• (0)

    Priče od čudesnih reči

    450 rsd

    BROJANICA

    Pile smo kafu. Jasna je ustala da dohvati kutiju sa šećerom. Na grudima joj zaigra zlatan krstić. Kad se to promenilo, pitala sam se.

    Odrasli smo bez verovanja. Većina nas iz vojnih solitera na Banovom brdu. Rasli smo bez običaja i rituala. Osim ako neko nije imao baku koja je u džepu svog krivo-pravo štrikanog prsluka sakrila zvonce za Vrbicu, šarena jaja, priče za laku noć i mnogo, mnogo nežnosti. Zlatna refleksija sa krstića igrala se po plafonu. Odjednom sam se svega setila.

    Bila sam ljuta. Na sebe i sve one koji su me nagovorili da usred decembra dođem na more.

    – Uživaćete na suncu – rekli su.

    More sivo kao razliveno olovo, neba nema. Oblaci uronili u vodu, pa kiša pada iz mora.

    Sivilo se uvuklo u odeću, kožu. misli. Bujice su nanele crveno blato na pošljunčane staze. Očajne mame, koje su ponele štikle i viklere išle su okolo kao pokisli vrapci. Deca se porazboljevala.

    Moj mali sin je dobio temperaturu.

    – Poslaću vam medicinsku sestru – rekao je doktor.

    – Nikako. Snalazim se.

    Moj stariji sin je spavao sa svojom plišanom kornjačom. Malog sina sam ljuljuškala u naručju. Čelo mu je bilo vrelo. Noć se vukla kao pokvaren sat. Vetar je lupao po šalokatrama, povijao je gole grane. Senke su šarale kroz staklena vrata i na zidovima pravile zastrašujuće slike. Razapela sam peškir preko vrata.

    Damari su mi udarali iza očiju. Nikad me ovoliko nije bilo strah. Prozori su bili zamagljeni i soba je bila ispunjena nekim mlečnim, gustim vazduhom. Mogla sam da ga opipam. Skinula sam pelene koje su se treći dan sušile na razvučenom kaišu mog bademantila. Ali nije bilo bolje. Nikad se nisam osećala tako napuštenom. Ostavljenom.

    Na vratima se pojavila neka senka. Sva sam ustreptala. Kvaka se pomerala. Vrisak mi se zaustavio u grlu. Časna sestra se ukopala preda mnom. Bela uštirkana kapa joj je pokrila lice. Prva misao koja je pronašla put u mom zaleđenom mozgu je da liči na opaticu iz filmova Luj de Fina.

    Grč iz grudi se razliva, penje i izleće, kreštav, neprirodan, pomalo histeričan smeh. Preplavi me sram, pokušavam da suzbijem novi nalet smeha. Ali, iz grudi mi se ote jecaj. Ridala sam. Hodala sam u krug po sobi i držala svog malog sina u naručju. Ljuškala ga, ljuljala, drmusala.

    – Svima ću sve da kažem! I mom mužu koji je sad našao da pravi lukobran u Libiji. I njegovoj majci koja me je nagovorila da dođem ovamo. I mojoj majci koja me je savetovala da im se ne zameram. Moj mali sin je počeo da plače. Pružila je ruke da ga uzme. Ja sam uzmakla kao da će mi ga oteti. Rvale smo se. Prva sam se predala.

    Iz kupatila se čuo šum tuša. I razdragan smeh mog sina. Ubod ljubomore prođe mi kroz srce.

    Igrao se na krevetu, golišav kao valjuška. Prstićima je dodirivao rub njene kape. Iz pojasa je izvukla brojanicu, Na kraju se ljuljao mali krst od mjedi. Moj sin je bio očaran.

    Otvorila je prozor, vetar je uneo miris mora. Čulo se samo meko i spokojno disanje moje dece.

    Spustila sam kapke da rasteram trunje u očima. Sigurno sam zaspala jer kad sam ih otvorila soba je bila puna sunca. Ona je sedela na drvenoj stolici pored mog kreveta. Lice joj nisam videla, samo lepe, graciozne ruke skupljene na krilu.

    Odsjaj plavog neba na prozoru, miris dozrelih limunova, eho otkucaja naših srca stvorili su neku čudnu povezanost. Duše su se dodirnule nošene nekom tajanstvenom snagom. Duše žena iz različitih svetova koji su se na čas dotakli. Zagrlile smo se.

    Ne znam sme li se to, ali ja poljubih njen meki, nežni, beli obraz.

  • (0)

    Voleo sam Moniku Levinski

    810 rsd

    Prvo poglavlje

    I

    Naravno da se sećam prvih trenutaka susreta s Verom, svakog pa i najsitnijeg detalja. Bile su to još one godine kada me je bilo moguće nagovoriti odem na nekakvo književno veče, „dešavanje“ ili slično sranje. Tada, tog studenog zimskog februara, u tom smislu sam dotakao dno, dovukli su me, naime, čak se i ne sećam ko, na promociju knjige daljeg rođaka, koji je u samizdatu objavio osnovnoškolske pričice. Bio je naporan a preduzimljiv čova, koji je za izdanja svojih tomova sabrao po dvadeset i više „sponzora“. Ne znam, možda je tako nešto moguće samo u Gorenjskoj, tom otelotvorenju slovenskosti.

    Matorci su izgradili kuće, otplatili stanove, a kada zanemoćaju, odvezu ih tamo preko, na primer u kompleks blokova Tabor, da tamo u nekom staračkom domu što pre crknu. U nedelju, na maloj misi posle ispovesti, prime dve-tri Zdravo Marije i jedan Očenaš, i ćušnu evro-dva u kutiju ili poslužavnik za priloge i gotova stvar.

    Da skratim, našao sam se u nekakvoj sali obližnjeg staračkog doma, i sve je već bilo spremno za književno veče. Rođak se na užas svoje supruge skroz maskirao u Krjavelja i situacija je bila više nego komična. U tom domu za invalide, kojih je u gorenjskem kraju naročito mnogo, vladao je poznati kiselkasti smrad vlažnog raspadanja i smrti. Starci i starice su sedeli za plastičnim stolovima sa svojim ručicama i tankim nogama nabreklih vena, s onim otužnim licima predanosti, kada već i po kazaljkama na satu tačno znaš da je čas poslednjeg obračuna tu. U stvari, nema se šta napisati o tome šta se tamo čitalo, stolovi su jedva izdržavali onoliko jelo i piće. Tokom promocije dvaput sam izlazio na puš-pauzu, nisam mogao sve to da podnesem. Ničeg impresivnog nije bilo napolju, ali ipak sam iza kamenih stubova pored raznih izvođačâ primetio malu, ljupku plavojku, koja je vodila priredbu zajedno s ostarelom nastavnicom slovenačkog. Isprva sam pomislio, šta zaboga radi ovde? Imala je lepo tkanu odeću, sa čipkama svetlih boja. U svoj toj gomili kandidata za pakao ili raj, nije bilo moguće ne primetiti njeno lepo lice, pravilne crte, elegantne pokrete i sjaj njenih očiju boje lešnika. Ustala je kada je bio kraj mučenja, mala i brza. Bilo mi je svega dosta i otišao sam do svog automobila.

    Jedno od prokletstava te selendre jeste da svi svakoga znaju ili misle da znaju, i onda svaki čas sretneš nekoga ko je pročitao tvoju knjigu na osnovu čega misli da ima pravo da ti se obrati. Tako je bilo i tada, ali nije me bilo briga. Plavokosa je bila prelepa u svojoj zreloj krasoti, možda malčice previše krhka za moj muški ukus, nikakvih baroknih oblina. Naprosto me je očaralo to njeno gotovo savršeno ljupko lice filmske zvezde, ništa drugo.

    Poštovani gospodine pisac taj-i-taj, pitala me je, da li biste jednom došli da nam čitate i predstavite neku vašu knjigu?

    Iznenadilo me je da zna moje prezime, ali to je jamačno bilo zato što je – kao što mi je kasnije rekla – radila u jednoj od obližnjih biblioteka. A već tada, ako se ikako moglo, eskivirao sam književne nastupe, priredbe, čitanja, recitacije i deklamacije. Malo zbog toga što ne umem dobro da recitujem, ali pre svega zbog treme i tog bednog osećaja tokom čitanja da su mi reči pogrešne i to mnogo. Naravno da nikada nisam ni očekivao da ću od knjige dobiti nekakav sitniš a kamoli pristojan honorar. Većinu knjiga sam štampao o svom trošku kod malih, nepoznatih izdavača. Kao i svugde, i u književnosti i izdavaštvu postoje klanovi. I ako nisi bio unutar klana, onda si gotov. Ni sâm ne znam kako je nekom od izdavača uspelo da bibliotekama proda nešto primeraka mojih knjiga koje su u rukopisima odbijali u svim redakcijama. Odbio sam je prilično hladno i osorno, i kasnije smo se još dugo smejali na račun našeg prvog susreta. Muškarac od slame njenog života, iz njenog drugog života, samo za fasadu, Potemkinov šofer i biznismen, te večeri je izjavio da ću tek da zažalim zbog svoje arogancije. Bio je i te kako u pravu.

    Kada sam je kasnije upitao zašto ide da čita starcima, ljudskom tehnološkom višku, koji su šutnuli u domove za umiranje, preostalim još iz Ozare, lepo mi je objasnila.

    Sa starcima se osećam tako mlada i lepa, pa čitam njima, čitam im iz Čarobnjakovog šegrta.

    Jadni matorci, pomislio sam.

    A oni mentalno zaostali su nekako čiste duše, nemaju ono što imamo mi. I njima čitam, na primer iz knjige Moj otac, socijalistički kulak. Joooj, kako se smeju od srca.

    Jadne lujke, opet sam pomislio.

    Bio je hladni dvadeseti mart, pukim slučajem sam u rancu imao jednu svoju knjigu, ne znam, zaista ne znam šta me je nagnalo da sam je sutradan zajedno s imejl-adresom poslao u njenu biblioteku. Znao sam samo njeno ime. To je bio početak pada u zamku, luda plovidba, koja me je gotovo koštala života. Najverovatnije je istina u tome da joj knjigu – samo da nije bilo ljupke ljušture, tog detinjastog i oku ugodnog lica pravilnih crta, dušu dalog za portretne fotografije – ne bih ni poslao. Na fotografijama dostupnim na internetu, mogla se videti kao nekakva gorenjska Ita Rina. Istinski lepa i privlačna. Posle svih debakala koji su bili za mnom, posle svih usamljenih nezadovoljenih žena, koje u većini nisu bile ni bleda senka plavokose, obradovalo me je kako mi se brzo zahvalila.

    Danas tako živimo, nema više onih lepih dugih pisama, pisanih olovkom, nema više ni lepote iščekivanja, reči samo sevaju i piče po ekranu, nema više osvajanja i ljubavnih sastanaka, samo neke brze veze, slično kao kod hrane i svega ostalog. A jeste ponekad zgodno i kad je brzo. Mogao bih sada da od reči do reči da citiram ta prva dopisivanja, čak sam jedno vreme ih čuvao na disketama, ali to ne bi imalo nikakvog smisla.

    Bukovski je s onim svojim da je za dobru jebačinu potreban alkohol mnogo više u pravu od Milera. No, polako, tek smo na početku.

  • (0)

    Trinaesta priča

    720 rsd

    DOBRO VEČE

    ili Priča i njen sluga

    Kada su se pojavili prvi televizori, moj tata je odmah kupio jedan na kredit. Bio je to nekakav skromni aparat miš-sive boje, marke „RR“ iz Niša, koji je prenosio samo crno-belu sliku, ali nam to nije nimalo smetalo, jer su u to vreme sve emisije i bile isključivo crno-bele. Da nam je neko tada rekao da će se sva ta čudesa, i to za jedva desetak godina, videti i u svojim prirodnim bojama, mislili bismo da je načisto poludeo. Program je počinjao (jedan jedini, klinci mi ne veruju da je bilo tako, a koji se emitovao za celu zemlju) tek oko pet posle podne, i pre i posle toga se sa ekrana mogao čuti samo šum i nekakva brljotina od slike, koju smo zvali „pirinač“. Tek kratko vreme pred početak emitovanja, možda pola sata, možda i manje, pojavljivao se na ekranu znak Jugoslovenske Radio Televizije, skraćeno – JRT, u obliku kruga i s nekakvim geometrijskim aplikacijama, i koji je služio valjda da se gledaoci psihološki pripreme za nadolazeće čudo, a takođe i da se proveri slika. Aparati su, naime, u to vreme imali dugmiće za ručno štelovanje visine, širine i položaja slike, kvaliteta tona i fino podešavanje frekvencije, a krug je valjda bio idealan etalon za tako nešto.

    U našoj maloj kuhinji, od prvog dana se okupljao čitav komšiluk, ne samo iz naše, već i iz okolnih zgrada, da vidi kakvo je to čudo, da čuje šta ima novo u zemlji i svetu, da ima o čemu da priča kasnije, kada ode kući i sutradan na poslu. Znalo je u tih dvadesetak kvadrata da se nakupi i po pedesetak dobrih, znatiželjnih i začuđenih ljudi (više nego danas na dve prosečne književne večeri, više nego na tri koncerta klasične muzike), koji su virili jedni drugima iza ramena; većina njih je stajala, jer nije bilo mesta da se unese toliko stolica. Dolazilo se neposredno pred Dnevnik, ili nešto ranije, ali te prethodne emisije nikome nisu bile posebno zanimljive i onda bi svi u glas razgovarali i nadvikivali se, kao u kakvom predvorju skoro nadolazećeg raja.

    Tišina je nastajala tek s početkom crtanih filmova, koje su deca, posedala po linoleumu, gledala radujući se, i tako se od silne sreće i radosti smejala bukvalno svemu, dok su se odrasli iščuđavali kako to da miš i mačka pa govore („Ali to su nacrtane životinje“, rekao bi neko), kako onda trče ako su nacrtani, i još koječemu. Sve je to zaista i bilo čudno, čudno je i danas, samo što smo se navikli.

    Posle dnevnika su obično išle neke igrane emisije, od kojih sam ja zapamtio samo one predivno blentave serije s Mijom i Čkaljom, kojima smo se tako slatko smejali i danima zatim prepričavali jedne te iste gegove i opet im se smejali po sto puta iznova i iznova, jer prosto nisu mogli da nam dosade.

    Glavni događaj je ipak bio Dnevnik. Dok je on išao, svi su ćutali. Čak i deca koju u međuvremenu nisu poslali na spavanje. Dnevnik je bio prozor u svet. Zamena za prela i posela, na kojima se pričalo i slušalo šta se sve novo u međuvremenu dogodilo, ko je kome preorao među, obrao voćnjak ili preoteo ženu; isto to, samo ne u njihovom selu, nego u zemlji i u svetu. Jedini trenutak kada bi se tišina prekinula bivao je na samom početku, kada bi voditelj, ozbiljan i ceremonijalan kao na dodeli ordena rada sa srebrnim vencem, rekao: „Dragi gledaoci, dobro veče!“ Vasceli komšiluk bi na to uglas odgovorio onako kako su ga čitavog života učili, onako kako dobar domaćin odgovara drugom domaćinu kada ga sretne na pustom drumu, poznavao ga ili ne, onako kako je vazda bilo red. Horsko „dobro veče“, zaplovilo bi vazduhom, ispunjavajući svaki ugao naše male kuhinje, da bi namah ponovo ostala tek tišina u kojoj je Branislav Surutka golicao našu radoznalost. U tim trenucima, više od svega na svetu, želeo sam da i ja jednog dana, kad porastem, postanem voditelj televizijskog dnevnika, da prvi na svetu znam gde je sve bio i šta je sve rekao Tito, a šta Bakarić, koliko je golova dao Šekularac i hoće li sutra biti kiše. A najviše od svega, želeo sam da izađem pred ljude i poželim im dobro veče, i svi da mi uzvrate, kao što i dolikuje.

    To vreme je prošlo. Danas svaka kuća ima televizor, mnoge i po dva, pa i više komada, ali niko više ne razgovara sa njima. Programima se ni broja ne zna, i svaki od njih ima po nekoliko dnevnika sa različitim nazivima, ali nijedan od njih više ne gleda čitav narod jedne lepe i napaćene zemlje koja više ne postoji, okupljen po kuhinjama i kombinovanim sobama onih koji su malo manje siromašni od ostalih.

    To vreme je nepovratno prošlo, kao što svako vreme uvek i neumitno prolazi. I sve što nam se dešava, svaka reč, događaj, promena, vetrić ili kišna kap, ni svesni ne stignemo da budemo da nas je to baš snašlo, a već je postalo prošlost. Sadašnjost je tek puka iluzija, sve je prošlost, čak i ono što će se tek desiti, znamo da će neumitno proteći. Iza svega ostaju samo priče. A priče ostaju taman onoliko koliko traje sećanje na njih. Kada nestane sećanja, nestane i priča, izgubi se u vrtlogu vremena da luta od jednog do drugog odjeka, kao neprekidni šum prošlosti, koji čujemo tek u besanim noćima okupanim kišom koja spira dušu.

    Poneka priča naleti na pravog slušaoca, klizne mu neprimetno u uvo, zavuče se ispod očne jabučice i ostane tu zadugo. I taj i takav slušalac, malo po malo, počne da prenosi priču dalje, kao virus. Premetne je kako njemu odgovara, koliko ume i kako misli da treba, ulepša ponekad, ponešto doda, nešto i oduzme i krene da je širi. Od jednog do drugog, dok se ne zapati ponovo na nekom drugom mestu, kod nekog drugog čoveka sklonog slušanju, pamćenju i pričanju. Kod nekog ko će takođe nastaviti da prenosi virus.

    Neka od tih priča zarazi i posebnu vrstu ljudi, one koji su već oboleli od jedne druge vrste teško izlečive bolesti. Vrstu koja piše. I onda priča takvom čoveku sklizne niz kožu, pa preko prstiju pređe na papir, prođe zatim kroz štamparsku mašinu, smesti se među korice, pa krene među ljude.

    Ljudi koji zapisuju priče najviše vole da petljaju po njima. Da ih ispravljaju, dorađuju, prepravljaju. Da menjaju. I njihova verzija priče, ona koja završi u koricama, ostaje konačna. Nije se dogodilo ono što se zaista dogodilo, već ono što je ostalo zapisano. Ukoliko je zapisivač promene vršio kako njemu odgovara, priča ostaje tu gde jeste, mrtvo slovo na papiru. Ali, ukoliko su te promene izvršene onako kako odgovara priči, i ona ostaje da traže duže. Što je zapisivač bolje ovladao svojim zanatom, time i taj pričin život postaje sve duži. Poneke priče traju vekovima, poneke i duže. Zavisi to i od same priče, ali i od zapisivača. Od njegovog znanja, veštine i posvećenosti priči koju zapisuje. Jer priči mora da se ugađa, da joj se čini po volji. Jer, baš kao modist ili frizer, i zapisivač mora obući i urediti priču baš prema njenoj meri. Ne valja debeloj priči tesno odelo, ne priliči staroj moderna frizura. Zapisivač koji se uznese i pomisli da je veći od same priče, osuđen je na kratak vek, i pričin, ali i svoj. Onaj pak, koji joj verno i pošteno služi, kao strogom ali voljenom gospodaru, može se nadati da će priča nadživeti i zapisivača i ljude koji je čitaju, i knjigu i korice koje je skrivaju, da će putovati dugo od jednog do drugog čoveka kroz vreme i čuvati uspomenu i na događaje i na njihove junake. I na njenog poniznog slugu, koji je imao čast i sreću da se nađe tu kraj nje, baš kad je trebalo, i da je zapiše baš onako kako je trebalo.

  • (0)

    Teško u glavi

    1.090 rsd

    Ispod belog prekidača

    Ispod belog prekidača
    ležiš i pokušavaš da zaspiš
    u prvim danima zimske idile
    ili se polako uvlačiš u čauru
    U iščekivanju prve naznake proleća
    dalekog hiljadama svetlosnih godina

    Ali u ovom gradu odavno nema proleća –
    govore glasovi koračajući trotoarom
    A zašto ovaj grad smrdi? –
    upita jedan od njih

    Dok korača pitanje
    sa upitnicima i uzvičnicima u zagradi
    nema eha jer kontejneri
    na glavnom gradskom trgu
    grcaju u obilju smeća
    To ponekad se naziva
    ljubav i sreća

    20.12.2009. 17.45 h – 17.54 h nedelja

    Kaktus

    Ostavljaš samo zemlju i trunje
    rastresitog humusa
    sa grudvom bodljikavog krastavca
    i smrdljiva sedišta sa košpicama
    i omotima od kartona
    u brazdi sivog atoma

    21.01.2011. petak 5.04 pm – 5.07 pm

    Dok okrećem pedale

    Bezlično je dok se topi belo
    sliva se niz obraze i šake
    točkovi se okreću
    vozim i polazim
    a prolazim do zaborava

    Stope u belom i slova smera
    New York ili beton predgrađa
    sivo-bela šema
    smeši se sa okna
    dok pogled se baca

    U svetu snova i ta mogućnost postoji
    negde ispod pokrivača
    belog kao belo na krovovima
    kao belo u očnim dupljama
    kao belo u lobanji
    kao belo kada pogled pada
    na teme iznad neona
    uglavljenih u srž betona

    28.12.2009. 21.54 h – 22.00 h ponedeljak

    WC lady

    Film se nije završio
    čemer koji traje
    poznajem ga
    i sve ono što me još čeka
    beskonačne rasprave
    pljuskovi
    kapi opaljuju po koži

    a baba na ulazu WC-a
    ima divnu plavu kosu –
    nekada je igrala balet.

    00.31 h – 00.37 h 20.03.2018. utorak

    Komadanje

    Dok nestajem monotono u okviru dosade
    Oivičen noževima bodljikave žice kaveza
    Ostavljam nagost da trune u okovima

    A tako me izjeda sluzavo zeleno
    Što živi u kutku prošlog vremena
    Ostavljajući krikove rana do odumiranja

    Ali nestvarna je misao slobodnog osmeha
    Dok nesvesno otkrivam strukturu utrobe
    U kojoj tajna u tragovima je skrivena

    Zato nestajem u otisku crnog pepela
    Obojenog strašću vatrene mistike
    Dok komada me dete preminulog stida

    24.10.2000.

  • (0)

    HoloFaust

    810 rsd

    NEUSPELI FAUST (sad s tranzistora piči Hoćemo Li Brate Zapjevati Miloša Bojanića; štrecnuvši se kao da mu se pričinio duh Tomasa Džefersona): Ček-ček-ček. Je l’ se kaže… joooj… je l’ se kaže tuzi il’ tugi?

    BABA RADMILA, naoko rasejana, bez preteranog oklevanja prvom glavom sleva: Piše se tuzi.

    NEUSPELI FAUST: Ma, zabole me dupe kako se piše! (šacuje je s prezirom) Pitao sam te kako se kaže.

    BABA RADMILA, zatečena: Isto… valjda.

    NEUSPELI FAUST, diskretno izvivši desnu obrvu: Jesi l’ sigurna?

    BABA RADMILA: P-pa jesam. Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano.

    NEUSPELI FAUST, za oktavu tiše: Sto posto?

    BABA RADMILA, prostodušno: Sto posto. Kad pre zaboravi Vuka Stefanovića?

    NEUSPELI FAUST: Šta vas dve imate da kažete na ovo? (otvoreno sarkastično) Živo me interesuje.

    BABA RADMILA, replicirajući drugim dvema glavama, maltene uglas: Nas dve se slažemo s Prvom Bočnom Radmilom.

    NEUSPELI FAUST, streljajući ih pogledom u dobrom duhu Gestapoa, sad već primetno izvijenih obrva, naizgled bezdušno: Sigurno? (zaustavivši disanje) Sad odoh po normativnu gramatiku… MATICE SRPSKE! (ne miče se s mesta; naizmenično blene u svaku ponaosob dok levim kažiprstom pravi tik kao da pokušava d’ istera mrvicu stešnjenu između zuba, očnjaka i prvog gornjeg pretkutnjaka; nakon tri minuta, podrugljivo) I nemo’ posle da bude ovo-ono, pa lale-mile, pa ono gistro ’nisam znala’, ili ’o, zar je moguće da je opet došlo do izmena u pravopisu’ – tačno ću vas sve podaviti.

    BABA RADMILA, ovog puta svim trima glavama: Ne beri brige, možeš da nam veruješ (za sebe, levom bočnom). Našô na meni da trenira strogoću. Ja, bre, u malom prstu imam sve izuzetke od sibilarizacije.

    NEUSPELI FAUST: Je l’ to ti nešto reče, il’ mi se učini?

    BABA RADMILA: Jok-jok, pričinilo ti se… (polušapatom) siledžijo.

    NEUSPELI FAUST: Tako znači? (matrona je u magnovenju zatečena, jer joj intuicija govori da ju je čuo, te pribegava lukavstvu: zapiljila se u ukrštene reči da izgleda zauzeto) Hmhm-hm, ne znam, brate, zvuči mi nekako šupački. Tuzi? Pf. Jebote, iza ove vitrine samo što nema živih Italijana… al’ ’aj’ da zasad zažmurim na jedno uvo, nego… što mi to malo bolje ne zašećeri ovu limunadu, je li-de, Radmila?

    BABA RADMILA, središnjom glavom koja je, u šta se tek imamo uveriti, van svake sumnje bez dlake na jeziku, dok su ostale kô vezane vreće: Preklani si mi zapretio da ni za živu glavu ne turim više od jedne kafene kašičice, da te šećer ne spiči u glavu; ionako si suviše lud. Vidi, ne bih da me pogrešno shvatiš, ovo su tvoje reči iz novembra dve hiljade treće na dve hiljade petu, a otad jedva da je prošlo 86 godina, baš u idući ponedeljak koji je te nedelje simptomatično pao u petak, jer je, navodno, vreme trostruko usporilo.

    NEUSPELI FAUST (munjevito strgavši jatagan sa čiviluka, na kome se, začudo, već bio nahvatao pristojan sloj paučine; s ekstatičnim sjajem u očima): Hja!

    RADMILA: Bog s tobom, dijete, što mi to odseče glavu? Je li to bonton?

    NEUSPELI FAUST: U, majku mu! Ti nisi kerber… ti si, znači, celim ovim tokom bila lernejska hidra… iiiiiiii! Prekrasno, sad će protok boleština koji ti kulja iz labrnje biti duplo učestaliji od optimalnog. E Darvine, Darvine, ti i tvoja evolucija. Eto dokle si nas doveo. Šta bi nam tek napravio da si bio duplo zagriženiji pozitivista?

    RADMILA: Pazi stvarno, ko bi i u najluđem snu pomislio da sam hidra? Celu mladost proživeh u uverenju da su tri mozga i šestoro očiju moj najdalji domet. U jednom momentu sam čak počela osećati i grižu savesti, maltene samoprezir; mnogi nemaju ni toliko. Šta ti je kukavičluk… A da bejah samo trunku kuražnija, voljna da iskoračim iz provincijalštine na koju me je ova olinjala farsa osudila. Kakav bi to kopernikanski obrt bio po moj, i tako impozantni svetonazor! Nego, što mi, duše ti, odseče glavu? Mogô si mi napraviti veću štetu nego korist. Tja (sebi u bradu, duhom odsutna). Noćas će miš i mačka spavati zajedno…

    NEUSPELI FAUST, zajedljivo: Zini da ti kažem. Mnogo si mi ti ljubopitljiva, znaš? Bolje gledaj kako ćeš sinu i snaji da se opereš zbog te četvrte glavudže, jer će sad sve više da nas košta; kad se provaljuješ od klope kao da imaš pantljičaru. A i ne znam kako ćeš zaspati večeras. Kô bog više nećeš moći ležati potrbuške i da ’oćeš. Uostalom, šta da ti radim, to i tako nije moj problem (podigavši noge na trpezarijski sto kao pravi razuzdani gringo, krajnje indiferentno). Ooo, Atila šmekeru, otkud ti u pola tri?

  • (0)

    Erotoman

    630 rsd

    Njega mnogi smatraju osnivačem ove varoši što hrli preko obala svojih reka ka dalekim prostranstvima kao da beži od same sebe, za koju su u davna vremena, upravo gledajući je s reka, putnici namernici govorili da iz daljine liči na napušteni kamenolom, a kada joj se približite na puškomet, na otkrovenje. Premda je to, da je taj znameniti despot i pesnik u duši, udario temelje ovoj varoši, samo donekle tačno. No, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju. Ali, kao ljudima od pera, obaveza nam nalaže da se nadalje ipak držimo činjenica, koliko god je to moguće.

    Koristeći svoje vladarsko pravo, iz kog, kao što znamo, proizilaze i sva ostala prava i beneficije, taj velikan učinio je golemu čast ovoj varoši time što ju je posvetio svetoj Bogorodici. Predanje još kaže da varoš skupa sa Jerusalimom i Svetom Gorom, čini Sveto trojstvo. U to ime, zahvalna pokolenja i danas kliču ime tog vladara. Gradski oci dodelili su mu čak i jednu ulicu; i to ne neku sporednu na periferiji, da pravi društvo proslavljenim piscima, narodnim tribunima iz tegobnih vremena i junacima iz ratova koji su našu prošlost učinili slavnom, već u samom centru varoši, gde se zlate imena državnika i vojskovođa i ponekog patrijarha; i ne neku običnu ulicu kakvih je na stotine, već pravi pravcati bulevar. U tom bulevaru danas se nalaze institucije od najveće važnosti za život varoši, a – što je značajno za ovu priču – među njima i jedna svakako najvažnija: Policijska uprava za grad Beograd.

    Od onih koji su imali nepriliku da posete to neveselo zdanje može se čuti da se u njemu službenici rasipaju po hodnicima kao izgubljeni, lupaju vratima kao da su u ludnici. Ali, istine radi, moramo reći, to je samo površan utisak, jer tu se danonoćno radi, bezmalo skapava na rešavanju teških slučajeva; armija vrednih službenika bdi nad našim mirnim snom, što svakako nije za potcenjivanje i pogotovo nije za šalu.

    Dakle, put nas je doveo u taj zloglasni dvadesetdeveti, kako je to zdanje kršteno u drugoj polovini prošlog veka, i kako ga i danas zovu poslenici „sedme sile“ i još pokoji varošanin obdaren dobrim pamćenjem.

    Prostorija u koju upravo stupamo nalazi se u suterenu; smrdljiva, vlažna i neprovetrena. Zaudara na znoj, kanalizaciju i jeftin duvan.

    Višečasovno ispitivanje okrivljenog Lazara Petrovića, zvanog Brando, mladića besprekorne biografije, koji se gnušao i od same pomisli na kriminal i nasilje, bližilo se kraju.

    Za razliku od mnogih koji su tu gostovali – a bilo je i nemalo onih sa zvučnim imenima, krupnih političkih zverki i sumnjivih biznismena, kojima su islednici bukvalno čupali reči kleštima – Lazar je bio na visini zadatka. Opširno je izneo svoju verziju nemilog događaja u kojem je bio glavni vinovnik, kao i čitav niz pojedinosti koje su mu prethodile. I što ga je i dovelo u ovako bedan i ponižavajući položaj, pa za svoje postupke mora da odgovara pred zakonom. Jer za to što mu je stavljeno na teret, ukoliko ne bude dokazao svoju nevinost, sleduje mu ozbiljna kazna, pa i višegodišnja robija.

    Izgledao je slomljen, gotovo uništen. Bez kičme i integriteta. Kao da se nešto od životne važnosti otkačilo u njemu i izmenilo mu fizički opis.

    Rukama se držao za stolicu. Ispred njega, na stolu, stajala je prazna čaša. S druge strane stola sedeli su islednici. Islednik broj jedan i islednik broj dva (tako su se predstavili, ne navodeći svoje generalije).

    Islednik broj jedan je visok i suvonjav, stariji, verovatno pred penzijom, promuklog glasa. Reklo bi se, nepoverljiv po prirodi. Katkad ima i filozofski izraz lica, ali zbilja retko.

    On je vodio ispitivanje.

    Islednik broj dva nešto je mlađi, tamnije puti. Zadužen je za snimanje razgovora, ne progovara. Kao da jedva čeka da što pre zbriše iz ovog memljivog ćumeza.

    I okrivljeni se umorio. Kako i ne bi, s manjim prekidima pričao je više od tri sata.

    Nije to stvar brbljivosti, za ono što je izgovorio treba imati hrabrost.

    Stotine njih što su dopali šaka ovom kužnom mestu, besramno su lagali, krivotvoreći istinu što su bolje znali i umeli, upinjali se iz sve snage da i najmanju sitnicu okrenu u svoju korist. Za razliku od njih, Lazar Petrović je govorio istinu bez ikakvih kalkulacija ide li mu to u prilog ili ne, i koliko može skupo da ga košta. Ne libeći se da pred inspektore iznese svu svoju intimu, otkrivajući čak i najtananije stvari o sebi, kao da je u njima video svoje potencijalne saveznike.

    Naivko, reći će neko.

    Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?

    No, vratimo se najpre malo nazad, na sam početak ispitivanja, da vidimo šta je to sve okrivljeni rekao u svoju odbranu, a zaključke ostavimo za kasnije.

    Kada je Lazar klimanjem glavom dao znak da je spreman, islednik broj dva uključio je mikrofon, potom pružio ruku ka uređaju za snimanje i pritisnuo odgovarajuću komandu.

    – Jedan, dva… Policijska uprava za grad Beograd, odeljenje za krvne delikte, 22. septembar 2017. godine, sati 10.30. Izjava okrivljenog Lazara Petrovića…

  • (0)

    Skrivena Europa

    630 rsd

    * * *

    Tog dana smo biciklom krenuli iz Fužina prema Rijeci, preko Gornjeg Jelenja. Popeli smo se na skoro 900 metara nadmorske visine pa se spustili do Rijeke, tu ručali i krenuli dalje na Ćićariju. Preko Matulja, sve na Vele Mune, Dane pa prema Buzetu! Taman sto kilometara po teškom terenu i uz prilično zahtjevne uspone i opasnu žegu. Mislim da sam popio bar deset litara vode toga dana, ne znam koliko piva.

    Ipak, nakon tih uspona, na kraju nas je dočekao spust u Buzet. Jedan od najpamtljivijih trenutaka u mom životu! Već pred večer, taman na kraju i snaga taj spust mi je predstavljao spas, nadu, dao neku novu moć. Tako se zadovoljstvo teško može staviti u riječi, nakon napornog pedaliranja cijeloga dana, doživjeti tako nešto, s vjetrom u leđa. Ipak, kako smo se približili Buzetu, tako je došlo novo razočarenje.

    Nismo mogli naći pogodno mjesto za prenoćiti! U gradu nije bilo šanse, a oko gradića nije bilo povoljnog mjesta gdje bismo mogli staviti šator i ležaljku između dva drveta. Sve smo obišli okolo, čak se i razdvojili u izvidnicu svak na svoju stranu da bi se razočarano našli i konstatirali da nema nigdje ništa.

    No, kako to obično biva u bezizlaznim situacijama, niotkuda se pojavio stranac i spasio dan! Starčić koji se tuda šetao nas ugleda, porazgovara s nama i uputi nas, prstom pokazavši na napuštenu kuću gdje nikome nećemo smetati i gdje nas nitko neće dirati. Taman izvan grada, malo dalje od ceste i znatiželjnih pogleda, s dva drveta za ležaljku, s velikom balom sijena na kojoj možemo sušiti odjeću, čak i sa stolom i klupama ispred kuće, gdje smo mogli sjesti i večerati kao ljudi, što već danima nismo imali.

    * * *

    Možete ići na put, a ponekad put može doći do vas. Preko Couchsurfinga sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, a neke sam ugostio dok sam živio u Vukovaru dvije godine. Jana je ostala najduže, čak tri dana i trudio sam se pokazati joj što je više moguće.

    Jana je taman proslavila sedamdeseti rođendan i častila se jednim malo dužim putem, prateći Dunav. Rekla mi je da neke puteve ne moramo mi sami osmišljavati, nego da oni već postoje, Dunav ih je ucrtao na karti. Nakon godina putovanja u mlađim danima, odlučila se skrasiti u okolici Barcelone, iako je zapravo iz Engleske. Kako joj duh putovanja nije dao mira, odlučila je krenuti iz Beča i otići do Crnoga mora, prateći rijeku koja i sama ima neki poseban duh, rijeku uz koju sam ja odrastao. Nije bilo lako ugoditi njezinoj znatiželji, ispitivala me je sve i svašta, od povijesti grada i područja, preko rata u Vukovaru pa do budućnosti koja tek slijedi, ali je htjela znati više i o mom obrazovanju pa čak i o mojim tetovažama ili o pravljenju bureka kojim sam je častio. Mislio sam si – tako izgleda i tako se ponaša pravi putnik. Znatiželjan je, sve što je novo to mu je dobro, to je privlačno i to želi istražiti. Mogu samo misliti koga je sve upoznala prije mene i nakon mene na tom dugom putu: svi ti gradovi, te ulice uz Dunav, sve priče tih ljudi koji sigurno već godinama negdje žive, znaju tajne prostora, skrivene kutke vremena, duh jedne neobične priče čuvane u kolektivnim sjećanjima.

  • (0)

    Odbačena

    900 rsd

    II

    Otac je očekivao važan poziv i pošto je morao da izađe na nekoliko sati, ostala je u kancelariji da dežura pored telefona. Nije bio prvi put da mu pomaže u letnjem periodu kada je bila slobodna od fakultetskih obaveza. Interesovalo ju je sve vezano za proizvodnju vina, mislila je da će se, kada završi studije, zaposliti u porodičnoj firmi i da će svojim radom doprinositi njenom napretku. Volela je Lázaro, volela je imanje koje su imali, nepregledne vinograde, male divlje plaže i ljude koji su je okruživali. Nije bila zlopamtilo, brzo bi zaboravljala Fionine nestašluke i male smicalice, gledajući na nju kao na nekoga ko još traži sebe. Zaboravljala je i na to što je majka uvek bila na Fioninoj strani, i što joj se ponekad činila dalekom i stranom. Taj nedostatak bi joj uvek nadoknađivao otac, sa njim je osećala veću i istinsku povezanost.

    Često je prisustvovala njegovim poslovnim sastancima, upijajući svaku izgovorenu reč, jer joj je stalno govorio kako je ono što piše u knjigama jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

    Setila se očevih reči.

    „Emice, moram da izađem, vratiću se brzo, trebalo bi da se sastanem sa jednim veoma važnim potencijalnim kupcem. Ako slučajno pozove ili stigne pre mene, odmah mi javi i budi veoma ljubazna sa njim!”, rekao joj je izlazeći iz kancelarije.

    „Ne brini, oče!”, dobacila mu je, posmatrajući rasuta dokumenta po očevom radnom stolu.

    „Ebi!”, pritisnula je taster na telefonu i pozvala očevu sekretaricu. „Molim te, uputi tog uvaženog gosta kada stigne u očevu kancelariju, nadam se da nije neki davež! Moraću malo da ga zabavljam dok se otac ne vrati.”

    „Ooo, on davež? Nikako!”, zakikotala se Ebi.

    „Poznaješ ga?”

    „Naravno, a volela bih da ga upoznam i malo bliže i malo bolje!”

    „Ebril, uozbilji se!”, blago ju je prekorela Emilija. Sekretarica njenog oca bila je nekoliko godina starija od nje i sa njom je imala jako dobru komunikaciju. „Treba li n e š t o da znam o dotičnom gospodinu?”

    „Mmhhh, njam, njam… Slatkiš! Rado bih ga smazala za večeru!”

    „A, to! Trebalo je da znam! Onda se ne brinem!”

    „Nema te koja ga ne bi poželela, veruj mi!”, rekla je Ebril sasvim ozbiljno. „On je… kako da ti kažem… pravi dasa, ali i veliki ženskaroš! I ne verujem da te neće primetiti, kao i ti njega!”

    „Ebi, ne preteruj! Šta ima da me primeti?! Ništa na meni nije za primećivanje što bi se dopalo takvom zavodniku”, uzjogunila se Emilija.

    „Bože, nemoguća si!”, coknula je Ebi. „Ja bih sve dala da imam te tvoje oči i taj tvoj struk! Interesuju li tebe muškarci uopšte?”

    „Bože me sačuvaj! Naravno! Samo… Pa, neću valjda da naskačem na svakoga koga vidim?!”

    „Uf! Mogla bi malo da flertuješ, zabavno je! Uči, treba da zavedeš pravog!”

    „Ma, daj! Još nemam nameru da se vezujem za bilo koga. A što se tiče zavođenja… bljak! Praviću mu društvo, ukoliko otac zakasni ili… Hoćeš li da se zamenimo?”, zakikotala se vragolasto Emilija.

    „Kako misliš?”

    „Pa, lepo! Ja ću sesti na tvoje mesto, ti dođi ovamo! Dajem ti priliku da budeš sa slatkišem i da ga zavodiš do mile volje! Mene ne privlači ono što žele svi!”, zvonko se nasmejala Emilija.

    „A gospodin Riči? Zamisli da me nađe za svojim stolom?”

    „Ne brini, reći ću da sam te poslala po neka dokumenta.”

    „Pristajem…ali, ne snosim posledice, ideja je tvoja!”

    U roku od dva minuta Ebril je ušla u kancelariju noseći sa sobom svoj ružičasti neseser sa šminkom. Emilija je pokupila dokumenta sa očevog stola, otišla u prostoriju pored, a zatim se udubila u čitanje, sve dok je nije prekinulo oštro kucanje na vratima Ebrilinog ureda. Nije ni stigla da kaže ono kratko „da”, kada je u kancelariju ušao visok i krupan muškarac.

    „Dobar dan!”, obratio joj se. Njegov duboki melodični glas ispunio je celu prostoriju.

    Pogled joj se sreo sa dve sjajne zvezde koje su treptale u njegovim crnim očima, crnjim od bilo koje noći bez mesečine. Telom joj je prošla blaga jeza. Uspravila se u stolici i zategla ramena videvši da je odmerava. Prepoznala ga je, znala je za njega, jer je njegov lik često krasio naslovnice tabloida. Bio je jedan od vlasnika lanca hotela i restorana na rivijeri, hotelijerski i turistički magnat, jedan od najpoželjnijih neženja Italije. Često je bio tema razgovora i u društvu njenih dugarica i svaka se izjašnjavala da bi sa njim rado provela barem jednu noć. Smejala se njihovim glupavim fantazijama, ali… njegova pojava, na samo nekoliko koraka od nje, probudila je i u njoj nešto slično. Osetila je kako je nekom specifičnom energijom i mirisom svežih citrusa ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili. Nesvesno je zurila u njega ne mogavši da skloni pogled sa predivnih crnih očiju.

    „Gospođice?”, trgao ju je njegov glas. „Ako ste zadovoljili svoju znatiželju ili nešto drugo, da li biste mogli da me najavite gospodinu Ričiju?”

    „Kakvu znatiželju?”, upitala je malo višim tonom, pokušavajući da prikrije zbunjenost.

    „Posmatrate me, pa…”, bacio je pogled na svoj ručni sat, „…recimo, dobrih tri minuta! Je li to običaj u ovoj firmi: klijent prvo prođe kroz ruke sekretarice ili…?”

    „Ne budite drski!”, odgovorila mu je, osećajući kako crveni. „Samo ste me iznenadili!”

    „Čime?”, uputio joj je još jedan razarajući pogled, izvijajući ironično uglove punih i lepo oblikovanih usana. „Nadam se da ste u svoj rokovnik upisali moju najavu od prošle nedelje i da ste o tome obavestili poslodavca. Danas sam u stisci sa vremenom, ali… sutra, prekosutra… rado bih se prepustio Vašim rukama.”

    „Naravno! Da… Ne!”, rekla je ustajući iza stola kao oparena.

    „Pretpostavio sam da je „da”, s obzirom na to kako me odmeravate”, drsko se nasmejao odmerivši njene pune i poluotvorene usne. „Nemam ništa protiv, malo zabave nije na odmet… Recite, kada?!”

    Emilija je prekrstila ruke na grudima, zauzimajući odbrambeni stav.

    „Ne samo da ste drski, nego ste i bezobrazni!”, rekla je ponovo povišenim tonom.

    On je pogledao ispod skupljenih obrva, očigledno ne hajući za njenu ljutnju.

    „Zanima me šta je „ne”? Gospodin Riči nije upoznat sa mojim dolaskom?”

    „Možete ući u oče… očekivano vreme… Samo, malo ste poranili, gospodin Riči još nije stigao!”, rekla je ljutito. „Da Vam to nije običaj?”

    „Šta?”

    „Da budete tako nekulturni i nasrtljivi prema tuđem osoblju ili ste isti takvi i sa sopstvenim osobljem?”, rekla je, ne razmišljajući ni ko je on ni zašto stoji ispred nje.

    Na trenutak se namrštio i rekao:

    „Svako dobije ono što traži!”

    Kakav drznik!, pomislila je i brzo pritisla taster na telefonu, dajući mu tako do znanja da je njihov razgovor završen.

    „Ebril, stigao je gospodin…”, u momentu nije mogla da se seti njegovog prezimena. Zacrvenela se još više, što zbog ljutnje, što zbog neprijatnosti koja ju je najednom preplavila.

    „Lombardi”, začula je duboki glas od koga je poskočila, jer ga je čula skoro na svom uhu.

    „Maximilijano Lombardi”, drsko joj se nasmešio.

    „Gospodin Lombardi”, rekla je podižući svoj pogled prema njegovom licu.

    Stajao je na pola metra od nje, svojim bedrima blago naslonjen na sto. Drsko ju je odmeravao i dalje, spuštajući pogled od korena njene kose, pa sve do donje tačke V-izreza na tankoj bluzi. Od tog pogleda se naježila, učinilo joj se da poput sitnih strelica prodire i ispod bluze.

    „Zašto ste se zacrveneli? Je li to zbog vaše neefikasnosti ili zbog nečeg drugog?”, uputio joj je pitanje propraćeno osmehom, koji je njegovom licu davao još muževniji izgled.

    Otvorila je usta da odgovori, ali ju je prekinulo otvaranje vrata. Njen otac je ušao u kancelariju.

    „Oh, stigli ste, gospodine Lombardi! Izvinjavam se, nadam se da ne kasnim mnogo!”, rekao je gospodin Riči pružajući mu ruku.

    „Nema problema”, odgovoro je Maximilijano Lombardi pružajući ruku Fabijanu Ričiju. „Vodio sam zanimljiv razgovor sa Vašom…”

    „Ah…”, prekinuo ga je gospodin Fabijano. „Drago mi je da ste se upoznali. Pređimo u moju kancelariju. Emilija, gde je Ebril?”

    „U kancelariji… sređuje neka dokumenta!”, odgovorila je, pokušavajući da spreči podrhtavanje glasa.

    U tom momentu Ebril se pojavila na vratima osmehujući se.

    „Dobar dan!”, oglasila se upućujući Maximilijanu jedan od svojih najlepših osmeha.

    „Izvolite!”, pokazala je rukom u pravcu Fabijanove kancelarije.

    On joj je uzvratio osmeh, pokazujući svoje lepe bele zube i ušao unutra, a za njim i Emin tata.

    „Ufff, kako je zgodan!”, rekla je Ebril, nakon što su se vrata za njima zatvorila, a glas joj je bio nalik predenju mačke.

    „I drzak, i pun sebe!”, frknula je Emilija. „Ne znam… da nas nisam uvalila u nevolju…”, rekla je skrušeno, izbegavajući Ebin pogled.

    „Slušaj, Ebril, moram da idem! Reci ocu da sam imala neka neodložna posla!”

    Kao furija izletela je iz kancelarije ostavljajući zbunjenu sekretaricu.

  • (0)

    Gondeov sindrom

    500 rsd

    3. Pisma, blago

    Svečanost. U uglu sobe, između dva velika prozora s penušavom čipkom zavesa, postavljena je jelka čvrsto uglavljena u krstasti čamov stalak. Okićena je krhkim ukrasima sačuvanim od lane: kuglice što umnožavaju bljeske talasastim udubljenjima, oblici zvezdasti i jajoliki, staklene životinjice i ptice s repom od srebrnih struna, pa prskalice, svećice usađene u metalne čirake na krajevima grana, medne bombone u „zlatu“ od staniola, celofanski listići i trake od raznobojnog krep-papira, pahulje i bela paučina; splet sićušnih lampiona što trepte u svim bojama umrežen je od vrha jelke do njenog podnožja u naboranoj svili osutoj konfetama.

    Svetlucavi prah što prolazi kroz sastave na prozorima, kroz ključaonicu i odžak, što oblaže čunkove, sastave kaljevih opeka, dno tinjave rešetke i grumenčiće otkotrljanog žara, načas zaleluja iznad utrnule petrolejke i potom se zavuče pod perjanu dunju gde su se deca ušuškala pred san. Fluorescentna svetlost oko svega i svakoga, stvari i ljudi. Oko mlekadžije, bakalina, pekara, krojača, šustera. Oko poštara!

    Svetluca prostor iznad stola u ukrašenoj sobi, iznad stranica rastvorenog adresara i oko skupocenog očevog nalivpera sa nepravilnim žutim prugama na crnoj osnovi. Pomeraju se po stolu čestitke čija je poleđina ispisana tankim tragom tamnog mastila, po jedna drukčije adresirana koverta za svaki čarobni prizor: snežni oblaci, gorska kućica zarobljena smetom, nahereni plot na prtini, zavejano poštansko sanduče, istrgnut prvi list iz kalendara, jele s granama poleglim od težine snega, irvasi upregnuti u kočiju nakrcanu poklonima, saonice, zvončići i šišarke, pegavo lane, zeka, mače sa mašnicom, promrzli vrapci združeni pod strejom, nasmejano lice Deda Mraza, veseljak s flašom u džepu zavejan pokraj stuba usputne svetiljke.

    Nalivpero vođeno veštom očevom rukom ispisuje poleđine oslikanih želja. Raste tovar poštarskih torbaka; pripravni su pečatari u Zobnatici, Slepčeviću, Rumi, Petrovaradinu, Segedinu, Andaluziji, Toremolinosu, Guadiu, Ženevi, Bitolju, Ohridu…; putuju pošiljke, stižu u pravo vreme do dalekih adresa. Na poštanskim sandučićima ispisana su imena: Josif Hristoski, Cimerman i Gospođica Mod, Gonde, Sibila, Helena, Notaroš i Lusi Furne, Žan-Luj Trentinjan, František Nekvasil, Hoze Eustasio Rivera. U pošiljkama piše da je napolju mraz, uklizana je strma ulica, sankaši podvriskuju i udaraju kalpiš, praskaju već posvuda prangije, nose se kupasti i valjkasti šeširići, siranovski nosevi i svakakve maske, kupovina je obavljena, pečenje je spremno i baklava s orahom od prošlogodišnjeg roda; piše da je u kući toplo, kaljeva peć izdašno greje i toplina raskriljuje sva vrata od soba; a dok jelka miriše i treperi od odblesaka boja, na gramofonu se vrte ploče s elegičnim pesmama o snegu.

    Kuća je ljupka starinska vila s krovnom terasom i mansardom delimično zaklonjenom dekorativnim nadzidom fasade; divlja loza puže od temelja do njenog vrha i gore se zavlači pod široke crepljike; plava pločica s belom brojkom 6 može se s jeseni kad loza ogoli, a u zimu za manjih snegova, nazreti na čeonoj strani između oluka i prozorskog ragastova; prostrano dvorište što okružuje kuću, pod nagibom, izlokano kišnim bujicama, divlje je i pitomo u meri koja ne odvaže ni na jednu stranu.

    Stoletni orah s ljuljaškom, stablo šljive sa sedlastom račvom u visini dečijih grudi, marela što posle prvog ploda u maju na jednoj grani zrije i u junu, badem kojeg će u doba cvata sasušiti jedan februarski mraz, dunja čiju ranjavu koru svu u krastama od slatkaste smole obleću stršljeni, kruška s mednim plodovima što vise na ogoleloj krošnji i u poznu jesen, mali orah kojeg će oboriti jedna noćna oluja, breskva sitnog baršunastog ploda, džombasta trava, mirišljavi korov koji nadleću vilin-konjici opervaženih krilaca, buba-mare i leptiri jarkih boja, opalo lišće sakupljeno u gomilice razvašarene naletima jesenjeg vetra.

    Nahereni plot s dve kapije za izlaz na obe ulice, bandera kraj glavnog ulaza gde tajanstveni posetilac vezuje belog konja, ispucala betonska staza do kućnog praga pod gustišom jorgovana, garaža s krovom obloženim terpapirom i dvokrilnim vratima sačinjenim od dasaka iz „Nekvasilove strugare“, šupa prenatrpana poljskim alatkama, jedan dvorišni ugao s automobilskim otpadom na čijem je vrhu starinska felna od upletene žice, plavo-belo okrečeni golubarnik s prostranim tremom, senovnik pod vinovom lozom i puzavicom ruže, pseća kućica ozidana ćerpićem izdahle porodične manufakture, dva vodoslivnička bureta sa poklopcima što pred nevreme zloslutno kloparaju.

    Cvet jorgovana, ljubičast i beo, cvet jasmina i behari voćaka, bokori ljubičica, visibaba, hrizantema, dan-i-noć, divlji karanfil, čašice božanstvenih lala, baršun ruža, pastoralni cvet bocike, čičak, ukrasni šimšir što okružuje nisku dvorišnu česmu, ladolež, fasadna loza s jeseni zelena i žuta i purpurna i grimizna.

    Jutarnji i večernji cvrkut vrabaca ugnježđenih u lozi iznad svakog prozora, umiljati lavež Bubike, Arapa i Liska, jauk bespomoćnog mačeta slomljene kičme, imena svakog pojedinačnog goluba, lepet njihovih krila pri uzletanju, boje njihovog perja, nadimci za ježa, kornjaču i zeca čije su oči u boji dva klikera iz kolekcije za pokazivanje, imena svih suseda po redosledu doticanja u sluh, njihov izgled, njihovi glasovi i pokreti.

    Sve ovo u srazmeri primerenoj detinjem uzrastu, uveličano ali nekrivotvoreno, biće ucrtano sa preciznošću najboljih kartografa na mapama za buduće tragače; sve to probrano štivo odrastanja, sačuvano od kasnije sumnje u autentičnost, biće smešteno u stvarna i izmišljena skrovišta, u najskrovitije uglove dvorišta i kuće, iza njenih masivnih vrata, iza njenih debelih zidova, u sigurna skloništa za spas od propadanja, u kovčege obložene zelenim plišom i u priče kao što je ova.

    *

    Izlazimo iz boksova u sjajnim čizmama od tanke kože, u belim „pumparicama“ izlizanim između prepona, u bluzama od svile jarkih boja i sa kapama podvezanim oko brade. U padoku je već odlučeno ko će biti Cimerman: on će uzjahati Satana. Manje srećni raspodeliće za ovu trku preostale parove jahača i konja: Cigu i Petuniju, Karolja i Vestalku, Papa i Herkulesa, Konstantinovića i Ćefa, Manojlovića i Tonku. Prilazimo sedlu postavljenom preko račve na šljivinom stablu, objahujemo ga; noge su nam u uzengijama i čvrsto su povučene uzde, spreman je između pazuha džokejski bič od rezbarenog leskovog štapa. Trku će opet dobiti Satan; vrat mu je znojav i kao uvek – izbrazdan grimiznim peteljkama vena.

    Kad smo bežali od kuće penjali smo se na orah uz debelo hrapavo stablo, u gustu njegovu krošnju, nevidljivi ni sa zemlje ni sa neba. Skrivali smo se tamo i kad nam nije bila potrebna uteha, ni bekstvo od ružnih stvari i strašnih nepravdi, već nešto drugo i sasvim drukčije, nešto što nismo znali šta je ali što je bilo lepo i samo naše. Ni u snovima se nismo sklanjali na druga mesta: pentrali smo se na presto u orahovoj krošnji, neuhvatljivi za zveri i fabulozna bića.

  • (0)

    Duboka svetlost – antologija svetske haiku poezije

    810 rsd

    Robert Scott

    * * *

    storm passes
    emptying a wheelbarrow full
    of clouds

    prolazi oluja
    praznim kolica
    puna oblaka

    Dietmar Tauchner

    * * *

    daybreak –
    the snowplow clears
    my nightmare

    svitanje –
    čistač snega čisti
    i moje košmare

    Serge Tome

    * * *

    equinox –
    the stripe of the airplane
    divides the sky

    ravnodnevnica –
    trag mlaznjaka
    deli nebo

    Micheline Boland

    * * *

    middle of the night
    my keepsakes are so cold
    I miss my old dog

    usred noći
    hladne uspomene
    nedostaje mi stari pas

    Ranko Pavlović

    * * *

    I am arranging papers.
    With every thrown letter
    A friend less

    Sređujem spise.
    Svako bačeno pismo –
    prijatelj manje.

    Mile Lisica

    * * *

    sky silence
    in the deep furrows
    a flock of sparrows

    tišina neba
    u dubokim brazdama
    jato vrabaca

    Ginka Biliarska

    * * *

    Now what is
    my shadow doing out there,
    alone in the cold?

    Šta li sada radi
    moja senka, sama
    na hladnoći?

    Minko Tanev

    * * *

    autumnal sun
    the image of God
    appears from the fog

    jesenje sunce
    slika Boga
    izranja iz magle

    Zoran Raonić

    * * *

    Fallen oak tree.
    A boy is counting rings
    on the tree stump.

    Porušen hrast.
    Na panju dječak
    broji godove.

    Enver Muratović

    * * *

    they remain empty,
    after a long winter –
    the children’s gloves

    ostanu prazne,
    poslije duge zime –
    dječje rukavice

  • (0)

    Rekreacija pre pakla

    630 rsd

    IZBOR

    Poluotvoreni prozor u stanu tvojih roditelja
    hladi ti prvu jutarnju kafu
    decembar je ali još nije zima

    vrelina šolje izaziva ti uznemirenost
    kao popodnevna svađa u zgradi
    kao nepregledno polje opušaka
    koje zatičeš u gradskom parku

    srkneš li vrelinu kafe
    srknuo si sve trnje iskustava
    koje će doći nakon mladosti

    prospeš li njen talog
    okrenuo si glavu od zločina i nepravde

    LOŠE NAMERE

    Osećaš po mirisu svoje kože
    neki požar će uskoro doći
    buknuće u kukuruzu ili žitu
    spaliće šumu ili letinu

    ispucali sitni ostaci
    nalik na tvoje prozirne šake
    bedne žetve lelujaju u žezi

    uzdišu iscrpljena stabla
    koja su osakatila ludilo ili pohlepa

    neki požar će uskoro doći
    svejedno loš
    buknuće pred tobom tek tako
    gotovo kao i uvek do sada
    ne možeš mu se odupreti

    ne veruješ u nemarnost
    ni u iznenađenja
    ma kakva bila
    poznaješ namere
    mirišu u vazduhu

    DVOGLAVI

    Dajte mi dvoglavog pesnika
    dajte mi ga na dan-dva
    dajte mi ga sad

    tako dvoglavog u čijoj su se
    kosi sakrili Minotaur i Tezej
    koje uzalud tražim

    tako neumornog koji hoda
    vekovima unatrag
    u potrazi za Svetim gralom
    tim krvavim ciklusom Sveta
    (što se klati na leđima smaragdnog guštera)

    u čijim pesničkim venama
    teku pripitomljeni Dunav i mutna Sava
    puna iznutrica nepoznatih mučenika
    koje nisu mogle svariti ni zlatne ribice

    dajte mi ga tako dvoglavog
    u oči da mu pogledam
    jesu li i one janusovske

    DRUGI IZLAZAK

    Ars longa, vita brevis.

    Na starom rajačkom groblju
    gore visoko na brdu
    blizu zaboravljenih Bogova
    ukorenjenom u prve vinograde
    nakon Velikog potopa
    našao sam lobanju

    gleda sa suve zemlje
    ka pimnicama
    mene ne primećuje
    uzimam je i približavam uhu
    želim da čujem huk historije
    želim da čujem zašto je izišla
    iz svog čokotnog groba

    ćuti, ne gleda u moje lice
    očne duplje su suve i prazne
    nema mulja za podsmeh
    nema bora ožiljaka za osmeh

    kotrljajući se napušta ovaj raj

    vino se teško pije
    kad je čovek sam

    TESTO

    Grizem pogačice detinjstva
    prazne i masne

    nigde čvaraka
    nigde sira
    u njima

    samo testo i kore

    jedino još reči i sećanje
    hrskaju pod zubima

    zaglavljuju se poput koščica
    negde između ždrela i jednjaka

  • (0)

    Iznedrene pesme

    400 rsd

    РАСКОРАК

    На ветрометини
    Изгубих осмех
    И трагове

    Разбуктали пламен
    Груди ми разара

    Атоми твога постојања
    Лебде у понору

    Време је живот
    Он немилице измиче

    Удавих у себи
    Радост и бол

    Кораком новим закорачих
    У недокучиви хаос

    ОСТАЛО МИ ОД ПРЕДАКА

    Трудна равница
    И зној жетелаца

    Зов трубе на јуриш

    Топови са Кајмакчалана

    Блатњави ровови Солуна

    Кадињача
    Игмански марш
    И песма пролетера

    Искра предака у мени

    ПРЕСТИЖ

    Ноћ

    У мени трагови дана

    Несвесно бележим
    Разговор два дечака

    Ми имамо телевизор у боји

    Па шта

    Мој тата иде колима на посао

    А мој је тата јачи од твога

    Ноћ

    Трагови сумње у мени

    МОГУ ЛИ

    Могу ли
    Грлити ветар
    И јахати сунчеве зраке
    Свемиром

    Могу ли
    Мењати свет

    Да не буде рата

    Да гладни буду сити
    Жедни напојени

    Могу ли

    Могу
    Али само у песми

    НОВА СВИТАЊА

    Ослушкујем
    Како се ноћ разлаже
    У раскораку са временом

    И тело се моје разлаже

    У пространству
    Губе се осећања

    Макар и као симбол немоћи
    Ипак постојим

    Искричаво свитање на хоризонту

    Упрта погледа у наступајући дан
    Ново се јутро растаје од ноћи

  • (0)

    Strip sa margine

    800 rsd

    „STRIP SA MARGINE”, ALI BAŠ SA MARGINE…

    „Strip sa margine”, kao projekat portala Strip Blog nastao je iz želje urednika da se u jednom časopisu pronađu stripovi samo „neafirmisanih” umetnika.

    Zašto je to uopšte važno?

    Jedini razlog tome je taj što u ostalim časopisima, koji objavljuju radove manje poznatih autora, uvek imamo regionalno, ali i svetski poznate stripface, koje pre svega prodaju taj časopis, a onda čitaoci od njih, uglavnom ne vide svitu autora koji ne rade na velikim serijalima, za velike izdavačke kuće, a samim tim ni ne zarađuju od svog rada na stripu, već im je to ljubav i hobi koji upražnjavaju u toku svog slobodnog vremena.

    Kako bismo više obratili pažnju na ove umetnike, od kojih su mnogi i nagrađivani za svoj stripovski rad, odlučili smo da nijedna strip-faca iz našeg regiona, ali ni iz sveta ne uzme učešće ni u jednom segmentu pravljenja ovog časopisa.

    Ovo je prvi broj časopisa „Strip sa margine”, nadamo se da će ih biti još.

    Uživajte!

    Miloš Simić,
    glavni i odgovorni urednik sajta Strip Blog.

  • (0)

    Medena & sponzor

    900 rsd

    Godina 2016.

    Ognjen

    Nekada zaista ne treba ustajati iz kreveta, ova dva dana su dokaz tome. Po prvi put ne želim da ustanem iz kreveta. Nemam volje, iako sam dobro nakljukan lekovima. Nakon što mi je Pavle zbog Tijane sredio facu, davno zaboravljeni duhovi moje prošlosti su se probudili. Ne zaboravljeni, već duboko skriveni negde u malom kutku mog mozga i srca.

    Nisam ljut na Pavla, ne zameram mu, i mada smo se rastali, razumem ga. Tijana mi je zaista postala draga. Ona mi je odgovarala jer je pristajala na sve moje uslove, na neki način bila je savršena za mene. Savršena, jer nije tražila više, nije tražila osećanja i srce. Bila je realna. Znao sam da i ona ima neki rep iz prošlosti, i nisam iznenađen što je ljubav bila u pitanju. Drago mi je zbog nje i što je konačno našla svoju sreću. Mada mi je promenio lični opis, Pavle je zaista dobar lik, a ona zaslužuje nekog takvog. Bila je uz mene kada se moja sestra Olivera porodila. Tako smo se i upoznali. Dobrica kakva jeste, nekako se savršeno uklopila u moj svet. Nije tražila ništa a opet me je puštala da budem ono što jesam, sponzor.

    Da, to sam ja, onaj koji plaća sve. Tako je lakše, nema osećanja, svi znamo na čemu smo. Nema ljutnje kada se sve završi, lepo kažu: „čist račun – duga ljubav.” Poznat sam kao galantan, ali hladan. Nemam srca, ono ne kuca ni za jednu. Nikada. Osim jednom… Nekada davno.

    Bila je… Pa bila je sve, ali to onda nisam znao. Nisam bio svestan koliko mi je značila dok nije otišla. Voleo sam je, a to nisam znao dok nije nestala. Moja Nata, moja Medena, moja sreća.

    I sada, posle toliko vremena, kada sam mislio da se ne sećam ni njenog imena, da sam zaboravio kako izgleda osmeh na njenom licu, opet se pojavljuje u mom životu. Sam pogled na njeno lepo, ozbiljno lice, uzdrmao je moj savršeno miran svet. U mom životu je sve uređeno, znam ko sam, znaju ko sam, ne diraju me, ne diram ih. Sve se vrti oko posla, mojih klubova, lakih ženski, i naravno moje princezice Maše. Ona je moje sve. Za nju živim. Njoj dajem sve. Davno sam doneo odluku da svoju decu imati neću, greh na duši koji nosim je razlog te odluke. I opet kao i svakoj velikoj odluci u mom životu glavni razlog je bila moja medena doktorka, Natalija Medenica.

    Kada sam je video pre dve večeri bio sam zapanjen promenom na njoj. Nije više ona nevina i naivna devojčica koju sam nekad znao. Sve na njoj je drugačije. Kosa joj je svetlija, grudi su joj punije, telo joj je sada telo zrele žene, a ne tek procvale devojke. Nekad je razdragani osmeh krasio njeno lice, a sada je tu ledena, profesionalna doktorka. Led u njenim očima je ono sto me je šokiralo. Ali život je tome naučio.

    Uvek je bila nasmejana. Čak i kada sam bio najgrublji prema njoj, i kad je u očima imala more suza, zbog mene je osmeh uvek imala na usnama. Nekad je u mene gledala kao u Boga, a sad kao u mrava koga bi rado zgazila. Arogantno i umišljeno kopile kakav sam bio, mislio sam biće uvek tu. I bila bi, da nisam bio takav gad prema njoj. Volela me je kao nijedna, dala mi je sve, a kako sam joj vratio?!

    Natalija

    Sedim u zamračenoj sobi. Trebala bih da spavam i odmaram, ali ne mogu. Ne mogu jer već dva dana ne mogu da se sastavim. Ne mogu da se pomerim sa ove fotelje, smeta mi sve, čak i svetlo ekrana mobilnog telefona. Neko bi pomislio da sam flipnula. Možda i jesam, jer se već dva dana pitam – zašto?

    Zašto se pojavio, i to u mom dežurstvu? Zašto, kad su godine prošle od poslednjeg susreta, dodira, pogleda, svega… Zašto ga je život naneo ponovo meni na put?

    Ni u najluđim snovima ne bih pomislila da će moje dežurstvo biti tako turbulentno. To veče je tek druga noć koju radim. S obzirom na saobraćajne nesreće moja klinika je često puna raznih pacijenata kojima je moj rad potreban. Nije lako biti ovo što sam ja.

    Nije, ali ja sam sa velikim naporom došla tu gde jesam. Nije lako biti najmlađi maksilofacijalni hirurg u Beogradu i okolini. Nije, ali ja sam to zaslužila. Radila sam naporno i evo me. Ali ništa nije moglo da me spremi za njega, za njegove dve fufice i podsetnik na prošli život.

    Toliko napora i truda da sve ode u zaborav, palo je u vodu kad sam dotakla njegovo lice, njegov slomljen nos i zavirila u njegove proklete oči.

    Jednom je Natalija bila mala, mlada i naivna, više nije.

    Jednom je Natalija pustila srcu da diktira i vodi je. Jednom je Natalija dala sebe celu. Jednom i više nikad.

    I zato se sad pitam – zašto? Kada je sve bilo spremljeno, sklonjeno, zapečaćeno i zaboravljeno. Zašto, Bože?

    Dva dana ista meta, isto odstojanje. Ništa pametnija, ništa trezvenija. I boli me.

    Jutros je stigla prva njegova poruka. Zašto ne razume reči: Ne želim više nikad da te vidim? Ne želim ništa od njega, ni glas, ni poruku, ništa. Pošto sam profesionalac, odradiću njegovu kontrolu i zatvoriću ta vrata jednom za svagda.

    Ali poruke se nižu: Nato, srećo moja… Nato, Medena… Nato, moram da te vidim samo još jednom van bolnice… Nato, moram da ti objasnim…

    Bole me.

    Boli me svako slovo kad se setim svega. Boli me, jer mi srce drhti, a ne sme. Boli me, jer mi usta i oči jecaju bez glasa i suza.

    I ponovo mi univerzum stavlja prepreku na put. I ponovo ga pitam zašto? Zašto i to sad kad mi je najbolji prijatelj ponudio brak. Zavrtim prsten na domalom prstu i uzdahnem.

    Od ljubavi do mržnje, kažu, malo je. Ognjen i ja prošli smo sve faze. Kolikogod da sam ga nekad volela, toliko isto ne mogu da mu oprostim. Jer, sve sam mu dala, a kako mi je vratio?!

  • (0)

    Zelenooka

    900 rsd

    Kat

    Dovraga, zašto ne?

    Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna, pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.

    Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.

    Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.

    Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u kuću, izlazim u žurbi.

    Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne traže. Dapače… osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.

    „Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.

    „Molim?”

    „Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana… mirna.”

    „Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.

    „Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam li našao ključ.”

    „Trudim se biti pitomija.”

    „Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.

    „Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer… ne znam ni sama zapravo. Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”

    „Malo sam… razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove riječi.

    „Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe i nije tako loše. Ali bojim se… negdje ću puknuti… kad mi se skupi, nastupit će eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga. „Zar ti ne moraš ići na posao?”

    „Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti od tebe kako on napreduje.”

    „Od mene?”

    „Da.”

    „OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat. Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom. Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za mene?”

    „Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.

    „Hm… Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.

    „Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako je zaista dobrog raspoloženja uvijek. Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust, a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.

  • (0)

    Poezija revolucije

    900 rsd

    Šandor Petefi (1823-1849)

    SLOBODA SVETA

    Jedna me samo tišti misao:
    na dušeku ne skončati tek,
    istiha svenuti kao cvet
    potajno kome crv podgriza luč
    što tinja tu u pustoj odaji.

    Ne daj mi, bože, takvu smrt,
    ne meni, samo takvu smrt!
    Nek budem munjom ošinut, opružen bor,
    iz korena kog čupa bure bes;
    il` stena koju s vrha planine
    u provaliju ruši urnebes.

    Kad celom ropskom svetu tom
    dojadi jaram, pa se uspropne,
    zavitla, rumen, žarkom zastavom,
    a na njoj sveto, plameno slovo to:
    Sloboda celog čovečanstva!

    I to zagrmi od zapada na istok,
    i s tiranima bukne boj –
    o, da tu padnem – na tom ograšju!
    Mladosti moja, tu mi prospi krv;
    nek trube zvuk i mačeva zvek,
    topova rik, uguše zanavek.
    U naletu ka pobedi,
    atovi, ržući,
    prejur`te me, pregazite,
    na bojištu nek ostane moj krvavi leš!

    A svane l` dan velikog pogreba,
    uz glase tužne i toržestvene,
    pod teškom senkom crnih zastava,
    rasute kosti prikupite mi
    u zajednički grob junaka svih
    što padoše za tvoj pobedni steg.

    Prepevao Veljko Petrović

    Kosta Abrašević (1879-1898)

    CRVENA (1894)

    Crvena je krvca što kipi u nama;
    Crvena je munja što oblak prolama;
    Crveno je nebo kad se zorom smije;
    Crven nam je barjak što se gordo vije;
    Crvena je munja u našim grudima;
    Pa i gnev je crven što nas obuzima;
    O, tirani, čujte – ne treba vam kriti –
    I osveta naša – crvena će biti!

    Sezar Valjeho (1892-1938)

    ČUVAJ SE ŠPANIJO!

    (Španijo, neka me ova gorka čaša mimoiđe)

    Čuvaj se Španijo sama sebe!
    Čuvaj se srpa bez čekića,
    i čekića bez srpa!
    Čuvaj se žrtve, uprkos njoj samoj,
    krvnika, uprkos njemu samom,
    i ravnodušnog stvora, uprkos njemu samom!
    Čuvaj se onog koji, pre no što pevac zapeva
    tri puta će te se odreći,
    i onog koji te se, potom odriče tri puta!
    Čuvaj se lobanje bez cevanica,
    i cevanica bez lobanje!
    Čuvaj se novih imućnika!
    Čuvaj se onog koji jede leševe tvoje,
    koji tvojim živima ždere mrtve!
    Čuvaj se privrženog sto posto!
    Čuvaj se neba iznad vazduha,
    Čuvaj se vazduha iznad neba!
    Čuvaj se onih koji te vole!
    Čuvaj se tvojih junaka!
    Čuvaj se Republike!
    Čuvaj se budućnosti!…

    *Sa španskog jezika preveo Vladeta Košutić

    Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893-1930)

    LEVI MARŠ

    (Mornarima)

    Širite se u maršu!
    Oterajte spletaka zolju!
    A vi, govornici, lakše.
    Reč
    imate,
    druže pištolju!
    Dosta nam je života po tragu
    što ostaviše Adam i Eva.
    Ošinimo istorije ragu!
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Hej, bluzo plava!
    Krstari daleko!
    Okeanu sagledaj rubove!
    Zar
    bojnom brodovlju neko
    zatupi u lukama kljunove?
    Nek se kezi
    i riče kroz krunu
    Britanije lav, pun gneva.
    Pobediti neće komunu.
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Onamo,
    za brdima tuge,
    sunčani kraj izobilja.
    Preko gladi,
    preko mora kuge,
    milionskim korakom silnim!
    Nek je okolo plaćena banda
    i nek čelik u mlazu seva.
    Neće Rusijom vladat Antanta.
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Oči orla zar da se smrače
    i za staro vid da se hvata?
    Grlo sveta
    stegni još jače
    rukom proletarijata!
    Grudi istur’te svi skupa!
    Nek se nebom ruj stega razleva!
    A ko li to desnom stupa?
    Leva!
    Leva!
    Leva!

    Sa ruskog preveo Lav Zaharov

    Pjer Paolo Pazolini (1922-1975)

    MOJOJ NACIJI

    Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod, već živa nacija, već evropska nacija:
    a u stvari šta si? Zemlja dece, gladnih,
    korumpirani vladari, službenici zemljoposednika,
    upravitelji kukavice!
    Advokati premazani brilijantinom prljavih nogu.
    Funkcioneri dripci kao i zatucani stričevi!
    Jedna kasarna, jedna sveštenička škola, jedna slobodna plaža…jedan kupleraj!
    Milion sitnih buržuja kao i milion svinja pasu
    gurkajući se ispred novih palata
    i među kolonijalnim kućama oguljenim kao crkve.
    Baš zato što si postojala sada ne postojiš,
    baš zato što si bila svesna sada si bez svesti!
    I samo zato što si katolkinja, ne smeš da misliš
    Da je tvoje zlo celokupno zlo: Krivica svakog zla!
    Potoni u ovo tvoje lepo more…oslobodi svet!

    Sa italijanskog prevela Jasmina Livada

    Antonio Agostino Neto (1922-1979)

    ZAPADNA CIVILIZACIJA

    Lim pričvršćen za kolju
    zabodenom u zemlju
    prave kuću.
    Dronjci upotpunjuju
    bližu sliku predela.
    Sunce se provlači kroz pukotine
    i budi njenog stanovnika.
    Posle dvanaest sati ropskog
    rada:
    Razbijati kamen
    prenositi kamen
    razbijati kamen
    prenositi kamen
    po suncu
    po kiši
    razbijati kamen
    prenositi kamen!
    Starost brzo dolazi…
    Jedna asura u tamnim noćima
    dovoljna je da se umre
    zahvalan
    i od gladi!

    Bertolt Breht (1898-1956)

    PITANJA JEDNOG RADNIKA KOJI ČITA

    Ko sagradi Tebu sa sedam kapija?
    U knjigama nalazimo imena kraljeva.
    Da li su kraljevi dovukli gromade stena?
    A višestruko porušeni Vavilon –
    Ko ga podiže toliko puta? U kućama kojim
    Zlatnozrake Lime stanovahu zidari?
    Kuda su, one večeri, kada završen bi Kineski zid
    Neimari pošli? Veliki Rim
    Trijumfalnih kapija je pun. Ko ih podiže?
    Nad kim su
    Trijumfe slavili cezari? Da li je često opevana Vizantija
    imala palate samo za svoje stanovnike? Čak i u
    legendarnoj Atlantidi, one noći kad je progutaše valovi, urlikali su davljenici za robovima svojim.
    Mladi Aleksandar osvoji Indiju
    On sam?
    Cezar Galiju potuče
    Zar nijednog kuvara ne povede sa sobom?
    Filip šanski zaplaka, pošto potopiše
    Flotu njegovu. Zar ne zaplaka i neko drugi?
    Fridrih drugi pobedi u sedmogodišnjem ratu.
    A ko
    Pobedi osim njega?
    Na svakoj stranici pobeda.
    Ko skuva pobedničku gozbu?
    Svakih deset godina po veliki čovek.
    Ko plati troškove?
    Toliko izveštaja.
    Toliko pitanja.

    Oskar Davičo (1909-1989)

    U SPOMEN NA TAMNOVANJE SVETOZARA MARKOVIĆA

    Umesto rala, volovskih kola,
    umesto gladi i mesto suza,
    ah, jednog dana umesto bola,
    umesto tuge i mesto uza,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    umesto pljačke i pandura,
    umesto kralja i mesto knjaza,
    ah, jednog dana umesto bura,
    umesto rata, mesto proteza,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    umesto brava i mesto reza,
    ah, jednog dana umesto noći,
    blesnuće rafal iz mitraljeza
    kad drukče svetlost ne može doći,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    kad bukne ruža mesečine
    i sunce srca, drugovi moji,
    s njima sloboda i mašine,
    ko ljubav što me s devojkom spoji,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    biće sve lepo neizbežno,
    i strasno, biće ko duša blaga
    i kad je toplo i kad je susnežno,
    življenje biće svima ko draga,
    jednoga dana, jednoga dana.

    Pablo Neruda (1904-1973)

    PIŠEM ZA NAROD

    Pišem za narod iako on ne može
    da čita moje pesme svojim seljačkim očima.
    Doći će vreme kada će jedna reč, arija
    koja potresa moj život, dopreti do njegovih ušiju,
    i običan orač tada dići će svoje oči,
    rudar će se, razbivši stenu, nasmejati,
    ribar će jasnije videti treptavi sjaj
    ribe što će mu iskliznuti iz ruku,
    mehaničar, čist, tek okupan, sav
    u mirisu sapuna, gledaće moje pesme,
    i možda će svi oni reći: “Bio je to drug.”
    To je dovoljno, to je kruna koju želim.

    Preveo Milovan Danojlić

    Pol Elijar (1895-1952)

    SLOBODA

    Na mojim đačkim sveskama
    Na mojoj skamiji i drveću
    Po pesku po snegu
    Pišem tvoje ime.

    Preko svih pročitanih strana
    Preko svih belih strana
    Kamena krvi hartije ili pepela
    Pišem tvoje ime.

    Preko pozlaćenih slika
    Preko oružja ratnika
    Preko krune kraljeva
    Pišem tvoje ime.

    Preko čuda noći
    Na belom hlebu dana
    Preko vernih godišnjih doba
    Pišem tvoje ime.

    Na svim mojim parčadima azura
    Preko ribnjaka buđavog sunca
    Preko jezera živog meseca
    Pišem tvoje ime.

    Preko polja preko vidika
    Po krilima ptica
    I na mlinu senki
    Pišem tvoje ime.

    Na svakom dahu zore
    Preko mora preko brodova
    Preko izbezumljene planine
    Pišem tvoje ime.

    Preko pene oblaka
    Po znoju oluje
    Preko guste i bljutave kiše
    Pišem tvoje ime.

    Preko blistavih oblaka
    Po zvonima boja
    Po fizičkoj istini
    Pišem tvoje ime.

    Po probuđenim stazama
    Po putevima razasutim
    Po trgovima preplavljenim
    Pišem tvoje ime.

    Na lampi koja se pali
    Na lampi koja se gasi
    Preko mojih sjedinjenih kuća
    Pišem tvoje ime.

    Preko ploda presečenog na dvoje
    Ogledala i moje sobe
    Preko mog kreveta školjke puste
    Pišem tvoje ime.

    Na mom ješnom i nežnom psu
    Na njegovim načuljenim ušima
    na njegovoj nespretnoj šapi
    Pišem tvoje ime.

    Na odskoku mojih vrata
    Preko uobičajnih stvari
    Na talasu blagoslovene vatre
    Pišem tvoje ime.

    Na svoj usklađenoj puti
    Na čelu mojih prijatelja
    Na svakoj ruci koja se pruža
    Pišem tvoje ime.

    Na oknu iznenađenja
    Na pažljivim usnama
    Daleko iznad ćutanja
    Pišem tvoje ime.

    Preko razrušenih skrovišta
    Preko mojih survanih kula svetilja
    Na zidovima moje dosade
    Pišem tvoje ime.

    Preko odsutnosti bez želje
    Preko gole samoće
    Preko koraka smrti
    Pišem tvoje ime.

    Na vraćenom zdravlju
    Na isčežloj opasnosti
    Na nadi bez uspomena
    Pišem tvoje ime.

    Snagom jedne reči
    Ponovo počinjem svoj život
    Rođen sam da te upoznam
    Da te imenujem.

    Slobodo.