• (0)

    Muškarci

    810 rsd

    ČIKAGO

    Dobila sam pismo od alternativnog pozorišta u Čikagu. Pravo pismo, koje je stiglo poštom na adresu mojih roditelja. Madam Kovasch, stajalo je između ostalog, naše pozorište je prihvatilo Vašu dramu, bićemo počastvovani da budete gost na premijeri. I dalje, traže broj računa za uplatu honorara.

    Sa ovim pismom odjurila sam kod Zelenog.

    – Idemo u Čikago! – vikala sam. – Bićemo slavni, ti i ja, dušo!

    Ali Zeleni je našao je izdavača koji je samo jedno od njega očekivao: da završi roman i da mu rukopis dostavi u određenom roku. Zato je dao otkaz u „Bludnom sinu“, taj posao mu je oduzimao previše vremena.

    – Ne mogu – rekao je. – Ovaj roman mi je važan. – I dodao setno: – Ti i ja smo uvek u raskoraku. Nikada se nećemo sresti.

    Kakva jednostavna istina. Bila sam tužna danima. Protok vremena je nezgodna stvar na koju ne obraćamo pažnju, već ga se tek ponekad setimo, obično kada bude kasno i kada se događaji više ne mogu preokrenuti i vratiti unazad. Možda bih uradila drugačije da mogu vratiti vreme? Možda bi i Zeleni otišao drugačijim putem?

    Uglavnom, sada smo tu gde smo: on vreme cedi i računa od obroka do obroka, gledajući kako se zalihe novčanica tope baš u fioci u kojoj bi trebalo da rastu gomile tekstova koje piše. To je proces koji podseća na peščani sat, jer ako vreme troši na razmišljanje o poslu, uostalom i na sâm rad, za pisanje će mu ostati malo vremena. Sa druge strane, ako prilježno radi na stvranju zaliha novca rukopisi će ostati tamo gde su i bili, u njegovoj glavi, neotisnuti na papir, na kome treba da se nalaze ako želi da živi kao pisac. A ja se spremam da odem u Ameriku, ostavljajući ga siromašnog i samog.

    Nevolja je što ni pristojnog izvora zarade, niti bilo kakvog drugog posla za njega nije bilo. Zato je oberučke prihvatio ponudu da postane portir na dve noći nedeljno u fabrici nameštaja. Meni, budući zaposlenoj u gradskoj ustanovi kulture i sa dobrom platom, ovo nije izgledalo kao dobro rešenje. „Zarađujem dovoljno novca za oboje, ne moraš da radiš te glupe poslove ako ne želiš“, govorila je iz mene moja savest, nesvesna da time buši ionako mekani mehur njegovog samopouzdanja.

    Intenzivno sam se družila i sa Feđom, u čijem prisustvu me nisu hvatale seksualne bubice. Zeleni i Feđa se nisu poznavali. Pričala sam jednome o drugome i obratno ali se nisu sretali. U principu, žalila sam što nisu bili dva u jedan, odnosno jedan frajer sa dva lica. Zašto ne postoji tip Feđine otmenosti i manira, a da u sebi poseduje i ludilo Zelenog?

    Feđa je voleo da cuga a ni ja nisam bila bolja. Pijančili smo po kafanama oko Save i Dunava, od Zemuna pa do Ade. Reke su moja parohija, govorio je. Na njihovim obalama propovedao je čitajući mi poeziju Bukovskog i govoreći vatreno o Karveru i Fanteu, a ja sam slušala širom otvorenih usta, očiju i srca, gledajući ga zaljubljeno poput kokoši. Bilo je nečega u njemu što je odavalo muškarca starog kova, kakvih sve manje ima na zapadnoj hemisferi. Mogla sam da budem s njim i na pustom ostrvu, mogli smo da budemo poslednji ljudi na svetu, opet bi sve bilo isto.

    A tek Zeleni. Svoj najveći talenat, socijalnu inteligenciju kojoj bi lisice pozavidele, pretakao je u sopstvenu književnu poetiku, posmatrajući međuljudske odnose kao umetnost i nadahnuće. Delovao je, šireći oko sebe atmosferu na koju se kao muve za govna lepio polusvet iz Savamale. Na njegovim čitanjima poezije su uz pesnike i kritičare bili prisutni i ribolovci, čamdžije, portiri, policajci. I svi oni su ga obožavali.

  • (0)

    Mesečev kamen

    1.090 rsd

    PRVO POGLAVLJE

    „Gospođice, stigli smo u Bari. Probudite se.“

    Čula sam nežan glas, fine gospođe koja je sedela do mene.

    „Hvala Vam najlepše…“, pospano sam odgovorila dok sam ustajala iz sedišta.

    Mahnula sam joj dok je autobus lagano odlazio.

    Na momenat sam zatvorila oči kada me ogrejalo popodnevno junsko sunce. Slan povetarac je nosio kroz vazduh miris Jadranskog mora.

    Vratila sam se nedelju dana ranije iz posete porodici. Iskoristila sam odmor za ovu godinu i uzaludno ga potrošila.

    Uputila sam se prema svom skromnom domu.

    Otvorila sam vrata garsonjere, kada je sa kulinarskom kapom ispred mene iskočio cimer.

    „Luna Amadora Marsali, dobro došla u svoj topli dom!“, široko se osmehnuo Enco i jako me zagrlio.

    „Hvala. Tako mi je drago što te vidim. Gde je Mimi?“, toplina mi se razlila grudima. Nedostajali su mi moji cimeri i ova mala garsonjera u kojoj smo skromno živeli.

    „Mimi je na putu do stana. Pogledaj“, pokazao je rukom na naš mali sto sa četiri stolice. „Špagete u čast tvog povratka.“

    „Hvala, Enco“, zagrlili smo se još jednom.

    „Ooo, tri nedelje bez tebe su bile dosadne. Dobro nam došla!“, radosno je govorila Mimi dok mi je prilazila u uniformi policajke i jako me zagrlila.

    Seli smo da jedemo.

    Dok su mi Mimi i Enco pričali šta sam propustila za ove tri nedelje, koliko sam bila odsutna, ja sam ih posmatrala kao da se nismo videli godinu dana.

    Mimi, kestenjaste kose i korpulentne građe tela. Izuzetno lepa dama kojoj pristaje službena uniforma. Za razliku od nje, Enco je visok i mršav slikar, plave kose vezane u rep. Zajednička nam je godina rođenja i životi. Svi imamo po dvadeset osam godina i svi smo nesrećni i odbačeni od porodica. Tako da smo zajedno bili veoma srećni. Njih dvoje su bili deca iz doma. Slagali su se kao brat i sestra, i odavno su živeli zajedno. Onda sam im se i ja pridružila pre pet godina kada sam se našla u Bariju bez igde ikoga. Oni su tražili cimera zbog troškova stanarine a ja sam im došla kao poručena.

    Pogledala sam u naše krevete. To su bile tri fotelje na razvlačenje. Stan nam je bio mali ali uredan. Živeli smo u četrdeset kvadrata. Jedna prostorija nam je bila sve. Ionako nam je služila da samo prespavamo. Enco je radio kako slikar na doku i skupljao novac da ode u Pariz. Mimi je često radila prekovremeno i štedela novac sa svojom dečkom da zajedno kupe stan i zasnuju porodicu u Veroni. Ja sam radila u veoma lepom butiku i pomagala sam knjigovodstvenoj agenciji. Skupljala sam novac da se vratim mom imanju na Siciliji. U stvari to više nije bilo moje. To je na prodaju već duže vreme, a ja sam sanjarka koja se zanosi da će to uspeti da kupi jednog dana…

    Pošto su mi cimeri lepo ispričali kako je ovde bilo bez mene, došao je red da ja njima ispričam kako je protekla poseta mojoj porodici. Kako je bilo pre dve godine kada sam otišla u Milano da ih posetim, tako je bilo i sada. Jednostavno su me odbili uz napomenu da više nisam njihova i da su me se odrekli. Sramotu koju sam im priredila nikada mi neće oprostiti. Posle nedelju dana boravka u Milanu i uzaludno potrošenog novca u jeftinom hotelu, otišla sam kod sestre po ocu u Napulj. Bila sam lepo dočekana od zeta i njegove porodice. Provela sam dve lepe nedelje kod njih i zaboravila na svoju mamu, tatu, dva brata, njihove žene i decu.

    U mojoj porodici ja sam treće dete koje nije trebalo da bude žensko, a verujem da im nije trebalo ni treće muško. Zapravo nikom nisam trebala osim babi i dedi dok su bili živi, a prerano su me napustili. Da je deda samo još godinu dana poživeo sve bi bilo drugačije.

    Rekla sam mojim cimerima da sam stavila tačku na svoju porodicu. Ovo mi je bio treći neuspeli pokušaj pomirenja. Pet godina je prošlo od kako nisam sa njima. Nisam ni želela da živim sa njima u bogatom i okrutnom svetu bez emocija. Samo sam želela da imamo skladne normalne međuljudske odnose koji očigledno nisu bili mogući. Sad Ja kažem da je tome došao kraj. Imala sam mnogo razloga da ih zaboravim. Trebalo je ja njih da se odreknem, a ne oni mene. To bi bilo pravedno nakon svega.

    Iz svoje male putne torbe sam izvadila svojim cimerima po skromnu pamučnu majicu kao poklon. Ipak sam bila na putu. Svom dečku sam kupila fin sat. Poželela sam ga, trebao mi je njegov zagrljaj i njegove utešne reči.

    Pošto sam sa Mimi i Encom lepo ručala, oni su otišli svojim poslom. Raspakovala sam stvari istuširala se i sušila svoju sivu dugu kosu, prošaranu po kojim svetlim blanširanim pramenom. Zahvalna sam Bogu što mi je kosa prirodno prava i svilena, dovoljno je bilo da je osušim i da izgleda savršeno kao da sam bila kod frizera.

    Zagledala sam se u sebe… Sviđale su mi se moje svetlo sive oči. Duguljasto ovalno lice su krasile moje ružičaste napućene usne koje su skrivale bele zube. Imala sam nos kao i moja baka, prav i pravilan. Zahvalna sam dedi što se oženio lepoticom na koju ličim. Jedino nisam zahvalna na bolu koji osećam kad ih se prisetim. Nedostaju mi… i to mnogo.

  • (0)

    Džesi i ja

    900 rsd

    Џеси ме је звао када нисам био ту. Односно кад нисам био на мрежи, можда читава два дана телефон нисам повезивао на интернет, а он ме је звао преко видео позива на вотсапу. Ништа посебно нисам радио та два дана, просто ме је мрзело да проверавам мобилни, лаптоп ми је ионако био стално укључен и нисам био одсечен од света. Али од Џесијевог, бар за та два дана, јесам.

    Јер Џеси за мене као да је живео на сликама и екранима, на мрежама, у једном потпуно другачијем свету од мог, од овог нашег – телесног. Ако би нестало струје и свих тих сигнала који премрежавају свет, мислио сам, и он би просто нестао, као да га никад није ни било, осим у нашим сећањима, мислима или сновима… али зар и сад има разлике?

    Његова удаљеност није била само физичка, као некога ко живи у Америци и због посла често путује, већ пре као некога ко живи у некаквом потпуно другачијем свету, другачијој реалности, толико другачијој да можда и не постоји.

    Али знао сам да су све то мистификације, залудни снови усамљеника који друштво тражи међу утварама, сенима, у које често, у својим мислима и жељама, претвара и реалне људе.

    А Џеси – Џеси Палиостро се звао – био је и те како реалан. Његову слику ми је послао мој пријатељ из Тексаса, Камден Смит, са којим сам се само једном у животу видео, у Равени, а после смо се годинама прилично редовно дописивали и гледали и слушали преко видео-позива. Џеси се, кад је имао седамнаест, пријавио на аудицију на Камденов алтернативни кратки филм, који је снимао у Даласу, са неком блесавом идејом о духовима америчких староседелаца који се окупљају на месту Кенедијевог убиства, певају и плешу обредне песме.

    Чим га је видео, Камден је хтео да му да улогу, али Џеси је после аудиције једноставно нестао, број телефона који је оставио био је непостојећи и Камден је почео озбиљно да сумња да ли је икада заиста видео тог високог и витког, чупавог и смеђег младића сањивих очију. Или му је само личио на некога, конкретно на његовог школског друга Алертона, којег је већ одавно изгубио из вида, а са којим је неко време, током раних разреда средње школе, био блиска душа.

    Тај филм, стицајем разних околности, Камден никада није снимио, уместо тога је урадио један сасвим солидан документарац о хришћанским панкерима у Хјустону, а онда је, неке две године касније, сасвим случајно налетео на Џесија, на забави код неког филмског продуцента, а која је укључивала у модну ревију костима инспирисаних америчким андерграундом. Џеси се појавио међу манекенима, одевен у стилу Џоа Далесандра из филма Флеш, и изазвао је општу помаму међу окупљенима, и мушкима и женскима, који су код домаћина одмах почели да се распитују ко је „слатки и тужни Џо“, и да ли му је потребан неко да га утеши. Продуцент је објаснио како не зна ништа, да је моделе изабрала агенција и да могу да питају самог „Џоа“, пошто су модели позвани да се после ревије придруже забави.

    И наравно, не треба ни да кажем да је, бар по Камденовој причи, Џеси опет нестао, а да нико није зна када и где. А онда га је, трећи пут, срео поново у Хјустону, у продавници плоча, загледаног у плочу Флитвуд Мека и наизглед потпуно одсутног. Камден није хтео да му се јавља, мислећи да га овај не би ни препознао, али момак је, као нечим привучен, подигао поглед и широко му се осмехнуо, а онда му пришао и загрлио га. Рекао је како му је жао што није глумио у његовом филму и како му много свидео документарац о панкерима. И даље је шушкао док прича и деловао исто онако љупко, као сасвим мало дете, са неким бескрајним поверењем које је разоружавало.

    Овај пут Џеси није нестао, отишли су заједно на кафу и сендвич и договорили се да он свакако глуми у Камденовом новом филму, посвећеном његовом изгубљеном другу из младости Алертону и њиховом кратком, али, како га је Камден видео, духом прожетом пријатељству.

    Тај филм још није снимљен и у овом тренутку не знам да ли ће бити, али Камден је остао у контакту са Џесијем Палиостром, који је у међувремену постао изузетно успешан модел, између осталог главна муза чувеног модног и уметничког фотографа Леа Фалучија.

    Камден ми је причао о њему и ја сам ускоро почео да га пратим преко мрежа, његове фотографије, модне спотове, али и спотове за неколико меланхоличних песама које је у међувремену снимио у стилу софт-рока седамдесетих, у којима никада не отвара уста, него само тако хода плажама или празним и широким улицама и повремено гледа у камеру својим погледом сањивог детета, веселог и бескрајно тужног у исти мах, увек са златним привеском у облику срца око врата.

    Испоставило се, међутим, и да је Камден Џесију причао о мени и овај је пожелео да ми се јави. Рекао је да ће ми се јавити преко вотсапа или већ некако, и ја сам био сав устрептао, неколико дана сам непрестано држао мобилни у приправности. Али неколико месеци је прошло од тада и ја сам већ престао да се надам, мада никад нисам заборавио на то обећање да ћу макар на кратко изаћи из свог скученог света и удахнути мало свежег ваздуха, за који сам из неког разлога мислио да ће ми га донети контакт са Џесијем Палиостром.

    Деловало је као да ће то бити још једна од мојих неуспелих жудњи за дубоким и испуњеним пријатељствима, сновима о прожимању које укида наше свакодневне окове, о тим светлосним нитима између људи, које превазилазе границе времена и простора. И који су често биле окидач за моје писање, још давно док сам писао још нешто осим збрзаних чланака за сајтове у распону политичких до религијских, тезгарошког писања дијалога за сапунице и канцеларијских извештаја писаних окошталим бирократским језиком, који ми је неповратно покварио стил, а можда и читав живот. Док сам писао нешто што ме је грејало и за шта сам веровао да може да греје и друге.

    А онда се Џеси ипак јавио, али ја нисам био ту. Узвратио сам му позив, више пута током наредна два дана, али овај пут он није одговарао.

    Трећег дана је његов осмехнути лик ипак засијао на екрану мог мобилног телефона, са сунцем, пешчаном плажом и мирним морем у позадини, и ја сам се понадао да од тада за мене све ипак може бити потпуно другачије…

  • (0)

    Latinski špijun: velika antologija humoristično satiričnih priča

    4.500 rsd

    Anton Pavlovič Čehov

    KAMELEON

    Preko pijace ide policijski nadzornik Očumelov u novom šinjelu i s malim zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplenjenog ogrozda. Naokolo tišina… Na pijaci ni žive duše… Otvorena vrata radnji i krčmi zure na ovaj božji svet tužno, kao gladne čeljusti. Oko njih nema čak ni prosjaka.

    ‒ A, ti ’oćeš da jedeš, prokletinjo jedna! ‒ začu odjednom Očumelov. ‒ Drž’te ga, ljudi! U današnje vreme ujedanje je zabranjeno! Drž’ ga! Uaa!

    Čuje se pseće skičanje. Očumelov se osvrne i ugleda: iz drvare trgovca Pičugina, podskakujući na tri noge i osvrćući se, beži pseto. Za njim juri čovek u uštirkanoj platnenoj košulji i raskopčanom prsluku. On trči za njim i, sav povijen napred, pada na zemlju i hvata psa za zadnje noge. Opet se čuje pseće skičanje i povik: „Drž’te ga.“ Iz radnji se pomaljaju sanjiva lica i ubrzo se kod drvare, skuplja gomila sveta kao da je iz zemlje izrasla.

    ‒ Izgleda neki nered, vaše blagorodstvo!… ‒ reče policajac.

    Očumelov se okrenu polulevo i pođe gomili. Kraj samih vrata drvare vide da stoji pomenuti čovek, u raskopčanom prsluku i, podigavši uvis desnu ruku, pokazuje gomili okrvavljeni prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano:

    „Platićeš ti meni, huljo!“ ‒ a i sam prst izgleda kao znamenje pobede. U tom čoveku Očumelov poznade juvelira Hrjukina. A u sredini gomile, drhteći celim telom, čuči raskrečenih prednjih nogu i vinovnik skandala ‒ beo, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pegom na leđima. U njegovim suznim očima vidi se izraz tuge i smrtnog straha.

    ‒ Šta je to ovde? ‒ upita Očumelov upadajući u gomilu. ‒ Zašto je ovde? Zašto si ti taj prst?… Ko je vikao?

    ‒ Idem ja, vaše blagorodstvo, i nikog ne diram… ‒ počinje Hrjukin, iskašljavajući se u pesnicu ‒ zbog drva, znate, sa Mitričem, kad odjednom ovaj gad, ni pet ni šest, pa mene za prst!… Vi izvinite, ali ja sam čovek radnik… Radim sitne stvari. Neka mi se plati, jer ja ovim prstom možda neću moći nedelju dana ni da maknem… Toga, vaše blagorodstvo, nema u zakonu da čovek od svakog živinčeta strada… Ako svako počne da ujeda, onda je bolje da čovek ne živi na ovom svetu…

    ‒ Hm!… Dobro, de… ‒ veli strogo Očumelov, nakašljavajući se i mršteći obrve. ‒ Dobro… Čije je to pseto? Ja to neću tako ostaviti! Pokazaću ja vama za to puštanje pasa! Vreme je već da obratimo pažnju na tu gospodu koja ne žele da se pokoravaju propisima! Kad ga rebnem novčanom kaznom, nitkova, upamtiće on meni šta znači pseto i ostale životinje skitnice! Naučiću ja njega pameti! Jeldirine ‒ obrati se nadzornik policajcu ‒ odmah da doznaš čije je pseto i sačiniš zapisnik! A pseto treba ubiti! I to odmah! Sigurno je besno… Čije je ovo pseto, pitam ja vas?

    ‒ To je, izgleda, generala Žigalova ‒ reče neko iz gomile.

    ‒ Generala Žigalova? Hm… skini mi, Jeldirine, šinjel… Strašno je vrućina! Mora biti pred kišu… Samo jedno ne mogu da razumem… kako je moglo da te ujede? ‒ obraća se Očumelov Hrjukinu. ‒ Otkud će ono da dosegne do tvog prsta? Ovo je malo kuče, a ti, gle, kakva si ljudina! Mora da si prst ogrebao, a onda ti je palo na um da nas lažeš. Jer ti si poznata sorta! Znam ja vas, sotone jedne!

    ‒ On mu je, vaše blagorodstvo, cigaretom njušku opekao, radi smejurije, a ono, ne budi lenjo, nego ćap za prst… Glup i svadljiv čovek, vaše blagorodstvo!

    ‒ Lažeš, Ćoro! Kad nisi video, što onda lažeš? Njihovo blagorodstvo je pametan gospodin i zna ko laže, a ko istinu govori, kao na ispovesti… On ima u zakonu napisano… Sada smo svi jednaki… I ja imam brata u žandarmeriji… ako želite da znate.

    ‒ Bez priče!

    ‒ Ne, ovo nije generalovo… ‒ reče mudro policajac. ‒ Ne drži general ovakve. On drži većinom ptičare…

    ‒ Znaš li sigurno?

    ‒ Sigurno, vaše blagorodstvo…

    ‒ I ja to znam. General ima pse skupocene rase, a ovo… đavo bi ga znao šta je! Nit’ mu je dlaka lepa, nit’ njuška… jednom rečju ne vredi ni lule duvana… Zar takve pse da on drži? Gde vam je pamet? Da se nađe u Petrogradu ili Moskvi ovakvo pseto, znate li šta bi bilo? Tamo ne bi ni pogledali u zakon, nego trenutno… kamen o vrat! Ti si, Hrjukine, stradao, pa nemoj tu stvar tako da ostavljaš… Treba ih naučiti pameti! Vreme je…

    ‒ A možda je generalovo… ‒ glasno razmišlja policajac. ‒ Na čelu mu ništa ne piše… Onomad sam u njegovom dvorištu video ovakvo jedno.

    ‒ Pa naravno da je generalsko! ‒ reče glas iz gomile.

    ‒ Hm!… Ogrni mi, brate Jeldirine šinjel… Nešto je zahladnelo… Ježim se… Odvešćeš psa generalu i tamo ćeš pitati. Kazaćeš da sam ga ja našao i poslao… I reci da ga ne pušta na ulicu… Pseto je možda skupo, a ako mu svaka svinja bude pekla cigaretom njušku, može pas da krepa. Jer pas ti je živinče nežno… A ti, budalo, spusti tu ruku! Nemoj da nam pokazuješ… taj svoj glupački prst! Sam si kriv!…

    ‒ Evo ide generalov kuvar, njega ćemo pitati… Ej, Prohore! Dođi, brate, ovamo! Pogledaj ovo pseto… Je li vaše?

    ‒ Baš si pogodio! Ovakvih nikada nismo imali!

    ‒ Ama ne treba ni pitati ‒ reče Očumelov. ‒ To je, očevidno, neko pseto lutalica! Šta ima tu da se priča… Kad vam ja kažem da je lutalica. Treba ga ubiti i tačka!

    ‒ To nije naše ‒ nastavlja Prohor ‒ nego generalovog brata što je onomad doputovao. Naš gospodin ne voli hrtove. To njihov brat voli…

    ‒ A zar je njihov brat doputovao? Vladimir Ivanič? ‒ pita Očumelov, a lice mu ozari ushićen osmeh. ‒ Gle ti, molim te! A ja nisam ni znao. Doputovali u goste? A!

    ‒ U goste…

    ‒ Vidi ti, molim te… Zaželeli se brata… A ja nisam ni znao! Dakle, ovo je njihovo psetance? Baš mi je milo… Uzmi ga… Lepo psetance… Živahno… Pa ovoga ham za prst! Ha-ha-ha… De, šta ti je, šta drhtiš! Rrr… Rrr… ljuti se, obešenjak… kuca mala…

    Prohor vabi psa i odlazi s njim sa drvare… Svet se smeje Hrjukinu.

    ‒ Pašćeš ti meni šaka! ‒ preti mu Očumelov, uvija se u šinjel i nastavlja svoj put po pijaci.

  • (0)

    Stariji

    900 rsd

    Sipam sebi piće i pronađem na TV-u film „Goli pištolj“. Volim dobru komediju i volim da se izležavam, a možda su u pitanju i moje stare kosti.

    Mrzim kad čujem interfon dok ležim. Nezadovoljno ustanem da vidim ko je u ovo doba.

    – Stjuarte.

    – Gospodine, ovde je gospođa Aleks Lines.

    Moja plavuša.

    – Pošalji je gore, i Stjuarte?

    – Da?

    – Nju nema potrebe da najavljuješ, ima slobodan pristup mom stanu.

    – U redu.

    Ovo nisam očekivao. Pre samo pola sata bila je sa mužem.

    …

    – Zdravo – pozdravlja me tiho.

    – Zdravo.

    – Prekidam li nešto? – pita me ljubazno.

    – Samo „Goli pištolj“.

    – Lesli Nilsen? – ozarila se.

    – Da – potvrdim.

    Prošla je pored mene i zaputila se ka TV-u.

    – Dođavola! Dok stignem kući propustiću veći deo filma.

    – Voliš ovo? – iznenadim se.

    – Volim sve njegove filmove.

    – Onda se smesti – predložim.

    – Imaš li nešto za grickanje? – pita, ali ne sklanja pogled sa filma.

    – Naravno.

    Dok se Aleks smešta ispred televizora, ostavlja torbu i izuva štikle, ne primećuje ništa oko sebe.

    – Volim ga – nasmejala se i okrenuo sam se ka TV-u. Scena sa kraljicom. Dobra je.

    Pomaknem se i nazovem Stjuarta. Naručio sam grickalice i slatkiše.

    – Nešto za piće? – pitam je.

    – Aha.

    – Šta?

    – Aha.

    Ma, je l’ mi ona to odgovara mehanički?

    – Aleks! – proderem se.

    – Molim? – cimnula se.

    – Šta želiš da popiješ?

    – Vodu – nastavlja da zuri u TV.

    Stiže voda.

    …

    Ovo je smešna situacija. Doneli su nam grickalice, slatkiše, sipao sam nam vodu i dok se sve to dešavalo moja plavuša nije reagovala. Gledala je film i smejala se. Uživala je bez osećaja za ostale stvari oko sebe. Ili je ćaknuta, ili je od onih koji ne reaguju dok gledaju TV i čitaju. A ja? Ja sam gledao čas u TV, čas u nju.

    – Reklame, šta imamo za hasanje? – okreće se ozbiljno ka meni.

    – Posluži se.

    – Lepo.

    Otvorila je sve sto je bilo na stolu. Nikad nisam video da se neko toliko raduje hrani.

    – Hrane li te kod kuće? – našalim se.

    – Tvoje pošalice o hrani i meni me ne dotiču – izgovorila je nadmeno i nasmejao sam se.

    – Imaš svu ovu hranu u kući? – šarala je pogledom.

    – Ne, malopre su mi dostavili. Nisam znao šta voliš pa sam naručio od svega po malo.

    – Volim sve. Ti?

    – Očigledno manje volim hranu od tebe.

    – Pa… – uvukla je noge ispod zadnjice.

    – Dan mi je bio dug.

    – Nisi večerala?

    – Malo, pasta se ohladila dok sam pričala. Ne volim hladna jela.

    – Ni ja.

    – Ti i ja… – pogledala me značajno.

    – Ne bismo uspeli?

    – To me pitaš ili konstatuješ?

    – Ne znam…Zašto si neoženjen u tim godinama?

    – Nisam upoznao nikog koga sam želeo da zaprosim – priznam.

    – Ali imao si veze?

    – Naravno.

    – Ozbiljne?

    – Da, bio sam sa par žena u ozbiljnim vezama.

    – Ali ne dovoljno ozbiljnim za brak?

    – Ne. Šta je sa tobom?

    – Pa…imala sam neozbiljne veze do Krisa, on mi je bio prva ozbiljna veza, venčali smo se i…

    – Kad?

    – Pre pet godina.

    – Nemate dece?

    – Ne.

    – Zašto?

    – Pa…komplikovano je.

    – Shvatam.

    – Ne tako…ja nisam sigurna da li želim decu – ugrizla se za usnu.

    – To nije neuobičajeno – ni ja nisam siguran da ih želim.

    – Hvala – nasmejala se.

    – Samo mislim da nemam taj instinkt – slegnula je ramenima.

    – Ima vremena, mlada si.

    – Znam šta ne želim.

    – Šta kaže Kris na to?

    – Nisam mu rekla.

    – Takva tema nije iskrsla u braku?

    – Bili smo fokusirani na firmu.

    – Zajedno ste je osnovali?

    – Da.

    – Zašto onda izgleda kao da si ti glavna? – prepoznao sam to.

    – Ne, firma je Krisova, ja samo…

    – Upravljaš njom. Nije teško zaključiti, ja sam veliki klijent, a ti radiš sa mnom. Oni tipovi na večeri…ti si vodila glavnu reč.

    – Dobra sam u svom poslu. Kad smo kod posla imam dobre vesti. Pronašla sam dva naselja i već pregovaram sa ljudima oko preseljenja.

    – To jesu dobre vesti.

    – Jesu…o filmu.

    I tek tako prestali smo da pričamo.

  • (0)

    Ah, te oči konja

    900 rsd

    Drljača

    Tetka je debela, kod nje je prljavo, krevete niko ne namešta, prljav veš leži u gomilama, kuća se nikada ne provetrava. Toliko je mnogo slučajnosti, toliko je nezavršenih poslova i nezašniranih krajeva, usred pranja sudova ona sedne za trpezarijski sto u dnevnoj sobi i sređuje frizuru, sedi sa šnalom za kosu u jednoj ruci dok se sređuje drugom, a ipak ni to ne uspeva da dovrši.

    Upalila je gasnu ringlu, tiganj je vreo, ona prži slaninu, razbije dva jajeta, uprkos svemu to je u stanju, zna da hrana treba da se iznese na sto kada muškarci dođu, ali i dalje nije završila pranje sudova, sedi u dnevnoj sobi, kači i poslednju šnalu za kosu i vraća se slanini, zagorelim jajima. Isključuje gas, baca nekoliko kriški hleba na sto, jetrenu paštetu, margarin, kutiju keksa, ona to gotovo sipa iz rukava, sada je i naprala toliko sudova da ima i čistih šolja i noževa i tanjira, ona reže još tačno dve dodatne komadine hleba i u istom tom pokretu lomi okrajak, trpa jednu polovinu usta, a drugu baca psu.

    Muškarci ulaze, naradili su se, imaju onaj sjaj rabotnika u očima, razdrljenih košulja i velikih šaka, sedaju za sto i počnu da mažu margarin na hleb ali ona ne seda s njima, nikada, ona nema mira, pokupi samo dve mrtve muve iz toplog mleka u smočnici, nalije iz kofe u bokal, s debelim slojem žućkastog kajmaka, jedna utopljena muva pliva, stane zadnjicom priljubljenom uz šporet i jede keks, sipa vrelu vodu u lonac za čaj. Ona razgovara s muškarcima, pita za ovo ili ono, ali nikada se ne zadržava na temi, nju odgovor ne zanima, nikada se ne upušta u priču o onome o čemu oni razgovaraju, o tome kako se sve odvija u uobičajenim rutinama ili po nekom već zacrtanom planu.

    Razgovara se o repi, raznim vrstama čičaka, ledenoj travi, zdravcu, o senu, treba li ga okrenuti, da li je dovoljno ležalo, mogu li računati da će ga sutra uneti ili tokom večeri, ima li šanse za oluju, štaviše za pljusak, koliko će tovara ostati. Ali ona se time uopšte ne bavi, time da im se mogu isprečiti sve moguće teškoće, da mogu iskrsnuti raznorazni problemi, ona ne vidi drugo do da je lep taj tamo tovar, sva ta roba, sama količina, da će je biti do krova, ona se vazda nalazi negde drugde, izvan konteksta, onog čisto praktičnog, kako će se to sve uneti u ambare i silose, ona ič ne ulazi u taj posao i te napore koji se ulažu da bi se do roda došlo.

    Ona se uvek nalazi u istoj rasejanosti, u mirisu sena, tom vazduhu vrelom od sunca, gotovo kao od pekarske peći, u mirisu rose i kravlje balege, u vazduhu prepodneva, u mirisu pokreta, efikasnosti, ali ne svoje efikasnosti, već muškaraca, njihovog znoja, smrdljivih nogu, čekinjave brade i duvana. Ona ih pogladi po obrazu, i muža i devera i štalskog momka, razdvoji jaja na oko jedno od drugog, istrese svako ponaosob iz tiganja na njihove tanjire i odvrne radio da čuje vesti, da čuje glas Olea Emila Risejera. Ali njoj ne znači to šta on priča, već glas, taj dobro znani glas koji ispunjava kuhinju, ispunjava nju, i koji je jednako stvaran i živ kao ti muškarci, kao da joj je Ole Emil Risejer blizak prijatelj, rod rođeni, štaviše najbliži rod, kao i svi koji ulaze u taj krug, njen krug.

    Ona maže jetrenu paštetu na hleb za kera, jednim uvetom sluša muža, pa devera, sluša o drljači, koju su već pre kafe okačili na dizalicu na traktoru i vratili se senu, na trenutak, dok se stoka hrani, sedi u ogradi kod teladi, a muškarci su opet isparili, nema ih u kuhinji. Ali ona ih prati, izađe na stepenište, odjednom ne može bez njih, već čezne za njima, ne smeju da idu, nedostaju joj, ona slèdi devera sve do traktora, sve dok ne zauzme mesto i startuje motor.

    Njoj se čini da je sve to tako lepo, miris benzina, blok motora i vruće ulje i izduvni gasovi, ne može toga da se nagleda i namiriše, treba da ubije vreme, sve to vreme, dok se oni ne vrate, dok ponovo ne bude morala da postavi sto za njih, opere posuđe i pripremi hranu, dok opet ne bude nameštala krevete. To je čitav jedan beskraj vremena u koji je bačena, od čega je hvata strah, na trenutak, tako da joj šake utrnu, izgubi osećaj u njima.

    Ali njoj ne uspeva, nema snage da ode s njima na polje, napolje s muškarcima, gde njeno telo samo smeta. Ona ne može da se znoji, ne može ništa da podigne, ne može da se natera na to, ne može da bude nigde drugde osim u kući ili u bašti ili u Šumici, ne može da bude u nekom drugom svetu osim u ovom svetu koji sama definiše, u širenju lepog raspoloženja, u toj priči čiji smo deo sve vreme dok sedimo s njom za stolom, posežući rukama da uzmemo mleko.

    Ona uhvati poslednji nagoveštaj drljače preko ograde, zujeći zvuk zubaca, svega dobrog što drljača sadrži, oguljenu žutu farbu, snažan zamah u vazduhu dok visi na dizalici i toliko je puna sebe kao drljača, jedno dovršenje misli, svake predstave o tome šta jedna drljača može biti, i tako, s potvrdom onog dobrog, ona može da nastavi dalje.

    Jer ničeg nema a da nije dobro, za to se neko pobrinuo, jer takvo je stvaranje, upravo kao dovršenje misli, svake predstave o stvari. Drljača jeste takva, i krošnja zlatne kiše je takva, a sada i senka ispod nje, i baštenska stolica u koju Tetka sedne i gde na trenutak misli da čuje đeram, spusti pogled na mrave, koji su tako užurbani. Sedi ona tu s novinama, fale joj naočare „za blizu“, guli krompire i već ide do sanduka u ledari da donese kolbase ili mleveno meso za faširane šnicle.

  • (0)

    O izračunavanju zapremine II

    900 rsd

    # 368

    Pa šta sam ja zamišljala? Vreme kao ringišpil u koji možete da se popnete i da siđete s njega kako vam se ćefne? Godinu kao reku koja teče negde ispod mog osamnaestog novembra?

    Sedim pored prozora u sobi broj 16 u „Hotelu di Lizon“. Sakupljam dane. Trista šezdeset pet novembarskih dana. Ali koja vajda od toga? Kao da gomila istovetnih jesenjih dana može da bude godina. I koja vajda od toga muvati se pri kraju takve jedne godine i spremati se za skok? Ili ronjenje? Godina dana čekancije i evo opet je došao osamnaesti novembar; mogla sam lako i bez ponavljanja na ovom mestu u koje sam upravo ušla. Da li sam to zamišljala: osamnaesti novembar s otvorenim vratima i slobodnim prolazima do nekog prepoznatljivog vremena? Možda. Ali nije tako kao što sam mislila.

    Cunjam u svom osamnaestom novembru. Tražila sam gde ima neki izlaz, ali nema izlaza. Tragala sam za razlikama, ali nema razlika. To je jedan te isti dan, i sada ne znam kako sam mogla da mislim da je negde dole ispod svih ovih mojih dana ležala neka obična godina s jednim novim osamnaestim novembrom koji se polako približava. Kao da se istinitije računanje vremena nalazilo negde u dubini, kao da su sva moja ponavljanja bila samo površina, a da je prava godina gamizala ispod nizova osamnaestih novembara. Kao da će neki novi osamnaesti novembar da ustane pre kraja godine i povede me nazad. Ili će proći pored mene, pa da mogu da uskočim u njega u punoj brzini, iz mog vrtloga ponavljanja. Kao da će mi doplivati neki pojas za spasavanje, neki novi osamnaesti novembar koji će moći da me spase iz okeana ponavljanja, parče nekog plutajućeg debla za koje bih mogla čvrsto da se uhvatim dok ne dođem do nekog kopna, dok me voda ne izbaci u devetnaestom novembru, i jednom danu s friškim novinama uz moju kaficu, s novim recepcionerom iza pulta, u jednom jutru bez kiše. Ili možda s pljuskom, poplavom, grmljavinom, snegom, čim bilo, samo da je nešto drugo. Kao da je moj dan broj 365 bio neki magični završetak, ne samo brojka u beskonačnom nizu. Kao da je moj dan broj 366 bio neki novi početak, neki novi osamnaesti novembar. Sa hodnikom do devetnaestog. I dvadesetog. Kao da je postojao neki izlaz, ne samo dan, koji je nestao i ustupio mesto sledećem osamnaestom novembru pa opet sledećem danu, do dana broj 367 i dana broj 368 i jutra broj 369.

    Ako se ništa ne bude desilo, niz će biti beskrajan. Ništa se nije desilo i niz jeste beskrajan. Nije mi došao neki novi i drugačiji osamnaesti novembar, iz dubine nije pokuljalo neko istinitije računanje vremena, nije mi doplovio čamac za spasavanje, nisam izbačena na obalu u devetnaesti novembar, i nije nastao nikakav dvadeseti. Ovo je onaj isti osamnaesti novembar, i ne može se videti nikakva promena.

    Juče sam se rano probudila. Pala sam u dubok san posle dolaska u hotel, iscrpljena posle onih mojih dana u napetom iščekivanju novog i promenjenog novembarskog dana. Probudila sam se uz trzaj i odmah sam mogla da osetim kutiju s rimskim sestercijem koji mi je Filip Morel dao. Ležao je u svojoj kesi pored mog jastuka, i setila sam se šta se bilo dogodilo: da sam srela Filipa i zajedno s njim otišla u njegovu radnju. Da su mi Filip i Marija pokazali svoj novi stan. Setila sam se našeg lutanja kroz predmete ranijeg stanara. Ispričala sam im za sve: da se vreme raspalo, da se nadam da ću se vratiti u prepoznatljivo vreme. Oni su me doslovno isterali s rimskim sestercijem u kesi.

    Smesta sam ustala iz kreveta, obukla se i sišla do recepcije. Nisam znala koliko je bilo sati, ali novine su bile donete i to su bile iste one novine. Od osamnaestog. Tek odštampane i netaknute. U trpezariji je kafa potekla iz onih aparata, stolovi su bili postavljeni, a osoblje je počelo da donosi hleb i kroasane na poslužavnike i u košare. Sela sam i ponadala se da će barem nešto biti drugačije nego za drugih novembarskih dana, ali nije bilo razlike, i uskoro sam videla kako se jutro ponavlja. Videla sam ona dobro poznata lica i pokrete. Videla sam krišku hleba kako pada na pod, lak i slabašno lelujavi pad s efeom. Bio je to onaj osamnaesti još jednom, naravno da je bilo to.

    Čitav dan otkako sam se probudila pa sve dok uveče nisam legla na spavanje, u svemu, ama u svemu je bio tačno onakav kao svi drugi dani, jedan dan pun prepoznavanja, i kada sam se jutros probudila, opet je bio osamnaesti novembar. Nije bilo nikakve razlike.

    Nesmetano sam prošla u godinu 2, ili bolje rečeno, stigla sam do osamnaestog novembra #368 u vremenu bez godina i bez godišnjih doba, vremenu bez sedmica i meseci, bez ičega drugog osim jednog jedinog dana koji se ponovo odigrava, i mogu samo pretpostaviti da će se tako i nastaviti. Ne mogu drugo da pretpostavim. To je neka greška koja se ne može ispraviti. To je postalo hronično. Jedino što se vraća jesu moja dvadeset četiri časa. Dolazi jutro, dolazi veče i dolazi noć, pa ponovo dolazi jutro, istog dana koji je „prošao“.

    Sedim u sobi broj 16 „Hotela di Lizon“. Danas nisam doručkovala. Nisam stigla dalje od recepcije, gde sam bacila pogled na novine, a onda sam se okrenula nalevo krug u moju sobu. Ne želim da vidim kako se kriška hleba leluja prema podu.

  • (0)

    Izbeglica ljubavi

    1.000 rsd

    Prolog

    Bio je 11. jul 1995. godine.

    Dan uoči Petrovdana…

    Plamen je bio svuda oko mene.

    Ne, nisu gorele lile.

    Gorele su kuće.

    Gorela je Bosna.

    Umesto dečije cike, čuli su se udaljeni pucnji i leleci.

    Gledala sam kako plamen liže i guta moj dom. Kako palaca jezikom kroz prozor da dohvati krov. Pucketala je vatra, pucketale su puške, a ja sam skamenjeno stajala.

    Osećala sam nepodnošljivu vrelinu i spržen miris drveta. Strah me obavio kao plašt. Ledila sam se. Sve je mirisalo na smrt. I pored tolike toplote moja krv se sledila.

    „Divna, kćeri, beži koliko te noge nose. Beži! Ovde više nema nikog! Gotovo je! Beži prema šumi! Idi, sine, prema Drini!“, povikala je stara komšinica Stanka pokazujući rukama kuda da krenem.

    Skrenula sam pogled prema njoj. „A šta ću ako se pojave mama i tata? Kako će me naći?“, pitala sam nju dok sam se pitala isto.

    Tata je nestao prošle godine. Mamu sam čekala već deset dana da se vrati kući iz susednog sela u koje je otišla po hranu. Kući koja sad gori, koje više neće biti. Gde li ćemo spavati?

    „Beži Kćeri!!! Nema njih više! Nema!!! Beži odavde!!! Trči!“, proderala se i mlatila štapom kao da me tera.

    Shvatila sam…

    Krenula sam…

    Trčala sam…

    Plakala sam…

    Nema mame…

    Nema tate…

    Nema kuće…

    Lomile su se suve grančice pod mojim nogama. Mesečeva svetlost se probijala kroz krošnje drveća. Rukama sam razgrtala rastinje. Nogama sam zapinjala za ostrugu koja mi je gulila kožu. Borila sam se da idem, da hodam. Sati su prošli i bila sam daleko od svog doma. Žeđ i glad su me savladale.

    Gde sam pošla sama, zapitah se? Kuda ću sama? Čemu ovaj život? U ratu već odavno živim. Ako već nema mame i tate, što bih i ja bila na ovoj zemlji bez njih.

    Očaj je preplavio mojih petnaest godina. Nije više bilo straha, nije bilo nade, nije bilo želje. Bila je prisutna potreba da legnem na zemlju i molim je da me proguta. Da me primi u svoju utrobu i skrati moje muke.

    Stala sam na malenoj čistini usred šume. Čučnula sam pored jednog panja. Htela sam da odustanem od Drine iako sam je u daljini čula kako huči. Onda se začuo tih jecaj…

    Shvatih da nisam sama.

    Ustala sam i krenula prema zvuku.

    Našla sam malenog dečkića. Sedeo je na ćebencetu i jecao. Bio je sam.

    „Oh, maleni, ko te je ovde ostavio?“, prišla sam mu i pogledala ga.

    Umesto glasa, pružio je svoje malene ručice. Uzela sam ga u svoje naručje i zagledala se u male tužne oči pod plavetnim mesečevim svetlom.

    Procenila sam da ima oko godinu dana. Skoro da je još bio beba. Nisam mogla tu da ga ostavim niti sam mogla da odustanem od sebe kako sam planirala. Morala sam da nastavim dalje.

    Zora je bila na pomolu dok sam se bližila Drini. Videla sam konvoj ljudi, traktora i kamiona. I oni su bežali. Potrčala sam da ih stignem. Vikala sam i mahala jednom rukom dok sam drugom stezala malog dečkića.

    Videli su me.

    Pomislih kako ima nade za nas dvoje. Kako smo spašeni.

    Videla sam Drinu!

    Videla sam Srbiju. Zemlju kojoj zapravo po nacionalnosti i pripadam.

    Još brže sam potrčala, i samo Bog bi znao kako sam izgubila ravnotežu i počela da padam. Jedino što sam mogla, a to je da poturim desnu ruku, jer sam u levoj držala detence. Ispružila sam dlan i na njega se dočekala. Odjeknuo je bol kroz plećku i rame. Kao da mi je neko duboko zabio nož. Zaječala sam.

    „Dete polako, poginućeš!“, podizala me jedna žena.

    „Neću, dobro sam“, drhtavim glasom sam rekla podižući se na noge.

    „Hajde sine ovamo, ima mesta na traktorskoj prikolici za tebe i njega“, doviknuo je čovek.

    „Kako se zoveš i ko ti je to?“, pitala me žena dok me vodila prema prevoznom sredstvu.

    „Zovem se Divna. Ovo je moj brat Petar. Prezivamo se Vidić“, slagala sam je za detence.

    Nisam želela da mi ga oduzmu. Spasao mi je život i zvaću ga Petar jer je Petrovdan. I slagaću da mu je danas rođendan. Reći ću kako su ga moji roditelji kasnije dobili i da je zato velika razlika između nas. Meni je petnaest godina, njemu nek bude godinu dana.

    Pogledala sam u Petrove mile plave oči. Bio je miran, ćutao je i grlio me malenom ručicom. On mi je trenutno bio sve što imam na ovom svetu i neizmerno sam ga zavolela.

    Nakon nekog vremena našli smo se u sigurnoj zemlji. U Srbiji. Daleko od rata, daleko od vatre, daleko od krvi.

    Sunce je bilo visoko na nebu dok smo putovali. Spustila sam Petra pored sebe da malo odmorim ruke. Gledala sam ga kako spava na džaku punom nečije garderobe. Bila sam srećna što ga imam, što se i pored teške patnje pojavio razlog da živim dalje.

    „Jao, Divna… Rame ti je spalo. Kuku meni, da nisi slomila?“, zakukala je žena do mene i počela da me pregleda.

    Krckalo je nešto u predelu plećke.

    Trpela sam bolove i ubeđivala je da mi nije ništa. Da sam dobro. I osećala sam se dobro. U Srbiji smo. Ali ona nije odustajala. Cepala je podsuknju i pravila mi utegu oko ramena i desne ruke, to je bilo bolno.

    I bilo kako bilo, bar smo živi i imam plavookog malenog Petra.

  • (0)

    Ponovno rođenje

    1.000 rsd

    Prolog

    Stojim pored rešoa i čekam da provri voda. Nikad nisam volela da pijem kafu ovako kasno ali ove večeri mi baš treba. Obično popijem jednu kad dođem u noćnu smenu i to oko 19h, a kasnije pijem samo čaj. Zakuvavam kafu i sipam tri šoljice, za sebe, za Miru ‒ moju najbolju prijateljicu i za dr. Milana koji je sa nama dežuran. Sedam na dvosed u dežurnoj sobi i prislanjam šoljicu nosu udišući prelep miris kafe. Mmm… mmm… Ne znam zašto sam blago uznemirena ali večeras nešto treperi unutar mene. A nije posao u pitanju… Čujem Mirine korake, koja kao furija uleće u sobicu i sa vrata govori:

    „Čoveče, trebalo je da odem u Norvešku kad sam mogla, ovo ovde je haos!“

    Zatim baci pogled na mene, pa na šoljicu, pa pita:

    „Srce, jesi li dobro? Odmori ti malo, digni noge, ja sam sad u spidu i pomoći ću Milanu šta god zatreba. Naporne su ove noćne a ti si bogami preterala!“

    Grdi me moja drugarica. Možda sam preterala, ali to je moj život sada. Uglavnom posao. Nisam stigla ni da klimnem, kad čujemo Milana kako nas doziva:

    „Devojke, pokret, javljaju stiže nam pacijent sa dve prostrelne rane!“

    Mira već skače pa vuče i mene i u trku zakopčavamo uniforme, vezujemo kosu i navlačimo rukavice. Hitna je već na samom ulazu. Čoveče, pre samo minut sam ležala i mirisala kafu. Al’ to je cena urgentne službe, nikad nisi miran. Otvaraju se vrata od kombija i čujem Milana kako govori:

    „Polako ljudi, pazite na njega, nemojte ga mnogo pomerati!“

    Krajičkom oka vidim da je mladić u pitanju. U jebote, tako je mlad, a već je metak u njemu! Odmahujem glavom a Mira mi šapuće:

    „Srce, zovi odmah salu da se spreme, mi mu ovde ne možemo mnogo pomoći.“

    Kratko klimnem i čim ga prebacimo na pokretni sto krećemo prema liftu. Na sredini hodnika blizu pulta sa telefonom refleksno bacam još jedan pogled na mladića.

    Ostajem bez daha… Gušim se… Gubim se…

    „Srce, jesi li dobro?“

    Čujem Miru kroz izmaglicu. Čujem je, ali ne mogu dalje.

    „Saberi se odmah! Zovi salu, ovo smo videle već sto puta! MINA!!! Plašiš me srce, šta ti je pobogu?!“

    Šapatom progovaram, još uvek ne verujući:

    „Ovo je moj muž.“

    Sada Mira ostaje bez teksta, oči joj se u šoku šire a zatim dodajem još tiše:

    „Ali on je već mrtav!“

    Nema me, padam u bezdan…

  • (0)

    Ima jedan veliki otvoreni trg u Bordou

    1.000 rsd

    Taksi vozi duž velikog trga, skreće na trotoar. Ja sam u Bordou, treba da imam izložbu u ovdašnjoj umetničkoj galeriji. Videla sam galeriju preko interneta, proveli su me kroz nju u 3D animaciji, nalazi se u staroj magacinskoj zgradi iz kolonijalnog doba. Glavna sala izgleda kao crkva, s velikim stubovima i zasvođenim hodnicima i prozorčićima visoko gore na dužim zidovima. To nije crkva, a prostor je prazan.

    Dolazim prva, danas, sama, sutra treba da dođe i Johanes. Uskoro će biti godinu dana otkako smo se sreli. Johanes nema dece. Ja sam bila udata, imam Sofiju od sedamnaest godina. On nikada nije duže bio s nekom ženom. Nikada nije bio u nekom odnosu. Bio je sam, uvek, samo on.

    Gledam kroz prozor dok šofer završava posao s kreditnom karticom i računom. Trg je kao kvadrat, ima drveća duž tri strane, u duplim redovima, poput aleje. Četvrta strana je okrenuta prema reci. Na sredini nema ničega. Ima šljunka, finog šljunka, poput peska. Šofer mi vraća karticu, otvaram vrata, iznosim koferče. Ostanem u mestu i osvrćem se okolo. Grande Place de Bordeaux, čitala sam o njemu u vodiču tokom leta. Osećam se kao da sam ovde već bila. Sliku sam dobila u glavi posle završetka prethodne izložbe, pre skoro dve godine. Gledam je sada, to mesto na slici, to je ovde. Ali nikada u životu nisam bila ovde.

    Na slici izlazim iz nekih kočija, saginjem se i silazim niz ona dva stepenika ispod vrata. Ne znam da li sam muškarac ili žena. Imam crnu odeću, pantalone, izgleda da samo to vidim, niz noge, i cipele, crne kožne. To je kočija s konjima. Na velikom je otvorenom trgu, s drvećem duž tri strane.

    Slika mi se veoma nametala kad je došla. I snažno. Onespokojila me je. Nisam je kapirala, iako je u isto vreme bila veoma razgovetna. Htela je nešto da mi kaže, ali nisam mogla da vidim šta, i otad sam je tako nosila sve vreme. Bela svetlost – ili da li je to taj beli pesak – svetlo je oštro, a toplota je nekako nepoznata, nova. Duž jedne strane trga nalazi se duguljasto polje, nalazim ga pogledom, i o njemu je pisalo u onom vodiču, i na jednom kraju polja, nekada davno, smrtno su kažnjavali ljude. Odrubljivali su im glave, ili vešali. To je bilo gubilište.

    Ne znam zašto je duguljasto to gubilište. Kao da je bilo potrebno marširanje, obeleženo rastojanje, s jednog kraja do drugog. To me navodi na pomisao na trku sve do crte za skok u dalj, u jamu s peskom iza crte. Ili na središnji prolaz u crkvi, na hodanje dok svi sa obe strane u svim klupama ustaju i staju pred vas i zure.

    Slika odonda, iz nekog vremena, postoji unutar one koju sada vidim. Dok stojim tamo, odjednom mi pristiže još detalja. Izlazim iz kočija, i sada vidim da su pokrivene, ima sedišta na obe strane, s plišanom presvlakom, otvorim vrata, niska su, saginjem se i izlazim, gledam nadole, niz svoje noge, dole su cipele, crne pantalone.

  • (0)

    Login i az

    720 rsd

    ДОШЛА САМ ИЗ ПРАВРЕМЕНА ДА БУДЕМ ЖИВО ТЕЛО СКЕЛЕТУ

    Дошла сам из правремена да будем живо тело скелету. Мисли су кости душе. Душа је сасуд духа. Ја, Аз, нисам се опирала. Усадили су у мене глад. Сад живот и смрт трају у мени заједно. Пролазим, јер је то оно због чега сам обукла тело. Не пролазим, јер ме тиме напунио Дух. Онај који је у мене усадио семе љубави, посматра ме. Моје очи посматрају њега. То се зове Небо. Речено ми је: Све што изгубиш биће ти враћено.

    ШТО МИЛУЈЕМ, ТО РАСТЕ

    На рођењу су ми дали пет имена јер се видело да ми само једно неће бити довољно. Четири су тајна. Једно је знамен.

    Кад ми је старешина по древној традицији гурнуо прст у уста да провери хоће ли бити слатких или горких речи, безубим деснима сам му одгризла прст све до корена. После је место њега носио протезу од корњачиног оклопа. За мене га више уопште није било брига јер је било јасно да ћу се свакако и сама врло добро сналазити и међу горким и међу слатким речима.

    Одмах су приметили и да сам полутанка: да ми је једна, лева рука, увек врела, а друга, десна, ледена, тако да је моју мајку од загрљаја новорођенчета наизменце тресла врућица и ледена грозница, и она, пољубивши своје чедо, склопи очи и умре.

    Људи мог рода су ме обвили у Ћутање док не одлуче шта ће са мном.

    Пошто сам зачета у мајци од пресвисле Жеље, остала сам сироче. Три дана су већали шта да се ради са оном што има много имена и гризе прсте. За та три дана нису ми дали ни кап воде, ни кап млека. То мени није ни било потребно јер сам још у стомаку научила да се храним само ретким ваздухом и откуцајима срца.

    Пошто се знало да ћу постати краљица бесмислених задатака који доносе бесконачну радост онима који их решавају а бескрај милости онима који успеју да их реше, дали су ми да једем само бобице четинара да очврснем, јер оне човеку дају снагу која је потребна да се уста не слепе и да зуби не трну.

    Научила сам како се негују златне рибице што немају ни памћења ни сећања, како да их храним у правом, јединственом тренутку кад саме отворе уста да би им очи биле што буљавије, јер оне тако морају видети оно што се иначе не види и што је видљиво једино њима.

    Научила сам како да ми се од животних сокова дланови загревају и црвене. Научила сам да пронађем живу воду која се невидљиво лије. Научила сам како да из природне несавршености направим потпуност. Научила сам да не говорим о себи, јер све што кажеш о себи ‒ нестане. Научила сам да не тресем ваздух својим мислима. Научила сам да замршеним путевима лако налазим свој пут. Бешумно.

    Преко мојих уста никада није прешло оно што није моја природа. На кога положим руке тај оздрави. Што милујем, то расте. То је моје Значење. Кога обасјам смехом, тај се радује три дана. У светлости купам новорођенчад и разгоревам им срца.

    ЗАЛЕПИЛИ СУ МИ СВИЦА НА ЧЕЛО

    Кад сам напунила број дана да постанем жена, направили су светковину. Речи светковине су Предање. Од њих се подиже коса на глави. Нису се никад измениле. Ко их измени изгубиће му се и траг и сенка, и никад их више неће наћи.

    Скинули су ми дугу белу кошуљу, одсекли шишке девојаштва и у три воде ме окупали. Прва је вода она која тече непрестано. Друга је она која стоји непокретно. Трећа је она која може да се смести у малу бочицу а да је има непрегледно. Тако ми се у душу уселила вода. Онда су дували у мене да ме осуше и предавали ми свако од свог даха. Дарована сам ветром да распознајем духове. Залепили су ми свица на чело. Да светли. То се зове Знак. У сумрак су ме закопали до грла да ми се у тело увуче сила земље по којој ћу ходати док је то по вољи Ономе који даје живот. Око мене, заривене у земљу, запалили су безбројне ватре и отишли.

    Кад су ме ископали била сам нова. Старешина је одахнуо.

    СА УНУТРАШЊЕ СТРАНЕ МОЈИХ КАПАКА БИО ЈЕ ИСПИСАН ЖИВОТ

    Жене мог рода не сањају дању, само ноћу. Те ноћи су сањале речима. Речи снова носе Смисао. Скидале су своје наушнице, прстење, огрлице и стављале у једну торбу. Прилазиле су једна по једна, миловале ме, љубиле, прво у чело, па у срце, и давале благослове. Жене мог рода су добре жене.

    Загрљене, певале су о путевима којима ћу ићи, о људима које ћу сретати, о сузама које ме чекају и Радости која је циљ. Неке су плакале. Неке су се смешиле. Оне које су плакале жалиле су мој бол. Оне које су се смејале радовале су се мојој храбрости. У зору су ми окачиле торбу на раме. Везале су ми очи, завртеле ме три пута и гурнуле у правцу у коме се окренуло моје тело.

    Заједно са мном из места је отишло и јато врабаца.

    Са унутрашње стране мојих капака био је исписан Живот.

    НЕМАМ НИШТА, ДА БИХ ИМАЛА СВЕ

    Сад сам Исцелитељка. Немам свој праг. Живим у духу. Ретко у телу. Не бежим од њега, али ми није господар. Немам ништа, да бих имала све. То се зове Слобода.

    Где станем, ту заноћим. Људи ми долазе. Полажем руке на њих. Доносе ми храну. Пратим покрете Живота и идем за њим. То се зове Судбина.

    И створена сам и рођена. Нек схвати ко како хоће.

    Обилазим росу у пољу, облажем се првим сунцем. Несталне колебљиве сене ноћи стварају ми утваре. Најчешће утваре глади. Од њих се штитим паљеним ситним кристалним песком. Зову га Со. Путем између врата и затиљка струји крв. По мом лицу пролазе јутра, никакав траг не остављају.

    Дишем, гледам на створено, очи ми се радују, наслађујем се. Раздајем све што имам. Ништа не остављам. Не треба ми. Утискујем себе у памћење света. Тркам се с ветровима, око не стиже да трепне. Изравнавам узвишења, разврћем рачвања, нигде се не саплићем. Смехом напајам брда. Она се тресу и узвраћају ми смехом. Берем камење и од њега правим огњиште под ведрим небом. Од неживог, буде живо. Мирне су моје ватре.

    Стављам руке у топлу реку, додирује ме као вољени, приклања се мојим облицима. Кад милујем класје за дланове ми се лепи слатка свежина. Од тога ми телом пролазе пријатни трнци.

    МАЛО ВОДЕ НА ДЛАНУ ЧИНИ РАЗЛИКУ ИЗМЕЂУ ЖИВОТА И СМРТИ

    Они који изгубе Реку живота долазе код мене. Отварам људска срца. Руке су ми нежне. Људско срце је Светиња. Не сме се дирати без велике невоље. Кад отворим, оно што је нечисто сперем исопом. Тако се Реке опет крећу својом путањом. Нове линије на длановима се рађају и пониру.

    Много очију пада на мене. Не прође ни час а да нечије зенице не заиграју по мени. Навикла сам.

    Понекад само седимо под белим дрветом до дубоко у ноћ. Причамо, смејемо се, певамо. Деца спавају мајкама у крилу. Њихов дах напаја ваздух млеком. Мушкарци плећима подупиру жене. Ослоњене на њих, жене су спокојне.

    Леђа ми греје бело дрво. Мало воде на длану чини разлику између живота и смрти.

    Познајем уметност предаје. Тајне ми се откривају, жеље се испуњавају. И небеса и свет су ми пријатељи.

    Светлост свитаца над полеглим травама постаје нектар за уморне стрпљиве носаче живота. То се зове Песма.

  • (0)

    Zverka

    900 rsd

    PROLOG

    – Klubovi „Luks“, braća Belov.

    Moj otac je bacio debelu fasciklu na moj sto, zatim se mirno smestio u stolici preko puta mene. Džejson Lorens, moj šef, moj otac, moja podrška u životu i kreten za ostatak svetske populacije.

    – Dobro jutro i tebi oče – pozdravim ga.

    – I dalje sam ljut na tebe, Adriana.

    – Oboje znamo da to ne traje dugo – nasmešim se osmehom koji čuvam samo za njega.

    – Poštujem tvoj život, ali Danilo je bio čovek na mestu.

    – Daniel, tata, Daniel, ni ime mu nisi zapamtio.

    – Ime nije bitno, važno je da te trpi – ističe, po njemu, ozbiljan problem.

    – Ne želim tipa koji će umeti da me trpi.

    – Nego?

    – Pa za početak, bilo bi dobro da se ne boji mog oca.

    – Dušo, svaki tvoj dečko mora znati jednu stvar. Nestaće sa lica zemlje ukoliko te povredi, zato i treba da me se boji.

    Moj otac smatra da je vreme da se udam, ali isto tako smatra da se moram udati za mlakonju kome ću šefovati. Bolje ja njega da kecam nego od mene. Ah, živote.

    – Prestani da se petljaš u moj ljubavni život, mene ne interesuju tvoje ljubavnice – kažem mu po ko zna koji put.

    – Aha.

    – Nema veze, preskočimo to. Vratimo se na posao. Šta sa ovim klubovima?

    – Braća Belov su nam jako važni klijenti. Gomila tužbi, gomila para. Oni su vlasnici šezdeset noćnih klubova pod imenom „Luks“.

    – Šezdeset? – izbuljim oči.

    – Tako je, uglavnom su sarađivali sa Maksimom ili Aleksom, ali kao što znaš Maksim neće raditi godinu dana a Aleksa mora na operaciju.

    – Znači, sada su oni moj problem?

    – Tako je. Oni su veoma važni klijenti i koliko god njihovi zahtevi bili čudni trudićeš se da ih ispuniš – kaže mi ozbiljno.

    – Šta to znači?

    – Imaćeš pune ruke posla sa ovim klubovima.

    – Obično ne radim ovu vrstu posla.

    – Adriana, jednog dana ćeš me naslediti, vreme je da saznaš kako zapravo funkcioniše firma. Ne možeš uvek da biraš šta ćeš da radiš.

    – Znam kako funkcioniše firma.

    – Znaš li? Nisam opstao tolike godine zato što sam jahao „Pravdu“, braća Belov donose novac.

    – Da li su oni kriminalci? – namrštim se. Moj otac brani kriminalce?

    – Naravno da nisu – brecnuo se.

    – Samo sam pitala.

    – Ostaviću te da se informišeš. Imaš sastanak sa najstarijim bratom ponedeljkom u devet i po potrebi.

    – U redu, biću spremna.

    – Ne sumnjam u tebe, vidimo se kasnije, dušo.

    – Ćao, tata.

    Belov, a? Pa da vidimo ko su oni.

  • (0)

    Jednostavna Marija

    900 rsd

    Već godinu dana radim u Maksiju. Posao je naporan, ali žena mora od nečeg da živi.

    – Marija, otvori kasu br. tri – naređuje mi šef.

    – Evo – krenem poslušno ka kasi.

    Moj šef i šef svih zaposlenih u Maksiju je Goran. On je… pa uvek nadrndan. Niko ga ne voli jer je umislio da je neka faca.

    Alo bre, radiš u Maksiju!

    Ali za nas smrtnike, on je Bog jer naređuje. Veći deo radnog vremena provedem za kasom, a danas je baš bila gužva.

    Nakon što se raščistila gužva, vratila sam se ređanju robe. Ređam hiljadu i jednu vrstu jogurta i hladim se pored otvorenog frižidera.

    – Izvinite?

    – Izvolite – okrenem se ka starijem gospodinu.

    – Recite mi, molim Vas, koji jogurt ne goji?

    Ne goji? Sve goji prijatelju.

    – Uzmite ovaj sa jedan posto mlečne masti – predložim.

    – A nemate sa nula?

    – Trenutno ne.

    – Ne želim, taj goji – promucao je i otišao dalje.

    – Recite mi, molim Vas, koji jogurt ne goji? – imitiram dekicu.

    – Aman čoveče, nije kao da će se žene otimati oko tebe – izvadim jogurt i stavim ga u frižider. Tada začujem kratak smeh.

    Okrenem se i ugledam nalickanog tipa mojih godina. Moram priznati, lepo izgleda.

    – Izvini, zabavna si – obratio mi se.

    – Hvala – ja zabavna?

    – Dakle, nemaš jogurt bez mlečne masti?

    – Izgleda da ne – nasmešim se.

    – Filip – pružio mi je ruku.

    – Marija.

    – Pa, Marija, šta radiš večeras?

    – Am… gledam seriju?

    – Pogrešno. Izlaziš sa mnom – rekao je previše samouvereno za moj ukus.

    – Razmenili smo samo dve rečenice – suzim obrve. Pobogu možda je ubica?

    – Ponekad je samo toliko dovoljno.

    – Am …

    Gde pronaći tipa za izlazak? Pa u Maksiju.

    – Večeras u osam? – predloži.

    – Zašto da ne? – nije kao da imam pametnija posla.

    – Restoran „Prestiž“. Prijatelj mi radi tamo. Rezervisaću sto.

    – Znam taj restoran, doći ću.

    – Čekam te.

    Hm, izgleda da imam sastanak.

    ***

    – Izlaziš? – pita me moja ćerka.

    – Da, dušo.

    – Ko je tip?

    – Filip. Upoznala sam ga u Maksiju – dok jednom rukom telefoniram, drugom pokušavam da nanesem maskaru a da sebi ne iskopam oko.

    – Imaš li neki savet? – pitam je. Hej, pitam ćerku.

    – Ti mi uvek govoriš da budem ono što jesam.

    – U pravu si – bacim maskaru.

    – Lepo se provedi, mama.

    – Hvala, dušo.

    – Čujemo se sutra.

    – Čujemo se.

    Svi žele da ostave dobar prvi utisak pa tako i ja. Ali ja ne želim da ostavim lažan utisak, želim ja da budem ja. Ne želim da predstavim sebe kao neku drugu osobu. Sredim se pristojno. Doduše, malo utegnuto, ako se prejedem biće problema, zato odlučim da večeram salatu kao ove „in“ žene.

    ***

    Slušam Filipa i ispijam treću čašu vina. Nisam izašla sa muškarcem dvadeset godina, pa se pitam, da li su sastanci uvek bili ovako dosadni? I gladna sam. Mrvim ovu salatu kao da sam robot. Želim bre, meso. Pljeskavicu, po mogućstvu, punjenu.

    –… i naravno to je odskočna daska za dalje – Filip mi se smeši.

    – Naravno – čovek melje o karijeri već sat vremena.

    – Moja bivša supruga nije imala razumevanja za moja česta odsustvovanja, ali posao je to zahtevao od mene.

    – Razumem – đavola razumem.

    – Naravno to je trenutna situacija… .

    Filip nastavlja da melje, a ja gledam iza njega u prelepog tipa. Verujem da je stariji od mene ili je mojih godina, ali to nije toliko zanimljivo kao činjenica kako slatko koluta očima. Večera sa nekom plavušom. Ne vidim joj lice jer mi je okrenuta leđima. U nekom trenutku počeo je da šara viljuškom po stolu. Nasmejem se na ovo i on me primeti.

    Vratim se na Filipa da ne ispadne kako buljim u čoveka. Stavim lakat na sto i bradu na dlan. Nesvesno udaram prstima o sto. Čudno, primetim da to radi i onaj tip. Naravno da je i on primetio da radimo istu stvar i nasmešio mi se. Odmerim ga lepo. Čovek izgleda za medalju. Tako sam zamišljala Dragana jednog dana. Gusta crna kosa, lepo uređena brada, mističan pogled, lep osmeh, odelo …

    – Moram do toaleta – Filip ustaje, a ja odahnem i zavalim se u stolicu. Vidim da me tip i dalje gleda.

    Izvadim olovku iz torbe i napišem na salveti dve reči, a onda podignem salvetu da je on vidi.

    Loš sastanak?

    Klimnuo mi je glavom i počešao se za bradu. Nasmešim se na ovo.

    Napišem odgovor na osmeh.

    Znam kako ti je.

    On se ponovo nasmeši i ja sklonim salvetu u torbu jer ugledam Filipa.

    – Izvini, gde sam ono stao? A da.

    Podignem ruku i naručim još jednu čašu vina. Ma dve pljeskavice ću kasnije da pojedem, i to sa svim prilozima, bar da uživa Kasandra ako već ne mogu ja.

    ***

    Dok Filip i dalje govori o poslu (počinjem da shvatam njegovu bivšu ženu), primetim da plavuša, koja je na sastanku sa onim tipom, ustaje i kreće u pravcu toaleta. Odmah je pozvao konobara koji mu je dao svoju olovku. Šta li piše?

    Šta kažeš na to da te spasim lošeg sastanka?

    Nasmešim mu se jer ne mogu vrisnuti Da.

    On ponovo nešto piše. Spor je.

    Ukoliko je to DA baci viljušku na pod.

    Uzmem viljušku i kao nonšalantno je ispustim. Tip se nasmešio, a ja sam podigla viljušku sa poda.

    Hej, kuda je nestao?

    Nedugo zatim oglasio se alarm za požar i Filip je prvi ustao.

    – Šta se događa? – pita panično.

    – Treba da krenemo – kaže mi odmah zatim.

    Vidim da je onaj tip otišao sa plavušom i snuždila sam se.

    – Kolima sam – obavestim Filipa.

    – U redu – izvadio je novac i ostavio na sto.

    – Izlaziš? – pita me.

    – Da, samo da se gužva raziđe – svi su se uputili ka izlazu, ne mogu da prođem.

    Filip se promuvao između dve žene i krenuo sa njima. Ja se vratim na svoje mesto i ispijem onu čašu vina. Nekako mi se čini da onaj tip ima veze sa ovim alarmom.

    Alarm prestaje da pišti, a konobar obaveštava nas nekoliko da je sve u redu.

    Podignem ruku i naručim tursku kafu. Mladić je počistio sto i izneo novac koji je Filip ostavio.

    Pa… ovo je bio loš sastanak. Em je tip idiot, em sam gladna, um ne mogu lepo da dišem.

    – Da li smem da ti se pridružim?

    Podignem glavu i ugledam onog tipa.

  • (0)

    Nasleđe

    900 rsd

    Prolog

    Antonina

    Švajcarska, Bodensko jezero

    2016. godina

    Kad god se osećam nelagodno, usamljeno ili uznemireno dođem ovde. Pokupim mog maltezera Vilija, sednem u auto i dođem na ovu čistinu. Volim ovo jezero i videla sam ga iz svih uglova. A najviše volim ovaj kada iz mog St. Galena dođem i sednem u sred ničega. Da, volim ovo jezero i iz Nemačke, iz Austrije i ovde iz moje zemlje. Volim i Konstanc, gradić u kom odsedam kad želim biti među svetom.

    A sada to ne želim.

    Sedim na kamenu dok Vili spava pored mojih nogu. Gledam u plavu vodu jezera i pokušavam da odagnam osećaj koji mi se vuče u grudima. Taj me osećaj progoni već danima. Da nisam doktor već bih pomislila da će me drmnuti infarkt.

    „Šta je bilo Vilijame? Šta tebe muči dušice?“

    Vili se probudio i skočio u moje krilo. Pomazila sam ga i po glavi i po vratu gde najviše voli.

    „Ne znam, Vili…“

    Živim običan život. Kao mala došla sam u Švajcarsku iz Srbije. Iako sam ovde završila sve škole i fakultet, naš se jezik govorio u kući. Nikad više nisam otišla u Srbiju, ali eto jezik sam znala. Otac Zoran i Ljiljana ili Lili, kako je tražila da je kasnije zovem, pružili su mi sve dok nisam odrasla i sazrela. Sada imam svoju kućicu u St. Galenu, doktor sam i imam momka čiji prsten nosim na ruci. Imam sve, zar ne? Zašto se onda osećam kao da glava nije moja, kao da sam zarobljena u svom telu? Dok sam mazila Vilija i tražila odgovore od vode, čula sam vibraciju na telefonu. Svi znaju da kada ovde dođem ne volim uznemiravanje. Kad uzmem mobilni uočim ogroman nepoznat broj.

    „Halo?“

    „Dobar dan, da li je to Antonina Petrović?“

    Odjednom se zaledim. Tako me niko nije nazvao godinama. Ovde sam postala neko drugi.

    „Nina Vizer. Izvolite?“

    Dubok, muški, melodičan glas progovorio je sa druge strane.

    „Antonina, neću okolišati, vaša majka je preminula.“

    „Lili? Kako? Kad? Ko ste vi?“

    „Ne, vaša prava majka Sofija je juče umrla.“

    Ne. Ne. Ne.

    „Ne, moja majka Sofija umrla je kad sam bila jako mala. Lažete! Kako vas nije sramota!“

    „Antonina, ja sam njen prijatelj. Sofija Petrović je umrla juče u 6h popodne na imanju a vi ste jedina naslednica. Koliko vam treba da dođete?“

    Nisam ni disala, nisam mislila…

    „Gde da dođem?“

    „U Srbiju.“

    Skočila sam, zbacivši Vilija koji je zacvileo i počela da šetam tamo-vamo.

    „Ne znam… Ne znam…“

    „Slušajte me, poslaću vam kartu na viber. To su dve karte, u stvari, ako ne stignete na prvi let. Jako je bitno da dođete.“

    „Ne mogu…“

    „Verujte mi, dobićete mnogo.“

    „Šta ću dobiti?“

    „Dobićete odgovore. Šaljem i očekujem vas. Iskreno se nadam da ćete mi potvrditi dolazak. Doviđenja.“

    Moja majka me je napustila i umrla kada sam bila takoreći beba. Nikad me nije želela. Odrasla sam sa tom mišlju. Sada se zaista držim za grudi i znala sam da me osećaj opet nije prevario. Dugo vučem loše predosećanje i evo obistinilo se. Kad začujem ponovo vibraciju, otvorim poruke na viberu i ispod karte poruka:

    Pošto niste znali da vam je majka živa, pokušajte da tako i ostane. Ukoliko možete nemojte reći gde idete, da izbegnemo komplikacije.

    Nikad nisam bila osoba koja se premišlja. Nikad nisam bila osoba koja između dva izbora dugo odlučuje. Tako i sada…čim sam ušla u auto znala sam.

    Dobićete odgovore.

    Više od svega želela sam to. Zašto je moja majka bila živa, a ja ne znam to? Zašto sam Lili zvala majkom? Zašto me je Sofija odbacila?

    Dobićete odgovore.

    Mislila sam da imam dobar i lep život. Učena sam pravim, životnim vrednostima. A ceo moj život se temeljio na lažima.

    Na brzinu sam se spakovala i pozvala Markusa. S obzirom da je i on doktor i to mnogo uspešniji od mene, samim tim i zauzetiji, nije se mnogo bunio. On zna odakle potičem, planirali smo nekad i zajedno da idemo u Srbiju. A sada, planovi se menjaju.

    „Ako te tata bude zvao, reci da sam kod Štefi u Frajburgu.“

    „Nina, jesi li dobro?“

    „Jesam, jesam… Neću dugo, samo par dana…“

    „Ok. Zovi me.“

    „Hoću.“

    Nikad se brže nisam spakovala. Nikad brže nešto odlučila. Pustila sam srce da me vodi. U otadžbinu. U postojbinu.

    Tamo gde sam se rodila.

    Vozila sam za Cirih, stalno ponavljajući reči Dobićete odgovore.

    Kada sam konačno stigla na aerodrom i smestila se u avion, prvi put osećala sam se spokojno.

  • (0)

    Poslednji sati samoubice

    990 rsd

    1. Kloaka

    Trinaesti maj dve hiljade sedme. Dva časa posle podne. Naš patrijarhalni komšiluk odnedavno je postao bogatiji za još jednog malog delinkventa, a verovatno i budućeg narkomana, silovatelja, ludaka i serijskog ubicu. Bože me prosti što te spominjem, ali ja antipatičnije, razmaženije i nevaspitanije derište u životu nisam sreo. Ne bih, doduše, smeo da ustvrdim da do srži prezirem baš svu šestogodišnju srpsku balavurdiju, ali to naprosto postaje nepodnošljivo. Juče sam, sa bezbedne distance voajera, imao priliku da prisustvujem jednom užasavajuće morbidnom obredu: Đurađ je u blizini kontejnera pronašao leš pregažene mačke (kojoj su kerovi već stigli da raščerupaju utrobu), a zatim ga preneo i stavio nasred naše ulice, da bi potom i sâm prilegao na asfalt, u njegovoj neposrednoj blizini, zažmurio i odjednom postao nepomičan. Naša ulica je malo uvučena i ne previše prometna, s obzirom da je jednosmerna, i da se njome pešice bez problema može ući u veliki gradski park. Znajući da majka više ne naseda na njegove otrcane marifetluke, palo mu je na um da se, umesto dotadašnjih jalovih nastojanja da istraumira svoje najmilije (izležavajući se beživotno u travi svoje okućnice), sada nasred ulice počne praviti mrtav; ne bi li, možda, neki slučajni prolaznik pomislio da su kola, pregazivši mačku, istom prilikom udarila i dete, koje se – gle čuda! – sa svojom sirotom macom sve dotad bezbrižno igralo van ograđenog prostora dvorišta, nasred proklete ulice, maltene u strogom centru grada od sto hiljada stanovnika! Po svemu sudeći, još jedan u perverzno dugom nizu dokaza da glupost ne poznaje granice. Ipak, nećete verovati, jedan dobroćudni omaleni starčić, duge sede brade i smežuranih obraza, u lakom platnenom kaputu sa širokim reverima boje trule višnje, upravo je toga jutra pošao u šetnju ka parku, da malo uhvati jutarnje svežine; i to baš našom sporednom uličicom. Kad ga ugleda gde leži, onako mršav i, usled anemije, bled kao utvara, jadni čovek samo što u nesvest nije pao. Sine! Jesi li dobro?! Sine! Kuku, majko, ne odaziva se! Dete! ‘Alo, dete! Ljudi, iz koje je kuće ovo dete?! Nije mu dobro. Zovite hitnu pomoć! Čujete li?! Upomoć! Upomoć, ljudi, upomoć! Kukao je starac, zapomagao, u tri se vode bio preznojio – nigde žive duše. Za sve to vreme, mali antihrist nije se ni mrdnuo. Potresnu scenu posmatrao sam kroz zatvoreni prozor terase, dezerterski pritajen iza zavese od ljubičastog tila, zato što nisam imao želudac da se u sve to opet uplićem. Nije prvi put da se ovako iživljava nad nedužnim starcima; jednog sam već spasao iz slične situacije, otkrivši mu da mali nitkov blefira samo da bi privukao pažnju. U zlo doba, pošto se starčeve vika i kuknjava neko vreme nisu stišavale, Đurađeva majka, očito razdražena bojom tog promuklog staračkog glasa, napokon nađe za shodno da izađe, u brzini greškom nazuvši muževljeve kaljače. Međutim, Đurađ, čim to vide, od početka sve vreme lukavo čkiljeći na jedno oko, ustade i brzinom vetra utrča u dvorište, pa stade ispod ragastova ulaznih vrata, i odatle nastavi da pomno prati dalji razvoj zbivanja, uvijajući telo i nesvesno opisujući krugove desnim kolenom, gledajući starinu ispod oka, podsmešljivo, izazivački. Majka se najpre izvinila starcu, u svoje ali i u sinovljevo ime, a potom je i malu ništariju nekako privolela da priđe da se i lično izvini, što ovaj, naposletku, teška srca i učini. Sine mili, tako si me uplašio. Opasno je tako da ležiš nasred ulice; neki auto je stvarno mogao da naiđe. Sa tim stvarima nije se šaliti. Nekada vozač, iako te vidi, možda neće moći na vreme da prikoči. Nemoj više tako, dušo dedina. Vidim ja da si ti dobar dečak, poslušan. Hajde, živ mi bio, sokole, i zdravo mi ostao!

    DOBAR DEČAK! Izlapeli starče, gde su ti oči? Drtino matora, šta to govoriš? Taj isti dobri dečak, kako ga tada nazva ovaj smeteni starac, je, u danima koji su usledili, počeo da seje užas kakav do tada nije viđen u našem susedstvu. Sklon sam tome da pomislim da će, bude li se ovako nastavilo, Đurađ jednoga dana završiti kao ljudožder.

  • (0)

    Kralj Podzemlja

    900 rsd

    1.

    Bojana

    Generalno nije dobra ideja držati u kući tipa kojeg je neko očigledno pokušao da ubije. Još gore je ako taj tip ima tetovaže. Dok sam ga skidala i prala skorelu krv sa njegovog tela, uočila sam niz nepovezanih brojeva i neke znakove. Ne znam, možda su zatvorske tetovaže. Samo zatvorenici imaju ovoliko tetovaža i ovakvo telo jer imaju puno vremena za vežbanje. A tu su i ožiljci. Zbog njih sam umalo zaplakala.

    Doktor sam od skoro i uskoro počinjem zvanično da radim, ali umem da prepoznam ožiljke koji su nastali u detinjstvu. Neko je ovog čoveka mlatio na mrtvo ime kad je bio dete i nisu samo ožiljci u pitanju, već i neki loše zarasli prelomi. Bože… šta su mu radili?

    Izvadila sam mu metak iz levog ramena, ušila povredu koju je dobio na čelu, očistila manje povrede od stakla jer je izleteo kroz vetrobran i pregledala ga ručno koliko sam mogla. Verujem da nema unutrašnje krvarenje i molim se da se probudi jer mu drugačije više ne mogu pomoći. Pokrijem ga i izađem iz sobe.

    – Je li budan? – pita me mama.

    – Ne, ne znam kada će se probuditi – priznam.

    – Učinila si sve što si mogla, dušo – tata mi kaže utešno.

    – Jesam.

    – To je bila užasna nesreća. Kako nisu videli koliko je put klizav? Potrajaće dok službe ne raščiste puteve, sigurno dva-tri dana – tata se mršti.

    – Nadam se da neće navući neku infekciju, iskreno, bez antibiotika ne piše mu se dobro – kažem.

    – Sva sreća što ste ga pronašli – mama kaže.

    – Zahvali se tatinoj ideji da me vodi u lov na ovoj mećavi – namrštim se.

    – Onaj tip u tvojoj sobi se sigurno ne žali, jer da ga nismo pronašli, niko ne bi ni znao da je sleteo s puta. Bio bi mrtav.

    – Tačno, šteta što je onaj drugi mrtav. Jesi li obavestio policiju? – pitam ga.

    – Jesam, ali ne mogu doći dok se putevi ne raščiste. Previše je napadao sneg u ova tri sata, a kao što vidiš, i dalje pada. Zarobljeni smo ovde.

    – Sledeći put kad poželiš da idemo nekud na odmor, neka to bude neko naseljeno mesto – mama kaže.

    – Ali tamo ne mogu da lovim – tata pametuje.

    – A ovde smo zaglavljeni. Bojana počinje da radi od ponedeljka.

    – Dotad će raščistiti puteve, ne brini – tata teši mamu.

    – Aha.

    – Idem ja do ranjenika – rešim da ih ostavim da se sami raspravljaju.

    – Ja ću da dremnem, zovi ako ti treba pomoć.

    – Hoću, tata.

    * * *

    Nisam rekla roditeljima da sam izvadila metak iz nepoznatog tipa. Ne znam kako bi reagovali. To nije mala stvar i sigurno im se ne bi dopalo, ali ja sam doktor, zavetovala sam se da ću spasti apsolutno svaku osobu koju sretnem kroz karijeru. Oprala sam njegovu odeću, ali, nažalost, nisam pronašla nijedan dokument, tako da nisam uspela da otkrijem njegov identitet.

    Umorno sednem pored njega na krevet i pogledam ga. Ne znam da li je lep, ali da je upečatljiv, jeste. Ima izražene arkade, snažnu vilicu, skoro je ćelav, što mu daje neki zao izgled, i ima telo za desetku. Koliko moraš vežbati da bi bio u ovakvoj formi? Da, to i mislim, zatvorenik.

    Dodirnem nežno njegovo lice i spustim se do njegovih usana…

    Ma šta ja to radim?! Povučem ruku i pokrijem se ćebetom. Ovaj odmor definitivno nije dosadan. Ko bi rekao da ću spavati pored onesvešćenog tipa koji je možda zatvorenik? Ah, Hipokrate! Ti i tvoja zakletva…