? – okrenuo je glavu ka meni. – Zašto?
– Misli da ste svi kriminalci – Miloš odgovara i ovog puta sam se postidela.
– Za ime Božije, dete. Stvarno lupeta.
– I jeste li? – pita Miloš.
– Šta?
– Kriminalac – Miloš je ozbiljan. Političar se smeje, ali taj osmeh… nije osmeh. Dete to ne može shvatiti, ali neko kao ja, ko je dosta patio u životu može, postoji osmeh koji boli.
– Ukoliko bih ti rekao da nisam da li bi mi verovao? – pitao je ozbiljno.
– Ne znam, ne poznajem kriminalce, ali izgradio si mi teren za fudbal tako da ću ti verovati na reč.
– Pa hvala, mladi čoveče – nasmešio se.
– Nema na čemu.
– Šta kažeš ti, Lidija? Jesam li kriminalac? – zastao je i prostrelio me pogledom. Zašto ne mrdam?
– Ne poznajem te. A to za kriminalce je generalno mišljenje koje vlada u Srbiji, zapravo ja uopšte ne pratim politiku, ne gledam ni TV – priznam.
– To nije tačno. Gledaš one kriminalističke istražitelje – moj sin upada.
– I je li posao patologa zanimljiv kao u TV-seriji? – Stefan me pita.
– Bože ne, nemamo ni polovinu instrumenata i mašina koje poseduju mrtvačnice na TV-u – priznam.
– Kako je žena postala patolog? Zar te nije jeza od mrtvaka?
– Ne.
– Zašto?
– Zato što mrtvi ljudi ne mogu da te povrede. To su samo tela bez duše.
Nije imao šta da kaže na ovo.
– Mi idemo ovamo – ugledam svoj auto.
– Ja idem na drugu stranu. Hvala na razgovoru. Klinac – podigao je ruku, Stefan i on su se sudarili pesnicama. Nisam imala pojma šta je to, ali znam da sam videla tetovaže ispod tog rukava, deo tetovaže.
– Nikad ne oklevaj – političar je rekao mom sinu.
– Shvatio.
– Lidija, prijatno.
– Prijatno – promucam zbunjeno.
– Šta je to bilo? – pitam svog sina kad uđemo u auto.
– Bokserski potez, mama – nasmejao se.
– Ha – političar koji zna da boksuje? I posle kažu da nisu kriminalci.
-
(0)Od : Amelia Stewart
Na vrhuncu karijere
810 rsdVolela sam svoje roditelje, ma koliko naporni bili. Kad sam upisala školu otišla sam sa jezera Vinipeg u Montreal. Preselila sam se i započela samostalno da živim. Ipak, to nije sprečilo ni mamu, ni tatu da me stalno zovu i proveravaju.
„Sve je super mama. Sinoć sam izašla sa Roksi.“
„Da, da, mogu misliti. Ima li neki novi dečko možda?“
„Nema.“
Bila sam sretna kad sam im rekla za Flina. Prosto, videli bi slike u novinama ili na TV-u.
„Biće, biće. Ne valja da budeš sama.“
„Nisam sama, imam decu.“
I volela sam rad u školi. Nekako uz moje zanimanje nije išlo da budem tako otvorena, slobodna. Ipak sam bila primer tim klincima.
„Ah… A kad dođeš kući, sama si.“
Dobro, to je tačno. I kako godine prolaze fali mi upravo to. A Roksi mi je sinoć preporučivala baš suprotno, jebeš ozbiljan život, daj se u promet. Kod mene je izgleda sve zakasnelo.
„Mama, sve je super stvarno. Ako mi ne veruješ možeš da dođeš u posetu.“
„Znam ja zašto me zoveš Keti. Želiš da ti kuvam i ugađam.“
„Aha, zato što samo mene imaš. Šta misliš?“
„Videću sa tatom i eto me. Nedostaješ mi.“
„I ti meni, mama. Sad moram na posao.“
Obučem se ponovo u komplet, suknja uska siva, bela košulja i sivi sako. Dobro, izgledam pametno i strogo… Ali volim da me svi shvate ozbiljno. Učiteljica sam, ne igračica.
„Stigla si, Brenanova. Kafa?“
„Ne, već sam popila.“
I dalje imam naviku da pijem kafu čim otvorim oči.
„Jesi videla novine? Naši momci su opet pobedili.“
Klimnula sam a pojma nemam o čemu priča. Otkad sam prekinula sa Flinom, distancirala sam se od hokeja. Ali, u našem gradu nisi ga mogao izbegavati jer su deca mnogo volela hokej.
„Nisam.“
„I tvoj bivši je bio dobar.“
Da, ostaću upamćena kao bivša cura Flina Filipsa. Moram nešto da uradim po tom pitanju.
„Verujem. Flin je dobar golman.“
Krenem ka svojoj učinioci.
„Dobro jutro deco.“
„Dobro jutro učiteljice.“
Sednem za svoj sto, izvadim laptop i upalim ga. Deca me gledaju, smeškaju se. Volim ih i oni vole mene. Zadubim se u ono što najviše volim da radim, a to je rad sa njima. Negde na polovini dana, dok oni crtaju ipak upalim Google i počnem da tražim vesti od sinoć.
Bojl odličan. Videlo se koliko je bio fokusiran.
Gledam slike i uhvatim sebe kako zagledam Alistera. Bože, ja nisam normalna. Ali kad ti neko usadi bubicu u glavu…
-
(0)Od : Andrea Kingston
Gad
900 rsd1.
– Mama, otišla sam! – viknem i istrčim iz kuće kao da me đavoli gone.
– Mićo, kasnim – nasmešim se mom vozaču.
– Onda ću požuriti.
– Hvala – uđem u auto i izvadim knjigu da obnovim gradivo, još ova godina i to je to, kraj.
Dok sam čitala, kao i obično, nisam obraćala pažnju na vožnju ali Mića je iznenada zaustavio auto i poletela sam napred.
– Mićo! – viknem.
– Udario sam nekog.
– Šta? – Izađem iz auta i potrčim napred. Stvarno je udario nekog. Nepoznati muškarac je ležao na zemlji.
– Gospodine? – dodirnem ga po ramenu.
– Auč – rekao je i okrenuo se ka meni.
Podignem naočare i uhvatim ga za glavu.
– Gde ste povređeni? – pitam uplašeno.
– Mislim da me celo telo boli – progovorio je.
– Možeš li da ustaneš? Odvešćemo te u bolnicu.
– Mislim da mogu.
– Mićo, pomozi mi.
Mića mi je pomogao i smestili smo tipa kojeg je udario na zadnje sedište. Mislim da nije strašno.
– Oprosti čoveče, nisam te video – Mića se izvinjava.
– U redu je, ni ja nisam gledao.
– Mićo. idemo.
– Hej! – Pridržim mu glavu jer je nestabilna. – Nemoj da se onesvestiš, u redu?
Otvorio je oči i pogledao u mene. Bokte!
– Prelepa si.
– Ha! Mora da si jako udario glavu.
– Nisam.
Progutam knedlu jer niko osim moje majke i brata ne misli da sam lepa. Imam deset kilograma viška, kosa mi je poput metle, imam veliku dioptriju, ne šminkam se… Zato nikad i nisam imala dečka.
– Kako se zoveš? – pita me.
– Sofija.
– Milan – nasmešio se. Bokte, znam ko će mi biti inspiracija za naredni roman. Tako je lep, i zgodan i…
– Milan Kostić – predstavlja se.
– Drago mi je, Milane. – I ima milo ime. Joj, Miki, Miki moj… imaš lepo telo, super ti je stas…
– I meni, Sofija.
– Uskoro stižemo u bolnicu. Mićo, može li brže?
– Može.
***
Nakon što smo stigli u bolnicu pregledali su Milana, imao je nagnječena rebra ali biće u redu, to me je obradovalo.
– Da li želiš da te odvezemo kući?
– Tvoj dečko i ti?
– Moj dečko?
Zbunim se.
– Tip koji me je udario.
– Mića? Ne on nije moj dečko, on je moj… šofer.
– Znači, nemaš dečka?
– Nemam – nasmejem se.
– Dobro.
– Am… da te odvezemo kući?
– Ne znam, pregazili ste me, mislim da bi trebalo nekako da mi se odužiš.
– Ovaj… naravno. – Sigurno će tražiti novac, razmišljam. – Pozvaću brata, on će sve rešiti – kažem pomalo tužno.
– Ne želim da izađem sa tvojim bratom.
– Ti… – zakašljem se.
– Želiš da izađeš sa mnom? – bokte, strefiće me infarkt.
– Toliko mi bar duguješ – nasmejao se.
O Bože, nadam se da se ne kezim kao blesava. Kezim se. Zatvori usta Sofija.
– Ja… zapravo…
– Večera sutra uveče?
– Ja zapravo ne ostajem do kasno, moj brat je… – Lud? Ne mogu mu reći kako ne smem da mrdnem nikud bez odobrenja mog brata.
– Onda ručak?
– Mogla bih da izađem na ručak, ali ja plaćam.
– Nema šanse, ja plaćam.
– U redu.
– Mogu li da dobijem tvoj broj telefona? Za slučaj da zaboraviš na mene?
– Ha, ha… – ja da zaboravim na njega? Nema šanse.
– Naravno – smiri doživljaj, Sofija.
Razmenili smo brojeve telefona i pozdravili se.
– Mićo, nećemo reći bratu za ovaj incident – upozorim Miću.
– Tip nas neće tužiti?
– Ne.
– Onda je u redu, hajdemo.
– Idemo.
***
– Ma šta je sa tobom? – pita me Miloš. Moj najbolji prijatelj.
– Šta?
– Stalno se smeškaš.
– Ne znam ja…
– Gukni.
– Upoznala sam tipa – priznam.
– Opa!
– Da, on je… vau… moje oči nisu videle lepšeg muškarca.
– Uvređen sam.
– Ne vređaj se, znaš da te volim.
– Gde si ga upoznala?
– Udarila sam ga kolima, zapravo Mića je.
– Znači ljubav na prvi udar, a?
– Da, i sutra idemo na ručak.
– Jeste li vas dvoje završili? – prekida nas profesor.
– Da, izvinite – sakupim se poput miša.
***
– Gorane, donosiš ishitrene odluke. – Mama nije zadovoljna.
– Majko, ko ne reskira taj ne profitira – moj brat odgovara.
– To je mnogo novca.
– To je moj novac! – Goran je viknuo.
– Zdravo. – Prekinem ih jer ne volim svađe.
– Ćao dušo, kako je bilo na fakultetu? – pita me majka.
– Odlično.
– Tako treba samo ti uči – kaže mi Goran.
– Htela sam nešto da te pitam. – Krenem ka njemu.
– Da?
– Želim sama da vozim auto.
– Sofija…
– Molim te Gorane, imam vozačku dozvolu i iskreno osećam se nezgodno jer me svakog dana vozi i odvozi vozač.
– Dobro ali to ne znači da možeš da ideš gde god poželiš – pristao je.
– Hvala ti. – Zagrlim ga.
– Da, da. Moram da idem.
Odem u svoju sobu i bacim se na krevet. Ah, moj brat je poput robota, nikad ne pokazuje osećanja i uvek je strog ali obezbeđuje mi sve što mi je potrebno. Nakon očeve smrti malo se promenio, kao da je uzleteo; ne viđam ga puno ali njegova reč u kući je poslednja. Moja majka Mira je povučena žena, bila je podređena mom ocu a sada se povinuje mom bratu. Moj otac je umro pre dve godine, bio je težak čovek, nije puno obraćao pažnju na mene, stalno je radio ali to je u redu, naučila sam da živim u svom svetu. Goran je poprimio njegovu narav.
Moja porodica nije poput drugih porodica, imamo nekoliko kockarnica i znam da se moj otac bavio i uterivanjem dugova, bio je strog čovek, uvek sam ga se bojala. Nakon što je doživeo infarkt Goran je preuzeo njegov posao. On je strog prema meni, ali uvek govori da je to zato što imamo puno neprijatelja. Rekao mi je da ne želi da čuje da se vucaram sa kojekakvim ništarijama i bio je ozbiljan. Znam da mu je stalo do mene, brat mi je.
Cimnem se jer ugledam poruku od Milana. O Bože!
On: Važi dogovor za sutra?
Ja: Naravno. Kako rebra?
On: Mogu da mrdam, znači da su dobro.
Ja: Izvini.
On: U redu je, upoznao sam tebe.
Naslonim telefon na grudi i ugrizem se za usnu da ne vrisnem.
Ja: Poslaću ti adresu fakulteta. Može u jedan? Tada imam pauzu.
On: Savršeno, čekam te.
Ja: Onda laku noć.
On: Laku noć, lepotice.
Lepotice? O, Bože. Umrla sam i otišla u Raj.
-
(0)Od : Amelia Stewart
Na vrhuncu slave
900 rsdUvod
Irina
Osam godina ranije
Jedan, dva, tri… Jedan, dva, tri… Vežbala sam sama na gredi. Pokušavala sam da osmislim novu koreografiju. Oduvek sam bila slaba na muziku.
„Njet, Irina!“
Ali Dunja nije bila raspoložena za novine.
„Želim da probam nešto drugačije, Dunjaša.“
„Njet, radićeš onako kako smo se dogovorile. Jesi li danas nešto jela?“
„Samo ono sa papira.“
„Dobro. Samo uporan rad i odricanje daje rezultate. Tvoj otac ima iznenađenje za tebe.“
Već sam bila juniorska prvakinja. Prvo veliko seniorsko takmičenje počinje sutra. Imam tremu ali i jedva čekam.
„Šta je to, znaš li?“
Tata me je mnogo čuvao. Vrlo verovatno jer sam jedinica i, kako kaže, njegov ponos. Nikad nije stao i nešto mi zabranio. Čak je poticao moje bavljenje gimnastikom.
„Još dva skoka. Ako budu dobra, slobodna si.“
Uspećeš, Irina. Uspećeš. Uvek sam sama sebe bodrila. Otkad mame nema, ne postoji ženska figura u mom svetu osim Dunjaše.
„Bravo. Irina, bićeš prvakinja sveta! Bićeš apsolutna vladarka.“
Svako dete sanja da čuje ove reči. Nema veze što sve to sporo dolazi, trpi velike posledice i odricanja. Na kraju puta čeka te svetska slava i br. 1.
„Spasiba, Dunja. Vidimo se sutra.“
„Bez prejedanja, Irina. Moraš ostati mršava.“
Klimnula sam i otišla u svlačionicu. Boris, tatin vozač, već je čekao ispred vrata.
„Dobar trening, krasiva?“
„Odličan. Gde idemo?“
„Otac te čeka u tvom omiljenom restoranu.“
Šteta što mogu da jedem samo salatu. Sport traži odricanje. Irina, bićeš najbolja. Nakon 20 minuta ušla sam i zatekla oca u društvu crnke. Odmah sam prepoznala Dariju.
„Irina, kako si porasla. Serjoža, ona je divna.“
„Darija, drago mi je da te vidim. Ponovo.“
Darija je bila mamina prijateljica, koja se nakon njene smrti izgubila. Nisam je viđala, niti čula. Prevrnula sam očima na ovu dragost. Koja ironija.
„Sedi. Šta želiš da jedeš, piješ?“
Odjednom više nisam bila gladna. Videla sam kad je stavila ruku preko tatine.
„Zašto smo ovde? Umorna sam, trening je bio naporan.“
Bila sam gladna, ali nisam želela još da budem u njenom društvu.
„Iri, znaš da te ja volim. Ti si mi sve na svetu, daragaja. Ali usamljen sam. Nakon tvoje majke, ja…“
„Nemoj ni da izgovoriš…“
„Irina, tvoj otac ti želi reći… Oplakali smo tvoju majku kako zaslužuje. Tebi smo dali vremena da se privikneš da je nema, a i sada ćemo ti dati vremena da se privikneš na novu situaciju. Serjoža, reci joj.“
„Darija i ja ćemo se venčati i ona će živeti sa nama. Ti..“
„Ne! Ne! Ne želim…“
Ustala sam naglo i potrčala ka izlazu. Tata je odmah krenuo za mnom.
„Iri!“
Suze su krenule iz očiju. Nikad nisam tatu zamišljala pored druge žene, pored Darije tek nikako. Uletela sam u auto, tata odmah za mnom.
„Borise, vozi u krug.“
„Tata… Ne želim. Ne volim Dariju, niti ću je ikad voleti. Ona nije mama.“
Plakala sam kada me uzeo u naručje.
„Naravno da nije, Iri. Nikad neće zauzeto njeno mesto.“
Tata je bio jako zauzet, a kako sam i sama trenirala po ceo dan nismo se puno viđali. Uveče bi došao u moju sobu, pitao kakav mi je bio dan i zaželeo laku noć. Nikad nije pominjao Dariju.
„Koliko to traje?“
Osetila sam kako se ukočio.
„Irina… Ja…“
„O ne. Nisi valjda?“
„Nije kako se čini, Irina. Jednostavno se desilo. Galina je bila tebi podređena. Odmalena je za tebe planirala tako puno.“
„Nemoj mene da si krivio slučajno! Mrzim te.“
Nakon tog dana još sam više trenirala. Osvojila sam prvenstvo sveta. Gorak ukus pobede. Nije mi bilo ni do čega. Kako sam išla u privatnu školu, sve sam više tražila izlaz odavde. Odjednom, više nisam želela da budem u Moskvi. Vrhunac svega došao je samo mesec dana kasnije kada su se Darija i tata ipak venčali. Nikada se nismo pomirili. Činjenica da je prevario majku sa njenom prijateljicom, dok je trenirala mene, terala me je na povraćanje.
„Imam za tebe superponudu. Ja bih lično odbila, ali s obzirom na ovu situaciju mislim da će za tebe biti i više nego dobro. Američki tim te želi uz sebe.“
„Dunjaša, šta to pričaš?“
Mama me je učila da volim Rusiju više nego išta, no nije me mogla naučiti šta je to ljubav i da pravdam preljubu. Još nismo stigle dotle.
„Puno novca je u opticaju. Želim da znaš da je Serjoža protiv, ali ako želiš da odeš ja ću se lično zauzeti za tebe.“
„Hoćeš?“
„Naravno. Nikad nećeš otići na Olimpijadu ako ti glava bude u problemima. I šta kažeš?“
„Kažem da te volim, Dunjaša.“
-
(0)Od : Saša Veselinović
Bezobrazni romantik
600 rsdSara
„Mislim da je pravo vreme da zaprosiš moju ćerku, Uroše. Dokazao si se kao vrhunski rukovodilac i vreme je da te prebacim na mesto generalnog direktora.“
Prisluškivala sam tatine reči dok sam silazila sa sprata, pazeći da me niko od njih dvojice ne čuje.
„Drago mi je što takvo mišljenje imaš o meni. U stvari, nadao sam se da će to biti krajnji rezultat mog vremena sa Sarom“, rekao je Luka držeći čašu viskija u ruci.
„Njena majka je već izabrala verenički prsten, za koji zna da je po Sarinom ukusu, tako da će ti to skratiti muke. Samo joj stavi prsten i njena majka će početi sa organizacijom venčanja“, rekao je moj otac.
Pre nego što su nazdravili za njihov postignut dogovor, ušla sam u sobu, prekidajući ih.
„Neću se udati za tebe, tako da ne moraš ni da me pitaš. Nisam tvoja imovina koju možeš da koristiš da zaključiš poslovni dogovor“, rekla sam razočarana očevim ponašanjem.
„Zar ne misliš da malo preteruješ?“, rekao je Uroš ustajući sa svoje kožne fotelje.
„Teško. Ne volim te, ni ti ne voliš mene.“
„Stalo mi je do tebe, Saro. To mi je dovoljno.“
„Pa meni nije dovoljno. Zaslužujem bolje i neću se udati za tebe“, rekla sam Urošu gledajući ga direktno u oči.
„Prestani da dramiš, Sara. Sve je već dogovoreno. Uroš i ti ćete se venčati“, prekinuo nas je moj otac.
„Biće teško organizovati venčanje bez mlade“, okrenula sam se ka svom ocu.
„Gde ideš?“, upitao me je i pogledao me kao da sam njegovo vlasništvo.
„Ne znam. Ali napuštam kuću i neću se vratiti dok ne prihvatiš da se neću udati za nekoga koga ne volim.“
Odjednom je moj otac ustao sa fotelje i naglo reagovao, „ako izađeš na ta vrata, neće ti ostati ništa osim te odeće na tebi.“
Samo sam ga pogledala, nisam mogla da verujem koliko me je sopstveni otac razočarao i izašla sam napolje. Nisam više htela da ga vidim.
U tom momentu pojavljuje se moja mama. „Sara, ne možeš otići“. Drži me za ruke i moli me da se smirim. „Molim te, skuvaće nam služavka čaj pa ćemo popričati o ovome.“
„Izvini mama, ali nemamo o čemu da pričamo. Volim te puno, ali neću da služim ocu kao sredstvo za sklapanje ugovora. I takođe se neću udati za nekog koga ne volim“.
„Ne budi smešna, Sara. Ne misliš valjda da napustiš sve ovo“, reče pokazujući rukama na ogromnu kuću u kojoj živimo.
„Moj život vredi više od ovoga“, odgovorila sam joj.
„Nećeš daleko stići pre nego što shvatiš kakvu si veliku grešku napravila.“
Uzela sam samo svoju tašnu i krenula ka vratima kuće. Okrenula sam se zadnji put i rekla joj: „To je rizik koji ću morati da prihvatim“. Zatvorila sam vrata i izašla.
Ušla sam u svoj plavi kabriolet i odvezla se što dalje od svoje kuće. Vozila sam se tako gradom, ni sama nisam znala kuda ću ići. Na sebi sam imala samo sat, bisernu ogrlicu, belu haljinu i bebi roze kaput. Plava duga kosa mi je padala do ramena.
Bila sam rasejana, tako brzo se sve ovo odigralo da nisam ni sama bila svesna šta se događa. Ali u jedno sam bila sigurna, a to je da želim živeti svoj život sama. Bez očevog vezivanja, ugovaranja i majčine nesigurnosti. Oni verovatno misle da je novac najbitniji u životu. Možda za njih ali ne i za mene.
Parkirala sam auto ispred neke zgrade, izašla sam, ostavila svoj telefon i zaključala auto.
Stala sam na trotoar i mahnula taksisti koji je u tom trenutku prolazio.
Ušla sam u taksi. Pitao me je gde želim da me odveze. Ni sama nisam znala. Znala sam da želim da pobegnem negde gde me niko ne zna.
„U tvoj omiljeni kafić“, odgovorila sam.
„Mesto gde ja izlazim malo je slobodnije“, rekao je crnokosi mladić koji je vozio taksi.
„Upravo takvo mesto mi i treba“.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Tesa – prvi deo serijala „Igra ćutanja“
1.200 rsdPoglavlje 1.
Simon je skoro nezainteresovano posmatrala cimerku koja je veoma pažljivo čitala nešto na svom laptopu. Uživala je u ispijanju prve jutarnje kafe u nedeljno jutro i gledala u prazno sve do momenta kada se začuo uzdah devojke koja je sedela prekoputa nje. Na licu Tese Ignjasio pročitala je zabrinutost i to je probudilo Simonino interesovanje. Dobro je poznavala svoju cimerku i njen uzdah je trgao, ukazujući na to da za njega postoji ozbiljan razlog, jer Tesa nikada ništa nije radila nepromišljeno, pa ni uzdisala. Što bi se reklo – ona je bila osoba koja je uvek triput merila, a jednom sekla.
– Problem? – upita Simon, srkućući kafu.
– Mogao bi biti – promrmljala je Tesa, mašivši se za još jedan keksić s kokosom.
– O čemu se radi? – Simon je postavila novo pitanje iako svesna da će teško izvući neku informaciju iz gospođice Ignjasio ukoliko ona sama ne odluči da joj kaže. – Nešto što bi trebalo i ja da znam?
Tesa nikada nije prestala da je fascinira, čak ni sada, posle toliko godina koje su provele zajedno. Kod Tese je bilo nečeg veoma neobičnog i nedokučivog, nečeg za šta Simon nije bila sigurna da ga i sama poseduje. Njena cimerka imala je neku moć kojom je privlačila ljude, moć sastavljenu od više segmenata, počev od nesporne latino lepote pa do neke topline kojom je zračila. Duga crna kosa, tamnoputi ten i ugljen-crne oči, bili su kombinacija koja je većinu ostavljala bez daha, već na prvi pogled.
Kada su se prvi put srele, gotovo pre osam godina, Simon je osetila zavist prema mršavoj devojci sa tajanstvenim pogledom. Međutim, njena zavist nije trajala dugo. Nakon nekoliko razmenjenih rečenica, kupila ju je toplinom i razboritošću. Mada su bile istih godina, Tesa je imala zrelost, stav i nepokolebljivost, ali i nekakvu tugu koju je Simon nagonski osećala. Povremeno bi hvatala njen setan pogled, neretko i prazan, onaj koji gleda kroz čoveka kao kroz prozorsko staklo. Iako su dugo delile i stan i posao, Simon nikada nije uspela da dopre do Tesinog stvarnog bića, onog što je nosila duboko u sebi, jer Tesa je spadala u osobe koje se ne otvaraju lako i to joj je davalo notu mističnosti. I nakon osam godina, ona je ostala ista, još je u njoj bila ta blaga melanholična tajanstvenost, aura koja je odvajala od ostalog sveta i zatvarala u neki tajanstveni i nepovredivi prostor.
– I? – Simon znatiželjno podiže obrve u iščekivanju da joj cimerka bar nagovesti čemu njen zabrinuti izraz lica pošto je smatrala da ne bi trebalo da ima razloga za to. Prevazišle su poteškoće koje su imale na početku osnivanja svoje zajedničke dizajnerske firmice, a time i one vezane za egzistenciju.
Simon na trenutak odluta u prošlost. Setila se svog odlaska iz roditeljske kuće… iz obesti. Njeni roditelji su dobrostojeći apotekari, a ona njihovo jedino dete koje u jednom trenutku nije znalo šta želi pa je došlo na ideju da se osamostali. Želela je da živi sama i da joj niko ne popuje. Međutim, kao i ostali tinejdžeri sa takvim porivima, nije bila svesna šta sve podrazumeva samostalnost. Ona ima i lice i naličje, svoju cenu, i ako nisi sposoban da je platiš, ili ćeš se podvijenog repa vratiti roditeljima ili ćeš postati niko, pogotovo u velikom gradu kakav je Panama Siti. Zahvaljujući Tesi, Simon nije doživela nijedno od to dvoje.
Dve bandoglave devojke spojila je umetnost, ljubav prema slikarstvu. Srele su se u školi slikanja, poklopile su im se energije i ubrzo su počele da dele stan. I ne samo stan, već i ostale životne brige. Simon se blago namršti sećajući se kako joj Tesa nikada nije rekla odakle joj novac za prilično skupu školu slikanja, jer bilo je očigledno da nije rođena u velegradu iako je imala vaspitanje i manire. Simon je platila školu novcem koji joj je dala majka kada je odlazila iz kuće, uz napomenu da dobro razmisli želi li spiskati novac na nekakvu zgubidan školu pošto je za njene roditelje umetnost, a posebno razmazivanje boja po platnu, bilo nešto od čega se ne može živeti. Kasnije, Simon se i sama uverila da su bili u pravu.
Simon i Tesa, ubrzo nakon prvog susreta, počele su zajedno da žive. Zanosile su se mišlju da će postati velike umetnice. Sanjale su svoja platna izložena u najeminentnijim svetskim galerijama, slavu i putovanja širom sveta, ali stvarnost je bila malkice drugačija od njihovih snova. U današnjem svetu gde se neretko više vrednuje nešto drugo, a ne talenat i kvalitet, teško je naći svoje mesto, a skoro nemoguće preći stepenike od nepoznatog umetnika entuzijaste do priznatog umetnika koji živi od svog rada. Dok su one sanjale, slikale svoja platna i maštale kako će baš te slike zauzeti mesto na najpoznatijim svetskim izložbama, njihovi novčanici su se lagano tanjili i samostalnost je došla po svoje. Nakon mnogo bezuspešnih pokušaja da prodaju neko platno u neku od panamskih galerija, shvatile su da će ostati na ulici bez prebijene pare. Razočarane ili otrežnjene od mladalačkog zanosa, manule su se ćorava posla i okrenule stvarnosti u kojoj su se nalazile.
Dugo vremena su radile po restoranima, kafićima i samoposlugama dok nisu uštedele dovoljno novca da pri kraju meseca ne razmišljaju kako će platiti kiriju za stan. A onda… Jednog dana Tesa je donela polovan računar i nekoliko priručnika za veb-dizajn, obavestivši Simon da je došla na ideju kako da iskoriste svoj slikarski talenat. Pokretač ideje u Tesinoj glavi bio je sasvim običan razgovor sa jednom od stalnih mušterija restorana u kom je radila. Gospodin Manolo, vlasnik auto-placa, dok je jeo svoj uobičajeni obrok – crveni pasulj u tortilji od spanaća – požalio joj se kako dizajneri reklama deru za svoj rad i da je i on među odranima. Njegovo jadikovanje u Tesi je pritislo ono dugmence on.
Svaki slobodan trenutak provodile su u učenju i savlađivanju veštine izrade prezentacija, a zatim i dizajniranja vizit-karata, logo-znakova, veb-stranica. U početku je bilo jako teško, prvenstveno pronaći bilo kakav posao koji bi mogle da odrade. Danima su išle od lokala do lokala, bukvalno moleći da nekome urade bar reklamni listić, sve do momenta kada se na njihove molbe smilovao gospodin Salvatore, lokalni poslastičar kome posao i nije baš dobro išao od ruke. Pogodili su se da on kupi potrebni materijal za štampanje, a one da odrade reklamu, pa ukoliko to doprinese boljoj prodaji njegovih kolača, mogu se i nadati nekoj nadoknadi za uloženi trud.
Bile su prepune ideja i reklamni pano brzo je osvanuo na ulazu u poslastičarnicu. Ljudi su zastajkivali ispred njega, a zatim i počeli ulaziti u radnju, jer mnogi se nisu mogli odupreti želji da probaju poslastice koji su mamile sa reklame – pečene banane prelivene medom, pitu od borovnica ili sok od zove čiji se slatkasti ukus skoro mogao osetiti samo od gledanja u mehuriće koji su se prelivali iz prepune čaše i klizili niz pano sve do njegove donje ivice. Prodaja kolača se poboljšala i gospodin Salvatore im je isplatio prvi novac koji su zaradile upotrebivši svoj umetnički talenat. Posle njega radile su reklamne listiće za piljaru na uglu njihove ulice, pa logo za piceriju u kojoj su često doručkovale, i tako… malo-pomalo, od usta do usta, počele su sticati mušterije. Od dizajniranja reklamnih listića stigle su do dizajniranja veb-stranica i korica za knjige. Otvorile su i dizajnerski studio. Simon se bavila dizajnom veb-stranica, a Tesa ilustrovanjem knjiga. Tako su obe uspele da unovče svoj umetnički dar i da sebi obezbede pristojan život.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Gospođica Luda
900 rsdPROLOG
– Gospođice Daglas, imate li da kažete nešto u svoju odbranu? – pita me stariji detektiv dok me onaj mlađi samo posmatra. Ne mogu da verujem da sam završila u policijskoj stanici, ponovo. Otac će me ubiti.
– Naravno da imam ali nisam sigurna da Vi imate vremena za moju priču – odgovorim ozbiljno.
– Ne brinite imamo mi dovoljno vremena – iskrivio je brk i stavio svoju ruku na naslon stolice u stilu nekog detektiva iz krimi-serija prošlog veka.
– Onda sedite – uputim mu osmeh i ispravim se.
– Sve je počelo onog dana kada sam se spremala da bacim tipa sa mosta. Da me nije pozvala moja majka i izložila mi svoje lude planove ništa od ovog se ne bi dogodilo! – moja majka je stvarno luda. – Kažite mi, molim vas, koja to majka traži muža za svoju ćerku koja ima tek dvadeset i sedam godine?
– Spremali ste se da bacite tipa sa mosta? – pogleda me u čudu.
– Pa da, tako zarađujem.
– Zarađuje tako što bacate ljude sa mosta? – raširio je oči još više u neverici.
– Ponekad, imam različite metode, nekad ih upucam, izbodem nožem, otrujem, sameljem u industrijskoj mašini za meso, pregazim kolima… – pokušavam da se setim svih svojih metoda za ubistvo.
– Čekajte malo… Vi ubijate ljude? – uspravio se.
– Hello, to sam maločas rekla – je li on glup ili gluv?
– Priznajete da zarađujete novac ubijanjem ljudi? – trepnuo je nekoliko puta kao da je pokvaren. Ma šta je njemu?
– Naravno, ponekad ih i mučim, ne mogu samo hladnokrvno da ih ubijem, to ponekad nije pravedno a i, priznajmo, nema tu zabave.
– Vi to radite iz zabave?
– Ne, nego zato što su loši ljudi zlikovci, silovatelji, ubice, nasilnici a neki su samo kolateralna šteta, moram da upotpunim priču – ne mogu ubiti samo glavnog negativca i završiti priču posle dva poglavlja.
– Priču? Čime se vi bavite, gospođice Daglas? – napokon se oglašava mlađi detektiv. Dobro je, ume da priča.
– Pišem kriminalističke romane. „Gospođica Luda“ – istaknem ponosno. – Znam, znam, ime mi je ludo, ali u moju odbranu bila sam šašava tinejdžerka kad sam počela sa pisanjem, nisam baš očekivala da ću se proslaviti – izdeklamujem vedro i odjednom se začuje glasno TUP.
– Je li se on to upravo onesvestio? – pogledam u starijeg detektiva koji leži na podu. Jednostavno je pao.
– Jebote, nisam znala da sam toliko poznata, definitivno moram da tražim veći procenat zarade od izdavača.
Mia
– Nikad, slušaj me dobro, nikad više nećeš pipnuti nijednu ženu – nagnuo ga je preko ivice mosta spreman da počini prvo ubistvo u životu.
– Mia!!!! – glas moje majke se prolomi celom kućom.
– Jebote kevo, koji ti je đavo? Hoćeš li da me ogluviš? – okrenem se besno u pravcu vrata moje sobe. Gde je ona uopšte? Kunem se da je glasnija od trube.
– Pripazi na jezik, gospođice, i silazi dole imamo goste! – vikne još glasnije, ako je to uopšte moguće.
– Ne mogu, upravo se spremam da bacim tipa sa mosta! – okrenem se ka laptopu.
– Baciću ja tebe, silazi dole!
– Isuse, ala je naporna – prevrnem očima.
– Pa Vejde, izgleda da imaš sreće, poživećeš još malo – sačuvam otkucan tekst i sklopim laptop. Bolje da odem do majke.
Ne mogu da verujem, zar opet? Prevrnem očima i siđem niz stepenice.
– Mia, ovo je moja nekadašnja kolegInica sa posla Tina, a ovo je njen sin Sem – majka mi ljubazno predstavlja goste. Moja majka je bivša manekenka koja i dan danas izgleda mrak, a ja sam naravno lepa na nju, međutim ova njena koleginica je ispeglana, toliko je zategla lice da ne može da se nasmeje kao ljudsko biće. Podseća me na karikaturu, a njen sin? Pa on je čist gej. Kako znam? Moj najbolji prijatelj je peder, ili gej kako kažu u Evropskoj Uniji.
– Drago mi je, ja sam Mia, jedinica i ponos moje drage i prelepe majke – nabacim veštački osmeh i izludim majku. Šta? Ti si me zvala?
– Sedite molim vas – moja majka ponudi i svi se smestimo.
Sranje, koliko je sati? Skoro će pet, obećala sam koleginici da ću je menjati na kratko, moram da se rešim ovih ljudi za deset minuta. Misli, pišče.
– Kako vam se dopada grad? – pita moja majka.
– Miran je, nismo mogli više da izdržimo u Los Anđelesu, tolika buka – Tina zamahne veštačkim noktima, ako ne pripazi iskopaće nekome oko.
– Seme, kako fakultet? – pita ga moja majka.
– Odlično, upravo sam diplomirao – kaže Sem piskutavim glasom i odmahne rukom kao majka. Lažno se zakašljem da prekrijem smeh a majka me izrebri pogledom.
– Šta si studirao? Modni dizajn? – pitam vedro.
– Da, kako si znala? – oduševljen je.
– Tvoja garderoba govori sama za sebe – koja je usput više ženska nego muška.
– Hvala, sam sâm je sašio.
– Naravno da jesi – nasmešim se.
– Seme, Mia bi mogla da ti pokaže grad? – moja majka se naravno ubacuje. Volim moju majku ali ono za manekenke i pamet je totalna istina, dobro poluistina u njenom slučaju.
– Voleo bih to, usput bih mogao da ti dam par saveta o izboru garderobe – odmeri me tip onako s visoka.
Stvarno? Kači se sa mojom omiljenom duksericom? To mi je duks za pisanje, donosi mi sreću i inspiraciju.
– A ja ću ti zauzvrat pomoći da pronađeš dečka – tùšē.
– Mia! – vikne moja majka.
– Molim? – manekenka i njen sin izbulje uči.
– Moj sin nije gej – počastila me, pa rekla bih sa namrgođenim izrazom lica ali ne vidi se od previše botoksa.
– A ja sam još uvek devica – zatrepćem i ustanem.
– Moram da idem, bilo mi je drago što smo se upoznali, nadam se da nećemo skoro ovo ponoviti – namestim lažni osmeh i odem u svoju sobu.
Povodadžijski podvizi moje majke su upravo postali očigledni, ranije su bili suptilni, ali danas? Potpuna katastrofa.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Poništenje
900 rsd1. DRSKA
Alisa Benet
Mrzim kad ljudi bulje u mene, čovek bi pomislio da sam dosad navikla ali ja i dalje to mrzim. Treba mi odmor, premorena sam i iscrpljena od fotografisanja, od ludih obožavalaca, društvenih mreža i bizarnih poruka. Ostavila sam dečka, promenila grad, ofarbala svoju plavu kosu u tamnocrvenu boju i ozbiljno sam rešila da zasnujem porodicu. E sad to će biti problem jer nemam dečka ali čvrsto sam odlučila da nema više vezica u mom životu, želim pravu vezu, po mogućstvu sa nekim ko je zgodan, lep, šarmantan i najbitnije da ima dobru dušu, padam na muškarce sa velikim srcem. To je moj plan, nadam se da će uspeti.
– Lea – mašem svojoj prijateljici koja me isprva ne prepoznaje.
– Alisa? Ne mogu da verujem da si konačno odlučila da se prefarbaš u crveno – ljubi me sa oduševljenjem. Oduvek sam želela sa budem crvenokosa ali nikako se nisam usuđivala.
– Jesam, izgledaš neverovatno – za ženu koja je rodila dvoje dece izgleda fantastično.
– Hvala, klinci me održavaju u formi. Da čujem, otkud ti ovde?
– Trebala mi je promena – priznam.
– Koliko ćeš biti ovde?
– Dugo, razmišljam da se zaposlim.
– Ti imaš posao, i to preplaćen – zinula je u čudu. Da, tu reakciju sam i očekivala.
– Ha-ha, pa dosadio mi je, menjam profesiju.
– U šta? – zeza me.
– Diplomirala sam ekonomiju, valjda to nešto znači.
– Evo meni treba knjigovođa, mogu da te zaposlim.
– Prihvatam – odgovorim oduševljeno.
– Molim? – iznenadila sam je. Izgleda da nije mislila ozbiljno.
– Želim nešto da radim.
– Od devet do pet? – i dalje se čudi.
– U pravu si, i da se ne lažemo, radno vreme mi ne odgovara.
– Ti nisi normalna, evo možeš povremeno da radiš kod mene ali dok se moj knjigovođa ne oporavi.
– Može – prihvatim ponuđeno.
Lea je upravnica sirotišta, ženi koja se trudi da tuđoj deci obezbedi sve što je potrebno za život, treba joj odati priznanje.
– Hajde sad, da čujem sve o tvom glamuroznom životu – nasmešila mi se i naručile smo piće.
Nakon razgovora sa Leom javila sam se svojoj rođaki Moniki, poludela je i naredila mi da dođem kod nje. Morala sam da je odbijem jer sam u potrazi za stanom a večeras izlazim. Nakon što smo se dogovorile da u nedelju dođem kod nje i upoznam njenu porodicu i supruga, rešila sam da izađem. Znam da je utorak veče ali nostalgična sam, nedostajao mi je ovaj grad.
Džastin Vun
Smorio sam se, treba mi seksualna partnerka i to što pre. Luna je otišla pre dve nedelje, nije bila loša ali rekao sam joj nekoliko puta da sam emocionalno nedostupan, zašto je ženama toliko teško da to prihvate?
Mrzim da izlazim sam, ranije sam stalno bio sa Stivenom i Leonom, ali oni su izlaske okačili o čiviluk i provode večeri u svojim domovima, nije baš da mi je jasno ali poštujem njihove odluke, uostalom partnerke su im dobre žene.
Nakon dva dosadna sastanka napokon sam mogao da odem u svoj stan. Po navici skidam sako i idem pravo do frižidera, zavisnik sam od ceđenih sokova a moja domaćica, gospođa Smit, je žena mojih snova, sa dvadeset godina više od mene ali opraštam joj jer ne mogu da živim bez njene kuhinje.
. . .
– Džastine…
– Pjer – rukujem se sa vlasnikom mog omiljenog kluba. Pjer ima pristojno mesto na kome nalazim pristojne partnerke.
– Tvoj sto? – pita me po navici.
– Ne, biću za šankom – odlučim u poslednjem trenutku.
– Ako se predomisliš, samo mi javi.
– Hvala ti.
– Nema na čemu. Pozdravi Leona i Stivena.
– Hoću.
Pjer se povlači i ostavlja me samog.
Bacio sam pogled ka šanku i ugledao dugonogu crvenokosu. Lepo, kosa joj je prava ali uvijena na krajevima, nosi belu haljinu koja je kratka ali ona izgleda da zna kako da se namesti u njoj. Volim žene koje znaju kako se pravilno nose kratke haljine, da ne otkrivaju ono najbitnije. Spremao sam se da joj priđem ali me je preduhitrio neki crnokosi tip. Otišao sam na sam kraj šanka i gledao kako joj tip naručuje piće.
Stavila je ruku na svoj vrat i zavrtela jednom glavu. Možda je samo umorna.
– Smem li da pitam šta tako lepa dama radi sama? – odvalio je takav kliše da mi ga je bilo žao.
– Ovo je slobodna zemlja – odgovorila je i okrenula se ka njemu. Kunem se da je držao otvorena usta oko šezdeset sekundi. Hm, to je interesantno.
Crvenokosa se zatim vratila u prvobitni položaj.
– Ti si…
– Najlepša žena koju su video, znam – upala mu je u reč.
– A ti si očigledno oženjen – dodaje samouvereno.
– Šta… Odakle ti to? – pita je pomalo smeteno.
– Videla sam kad si skinuo burmu i stavio je u džep.
– Nadam se da ti to ne smeta – nakezio se. Budala ne shvata.
– Zapravo, smeta mi, ja sam prelepa mlada slobodna žena koja može da ima muškarca kojeg god poželi, zašto bi, dođavola, gubila vreme na oženjene švalere? – ponovo se okrenula ka njemu i morao sam da se nasmejem njegovoj faci. Mala zna gde da udara.
– Znaš, veoma si…
– Bezobrazna, znam, a sad briši – ispalila je i nasmejala me.
Mislim da je hteo još nešto da kaže ali je odustao. Pičkica. Ovo bi moglo da bude interesantno.
Kandidat broj dva bio je neki plavušan, koji joj je prišao ležernije i opušteno, on je tobož faca. Naručio joj je piće i tad sam video neki pogled koji je uputila šankeru, hm.
– Da li se znamo? – pita je, kao nonšalantno.
Bože, ovi idioti blamiraju muški rod.
– Ne bih rekla.
– Mogu da se zakunem da smo se negde već sreli – bio je uporan, kao da zaista veruje u to.
– A ja mogu da se zakunem da nismo.
– Zanimljivo, ja sam Bred – seo je pored nje.
– Fiona.
– Jesi li za društvo, Fiona? – nabacio je toliki kez da sam pomislio kako će se raspolutiti.
– To zavisi od društva.
– Šta kažeš na mene?
– Kažem da koristiš previše gela za kosu, tvoj parfem me prosto guši i imaš crveni ruž na kragni košulje.
Ova kao da je Šerlok Holms. Možda je pandurka ili detektivka? Ne, ima previše nežnu kožu, vidi se da vodi računa o sebi.
– Nije se oprao.
– A ja sam od juče, laku noć, Bred – njen stav je bio jasan, odjebi. Moj tip žene.
Bred je popio piće i produžio dalje.
Kandidat broj tri je bio neki nabildovani čikica, možda nije baš čikica ali je stariji od moje crvenokose. Šta li će njemu reći?
– Piće za damu i mene – obratio se šankeru a on je pogledao crvenokosu. Hm, pretpostavljam da joj on ne sipa pića, mala zna kako prolazi u barovima.
– Lepa haljina – odmerio je natenane.
– Hvala.
– Sama si? – pita je dok joj bulji u noge. Koji kreten.
– Nisam.
– Ne? Ko je sa tobom?
– Moj izmišljeni prijatelj – odgovara crvenokosa i ponovo me nasmeje.
– Ha, ha – nasmejao se i čikica.
– Pa gde je on? – pokušava da bude duhovit.
– U mojoj glavi, očigledno – bravo mala.
– Nisi raspoložena za društvo?
– Nisam raspoložena za tipove koji mi bulje u noge i sise – okrenula se prema njemu i malo se promeškoljio.
– Ima šta da se vidi.
– Naravno da ima, zar ne treba da ideš negde? Da dižeš tegove ili nešto tome slično?
Obožavam ovu malu.
– Obožavam žene sa dugim jezikom.
– A ja ne volim starije muškarce sa više mišića nego pameti, prijatno.
– Nije ni čudo što si sama – frknuo je i otišao. Razmenila je osmeh sa šankerom i on joj je dao kafu. Ko pije kafu u ovo vreme?
– Zabavljaš se? – rekla je glasno i u sledećem trenutku se okrenula ka meni.
Jebote, kao da mi je poslala duž šanka jedan šok. Prelepo aristokratsko lice sa pravilnim crtama, usne pune i sočne, premazane crvenim kurvinskim ružem, oči iscrtane crnom bojom… nije ni čudo što privlači muškarce poput magneta, žena je apsolutno i jebeno savršena.















