• Lela i druge priče
    (0)

    Lela i druge priče

    DAMA SA VIOLINOM

    Toplo beogradsko predveče me je zateklo na Zelenom vencu. Posle polučasovnog truckanja i cimanja napred-nazad u gradskom autobusu koji greje i u toplim majskim danima, gradski vazduh je predstavljao pravo osveženje za moje čelo, više puta preznojeno od muke i podignutih želudačnih sokova skoro do jednjaka. Zateturan silaskom na asfalt, vapio sam za par minuta predaha i nekim suvim pecivom koje bi smirilo uzbunu niže jednjaka.

    Pet pekara, poređanih jedna do druge, činilo je špalir izazova za gladne, ali ne i za ljude željnih običnih peciva bez dodataka i filova. Ipak, par kuvanih đevreka je stidljivo čekalo svoju šansu da izmile iz ugla jedne pekarske vitrine. Pored takvog izbora, prosto sam sebi delovao kao čudak koji zaobilazi sve đakonije skoro neprimerenim porivom za suvim pecivom kao lekom protiv akutne neprijatnosti. Ah, ionako me nije briga, uzimam šta hoću i to je to. Kusur u polovini vrednosti date novčanice sam smotao u džep, mrzeći me da ponovo vadim tek spakovani novčanik iz pantalona.

    Smirivši svoju neočekivanu neprijatnost u probavnom traktu, produžih put kroz podzemni prolaz. Ljudi su išli pravo, bez osvrtanja, bez skretanja, svako svojim putem, tako da mi je bilo skoro neobično da skrenem ulevo u deo prolaza ispod Brankove ulice. U tom parčencetu bio sam tog trenutka jedini prolaznik, uz tri osobe koje su tu, očigledno, čekale svoju milostinju. Iako je to bio uobičajeni prizor, već prvi pogled na njih mi je davao određenu neobičnost.

    Treća osoba bio je jedan odrpani čovek koji je sedeo pognute glave, ispred koje je stajala kutija, iznutra obložena kesom, sa nekoliko novčanica manje nominalne vrednosti. Pored njega behu neke torbe sa obe strane, zatvorene, ali ne i prazne. Drugi čovek je bio jedan sličan odrpanac, tamnije puti, ali glave držane pravo, odlučno. Čitav taj njegov stav, iako sedeći, bio je potpora natpisu pored njega „JA SAM GLADAN“. Ni njegova kutija za milostinju nije bila ništa punija. Ali, prva osoba se skoro nikako nije uklapala u prizor.

    Bila je to žena, ne baš u prvoj mladosti. Zgodna žena, sa lepotom od koje je ostalo samo sećanje u njenim tamnim očima i nežnoj, dugačkoj crnoj kosi koja je spuštala svoje slapove do pola leđa. Njena crna, elegantna, pomalo uska ali nikako i nepristojna haljina davala joj je izgled dame, što su potvrđivali i njeni pokreti. Svirala je violinu uz snimljenu klavirsku korepeticiju koja je dopirala iz nekog njenog smera. Muzika je bila veoma nežna, čak skoro neprikladno spram mesta gde se nalazi. Njeno sviranje je bilo besprekorno, ne sasvim jednostavne melodije, ali da, sasvim lakih, reklo bi se decenijama uvežbavanih pokreta. Čitav prizor delovao je kao nespretno urađen kolaž u čijoj sredini su bile iscepkane slike zanesene violinistkinje na nekom koncertu u svečanoj sali, tresnute preko slike socijalnih slučajeva i zaboravljenih ćutljivih senki od ljudi.

    Kakva groteskna scena! U prvom trenutku pomislih kako bi bilo da ih sve fotografišem mobilnim telefonom, ali ispravna ideja da bi to bilo vrlo neotesano i neuviđavno, naročito prema dami, sprečila je moju ruku da se maši za džep. Produžih svoj put kroz hodnik, nimalo ne žureći, ali bez zastajkivanja. Svakim korakom sam krao note koje su klizile iz violine, koje kao da su stiskale svoje usne da ne zaplaču mukom njene vlasnice. Na jedan način sam uživao u muzici, ali sve manje, dok se tužna, nemušta muzička priča odvijala, ispunjavajući čitav prolaz. Kao da sam tada dobio tegove u nogama, počeo sam da usporavam, dok se nisam zaustavio tek zamakavši za ugao hodnika, gde me je ponovo čekala gradska gužva.

    Kako sam se zaustavio, neka čudna knedla u duši je zapela, grebući me kao polomljena grisina. Tako se nešto zaista i slomilo u meni. Ruka sa kusurom, još uvek u džepu, bila je rešena da svoje blago ustupi ovoj neobičnoj dami, kao da želi da podeli zalogaj koji sam imao malopre. Okrenuo sam se i pošao polako nazad u prolaz, čvrsto rešen da joj kažem poneku reč saosećanja i podrške koja bi se izborila od mnoštva koje su mi u trenutku nikle. Da sam imao trista evra, odveo bih ovu damu u neki lep restoran u gradu na dostojnu večeru i ostavio bih joj ostatak para da se snađe u nevolji. Ali, tu je bila samo ta jedna novčanica koju sam izvadio iz džepa i nežno, sa poštovanjem, spustio pored dve novčanice koje su već boravile u otvorenoj kutiji za violinu. Uspravih se i pogledah damu u oči.

    Auh!

    Čoveče…

    Njen uzvratni pogled je trajao delić sekunde, ali ispričao mi je čitavu priču! Otprilike ovako:

    „Hvala ti, dobri čoveče! Znaš, ja ne pripadam ovde. Rođena sam u ovim gradu, tu sam odrasla, školovala se, završila fakultet… Nikada nisam oskudevala ni u čemu. Udala sam se za čoveka koji me je voleo i kojeg sam volela. Dobili smo i ćerku… Divni moj anđeo! Ali, bolest je bila surova i uzela mi je čoveka, i tako sam ostala bez podrške i ljubavi, a onda i bez posla, bez prijatelja… bez roditelja… ćerka je otišla… sve se urušavalo kao lančanom reakcijom i sad nemam nikog. Onda su došli neki odvratni ljudi i uzeli mi sve što sam imala i što mi je ostalo od njega. Stan, i sve u stanu. Ukinuli su mi račun u banci. Kao, neki dug… Ma lopurde, crkle dabogda! Moj muž je bio vredan i pošten, ali njegovi saradnici to nisu bili. A on je verovao ljudima. Čista duša, bio i ostao, neka mu je laka zemlja! I tako, sve što mi je ostalo jeste ova violina, moja duša od koje se ne rastajem. Violina, to sam ja! I zato još imam volju i želju da se borim, za sebe i za nju… (treptaj očima koji zaustavlja suzu)… Hvala ti što si prepoznao moj jad i što još ima ljudi na ovom svetu. Zbogom, dobri čoveče, Bog neka čuva tebe, kad je meni već udelio kaznu.“

    Taj trenutak, ta priča, kao da je spržila moj um, oduzela mi elokventnost, razoružala do srži i zarozala kao ofucani tepih. Reči su se, neizgovorene, izgubile u zvucima violine koji nisu prestajali da tuguju sa svojim ljudskim delom duše u vidu ove izuzetne, ali nesrećne žene. Oborih pogled kao što bi vitez oborio koplje pred kraljicom. Onemeo, produžio sam opet kroz prolaz, potpuno poražen.

    Dok sam se peo stepenicama u Brankovu i dalje u Sremsku ulicu, prizivao sam sve sile dobra da pruže šansu ovoj ženi da povrati svoje dostojanstvo, sačuva zdravlje i održi nežnost, da joj daju snage da se izbori i bude ona dama, dostojna sebe od pre nedaća koje su je skolile i srušile kao kulu od karata. Ovoj trefovoj dami treba džoker, i verujem da će ga naći. Verujem da je više nikada neću videti u tom musavom prolazu, u svetu koji joj ne pripada, i da će ponovo stajati gde joj je mesto, nikada jača i čvršća, nikada lepša, nepobediva! A ti, kad god se vratiš ovoj priči, uputićeš jaku molitvu za nju. Hvala ti što čitaš ovo, i u ime dame sa violinom!

    720 rsd
  • Godina dosade
    (0)

    Godina dosade

    BEOGRADSKI RADNIK, jun 2020.

    Utorak je. U nedelju su bili održani izbori. Vučić dobio svuda, što se i očekivalo. Još pre tri nedelje počeo sam žešće da se cimam po gradu. Ja i moja majka smo jednog četvrtka i petka skoro izludeli od poslova po gradu. Naravno, ustajao sam u 5-6 ujutru i završavao poslove. I tako sam konačno dobio mesto u dnevnoj bolnici, na Institutu za psihijatriju u opštini Savski venac. Odmah iznad Višegradske ulice.

    Dakle, izluđivanje je trajalo u četvrtak i petak, a u ponedeljak mi je doktor Lalović zakazao svakodnevni dolazak u dnevnu bolnicu od pola 9 ujutru do pola 1. Pola sata posle podneva. Gurao sam prvu nedelju, drugu, došli smo i do treće nedelje. Plus onaj četvrtak i petak, neposredno pred početak boravka u dnevnoj bolnici. Danas je utorak. Skoro pune tri nedelje, ustajao sam u 5, pola 6, i išao na posao. Pre par dana, gospodin Glavonja je opet dobio izbore i već danas, u utorak, saopšteno nam je da u prostoriji dnevne bolnice, stavimo maske.

    Utorak. Oko 10 sati se održava vizita. Celo osoblje klinike bilo je u toj prostoriji. Došao sam na red. Lalović je predsedavao. Rekoh ovako:

    „Evo, već treću nedelju sam tu. Potpuno mi se promenio bioritam. Drugo, ukinut mi je lorazepam, a povećan rivotril. Treće, za sada mi je ukinuta jutarnja zalasta.“

    „Povećan ti je rispolept na 2 miligrama ujutru“, ubaci se Lalović pred svima.

    „Da. Za sada je tako. Redukcija lorazepama i zalaste za sada idu dobro“, rekao sam.

    „Ovako, Vladimire“, rekoše.

    „Odsad ćeš da dolaziš utorkom i petkom od pola 9 do pola 1.“

    „Je l’ to stvarno?“, upitao sam potresen srećom.

    „Da“, rekoše. „Samo utorkom i petkom. Zaslužio si to, a i redukcija lekova ti dobro ide. Svaki dan si dolazio, socijalizovao se, upoznao celu dnevnu bolnicu, ljude, osoblje. Samo odi po terapiju do tehničara. Daće ti sve lekove do petka“, završili su.

    Od sreće sam šizofreničarki bacio kosku pred svima, a i ona meni, jer su i njoj skratili svakodnevne dolaske na utorak i petak. Jedan od normalnijih ljudi od 60 godina starosti mi je prošle nedelje rekao da ne zna šta ja i Dino tražimo ovde, kad smo jedini normalni. Dino ima 48 godina, a ja tačno 41 godinu. To je bilo prošle nedelje, kad je dan bio divan za razgovor, iznošenje problema, međusobno razumevanje, kafu i cigare.

    Za vikend sam bio odlično. Nisam ulazio u konflikt sa ocem. U petak uveče sam odradio onu moju desetokilometarsku šetnju. Bukvalno je ovog puta nisam ni osetio. Okupao sam se u petak uveče u svom stanu. Kao što sam rekao, kupatilo mi je konačno u funkciji. Daklem, popravljeno je.

    I tako sam u petak uveče ređao u glavi pozitivne misli. Odmor, vikend, šetanje. Kad sam zimus krenuo u ove šetnje od 10 kilometara, išlo je jako teško. Nije bilo baš prijatno. Sada, u petak uveče izašao sam vani kao nekad, u klub, među devojke.

    Sport, književna karijera, stan, dve kirije, svaki dan u dnevnu bolnicu. Osećao sam se fenomenalno. Što reče Švalba.

    „Konačno si se vratio zdravom gledanju na život.“

    Bilo mi je krivo, jer još nisam ostavio cigare. Subota i nedelja su lepo protekli. Spavao sam dugo. Bio je i jedan porodični ručak. Ja, majka, otac, snaja, brat, bratanac i bratanica.

    I onda je došao ponedeljak. Kao i prošli ponedeljak, i ovaj ponedeljak mi nije protekao prijatno. Iz mirnog i lagodnog života, opet sam uskočio tamo gde je Elmer Davež, NLO-šizofreničarka i ostali, totalni raspadi. Tog dana, oko 10 sati me pozvao Lale u ordinaciju.

    „I dalje imam problem sa ovom šizofreničarkom, ali sa njom sam čak našao neku komunikaciju. Drugi problem mi je Elmer Davež. Dobro, on je malo lakši slučaj“, rekao sam Laletu.

    „Ovako. Ona je super. Ona je jako dobra. Davež je teži slučaj“, rekao mi je.

    Koju li dijagnozu ima?, pitao sam se.

    „Ovako“, reče Lale, „pošto možeš bez lorazepama, da krenemo sa ukidanjem zalaste“.

    „To sam i ja mislio“, rekoh mu.

    „Ako to uspe, spašću na jedan anksiolitik i jedan antipsihotik dnevno. Takav sam bio prvih 10 godina, posle moje 21. godine“.

    „Na to i ja ciljam“, reče.

    I danas se dogodila provala oblaka. Smanjili su mi svakodnevne dolaske na utorak i petak. A taman sam počeo da radim neki najnormalniji posao u Beogradu, a da to nije književnost.

    Jedna starija žena, iz moje ulice, odvezla me kolima do naše ulice, ja sam ušao u stan i pristavio prvu kafu. Osećao sam se kao 2005. godine u junu, kad sam položio botaniku na Farmaceutskom fakultetu. Valjda sam se tako osećao.

    Prvo, nadam se da Elmer neće dolaziti utorkom i petkom. Načuo sam da je u dnevnoj bolnici, ponedeljkom i sredom. Teži slučaj od šizofreničarke? Šta ima gore od toga? Ima. Elmer Davež.

    I eto, Vučić je i dalje na vlasti. Svi pričaju o pojačanim merama, o obaveznom nošenju zaštitnih maski. Kažu da neće biti pritvora. Još.

    Kad sam danas krenuo kući, svratio sam u ordinaciju, kod Lalovića.

    „Doktore, dolazim u petak. Ako se naviknem na život bez jutarnje zalaste, možemo li u petak da skinemo i večernju?“

    „Upravo to sam mislio“, reče on.

    Eto, bar mi je to sigurno dok ne krene novo vanredno stanje. Ako uopšte krene. To bi bilo to, ukratko.

    Inače, su zadnje tri nedelje bile odrađene u furioznom tempu. Trenutno je kraj juna, bliži se juli.

    Sve je počelo pred Novu godinu, kad sam krenuo da šetam svaki dan po najvećoj zimi i bljuzgi po 10 kilometara. Nekad sam vezivao i dva dana po 10 kilometara. Onda sam posle 5-6 godina prvi put osetio ljubav za konkretnu žensku osobu. Onda je usledilo vanredno stanje od dva meseca. I za kraj, furiozne tri nedelje socijalizacije i panka.

    Primetio sam prošle nedelje da mi se vratio osećaj za humor, dobru dikciju, pričanje anegdota. Čak sam i kod NLO izazvao gromki osmeh jednom svojom anegdotom. Sve se menja kad dođe ponedeljak, a sa njim i Davež. Elmer Davež od 65 godina, sa gorom dijagnozom od šizofrenije.

    Utorak je. Ručao sam kod majke, zalio kafom i ušao u svoj stan. Kraj je ovoj priči, ali je možda početak novom vanrednom stanju. Barem sa Lalovićem imam sklopljen posao, koji će potrajati.

    Novina? Nova 2007. godina? Promena? Videćemo.

    Ne znam samo kako Švalbi da reknem da sam u novom avionu, da imam novog psihijatra. Nismo se svađali, vodili smo jako podsticajne, umne razgovore. Valjda sam dobro. Popiću sada jednu kafu, i to bi bilo sve za danas. Sutra je sreda. Ne idem na posao. Otac mi je u Despotovcu. A Elmer Davež valjda na posao dolazi ponedeljkom i sredom.

    Kraj juna. Kišovito. Vučić dobio izbore. Umoran sam. Bitno je da sutra, u sredu, ne idem na posao. A baš sam pomislio da sam postao pravi Beogradski radnik i radenik. I dalje sam samo nepoznati književnik, koji posećuje dnevnu bolnicu zbog penzionisanja.

    810 rsd
  • Učim se da gledam – Amerika
    (0)

    Učim se da gledam – Amerika

    2

    Srki. Moj najbolji drugar. Nema ga više. Proveo je u Americi, zajedno sa mnom, poslednje dve decenije svog života i vratio se nazad u Beograd, neizlečivo bolestan, da bi posle šest meseci agonije tu i umro. U svom stanu na Vidikovcu. Možda i srećan, jer umro je tamo gde se rodio i gde je živeo prethodne četiri decenije. Popio je poslednje pivo na mestu koje je dvadeset poslednjh godina sanjao i u snu ga nazivao tamo gde sunce izlazi.

    On mi je „udesio“ Ameriku.

    Srki je već imao šestomesečno iskustvo boravka u Americi; tamo, u Detroitu, sredinom 1989. godine, bio je gost kod svojih drugara iz detinjstva, a preko njega i mojih poznanika, Belog i Pere, i nikada – čudilo me je – ama baš nikada nije pričao o utiscima sa tog „gostovanja“. Održavao je vezu sa Belim tokom apokaliptičnog vremena s početka devedesetih, tek uzgred bi pomenuo da ga Beli ponovo poziva u goste, ali kao da je nešto tajio preda mnom u vezi sa tim, sumnjao sam da iz nekog razloga ne želi da mi prenese da Beli možda i mene uključuje u taj poziv, jer, istina, zbližio sam se s Belim tokom jednog njegovog boravka u Beogradu, u martu 1992. Pored mnoštva svojih uvrnutosti, Srki je voleo da bude „gospodar situacije“. I doista, tek kada je on odlučio da je za to sazrelo vreme, rekao mi je: „Evo ti Belov telefon i njegova američka adresa, bilo bi lepo da mu se javiš. Ja neću da idem tamo, bio sam već, a Beli bi rado i tebe ugostio.“

    Nakanio sam se nekako da napišem pismo Belom, a on se posle primljenog pisma javio telefonom: „Samo izvadi vizu i – stiže ti od mene novac za kartu, za boravak nemaš da brineš, bićeš kod mene.“ Prikupio sam sva neophodna dokumenta, uključujući odobren dopust s posla i preporuku Udruženja književnika iz Francuske 7 u kojoj je stajalo da bi mi boravak u SAD koristio u radu na novom romanu. Odbili su me, u tom prvom odlasku u američku ambasadu, te nebeske 1993. godine lepo dokumentovane u onom jesenjem popodnevu. Posle rutinske konverzacije, smeđokosi, providni, izvežbano ljubazni konzul, jednako se namešteno osmehujući, rekao mi je da je moja dokumentacija za svaku pohvalu, no, situacija (situacija sa mojom zemljom) je takva-i-takva, zar ja to ne znam? Žao mu je, on mi zasad ne može izdati vizu, prećutao je da mi kaže da pripadam naciji čiji je predsednik jedan osioni komunista… Pokupio sam svoje papire kivan na sebe što sam i ja prećutao da mu nešto kažem: ne osmehuj se zalizanko, ja nisam od tvoje sorte. Šta me je porazilo: u Titovoj Jugoslaviji jedan Srki, uz sve epitete za njegovu dobru dušu, zbog čega četrdeset godina jeste bio moj istinski drug, jedan luftiguz, dakle, sa završenom osnovnom školom, bez sekunde radnog staža, bez kučeta i mačeta, na maminoj trpezi u četvrtoj deceniji života, otputovao je s crvenim „komunističkim“ pasošem u Ameriku kao od šale, sada je jednom inženjeru zaposlenom u naučnoj ustanovi, piscu, porodičnom čoveku s decom, s vlasničkim prebivalištem, koji je već proputovao pola sveta i nigde tamo nije ni pišao na javnom mestu (a Srki jeste, pričao mi je, kad je bio s Belim u Njujorku) a kamoli da je podmetao bombe ili širio komunističku propagandu, zabranjeno da poseti, recimo, američku stranu Tesline Nijagare. „Ne zagađuj naše prelepo kapitalističko tlo“, govorio mi je našminkani osmeh američkog zvaničnika iz kabine, iza debelog stakla.

    Zašto se s ovakvom beleškom osvrćem danas unazad? Strepeo sam: ko zna da li ćemo igde i ikad još putovati? Šta je bilo – bilo je, tako su stajale stvari.

    U drugom pokušaju, početkom jula 1996, odobrili su mi boravak u Americi. Šta je presudilo? Već stečeno iskustvo odlaska u Ambasadu, ili osoba koja je odlučivala, jedna sasvim normalna žena s one strane šaltera koja je, bez osmehivanja, prirodno ljubazna, bez ikakvih dodatnih pitanja, gledajući moja dokumenta, izgovorila tek nekoliko reči: „Aha, inženjer… idete u posetu prijatelju iz detinjstva… ma nemojte, zove se Miro Klemenc…“

    Nekoliko dana posle mene i Srki je otišao u Ambasadu. Na njegovo a jednako i moje veliko iznenađenje, i on je dobio vizu.

    Putovaćemo odvojeno, takve su iz nekog razloga bile direktive odande, iz Srkijevog štaba u Americi.

    Putničke agencije su se prosto utrkivale oko moje karte; u to vreme cena povratne karte do Amerike u proseku je iznosila oko 400-500 dolara, no, budući da je za avgust prema tamo vladala putnička groznica zbog Olimpijade u Atlanti, cena je više nego udvostručena. „Gea“, „ABA“, „Putnik“ i još neki prodavci, kojima nisam krio da imam ponude sa više strana, razbijali su se oko mene u međusobnom nadmetanju; odabrao sam i rezervisao „Putnikovu“ ponudu od 1.070 dolara i javio Belom taj, za mene, astronomski iznos.

    Beli se javio krajem jula i poručio mi da novac stiže preko Majla koji dolazi u svoj stari kraj preko Beograda, trebalo bi da ga u to-i-to vreme sačekam na Surčinu, sa Srkijem, jer Srki zna Majla, i da od njega primim pošiljku.

    – A ti si taj! – kazao je Majlo, debeli Lala, pružajući mi koverat sa žigom motela „Rainbow“. – Svakakve sam priče čuo o tebi. Drago mi je. Onda, vidimo se u Ameriki.

    U koverti je osim novca za moju kartu bilo i 40 dolara „za pivo“ Srkiju.

    I otišli smo na to pivo, Srki i ja, ispijajući flaše na betonskoj klupi ispred granapa na Vidikovcu, njegovom omiljenom mestu – tamo gde sunce izlazi. I prvi put smo pričali o Americi, zapravo, ja sam ga samo slušao, znao sam da su te njegove „izglobljene“ priče upućene meni za oprez, da mi na znakoviti način ukazuju na ono što bi trebalo da se potvrdi kad budem bio na licu mesta, pre nego što i on tamo stigne. Dok je pričao, razmišljao sam o pozamašnoj svoti novca u svom džepu koja mi je stigla od Belog, praktično nepoznatog čoveka: samo nekoliko druženja s njim u Srkijevom „ateljeu“ na Vidikovcu pre nego što je otišao u Ameriku, i dva-tri zajednička izlaska u restorane onda kada je odande prvi put doputovao na kraći odmor u Beograd; imao je devojku Anitu s kojom je bio par što izaziva zavist u onih koji su ih posmatrali, napisao sam nekoliko literarnih skica o njemu i njoj – to je bilo sve. I bilo je tužno, sećam se da sam tragao za uzrokom svog bedastog raspoloženja. Kasnije, u kući, Marija i ja smo seli na krevet, izvadili smo pare iz koverta, provlačili novčanice kroz prste, bacali ih uvis, da lepršaju i padaju na gomilu, kao oni srećnici po hotelskim sobama u filmovima o Las Vegasu. U kućnom budžetu, uz nešto nemačkih maraka s kojima smo spasavali (ne)vrednost strmoglavo inflatornog dinara, imali smo i tri novčanice od jednog dolara, odložene kao fetiš u Zilahijevom „Samrtnom proleću“ na najvišoj polici kućne biblioteke, koje sam od jedne Belove pošiljke Srkiju „otkupio“ s nekoliko čekova u birtiji na tramvajskoj stanici u Topčideru kad je Srki s njima hteo da plati račun za litar belog i kiselu vodu. Marija je videla senku (ipak) u mom osmehu, stisla mi je dlan i rekla: „Beli nije naivan čovek, posle više od deset godina u Americi dobro zna da proceni svoje investicije. Ništa od ovoga nije slučajno; ako ništa drugo, investirao je u knjigu koju bi mogao da napišeš, o svima njima tamo. Američku knjigu. Uostalom, zar se nisi zbog pisanja odlučio na ovu avanturu?“

    Šesnaest godina pre ove situacije, posle našeg boravka u Parizu, razdvojio sam svoje stvaralaštvo na pre i posle Pariza. Pitao sam se sada, ne samo za stvaralaštvo nego za našu sveukupnu egzistenciju, za naš život – hoće li biti podeljeni na pre i posle predstojećeg leta za Ameriku?

    800 rsd
  • Predeo kroz koji se probijam
    (0)

    Predeo kroz koji se probijam

    TEKST KOGA POKRIVA DUD SA LIŠĆEM KOJE SU IZJELI INSEKTI. I ogromne muve koje se skupljaju oko crnih i belih palih plodova na zemlji. Sa koje se diže otužan zapah prljavštine i gnjilosti. Dud koga sada pokriva ovaj tekst, koji će ga pokriti. Pisanje koje će susresti dud. Njega koji je predmet moje želje da sebe od onda sretnem pod njim Iz susreta sa njim rodiće se neophodnost za pisanjem. Sada. U tu-stajnosti onoga što vidim pred sobom kako mu se približavam, kako, tada, nisam znao da mu se približavam za meru jednog sećanja. To približavanje onda je ostalo u meni. Vidim sebe kako se približavam stablu i klupi ispod njegove krošnje sa pustom, pospanom ravnodušnošću koja me prati ka toj stvari toga onda iz koga tek sada, dok ga pišem, izvlačim svoju želju da ga vidim, jer ga vidim sada. Sa ocem, onda? Ne znam. Sa majkom, onda? Ne znam. Sam, možda posve sam. Svetlost se sjedinila sa prašinom. Sa belinom kućâ pod suncem. Sa gledanjem koje se širi i nigde se ne zaustavlja. Jer nema gde da se zaustavi. Ima toga nezaustavljanja u ravnici koja i sama piše sobom, ravnicom, noseći na sebi svoje tragove. Koje ja pišem. Dala mi se želja ravnice za pisanjem. Njena želja koja piše moje pisanje. Želja koja me želi da pišem jeste ista želja koju ja sada pišem. Želja, jedna od mnogih, protiv smrti. Tu sam zajedno sa smrću. I onda kada sam bio tamo kraj toga dudovog stabla bila je ona sa mnom. Čula su se iz daleka crkvena zvona oko tri popodne. Oglašavanje nečije sljubljenosti sa smrću. U koju je on, neko, ušao. Zvona i smrt uvučena u krošnje drveta koje ništa ne poriče. Ne može da poriče. Koje samo prima. Koga moj jezik prima, ne umeći da ga uzme. Sada. Ali kruži. Iznad onoga što moj jezik piše: nečija davna smrt je ovde, postoji jedno sada ovoga ovde pisanja koje to piše Svako pisanje je nekakva prisutnost i posthumnost. Glas pozajmljen smrti. Da bi se moglo umreti. Sve je to bilo tu i tada u onom pejzažu. Samo nisam znao šta u njemu reži na mene. Šta me negira? Šta mi govori? Moje telo, maleno onda, sa zemljom pod njim, sa belinom koja me uvija uza se, idući sa mnom sa mojim prolaženjem. Korak po korak. Tu su nekakva vrata, prag kuće, prozori sa spuštenim kapcima. I kao da nikoga nema iza zidova. Ja idem, tuda. I nebo sa koga padaju pustinje svetlosti povlači se za mnom. Stablo pored koga sam sadaonda prima me kao gosta. Samo onoliko trenutaka koliko ispod njega prolazim. Dovoljno tu, ono, stablo, sa mnom. Toliko dovoljno veliko da ispod njega idem. Ide se kroz tiho, kroz pospanost duda. Sa trenom. Sa obuhvatom njegovim koji me neće napustiti nikad. Trava ispod njega. Travke. Ostrvca sive zemlje. Zujavost muva oko kojih se ulepljuje vonj trulih plodova. Ugaženih. Tuda idem. Kao da se ide kroz to. Kao da je to upisano u trajanje bez trajanja. Pisanje duda. Pisanje koje me izbacuje u dud. To nije bilo važno onda. Ko ga je zahtevao sada? Video sam da idem prema dudovom stablu, jedno prepodne, u leto, u nebo, u belost kuća, idem u miris, u hladovitost senke, u lišće izjedeno insektima, u drvo idem sa mnom koje će mi dati da ga sada pišem, koje je došlo po mene da ga pišem, sada, kao da je izvučeno iz nekog drugog života sa dudom nada mnom, sa mnom, on od nekada što se prostirao pored puta koji je vodio prema drugim putevima. Jednom od puteva mojih. Jedan dud na mome putu. Kojim sam išao. Kojim od onda putujem, koliko i do onda. U putovanje u koje sam ušao da bih video to drvo od mnogih jedno. Sve dok za njega bude bilo reči, dok reči budu dolazile. Ili, dokle god ga gledam za njega će biti mojih reči. Ne želim da ih zaustavljam, mada to mogu kad god poželim. Ili, mogu da se još jednom osvrnem na njega. Bez reči. Samo da ga gledam. Tako: kao da gledam u sebe. To nedostižno onda. Koje dovodi do kraja našu nemoć s rečima. Onako kako Vitgenštajn kaže: Mogu samo govoriti o njima, ne mogu njih izgovoriti. Kolikogod išao prema njima. Prema njihovim česticama u meni. Prema kapanju njihove tvari po meni. Za toliko sam sâm. Bilo je neponovljivo to onda sa stablom kome dolazim, približavam mu se, prolazim ispod njega i – ostavljam sebe u njemu. Nikada neću više moći doći po to moje u njemu. Nikada. Jer to nikada jeste ostalo zauvek njegovo, moje u njemu zauvek. Samo na taj način to što se zbilo ostaje pravično podeljeno između njega i mene. Stvari moramo da poštujemo. Bog stvari je jedan i isti naš bog. Sa njima smo. Ne nad njima. Naš divni teret su one. Stvari. Pokazuju nam jednostavnost zajedničkog bivanja jedno-uz-drugo-preko. Nikada nas neće napustiti. Ni mi njih. Možemo ići doveka jedno prema drugom, biti u njima sa nama kao i one u sebi sa nama. Ništa to dešavanje ne pokriva, ne prikriva. Tek, ponekad, možda oholost čovekova. Samo taština čovekova može da zaboravi stvari, seme naše koje je s njima jedno. Pisanje, međutim, ne. Pisanje vas čini sa stvarima jedno. Njime se vraćate u jednost sa njima. U divljinu praodnosa stvari i bića, koja je prethodila svemu što sada, osim kada pišete, ne vidite. Pisanjem se vraćate u svoj prapogled, koji je sve već video pre nego što ste to videli vi. Gledati neposredno – kakva poezija! Nedirnutim pogledom gledati sve što je jednom bilo vaše seme i od čega je nemoguće pobeći. Udaljavate se od dudovog stabla, idete daleko, mnogo daleko, nikada dalje od vas, ulazite među lavež pasa, u urlike bezdane tišine u zimsko predvečerje sa snegom čija se zavesa od pahulja pred vama diže a šarke neba se pokreću, pretumbavajući belinu sve do nepoznatih uzroka gore, u hladnoj praznini i u raskovanoj ravnici bez oslonaca u vidljivom – dole.

    720 rsd
  • Šesta pesma za Ingu
    (0)

    Šesta pesma za Ingu

    1. Prva pojava

    „Spavam na uzdignutom delu trotoara koji okružuje prostor oko Doma vojske. Dobro sam umotana: imam jorgan i ćebad. Spavam tu nakon dodele diploma o završenoj srednjoj školi. Svi su dobili diplomu osim mene; ja nisam kupila neki formular. Dogovaram se s razrednom oko toga kad mogu da dođem po nju; onda se ceo razred razilazi, a ja se čudim zašto nismo otišli na piće da to proslavimo; mislim, njihove diplome…“

    Olivera je utisnula kabl rešoa u utičnicu i sipala u džezvu vodu iz toaleta sa kraja hodnika. Uključila je kompjuter i štampač, ukucala šifru za pristup programu, nakratko otvorila prozor. Iz fioke je izvadila načetu kesicu kafe.

    „Pre nego što sam legla u taj improvizovani krevet, hodala sam bosa; negde su mi se izule cipele sa starinskim potpeticama. Vraćala sam se da ih nađem; više ih nije bilo. Odeća mi je bila svečana, u zlatnim i srebrnim nijansama, ali mi je loše stajala; izgledala sam zdepasto. Sebe sam videla iz druge perspektive – kao da gledam film – samo što se pogled objektu čudi i nije njime zadovoljan. Čini mi se da sam više bila pogled nego objekat.“

    Dok je mešala kafu uopšte nije gledala u to što radi; tako je bilo svakog dana. Jovan je samo čekao kad će to da se završi prolivanjem kafe po zidu.

    „Ležem u tobožnji krevet: meko je, toplo; mirno spavam. Ujutru se budim, u snu, i slažem jorgan i ćebad. Prilazi mi neuniformisano lice koje mi traži dozvolu da spavam na javnom mestu; on kaže ferman, ne znam odakle mi ta reč. Kažem mu – ma ne, bez brige, ja sam ovdašnja, živim gore preko reke. A, onda dobro, kaže on. Prilazi drugoj, starijoj ženi; ona je spavala tu blizu, u parku. I ona je ovdašnja. Dobro, onda ja mogu da idem, kaže inspektor i odlazi zviždeći. Nizak je, ima brčiće. Baš je njega briga ko gde spava.“

    Jovan joj je prebacio prazne šoljice iz špajza. I on je pripremio kompjuter, pomerio u stranu nekoliko fascikli, stavio municiju u heftericu, proverio da li mu crvena hemijska još uvek piše, izvadio iz fioke okrugli pečat i pravougaoni faksimil sa potpisom gospodina šefa zvanog Doktor. Svesku iz džepa jakne gurnuo je pod tastaturu. Po tragovima na ekranu videlo se da je obrisan prljavom krpom; probao je to da otkloni papirnatom maramicom. Olivera mu je nalila kafu u šoljicu i dodala vlažnu maramicu, ne prekidajući priču.

    „Sklapam jorgan i zovem muža da dođe po mene; objašnjavam mu gde da se parkira. On dolazi, malo je nervozan; onda dugo putujemo. Kroz prozor fotografišem nebo. Oblaci su kao kućice od marcipana: bele sa roze krovovima, gusto naređane; ja se uopšte ne čudim što oblaci imaju prozore i vrata. Prolazimo pored uske i visoke gotičke građevine sa mnogo detalja na fasadi. Boja joj je siva, ali topla, kao da je pomešana sa smeđom nijansom. Hoću da je uslikam zajedno sa oblacima, ali ne mogu da nađem takav ugao pod kojim obe stvari mogu da obuhvatim u jedan kadar.“

    Tu je Olivera naglo prekinula priču; sivo-smeđa građevina što proseca bajkovite oblake visila je još neko vreme nad njihovim glavama. Nastavili su da piju kafu u tišini. Jovan je prošao rukom kroz kosu, a pramen koji je do maločas zaklanjao desnu stranu čela, sad je prešao na levu i tu je ostao.

    Oliverin muž bio je sirov, nemaštovit patrijarhalni tip kakve je viđao samo u starim filmovima; nije voleo ni te filmove ni takve muškarce. Odavno je bilo vreme da siđu sa scene; već su poumirali i glumci koji su ih glumili. Dobro je znao kako je grebucka to što nije završila fakultet; još jedna u moru priča koje počinju sa: ne kajem se. Ništa joj nije rekao; ona mu i nije pričala svoje snove da bi ih tumačio; možda pre iz navike. Više od deset godina radili su u istoj kancelariji.

    „Sutra idem u sud, u devet“, progovorio je posle nekog vremena.

    „Šta ćeš u sudu?“

    „Ostavinska rasprava nakon smrti oca: umro je pre nekoliko meseci.“

    Olivera je podigla pogled sa dokumenta koji je držala u rukama.

    „Odakle tebi otac?“

    „Eto… Pojavio se kad je umro.“

    800 rsd
  • Avanture Pobednika
    (0)

    Avanture Pobednika

    БАЈКЕ О ПОБЕДНИКУ

    1.

    Тог дечака сви су звали Победник.

    Име му се изгубило одмах после рођења. Нестало је у шумама у којима је дечак живео.

    Дуго је дозивао своје име, а онда заборавио.

    Дечак је био леп, плавоок и весео. Храниле су га птице.

    – Ви сте најлепша створења на свету – говорио је дечак птицама.

    Једном, док је брао траве да од њих исплете венчиће око главе, дечаку је пришла птица. Била је златно жута и звали су је Мудра.

    – Мудра, хоћеш ли да и теби исплетем венчић? – питао је дечак птицу.

    – Мени венчић не треба – одговорила је Мудра. – Мој венчић је сунце.

    – Не видим га, Мудра птицо. Сунце је далеко, а твоја глава је мала.

    – Видећеш га. Једног дана, очи ће ти се отворити.

    – Моје су очи отворене – увредио се дечак.

    Птица је само цвркутала и летела у круговима око дечакове главе.

    – Ти си најлепша од свих птица, а птице су најлепша створења на свету.

    Волео је да посматра Мудру како се игра.

    – Ти мислиш да су птице најлепше на свету, Победниче – певала је Мудра. – Зашто то мислиш?

    – Птице живе на небу и стално се играју – спремно је одговорио Победник. – Имају шарено одело и лепе гласове.

    – Пођи пред зору на поток, Победниче. Буди тамо пре свитања и дочекај сунце. Тада ћеш видети шта је најлепше на свету.

    Мудра је одлепршала пре него што је дечак успео ишта да је пита.

    Дечак се чудио. Желео је да види најлепше биће на свету. Замишљао је птицу већу и лепшу од свих птица за које је знао. Плашио се само да птица не одлети пре времена, пре него што је добро погледа и запамти. Такве птице су сигурно ретке.

    Победник је послушао Мудру. Ујутру, пре зоре био је на потоку.

    Сунце је изашло. Дан ће бити диван.

    Дечак је чекао. Још нико није долазио. Плашио се да га је Мудра преварила.

    – Можда хоће да украде моје венчиће, док сам овде. Кад спавам држим их под собом.

    Кад сам будан, носим их на глави. Али свеједно – помислио је на крају дечак. – Направићу још венаца. Траве има, а имам и руке. То ми птице не могу узети.

    Одједном, из шуме је изашла Златна.

    Златна је била мала девојчица у белој хаљини, дуге златне косе што се вукла по земљи и миловала траве. Земља је од тога била срећна, траве су певале.

    Златна је ишла по воду, са глиненим крчагом.

    Кад је видео Златну, Победник је поскочио. Жбуње је шушнуло и девојчица га је приметила.

    Уплашила се и крчаг се разбио.

    Победник је истрчао из шуме. Девојчица је мислила да је вук и почела да бежи.

    – Не бој се, Златна. То сам ја, Победник. Не бој се. Направићу ти нови крчаг – викао је дечак.

    Златна је застала. Окренула се. Дуго су се гледали у очи. Птице су поново запевале.

    Дечак, Победник, схватио је које је то најлепше биће на свету.

    700 rsd
  • Čubura negde u vremenu
    (0)

    Čubura negde u vremenu

    1.

    „Ој Дунаве, Дунаве,
    Плааааааааааааааави,
    Превези ме ти до Срема,
    Мооооје драге нема“.

    Као да још чујем ту песму и Цакијев глас који је стизао са трошног зида преко пута наше куће. Лежао је он на том зиду, заклоњен крошњом шкартавог дрвета, гледао у небо кроз гранчице и певао. Имао је деветнаест година, а ја још ни десет, док сам га слушао из мог дворишта. Питао сам се зашто воли ту песму. За нас Дунав није имао никакав значај. Блатњаве плаже, на којима смо проводили лета, биле су смештене на Сави, а неке друге разлоге да идемо на реке, осим купања, нисмо имали.

    А тек Срем! Никакве везе са Сремом нисмо имали. Нити је ико од нас имао своју драгу, осим у мислима. Очигледно је да се Цакију свидела мелодија. Да, да, лепа мелодија, нарочито лети. Никад не знамо зашто нам се нешто допадне или нас одбије.

    Естетика је узалудни покушај да се објасни необјашњиво. Један од промашаја филозофије. Можда највећи.

    Лето је било вечито, без година.

    Као и вилини коњици, лептири, врапци непрекидно живахни и гласни, док се купају у прашини.

    А Цаки Цврчак је певао, онако сам, на трошном зиду иза лимарске радње свог очуха, лимара Неге, кога нико никада није видео спреда, увек је био окренут леђима, са чекићем и гвожђем које је ударао, заклоњен варницама које су искакале из гвожђа. Знали смо му име и ништа друго о њему. Поштовали смо га јер смо га се плашили. Претворен у сенку, усред искри које су врцале из метала, био је претворен у звук, док је његов пасторак Цврчак певао. Звали смо га међу нама Цврчак, нико се није усудио да га тако зове гласно. Љутио би се, јер је био малог раста, прпошан, ратоборан, а још и обележен ожиљцима од шкрофула које је стекао, причало се, становањем у подруму, са мајком и двема сестрама, тамо, на крају улице Стојана Протића. Звали смо га Цврчак из љубави, не због исмевања. Али, Цврчак то није схватио. Кад је почео да свира алт-саксофон оставио је и зид и нас.

    И одселио се у центар града.

    Било је тада пуно цврчака и других буба у нашем крају. Данас их нема. Нестале су и гугутке. Ласте на неком другом месту праве гнезда. Отишли су и мрави. Много тога је отишло из краја где смо живели, расли, посустајали и певали. Нестао је и сам тај крај.

    Простор не постоји без обележја. Кад она нестану, нестаје и простор који су обележавала. Сад је овај простор у коме се налазим и пишем ове редове неки други простор, неки други крај неког града, са обележјима која се састоје од дугмића за интерфоне, од стаклених балкона и спратова, од подземних гаража и камера у ходницима, од клокотања воде кроз цеви кад суседи пусте воду. Свети Авустин каже да је знао шта је Време док га неко не би питао, али кад га упитају, слегнуо би раменима. Исто се мени дешава са Простором. Време и да не помињем. Простор и Време су заправо измишљотине које нам служе да се не изгубимо превише у овом тајанственом свету.

    „Ој Дунаве, Дунаве…“.

    Не само да нема цврчака, него нема ни Цакија. Да је жив, имао би близу деведесет година. Нема ни нас. Остале су само успомене. Свако има успомене које су само његове. Али, као да су успомене помало и заједничке, свељудске, уколико смо добро расположени и признајемо да постоје други људи.

    Нечије успомене постају моје успомене ако ја погледам тог човека који ми их прича и ако у њему видим себе и остале људе.

    700 rsd
  • Black Beauty
    (0)

    Black Beauty

    PRVO POGLAVLJE

    Na samom ulazu u grad popustila sam stisak na ručici gasa. Nekako mi se nije žurilo u skladište. S obzirom na to da je i ova operacija prošla glatko, znam da je žurka već uzela maha i da ću opet morati da glumim zadovoljstvo. A bila sam sve, samo ne zadovoljna.

    Nikada nisam ni mogla biti zadovoljna, da se razumemo. Majke se ne sećam. Ne sećam se bukvalno ničega što se tiče prvih pet godina mog života. Najranije sećanje koje posedujem je ono kada su me odveli njemu, a tada mi je bilo šest godina.

    Sećam se dvoje ljudi u odelima, između kojih sam stajala, i odbila da pogledam u čoveka koji je bio veći od najvećeg čudovišta. Imao je ljutit pogled, crnu kosu i izražene zelene oči, koje su me gledale kao da sam blato na njegovim čizmama. Sećam se i da mi je u jednom trenutku podigao bradu, zagledao se u moje oči, te se osmehnuo. Taj zlobni osmeh podsetio me je na Češirsku mačku, a nje sam se užasno plašila, iako sam volela tu bajku.

    Tresla sam se od straha kada se grleno nasmejao i cinično zahvalio, socijalnim radnicima, koji su tri godine pokušavali da ga pronađu, jer nije koristio svoje pravo ime osim onog bajkerskog, otkako se pridružio klubu.

    Ime mu je bilo Black Skull, ne Jonahh Bishop, kojeg su tražili u sistemu. Taj čovek, moj biološki otac, čije ime se nalazilo na mom rodnom listu, netragom je nestao 1990-e godine.

    Sticajem okolnosti, prilično sudbonosnih, završio je u pritvoru zbog barske tuče i tako su mu ušli u trag. Po njegovim rečima, to je bio prvi i poslednji put kada su ga uhvatili. Štaviše, bio je veoma ponosan, jer je dvadeset pet godina predsednik MC kluba, koga su samo jednom na delu uhvatile pandurske svinje.

    Toga dana, tri puta sam se prestravila: prvi put, kada sam videla da je ogroman; drugi put, kada se nasmejao, dok je tetovaža crne lobanje poskakivala na njegovom vratu; a treći, kada je progovorio.

    „Koji kurac da radim sa njom?!“ Dubok glas protkan ljutnjom naveo me je da zadrhtim još jače, te sam se privila socijalnoj radnici uz noge. Nimalo nežno me je odgurnula od sebe i odgovorila mu:

    „Gospodine Bishop…“ Početak njene rečenice prekinuo je glasan udarac šakom o sto.

    „Da li si glupa, ženo? Rekao sam ti da se zovem Skull. Black Skull. I nisam gospodin, zapamti to!“, dreknuo je jače, a ja sam, zbog tona njegovog glasa, poželela da se sakrijem. Neće me valjda ostaviti sa njim? On nije moj tata, on čak nije ni dobar čika, sećam se da sam pomislila, dok su mi se suze skupljale u očima.

    „Pogledajte je, to je vaša ćerka, ne možete je se odreći! Puno je sirotište dece koja nemaju nikoga, ali ona ima vas“, teta je tiho rekla glasom, obojenim strahom.

    „Ono što ja vidim je štene. Jebeno štene koje će postati kuja. Da je muško, pa da je zadržim, ali ovako…“ Odmahnuo je glavom. „Ponovo te pitam, koji kurac da radim sa njom? Ovo je moj život.“ Pokazao je na mračnu prostoriju. „Treba li ovde da raste? Među svim ovim drkadžijama?“

    „Možda, kada biste iznajmili kuću.“

    „Ti si stvarno jedno glupo žensko čeljade, nisi li? Hajde sada umukni i budi lepa, a pusti nas dvojicu da se lepo ispričamo! Ono što ti ne shvataš je da ja ne želim jebenu kuću, ne želim da menjam svoj jebeni život i sigurno ne želim štene koje će zavisiti od mene.“

    Iako sam bila mala, bolele su me njegove reči, jer ja nisam bila štene ja sam bila devojčica, neželjena, ali ipak njegova. Svoj pogled, koji sam do sada držala prikovan za pod, buntovnički sam podigla i pogledala ga ravno u oči.

    „Ja nisam štene“, rekla sam tiho, jer mi se od straha steglo grlo, ali se nisam mogla zaustaviti.

    „Ne čujem te. Vidite…“ Pokazao je rukom na mene. „Čak ni ne kevće kako treba.“

    „Nisam štene. Ja sam devojčica, zovem se Megan, imam šest godina, na jesen krećem u školu i ja neću da mi budeš tata! Ti si zao i nepristojan i ja neću da ostanem sa tobom!“, vikala sam koliko me je grlo nosilo, dok sam stiskala male ručice, ne bi li zvučala još glasnije.

    „Opa, štene ima potencijala.“ Opet se zabavljeno nasmejao, a mene je srce bolelo, jer je neko ko bi trebalo da bude moj, na mene gledao kao na uličnog psa.

    „Nisam štene. Nisam štene. Nemoj mi govoriti da sam štene, jer si ti onda pas lutalica; džukela koja je napravila štene i otišla!“

    Teta pored mene je glasno uvukla vazduh u sebe, kada je zakoračio prema meni. Verovatno je pomislila ono što sam i ja. Udariće me. Udariće me i ubiće me na mestu. Ali nije. Kleknuo je ispred mene i mrzovoljno je priznao:

    „Ja jesam džukela, i to najveća. Jesam ološ, takođe sam i zao. Tebi nije mesto pored mene. Ti jesi moje dete, i to ne mogu da osporim, ali te ne mogu zadržati. Ja nisam stvoren da budem otac.“

    „Ali rekao si da bi me zadržao da sam dečak. Ja mogu da budem dečak.“ Suze su mi se slivale niz obraze, jer sam dugo bila sama u onom sirotištu. Svi su imali nekoga, ali sa mnom niko nije hteo da se druži. Govorili su mi da sam čudovište i da ih moj pogled plaši. On ima isti takav pogled i ja mogu da ostanem sa njim, jer me se on jedini neće bojati. „Neću da budem čudovište, nisam štene, ali mogu da budem dečak.“

    U očima sam mu videla promenu, tada nisam znala šta to znači, ali vremenom, kako sam rasla, shvatila sam da je moj otac nekada dozvoljavao da se vidi ogromna količina bola koju je nosio sa sobom.

    „Imaš nedelju dana da mi pokažeš zašto bih te trebao zadržati“, šapnuo mi je na uho, ali je njegov šapat bio dovoljno glasan, da je čovek, koji je stajao sa moje leve strane, prvi put progovorio, zbog onoga što je čuo.

    „Niste valjda ozbiljni? Ne možete sopstveno dete uzeti na probu. Postoje procedure, postoji zakon…“ Moj otac se polako uspravio, pržeći pogledom, i prišao, sada već uplašenom čoveku.

    „Ja jebeno mogu kako hoću. Vaši kurčevi zakoni u mom svetu ne postoje. Jesmo li se razumeli?“ Sačekao je da oboje klimnu glavama, pa je nastavio: „Za nedelju dana se vratite da saznate šta sam odlučio! I nemojte misliti da će vam se izostanak za nedelju dana opravdati. Ponavljam, pojavite se ili snosite posledice.“

    „Ne možete nam pretiti tako, mi smo…“

    „Vreća službenih govana kakve ja smeštam gde im je mesto.“ Namignuo mi je, pa se ponovo spustio na koleno, ali ne pre nego što im je nemo dao znak da su završili sa svakom pričom.

    „Od danas, pa dok ne odlučim šta ću sa tobom, drži se blizu mene, ali dovoljno daleko da mi se ne motaš oko nogu! Ovde ima previše ljudi i bilo bi najbolje kada bi se stopila sa mestom.“ Umorno je protrljao lice i uzdahnuo. „Šta ću sa tobom koji kurac? Nemaš ti pojma šta znači „stopiti se“ zar ne?“

    Odmahnula sam glavom i tiho rekla: „Objasni mi!“ Videla sam bljesak ljutnje i tada sam shvatila da bi najbolje bilo da brzo naučim, jer ovaj čovek preda mnom nije imao strpljenja za podučavanje nego za naređivanje.

    „Stopiti se, znači uklopiti se. Biti neprimetan, sklanjati se sa puta drugima kako te ne bi primetili. Ali, jebote, kako to izvesti?“, upitao je frustrirano sam sebe, pa je skočio na noge i zaurlao.

    „Nemam ja vremena za ova sranja! Sačekaj me tu!“ Izjurio je iz prostorije i zalupio je vratima toliko jako da su se zatresli prozori.

    Tog trenutka htela sam da se zavučem u neki ćošak i da plačem, ali nisam smela, jer dečaci ne plaču. Približila sam se pisaćem stolu na kojem je stajao nož.

    Plašila sam ga se jer je bio veoma dugačak, no dečaci se nisu smeli plašiti, pa sam ga uzela pažljivo u ruku. Čak i tako mala, iznenadila sam se njegovom lakoćom, bio je lakši od onih sa kojima smo sekli hranu u sirotištu. Okrenula sam ga sa strane i na njegovoj glatkoj, uskoj površini uspela sam videti svoje oči. Tada sam sama sebi rekla: „Ili ćeš biti čudovište ili dečak.“ Spustila sam nož, te sam u čaši za olovke pronašla makaze, pa sam se sama primila posla.

    Svoju crnu kosu, ošišanu do ispod ušiju počela sam da sečem, pramen po pramen, i to otpozadi, jer sam želela još malo biti devojčica.

    Zabavljena poslom nisam čula da su se vrata iza mene otvorila, ali sam čula urlanje: „Šta to radiš, jebote?!“ Poskočila sam i zasekla sam deo između palca i kažiprsta. Oštar bol me je presekao, ali sam naterala samu sebe da ne vrisnem niti da pokažem da me boli. Okrenula sam se prema vratima i tamo sam zatekla svog oca i ženu, čiji je miris parfema gušio, a lice joj je bilo previše našminkano. Drugo nisam mogla videti, jer je stajala iza njegovog ogromnog tela.

    „Šišam se. Dečaci nemaju dugu kosu“, rekla sam mirno, dok sam se trudila zadržati suze bola koje su mi štipale nosić i pokušavale se rasuti po obrazima.

    „Kučko, sredi ovaj nered i uradi nešto sa njenom kosom! Od sada je tvoja briga. Nemoj da joj se nešto desi, jer ćeš meni odgovarati. Jasno?“ , zarežao je kroz zube, ne skidajući pogled sa mog lica.

    „Razumem, Skull.“

    „Odlično, sada mi se obe gubite s očiju!“

    Danas, mogla bih reći da negde pripadam. Pripadam ovde, pripadam njemu. Ne postoji ništa što ne bih uradila za njega. Zadržao me je, pružio mi je život pun neizvesnosti, opasnosti i straha, ali me je naučio kako da preživim.

    Da li kao muško ili kao žensko, ne znam, ali znam da sam mu bila desna ruka, iako to nikada ne bi priznao. Od sebe sam napravila sina kojeg je želeo, a on od mene tajno, veoma smrtonosno oružje, koje je koristio.

    I da se ne lažemo, oboje smo imali koristi jedno od drugog. Bez obzira na činjenicu što nije bilo neke preterane ljubavi između nas, postojalo je ogromno poštovanje, i to mi je bilo dovoljno.

    900 rsd
  • Neonski anđeo
    (0)

    Neonski anđeo

    Los Anđeles
    Avgust 1998
    Plaža Santa Monika

    Mama nije prestajala da se žali otkako smo izašli iz kuće. Deset puta je rekla da sam nevaljala. Ma, rekla je više od deset puta, ali sam ja posle desetog prestala da brojim.

    – Hju, uopšte nisi dobra. Pogledaj, nokti su mi uništeni!

    – Ali, mama… Samo sam htela da te obradujem cvećem. – Pokušala sam da joj objasnim, ne shvatajući toliku uzbunu oko tridesetak cvetova nacrtanih duž zida.

    – Baš si me obradovala. Ne smej se. Ben! I ti si isti kao ona. Đavolčići jedni, eto šta ste vas dvoje.

    Mnogo je smešna kad se duri. Ljuta je zato što je morala da riba zidove, čim je ustala. Volela je ujutru duže da spava, a ja sam jutros ustala rano i iscrtala zid u hodniku cvećem. Znala sam da je to ljuti, iako bi se uvek na kraju nekako odljutila. Moja mama inače jako voli cveće, ali iz nekog razloga ne voli ga nacrtanog na zidovima. Dok ona gunđa, tata se smeje i namiguje mi.

    Danas je moj osmi rođendan. 11. avgust. Ove nedelje održava se letnji vašar na plaži. Raspust je, ali roditelji mojih drugara rade, pa će proslava mog rođendana za decu biti održana tek u subotu. Da ne bih danas bila tužna, izašli smo da prošetamo plažom, malo se provozamo na vrteškama i zabavimo se. Samo nas troje. Tata i ja ćemo se voziti. Mama ne voli vrteške, ali zato obožava šećernu vunu.

    – Hajde da sednemo ovde da pojedemo sladoled. Šta kažete? Malo mi se zavrtelo od onih letećih kišobrana. – Tata izgleda umorno posle svih vožnji na kojima smo bili.

    – Može. Vi sedite, ja odoh da vidim šta su nagrade na igrama pogodi metu i osvoji. Poručite sladoled od lešnika i čokolade za mene.

    – Nemoj daleko, Hju! – čujem mamu kako viče za mnom.

    Ispred prve kućice ima puno dece. Uglavnom su mlađa od mene. Gumenim loptama gađaju naslagane limenke. Ako sruše sve odjednom, nagrada je veliki plišani meda. Takvog već imam. Tata mi ga je osvojio prošlog leta. U drugoj kućici stoji okačena meta u koju se gađa iz plastične puške. Svako polje nosi neku nagradu, ali ništa mi se ne dopada. Tata jedne devojčice pogađa u centar mete i osvaja za nju roze haljinicu za princeze. Haljine koje meni mama šije su mnogo lepše.

    Kod treće kuće stoje dva velika dečaka. Tata mi je već ranije objasnio da su to momci, a ne dečaci, jer nisu ni mojih godina, a nisu ni tatinih. Ja ih i dalje zovem veliki dečaci. Raspravljaju se. Jedan je stariji i veći. Govori ovom drugom da nikad neće pogoditi metu, jer nema fokus. Nemam pojma šta je fokus ali očigledno je nešto mnogo bitno. Njihove mete su pokretne. To su male ptičice koje izlaze iz kućica, ali nikad ne znaš iz koje će se pojaviti sledeća. Ako pogodiš deset ptičica u nizu, osvajaš glavnu nagradu, a ako pogodiš pet onda osvajaš utešnu. Uopšte mi se ne dopada ova igra. Gađanje ptičica nije zabavno, čak i ako nisu žive. Lepe su, plave, liče na onu koja iskače iz sata kod moje bake Odri, svaki put kad sat pokazuje podne. To joj je znak da treba da počne sa spremanjem ručka.

    Krećem dalje, ali me privlače svetleća krila, koja su glavna nagrada u trećoj kućici. Onda vidim da su svetleći crveni rogovi za đavolčiće utešna nagrada. To mi treba. Želim ih i za mene i za tatu. Ako se sa njima pojavimo pred mamom, sigurno ćemo je nasmejati i oprostiće mi ono crtanje po zidu.

    – Vaško, nikad nećeš uspeti ni pet u nizu da pogodiš, a o svih deset možeš samo da sanjaš. To sam i ja uspeo samo jednom. – Onaj stariji je baš neki davež.

    I kakav je to nadimak vaška. Vaške nisu ljudi, to su bube koje napadaju ljudima kosu. Zbog njih devojčice moraju da se šišaju. Stejsi Rivs, iz mog razreda, ih je imala i mama je svakodnevno proveravala moju kosu, govoreći da ne zna kako će preboleti moje divne lokne ako bude morala da mi ih odseče, zbog vaški.

    Onaj mlađi dečak uzima pušku. Pokušaće da osvoji nagradu.

    – Hej, zdravo… – Pitaću ga da osvoji rogove za mene.

    Spušta pušku i prevrće očima. Mislim da je malo ljut na mene.

    – Šta hoćeš?

    – Da li bi mi poklonio te rogove za đavolčiće, ako ih osvojiš?

    Gleda me čudno.

    – Nećeš krila? Obično devojčice žele ta glupa krila.

    – Ne, meni trebaju rogovi. Jedni za mene i jedni za mog tatu. Ali ja ne umem da pucam.

    – Znači, morao bih da pogodim dva puta po pet u nizu. To bi možda ovom krelcu zapušilo usta. Dogovoreno! Samo, ne smeš da me ometaš. Moram da nađem fokus.

    – U redu. – Slažem se, praveći se da znam šta je taj fokus.

    Od pet pokušaja, pogodio je dva. Ćutim, da ne bih oterala fokus, ako ga je našao, mada mi ne deluje tako. Ljut je. Pokušaće ponovo. Uzima municiju od čike koji radi u kućici i staje na obeleženu liniju sa koje mora da puca.

    – Baš, baaaš želim te rogove. Sigurno osvajaš ovog puta! – uzviknem, jer znam da dečaci iz mog odeljenja vole kada navijamo za njih, dok igraju fudbal.

    Dečak se kratko nasmeje, pa ponovo podiže pušku ka kućicama iz kojih ptičice treba da se pojave. Čika pritiska dugme i ptičice se pojavljuju. Prvu pogađa. Pogađa i drugu. Treću. Četrvrtu. Još samo jedna. Namešta se u bolji položaj. Zadržavam vazduh. Obara i petu! Skačemo oboje u isto vreme, dok se crvene lampice na kućici pale, jer je nagrada osvojena. Uzima rogove i daje mi ih. Svetle crveno. Stavljam ih na glavu. Sad još jedne, za tatu.

    – Hvala. Misliš li da ćeš moći još jedne da osvojiš?

    Stariji dečak dolazi do nas smejući se.

    – Šta je, Vaško, ipak si uspeo? Ovo je veliki dan za tebe. A vidim, imaš i obožavateljku.

    Mlađi dečak se zbog ovih reči zacrveni.

    – Mala želi rogove za sebe i za svog tatu. Meni je to super trening. Ne lupetaj!

    – Hej, ti, ostavi ga na miru! – Ljuta sam na velikog, nervira me.

    – Izvini, mala… Neću da ti diram heroja. Evo, neka pokuša ponovo, možda mu je danas srećan dan.

    Smeje se i sklanja se u stranu. Mlađi dečak ponovo kupuje municiju. Ipak će pokušati. Posle tri oborene ptice promašuje, ali odmah uzima novu municiju. Ne odustaje. Veliki se kezi, kao onaj dosadni Rodžer iz zadnje klupe sa kojim niko neće da se druži, jer je bezobrazan. Krade nam olovke i gumice.

    Dečak je pogodio četiri ptice. Još samo jedna i imaću rogove i za tatu. Sat pokazuje da mu je ostalo još pet sekundi za pokušaj. Stoji miran, ali ne puca. Tri sekunde. Sprema se i pogađa. Pala je i peta pričica.

    – Hju! – Tata se pojavljuje iza mojih leđa. – Sladoled se otopio, dete.

    – Tata, pogledaj! – Pokazujem na moje rogove. – Imam rogove kao đavolčić. Ovaj dečak je osvojio jedne i za tebe.

    Dečak pruža osvojene rogove tati. Izgleda zadovoljan. Onaj stariji prilazi kućici i uzima pušku. Sada će on da pokuša. Ali mene čeka sladoled.

    – Tata, stavi svoje rogove, pa idemo kod mame! Rekla nam je da smo dva đavola. Zar ne?

    Tata se smeje. Stavlja svoje rogove. Smešan je sa njima.

    – Momče, hvala što si nam poklonio svoje nagrade. Da li bi slikao moju ćerku i mene ovde? Njoj je danas rođendan.

    Mlađi dečak uzima aparat od tate i slika nas za uspomenu.

    – Hvala ti. – Tata se zahvaljuje dečaku.

    – Nema na čemu. I, srećan rođendan.

    Odlazi nazad do kućice, a tata i ja idemo ka mami, držeći se za ruke. Mama nas primećuje i veliki osmeh se pojavljuje na njenom licu.

    Po tom osmehu znam da mi je oprostila.

    900 rsd
  • Žule i Beli
    (0)

    Žule i Beli

    ЖУЛЕ

    Мислим да је тог дана почело наше дружење. Кажем – мислим, јер не могу бити баш сигуран. Некад се сећања измешају и не знаш шта је стварно, а шта не. А то и није толико важно, јер сем Белог и нема ко би потврдио и коме би то било битно. Врзмао сам се око њега док се мучио око огромне каменчуге, коју је, од како је сунце почело да се помера у правцу доњег дворишта па све до дубоког сумрака, откопавао крај велике реке, а онда успео да је убаци на колица и догура до брега где су он и Ђура седели у вреле дане тражећи ‛лад испод дрвета са највећом крошњом у близини, гледајући у правцу реке. Сад смо били ту само нас двојица. Камен је био обичан, сив, али ипак довољно велики да на њега седну обојица и ја иза њих приде. Ко омање брдо, рецимо. Ништа посебног на њему није било, ни лепог ни ружног. Не знам зашто се толико мучио око њега. Прсти су му се раскрвавили од силног поткопавања како би га преместио. Везивали су Ђура и он чамац за камен, стојали или седели на њему. Ђура је био причљив човек који је волео да млати рукама и увек нешто објашњава. Изгледа да је то пријало Белом, који је углавном ћутао и тек понекад само климнуо главом. На камену би повремено исклесали неку линију. Обележавали су на њему лепе и ружне ствари које су им се дешавале. Толико знам о том камену. Бели га је сад јако загрлио, спустио лице на њега и видео сам да је био баш, баш тужан. На страни на којој је вило пуно исклесаних линија, додао је још једну, највећу. Са друге је линија било пуно, пуно мање.

    Стрина Нагорка је позвала Белог да једе. Е то је једна баш добра жена. И дивно је кувала. Али Бели није био гладан. Већ неколико дана га нисам видео да је било шта јео. Рекô је да је време да крене и стрина Нага је знала да је стварно тако. Она је све разумела – и кад је Ђура био нервозан, љут и утапао своје незадовољство пијући и мрштећи се ту испод дрвета и кад је кров прокишњавао, а Ђура се љутио на неког горе, и не помишљајући да се попне на таван и закрпи рупу. Те послове је обављао Бели. Ђура је радио негде у граду, али је онда остао без посла, а затим и без стопала. Од тада више и није живео – животарио је ту испод дрвета, чекајући да и његово одзвони. То звоно нисам чуо, али као и Бели, знао сам шта чека и да је то близу. Живели су ту на брду крај реке, где би комшија било само кад су били топли дани, па би дошли да у својим воћњацима оберу плодове. А некако се и то проредило. Све чешће се дешавало да се испред куће појави само нека табла, која би Ђуру растужила и због које би уклесао црту на свом камену. И тако, пољубио је и загрлио стрину Нагорку и погледао у мене. Можда ми је махнуо руком, а можда и није. Исто небитно. Знам кад сам позван. Сместио сам се на седиште до њега и кренули смо. Где? Па то ни Бели није знао. Људи имају своје судбине и морају да их испуне. Иду и врзмају се свуда, муче се и злопате, не уживајући нимало. Обешених лица, дубоко несрећни ходају и ходају, тражећи срећу. Тако је то код њих. А ту му не могу помоћи. Спустили смо се комбијем до реке, до места где је ископао каменчугу. Повремено бих отворио очи и погледао да ли спава, али он је само гледао, увек у истом правцу, у неку тачку и није мрдао. Покренуо је комби пред свитање. Неко време је возио, а онда, кад је ваљда мислио да смо довољно одмакли од куће, паркирао крај пута да мало одспава. Није дуго прошло, кад неко покуца на стакло и упитао да ли је можда остао у квару. Да сам могао, све бих лепо објаснио. Бели је само одмахнуо главом и рекао да је стао да мало одмори.

    – А и ниси накупац, рекао бих.

    – Нисам.

    – Данас је пијачни дан, зато питам. Ако би мало да се протегнеш и освежиш, слободно дођи, на дворишту је већ скувана кафа и чека ко ће први навратити.

    Не знам за Белог, али ја сам позив за протезање одмах прихватио.

    – Добар ти овај мачак, ко кер, скоро.

    Е, ту ме увреди на правди бога. Како нас мачке уопште могу поредити са бићима какви су пси? И то још поређење у њихову корист – скоро ко кер? Кад год сам хтео, могао сам Ђуриног Ереша да насамарим или убедим у нешто што ми је одговарало… Ал̕ ајде. Деловао човек пристојно, па му делимично опраштам.

    У сваком месту је по један такав човек, са брадом, обучен у црно, најчешће љубазан. Али овде смо се неко време задржали, а и његова жена, испоставило се, једна је права, фина госпођа, која баш воли мачке. О њој ћу вам тек причати.

    500 rsd
  • Kapija na Bulbulderu
    (0)

    Kapija na Bulbulderu

    IX

    Kad sam posle završenog šestog razreda dobio knjižicu sa ocenama pohitao sam kod babe i dede u Vojvode Savatija. Noge mi se izdužile, pa preskačem po tri stepenika odjednom. Ne mogu da dočekam da ih vidim. Baba i deda te ne gnjave. Sve druge ljubavi su zapetljane, traže od tebe da postaneš onakav kakvog oni žele, da ispuniš njihova očekivanja i ostvariš njihove snove.

    Baba i deda te vole jednostavno.

    Seli smo za veliki sto. Baba je sipala rakijicu. Deda je prvo malo razgledao knjižicu, prstima je prelazio preko površine. Nagnuo je glavu na stranu, a onda zažmurio na jedno oko kao da nišani. Zapalio je cigaru i kad je izdunuo prvi dim rekao je:

    „Matematika – pet. Istorija – pet. Sunce mu žarko!“

    Tesna je kuhinja bila za taj glas koji je preko bakarnih lonaca obešenih iznad šporeta, preko uramljene slike na zidu na kojoj imam pet godina, preko muškatli na prozoru, dvorišta i krovova odleteo niz Bulbulder. Baba se naginjala preko dedinog ramena kao da ne veruje.

    „Ljubi ga baba“, suze joj otapaju reči, pa me ljubi u oko.

    *

    Deda i ja prelazimo ulicu. Jova brica nam otvara vrata.

    „Jedno brijanje“, kaže deda.

    Kad je Jova brica počeo da sapunja moje golobrado lice, želeo sam da potonem od stida mnogo dublje nego što sam utonuo u berbersku stolicu. Zaustavio sam dah, tri sekunde, pet, šest sekundi. Očekivao sam da će mi dati četku i reći da pometem njom nevidljive dlake. Nagnuo se iznad mene i ja sam video kako mu osmeh razvlači tanke, štucovane brkove iznad gornje usne.To je bio osmeh dobrodošlice u svet odraslih.

    Razgovarali su šahu, o derbiju u nedelju, o izgledima „Hajduka“ i zanosnom hodu komšinice Dude. Čak i takve vesti da je Miki limaru pobegla žena dobili su ovom prostoru na važnosti i značaju. Leti bricina ruka, nežno kao da me dodiruje svilena ešarpa. Okreće mi glavu levo, okreće mi glavu desno, podiže bradu. Udišem staromodni miris Jovinog briljantina, isparenja sa vrućeg peškira kojim me prekriva. Osećam kako mi celim bićem struje tajanstveni i čulni šumovi sazrevanja.

    I ja se prepuštam magiji stvorenoj samo za muškarce.

    Preko Đevđelijske izbismo na Aleksandrovu (moji baba i deda je nikad nisu nazvali Bulevar Revolucije). Išao sam pored dede, i kad bih malo, samo malo poskočio, mogao bih glavom da dodirnem obod njegovog žirado šešira. Sve mi je tesno, i košuljica i koža na mom telu. Za ceo broj. Grudi mi narastaju od neke silovite radosti koja dalje struji po celom mom telu i penje me u visine. Svom snagom sam se usredsredio da uspravno koračam i da ne poskakujem jer bi inače neko pomislio da sam još dete.

    Ulazimo u „Orač“. Sve je tu. Karirani stolnjak, škripave stolice, miris ćevapa i luka. Mile kelner mahnu krpom po stolnjaku, nakloni se i pita:

    „Šta želi mladi Gospodin?“

    630 rsd
  • Dnevnik jedne mame
    (0)

    Dnevnik jedne mame

    Дан 63. (субота, 30. новембар 2019)

    Колико сам бринула за тај данашњи одлазак у нови тренинг центар, превише удаљен од стана, толико је Невена била срећна кад се све завршило. Претходно јој је четворо задужених за одржавање зграда долазило у стан да провери зидове и има ли влаге. Не говоре енглески, нешто су написали, Невена је потписала (и поново се сликала, као са таксистом). До посла је путовала више од сат времена, изашла код неког тржног центра, одмах су је позвали из школе, она објаснила где је, сликала место, били су јој одлична навигација, прошла је лавиринтом између зграда, пронашла праву и лифтом стигла до просторије коју је тражила. За ова два месеца колико је у Кини, много је километара по граду прешла таксијем, скутером, аутобусом, пешке, толико је улица и блокова зграда, тржних центара налик једни другима да је још увек једино сигурна да ће кад стигне у „свој“ делић града препознати „свој“ солитер…

    Школа у којој је данас радила не изгледа нимало бајковито и раскошно као „њен“ вртић али је зато презадовољна што све кинеске наставнице одлично говоре енглески, што имају план рада за којим Невена од првог дана доласка буквално вапи. Знала је шта треба да ради, чекале су је спремне картице и деца су била орна за учење. Пожелела је да ради са том мало старијом децом, подсетили су је на оне које је оставила у Србији. Деца доста знају и одлично сарађују. Одржала је часове, паузу провела у школи, да не би залутала и закаснила за следеће. Успешно је завршила све, частила се клопом и таксијем се вратила кући. Сутра, иста авантура. Много јој значи ово искуство, тренинг центре је имала у понудама за посао али је одабрала Монтесори који је био изазов и нешто ново што је хтела да научи. Допао јој се тренинг центар, можда ће јој неки нови посао у другом граду бити баш у неком таквом центру.

    Осећам да почиње да јој недостаје комуникација, знала је колико јој треба одмор, али полако сада види како је другачији осећај кад људи са којима радиш могу с тобом нормално да комуницирају, кажу шта и како треба а и ти њима даш инструкције што се енглеског језика тиче. Менаџерка Суки и Монтесори наставница Никол говоре енглески, али са особљем разговарају на кинеском, тако да се Невена не осећа најбоље кад не може да разуме о чему говоре, нити да се укључи у разговор. Сарадња са младим васпитачицама не може бити најбоља управо због тога. Тек јој је данас јасно колико би јој једноставније било у вртићу да постоји таква комуникација и добро урађени планови рада.

    Насупрот толикој раскоши коју имају, простора и опремљености као у бајци, стоји неорганизованост и неспремност за стране наставнике, односно координација. Дефинитивно, Монтесори асистенткиње би морале да знају енглески језик бар за основну конверзацију.

    Не знам да ли бих волела да остане у том вртићу или да оде у неки други град где има више наших људи или странаца. Овде, осим колега на послу, Суки и њене ћерке нема других контаката. Не мислим да је обавезан ноћни живот и забава, али ми је жао да целу годину сведе на децу у вртићу и пет особа са којима разговара. Знам да ће бити прослава, излета и промоција, али то све ипак спада у категорију – посао.

    720 rsd
  • Kad ljubav izda
    (0)

    Kad ljubav izda

    II

    Sledećeg jutra Lora je ustala veoma rano iako je bila subota. Loše je spavala zbog nervoze koja nije nestala ni po ustajanju, još se i pojačala, a sve zbog utisaka vezanih za prethodno veče. Čudno! Nije toliko razmišljala o neprijatnosti koja joj se dogodila koliko o tamnoputom neznanacu, malo-malo pa bi joj zaposeo misli, tačnije njegove oči… oči boje… lešnika. Nikako se nije mogla osloboditi njihovog pronicljivog pogleda, kao ni utiska da je pred njim ispala prava glupača − lakomislena i nepromišljena. Nije znala zašto, ali bilo joj je krivo zbog toga. On se verovatno sretao sa ženama tog tipa, zaključila je vraćajući u sećanje njegovo ponašanje prema njoj. Jeste da joj je pomogao, ali bilo je očigledno da se sve vreme zavitlavao.

    Ispila je poslednji gutljaj prve jutarnje kafe i pogledala na sat. Čekala je 9 h kako bi pozvala banku i prijavila krađu kartica. Spustivši praznu šoljicu na kuhinjski pult, pošla je da potraži svoj mobilni jer u njemu su joj bili svi važni brojevi.

    Bezuspešno je rovarila po torbi, nije bio u njoj. Ponovo se vratila u prethodno veče kako bi se setila kada ga je poslednji put držala u ruci. Sinoć u autu, na gotovs, za svaki slučaj. Bilo je dovoljno samo da pritisne 1 na njegovoj tastaturi i zazvonilo bi kod inspektora Velsa. Tu vrstu zaštite dobila je nakon zabrane Peteru, njenom bivšem mužu, da joj se približava na manje od 100 metara. Osetila je mučninu pri samoj pomisli na njega. Uzdahnula je i oterala sećanja, pokušavajući da se seti gde je ostavila telefon. Bila je sigurna da je sinoć pri izlasku iz automobila telefon gurnula u torbu. Nakon još jednog pokušaja da se seti gde ga je ostavila, izgubila je strpljene, prišla fiksnom telefonu i okrenula svoj broj. Telefon je zazvonio.

    Aleksandar se vozio prema svojoj kancelariji. I tog dana imao je mnogo posla, često mu je dan bio prekratak za obaveze koje su mu visile nad glavom. Pred njim je upravo bio jedan takav dan, kratak za sve ono što treba da obavi. Razmišljao je kako da se organizuje i postigne sve. Tok njegovih misli prekinuo je nepoznat zvuk. Neki instrumental dolazio je iz pravca suvozačkog mesta. Nagnuo se i na patosnici video mobilni telefon koji nije prestajao da zvoni. Odjednom se setio prethodne večeri i na usnama mu je zatitrao vragolast osmeh.

    − Halo! − javio se.

    Lora je čvršće stegla slušalicu. Prepoznala je glas i osetila nelagodu u stomaku.

    − Halo! − začula je ponovo sa druge strane.

    − Dobro jutro! Lora ovde, devojka od sinoć…ako se sećate… − zastala je i malo pročistila grlo. − Javljate se na moj telefon… ispao mi je sinoć. Pa, treba mi… mislim, telefon! − dodala je brzo.

    − A, tako… Kako, Nora?

    Iako je dobro čuo kako se zove, namerno je izgovorio pogrešno ime zbog one neodoljive želje da je zadirkuje, nešto ga je podsvesno teralo na to. − Ah… − uzdahnuo je, tobože. − Ponadao sam se da si ga namerno ostavila, u želji da me vidiš ponovo.

    Svašta, šta on umišlja?!, pomislila je ljutito.

    − L o r a! − rekla je, naglašavajući svako slovo. − Vi se očigledno dobro zabavljate, ali pogrešili ste! − dodala je. − Meni je telefon preko potreban!

    − L o r a… − ponovio je za njom, isto tako naglašeno i pomalo otegnuto. − Moraćeš da dođeš po telefon… Hotel In, Avenija Spring Grove 14.

    − Hotel?! − upitala je, ne mogavši da sakrije neprijatnu odbojnost u glasu.

    Aleksandar se glasno nasmejao. − Ne brini, nije nikakva ponuda. Jedino, ukoliko se u međuvremenu ne predomisliš, pa ti meni ponudiš nešto… − rekao je kroz smeh, a zatim je nastupila kratka pauza potpune tišine. On je zaćutao jer ona nije reagovala na njegove reči, a ona je ćutala jer joj je najednom tako snažno zalupalo srce da nije mogla da progovori. − Telefon će biti na recepciji − ponovo je začula njegov glas, ali sada miran i staložen. To ju je iziritiralo, opet se zabavljao na njen račun.

    − Drski ste! − odbrusila je i zalupila slušalicu.

    900 rsd
  • Ptice stanarice
    (0)

    Ptice stanarice

    Pogled mi kruži prostorom. U sobi sam. Beli zidovi. Okrećem glavu, glas dubok, ženski, izgovara:

    – Preminula je, gospodine. Žao mi je.

    Jakov klima glavom. Kapi suza svetle u njegovim crnim očima, kao ulične svetiljke, liče na bisere. I dok je bio dete njegove suze su bile teške, retke, kao vulkanska lava, koja kada se izlije ruši, peče, želi da ispravi sve nepravde načinjene zemaljskoj kugli, i one koje ljudi čine jedni drugima.

    Mili moj, Jakove,

    Želim da ti olakšam patnju. Osećam nadahnuće, kao kada sam nestrpljivo čekala da te upoznam. Dok si bio u mojoj utrobi zamišljala sam te, jedva čekala da te prislonim na grudi. Uvek si imao magičnu moć da od svega napraviš nešto dobro. Govorio si da sam se savršeno uklopila u ulogu majke.

    Bez obzira na julsku vrućinu, gledam tvoju belu košulju, moju omiljenu.

    – Na vreme smo reagovali, nadali smo se da će ova poslednja doza usporiti napredak bolesti.

    Gledam se, na sebi imam kućnu haljinu. Poslednje čega se sećam je zvuk ambulantnih kola, glas, muški dominantniji, hrapav. Zatamnjeni prozori. Ne osećam strah, usredsređena sam na Jakova. Zvoni mu telefon, u tišini jede hranu koju mu je neko doneo. Što duže posmatram Jakovljev lik, sve mi je izražajniji. Prisećam se dana kada sam prvi put slikala njegov portret.

    Odjednom razmišljam o mojoj prababi i njenom upoznavanju sa mojim pradedom. Zbog trgovačkih kontakata, često je bio na putu. Očevi su tada dogovarali venčanja. Moj pradeda je posedovao neki melanholičan šarm. Bio je obrazovan, lep, odmah joj se dopao.

    Draginja, veoma pobožna, pažljivo je čuvala svoju porodičnu arhivu. Prenošena je sa kolena na koleno. Vezivala se za svaku stvar i predmet koji je nasledila od bilo koga sa kim je bila u srodstvu. To su za nju bili trofeji, nešto što je osvajala. Prepiske njenog oca i majke. Uvila ih je svilenim trakama, hronološki poređala. Svaka godina obeležena drugačijom bojom. Zelene, crvene, roze. Na policama su, osim knjiga koje je veoma cenila što je posledica ogromnog broja pročitanih knjiga raznih žanrova. To je razvilo njenu maštu i kreativnost. Čuvala je tacne, stare srebrne svećnjake, vaze od porcelana, posude za šećer, so, razne začine. Bila je strastveni poznavalac bilja, trudila se da za svaku pronađe latinsku naziv. Sav pribor za jelo, poslužavnici prenošeno je na buduće generacije.

    Rodila je petoro dece. Svoje potomke je vaspitavala u duhu vremena. Sa ćerkama je bila veoma nežna, dosta vremena je provodila u razgovoru sa njima, učila ih lepom ponašanju. Najstarija je nasledila njenu energiju i talente. Trudila se da nauči sve čemu je majka učila, da oslikava u pamćenju život svoje majke, kojom je bila očarana. Nasledila je čak i ljubav prema literaturi i muzici. Nije se u kući mogla čuti nikada svađa, povišen ton, nikakav sukob među roditeljima.

    A onda, jednog jutra Bogdan se nije probudio. Srce mu je stalo u snu. Imao je četrdeset godina. Kako sada iz ove perspektive sve vidim. Stvari koje nisam mogla znati, jednostavno zato što nisam bila rođena. Redom su svi prilazili njegovom krevetu. Nije stigao ni da se oprosti od dece. Njegova ljubljena supruga, moja divna prabaka, Draginja, ostala je sama sa petoro dece. Jecala je za stolom, pogrbljenih leđa, neprestano je čula njegov korak, zvuk njegovih cipela. Pitala se da li će ga deca pamtiti. Donosio im je poklone sa putovanja, ali bojala se da pažnja i toplina koju im je pružao ne iščeznu vremenom. Da li će ispuniti njegova očekivanja?

    Danica, najstarija ćerka čula je noću tiho, prigušeno jecanje majke. Znala je da se danju svim silama, kao vojnik, trudi da prikrije žal i prazninu nastalu njegovim preranim odlaskom. U jenom srcu i duši nikada nije mogao da se napravi nikakav prostor, makar najmanji sobičak u njenoj duši. Nije bilo načina, čak ni nekim uzanim, jedva vidljivim hodnicima, da neko dođe do njenog tananog, tugom razorenog srca. Bila je veoma mlada, ali je stavila bedeme i zaključala katancima svoja osećanja, emocije. Prema deci je bila još nežnija, trudila se da ne osete da a nema. Stalno im je pričala o tome šta je sve postigao. Nije imao neprijatelje, bez obzira na sve svoje uspehe. Bio je cenjen i poštovan. A onda bi otišla u svoju sobu i lečila bol, kao ranjena zver. O svom bolu ni sa kim nije razgovarala. Veoma je patila. U nekim momentima je to toliko komadalo da je osetila da se ljuti i na Boga. Uvek mu se poslušno pokoravala, pružala mu bezuslovnu ljubav, učila je potomke da budu religiozni. Kako je mogao da ga tako rano odvoji od svih?

    Danica je uočavala neke nagle, bitne promene u njenom ponašanju, kao i u celokupnoj ličnosti. Pred svaki obrok pričala je molitvu. Sada je sve češće to izostajalo. Odlasci u crkvu su se takođe proredili. Postali su jedna vrsta formalnosti. Ostala je ponosna na poreklo, na identitet, ali nije utehu tražila više u Bogu, već je crpela snagu iz sopstvenog bića. Verovala je u svoju snagu i volju. Učila je decu da u teškim situacijama sebi ponavljaju:

    – Glavu gore! Ne smeš klonuti duhom! Pokaži snagu i hrabrost! Pre svega, mudrost. Nema kapitulacije! Ne krši ruke!

    Preuzela je vođenje poslova mog pradede, pozajmila je novac uz kamatu. Sve je to bila nametnuta novina za nju. Potpuno sama, nije dozvoljavala da potone. U to vreme nije sa simpatijama gledalo na ženu koja je rešila da se bavi poslovima svoga muža. Ali, bila je neverovatno odlučna u svojoj nameri da ne razočara Bogdana i decu. Pa, ni samu sebe. Trudila se da im život teče normalno. Lako su živeli u skromnim uslovima. Skromnijim nego ranije, uvek je vodila računa o tome da se hrane zdravo.

    Ono što je takođe redovno radila na samom završetku dana, kada kuća utihne, bilo je zapisivanje svih utisaka koji su obeležili jutro, dnevne događaje. Hronološki je unosila rast i razvoj svojih biljaka iz staklene bašte, prema kojoj je ispoljavala nežnost, baš kao i prema svojoj deci. Dok je Bogdan bio živ, bili su imućni, sa njima je živela žena koja joj je pomagala u kući. Pravila je divne ručne radove, imala čarobne ruke. Bila je fascinirana načinom kojim njeni prsti okreću vreteno. Učila je o tome od Košute, tako se zvala ta divna žena. Zapisala je čitav istorijat.

    Kolovrat, izumljen u Indiji, pa je zatim kolo zamenjeno vretenom. Inspirativno je bilo gledati Košutu. Kao da vila uđe u nju i vodi je svojim prostranstvima. Kreator mehaničkog razboja bio je Samuel Crompton. Još kao mladić, u porodičnoj predionici, razmišljao je kako da unapredi i stvori mašinu koja će zameniti ono što se radilo ručno. Sve je to moja Draginja zapisala i ostavila svojim potomcima. Zapisala je sledeće:

    Prelja, simbol života, susret večnosti i prolaznosti.

    Kolovrat, simbol sunca, koje nam daje toplotu i život. Jedinstvo suprotnosti. Kolovrat koji označava kretanje sunca, ali i okretanje neba. Sunce je zimi htonsko. Crno sunce, simbol sličan kolovratu. Interakcija duha i materije. Svetlosti i tame, istine i laži. Borba dobra i zla.

    Kolovrat, vuk i perunika. Perunika se može naći na hrišćanskim crkvama na Balkanu.

    Perunika kao simbol tkanja prirode.

    Kolovrat, jer podzemlje je spas.

    500 rsd
  • Naša mala tajna
    (0)

    Naša mala tajna

    „Moje je ime Donovan Grant i ja sam alkoholičar.”

    Rečenica je to kojom je obilježen svaki moj četvrtak posljednjih pet mjeseci, samo što je subjekt na svakom sastanku netko drugi. Nova ruševina od čovjeka koja je došla u anonimne alkoholičare potražiti pomoć.

    Dvadeset četvrtaka i nije puno vremena kako bih se skinuo s ovisnosti koja mi je ulazila u krv godinama. Ali i to je početak. I dobro mi je išlo.

    Samo što ovaj četvrtak i nije krenuo nešto obećavajuće za mene.

    Sastanak je uvijek bio u isto vrijeme, no danas mi ništa nije išlo kako treba. Moj ljubimac, mladunče vučjaka koje sam udomio prošli tjedan, lajao je čitavu noć iz meni neznanih razloga. Možda sam mu trebao dati ime, ali niti jedno koje sam dosad smislio, nije bilo pravo.

    Iz istih razloga nisam čuo alarm pa sam trčao pod tuš, istuširao se hladnom vodom, polio vruću kavu po sebi. Kako je pred zoru padala kiša, napravila je lokve u mom dvorištu i prekasno sam uočio veliku baru te posve smočio čizme. Moja karirana košulja je nakon toga zapela u grm ruža i trnje ju je poderalo.

    I kad sam mislio da mi dan ne može gore krenuti, moj kamionet nije htio upaliti.

    „Idi k vragu.” Opsovao sam i zatvorio vrata dvorišta, a onda odlučio po još vlažnim ulicama hodati i trčati dio puta do ureda gdje se sastajemo.

    Nešto dalje, tri kuće od mene, zatekao sam susjeda Cliffa kako viče na svog sina. Mrzio sam tog tipa, bio je nasilan, agresivan i posve zao. I da, bio je pravi kandidat za anonimne alkoholičare, samo da se htio suočiti sa svojim problemom. No muškarčine poput njega nikad ne bi priznale da imaju problem. Čim me uočio u prolazu, zaustavio se na dva metra do desetogodišnjeg Lucasa. E, tog malog sam volio. I on je na neki svoj bojažljiv način volio mene.

    Znao sam da to dijete nije nikad osjetilo očevu ljubav, samo prijezir i psovke.

    „’Jutro, Grant!” pozdravio me bezvoljno Cliff, ali je zato Lucas razdragano dotrčao do mene . Otac ga nikad nije udarao javno, ali bio sam siguran da je negdje iza zatvorenih vrata primao dobre batine.

    Kad bih upitao Lucasa, on bi odmahnuo glavom i rekao da se „tata” samo dere na njega i to s razlogom. Malac je bio uvjeren da zaslužuje usran tretman kojim ga je njegov rođeni otac častio.

    Smeđa kosa padala je Lucasu preko očiju i bilo je jasno da mu treba šišanje. Jednako kao i nova majica, jer ovoj sivoj koja je nekad bila bijela, rubovi su već bili uništeni.

    „Dobio sam peticu iz biologije, Donovane!” pohvalio mi se, očiju sjajnih od ponosa.

    „Bravo, mali.”

    „Morali smo nabrojati kukce, a ja sam nabrojao više od svih!”

    Lucas je bio pametan, iako bi ponekad zvučao kao da je tek krenuo u školu. Kad bi netko s njim predano radio, to bi dijete imalo izuzetne rezultate.

    „Samo nastavi tako.” Nabacio sam mu peticu i pogledom ošinuo Cliffa, prije nego sam se sagnuo i šapnuo Lucasu.

    „Kasnije ti donesem jednu knjigu o kukcima, može? Ali je moraš čuvati.” Lucas je kimnuo kroz smijeh i ostao gledati za mnom dok sam odlazio. Požurio sam iako je bilo jasno da ću debelo kasniti.

    Kad me tri bloka dalje neoprezni vozač u srebrenom Audiju poprskao od glave do pete, shvatio sam što mi svemir govori.

    „Vrati se doma, Grant, i odspavaj.” Ruke sam obrisao o leđa, onaj dio košulje koji nije bio mokar i posegnuo za mobitelom u trapericama. Ta je starudija ionako bila na izmaku života pa mi nije bilo žao smočiti je. Natipkao sam poruku voditelju udruge i ispričao se, potom se na peti okrenuo i vratio doma.

    Već sam mogao osjetiti kako mali naleti vjetra hlade mokru odjeću i počeo sam se ježiti.

    Cliffovo je dvorište bilo prazno, a dernjava se nije čula, tako da sam mirno prošao, no pogled mi je ukrao srebrni Audi parkiran pred kućom preko puta moje. Ta je kuća pripadala obitelji Joyce, no u njoj nitko nije živio otkako je umrla vlasnica, stara Bethany. Moji prijatelji, Ivy i njezin brat blizanac odselili su se u Seattle nakon srednje škole i nisam nikad više čuo za njih. Audi koji me poprskao sad je bio širom otvoren i niži, plavokosi muškarac s naočalama na nosu, iznosio je iz automobila stvari. Potom je iz kuće izašla žena, duge smeđe valovite kose, sa širokim osmijehom na licu.

    I nakon toliko godina poznavao sam taj osmijeh. Ivy.

    Noge su me nanijele u njihovo malo dvorište jer ako su oni moji novi susjedi, morao sam ih pozdraviti. Kucnuo sam po prozoru vozila koje me mimo moje volje okupalo i time privukao pozornost.

    Oči koje sam godinama gledao u školskoj klupi do moje i tajno obožavao, sad su me pogledale s iznenađenjem.

    „Nebesa! Donovan?” izustile su one usne, jednako slatke kao i uvijek, i taj glas, jednako milozvučan kao nekad.

    „Bok, Ivy.” Naslonio sam se na auto, sjetivši se da izgledam kao klošar. Neobrijan, mokar i s poderanom košuljom. No nisam mario.

    Ruke je povukla na usta i onda me odmjerila. Činilo se da ni ona ne mari za moj izgled jer mi je prišla te me poljubila u oba obraza. Morao sam se sagnuti da joj uzvratim. Ivy je bila curka od metar i žilet, i to me posebno oduševljavalo. Zašto? Valjda jer sam bio gotovo metar viši od nje i kroz srednju školu sam zamišljao da sam njezin zaštitnik, da je pored mene sigurna.

    „Ako si ti vozila, znaj da si me pošpricala dolje na uglu kod Morissonovog dućana.”

    „O nebesa, nisam ja vozila. Žao mi je. Vozio je Cole.” Uto se iza njezinih leđa pojavio cvikeraš i pružio mi ruku. Blagog osmijeha i s tim smiješnim naočalama, izgledao je kao šmokljan.

    Da, Ivy je voljela štrebere. Valjda zato ja nisam imao izgleda.

    I očito je voljela niske tipove. Plave i glatko obrijane.

    Sve suprotno od mene.

    „Ja sam Ivyn suprug. Drago mi je.”

    „Ja sam Donovan Grant. Išao sam u školu s Ivy. Ako sve ovo znači da se useljavate, onda sam vam i susjed.” Pokazao sam mu palcem iza leđa na svoju kuću, a on je kimnuo. Bio je čak simpatičan.

    „Da, useljavamo se. Otkupila sam od brata njegov dio kuće i sad je naša. Moramo je obnoviti, ali jako se veselimo ovome, zar ne, Cole?”

    Piljio sam u njezine pjegice na nosu i mali ožiljak iznad obrve koji sam joj ja zadao jedne večeri kad smo vozili bicikl. Zagledao sam se u nju i nisam stigao izbjeći rasvjetni stup, naglo sam skrenuo i zabio se u njezin bicikl. Iz te male rupice krvarila je minutama. Sjećam se da sam skinuo sa sebe najdražu majicu i prislonio je na njezino čelo.

    Ivy sam rijetko kad vidio ljutu, ali tu noć bila je bijesna.

    Možda mi ni danas nije oprostila što sam uništio besprijekornost njezine kože, ali činilo mi se da ju je taj ožiljak učinio više posebnom.

    „Onda vam želim dobrodošlicu.” Ivy je stajala ispred mene i izvijala svoj vrat kako bi me mogla gledati u oči. Nadao sam se da ne radi ono što smo često radili, zurili jedno u drugo i borili se tko će zadnji trepnuti. Ovaj put trepnuo sam ja, a ona se nasmijala.

    „Hvala ti, Donovane. Kao što vidiš, posla je puno, trebat ćemo radnike, stoga očekuj da ćemo sigurno doći žicati savjet. Ja sam gotovo sve zaboravila. Nisam tu bila…”

    „Trinaest godina.” Dodao sam prije nje i zbunio je. Zaustila je da nešto kaže pa sam joj odmah objasnio.

    „Došla si ono ljeto kad je baki bila sahrana.”

    „Nebesa… da…” otegnula je. Ona i njezina nebesa. Uvijek je spominjala nebesa. Zvučala je tako arhaično i presmiješno. Neke navike se očito ne gube, kao ni moja navika da zurim u nju.

    Ostalo je štošta isto u njoj, ali sad je preda mnom stajala zrela žena. Udana, da ne zaboravim.

    „Ivy, kamion dolazi za pola sata.” Cole se oglasio i prekinuo naše promatranje, jer vraški je čudno bilo vidjeti moju najbolju prijateljicu nakon toliko godina ispred sebe.

    „Neću vam smetati. Znate gdje sam ako nešto zatrebate.”

    Namignuo sam joj i okrenuo se, u nadi da je ostala gledati za mnom. Požurio sam u kuću, presvukao se i onda, iz čiste dosade probao pokrenuti kamionet koji je ovaj put odmah upalio. Požurio sam do knjižare kupiti Lucasu knjigu, a onda i napuniti hladnjak jer uskoro je trebala doći moja nećakinja Ava.

    Po povratku, kad sam parkirao u svoje dvorište, ugledao sam Ivy na drugoj strani ulice. Mahala mi je.

    Mahat će mi možda svaki dan ovako, shvatio sam.

    I samo tako, četvrtak je upravo postao bolji.

    900 rsd
  • Međuprostor i međuvreme
    (0)

    Međuprostor i međuvreme

    МАРКЕС УХВАЋЕН У ПРАЗНОВЕРЈЕ СВОЈЕ БАБЕ

    (Омаж Габријелу Гарсији Маркесу)

    Славни писац враћа се у место у којем су се родили јунаци његове фикције, помешане са прошлошћу, као и са сујеверјем његове бабе. Аракатака, Мексико Сити, Барселона можда? Макондо, прошапта Мелкијадес појављујући му се иза леђа, праћен са још хиљаду људи из хиљаду поколења дошлих из хиљаду векова. Стидљиви дечак који пише поезију стоји пред двориштем, опрљен сунцем и опијен стиховима певуши једну песму од које све почиње и са којом се ништа не завршава. Лице му се мења и стас, као да се трансформише кроз сва животна доба, ту, пред јунацима своје литературе, који ишчекују велике речи повратка, попут објаве или опроштајног писма. Свакодневица узима облик времена а не простора и мимоилази се са митом, дотакавши га само раменом. Маркес стресе прашину са сакоа и пребаци га преко леђа, спуштајући руку на мекану длаку пса и помази га. На руци му оста траг плаве боје. Мерседес, која је знала шта значи чекати, изађе пред њега, сва од светла, одевена више у легенду него у хаљину, изговори речи добродошлице. Маркесова баба се насмеја и назва га именом анђела: „Габријеле, говорила сам ти да ћемо се поново срести“, рече храпавим гласом жене која никада из ових предела није ни одлазила, претворена у живу успомену, надахнута вечним даром приповедања. Унук јој приђе и загрли је. Неруда се накашља и назва га Сервантесом нашег времена, осмехнут као када се креће на ходочашће или се сретне стари пријатељ. Ћилими се подигоше са земље. Џиновске коцке леда почеше да се топе. Маркес се ужеле сладоледа из последњег писма и предаде Нобелову медаљу у руке Аурелијана Буендије. Ухвати се за џеп и извади оних 20 долара, колико је имао када је дошао у Мексико да би се бавио филмом, не слутивши да ће у међувремену променити ток књижевности, научен како се савладавају препреке, ухвативши самог себе како се залеће преко литица историје. Скок у народно предање када се више сања него што се спава, када се телекинезом осваја нових 60 секунди плавог светла. Kao да се није догодило ништа нарочито, објашњење свега овога изостаје а Маркес, са сладоледом од чоколаде и ваниле, разговара са мештанима свог чаробног места, сместивши их поново у вртове своје аутохтоне маште, навикнут на лавиринте у којима се креће само реч, док је све друго подређено њој. Добро, не баш све, љубав и понека ситница остају у домену онога што се не сме довести у питање. Како то да се читалац задовољио једном оваквом (не)конвенцијом и тиме дао легитимитет фикцији, чак и превагу над урбано-руралним ентитетом који назвасмо реалним светом? Како то да је Маркес назван анђелом овде где се референце смењују једна за другом у вишеструким могућностима имагинације, подредивши логику интертекстуалним играма, пристајући на све могуће светове, на све немогуће варијације које прича може развити као што се развила филмска трака у рукама писца који излази из граница жанра да би ушао у океан идеја. Јесен се сурвала на једног патријарха и заклонила оне живе колумбијске боје на фасадама, птицама и воћу. Борхес, Фуентес, Кортасар, Рулфо и неколицина посвећеника-сведока овог необичног повратка у измишљени завичај, попримише особине читалаца. Маркес рече да се треба захвалити његовој баби, уколико ико може примити праву почаст за овакву врсту дара. Борхес поче да пипа по ваздуху да ли он заиста изговара те речи, да ли га је на то натерао страх од богохуљења и самољубља или заиста баби дугује способност да промени свет литературе и утиче на свет оностраног. Маркес обема рукама прислони шаке устима и посла пољубац Маконду и сви остадоше иза њега, као у сенци из које се чује само глас Мелкијадеса, као на почетку ове фантазмагорије. Ухваћени у магију празноверја Маркесове бабе (која га упорно називаше Габријелом) писци постадоше оно што су увек желели да буду, читаоци и књижевни ликови једне приче која се исцрпљује у миту опкољеном свакодневницом. Маркес окрете леђа свом Маконду и оде како је и дошао, кроз реч.

    720 rsd