• (0)

    Putovanje Petra Kelemena: priča o atentatu na kralja Aleksandra

    PRIPREME ZA DOČEK U PARIZU

    5. OKTOBAR 1934.

    Pripreme za doček Njegovog kraljevskog visočanstva kreću se ubrzanim ritmom. Železnička stanica Envalid, na koju je predviđeno pristizanje kraljevskog voza, temeljno se ukrašava. Za tu namenu zaposlen je i dopunski personal. U hotelu ,,Krijen“ gde će odsesti , sve je podređeno njegovom dolasku.

    Francuska štampa još danas odvaja puno prostora na svojim stranicama i usmerava svoju pažnju ka dočeku koji je u pripremi. Fotografije kralja, mladih prinčeva, broda „Dubrovnik“, kojim kralj putuje i mnoštvo drugih prigodnih fotografija su obavezna ilustracija svih francuskih novina. Nakon jučerašnje rubrike u uglednom francuskom „Enformationu“, u kojoj se posebno ističe politički aspekt putovanja Njegovog visočanstva kralja, jutarnje izdanje ,,Petit Journala“ je svoj uvodni prostor posvetila Njegovom visočanstvu i dinastiji Karađorđević, kao i Jugoslaviji. Večernji ,,Entransizan“, takođe, donosi iscrpni izveštaj o putovanju visočanstva i ističe veliki gest blagopočinješkog kralja Petra prema francuskom narodu, i dalje nastavlja: ,,Njegov sin, kralj Aleksandar, pobožno je prihvatio tradiciju prijateljstva Jugoslavije i Francuske. Ta privrženost je došla do izražaja krajem 1915. godine, kada je, povlačeći ostatke svoje hrabre, ali umorne vojske sa Krfa, prestolonaslednik Aleksandar tadašnjem predsedniku Poenkareu uputio depešu sledećeg sadržaja: ,,Srbije više nema, ali je njena vojska ostala! Mi smo spremni da dođemo i da nastavimo borbu na francuskom frontu.“

    Hotel u kojem će odsesti Njegovo visočanstvo nalazi se u najlepšem delu Pariza, na ogromnom trgu ,,Konkord“, koji je širok 250 metara, a njegova dužina iznosi 400 metara. Utisak o njegovoj veličini i prostranstvu je još veći, zbog njegove otvorenosti sa tri strane. Na jugu se proteže do reke Sene, duž velikog mosta koji vodi do Burbonske palate, u kojoj je smešten francuski parlament. Levo od nje nalazi se prostrani Tiljerijski park, dok sa desne strane postoji još jedan park presečen avenijom Jelisejska polja, na čijem je kraju smešten ogroman trijumfalni luk sa grobom neznanog junaka. Samo je jedna strana trga Konkord okružena zgradama. To su dve monumentalne građevine sa arkadama, između kojih se prostire ulica Rojal. U jednoj od tih zgrada je smešteno Ministarstvo pomorstva i mornarice. Hotel ,,Krijon“ je smešten u drugu zgradu, nasuprot Jelisejskim poljima. Odmah do njega je američka ambasada, a malo dalje i rezidencija predsednika republike. Sa prozora i terase hotela ,,Krijon“ pruža se široki pogled ka najuzvišenijem zdanju koje je civilizacija ikada stvorila. Opšte je mišljenje da nijedan grad na svetu nema ništa što bi se moglo meriti s lepotom i grandioznošću trga Konkord i prekrasne avenije koje ga presecaju u punoj dužini.

    Palata u kojoj je smešten hotel ,,Krijon“ izgrađena je 1758. godine po želji Luja XV. Njen tvorac je čuveni arhitekta Gabrijel, čije ime avenija nosi do dana današnjeg. Do 1908. godine ova palata je pripadala čuvenoj francuskoj porodici Polinjak. Iste godine ova porodica prodala je svoj dvorac i otad je u njemu smešten hotel ,,Krijon“, koji je postavivši najmoderniju instalaciju enterijerne uređenosti, uspeo da sačuva prostrane salone i umetničke dekoracije starog dvorca.

    Za doček kralja rezervisan je prvi sprat zajedno sa takozvanom ,,Salom orlova“. Već nekoliko dana u tom delu hotela traju velike pripreme za doček visokog jugoslovenskog gosta. ,,Sala orlova“, velika sala za prijem kralja, dobila je ime po ukrasima pozlaćenih orlova na tavanici, u stilu Luja XIV, izvedeni u raskošnim pozlatama, koji pokrivaju stranični enterijer, pored ostalih umetničkih rukotvorina u duborezu, kojih je bilo u izobilju.

    Odmah do ,,Sale orlova“ nalazi se jedan intimniji (još uvek veliki ) salon za skromnije prijeme. I ovaj je salon uređen veoma raskošno. Čitav zid salona prekriven je starim goblenom, na kojem je izvanredno živopisno prikazana scena pastirskog života.

    PRIPREME ZA DOČEK U MARSEJU

    5. OKTOBAR 1934.

    Ni Marsej se nije mnogo razlikovao od Pariza. Euforija zbog posete Njegovog visočanstva kralja bila je izražena u javnom životu grada desetak dana pre njegovog oficijalnog dolaska. Sve je bilo podređeno predstojećoj poseti jugoslovenskog monarha. Ovde, u luci Marsej, Njihova visočanstva, kralj Aleksandar i kraljica Marija, biće dočekani od strane ministra spoljašnjih poslova, gospodina Bartua, kao i ministra mornarice, gospodina Pjetrija. Za ovaj doček angažovane su čitava francuska sredozemna flota i velike jedinice kopnene vojske, kao i građani Marseja, koji su oduvek gajili najiskrenija osećanja i simpatije prema kralju i jugoslovenskom narodu, uopšte. Ta je gostoprimljivost manifestovana više puta, a naročito za vreme rata, kada su na jugu Francuske jugoslovenske izbeglice bile primljene kao u svoj dom.

    U Marseju će kralj Aleksandar položiti venac na spomenik Poali d’ Orijen, da bi potom prisustvovao čajanki priređenoj u njegovu čast, organizovanoj u sali prefekture.

    Specijalnim vozom iz Marseja kralj putuje u Pariz.

    Prestoj u Parizu biće ispunjen nizom velikih svečanosti. Najpre će kralj položiti venac na Grobu neznanog junaka. U Jelisejskoj palati biće priređena gala večera u njegovu čast, na kojoj će prisustvovati članovi francuske vlade i diplomatski kor. Predviđeno je da Aleksandar prisustvuje i maskarama u garnizonu „Saturno“, dok je svečani ručak povodom kraljeve posete predviđen u Sensirskoj školi, gde je blagopočivši kralj Petar stekao vojničko obrazovanje. U čast njihovim kraljevskim visočanstvima, predsednik francuske republike, gospodin Lebren sa gospođom, priređuju svečanu večeru. Od oficijalnih razgovora u Parizu, predviđeni su susreti sa gospodom Dumerago, Tartuom, Zermen-Martenom, kao i susret sa maršalom Petenom. Na Orisejskom keju biće priređena još jedna gala večera, kojom će biti završene svečanosti u Parizu.

    700 rsd
  • Na putu do zvezda: Bari 1991.
    (0)

    Na putu do zvezda: Bari 1991.

    DRUGO KOLO: GLAZGOV RENDŽERS

    U drugom kolu Kupa šampiona Crvena zvezda je igrala sa škotskim predstavnikom Glazgov Rendžersom, sa kojim se već u svojoj istoriji Zvezda sastajala, ali ovo je sada bio daleko važniji susret. Ponovo se prva utakmica igrala u Beogradu, 24.10.1990. godine, pred 82.500 gledalaca. Bila je to Zvezdina noć, utakmica za prave sladokusce, Zvezdina mašinerija koja je mlela svih 90. minuta. Rendžers ima u svojim redovima 7. reprezentativaca, ali ni to im nije pomoglo da ne dožive debakl na Marakani: Crvena zvezda – Glazgov Rendžers 3-0.

    No da krenemo ispočetka. Već na samom startu u 8. minutu je Prosinečki poslao teledirigovanu loptu ka Radinoviću koji se nalazio na desnoj ivici kaznenog prostora. Radinović je ušao korak-dva u kazneni prostor iskosa i uputio oštar centaršut po zemlji. Odbrambeni igrač Glazgova Braun u želji da izbaci loptu u korner nespretno interveniše i umesto u korner loptu je zakucao u sopstvenu mrežu.

    Nakon tog gola ponovo je Prosinečki fantastičnim pasom pronašao Binića koji je gotovo na istom mestu bio kao Radinović, uleteo je sa loptom munjevito u šesnaest metara ali je golman Rendžersa Vuds odbranio stopostotnu priliku Binića.

    Usledio je novi napad kada je Vlada Stošić povukao jednu loptu išao ka golu Rendžersa i poslao pas ka Pančevu koji se nalazio na ivici kaznenog prostora, Pančev dobivši loptu odmah šutira ali golman Vuds brani njegov udarac. Iščačkao je Radinović jednu loptu na sredini terena povukao je napred i išao sve do nekih 20 metara od gola gostiju sevnula je levica i lopta je tik pored leve stative golmana Vudsa prohujala. Napadi su se ređali kao na filmskoj traci, te je tako Jugović koji se nalazio iskosa sa leve strane petom ubacio loptu u šesnaesterac gde je utrčavao Marović koji odmah centrira ka sredini gde je bio Binić koji snažno šutira a Vuds fantastično brani šalje loptu u korner. Tim rezultatom se završilo prvo poluvreme.

    U nastavku utakmice novi napadi Zvezde ponovo je lopta bila kod Jugovića koji opet petom upošljava Marovića, ovaj iskosa sa leve strane šalje centaršut ka Pančevu koji volejom zahvata loptu, ali Vuds maestralno brani. U 64. minutu povukao je Stošić loptu od sredine terena ka golu Glazgova išao je ukoso ka levom uglu šesnaesterca i pravi zaokret pokušavajući da se oslobodi svog čuvara koji ga nepropisno zaustavlja. Slobodan udarac za Crvenu zvezdu. Slobodan udarac je izveo Robert Prosinečki, prebacuje živi zid lopta dodiruje stativu i završava iza leđa nemoćnog Vudsa 2-0 stadion je proključao. Robi velemajstorkim potezom povećava Zvezdino vođstvo.

    Usledila je filigranska akcija u 72. minutu, prvo je napad imao Glazgov, ali su zvezdini fudbaleri to prekinuli i krenula je kontra, Belodedić je dodao Biniću loptu koji je odmah šalje ka Pančevu, koji je bio na centru igrališta, Pančev vuče loptu ka golu iako ima ispred sebe dvojicu odbrambenih igrača Rendžersa, šalje loptu na desno krilo ka Biniću koji utrčava pored aut linije, šalje loptu u srce šesnaesterca gde Pančev koristi nepažnju svojih čuvara i istrčava ispred njih i sa 5-6 metara zahvata loptu i šalje pored nemoćnog Vudsa. 3-0. Do kraja utakmice šanse su imali Binić stopostotnu šansu kada ga je Jugović odličnim pasom uposlio ali je njegov šut otišao visoko preko prečke, a potom i Pančev kada ga je Prosinečki sa centra igrališta proigrao na ivici šesnaesterca, Pančev je pucao ali je stativa zaustavila njegov udarac. Na kraju je ostalo 3-0 za Crvenu zvezdu. Igrač utakmice Robert Prosinečki.

    Timovi su nastupali u sledećim sastavima:

    Crvena zvezda – Stojanović, Radinović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Stošić, Pančev, Jugović (od 88. minuta Momčilović), Binić.

    Trener: Ljupko Petrović.

    Glazgov Rendžers – Vuds, Stivens, Munro, Gof, Spikmen, Braun, Stiven, Ferguson, Volters, Džonston, Huistra, (od 81. minuta Mek Koist).

    Trener: Grem Sunes.

    06.11.1990. godine usledio je revanš meč u Glazgovu pred 24.000 navijača na Ajbroks Parku. Zvezda je igrala strpljivo i mudro i čekala svoju šansu nije morala da juri rezultat, imala je velikih 3-0 iz prvoga meča, te je tako u prvih tridesetak minuta viđen fudbal koji se odigravao između dva kaznena prostora. Prvu veliku šansu je imala Crvena zvezda u 30. minutu meča kada je u kontru povukao Binić i iskosa sa desne strane centrirao na drugi kraj kaznenog prostora, tamo se nalazio Jugović koji je u padu glavom poslao loptu ka golu Vudsa. Lopta je tik pored same stative otišla u gol aut. Sjajna prilika je otišla u nepovrat. Pokušavao je i Rendžers, ali su svi njihovi pokušaji išli ili van gola ili je Stojanović intervenisao.

    Na odmor se otišlo sa rezultatom s početka utakmice. U nastavku meča ista slika, u 52. minutu krenuo je napad Zvezde sa desne strane, Binić centrira nešto slično kao u prvom poluvremenu samo je sada tamo bio Prosinečki koji u dvoboju sa škotskim fudbalerom izlazi kao pobednik centrira u srce šesnaesterca gde Pančev prima loptu na grudi a potom volejom šalje loptu iza golmana Vudsa. 0-1. Iako su Škoti gajili neke nade da može čudo da se desi posle ovoga gola sve je bilo gotovo. Jedino su uspeli da izjednače u 79. minutu igre, usledio je centaršut Stivensa sa desne strane lopta je u viskom luku išla na drugi kraj kaznenog prostora Mek Koist je bio viši od dvojice zvezdinih fudbalera i glavom lobovao istrčalog Kaluđerovića koji se prilikom istrčavanja okliznuo pa je lopta završila u mreži. Do kraja utakmice nije bilo promene rezultata Zvezda se našla u treće kolo kupa šampiona gde će na proleće čekati novog protivnika.

    Timovi su igrali u sledećim sastavima:

    Glazgov Rendžers – Vuds, Stivens, Munro, Gof, Spikmen (od 57. minuta Hisbet), Brons, Stiven, Dods (od 46. minuta Robertson), Mek Koist, Hetli, Volters. Trener: Grem Sunes.

    Crvena zvezda – Stojanović (od 46. minuta Kaluđerović), Radinović, Marović, Šabanadžović, Belodedić, Najdoski, Prosinečki, Stošić, Pančev, Jugović (od 89 minuta Jurić), Binić.

    Trener: Ljupko Petrović.

    150 rsd
  • Sa druge strane štreke
    (0)

    Sa druge strane štreke

    Srce

    Devêramo mati i ja dan za danom
    niko nas ne pita kako nam je
    vala dragom bogu dobro je.

    Na zidu kolendar
    mati prije lijeganja
    prekriži dan
    što još ispasâ nije
    dogovorla tako sa ćaćom
    on sa svojim plajvajzom
    tamo u kasarni
    precrta isti taj dan
    sreća da mati dobro računa
    pa će ono sinoćke
    jošte tristoipet dana
    tolko valjda i ćaći ostalo.

    Prebêndaćemo mi to.
    Samo da se srce ne istroši

    materino
    ćaćino
    il olovkino.

    Đedova tuga

    Nikad nisam viđeo suze u đedovim očima
    dok se o kamen spotakâ nije

    da sam je bar kod ovaca spuštio
    bilo b mi laglje da je ovan nagazio
    od svog đeda sam je naslijedio
    tebi ostavti kânio
    oštó sam se to sapleo
    bog mi se ne smilio
    bilo b bolje da je mene uzeo

    đed je svoju staru stûcku razbio.

    Rûži sve u šesnajst
    povratle mu se psovke
    što ji je od starije pokupio
    još dok je dječarac bio

    smijem se đedovom kâranju
    al suzne oči me probadaju

    ne govori đede takije pogrda
    greôta je nije pala glava
    ima zemlje gline i blata
    i kolo kod lončara

    nikad više i nikad niđe
    take stûcke moj anđele.

    Prvi nauk

    Deder dijete moje
    knjigu ušàke i nàpašu
    mati te voli više neg oči svoje
    ćaća t je zipku bradvicom izđelja
    bio i Šarca zapostavjo
    sve je pjevo naglas
    sine moj vremena su teška
    lažu oni koji kažu da bolja dolaze
    nikad seljaku dobro nije bilo

    nêš ti meni na zemlji ostati
    al sve oko nje moraš znati raditi.

    Poslaću te na visoke škole
    al dozvolti neću
    da zaboraviš odakle potičeš
    zato dijete sa kravama dolje u tùk
    to mora biti tvoj prvi nauk
    budu l krave s tebom zadovoljne
    tek će ti onda škole
    biti otvorene.

    Krava i telić

    Ôte je večeri kiša lijevala
    vatra cmàrla
    mati je probudžikala
    šuber zatvorla
    šerajzlin u stranu pometla
    pođe l ko po noći vodu pušćati
    moga b zapeti i o peć se ubti.

    Briga joj krava treba se telti
    nazuva ćaćne čizme
    on je u trećoj smjeni
    uzma bateriju da osvijetli avliju
    puna je panjeva i greda
    izlećala bez zagrnjača.
    U štali svjetlo pali
    pokraj krave šareni telić leži
    ne glàsa se i ne râni
    ote se jauk materi.

    Mrtvo tele krava liže
    sve ga gurka da se pridiže
    matere se pogledom razumiše
    samo što ne progovoriše.

    Srondala se na štoklicu
    povremeno razgrće žeravcu
    sluša kad će ćiro zazviždati
    kako l će ćaći kazati.

    Sa druge strane štreke

    Ôklen si stigo?
    Neôklen sa strane.
    Đe s bio prije?
    Svađe i niđe.
    Sâčim si došâ?
    Sa svojijem nogama.
    Kako s zna pravac?
    Po pragovma.
    Nijesi zalûta?
    Vodli me šliperi.
    Al nji više nema?
    Ostô je miris
    pruge šinja ćire šinobusa
    putničkog ubrzanog brzog
    pare iz lokomotive
    drvenije klupa
    ćaćine kožne jakne
    puši se u toplini vagona
    u pola pet izjutra
    nakvašena maglom
    jutarnja počinje u šest
    to je uvijek isto vrijeme
    svedno el kabanca mokra
    il košulja smrdi po znoju
    miris bjeline sira i sirutke
    masnoće skorupa
    topline jaja
    žutoće pilića
    iz materine košare
    tračnica
    u školskoj klupi
    naizust naučene pjesmice
    pročitane lektire
    pregledanog globusa.

    Kùš sad?

    450 rsd
  • Sarajevo, crtice iz naše mladosti
    (0)

    Sarajevo, crtice iz naše mladosti

    DOLINA

    Šuma u kojoj je živio čovjek o kome ću da pričam ovu priču je bila s one strane planine. Ta strana je meni zapravo bila nepoznata. još kao dijete, dok sam gledao planinu i njene vrhove prekrivene tamnom crnogoricom, zamišljao sam kako je tamo sa druge strane, kada se pređe preko tih vrhova, isto tako nekakva dolina kao ova u kojoj sam živio. Zamišljao sam u toj dolini bistri potok, prekrasne livade proplanke, neku vječnu tišinu, kao kontrast ovoj dolini u kojoj sam se nalazio. Mislio sam da je tamo nekakav zemaljski raj i kako tamo uopšte nema naselja i ljudi. Samo šume, proplanci i taj potok koji je žuborio negdje u mojoj glavi. I mnogo vremena je proteklo od kako sam počeo da negdje u svojoj glavi gradim taj svijet koji se nalazio s one strane.

    Bio sam već školarac kada se desio taj izlet. Izlet preko planine. Odlučio sam jednog dana da krenem preko, u svijet koji sam negdje u svojim mislima gradio. I peo sam se uz strme obronke planine iznad mog grada. Išao sam puteljcima koji su bili dobro uhodane staze mnogih koji su prolazili tim proplancima. Početak je nagovještavao prekrasan doživljaj. Još uvijek sam, kad bih na trenutak zastao da se odmorim, pogledom odozgo gledao grad u kojem sam rastao. Nakon izvjesnog vremena šume su zamijenile proplanke i ja sam počeo da dublje zalazim u njih. Nisam osjećao strah, radostan negdje u sebi zbog tog puta u nepoznato. Šuma je ispočetka bila bjelogorična i sunce me milovalo svojim zrakama koje su stidljivo prolazile kroz krošnje drveća i nalazile put prema zemlji i stazi kojom sam hodao. Kada sam već prešao dublje u crnogoričnu šumu, gdje su visoke jele i borovi pravili veliku hladovinu, počeo sam da osjećam i laganu svježinu koju ta šuma može da pruži u ljetnjom danu.

    I onda sam ga sreo. Sjedio je na panju. Bio je neobrijan. Kosa mu je bila sijeda. Imao je plave oči i prodoran pogled. Nije me uplašio, izgledao je dobroćudno. Prišao sam mu.

    «Šta ti radiš ovdje?», zapita me.

    «Idem na drugu stranu planine da vidim dolinu koja tamo leži, možda je ona ljepša od ove iz koje dolazim.»

    On se samo nasmija. Osjećao sam se zbunjeno. Nisam znao šta da ga pitam. On osjeti moju zbunjenost pa mi reče:

    «Pa nema nikakve doline iza, iza ovog vrha na koji se penješ se nalazi druga planina, još veća od ove na kojoj se sad nalazimo. A iza nje još veća i ko zna gdje je ta dolina koju ti tražiš. Preko sigurno nije.»

    Zacrvenih se i okrenuh se naglo, riješen da se vratim odakle sam i krenuo.

    »Čekaj, čekaj. Pa gdje ćeš sad? Nije valjda da odustaješ od svoje potrage?», reče on ozbiljnim tonom.

    «Šta da radim kad preko nema doline o kojoj sam maštao?», rekoh.

    «Pa ti nisi ni tražio dolinu.», dodade on. «Ti si krenuo jutros u ovu planinu da bi sreo mene. Negdje u tvojoj glavi je bila ta misao o dolini, ali iza te misli je bio zapravo bijeg iz onog života dole u gradu.»

    Pogledah ga nijemim pogledom koji je tražio objašnjenje jer ono što mi je govorio mi nije bilo jasno. On nastavi:

    «Svi mi nešto tražimo. Svi mi negdje idemo. Ali sve što tražimo, druge doline, gradove, rijeke, šume, polja – sve je to tu, pored nas. Neke doline ili šume su ljepše, neke su svetlije, neke mračnije. Isto kao i ljudi. S tom razlikom što su mnogo ljepše te šume i rijeke ukoliko su dalje od ljudi. I ta dolina koju ti tražiš, ona je zapravo u tebi, treba samo da otvoriš svoje srce i da je ugledaš u onoj ljepoti kojom si je zamišljao. Isto tako kao što je ova šuma gdje smo se ti i ja sreli ona šuma o kojoj sam ja nekad maštao i izabrao da mi bude dom.»

    Ja se zamislih nad njegovim riječima, pa ga kratko zapitah:

    «Kako se zove ova šuma?»

    «Ova šuma nema imena, ona možda i ne postoji, ona je i stvarna, a i nije stvarna. Jedino što je sigurno da postoji u mome srcu jer sam ja dio nje i ona mene. Ovog jutra, kada smo te ugledali da se penješ uz vrleti planine, rekosmo šuma i ja – daj da prigrlimo bar na tren ovog dječaka koji trazi svoju dolinu ne bismo li mu kako osvijetlili put da je nađe.»

    Stajao sam još uvijek na mjestu, nijem. On se smiješio dobroćudno. Zapita me kratko:

    «Misliš li da ćeš sad da nađeš dolinu koju tražiš?»

    Ja se osmjehnuh na te riječi, koje osjetih kao ohrabrenje, i samo izustih:

    «Da!»

    «Onda je traži i ne zaboravi da osluškuješ svoje srce jer ono najbolje zna da li si nešto našao i šta je to što si pronašao», namignu mi i nestade naglo iz vidokruga, da sam se na trenutak zapitao da li je taj čovjek stvaran. Ostao je samo panj na kojem je sjedio. Okrenuh se i krenuh nazad prema dolini iz koje sam tog jutra pošao.

    Dolina o kojoj sam maštao da je bila preko planine, tog je dana počela da se rađa i da postaje dio mene, kao što sam na kraju i ja dio nje.

    399 rsd
  • Golicač tabana
    (0)

    Golicač tabana

    NOVI KRAJEVI

    Kada umrem, kažu da će me
    Na prelasku iz ovoga sveta
    U onaj drugi (nepoznati),
    Među mekanim oblacima
    Sačekati bližnji –
    Deda, majka, stric ili sestra –
    Neko ko već u tom trenutku
    Bude imao volje i vremena
    Da sretne novog srećnika
    Koji se oslobodio tela

    Pomislih: užas, zar nema
    Ničeg osim vraćanja jednog
    Te istog sa istim ljudima?
    A glas sa neba (režiser)
    Ovako mi reče: „Opusti se,
    Neka ti bližnji pokažu
    Nove krajeve, neka pokažu
    Da opet znaju više od tebe.
    Ne kvari im to, radovaće se…“

    BIĆA IZ MORA

    Posle toliko godina
    I dalje mogu da te dodirnem
    Dok mi pripremaš dagnje na buzaru

    Žrtveni znak ljubavi
    Koji nikada nisam očekivao
    I zbog kojeg sam se čak bunio

    Ali ti si nastavljala sa ritualom
    O kojem sam često mislio
    I u kojem sam još češće uživao

    Nestaju samo oni trenuci
    U kojima se nismo dali
    Bićima iz mora

    (Dagnje su samo ambasadori)

    OREBIĆ
    (Ima tome preko pedeset godina)

    Otac i ja na plaži u Orebiću
    Tamni se oblaci navlače preko neba
    Počinje oluja

    Niko više ne ulazi u vodu
    Svi gledaju da se sklone
    Što pre

    U tom trenutku moj otac otkriva
    Da zna o čemu maštam –
    Mirnim glasom kaže: „Idemo!”

    I u trenu smo u vodi
    Plivamo kao ludi
    Sečemo visoke talase

    Koji nas bacaju levo i desno
    I udaljuju sve više
    Jedan od drugoga

    Možda je to bio jedini trenutak
    Kada je otac verovao u mene
    I ja u njega

    GOLICAČ TABANA

    Putnik kroz vreme, golicač
    Svemirskog tabana,
    Čudi se onome što vidi:

    Fizički svet samo želi
    Da ostane kakav je bio,
    A duh bi da bude
    Kako se njemu snilo

    (Makar kroz prozor letelo
    Sve što je opipljivo)

    Nemoguće je zadovoljiti taban svemira,
    Makar se golicač iz petnih žila trudio

    INSTRUMENT

    Od kada sam čuo za ime instrumenta
    „Taragot“, ne znam zašto, ali uvek
    Zamišljam kako taragot izgleda.
    I vidim čičicu oštrih pokreta,
    Koji je nekada robijao zbog nečega,
    A sada pokušava da krvna zrnca
    Svoga života poveže u krvotok,
    Dok mu na uvo sviraju taragot.

    400 rsd
  • Putovanja
    (0)

    Putovanja

    I

    1.

    Jedan od Pajacovih hobija jeste fotografisanje i to je razlog zašto mu je foto-aparat često pri ruci. Zabeležiti, sačuvati svet koji ga okružuje njegova je opsesija. Još ako se povremeno ukaže mogućnost za putovanje, tada Pajacova pasija dobija novu dimenziju.

    Neko, Pajacov sagovornik u njihovima druženjima, jeste od onih osoba koje nemaju hobi, tako da jedini njegov kontakt sa fotografijama predstavljaju razgovori sa Pajacom u kojima ovaj drugi pominje svoje skorašnje foto-aktivnosti. Isto tako, Pajaco Nekom povremeno na imejl prosledi neku od svojih novonastalih fotografija.

    Za njih dvojicu je svaka nova Pajacova fotka neka vrsta praznika i duhovne avanture.

    2.

    Neko:

    – U ovo, digitalno doba, prinuđeni smo da tvoje fotografije gledamo na monitoru računara, a tako bih voleo da ih dodirnem, opipam…

    Pajaco:

    – Možemo da ih posmatramo i na displeju mog foto-aparata. Međutim, sve su to tehnički detalji. Ne mnogo važni tehnički detalji.

    Neko:

    – Imam utisak da crnokosa devojka na tvojoj fotografiji želi nešto da nam kaže. Na primer, I’m so alone. A ti si mogao da docrtaš beli oblačić iznad njene glave i da u njemu ispišeš tu rečenicu.

    Pajaco:

    – Ja sam fotograf a ne strip autor i ne dorađujem, ne menjam svoje fotografije.

    Devojka ćuti, njene su usne čvrsto stisnute, i ja nemam utisak da ona želi bilo šta da nam kaže, već strpljivo čeka da se na semaforu upali zeleno, pa da krene tamo kuda se uputila. Obojica dobro znamo da je njen ovozemaljski put dug, jer njegovu dužinu određuju devojčine godine. Tačnije, njena mladost. Dok grad koji je okružuje sa svih strana jeste njen grad, ona njemu pripada. I to je samo još jedan majski dan u njenom životu, koji će ona potrošiti, zaboraviti ga ubrzo.

    Neko:

    – Grad na tvojoj fotografiji je isto tako i moj grad. U njemu dugo živim, svakodnevno se krećem lavirintom njegovih ulica, gradskim prevozom putujem sa jednog na drugi kraj grada. Srećem ljude, sa njima se mimoilazim… Ulazim u prodavnice, knjižare, apoteke… Prelazim mostove, pasarele…

    Pajaco:

    – I ti i ja i crnokosa devojka pripadamo istom gradu. On određuje, definiše naše egzistencije. Devojka je, najverovatnije, studentkinja jer je fotografija nastala u neposrednoj blizini Arhitektonskog fakulteta dok smo ti i ja to što jesmo.

    Za mene se može reći: „On je fotograf“, međutim, ne znam šta bi za tebe moglo da se kaže?! Reci mi, šta?

    Neko:

    – Za mene bi sledeće moglo da se kaže: „On je Pajacov sagovornik već dugi niz godina“, i ja mislim da je to dovoljno.

    3.

    Da Pajaco nije sasvim slučajno fotografisao grafit na zidu Elektrotehničkog fakulteta, ni on a ni Neko nikada ne bi saznali šta skraćenica SSP znači. Ovako, znaju: ta skraćenica znači Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju.

    Neko:

    – Član sedamdeset i dva spomenutog Sporazuma govori o tome da se Srbija obavezuje da u dogovoru sa Evropskom komisijom pripremi poseban Program za sprovođenje obaveza iz SSP, a čiju će realizaciju pratiti Evropska unija.

    Pajaco:

    – Neko, molim te, nemoj više o SSP-u ni da govoriš, a ni da razmišljaš. Sasvim je dovoljno što si citirao jedan član tog sporazuma. Ta tema me užasno zamara, i samo čekam trenutak kada ću početi da zevam od dosade. Ne bih se iznenadio ni da glavobolja počne da me muči.

    4.

    Neko:

    – U vezi sa tvojom sledećom fotografijom, reci mi koga i gde automobili voze?

    Pajaco:

    – Reću ti: nemam pojma! Ni ja ne mogu, niti moram baš sve da znam. Jedino znam da sam u trenutku kada sam fotografisao automobile, bio visoko smešten. Negde na desetom, možda i jedanaestom spratu.

    5.

    Pajaco povremeno zapazi senke. Ne promaknu mu, on ih detektuje. A one opet znaju da budu tajnovite kao u onom holivudskom psihološkom trileru koji je režirao Klint Istvud: „Play Mysty for Me“. Dakle, senke su ponekad zagonetne, mada obično to nisu.

    Pajaco:

    – Ulična svetiljka ima senku dok je automobil nema. Iz toga zaključujem da je za senku važan oblik predmeta. Ako si dovoljno visok, tada poseduješ senku. Sasvim lepu i upotrebljivu senku. Slično osobi koja ima dug nos, pa kaže: „Moj nos, moj ponos“, i ulična svetiljka može da kaže: „Moja senka, moj ponos“.

    6.

    Stablo i automobil. Svedenost, ogoljenost. I sve je to u gradu. Ta neprirodna zajednica automobila i drveta.

    Krošnja je nevidljiva, i njen oblik može da se nasluti iz senke na kolovozu. Oko drveta je kvadratni metar ogoljene zemlje. Po njoj, tu i tamo, kržljava trava. I sunce je u zenitu. Na najvišoj tački svoje putanje.

    7.

    Lepša, poetičnija reč za prozore jeste okna. Tako ih Poljaci zovu, pa je na jednom njihovom sajtu moguće pročitati da su „prozori važan deo našeg svakodnevnog života“, kao i to da „nisu svi prozori isti“.

    To je neka krakovska firma koja prodaje prozore. Okna.

    Pajaco:

    – Verovatno da ih i proizvodi, a ne samo prodaje.

    Neko:

    – Lako je prodavati prozore, međutim, neuporedivo je teže, skoro je nemoguće, prodavati ono što se kroz njih vidi. To nije za prodaju. To je, što bi rekli mladi, „za dž“.

    8.

    Pajaco:

    – Gvozdene rešetke sprečavaju da se uđe u podrum. Očigledno da ima onih koji žele da pristupe podzemnim prostorijama, i zato je neophodno da im se to onemogući. Njihove namere nisu nimalo časne. Oni bi nešto da ukradu, da naprave štetu, i zato ih treba sprečiti u njihovoj nepoštenoj nameri.

    Neko:

    – Tako razmišljaju oni koji su gvozdene rešetke postavili, i kao da ne greše. Dobro poznaju svoj narod i njegove sklonosti. A život teče dalje. Kako sa ove, tako i sa one strane rešetki.

    9.

    Žuti pravougaonik utisnut u pločnik jeste tu da razbije monotoniju. Da prolaznicima bude zanimljivije dok hodaju ulicom. Bivšim Bulevarom revolucije. Mada će za Pajaca ona zauvek ostati Bulevar revolucije jer on ne želi da pamti nove i izmenjene nazive ulica. Isuviše je veran prošlosti.

    Neko:

    – Nečemu se mora biti veran. Ti si odlučio da to bude Prošlost.

    Pajaco:

    – Ostavimo prošlost po strani jer me nešto neodoljivo vuče ka reči „monotonija“. Odjednom, ona mi je veoma važna. Važnija čak i od žutog pravougaonika! Možda zato što monotonija nema boju? Ona je bezbojna, a bezbojne stvari su obično vrednije od onih koje imaju boju.

    Neko:

    – Meni je kod „monotonije“ zanimljivo to što ona može da se izgovori kao dve reči. Prvo kažeš „mono“, pa napraviš pauzu, dramsku pauzu, i onda dodaš „tonija“, i reč je konačno izgovorena.

    Pajaco:

    – Svojim geometrijskim oblikom, pravougaonici znaju da budu monotoni, naročito ako su žuti.

    Neko:

    – A ja kažem: za razliku od kvadrata, pravougaonici nisu monotoni čak i onda kada su žuti.

    Pajaco:

    – Tako bismo mogli da nastavimo i sa rombovima, romboidima… Krugovima… Ali, očigledno, to nikuda ne vodi. Zato je najbolje da okončamo današnje druženje. Ko zna, možda će nam sutrašnji dan biti naklonjeniji.

    450 rsd
  • Zajutrak na E-75
    (0)

    Zajutrak na E-75

    U SUSRET

    U pozdrav prijateljima
    na srećnu stranu granice
    lete elektronske razglednice
    putopis dečaka iz naše ulice
    o prilikama u carstvu propalome.

    Pretakanje vremena u stihove
    tokom jesenje praznodnevice
    vino za nove mehove
    sveti obed s Fruškogorcima
    na trpezi pod trešnjama
    i zajutrak s neznancima na putu E-75.
    Pulsiranje kursora
    tiha posvećenost trenucima
    unutra
    i napolju
    ko platno je razapet svet.

    U mreži informacija
    o ukrštenim sudbinama
    i stanju crepa na kući
    pod mahovinom i bršljanima
    prigušen koloplet emocija
    i dodir bliskih duhova
    beli je plašt izatkan nad provalijom vremena.

    Bez viza
    tražimo se u nadi
    i zlatnim sećanjima,
    naše su misli ptice izbeglice
    hrle u susret susretima.

    IZ KAVEZA

    Kad ton postane
    suviše napadan
    zaoštren i patetičan
    i kad se iz našeg kaveza
    u kljunu ne bude kljucalo,
    ništa nas više ne sprečava
    da promenimo ploču
    po kojoj vrtimo prstima
    dozivajući se između zgrada.

    Koga je briga danas
    šta javljaju domaće radio-stanice,
    čija je prednost
    i kako im stoje reketi i druge akcije?

    Napolju ima i drugih šuma od cigala
    u kojima žive pevačice,
    što da ne pomerimo granice
    u nova sazvežđa, da povežemo žice
    našeg nebeskog kaveza

    i kao ptice, draga susedice,
    samo prhnemo na drugi krov.

    NA STEPENIŠTU

    Kad se spustim
    stepenicama
    pored ofucanih papuča
    odbačenog nameštaja
    i izlizanih otirača,
    dobro znam
    da ima još milion puteva
    od praga moje stare zgrade
    do grada i svega što obećava.

    Kao do neba, trgova i pijaca
    i hiljadu čuj plakata, bilborda,
    punonadežnih pogleda popova,
    rođaka i starih poznanika
    i retkih ptica u suknjama.

    I gore,
    sa plastičnim kesama
    bliznakinjama
    u rukama,
    do tebe opet stepenicama
    kao uz drvo merdevinama,
    opčinjen trešnjama
    na vrhu krošnje od cigala.

    U STVARI

    Stvari, stvari
    svuda su stvari
    stvari nas kupuju
    dok kupujemo stvari
    stvari kupuju nas.

    Mi smo ono što svarimo
    od onog što ostvarimo
    u svakodnevnom međuprostoru.

    U toj jednačini
    sve manje je ljubavi za suseda.

    Popunjeno je sve
    od poda do plafona
    i retko prolaziš
    neočešana
    između komadnog nameštaja
    nedostaje jedino još prostora.

    Tek na prozorima
    tvoja čežnja dobije krila
    napolje izazvana
    uzima odraz na višespratnici
    crtajući po oblacima
    nad gradom punim suseda
    i njihovih stvari
    iz kataloga ko mitologije

    zmajeve upregnute u kočije
    nove šporete i izbegličke konvoje.

    NA TERASI

    Neplanirano
    u apsolutnoj dokolici prepodneva
    izašli smo na terasu.

    Iz viđenja
    odranije poznati
    blejimo ko jaganjci
    pred isplaženim roletnama
    na pola vaših prozora.

    Cenjene komšije,
    samo dopola prisutne,
    vidite me,

    To sam ja na terasi,
    držim dete za ruku,
    trzam joj prste ko niti,
    učim je da pelivani
    između unutra
    i napolju.

    400 rsd
  • Ja, Klaudija
    (0)

    Ja, Klaudija

    ČEKAJUĆI CVETOVE KROMPIRA BELE

    Dok hrkao ti si
    Ja sam stvarala svet
    Najpre
    Botanički, biljni, potom,
    Majmune-ljude, kopce,
    Ukrug – jestive lale
    Kristalni svod pa bistru vodu,
    Drveta plodna
    Zmiju za oko moga vrata
    Češljugara
    Šiblje ukrasno,
    Perde i perunike
    Beluge bežmudre
    Raspeh i štrik između svetova
    Po njemu hodam s motkom
    Ambiciozna. Žovijalna…
    Idem, polako,
    Sipe
    Pera… trepavice, krljušt…

    MOGLA SAM SE

    Mogla sam se roditi u Uljanovsku
    Mogla sam se roditi u porodici
    Teških heroinskih zavisnika
    Mogla sam biti kćerka i žena istovremeno
    Majčin krst iznad kreveta sobe u ludnici
    Mogla sam biti u konviktu trinaesto prase
    Na ulicama Brazila devojčica-kradljivica
    Mogla sam paliti žigice bez toplih priviđenja
    Naslednica-udavača koju grle samo zbog novca
    Mogla sam se roditi u Jakutiji
    S crvenim nosićem u krznu
    Svako je mogao da me poželi za kćerku
    I da me kupi i da me izmisli
    Na verandi mogla sam da zaspim
    Okružena rakunima
    Od svih života koji da izaberem
    Kome da se priklonim, kad svaki nudi ograničenja
    Na konju propetom
    Uhvaćena sam i izlivena u bronzi
    Pozlaćena naknadno, smirena zahvalnošću
    Jer ko bi se setio spomenik sebi da izlije
    Dok luta mističnim sferama…

    * * *

    Svemoćni
    Svešapćući svenarodni
    Sveprisutni bože
    Čuvaj, ne daj moju majku milu
    Staricu koja se prejela života
    Koja me je pogledala
    Rukom pozvala
    Da priđem joj
    Hladno joj je
    I pas je legao pribivši se uz njena
    Mršava leđa
    Čuvaj ženu koja me je rodila

    UZNEMIRENA

    Šta god da se desi, ja se uznemirim
    reagujem burno i impulsivno, uznemirim se
    proživljavam duboko i dramatično, uznemirim se
    ako prođem ispod mosta, poželim želju i uznemirim se
    stilska i životna iskušenja podnosim hrabro,
    dostojanstveno, ipak se uznemirim
    kada nekuda odlazim ili treba da se vidim s nekim, uznemirim se
    tražeći izlaze, uznemirim se
    pretpostavke, planovi, najniži zadaci,
    začas me uznemire.

    * * *

    Dođi
    Dođi da razgovaramo
    Neću skuvati čaj
    Vino neću sipati u čaše nekristalne
    Samo dođi
    Da razgovaramo
    Pušiću na prozoru
    Ulice suše se
    Duga je pala na krov, ugasila se u reci
    Grane se odlomile, ukrutili pipci
    Dođi
    Dođi da razgovaramo

    720 rsd
  • (0)

    Jedna noć nije dovoljna

    1.

    „Napokon”, srušila sam se u fotelju iza sebe.

    „Duguješ mi ogromnu, ali ogromnu uslugu”, obavestila me je Lena, moja mlađa sestra koja je sedela preko puta mene.

    “Ako ćemo da merimo, mislim da ti meni duguješ mnogo, ali mnogo više“, dodala sam zatvorenih očiju, a ona se nasmejala.

    “Znači ovako se radi“, čula sam Lukin glas. „Mislio sam da nema odmora dok sve ne završimo.“

    “Mi smo naš deo završile”, pogledala sam u pravcu spavaće sobe, i dodala: „Bar za danas.“

    “Ja sam gladna”, Lena je mazila stomak.

    “I ja”, dodao je Luka.

    “Nemam snage da ustanem, naruči picu, ti si najmlađi“, pogledala sam molećivo Luku.

    „Samo deset minuta je starija od mene”, uperio je prst ka Leni, a ona je slegla ramenima.

    „Molim te”, uputila sam mu svoj očaravajući osmeh.

    “Evo”, podigao je ruke pomirljivo.

    “Hvala ti, ti si najbolji brat na svetu”, izjavila sam ponosno.

    “Ja sam vam jedini brat”, doviknuo je, odlazeći.

    “Hoćeš li moći sama da središ ovo što je ostalo?”, pitala je Lena kada je Luka izašao.

    “Nema puno, završiću sutra kada se vratim sa posla.“

    “Ostali bismo, ali mama će zvocati, moramo u školu. Možda bi mogla da je pozoveš i ubediš da ostanemo još koji dan.” Crtala je krugove prstom po stomaku.

    “Mislim da neće moći, vraćate se sutra ujutru kući, nema zabušavanja.“

    “Ali seko…” Zove me seko samo kada joj nešto treba.

    “Ne”, odmahnula sam glavom.

    “Šta ne?”, upitao je Luka, koji je upravo ušao u dnevnu sobu.

    “Tvoja sestra ne želi da ide u školu”, pogledala sam je prekorno.

    “Sada smo zvanično punoletni”, istakla je ponosno Lena.

    “Da vidimo, idete još uvek u školu, ne zarađujete, živite sa roditeljima”, zastala sam. “Zaključak je: morate slušati roditelje”.

    “Ne možeš da nas okrivljuješ što smo pokušali”, zatreptala je nevino.

    Posle večere otišli su na spavanje, a ja sam ostala da pospremim. Obožavam ih. Jesu blizanci, ali nisu identični, jedine sličnosti su im smeđa kosa i taman ten. Mlađi su od mene nešto više od sedam godina. Poslednja dva dana pomažu mi da preselim stvari u novi stan; sutra ujutru se vraćaju kući. Nedostajaće mi. Oduvek smo bili vezani, a ja sam veoma zaštitnički nastrojena prema njima, možda zbog prilične razlike u godinama. Neizmerno sam ponosna na njih, iako stalno upadaju u neke nevolje, a ja moram uvek da ih spasavam, ali tako sam shvatila čime želim da se bavim u životu, decom. Volim da radim sa mališanima jer u njima nema ničeg zlog, neposredni su, iskreni i preslatki. Nažalost, nemaju sva deca bezbrižno detinjstvo. Setila sam se male Mile, iskreno se nadajući da joj mogu pomoći.

    “Kasniš”, Tanja me je sustigla na ulazu u školu.

    “Ako ja kasnim, kasniš i ti”, nasmešila sam joj se, ne zaustavljajući se.

    “Kako je prošlo sređivanje?“

    “Ostala je spavaća soba.“

    “Baš si brza”, prokomentarisala je začuđeno.

    “Lena i Luka su mi pomogli.” Automatski se nasmešim na sam pomen njihovih imena.

    “Blago tebi.”

    “Šta da ti kažem? Ja sam srećna žena.“

    “Šta misliš, da li nas je videla?” Govorila je tiše.

    “Ko?”, zbunila sam se.

    “Veštica”, prevrnula je očima.

    “To što ti pratiš ljude, ne znači da i oni to rade.“

    “Kad smo već kod toga, moram da ti ispričam kako je prošao moj tajni zadatak.“

    “Može, ali kasnije, sad nemam vremena.”

    “Vidiš? I ti se plašiš veštice.”

    “Deca te čekaju”, prekinula sam naš razgovor i krenula ka svojoj kancelariji.

    Veštica je bila naša direktorka Suzana. Nije ona toliko loša, samo mnogo voli da popuje. Priča se da živi sama, možda joj samo nedostaje pažnja. Tanja je zove veštica zbog izraženog nosa. Tanja inače voli da daje nadimke ljudima. Upoznale smo se kada sam počela da radim; starija je od mene dve godine. U početku sam mislila da je luda jer je pratila svakog dečka sa kojim je bila u vezi, a kasnije sam shvatila da joj je teško da potpuno veruje ikome. Vremenom smo se skontale, čak sam je upoznala i sa Vilijamom, mojim dobrim prijateljem. Zapravo, on mi je najbolji prijatelj, kome su roditelji dali ime po Vilijamu Šekspiru, tačnije njegova majka, što joj nikad nije oprostio. Dan na poslu mi je proleteo.

    Na ulazu u moju novu zgradu sedela je grupa dečaka. U protekla dva dana videla sam ih dva puta i uvek u istom sastavu. Prema mojoj proceni, imaju između dvanaest i petnaest godina, svi su lepi kao minijature Backstreet Boys–a, dva plava i tri crna dečaka.

    “Izvinite, možemo li nešto da vas pitamo?”, obratio mi se najviši među njima, crnokosi.

    “Možete.”

    “Da li ste vi manekenka?”

    “Manekenka? Zašto pitate?” Tako su slatki.

    “Kladili smo se”, priznao je plavi dečak pored njega. Zanimljivo.

    “Šta dobija pobednik?“

    “Po jednu ludu želju od svakog od nas.“

    “Ludu želju?” Za to još nisam čula.

    “Na primer, ako ja kažem Petru da poljubi Anu, on mora da je poljubi”, objasnio je drugi plavi dečko gledajući u crnog, koji je pretpostavljam Petar. Ah, to su te luckaste želje.

    “Znači tako. Dobro, da čujem ko je šta mislio”, sela sam između njih, a oni su mi napravili prostora.

    “Ovako: manekenka, glumica, kozmetičarka, medicinska sestra i studentkinja”, dok je nabrajao, upirao je prstom na svakog pojedinačno.

    “Plašim se da niko neće dobiti ludu želju. Ništa od toga nije moj posao.“

    “Čime se onda baviš?” Svi su radoznalo gledali u mene.

    “Ja sam pedagog.“

    “Nema šanse”, rekao je crni i najtiši dečko među njima.

    “Zašto to misliš?”

    “Mnogo ste lepi”, zacrveneo se.

    “Hvala ti. Mogu li sada ja vas nešto da pitam?”

    “Da.”

    “Kako se zovete?”

    “Ja sam Igor, ovo je Nenad, Deni, Marko i Petar”, Igor ih je sve predstavio.

    “Drago mi je momci, ja sam Nevena. Da li svi živite u ovoj zgradi?”

    “Ne, Nenad, Petar i ja živimo ovde, a Marko i Deni u susednoj.” Čini se da je Igor vođa grupe.

    “Da li biste hteli da me posetite?”

    “Pozivaš nas u goste?”, Igor se začudio.

    “Naravno, dođite večeras, spremiću palačinke, moj specijalitet.“

    “Obavezno dolazimo!” Marko je bio oduševljen.

    “U tom slučaju”, ustala sam, „očekujem vas, stan broj pet.“

    900 rsd
  • Ptica u kući
    (0)

    Ptica u kući

    ГЛАВА 1. ЧЕРЕВИЋКА СКЕЛА

    Футог, 1996.

    Черевићка скела, околина Футога, место петнаестак километара од Новог Сада, а старије по историји, оаза мира и спокоја. Златни грумен прелепе природе кога је бацио Бог преко леђа, ту уз Дунав и Дунавац, ћерку Дунава, мада је мушки род у питању, на 1.272 километру од Шварцвалда. Зрно бисера из шкољке, ушушкана и смештена у мекоту зеленила и плаветнила, загрљена Фрушком гором која се протеже са оне тамо, преке, сремске стране. И Малдиви су лепи, али су далеко.

    Седео сам давне деведесет и шесте године на обали Дунава, ту код Футога на скели која се из ко зна чијег интереса и разлога зове Черевићка. Ту, где је некад стара скела саобраћала између Футога и Черевића и где је некад РРФ, односно Речна ратна флотила, имала зимовник. За време кретенизма НАТО-а, деведесет и девете и рушења свих мостова са њихове стране, када је Нови Сад остао, ни крив ни дужан, без иједнога моста, који су мислим љубавници реке, јер од једне до друге обале јој сежу, ту се скривао живаљ, а и војска, богами.

    На једном стаблу, које је доплутало ко зна одакле, седео сам сâм, разочаран, убијен емотивно и физички улубљен ничим изазваним, са моје стране, осим оним што сам сам хтео и желео. Гледам тако Дунав и контам, физички рањен и ментално недоречен, колика је ширина Дунава на том месту, колика је брзина, колика је просечна дубина и колико кубика воде прође у секунди? Баш време за математику. Знам да знам, а не знам да знам. Само хоћу да израчунам напамет. Имам мобилни којим се може рачунати, али нема то појмовог појма. Вратио се ја, хвала богу, са ратишта и покушавам да дођем себи од тог ратнога искуства. Ошишан и обријан по ПС-у, у ратној униформи, новој и последњој коју сам добио, добро наоружан, веран мојој и Заставиној деведесет деветки, која ме је вратила или сам умислио да ме је она као амајлија вратила живог са ратишта. Чуј, будале. Живог ме дере успомена. Деру ме успомене и ја се дерем у себи, јер ме напада нешто што хоћу да заборавим, па дречим као дрекавац. Ето, тако скоцкан и упарађен, тражим помоћ у лудилу или оно тражи човека у мени. Тешка потрага са немогућим исходом. У међупростору времена, између јаве и сна, тражим још нешто. Тражим плац где бих могао да сместим белосветску, а и своју памет и да направим неки кућерак па да у њему лепо живим од сећања на дане које сам једва и са муком преживео и које бих радо да заборавим. Али не могу, јер ме ружна сећања терају да живим бар од нечега, па макар то био и отров начињен од ружних сећања, јер од истих, горег отрова нема, ни бољега мелема од лепих сећања.

    Купио је мој кум Сава неки плацић, ту на скели, да правимо куће заједно, али је до тог плаца било могуће стићи само дроном или хеликоптером. Вукојебина. Међутим, Футожани, Босанци аутохтони из пређашње давне окупације Војводине узаптили све плацеве, па ретко пуштају у своје редове Новосађане, али је срећа да сам и ја имао доста бораца оданде под мојом командом. Кум Сава, Сремац по начину живота, а можда и по пореклу, по животу који је водио и начину на који је исти конзумирао, сигурно јесте, решио као старији, да будемо на истом плацу, па ма како то изгледало. Кум, коме сам ја крстио сина у младости, а ценио сам као Србин кумство и кума, видећи да он хоће, реших и ја да то буде тако. Видим хоће кум, али не зна како решити проблем, како доћи до плаца. Хоће кум, али не уме.

    Имао Лала пуно мала, кућу на лакат, винограде благородне и чилаше, што каже Ђоле Балашевић и лепога сина, па му син стасао за женидбу. Нађоше девојку за удадбу а отац девојчин хвали момка, будућег зета, како је вредан, радан и леп као уписан. На крају баба, младожењин отац, рече.

    „Јесте, пријатељу, све си ти у праву, само ми деран има једну ману.”

    „Коју”, упита младин отац.

    „Здраво ми деран воле да игра карте”, пријатељ ће пријатељу отворено.

    „Па шта, бацим и ја понекад коју”, рече будући пријатељ.

    „Али он игра у новце и то здраво воле.”

    „Па и ја, понекад бацим ајнца у неку пару.”

    „Ма да, пријатељу, али он игра у велику пару, а не зна.”

    Тако и мој кум. Хоће, али не зна.

    „Сад ћу ја то да решим, куме”, рекох. Где су Босанци илити босански Срби, на мојој смо територији, а и са осталим народима и народностима имам одличан однос. Знам ја са њима па зато, не брини ништа. Знам ја са њима, али не знају они са мном. Зато, ништа зато, бато. Седи ту и запањи се. Илити седи на пањ, гледај и уживај. Па онда заурлах, као са брда на брдо. Ради моторола на гласне жице, мамицу јој јебем и то добро, а слушају пријатељи. Непријатељ не може, јер му сателит овде нема домет. Мада и за ове који ме чују, нисам сигуран шта су. Ваљда пријатељи.

    „Има ли овде неко плац на продају”, повиках из свег гласа, да се чује, али право и одврнуто на најјаче, на шестицу. Није прошло дуго, изађе пуж из кућице, са плаца ту до нас, где смо седели на комаду стабла и пили хладно пиво.

    „Добар дан, комшија, опусти се и не терај шегу”, рече човек, извирујући из куће са плаца поред, где смо кум и ја седели на оном стаблу. Изашао човек да види будалу која тако урла, али му се вероватно није свидело оно што је видео. Маскирна униформа и наоружан човек. Оно што је видео, мало улива страх и ноге клецају, иду до непослуха, али човек рече.

    „Ево, ту, поред мене, мој брат има плац који би отуђио. Ето ту, управо где седите. Даћу вам број телефона, па се чујте. Ратник сте, учиниће Вам цену”, рече и завуче се као пуж у своју кућицу по папир и лапис.

    Богами, тако и би. Пазарили смо кум Сава и ја плац, па ускоро почели изградњу викендица. Он на једном, ја на другом крају плаца, а терасе су пројектоване тако да буду окренуте једна према другој, да се видимо и чујемо, како се више не бисмо погубили. Не дâ кум више да идем на трогодишње излете са пуцањем, кукањем и рањавањем. Рањен лакше три пута, по једанпут годишње, да не буде уживање за бадава. А и прсти леве руке сјебани, па ако хоћу да свирам, мој еков дванаестерац, морам да их бандажирам. Мада ми ни духови прошлости не дају да напасам мозак на сунчаној страни. Трте ме и терају сиву масу на неке друге пашњаке, где се напасају сећања, која бих тако радо да отерам и да заборавим, али не да ђаво, ил’ не да бог.

    600 rsd
  • Srce u pesku Kopakabane
    (0)

    Srce u pesku Kopakabane

    * * *

    Govore da je ova reka
    lepša od druge,
    iako su iste.
    Ali ipak nisu:
    po koritu ove reke teče priča,
    po koritu druge reke teče reka.

    I mi vidimo ono što čujemo.

    PROZOR

    Prozor se otvara samo spolja
    i zatvara samo iznutra.
    Samo ga bog može otvoriti.
    Samo ga razlog može zatvoriti.
    Ali nema boga koji bi ga otvorio.
    I nema razloga da bi ga ti zatvorio.
    Jer već jesi.

    * * *

    Moje srce je zakopano u pesku
    na plaži Kopakabane.
    Moje srce nije pokopano.
    Moje srce ne može se sahraniti!
    Za trenutak može da se da – od srca.
    Da se ne raspukne od srčanih radosti.
    Od bolova srca.

    Moje srce je vruć pesak.
    Hlade ga talasi Atlantika.

    * * *

    Kad letim iznad Amazona, setim se,
    da sam bio dečak koji gleda u atlas sveta.
    U vijuge te ogromne reke na zelenoj površini.
    Jesam li i dalje taj koji gleda u atlas sveta,
    ili sam zaista tu, iznad te zelene površine?

    Kad letim nad Amazonom, ne znam više,
    letim li nad njim ili nad svojim prividom.

    * * *

    Moj svet je na drugom kraju sveta.
    Moja ljubav je na drugom kraju sveta.
    Moja sreća je na drugom kraju sveta.
    Moja žalost je na drugom kraju sveta.

    Moja pesma je sa drugog kraja sveta
    došla na ovaj svet.

    400 rsd
  • Lokalitet i svet šarkamenskih rima
    (0)

    Lokalitet i svet šarkamenskih rima

    ТЕМЕЉ, ТЕМЕ

    На темељу
    првих цивилизација,
    гледам земљу
    која је ничија.

    Нове снове
    уздижем високо,
    гледам према врху,
    али не видим сврху.

    Нико овде
    нема права,
    дух слободе
    једино истрајава.

    Осећам немир
    дубоко у мени,
    Боже, пробуди ме
    и опомени.

    ОРФЕЈЕВ ЗАПЕВ

    О, Еуридико, дико
    моја од стене,
    осврни се,
    погледај у мене,
    нек се скамене
    тела мога немири.

    Све је мртво,
    о љубави жртво,
    још се само ветар чује,
    векови хује,
    трепере жице на лири.

    АНЂЕЛУ МОМ МОЛИТВА

    Заштити мене
    и мој дом,
    јер сам нејак,
    јер сам душеван,
    не могу злом
    протива зла.

    Ти си чувар
    мој и мога дома,
    штитиш ме од грешних
    и од мене самог штитиш,
    анђеле мој на висини,
    ти све видиш.

    Засјај, сини,
    покажи ми пут, друм,
    просветли ум,
    мир ми дај,
    бар ти ме не издај.

    САМИ СМО, ГОСПОДЕ

    Сами смо, Господе,
    стојим испред храма,
    док падају воде,
    ветар фијуче,
    чекам милост,
    дреждим дрхтурим
    као верно куче.

    Сами смо, Господе,
    узалуд стојим овде,
    узалуд риме,
    речи искрене,
    неће да ме приме,
    нико не прихвата
    речи верне.

    Сами смо, Господе,
    твоји ме путеви воде
    у правце истине
    и слободе,
    далеко негде
    где ће моје звезде
    да се роде.

    КЊИЖЕВНА АРХЕОЛОГИЈА

    На трагу сам
    великог открића,
    све је било пре нас
    и ништа није само за данас,
    књижевност је ствар археологије.

    Песак и креч,
    нежно откривам
    сваку реч,
    разбацане по пољу
    склапам коцкице,
    битне чињенице,
    све мора да буде
    на свом месту,
    пратим Божју вољу.

    400 rsd
  • Haljine iz muzeja
    (0)

    Haljine iz muzeja

    RUPE

    Joj
    moljci su nam pojeli ćilim

    Joj da podignem je mrtvu
    joj da mi ćilim
    zakrpi

    Ćilim moj crveni
    stajaći
    poleteo u insekte

    Joj baba vrati se
    satkaj nam stare zakrpe

    Lepo da pokažem narodu
    tikvu mi bez korena
    potku mi bez osnova

    Gluva sam kučka majkina

    RAZMENE

    Sve je u stvari neka zamena
    i razmena
    kao razmena studenata
    ratnih zarobljenika
    kompenzacija

    Dobro de
    nema budoara sa pogledom
    na večni grad svetlosti
    ali ima
    pesama priča

    Uđeš u prodavnicu
    i u njoj svašta ima

    Hipermarket je to

    OVIDIJE

    Ovidije rođeni
    Kamila
    sa kesice cimeta
    sutlijaš sam zbog nje jela
    kada bejah mala
    sada je karavan
    U sepetima nose jade moje
    suze u grbinama
    Koliko ih ima
    opet sam se zabrojala

    HORIZONTI ČEKANJA

    Dubravku Ugrešić
    kada je osvojila Ninovu nagradu
    kupili smo razrednoj u osmom razredu
    I ja sam se sa svojih četrnaest godina
    neviđeno ložila na naslov njene knjige
    I kad sam se upoznavala sa čitaocima knjiga
    kasnije
    bilo mi je baš čudno
    baš neverovatno
    da skoro niko ne zna ko je Dubravka Ugrešić
    Stoga sam godinama njeno fonetski zatamnjeno ime
    (mnogo u, mnogo r, pa b i š…)
    doživljavala kao shortcut
    doživljavala kao ključnu reč

    Razumem svoga oca
    koji piše memoirs
    i agresivan je pri čitanju aforizama
    pomešanih sa odabranim rečenicama iz lektire
    zato što nema nikoga ispred prodavnice
    gde pije pivo sa penzionisanim proleterima
    da prozbori o stvarima
    koje njega interesuju

    U MUZEJU HALJINA

    Vladarskoj haljini prozirem
    kroj šivenje analiziram
    tkaninu vez kopče obrube
    Deluje stvarno
    Ako je hologram
    u ovom svetu što se
    kopira multiplicira
    Veštog reprodukcija
    Čkiljim zavidno neuko
    A možda je i istina
    to o naciji rodu
    Neki od svih nas
    plemenitiji od svih drugih
    obdareniji
    rođenjem junaštvom
    Od nas neplemenitih
    od nas iz sindikalnih odmarališta
    sa autobuskih stanica iz zemunica
    iz kupusišta iz tezgi skladišta
    sa haljama pozajmljenim
    poklonjenim polovnim rabljenim
    bez prava kao njine aljine
    da traju večno

    400 rsd
  • I pre i posle
    (0)

    I pre i posle

    III

    Stanislava je volela svoj posao. Radila je u firmi koja je preživela pogubnu tranziciju. Istina, broj radnika je drastično smanjen, ali što se nje ticalo, izgleda da je bila miljenica sreće. Ništa posebno nije preduzela, osim što je, kao i uvek, marljivo obavljala svoje radne zadatke. U komercijali za nju nije bilo nepoznanice. Odavno se izveštila da posao obavlja, ne unoseći se previše, međutim, ovoga puta nikako nije uspevala da uključi automackog pilota – rutinu. Iz pozadine neprestano su iskrsavale dileme:

    Da li sam mu postala navika? Da li misli na mene? Da li brine za mene?

    Učinila je sve što je bilo u njenoj moći da ga raspameti. Ma i više od toga. Uvukla mu se pod kožu. Od prvog trenutka bilo joj je više nego jasno da je ljubav ono što mu treba, ali i da oko toga nema pogađanja, mora se dokazaiti. Modrice mu je prinela na uvid. Dovoljno?

    Sa druge strane, otišla je tako daleko da je povratak u ustaljenu kolotečinu postao nemoguć. Upala je u sopstvenu zamku. I on se njoj uvukao pod kožu. I to do te mere da je mašta sve češće lutala u budćnost sa njim, a to je bilo nemoguće! Budućnost deci pripada!

    Zbog toga, možda ishitreno i netaktično, možda tek da zatalasa mrtvo more ustajlosti, izazvala je sudbinu, izrežirala je sukob svakoga sa svakim, a samim tim i suočavanje svakoga sa samim sobom. To je imalo za cilj da ih izbaci iz ravnoteže, iz ustaljenog načina života, da ih uplaši, učini nesigurnim, ubije samopouzdanje, da u njima zavlada haos, da u njoj potraže smisao i svrhu svog postojanja. Da li je uspela? Šta da preduzme, ako jeste? A šta tek ako nije? Gde to, dođavola, vodi? U šta se pretvara?

    Pitanja su se umnožavala, a nisu nudila nikakvo razrešenje. Nisu nudila nikakvu ideju. Šta u stvari radi? Čitav sticaj okolnosti, čitava situacija se uveliko uozbiljila, a ona još nije imla konkretan plan. Instinktivno, sledila je nekakav nejasan osećaj da je sve što se dešava veoma povoljno za nju, iako ne zna šta konkretno hoće, a samim tim, ne može da zna ni kako do toga da dođe. Nije joj preostajalo ništa drugo do da deluje u trenutku, bez promisli, bez mogućnosti da događanja staloženo sagleda, razmisli i donese svrsishodne zaključke, a ipak, nešto joj je govorilo, da je sve u najboljem redu, mada to ni izbliza tako ne izgleda. Deca moraju dobiti budućnost!

    Koleginica je konačno ustala i sa izveštačenim osmehom izvinjenja otišla na svoju piš-puš pauzu od pola sata. Odmah je uzela telefon. Uključila ga. Sačekala dok se ažurira gomila Milanovih propuštenih poziva i poruka. Otvorila je prvu pristiglu, ali nije stigla da je pročita. Nokija je zavibrirala. Trgla se i mahinalno primila poziv.

    ‒ Živa li si? – bio je to Milan. Zvučao je dramatično.

    ‒ Ja sam majka njegove dece. – smireno je odgovorila. – Brine, nego šta nego brine ‒ ispod reči protekle su misli.

    ‒ Kad ću da te vidim? – odapeo je kao zapeta puška.

    ‒ E, to se ne zna.

    ‒ Ej, bre, hoću da te vidim. – glas je odisao odlučnije nego ikad. Ponesen, dodao je. – Hoću te samo za sebe.

    ‒ Ej, ti, otrezni se, ja sam majka.

    ‒ Razvedi se. Kod mene ima mesta za sve. – nastavio je još odlučnije.

    I to je bilo deo onoga što je želela da čuje, međutim:

    ‒ Taman. Pa da se namestim onom zlu što živi odmah pored tebe, zar ne? – odavno je imala spreman odgovor na takvu ponudu.

    ‒ Neko rešenje valjda postoji. – odlučnost je splasnula.

    ‒ U Holivudu svakako, ali u životu… Hajde, priberi se. Nije to tek tako. Deca nisu koferi. Posao, školica, odjave i prijave, lekarski kartoni, sud… Ne ide to tako kako ti misliš. Život je zajeban režiser. Deci je potrebna sigurnost.

    ‒ Hoću te, bre!

    ‒ Kad bude prilike… sačekaj… – bio joj je potreban trenutak pribranosti. – odmakla je telefon, ali ne predaloko, izveštačenom ljubaznošću dobacila nikome: „Sačekajte trenutak, molim” pa prinela telefon ustima. – Moram da prekinem.

    ‒ Hoću te, bre!

    ‒ Ljudi čekaju.

    ‒ Kad ću da te vidim?

    ‒ Zvaću te.

    ‒ Kad?

    ‒ Kad budem sigurna…

    Prekid veze je produžila u gašenje telefona. Osmeh joj je ukrasio lice.

    Zagrizao je… zagrizao je do koske… ‒ pomislila je.

    Ovoga puta nije presekla misaoni tok, nije se mešala, pustila ih je da se nižu i samo ih je registrovala.

    Ali, da li misliti o nekome, brinuti za nekoga, želeti nekoga, dokazuju ljubav? Naravno ne! To samo dokazuje postojanje izvesnih osećanja, a osećanja se nestalna, nepostojana i netrajna, smenjuju se. O čas posla iskopne kao da ih nikada nije ni bilo. Da bi se ljubav dokazala, potreban je solidan, čvrst dokaz. Kakav? Kako se ljubav dokazuje?

    Dugi trenutak bez misli se rastegao.

    Odricanjem! ‒ odjeknulo je niodkuda.

    A onda, misli su ponovo potekle:

    Hm, blesavo zvuči, ali da, tako je. Ljubav se dokazuje odricanjem od svega, osim od onoga ko se voli. Ali, i tu ima prokleta kvaka. Odricanje nije žrtvovanje. Žrtvovanje podrazumeva predumišljeni gubitak manjeg zarad većeg dobitka a to nije ništa drugo nego kalkulacija. A kako dobijeno nikada nije ni približno srazmerno sa očekivanim, za posledicu ima frustaciju, rigidnost i duboko nezadovoljstvo. Odricanje iz ljubavi, doživeljava se kao odbacivanje suvišnog tereta i sreća najveća. Da li je tako nešto moguće?

    Učinilo joj se da je upravo osvešćeni mentalni sadržaj sâm svestan svoje vrednosti i da je sâm sebe tišinom hteo da naglasi.

    Trgla se tada. Svesna da dobrodošle darove nenadanog uvida mora imati u vidu kada bude donosila konačni sud, zatvorila je oči i kao mantru uazastopno mrmljala.

    Istovremeno, ispod reči promicalo je shvatanje da igra ulazi u zonu u kojoj prerasta u zbilju sa mogućim tragičnim posledicama. Još jedan jedini ishitren, brzoplet, nesvrsishodan gest ili radnja može da izazove tragične posledice, a ona još uvek ne zna šta joj je činiti. I dalje mora da improvizuje. U datim okolnostima i datom trenutku da deluje na najbolji mogući način. Da li je to moguće? Da li je to ta famozna intuicija? Da li je zaista toliko moćna? Možda… Možda su upravo planovi, strah od njihovog neizvršenja, iščekivanje projektovanih okolnosti, ono što vodi u sunovrat, u greške i promašaje. Možda upravo konkretizacija načina na koji želimo da dobijemo ono što želimo, jeste ono što je ometa da iskaže svoj pun potencijal, da nevidljivom nitima manje ili više sinhronizovanih slučajnosti i koicindecija dovede do željenog.

    400 rsd
  • Zvezdini superheroji
    (0)

    Zvezdini superheroji

    18. KOLO EVROLIGE MAKABI – CRVENA ZVEZDA 67-71 (17-16, 17-17, 20-15, 13-23)

    Dejan Radonjić i njegovi puleni ne prestaju da zadivljuju svoje navijače i Evropu. Nakon fenomenalnih partija i pobeda gde su redom obarali aktuelnog prvaka Evrope kao i bivše prvake CSKA, Makabi, Real, Fenerbahče u Beogradu te Žalgiris u Kaunasu, na red je došao novi okršaj izmedju dva stara znanca i rivala, ekipa Makabija i Crvene zvezde koji su se ponovo sastali u 18. kolu Evrolige, ovoga puta u Tel Avivu. Mnogo medjusobnih mečeva kroz svoju istoriju su odigrali Makabi i Zvezda što zvaničnih što prijateljskih, na turnirima širom Evrope i Zvezda je samo jednom 2002. godine u okviru Jadranske lige uspela da savlada Makabi u Tel Avivu rezultatom 100-92. Dirigent te velike pobede je bio Skuni Pen koji je sa svojih 33 poena prosto bio nerešiva enigma za igrače Makabija.

    Došao je i 19.01.2017. kada je Zvezda došla u Izrael da se nadigrava sa velikim protivnikom. Makabi je samo pre nešto više od mesec demoliran od strane Zvezde u Hali „Pionir“ (83-58)i bio je željan osvete, danima pred utakmicu su najavljivali da će se žestoko osvetiti za sramotu koju im je Zvezda nanela.

    Ali košarkaši Zvezde se nisu mnogo obazirali na te izjave i puni sampouzdanja nakon velikih pobeda u nizu koje smo spomenuli ušli su hrabro u ovaj meč, trojkom Luke Mitrovića u 3. minutu igre Zvezda je došla i do prvog vodjstva 7-4. Makabi je pokušavao da nametne brzu igru kako bi što pre slomio protivnika pa je tako napravio seriju 7-0 i preokrenuo rezultat u svoju korist na 11-7 u toku je bio 5. minut igre. Sve do minut i pô pre kraja prve četvrtine Makabi je održavao minimalno vodjstvo da bi u tim trenucima košem Kuzmića Zvezda došla do izjednačenja 13-13. Trojkom Bjelice 46 sekundi pre kraja prve deonice Zvezda je ponovo povela sa 16-15, ali je te večeri fenomenalni Gaudlok ponovo doneo Makabiju minimalnu prednost 17-16 i sa tim rezultatom je završena prva četvrtina.

    Drugu četvrtinu bolje otvara Makabi i serijom 8-0 beži na +9 (25-16), Zvezda u prvih nekoliko minuta nije uspela da postigne koš, za tri i pô minuta druge četvrtine jedino je Bjelica polovičnim slobodnim bacanjima uspeo da poentira, Makabi posle navedene serije je stao i nije na sreću Zvezde još više realizovao njen prazan hod. Prve poene iz igre u drugoj četvrtini za Zvezdu je postigao Volters u 14. minutu igre, ali opet na scenu stupa Gaudlok i svojom prvom trojkom povećava vodjstvo Makabija na +9 (28-19), dok na suprotnoj strani Dangubić uzvraća istom merom.

    Pogocima Diona Tompson i Jovića Zvezda pravi seriju 6-0 i u 17. minutu igre prilazi na -2 (28-30), da bi posle trojki sa obe strane (Mekel i Jović) razigrani Tompson svojim šestim poenom doneo Zvezdi izjednačenje 33-33 igrao se 19. minut. U poslednjem minutu prvog poluvremena jedini je Ajverson pogodio jedno slobodno bacanje i Makabi je na odmor otišao sa minimalnom prednošću 34-33.

    Jović je na nesreću Zvezde u prvom poluvremenu zaradio tri lične greške pa je morao umesto njega da Volters vodi ekipu, pa tako ritam Zvezde ni u jednom trenutku nije padao.

    Na samom startu treće četvrtine Makabi vezuje četiri poena ali ekspresno Zvezda odgovara preko Dženkinsa i Mitrovića i ne dozvoljava Makabiju da se odlepi. Na svaku trojku Makabija Zvezda je imala odgovor pa je tako Rad pogodio za tri za prednost Makabija 41-37, ali je odmah Lazić vratio na 41-40. Serijom 6-0 pogocima Dženkinsa, Lazića i Jovića u 26. minutu igre Zvezda beži na +5 (46-41).

    Makabi pravi seriju 10-0 i na minut pre kraja treće četvrtine poveo sa 51-46, i do kraja treće deonice su zadržali tu prednost 54-48.

    Poslednju četvrtinu Zvezda odlično otvara serijom 9-2, trojkama Gudurića, Simonovića i Lazića dolazi u minimalno vodjstvo od 57-56. Uzvraća Makabi serijom 9-2 i odlazi na +6 (65-59) u 35. minutu igre, ali Simonović svojom drugom trojkom Zvezdu vraća na -3 (65-62).

    Na četiri minuta pred kraj utakmice Makabi je imao vodjstvo od 67-62, poslednje poene za Makabi je dao Ajverson, ali tada je Zvezda još jednom pokazala da se nikoga ne plaši, odigrala je odbranu kakvu samo ona može da igra i protivnik do kraja meča nije uspeo da zabeleži ni jedan jedini poen. Zvezda je prvo trojkom Jovića smanjila na -2 (65-67), zatim Kuzmić pogadja jedno slobodno bacanje i Zvezda prilazi na -1 (66-67). Makabi sa druge strane pokušava trojkama da održi prednost ali im to ne uspeva, da bi Jović svojim novim pogotkom doneo Zvezdi prednost 68-67 igrao se 39. minut. Gaudlok koji je do tog trenutka bio najbolji igrač Makabija sa 19 poena pokušava trojkom da vrati prednost Makabiju, ali bez uspeha, Kuzmić svojim sedmim poenom donosi Zvezdi +3 (70-67).

    Makabi ne prestaje da šutira za tri poena, ali im to ne uspeva. Polovičnim slobodnim bacanjima Kuzmić Zvezdi donosi +4 (71-67), ostalo je još tri sekunde i sve je već bilo jasno, Zvezda je pobedila u Tel Avivu neverovatnom serijom od 9-0 u zadnjih četiri minuta ne dozvolivši domaćinu da priđe reketu, već je ga primorala na nerezonske šuteve za tri poena. Crvena zvezda je pobedom u Tel Avivu ostvarila fenomenalan uspeh.

    71-67 usred Tel Aviva će ostati zlatnim slovima ispisano u Zvezdinoj istoriji, klub sa Malog Kalemegdana je postao evropski hit, njene pobede više nisu bilo plod slučajnosti.

    Neverovatno strateški mudro odigrana utakmica gde nijednog trenutka košarkaši Zvezde nisu gubili glavu već polako smireno prvo sustizali prednost protivnika a potom i sjajnom odbranom neutralisali njihov napad i prelomili meč kada je to bilo najvažnije i zabeležili jednu od najvećih pobeda u istoriji.

    Ceo tim je igrao fantastično a njen dirigent Stefan Jović je bio najefikasniji u njenim redovima sa 14 poena.

    600 rsd
  • Noć miriše – izabrana dela
    (0)

    Noć miriše – izabrana dela

    СИТНА КИША…

    Ситна киша ситно пада,
    Драга ми се срцу јада:
    “Драго моје, где си сада,
    Да те љубим к`о никада!”
    Ситна киша ситно пада!…

    “Да ти љубим очи вране,
    Да те грлим док не сване,
    Докле сунце не огране,
    Док и живот не пре`сане,
    Да ти љубим очи вране!…”

    Ситна киша ситно пада,
    Да ли ми се драга нада?…
    “Драго моје, где си сада,
    Да те љубим к`о никада…”
    Ситна киша ситно пада!

    ЈЕСЕН СТИЖЕ…

    Јесен стиже, дуњо моја,
    Јесен рȃна,
    Од јесени, до јесени,
    Све се село већ ижени.
    Душо моја, бежи мени,
    Не варај јарана!…

    Сваке ноћи, дуњо моја,
    Сваког дана,
    Бројим сате, мислим на те,
    Душо моја, умрех за те,
    Буди моја, благо мени!
    Не варај јарана!…

    Младост прође, дуњо моја,
    Младост рȃна,
    Ја те, душо, жељан оста,
    Чекања је било доста,
    Бежи мени, о јесени!
    Не варај јарана!

    НОЋ МИРИШЕ…

    Ноћ мирише…
    Драга моја, није лако ни у ноћи
    Самовање. Знаш, не знала,
    Друго ћу ти вече доћи,
    Ти ме чекај до петала!
    Не могу ти вако више…
    Ноћ мирише!…

    Ноћ мирише!…
    Драго моје, самоћа ме пуста сатре!
    Којекако дан протече,
    Али стрепим к`о од ватре,
    Кад наступи црно вече.
    Не могу ти вако више…
    Ноћ мирише!…

    Ноћ мирише…
    Драга чека. У собици жижак светли.
    Драги драгој журно ходи.
    Запојаше први петли.
    Драги драгу дома води.
    Самовање?… Никад више!…
    Ноћ мирише!…

    ЛЕТО ПРОЂЕ

    Лето прође, беше што је било,
    Песма цвеће, све оде са њиме,
    Ледна зима шири ледно крило,
    Драга моја бојиш ли се зиме?

    Не питај ме јадане јаране,
    Да л` се бојим хладовите зиме,
    Већ ме питај душо и душмане:
    Где ћу зиму дочекат и с киме?

    НАВИРЕ НОЋ

    Мирише скоро разорана груда,
    Месец над селом високо се светли,
    Певају први предвечерњи петли,
    Плаветно небо звездама се кити,
    Изнад планина вече тихо мили,
    Двојница мека у потесу цвили,
    Навире ноћ! …

    Друмом што води с ливада и њива,
    Чује се песма и кикот и врева,
    Весела младост жагори и пева,
    Колечке лаке заморено шкрипе,
    Под ћерћелинком млада снага бреца,
    На раскршћима чаврљају деца
    Навире ноћ! …

    Чују се звонца уморних стада,
    Говеда сита из даљине ричу,
    Докле чобанчад безбрижно ћурличу,
    Хитају дома. И тамо то исто:
    Чује се лупа бакрача и кова,
    Редуше хитре журе са ђермова
    Навире ноћ! …

    600 rsd
  • Otvorena linija
    (0)

    Otvorena linija

    ЋУТАЊЕ

    Ћутим.
    Како да испишем ћутање?
    Како да се чује моје ћутање?
    Хоћу да кажем
    а да ћутим
    Да ме разумеју
    а да ћутим
    Да се пожалим
    а да ћутим
    Да чујете моју тишину
    када ћутим
    Да схватите
    И када ћутим
    Не ћутим

    ТИШИНА

    Чујеш ли
    Тишину?
    Нигде трептаја.
    Слобода
    за мисли.
    Сатиру мозак.
    Звоно заурла
    Разби тишину
    Одлепршаше мисли
    да траже
    Тишину.
    Чује се:
    Тишина долази.

    ИНАТ

    Кажи да ниси сам
    када си сам
    Кажи да не боли
    када боли
    Кажи да не патиш
    када патиш
    Кажи да је непролазно
    када је пролазно
    Кажи да је лепо
    када је ружно
    Кажи да је светлост
    када је тама
    Кажи увек супротно
    од онога што јесте
    У инат
    Животу

    ВЕШАЊЕ

    Уписах факултет
    Деда рече
    Обесићу се
    Кад глуваћ заврши
    Временом је расла
    Шанса за вешање
    Донех диплому
    Бака Анка
    Узе конопац
    И рече
    Светозаре
    Иди на таван
    И обеси се
    Конопац је био милосрдан
    Деда је умро
    Природном смрћу
    Оставивши ми
    Своје име

    МЛАДОСТ

    Јесен
    Пада лишће
    Умире зелено
    Али зна да долази
    Ново пролеће.
    Ми
    Падамо
    Имамо једно пролеће
    И сећање
    На њега

    350 rsd
  • (0)

    Grad ukletih

    Biljana Obradović

    KLINIKA U GRADU

    Godina 2025. Duboka jesen.

    Mali, miran grad u ranu zoru, prepun ljudi koji žure na posao, neočekivano se nađe na glavnim državnim vestima. Spiker je govorio:

    – Otvorena je nova klinika za sve ljude koji su zainteresovani da tokom vikenda provedu prijatan odmor. Zainteresovani mogu da se jave na telefon 909-707-…

    Danima se o tome priča. Svi iz grada znaju da se klinika otvara već godinama. Međutim, nije sve tako sjajno kao što se predstavlja. Radnici koji su radili na velelepnoj zgradi, a koja se nalazi na periferiji grada, pričaju o odeljenjima ispod zgrade koja su blindirana. Niko od njih ne zna njihovu namenu. Ne žele da o tome mnogo govore. Dobili su novac da ćute.

    Isprva je klinika bila oaza za sve ljubitelje masaža, raznih pilinga, sauna. Kako su meseci odmicali, tako se širila i ponuda. Razne sportske aktivnosti donosile su veći profit glavnoj upravi zgrade. U to vreme počeli su i nestanci ljudi. Ništa nije ukazivalo da klinika za odmor ima udela u tome. Dve godine posle otvaranja desio se incindent koji ju je zatvorio. Nekoliko medicinskih sestara je surovo ubijeno na radnom mestu. Istraga je tapkala u mestu. Špekulisalo se da se u tajnosti rade eksperimenti nad ljudima i da se sve otrglo kontroli. Zgrada je vrlo brzo postala prazna i sablasna.

    U idućim mesecima u noći bi se čuli krici koji su odzvanjali praznim hodnicima napuštene zgrade. Mnogi iz okoline počeli su da napuštaju grad. Oni koji su ostali, trpeli su priviđanja i sve češća nestajanja suseda. Pripisivalo se to seobi. Ali, daleko je od toga bilo.

    Godina 2099. Rano proleće.

    Grad je već odavno poput senki. Proleće nije umanjivalo priče koje su kružile o gradu koji je naterao većinu stanovnika u beg. Rađene su analize zgrade, ispitivanja pojedinaca koji su posle razgovora sa nadležnima nestajali. Kako su godine prolazile, tako se i problem zaboravljao. Svi su bežali od odgovornosti i polagano doprineli da grad odumre. Retki stanovnici su se okupljali u grupe i krili od crnih ljudi koji su se šetali. Njihovi krici ledili su krv u žilama. Korov se širio po gradu i počeo da misli. Svoj plen su hvatali brzo i tiho.

    Stanovnicima grada niko nije verovao, ili se neko trudio da sve zataška. Postojali su snimci, ali nikada nisu obelodanjeni. Ljudi su sve češće nestajali. Tada su shvatili da stara klinika za odmor ima udela u tome, ali nisu mogli to i da dokažu.

    Godina 2177. Zimsko vreme.

    Došla sam da snimim grad pod opsadom mutiranih ljudi nad kojima su pre skoro dvesta godina rađeni surovi eksperimenti – politika zemlje bila je takva – zarad milijarde dolara. Miran, lep gradić postao je uklet i svi ga već odavno zaobilaze.

    Tišina, tišina i samo tišina. Sneg je padao u lopticama. Intuicija mi je govorila da nas neko prati. Čula sam priče o raskomadanim ljudima i odranim životinjama. Zatvorila sam oči i u sebi izrekla molitvu za spasenje. Tada, moj prijatelj kamerman kriknu i pruži mi ruku, ali je ja ne uhvatih. Mutirano zelenilo ga obuhvati oko gležnjeva i uvuče u sebe. Nisam verovala svojim očima! Potrčah prema kolima, ali motor nije davao znake da će upaliti. U zamci sam ukletog mesta i samo se njegovom milošću mogu spasiti od sigurne smrti. Sneg i dalje pada. U kolima je hladno. Uskoro će noć. Strah me parališe, dok gledam ljude u crnom i korov koji diše, kako mi se približava.

    Iščekivanje boli. Kraj.

    630 rsd
  • Mamac br. 3-4
    (0)

    Mamac br. 3-4

    Radovan Zogović

    ODRONJAVANJE GRADA

    M. J.

    Jedan drug i čovjek! Jedan koji se ne nameće i ne nudi
    i zemlju ovu mekano gazi – za mišlju i za poslom.
    I kako grad, u sekund, tjeskobno, nepopravljivo obezljudi,
    i ulica, lijevo, u sekund zaraste smrtnom lozom.

    Ne dolazaše dane, godine. Nezgodno. Nepreporučljivo. Čak i gore!
    U gradu promakne ćutke, ne sretemo li se na istoj uskoj stazi.
    Neka! Noć padne. Ja ga, lijevo, iza svih zidova, do negdje ispred zore
    osjećam: ja gazim po svojoj, on po svojoj sobi gazi.

    Ja znam: prozor njegov, na polukasarnskom trećem spratu,
    svijetli kad svi drugi prestanu, svaki iznutra siv i slijep.
    I sjedim za stolom, i kažem: dobro je, prekucava, čarka vatru.
    I to me grije budnog. I to mi, dok spavam, snove grije.

    I znam: doći će opet – kô što sad pozdravlja, kô što pati,
    doći će čim svaki korak budu prestali da mu knjiže.
    Čemu, čemu bi bilo sve ovo: samovati, vjerovati, izdržati,
    ne sretem li se, ne posporim li ni sa njim nikad više?

    I nije došao. Kao što ni sebi nije došao u šok-sobi
    poslije hirurškog stola, i obeskrvljen i isprućen.
    Noć. Ne osjećam ga kako se, nad rukopisom, predaje gustoj ospi
    ispravaka. Ne smišlja novo. Parketom ne škripuće.

    Bezljudno, a bruji. Ne grad, već jek i odjek pukle žice.
    Ulica se skrati, odroni – sve se, lijevo, nedodirljivom lozom splelo.
    Ulicom lijevo ne idem. Presijecam je okrenut rebrimice.
    Čak i oči spuštam. Čak, sijekući je, na oči spuštam čelo.

    NE ŠTEDITE STRUJU!

    To biva: jedan jedini prozor prestane da svijetli,
    i grad je u mraku, grad je u pometnji i bez zraka.
    Kud sada? U svaki damar, u podgrlac udara kljunat djetlić.
    Tvoja se ulica stješnjava naprijed. Ruši straga.

    Zato ti, čim uveče dođeš, uključuj sobni luster,
    da svjetlost vratiš gradu, da gradu kisik vratiš.
    Da prozor meni ulicu otvori. Da se koraci moji žustre.
    Da ja znam: ti, za tim prozorom, po stanu nešto radiš.

    Zato svjetlost ostavljaj, i prozor ozlaćen u tri strofe,
    i kad te nema, makar stan, osvijetljen, dvostruko bio prazan.
    Da ja u šetnji mislim: tu si, skupljena nad knjigom u dno sofe;
    da ja, misleći tu si, ulicama vedro bazam.

    Ne isključuj luster! Neka u vrhu prozorskom varniči kao zublja.
    Bez nje, na raskršću, u mene, iz svih ulica – nož i horda.
    Ne isključuj! Struja ipak nije od patnje čovjekove mnogo skuplja.
    Čovjeku ne treba mnogo: da diše, da voli i da hoda.

    Jer šta od grada bude, šta od ulice tvoje s padom mraka,
    Ako prozor tvoj ne svijetli, ako ja ne mislim: ti si za njim? –
    Sav grad je u mraku, grad je u pometnji i bez zraka.
    Tvoja se ulica u tunel sklapa. Sve tješnji. Nerazdanjiv.

    PROZORI ODLAZE

    Ćutke bolovan unaprijed, naslućivan, očekivan,
    a ipak je iznenadan, ipak nepreboljiv – kraj što boli.
    Ipak će da presvisne onaj grečeviti puteljak pored njiva,
    gušiće se od bola Jasikovac i Topolik.

    Znao si strepnjom . . . Pred ponoć vjetar s kišom, prosto vjetar
    prozore varoši, jedan po jedan, zapljusne i pogasi.
    A jedan ostane. On, odsječen od svijeta, čeka, gleda
    (leđima to znaš) kad ćeš ti izići na vaš nasip.

    Svaki put. Staneš, okreneš se: sam samcit, ne sa zida –
    negdje iz noći, visoko, prozor, rastužen, mutno gleda.
    I lice. Na samom staklu, jedva vidljivo lice pita,
    gleda i pita. I ni znaka, ni glasa, ni pokreta.

    I ni znaka, ni ruke. Leđa okrenuta sobici i samoći.
    A luster – pogrbljen ogrtač. Sve manja od tog plašta,
    stoji, i gleda, i pita. I ti znaš – ti znaš to svake noći:
    ona se to, ponoć po ponoć, konačno s tobom prašta.

    I zgrada – ona tim, u nama i između nas, nateže neka tkiva,
    koja spoznamo tek kad bole – zgrada odlazi. Prozor, smaljen,
    odlazi. I lice s njim. Nepokretljiva, s rukama za ćerčiva,
    ona odlazi – svake je noći od tebe za noć dalje.

    Odlazi prozor, sve manji. Lice za staklom. Odlaze ka pučini,
    beskraju, vrtlogu noći. Otkinuće broda s lengera, otkinuće!
    I ništa, Ana Sergejevna, ništa tu čovjek ne može da učini.
    Pođeš. Sjenka naprijed. Sjenka pozadi. Tuđe, tuđe . . .

    200 rsd
  • Žrtvovani general
    (0)

    Žrtvovani general

    1.

    Ова… прича, новела, роман, драма, расправа, есеј, оглед, рад… или како коме драго (зваћемо је причом ради лакше идентификације), настала је на спору око рехабилитације генерала Драгољуба Драже Михаиловића, команданта Југословенске војске у отаџбини, вође Равногорског (или четничког, како га је народ назвао) покрета, чији је генерал био идејни творац и војни старешина. У време кад пишем ову причу, води се велика борба (правна, политичка, научна, историјска) по овом питању: предмет око рехабилитације генерала је на Вишем (Окружном) суду у Београду и Суд треба да донесе правну одлуку по овом питању, која лако може да буде историјска. Српски народ је, као и увек, подељен: један део народа би да се генерал рехабилитује и тако исправи једна од највећих неправди у српској историји; други део народа би да се генерал још једном осуди и тако потврди пресуда комунистичких власти из 1946. године о убиству генерала. Многе јавне личности, не чекајући одлуку Суда, изјасниле су се о овом проблему. Више од тога, проблем рехабилитације генерала је интернационализован, па се јављају државници и институције других држава да изнесу свој став о Дражиној рехабилитацији. Тако се генералу Дражи Михаиловићу тренутно суди и то на два плана: у Суду и у јавности. Како сам, као писац, потрошио доста страница о овом спору, просто нисам могао а да се још једном, незван, не умешам у њега. Тако је настао рад који презентујем Читаоцу и који представља гемишт мојих сазнања о спору, упакован у форму антрополошке приче.

    Будући да се ради о антрополошкој причи, подразумева се да она мора да има две равни: објективну, која се заснива на постојећем знању о животу и делу последњег српског краљевског генерала, и субјективну, која се огледа у мом ставу по овом, узимам слободу да то кажем, изузетно важном питању, како за српску историју, тако и за моралну и правну историју човечанства. Јер, генерал Дража Михаиловић, жртва комунистичког насиља, може се и мора узети као парадигма човековог страдања због политичког и моралног уверења.

    Стога, ова прича није историја о Дражи, него бављење Писца том историјом. Подсетио бих Читаоца, да сам, као писац, имао разлога да се упустим у ту историју, више него моји савременици, из више разлога: најпре, потекао сам из србијанске традиције, чије је исходиште био несрећни генерал; онда, мој отац је везао своју судбину за генерала, као и судбину својих потомака, кад је као капетан/мајор Краљевске југословенске војске ступио у антифашистичку војску пуковника/генерала Драже Михаиловића, номиновану као Југословенска војска у отаџбини, у којој је командовао Другом топличком бригадом; најзад, као још неки српски писци (Жика Лазић, Жарко Команин, Вук Драшковић, Милован Данојлић, Данко Поповић…) покушао сам да разумем и опишем четничку страну српске историје (пандан представљају писци робијаши на Голом отоку, Драгослав Михаиловић, Мирослав Поповић…, који су дали голооточку страну те историје).

    Прву страну приче, Дражину, готово да не морам да представљам Читаоцу, осим кад је узимам као аргумент: о генералу су написане многе књиге, које у иностранству свих година после Другог светског рата, које у Србији после пада комунизма.

    Да подсетим на неке позитивне књиге о Дражи (књиге у којима је генерал третиран као позитивна историјска личност). Најпре, на оне написане у иностранству: синтетичке: “Књига о Дражи” (уредио Радоје Кнежевић), “Родољуб или издајник? Случај ђенерала Михаиловића” (уредио Дејвид Мартин); “Слободан Јовановић у емиграцији. Разговори и записи”; монографске: Живко Топаловић “Србија под Дражом”, Иван Авакумовић “Михаиловић према немачким документима”, Милош Аћин Коста “Дража Михаиловић – апостол слободе”, Сергије Живановић “Ђенерал Михаиловић и његово дело. Трећи српски устанак”, Алберт Сајц “Михаиловић – преварант или херој?”… Затим, на оне написане у земљи: Веселин Ђуретић, “Савезници и југословенска ратна драма”, Бојан Димитријевић, Коста Николић “Ђенерал Михаиловић, биографија”, Мирослав Самарџић “Генарал Дража Михаиловић и општа историја четничког покрета”, Коста Николић “Историја Равногорског покрета”… Овде долазе и мемоарске књиге: Неђељко Плећаш “Ратне године 1941-1945”, Звонимир Вучковић “Сећања из рата”, “Од отпора до грађанског рата”… За мене посебну важност имају две књиге мемоара, везане за Јужну Србију, у којој је мој отац ратовао, а ја одрастао: Мајкл Лиз “Силовање Србије” и Милош Младеновић “Лажни идоли и варљиви идеали”.

    Такође бих да подсетим на негативне књиге о Дражи (књиге у којима је генерал третиран као негативна историјска личност): Владимир Велебит “Сјећања”, Фицрој Маклин “Рат на Балкану”, Јован Марјановић “Дража Михаиловић између Британаца и Немаца”, Никола Миловановић “Контрареволуционарни покрет Драже Михаиловића”, Велимир Терзић “Слом Краљевине Југославије 1941. године”…

    Подразумева се да сам, припремајући се за причу о Дражи и четницима, изучио све те и многе друге књиге. Тако сам формирао о Дражи знање, из којег је настала ова белетристика. Осим тога, водио сам низ разговора са учесницима Равногорског покрета из Краја (историја одоздо). Све то чини прву раван приче, објективну.

    Другу страну приче, субјективну, извући ћу из свог опуса, како бих олакшао посао Читаоцу, али и како бих имао аргументацију за одбрану Драже сконцентрисану на једном месту (о свом досадашњем раду на Дражи упознаћу Читаоца у једном од наредних поглавља.)

    Дакле, ставови о генералу Дражи Михаиловићу, које заступам у овој причи су, с једне стране, резултат лектире и истраживања и, с друге стране, мог личног уверења, односно мог људског бића (будући да је ово прича а не научни рад, износићу тврдње без одговарајуће научне апаратуре.)

    Одмах да кажем да ћу у овом тексту да се супротставим многобројним Дражиним тужиоцима, како индивидуалним тако и колективним, аргументацијом историјског истраживача и талентом књижевног ствараоца. А да ли сам био аутентични или дрвени Дражин адвокат, може да пресуди само Читалац, који је превладао историју и настоји да досегне универзалну људску правду. А тај Читалац припада више будућности него садашњости.

    900 rsd
  • Nojeva barka
    (0)

    Nojeva barka

    2.

    Vest o novoj vladinoj uredbi, u prvi mah, prošla je prilično nezapaženo. Mediji su je propratili sa svega nekoliko komentara – pogađate već – tendencioznih i zluradih, dakle od one vrste zbog kojih razuman svet sve manje čita novine, a sve više žutu štampu. Udvorički kolumnisti graknuli su kako je Vladina briga za kulturna dobra za svaku pohvalu, a tzv. komercijalni mediji, podložni pogubnom uticaju mogula i drugih sivih eminencija iz ekonomskog brloga, dočekali su uredbu sa olakšanjem, kao posle stiskavca, kad vas javni toalet spasi velike bruke, primetivši da se, eto, konačno neko setio da uradi nešto i za kulturu. Pa makar to čega se setio bilo glupo, da gluplje ne može biti.

    I to bi bilo sve. S početka, kao što rekosmo.

    Tek kada je raspisan tender i kada je počela utakmica među mogulima, počelo je da leti perje. Kako i ne bi, dobra lova je u pitanju. U privrednim strukturama samo se o tome pričalo. Kao i u političkim. Nije bilo viđenije smrdibube koja nije imala svog favorita, za koga je zdušno lobirala da dobije tender. Darije i Plinije su krišom, razume se, zadovoljno trljali ruke, jerbo im je pošlo ne može se poželeti bolje.

    Darijev „Čelik Co“, gigant mašinsko-prerađivačke industrije, bio je preplavljen zahtevima u vezi sa rokovima i cenama izrade kasâ, na šta se ovaj slatko smejao i naivčinama i prevejanim mešetarima, dobro mu poznatim „tender efendijama“, koje su, naravno, ne znajući ko stoji iza te ujdurme, takođe pohrlili kao telad, da što pre ugovore posao decenije. Po njegovom strogom uputstvu, bez izuzetka svima je otpisivano da se u zadatom roku ne može napraviti ni hiljadu kesâ, a kamoli hiljadu kasâ, pa još i čeličnih. I molim lepo, više sreće na narednom tenderu. Dok je u Plinijevu tendersku komisiju na jednu ponudu stizalo desetak depeša kojim se negodovalo zbog tesnog roka za izradu kasâ, koji je neko pametan očito nabô olovkom, pošto se za tako malo vremena ne može napraviti ni hiljadu kesâ, a kamoli hiljadu kasâ, pa još i čeličnih.

    Sve se to zbivalo još uvek daleko od očiju javnosti, ali neko je ipak čitavu tu ujdurmu pratio sa zanimanjem. Anamarija – ko bi drugi? Ali sa razumne distance, ničim još ne pokazujući svoju zainteresovanost. Imala je ona, naravno, i druga posla.

    Njen novi projekat, serijal emisija na kome je radila čitavo leto i koji je gromoglasno bio najavljivan, tapkao je u mestu – nikako da ga privede kraju. Ključni svedoci jedne prilično zafrknute afere koju je trebalo obelodaniti, ni za živu glavu nisu hteli ni pred kamere ni pred mikrofon, čak ni sa izmenjenim ličnim opisom, sa maskom preko lica i sa promenjenom modulacijom glasa – jednostavno nikako. Nisu hteli, ili nisu smeli – šta god da je po sredi, ne može se pred auditorijum sa krnjavom emisijom. Jerbo se bez čvrstih dokaza ne ide na televiziju! Nije televizija sud, gde svako može da drobi šta hoće i da oteže u nedogled. Treba biti efikasan i ubojit, izaći sa činjenicama i matirati protivnika jednim potezom. To je paradigma medijskog uspeha i to podstiče gledanost. I to ju je ubijalo – što to ne može da finišira! A imala je priču, i to kakvu.

    U normalnom svetu svaka policijska stanica odgovorna je za red i mir na delu teritorije koji joj je poveren, samo je kod nas drugačije. U Beogradskom emiratu naročito. Prestonički policijski bosovi potrudili su se da svaki svoju teritoriju pretvori u svoj mali privatni emirat, odnosno svoju prćiju, gde se delila pravda pravom jačeg, bezmalo kao na divljem zapadu. Takav raspored snaga naročito je pogodovao lopovima, njihovim lopovima tačnije rečeno, pošto je ovima bilo dozvoljeno da kradu samo u okviru granica emirata svog policijskog mentora, ali i da plodove svog rada dele sa njim na ravne časti, što, priznaćete, nije da nije pošteno. Pri tom, pazeći da u nekom svom nadahnutom trenutku ne iskorače izvan svog, to jest mentorovog komada teritorije, jerbo bi ih to skupo koštalo, pošto bi to njihove kolege, lopovi iz susednih rejona, jedva dočekali, pa bi onda napujdali na njih svoje mentore, a mentori onda svoje murjane i nesretnik koji bi zašao u tuđi zabran, neslavno bi završio u centralnom zatvoru, sabirnom centru za lopuže koje nisu opravdale policijsko poverenje.

    I upravo zahvaljujući nekima od tih, nesretno posrnulih lopovčina koje njihovi mentori nisu hteli da izvuku iz bajboka, zapravo je i provaljena cela stvar. Izlaprdali su je Anamarijinim saradnicima, koji su svuda imali svoje saradnike, pa i u bajboku – i zadali joj neopisivu glavobolju. Mada, pomislićete, od lopuža se ništa drugo nije ni moglo očekivati – ali nije baš tako. Imali su oni pun kofer razloga da se izlaju i pred kamerama; čak se ni zatvorske vlasti nisu eksplicitno protivile snimanju, pošto im je rečeno da se radi o snimanju dokumentarca o homoseksualnom aspektu tamnovanja, a ne o raskrinkavanju policijske mafije. Dakle, lopovčinama se ukazala lepa prilika da pred višemilionskim auditorijumom istrtljaju sve što znaju o poslovima svojih bivših prijatelja – prilika kao poručena da im vrate milo za drago, zato su se i zaklinjali da se na njih može računati, ali su se onda u presudnom momentu, ipak popišmanili i odustali od svedočenja. Zašto? Šta se to u međuvremenu dogodilo? Da li ih je neko potkupio, ili im je zapretio? Za sad to još uvek ne znamo, saznaćemo od Anamarije, najverovatnije kada i njoj to bude postalo jasno. A dotle, ništa od njenog novog serijala. Gledaćemo neke glupave reprize i ponedeljkom uveče.

    ***

    Da li je bio po sredi sinhronicitet ili najobičnija slučajnost, nije, na kraju krajeva ni važno, svakavih čuda ćemo se mi još nagledati – dok Anamarija lupa glavu kako da izađe na kraj sa onim lopovčinama što nisu opravdale policijsko poverenje, u redakciji „Knjige“ počinjalo je veselje. Nazdravljalo se novom Glavuckovom i Robertovom projektu. Pa da vidimo onda šta nam to njih dvojica spremaju. Mora biti da je neko novo „ludilo” u pitanju, čim je tolika galama u redakciji.

    U redakciji ovog renomiranog izdavača već mesecima se zborilo o tome da na našoj književnoj trpezi manjka jedno „masno“ intrigantno štivo, prikladno za sve uzraste iznad tinejdžerskog, ali prevashodno namenjeno domaćicama i činovnicama, budući da su markentiška istraživanja pokazala da te kategorije čitalaca najviše drže do teške tračerske i lake erotske literature. Glavuckova ideja, koja je dobila zdušnu podršku uredničkog kolegijuma, bila je da Džesiki Ljubiparić Nikogović, svojevremno starletici bez premca na ovim prostorima, a danas zvezdi nad zvedama brojnih rijaliti programa i multimedijalnoj umetnici, bude ponuđeno da objavi svoje golicljive memoare pod naslovom „Doživljaji iz spavaće sobe“ i ona je to sa oduševljenjem prihvatila. Roberto takođe. Kako i ne bi, biće to dobar zalogaj za oboje. I evo, očas posla razrađeni su svi detalji, rok i tome slično, utanačen iznos honorara i druge formalnosti, trebalo je samo još prionuti na posao. Odnosno, trebalo bi upregnuti Roberta da svojski zagreje stolicu, pošto je sad sve u njegovim rukama.

    Roberto je naročito insistirao na tome da Džesika parafira svejednu sekvencu iz svog sobička, pre nego što njen „prvenac“ ugleda svetlost dana. Za svaku eventualnost. Da ne bude posle da se ne zna ko se tamo s kim kecao i zašto. I to je onda kao posebna stavka uneto u ugovor i moglo je, stoga, još jedared da se nazdravi, pa i još koji put pride.

    – Biće to práva bomba kad stigne u knjižare, bomba nad bombama, samo da Roberto nešto ne zabrlja, ili ne otegne sa pisanjem kao što već ume… – čavrljalo se po redakciji dok se ovaj, sa osmehom do iza glave, opraštao od Glavucka, koji se propisno našljiskan jedva držao na nogama.

    Džesika već beše otperjala. Imala je zakazan kasting za novu telenovelu o kojoj je i pre nego što je snimljena, već brujalo po čaršiji – da će potući sve rekorde gledanosti.

    450 rsd
  • Lokalna samouprava
    (0)

    Lokalna samouprava

    3. ODNOS POLITIČKIH PARTIJA I LOKALNE SAMOUPRAVE

    U svakoj lokalnoj predizbornoj kampanji dominiraju uglavnom iste teme u okviru svih političkih partija. One se pre svega odnose na:

    1) privredno ekonomske teme koje se odnose na privredni razvoj opštine, na veću pažnju posvećenu malim i srednjim preduzećima, pokretanje industrije, privlačenje investitora i dr.

    2) Zapošljavanje koje je neizbežna tema u vremenima kada mnogo ljudi svakodnevno ostaje bez posla. U ovoj temi obećanja se odnose na otvaranje novih radnih mesta i zaštite prava radnika u privatizaciji kao i borbi protiv otpuštanja.

    3) Ulaganje u infrastrukturu je omiljeni refren političkih partija u predizbornoj kampanji. Lokalna samouprava može biti nadležna po pitanju infrastrukture ali su takva obećanja uglavnom nerealna. Građanima je dovoljno ponuditi mogućnost kvalitetnijeg upravljanja komunalnim delatnostima kao što su vodovod, toplane, gradski prevoz, čistoća, pijace, parkovi, parkirališta, staranje o stambenim zgradama, kulturnim i sportskim objektima, ulicama i lokalnim putevima, kako bi stranke dobile podršku na lokalnim izborom.

    4) Obećanja o jednakom tretmanu grada i sela se uglavnom daju u ruralnim oblastima ili prigradskim seoskim područjima. U navedenom slučaju obećanja se tiču davanja povoljnih kredita i otvaranja prerađivačkih pogona.

    5) Decentralizacije je omiljena tema u izbornoj ponudi. Najavljuju se zahtevi za većom autonomijom i proširenje nadležnosti lokalne samouprave. Zahtevaju se veća sredstva za opštinske budžete koja bi se koristila za efikasnije zadovoljavanje lokalnih potreba.

    6) Takođe je veoma prisutna ponuda u predizbornoj kampanji da će u narednom periodu ljudi koji vode javna preduzeća i opštinu biti birani po kriterijumu stručnosti a ne stranačke pripadnosti.

    7) Sredstva budžeta će se u narednom periodu koristiti mnogo racionalnije nego do sada, naravno ako glasači daju podršku tom kandidatu.

    8) U dosadašnjim izborima tema kojoj svakako pripada značajno mesto je borba protiv kriminala i korupcije i očuvanje životne sredine.

    Sve su ovo teme koje se koriste na lokalnim izborima da bi se privukli glasači. Posle izbora situacija je sasvim drugačija. Postoje dva objektivna razloga zbog kojih neka obećanja nije moguće sprovesti u delo. Prvi bi bio disproporcija između trajanja mandata i vremena potrebnog za izvršenje mandata a drugi je između visine opštinskog budžeta i cene koštanja predizbornog obećanja. Kad se posle izbora realno sagledaju izborni ciljevi koji su dati u predizbornoj kampanji dolazi se do zaključka da se političke partije ne ponašaju odgovorno. Kao glavni argument zašto se neko obećanje nije ispunilo koristi se da bi njegovo sprovođenje u delo dovelo do opterećenja budžeta, odnosno da ne postoje odgovarajuća novčana sredstva. Osnovno opravdanje je nedostatak finansijskih sredstava, a na drugom mestu je to da obavljanje određenih poslova nije u nadležnosti opštine a sve češće se koristi i izgovor protivljenja koalicionih partnera.

    Smatramo da bi na lokalnom nivou političke partije bilo da su vlast ili u opoziciji trebale da sarađuju u rešavanju lokalnih problema bitnih za život građana. Iako su stranke deklarativno za takav pristup međustranačka saradnja na lokalnom nivou uglavnom zavisi od stavova centralnih stranačkih organa. Skupštine opština izgledaju kao loše kopije stanja u republičkom parlamentu. Da bi se ovakve situacije izbegle mišljenja smo da političke stranke, naročito njihov vrh moraju da pokažu više razumevanja za lokalne potrebe i probleme, kao i da dozvole veću samostalnost lokalnim odborima u odlučivanju o načinu formiranja vlasti i rešavanju lokalnih problema.

    500 rsd
  • Vrata širom otvorena
    (0)

    Vrata širom otvorena

    MLADA MADAM

    Noć je davno iza nas ogoljena
    Prvi sunčevi zraci me pomilovaše po obrazima
    I dakako, s osmehom na licu il’ već kako
    Verovatno još bunovan, onako kroz san
    Opipavam dan čekajuć vreme, misleći na Vas
    I umesto zrake, osetih Vašu toplinu, Vaše ruke
    Vašu blizinu od miline, ah tu vrelinu
    A nikako izaći iz te pouke bez po muke
    No zagrmih na se:
    To svakako ne smeš uz preporuku
    To nešto vešto jest to što je meni strogo zabranjeno
    To je nešto što je nedolično mom egu
    Nedokučivo za štivo običnog gradinara
    I čak šta više, taj bi lik bio meni ni nalik
    A kamoli šta slično napamet da mi padne
    Istina, tim mojim venama ne teče voda
    A boga mi, nit teče krv
    Bit će: ponire izvor neke crvene reke
    Pomešane s vinom, opijene
    Ko će ga znati, možda i od roda od oploda
    Onomad iz najboljih vinogradskih blagoroda

    *

    I kao što već reče
    Noć je paravan iza nas
    Opet je pred nama novo veče
    Pa opet noć, zastor, pa svanuće
    Sve isto kao da je ovo sad to bilo juče
    A ono sutra, ono od prekjuče
    Kada sam negde na domaku svog kranjeg odredišta
    Ispred kućnoga praga svog, gnezda svoje kuće
    Od najezde mrkih šišmiša u šimširu
    Video senu jedva vidljivu, onako omalenu
    Plave kose, a noge bose, meka kao lahor
    I kao da je vetrovi baš meni nanose
    A isto tako kao da mi baš eto prkose
    Nude mi to telo vatreno
    I bogovi pakoste da mi napakoste
    Živog me u grob odnose dok me ne odnesoše
    A srce ledeno, a otrovno, ko me tera na blud
    Pa ja u stvari stvarno više i nemam kud
    I tako iz dana u dan za dana i noći
    Kako je mlada, a tako se lepo ljubila
    Poljupcem svojim ranim me jutrom budila
    Svakoga dana negde pred zoru
    Moje je telo na umoru
    Tako je mlada, a tako se lepo ljubila.

    DA SE NAZRETI

    (Stara dama)

    Stara dama
    Oronula, trula…
    Za vek, možda i pola
    Njom će vladnut bula…
    Zajašit će krsta
    Zanjihati krune
    Te sve što krstaško je
    Sve će da potrune…

    ……

    Zato, ti moj
    Slovenski rode,
    Ne hrli olako gospi u pohode
    Nit joj puzi,
    Nit joj ljubi skuta
    Odvajkada je ona u guju odenuta
    Dosta je bilo brana
    I krvavih rana
    Braneć gospu
    Od turbana
    Ko od vrana

    NIJE ZA MENE

    Neće za mene stići proleće
    Nit će se za me Dunav plaviti
    To srce device drhtat će za sve
    ali ne i za mene

    Neće za mene žuborit potoci
    Što teku svetlošću kristala
    Slavuj će pesmom zdraviti sve
    ali poj nije za mene

    Neće za mene gnezdo sviti se
    Sve moje lastavice odletet će
    I Hristos vaskrese, jer Vaskrs je za sve
    ali ne i za mene

    Neće za mene ginut bratija
    Nit će se odat pomen mog spomena
    Mom jedinom sinu blagoslov će dati
    Drugi, samo ne ja

    Za mene je komad olova
    Nek se u moje telo zabije
    I vrela će krv da srce oblije
    Eto, to je za mene.

    PISMO IZ GROBA

    Mili moji ptići, lastavice da ste moje
    Od siline vapaja pre nego ću sići i dići se
    Ovoga puta laka srca iskazujem teške reči
    Svidelo se vama ili ne, da ste bar na miru
    Ne želim vas videti ni ovde, ni onde
    Nit siluetu u viru, ni virtuelno u svemiru

    *

    Zagrobni zavet nije roba kojom se trguje
    Nit zadojenost zla kojem su vas trovale guje
    Ako vam stigne zagrobno pismo niotkuda
    I u njem iskonski teret testamenta niotčega
    Postojano će stajat, a da l’ će valjat – ISTINA
    Pasmini se određuje dob i ćud po zubima
    Čoveku čovečnost po rečima, večnost po delima
    Rod mora mreti s morom il’ s kapi umora.

    *

    Ptići moji, orlići da ste moji
    Ako vas vreme kojim slučajem predupredi
    Zadesi se, vreba, pa kaд kako koga kome udesi
    Nije lako, može bit naopako i svakako; e ovako:
    Zaobiđite me naširoko, ima vremena, da se stići.

    Ptići moji, sokolovi da ste moji
    Zemlja hladno ždrelo uvlači, guta da proguta
    Nebo, užareno vrelo, prostre pepeo na videlo
    Ako se već ne mora, ako nije po sledu reda
    Maknite mi se s očiju, ne trpajte se preko reda.

    *

    Život ko kera ujeda, al’ srećom nije svaka besna
    Ko vaša mater, ne mož ni serumom dopumpati
    Tolko joj utroba obesna sikće, reži,
    sile Zemljine teže se uhvati
    Zanata od blata da zatre,
    saznanje satre i Bogu znanje
    Nisam snob ni davež da se vaskrsenjem želim dići
    Na ljuto mi selo pero otupelo,
    mrko je, tamna večnost.

    *

    A kada i vas nađe, ne daj Bože,
    beznađe uvek snađe
    Bit ću na večnoj straži,
    ne žalim, nit se kajem, dajem se
    A to što su vam od mene svi miliji i draži ne hajem
    Kad ustreba, i tesna skuta dobra,
    opancima prijaju obojci
    Iako i oni što lape i oni što zjape kroz spev laveži
    Zure, poture da dohvate vrata raja,
    al’ ne u ovoj priči
    Ovde, na ovom mestu,
    u miru hladnovine to ne priliči
    Nije dockan za pokajanje, milit će ti se, neka ti rudi
    Poranih da se milim,
    zakasnih da se kudim, odrudilo.
    Eto, da sročim pre neg jalovina prigrli čamovinu
    Nasušni testament u amanet potomcima dat.

    MOJ EGO I SUPEREGO

    Grešan si, Borivoje…
    ZNAM, UVEK I BIO, MA ŠTA GOD DA ČINIO
    I sa grehovima svojim
    Ne možeš na kraj izaći, nikako,
    NE, NE MOGU, NE ŽELIM I NEĆU
    Nikad niko neće ni znati
    Šta je u tvojoj duši
    NE, NEĆE, KAO ŠTO NE ZNA
    NI ŠTA JE U TVOJOJ
    Kažeš da je prazna…
    BILA I OSTALA
    Ne, ne, nije, u njoj đavo spava…

    A, JE L’ DA
    Želiš ostaviti traga…
    Zašto?
    ŽELEH: ČITAJ U AORISTU
    Ne želiš biti zaboravljen?
    Plašiš se….
    NE VIŠE, NE, TO LEPO U ZAPISIMA PIŠE

    PLAŠIŠ SE ZA SEBEEE… BORIVOJE…
    Ta mani me se već jednom
    BRINEŠ O SEBI I ZA SEBE, BORIVOJE!
    Kamo puste sreće da tako beše
    PLAŠIŠ SE STAROSTI…
    GODINA KOJE DOLAZE…
    Već sam ih zagazio i pregazio
    USPOMENA KOJE NE ŽELIŠ DA PRIHVATIŠ…
    Od mene ne želim ni pomena
    ČINJENICE DA SI GREŠAN…
    I DA JE TO TVOJ PROBLEM,
    Samo blebetaj o gresima
    TE NE MOŽEŠ PISATI…
    Što sam mogao, mogao sam
    NE MOŽEŠ… I NEĆEŠ MOĆI
    Ni ne moram više što se mene tiče
    ZATO ŠTO NISI ISKREN…
    To je najveća laž
    OKRENI SE, BORIVOJE…
    Nemam se kuda okrenuti, nit želim
    ZAGLEDAJ SE U SVOJU DUŠU…
    Oslepio sam za sve
    OSLUŠNI SVOJE SRCE…
    Ne čujem ga više
    PRIZNAJ…
    Dokle više, priznajem sve, umlati me
    TO ŠTO BACAŠ POD TEPIH…
    ČINJENICU DA SI GREŠAN!
    Hoćeš reći da Ti nisi
    NE OPRAVDAVAJ SE!
    Ni najmanje
    SAGOREĆEŠ UZALUD…
    Pa ja i tako živ buktim dok ne sagorim
    I BIĆEŠ ONDA LJUT… I BESAN…
    Baš zato mi i jest testament „tesan“
    AL’ TE NIKO NEĆE ČUTI!
    I tako su odavno svi gluvi, pa i Bog.

    450 rsd
  • Poslednje putovanje Josifa Miljina
    (0)

    Poslednje putovanje Josifa Miljina

    ПОСЛЕДЊЕ ПУТОВАЊЕ ЈОСИФА МИЉИНА

    На невеликој заравни, што се наслања на пут који из Брда води ка Равништу, спокојно се сместила проста правоугаона приземна зграда Основне народне школе, саграђена оне године кад пијани официри искасапише Њихова краљевска височанства Александра и Драгу. Белином зидова и великим прозорима, о чија се стакла у поподневним сатима одбијају сунчеви зраци, издалека пада у очи путнику намернику.

    Поред самог улаза у школско двориште, са спољне стране ограде, одвајкада стоји грубо срезана клупа, од храстових дасака, без наслона, довољно велика да више људи могу да седе и доконају. Ко је и када поставио ову клупу, нико вам не може поуздано рећи. Према једној причи, поставио ју је баш на том месту сеоски кмет Марко Ајта, јер је одатле волео да гледа љескаво-сребрнасту траку Мораве у тиха предвечерја, док су звона са брђанске цркве отужно звонила, најављујући празнике, рођења, или нечију смрт.

    Пријатно топлог поподнева, почетком јуна 1976. године, висок кошчат старац, потпуно седе косе, покривене олињалом шубаром, дугуљастог избораног лица које вапије за бријачем, у избледелим шајачким панталонама, и кошуљом која је некада била бела, прилази клупи, осврће се око себе као да неког тражи, потом седа уз једва приметан уздах. Споро вади лулу и дуванкесу из џепа, полако, готово са ритуалом, ставља дуван у лулу гњечећи га кажипрстом.

    Широким замахом огњила о кремен преко којег је труд, успева да изазове варнице. Запаљени труд почиње да се дими ширећи пријатан мирис. Коначно, пали дуван и повлачи прве димове, благо кашљуцајући. Потпуно смирен, седи на клупи, пуши и гледа црвено ужарени котур сунца које се лагано скрива иза врхова далеких планина. Радан, Пасјача, Јастребац, Селичевица, Сува планина, Чемерник и Кукавица, предиван ђердан око врата лепотице, јужне Србије. Одскора на врху Јастрепца штрчи у небо некакво чудо слично славској свећи у чираку. Кажу, захваљујући њему, људи у јужној Србији прате телевизијски програм. Може бити, ово је век техничких чудеса и моћних машина. Осетио је то на својој кожи.

    Тоне у сећања на младост и мужевне средње године, кад је био у пуној снази, здрав као дрен, не помишљајући на старост, болести и све што се човеку натовари на већ повијена и нејака плећа.

    Да… да… сећања су краљевство сиромашних. Краљевство којем нико ништа не може, нити се боји кога.

    Остала су му само сећања, све остало затурило се незнано куда. Седамдесет шест му је година, вид га издаје, здравље попушта као оштећен чамац на води, свакога тренутка може да потоне, а да се нико због тога не узбуди. Но, он се не буни. Зна да старост није радост. Али, тешко ономе ко је не дочека. Све је давно зацртано човеку, па хтео-не хтео мора да се помири са судбином.

    Данас је дошао на клупу да разговара са собом и одлучи шта му ваља чинити.

    Већ данима мучи га невоља којој се никако није надао. Добио је писмо које је одавно престао да очекује. Камо среће да га ни сада није добио. Даница Колунџија, његова љубав из давних београдских дана, пише му да је озбиљно болесна и моли га да, ако икако може, дође код ње, да га види још једном, пре но што заувек склопи очи.

    Срели су се на циглани у једном селу у околини Београда. Њему је било четрдесет пет година, њој двадесет осам. Снажан мишићав кубикаш (онај који ручно копа земљу за циглу), сав из једног комада, смелог продорног погледа, бритке и јасне речи, запао је за око тек придошлој девојци са Баније, која је у свом крају остала без иког свог и без ичега. Уместо куће згариште, уместо фамилије гробне хумке. На циглани је добила посао сервирке захваљујући даљем рођаку, првоборцу, сада директору циглане.

    Испочетка му се обраћала са чика Јосифе, а кад јој је чика рекао да би имао нешто важно да јој шапне на усне, није се много пренемагала.

    Дани проведени са Даницом, у његовом иначе невеселом животу, били су драгоценост коју је понео у срцу за свагда. Сећањима на те дане бранио се и хранио свих минулих година од јада и белаја, који не остављају човека, од колевке до гробне раке. Свако сећање на њу разливало му је у грудима топлину од које живот постаје сношљивији, а корак ка сутрашњем дану лакши.

    Кад су у производњи цигле машине замениле човека, схватио је да је његово време прошло, и да ће морати да се врати у Брдо. Смрт жене и болест сина убрзали су повратак.

    Кад је саопштио Даници да одлази, мирно је одговорила:

    – Навикла сам на губитке и поразе. Сама сам на овом свету, а онај ко је сам на свету не може ништа више да изгуби. И кад будеш далеко од мене, бићеш са мном. У грудима, у мислима, у сваком дану, у свакој ноћи. Са сваким рађањем сунца надаћу се твом доласку. Ако више никада не дођеш, сањаћу те и молити се Богу за тебе. Кад човек остане сам без ичега, остаје са својим сећањима, богатством које је немогуће ни отети ни купити. Волети се може увек, и кад су људи далеко једни од других. Не признајем ону глупу изреку, “далеко од очију, далеко од срца”, њу су смислили људи који никада нису волели, нити умеју да воле. Сада иди, спасавај сина, ако си већ изгубио жену. Иди… иди… иди… нека сам проклета кад сам те први пут угледала.

    Касно у ноћ кренуо је са београдске железничке станице, неким возом ка југу. Небо без звезда, са гомилама црних тешких облака, било му је једино друштво на путу. Сутрадан увече био је у Брду. Од тада је прошло двадесет година.

    Кад су ћерке стигле за удају, отишле су за својим судбинама. Остао је са сином и снајом, све више се осећајући сувишним. Док је могао да ради у пољу, винограду, на ливадама, био је ненадмашан косац, није било већих проблема. Како је време пролазило, снаге је било све мање, почео је да посустаје, а невоље да се гомилају. Чинило му се да син и снаја броје сваки његов залогај хлеба. Више него мизерна пензија, коју је узимао син, по његовом овлашћењу, била је недовољна да подмири трошкове у кући, а за његове личне потребе нису га ни питали, као да их нема.

    Живео је потпуно сам не говорећи ни са ким, не тражећи ништа ни од кога. Живот му се претворио у настојање да никоме не смета. Помирен са свим око себе, ћутао је, пушио, седео на клупи, сећао се, сећао, сећао…

    Кора хлеба, чаша воде, ова клупа и сећања којима је пуштао на вољу, лелујави дувански дим којим је дозивао неко срећније време. Сутрашњи дан га није интересовао.

    Даничино писмо пореметило му је муком стечену равнотежу, само накратко. Одлучио је. Ићи ће у Београд да још једном види Даницу. Нико га и ништа неће спречити у томе. Сутрадан ујутру, док су се син и снаја спремали за одлазак на њиву, чврстим гласом, чијем тону није могло бити поговора, рекао је сину:

    – Данас идем у Београд једним важним послом!

    Син га је гледао запрепашћено, у први мах не схватајући шта му старац каже. Снаја није ни обратила пажњу на његове речи послујући око шпорета.

    Кад се мало смирио и повратио од изненађења, син готово завапи:

    – Аман, човече, шта причаш? Какав Београд, какав одлазак, знаш ли колико ти је година? Вид ти је озбиљно поремећен, а Београд којег ти памтиш и Београд данас два су различита града. Страдаћеш на првој раскрсници, јер је саобраћај потпуна лудница, а возачи углавном побегли са неуропсихијатрије. Даље од железничке станице нећеш умети да се снађеш. И, каквог посла ти имаш у Београду? Ко те тамо зове и кога интересујеш? Питање пензије си одавно решио, ту се ништа више не може учинити.

    – Синко, ако си завршио са говоранцијом и ишчуђивањем, молим те да ме саслушаш, али да ме не прекидаш.

    Мој живот и ја одавно смо постали странци један другом. Више се не познајемо, чак више од тога, ми се мрзимо. Ја га мрзим и питам докле ће ме мучити, он ме мрзи и пита докле ће ме трпети оваквог. Ако се изгубим или страдам у том другом Београду, немам за чиме да жалим. Бесмислица је живети по сваку цену. Онога дана кад ти радост не испуни срце, угледавши сунце ујутру како се помаља на истоку, са тобом је готово. Кад се сутрашњем дану не радујеш више но данашњем, живот постаје мучење и терет.

    Кад прођеш поред лепе жене као поред разрушене комшијске ограде, знај да те је стигло проклетство старости и равнодушности. Равнодушност је несрећа којој је тешко наћи равне. Разједа човека као рђа гвожђе.

    Запамти, постоје у животу тренуци кад мора да крене за судбином, ма каква она била. Ти тренуци су неизбежни, ма шта ми чинили. Нека виша сила преузима човека водећи га по само њој знаним путевима и законитостима, при чему његова воља и разум немају никаквог утицаја. Осећам, ти тренуци су ми дошли и ја морам да кренем за судбином. Да ли ћу се вратити? Ко зна? Не верујем, али морам да идем. Премишљања више нема. Збогом! Нека вам је Богом просто све са моје стране.

    На железничкој станици Пелиновци сазнао је да воз из Скопља за Београд касни сто педесет минута. Није много, само два и по сата. Никада није разумео железничаре, који кашњење воза сатима, говоре у минутима, ваљда мисле да ће тако умањити бруку железнице која је у Србији још увек на нивоу прошлога века. Топла ноћ, пуна месечине и далеке песме ноћних птица, при чему се славуј убедљиво издвајао лепотом гласа и музикалношћу, учинили су му чекање сношљивијим.

    Касно иза поноћи, воз је коначно ушао у станицу Пелиновци.

    По навици, попео се у вагон одмах иза локомотиве. Овај је био препун путника, па је кренуо у следећи да би нашао слободно место у неком купеу. Све пуно као око. Боже, куда путује оволики народ? Наставља да иде из вагона у вагон. Свуда иста слика. Гужва, кркљанац, нервоза. Они који су се докопали места спавају, једни са отвореним устима, други хрчући да се чуло у суседним купеима. Ако не спавају, једу и пију бришући руке старим новинама. Најзад, у једном купеу само двоје младих људи. Она му спава на крилу, а он јој нежно милује расуту плаву косу. Не, неће их узнемиравати, нека уживају у својој младалачкој срећи, ко зна шта им је стари покварењак живот наменио. Кренуо је даље.

    Воз тутњи моравском долином пуном брзином, скоро ће јутро. Наочари су му се замаглиле, само да пређе у други вагон па ће их обрисати. Закорачи… у магновењу, крајичком свести, неповратно касно схвати, да је закорачио у празно.

    На великом кревету, са беспрекорно чистом постељином и високим узглављем од неколико јастука, Даница Колунџија у полуседећем положају прелистава њену омиљену Политику, коју јој је ћерка малочас донела.

    Јутрос се осећа доста добро, не осећа болове, јутро је ведро и пријатно, кроз отворен прозор допиру далеки гласови градске буке, али пригушени до нивоа који делује пријатно.

    Полако, са уживањем листа новину, од прве ка последњој страници. У рубрици „Кратке вести“ поглед јој привлачи мањи текст: „Јуче ујутру, на прузи у близини Лапова, пронађен је леш старијег мушкарца, који је по свему судећи испао из воза, и од задобијених повреда преминуо на лицу места. Према сазнањима полиције, ради се о Јосифу Миљину, старом седадесет шест година, из села Брдо, општина Брестовац“.

    Није могла да верије својим очима. Не, то није истина, то не може бити њен Јоса.

    Јесте, он је. Звала сам га и он је кренуо према мени. Мајко Божија, убила сам га. Боже, зашто си ми то учинио? Јосо, љубави, опрости ми грешној. Чекај ме, долазим ти, не дам те…

    Кад је ћерка ушла у њену собу, носећи јој доручак, Даница је лежала, главе заваљене уназад, са отвореним устима из којих је цурио танак млаз крви. Широким стакластим зеницама гледала је у вечност, тражећи свог Јосу.

    500 rsd
  • Crna kuća
    (0)

    Crna kuća

    MOJA ULICA

    Mi živimo u siromašnom delu grada
    Ovde psi ne laju
    Ovde psi vrište
    Jer nikada nisu izašli iz avlija
    Ovde mačke žive sa golubovima
    I telepatski komuniciraju sa ljudima
    U našim odžacima svakog leta gnezde se sove
    Navikli smo odmalena
    Na njištanje i topot konja
    Koji dopiru sa tavana
    Svaka druga kuća ima
    Po jednog prerano umrlog sina
    Za koje ćemo uvek tvrditi
    Da nisu umrli
    Već su negde otputovali
    Ili su se ponovo rodili
    Kao što je deda Voja govorio
    Za pokojnog unuka Nemanju
    Kada je umro da se rodio na Tibetu
    Nakon čega je vrlo brzo otišao i Voja
    Pridružio se unuku u šetnji ulicama Lase
    Ovde ćeš naći vredne ljude
    Koji stalno rade a posao nikada
    Ne završe do kraja
    Od cigana kupujemo kreč za naše sobe
    Sećamo se kako smo sa starima
    Išli po papriku u Svetozarevo
    I u prepunim kupeima srkali Fruktalove sokiće od kruške
    Naši radni stolovi su predeli
    Što ih pogled obuhvata
    Sa sobnog prozora
    Kroz koji smo bacili previše opušaka
    I time izazvali gašenje fabrika
    Umesto slika na zidovima nam stoje
    Peruške, srpovi i po koja prastara ikona
    Sva od čađi pocrnela
    Za grejanje koristimo tvrda goriva
    Svako novo svanuće
    U nama izaziva smrknuće.

    ZIMA

    Zima je
    tama je

    Udišem
    ledeni vetar

    Nalivam se
    vrućim vinom

    Pucaju oči
    krv ključa
    piće bogova
    topi mi udove

    Sa senkama
    promrzlih stvorenja
    zaigraću kolo
    na sred
    crnog srca pahulje.

    ZVERNICI

    Veče smo dočekali
    duboko u šumi

    Zveri su nas
    okadile mahovinom

    Popili smo nektar
    iz divljih ruža

    Hrast i vuk
    sa nama se pobratimiše

    Pod blagoslovom mesečine
    postali smo jedno

    Nosimo zmijski oreol

    Mi smo bog senki
    u vilajetu tamnom

    Mi smo sabljasto sunce
    što sviće u zori stravnoj.

    PRERANO UMRLI

    Razgrnuli smo oblake
    u potrazi za suncem,
    izrovarili zemlju
    u potrazi za kolevkom,
    po hiljaditi put
    sreli smo se
    na nevidljivom mostu
    da oplakujemo
    uzaludno traganje
    i jedno drugom
    ispijamo suze
    izgubljeni u sećanju
    na dane
    kada bili smo
    lepi, mladi i živi.

    RAJSKA PREDSTAVA

    U toku je predstava
    u Narodnom pozorištu,
    zlostavljači i žrtve
    glume život
    kakav imali nisu,
    napušteni sin
    ponovo je u naručju oca,
    vuk miluje jagnje,
    lavica neguje lane,
    bogataši goste siromahe,
    u anđeoskom zanosu
    publika aplaudira,
    ja prodajem ulaznice
    i izigravam Boga.

    300 rsd
  • O ljubavi i još koječemu
    (0)

    O ljubavi i još koječemu

    ĐAVOLJA STVAR

    Kaže meni danas moja cica:

    – Grr…, dr, frr…, ol, zum zum…, rim, tim tim.., suk mok…, tok tok…

    I ja joj na to odgovorim:

    – Trr, juuu…, au…, puk puk…, te, frk frk…, krk kok…

    I onda opet ona meni:

    – Au…, op cup…, krk kok…, jok jok…, i kr, mr tr, ddd, ok…

    Pa onda opet ja njoj:

    – Te ok, puk puk…, oho op cup…, im, rim tim tim, krk kok…

    I tako se nas dvoje baš lepo ispričasmo. Svako da nam pozavidi. Stvarno! Mada, da nas je neko video, krstio bi se šta to nas dvoje radimo. Mislio bi da smo blesavi. Ali baš nas briga. Kako se mi zabavljamo to je naša stvar. To se nikoga drugog ne tiče. No, kad smo već načeli tu temu, da pojasnimo onda u čemu je stvar.

    Elem, tako se nas dvoje baš lepo ispričasmo, a šta smo rekli jedno drugom, pojma nemam. Uostalom, nije ni važno. Samo da nismo ćutali. Ćutanje je đavolja stvar. Stvar koje se treba kloniti. Ono ume da se zarije prâvo u srce, poput dobro naciljanog kuršuma, i ubija polako, kao otrov, neosetno. Samo jednog trenutka shvatiš da si mrtav i da ti nema više spasa. Da nema više ko da ti pomogne, jer onaj sa kim si ćutao do smrti je takođe mrtav, tako da ni njemu nema pomoći. Naprosto ni ne može biti drugačije: kako da se nađete jedno drugom u nevolji, kad ste se upravo pokokali do smrti tako hladnokrvno i bez dvoumljenja kao da ste se za to spremali čitav život? Kao da ćete se još hiljadu puta ponovo roditi? Kad pobedi ćutanje, kasno je za kajanje. Kasno je i za oproštaj i za novi početak. Kad padnete oboje mrtvi, zar je važno ko je koga izazvao na dvoboj ćutanjem! To nas dvoje najbolje znamo, zato ne uzimajte ovo olako. I nemojte ništa da se čudite.

    Jednom smo, tako, moja cica i ja ćutali od ujutru do uveče, sporečkali se oko neke tužne gluposti, pa oboje nadigli nosine, uskopistili se bože sačuvaj, ona ni reč, ja ni reč, ona ni glasak, ja ni glasak, kao da se toliko ne podnosimo da ne možemo ni da se gledamo. I – verujte mi – jedva smo taj dan preživeli. Toliko je to bilo grozno. Od tada više ne ćutimo kad smo zajedno. Nikad. Zerekli smo se i toga se strogo pridržavamo. Ne ćutimo – što pesnik reče – ni kad vrućine zapeku, ni kada mećava briše… Čak ni kad nemamo jedno drugom šta da kažemo, kao ovo danas, recimo. Onda remetimo tišinu ovako, na naš način – da nas ceo svet razume – makar izgledalo da smo oboje načisto fijuknuli, briga nas, važno je samo da ne pobedi ćutanje. Da ne zavlada onaj crni muk, ona nema kosmička tišina koja razdvaja galaksije. Jer onda nam, stvarno, nema spasa. Desiće se ono čega se najviše pribojavamo: skončamo jedno drugome na savesti kao dve najveće budale. Ja na njenim, a ona na mojim rukama.

    400 rsd
  • Vila šatorica knjiga
    (0)

    Vila šatorica

    CRVENA, PLAVA, ŽUTA

    Vilen je posmatrao more. Prijala mu je Azurna obala. Modri talasi, topli sunčevi zraci, mirisi leta i mladosti. Prijalo je i Lari. Kćerka mu je pocrnela, dobila lepu boju. Konačno su počeli da se malo bolje razumeju…

    Gospođa Brižit Vilen je zurila u sliku mršteći se. Nije uspevala da uhvati lepotu u kasnijim Van Lojtovim radovima. U onim ranim, još i nekako – tada je slikao realne pejzaže: planine, sela, drveće, zamkove, a onda je iznenada poludeo za De Stijlom, Mondrijanom. Od pejzaža prešao je na dosadne i monotone vertikalne i horizontalne linije, pravougaonike, kvadrate i rombove. Van Lojt je stekao svetsku slavu sa slikom ,,Crvena, plava, žutaˮ. Baš kada je bio na vrhuncu slave, odlučio je da… Brižit se strese.

    Crvena, plava, žuta… zašto joj je suprug poklonio tako skupu sliku? Nesumnjivo je znao za Rubi. Da li je stvarno očekivao da se pomire ?

    Vilen… taj dosadni, netalentovani, neambiciozni nazovi slikar, potrčko reklamnih agencija, pomisli Brižit. Nikada nije ni verovao u boemski i umetnički duh slikara. O njima je zapravo mislio sve najgore. Većina tih nazovi umetnika bili su obični proizvođači koji su radili za pare. Ni najmanje nisu verovali u ono što su radili. Živeli su boemski samo zato što je to bilo u funkciji profita. Publika, tj. kupci želeli su da čuju da oni tako žive. Radili su ono što se od njih očekivalo da rade. Tako joj je govorio. Pa ipak… Brižit se ponovo strese. Da li je Van Lojt želeo večnu slavu, mesto u istoriji, možda je zato završio obešen o luster, u jeftinom hotelu u portugalskoj provinciji ?

    Brižit je pomno posmatrala sliku, Van Lojtovo poslednje delo. Besmislena slika. Nikakve lepote, ni smisla. Crne linije, crveni, plavi i žuti pravougaonici i kvadrati, i sve to prekriveno žutim rešetkastim linijama. Van Lojt je na kraju, ipak bio samo ludak, doduše nadareni ludak, za razliku od Vilena. Znala je za njihovo prijateljstvo iz studentskih dana, ali putevi su im se kasnije razišli. Vilen nije bio blizu ni njenog talenta, a kamoli Van Lojtovog… što je više razmišljala o njemu, sve više se čudila kako su uopšte završili u braku.

    Davno je prestala da oseća bilo šta prema njemu, osim prezira. Jedino što ih je još spajalo bila je kćerka Lara. U ovom momentu mislila je samo na Rubi.

    Rubi… kože meke i glatke kao svila, čarobnih prstiju i usana. Bilo je čudno razmišljati o Rubi, pred ovom hladnom i besmislenom slikom, koja je bila totalna suprotnost Rubinoj životnoj energiji i vatri koju je posedovala.

    Namrštila se. Nešto se pomerilo u strukturi slike. Nešto sitno, tek kao mrlja na ivici vidnosti. Kao da su tri boje u geometrijskim telima postale punije, jasnije.

    A onda se sve promenilo, u deliću sekunde svet je izgubio oslonac koji je poznavala, Kapija se otvorila, sa druge strane zapljusnuo ju je užas koji je stizao u talasima boja i oblika i više nije bilo povratka.

    Brižit je shvatila sve. Mogla je da razume Van Lojtov bol. Van Lojt je tragao za savršenstvom, za jedinstvom pojedinačnog i opšteg. Za univerzalnim. Pronašao je to za čime je tragao. Brižit je sa nevericom posmatrala kako se struktura slike menja. Nije imala pri sebi nikakav alat. Slikala je umom, bez trošenja ruku, bez trošenja alata. Crvene, plave, žute geometrijske figure ređale su se u beskrajnim nizovima. Horizontalne i vertikalne linije. Praznina. Odsutnost. Beskraj. Saznanje je Brižit pogodilo kao malj. Van Lojt je pronašao ono za čime su tragali Mondrijan i družina. Savršenstvo. Univerzalnost. Ono što se prostim, narodskim jezikom nazivalo PAKAO. Van Lojt je našao Kapiju. Suprotno uvreženom verovanju, pakao nisu činili sumpor i oganj. Pakao je bio savršenstvo – red, harmonija, savršena geometrija oblika u neprestanom kretanju. Van Lojt je shvatio šta je učinio, i pokušao je popraviti štetu. Rešetkaste žute linije predstavljale su poslednju odbranu, simbol Haosa koji je trebao da zatvori taj užasavajući, plamteći Red crvenog, žutog i plavog. Prekasno.

    Brižit su našli tri sata kasnije. Buncala je ležeći naga na podu. Čitav zid je bio prekriven crtežima. Svi su predstavljali isto. Beskrajne nizove žutih, rešetkastih linija. Brižit više nije mogla da govori, samo je tupim pogledom zurila u jednu tačku na slici. Odveli su je u duševnu bolnicu.

    Rubi se lenjo protegnu, zaklanjajući svojom vatrenocrvenom kosom Vilenove grudi. ,,Šta si joj to učinio? Kako si sredio matoru kučku ?ˮ, upita.

    ,,Tajna”, osmehnu se Vilen.

    Rubi ljutito napući usne. ,,Mislila sam da nemamo tajni. No, dobro, nije ni važno, važno je da je matora završila u ludari. Hej, ona je stvarno umislila da sam zaljubljena u nju. Hvala dragi što si mi je skinuo sa vrata i pomogao da dobijem njenu katedru.ˮ

    ,,Imam još jedno iznenađenje za tebe ljubaviˮ, osmehnu se Vilen. ,,Kupio sam ti jednu jako skupu sliku. Tvoj omiljeni pravac. U dnevnoj sobi je.”

    Rubi ciknu od radosti, i skoči na noge. Vilen je isprati pogledom, i sa osmehom na licu dohvati telefon da rezerviše dve avio karte za Nicu. Osmeh mu nije nestao ni kada se, nekoliko minuta kasnije, stanom prolomio jezivi krik.

    Sada, godinu dana kasnije, i nekoliko stotina kilometara daleko, Vilen je razmišljao o slici.

    Kako je lepo slikati umom. Ne trošiš ni alat, ni ruke. Nanosiš boje kako želiš, brišeš, eksperimentišeš, bez straha da ćeš pogrešiti. Šta i ako pogrešiš? U nanosekundi već imaš hiljade novih slika, hiljadu savršenih oblika. Geometrija pakla je beskrajna.

    Van Lojta i ostale je upropastio talenat. Kreativnost koju su nosili u sebi nije mogla da izdrži savršenost Reda, apsolut Pakla, njegovu beskrajnu preciznost, tačnost i formu. To je bilo previše za istinske umetnike. Srušilo je sve u šta su verovali i obesmislilo njihovo stvaranje. Kapija ih je progutala. Vilen se nasmeši. On nije imao tih problema. Bolelo ga je uvo i za umetnost, i za Red i Haos. Interesovao ga je bankovni konto. A slutio je da će mu ga Kapija značajno uvećati.

    Lara mu dobaci loptu. Vilen se osmehnu. Lopta je bila trobojna, i to su bile boje koje je obožavao.

    Crvena, plava, žuta.

    630 rsd
  • Modri čarobnjaci sa Marakane
    (0)

    Modri čarobnjaci sa Marakane

    UVOD

    Crvena zvezda i Dinamo iz Zagreba u staroj Jugoslaviji su predstavljali deo velike četvorke i timovi koji su imali veliku tradiciju i istoriju. Bili su poznati van granica Jugoslavije i imali su armiju navijača iza sebe. Prelasci iz jednog tima u drugi što se tiče velike četvrorke su bili jako retki, postojao je neki džentlmenski dogovor da jedni drugima ne otimaju igrače osim ako klubovi sami ne ustanove da im odredjeni igrači nisu potrebni, pa nakon toga predju u neki od rivalskih klubova.

    Sve do 1980. godine iz Dinama u Crvenu zvezdu je prešao jedan igrač, i to golman Mirko Stojanović, sada već daleke 1961. godine. Te 1980. godine na leto je počinjao prelazni rok a zvezda tadašnjeg prelaznog roka je bio Rajko Janjanin kome je ugovor sa Dinamom istekao. Bio je u nemilosti trenera Vlatka Markovića i hteo je da ode iz Dinama. Na poziv Dragana Džajića je prešao u Crvenu zvezdu i nekako je svojim potezom otvorio kasnije vrata drugim igračima Dinama koje je klub lako otpisivao a oni kasnije napravili karijere u Zvezdi i samim tim pokazali Dinamu koliko je pogrešnu stvar napravio. Posle Rajka Janjanina iz Dinama u Zvezdu su dolazili Tomislav Ivković, Boro Cvetković, Milivoje Bračun, Robert Prosinečki.

    U nastavku ove knjige biće reči o trojici legendarnih fudbalera koji su ostavili velikog traga u Crvenoj zvezdi postali ljubimci Zvezdinih navijača. Sa Crvenom zvezdom osvajali trofeje i zauvek ostali njen neizbrisivi deo. Mnogo toga imaju zajedničkog osim što su igrali u Dinamu i Zvezdi ali o tome kao i o svemu što su oni dali zvezdi i što je Zvezda dala njima u nastavku ove knjige.

    Oni su tri čarobnjaka: Rajko Janjanin, Boro Cvetković i Robert Prosinečki.

    Ne postoji jedan jedini navijač Crvene zvezde koji nije čuo za ova tri sjajna fudbalera, ne postoji neko kome je crveno bela boja na srcu a da ne može da navede makar jednu utakmicu na kojoj neko od ove trojice nije ostavio veliki trag. Sva trojica su se igrala fudbala, dovodili protivničke igrače i navijače do ludila a svoje navijače dizali u nebesa od sreće.

    Zbog njih trojice, a obeležili su jednu deceniju u istoriji Zvezde, stadioni su bili puni, njihova imena su se skandirala sa tribina, pesme pevale. Jednom su pevali Zvezda ima svoga sina svoga Rajka Janjanina, drugi im je bio Zvezdino lane sa Korane, a treći Veliki Žuti kako su ga milošte nazvali. Pevano je užičko kolo: na-na-na-na Robert Prosinečki, Robert Prosinečki, Robert Prosinečki.

    Sva trojica su bili izvanredni talenti i igrači, i pre svega veliki ljudi a na sreću Zvezde i njenih navijača neshvaćeni u Dinamu a oberučke prihvaćeni i obožavani u Zvezdi od strane navijača.

    I sada se posle toliko godina prepričavaju utakmice gde su njih trojica svojim potezima ili golovima pisali Zvezdinu istoriju i donosili velike pobede: Bazel, Barselona, Benfika, Real Madrid, Briž, Žalgiris, Grashopers, Glazgov Rendžers, Dinamo Drezden, Partizan, Dinamo, Hajduk – svi su oni osetili raskoš i umeće ovih čarobnjaka koji su zajedno sa svojim saigračima plesali i činili čuda po terenu.

    Nakon odlaska iz Zvezde svako je od njih pisao svoju sportsku biografiju na ovaj ili onaj način, ali gde god su bili svuda su plenili, i svuda ostavili neki svoj pečat. Nama ostaje da budemo ponosni što smo u našim redovima imali tri sjajna fudbalera, tri umetnika u kopačkama, što smo imali to zadovoljstvo da ih posmatramo u našem svetom dresu i da uživamo u njihovim potezima i golovima. Oni su svojim partijama postali besmrtni a ovde će biti samo opisan njihov pohod ka toj besmrtnosti, ka visinama gde legende opstaju zauvek. Oni su to zaslužili u svakom pogledu.

    800 rsd
  • Ljubičasti haiku leptiri
    (0)

    Ljubičasti haiku leptiri

    1.

    otišla kiša
    vrane nad grobljem gaču
    smrklo se brzo

    3.

    umrlo drvo
    letnja ga kiša slomi
    uplakan list

    6.

    upeklo sunce
    ulični svirač svira
    prazna ulica

    8.

    otpale ruže
    dvorište uspomena
    ostao kedar

    15.

    ljubičast leptir
    ustreptale večeri
    stihovi kratki

    18.

    jutro je mirno
    ptić zaspao na klupi
    mekani snovi

    22.

    zgažene šljive
    vredno domaćin skuplja
    jesen na pragu

    24.

    noćni leptiri
    svetiljke na rivi
    muzika tiha

    35.

    jesen na pragu
    dunje na ormanima
    miris opojan

    47.

    večernje senke
    mocartov rekvijem
    čaj u bašti

    300 rsd
  • Talog sećanja
    (0)

    Talog sećanja

    NENAUČENA LEKCIJA

    Ne prođe dan da ne pomislim koliko je teško pronaći pravi put do istine i suštine nečeg bitnog i kao na optuženičkoj klupi čekam presudu koju će vreme da pokaže. Ako me novi dan obasja iz srećnijeg ugla, otkriću šta tražim u gomili nabacanih i zatrpanih stvari.

    Sve se odvijalo po principu vruće-hladno. Čas je gorelo nebo i nešto je treperilo u vazduhu iznad prostora kao da će buknuti plamenom čitav prostor iznad malog mesta u Posavini, bujnoj i raskošnoj do detalja. Čas su oblaci pretili da zagospodare i osvoje prostor silnom olujom, koja je nenajavljeno pretila da će ravnicu pretvoriti u more i potopiti sve nade i čežnje.

    Dve učenice, Dajana i Marina, pratile su vremensku prognozu kao da im čitav budući život zavisi od toga. Do škole su pešačile već osam godina i nije im bilo teško da još jednom otvore ogromna školska vrata i uđu u prostor za više svrha. Tu su nastavnici slavili i obeležavali značajne trenutke. Slušale su u dvorištu muziku jednog vremena koje više nije tu. Izgubilo se kao igračka i skliznulo iz ruku u pukotinu. Zamišljale su šta se dešava iza zatvorenih vrata i sanjale o danu kada će baš tu, njih dve, pokazati ono što znaju i što su naučile u školi i van nje.

    Dajana je imala sestru koja je sve ove trenutke prošla. Pričala je koliko su divne drugarske večeri, nezaboravne i trajno upamćene. Sve se zaboravi, potone, izgubi u moru dešavanja, samo lepo i beskrajno drago ostane u sećanju. Dajana je sa čuđenjem slušala sestru Tijanu i videla sebe u nekom budućem vremenu. Njene krupne crne oči bile su širom otvorene, a u grudima je srce kucalo snažnije i sva je gorela od očekivanja da bude onako kako sanja i priželjkuje.

    Od samog polugodišta, počela je pripreme za čarobno veče kada učenici osnovne škole slave dan svoje prve zrelosti i prvog važnijeg koraka u život. Njena drugarica Marina imala je iste želje i planove. Obe su bile brižne zbog uspeha. Iz svih predmeta bile su im zaključene petice. Jedino sam im ja dala za stepen nižu ocenu. Nisu uspeli da me nagovore na sednici da nagradim dve dobre drugarice boljom ocenom.

    – Ako nešto nisu naučile, naučiće. Može li petica? – molio me direktor.

    – Ni slučajno! Sasvim je solidna ocena vrlo dobar. – ponavljala sam.

    Sednice su bile duge i teške, naporne i zamorne. Činilo se da tako mora biti ili je takvo vreme da su na svakom polju strune zategnute i da će pući. Niklo je neko nezadovoljstvo i širilo se poput korova. Niko se nije veselio i kada je imao razloga. Osećala sam s vremena na vreme da me dotiče zrak nečije mržnje, a nisam imala pojma da me čekaju mnogo gore stvari i da to trenutno nije ništa. Jedna ocena više ili niže nije smak sveta. Najzad, ko je toliki stručnjak da precizno proceni znanje nekog drugog. Čovek često sam sebe ne poznaje i nekada se pita: “Ko sam ja?”.

    Pred sam kraj, te davne školske godine, dešavalo se da neko iz tašni i jakni nastavnika u nastavničkoj kancelariji ukrade novac. Počeli smo da sumnjamo jedni na druge. Problem je trebalo rešiti, ali nismo znali kako. Tog dana, uđosmo u kancelariju zajedno moja koleginica Mitra i ja. Ona poskoči od iznenađenja:

    – Moja tašna!

    – Otvori je brzo i pogledaj da li ti je sve u njoj.

    – Sve je tu, osim novčanika.

    Odmor se produžio zbog ovog šokantnog trenutka. Seoska sredina mi postade mračno i neispitano područje na kome ima svega na kome nijedan arheolog ne može ništa da otkrije. Mogu da prolaze vekovi i sve će ostati neistraženo. Pomalo sam zaboravljala Dajanu i Marinu i nastojala da uhvatim lopova. Iznenada mi dve devojčice postadoše upadljive. Često su bile ispred školskih stanova.

    Margarita i Magdalena su dolazile iz Orlova Polja. To je duga relacija kojom su svakodnevno pešačile. Srela sam ih uz stepenice. Išle su kod učiteljice Mariole koja ih je učila do četvrtog razreda. Družile su se sa njenim kćerima Emilijom i Ljiljanom. Ljutito im rekoh na hodniku da više ne dolaze. Ne znam kojom sam se logikom služila kad sam to izgovorila. One su bile kao princezice koje obožavaju da se druže sa decom prosvetnih radnika. Sve ovo mi je pomutilo razum.

    Jednom, niko nije znao da je nastavnik Fehim krenuo na čas i odmah se vratio. Iz kabineta za biologiju i hemiju, kroz odškrinuta vrata, pratio je svaki ulazak i izlazak. Osoba se pojavila. Polako, neprimetno, krenuo je za njom. Samo što je spustila ruku u tuđi džep, Fehim je stisnuo njen zglob šake i ona se otvorila. Pocrvenela je od stida i gledala u očišćeni pod od kancelarije.

    Nastavnica Mitra nije imala pojma da je potajno mrzim što je za vreme odmora uvek u društvu lepog profesora matematike. Emil je mlad i naočit. Imao je nešto u sebi čemu nisam mogla da odolim. To je isto što i strast da igraš fudbal, ideš na pecanje, lov, treniraš košarku, odlaziš na književne večeri i da u tvojoj blizini bude simpatično lice kao da se prenelo sa filmskog platna u stvarnost.

    Na drugarskoj večeri, najpre sretoh Fehima:

    – Molim te, reci mi sve što znaš o lopovu!

    – Ne mogu. Zaista, ne mogu!

    – Čuj! Srediću ti da se nađeš sa Milicom. Znaš da sam u kontaktu sa njom. Bila mi je učenica i sigurno će pristati.

    – U redu. – reče Fehim. – Bila je to Anđela, Mitrina starija kćerka.

    – Ne mogu da verujem. Mitra se toliko pravi važna i stalno priča o vaspitanju dece i o sebi.

    – Da, da! – potvrdi Fehim.

    Osetih bol u duši. Otpužila sam dve simpatične princezice i zabranila im ulazak u zgradu. Baš sam idiot. Sve se kotrlja kao da je na točkovima i školska godina se završava tako da neću moći da se iskupim.

    Dirnu me još jedna scena na drugarskoj večeri. Nastavnik Veljko Tomić je imao najmanje smisla za svoj predmet, ali je komotno mogao da bude di-džej. Odabrao je takvu muziku da se sve podizalo sa poda uvis. Spazih Mitru pored lepog Emila. Potom je on uzeo mikrofon i otpevao baladu koju prvi put čujem. Reči o rastanku su bolele. Stišavala sam buru u sebi uz čašu gorkog lista. Nakon uobičajene ceremonije i predaje poklona razrednim starešinama, otpoče ples. Spazih Dajanu, Marinu, Margaritu i Magdalenu. U životu nisam videla takve plesne pokrete, eleganciju i raskoš, uzvišenije nego što je opisan balet u Andrićevoj priči o ovčici Aski.

    I danas, nakon tolikih godina, kao da me ubode vrh noža, osetim jezu zbog svoje tvrdoglavosti da deci ne upišem čiste petice. Za neke stvari je kasno. Da li si nešto dobro ili loše uradio, vidiš tek sutra. I da bogovi stupe na scenu, ne bi vratili onu raskošnu lepotu i čari Bosne.

    450 rsd
  • Prizma
    (0)

    Prizma

    Buđenje

    Stajala sam nepomično kao da sam bila odsutna. Misli su se polako budile usled želje da bar jedna reč oživi – da je izgovorim i ostanem nepovređena. Posmatrala sam promenu prirode i osluškivala šum mora. Upijajući lepotu zvezda, do kojih bi trebalo putovati milion svetlostnih godina od laganih talasa, sa znatiželjom sam ulazila u njihove tajne. I dok je svodom putovala spokojna i mirna noć, bila sam svedok jedinstvenog trenutka. Ovde bih mogla da ostanem zauvek, nepomična, uživajući u noćnoj idili sećanja. Tražila sam inspiraciju za predstojeći period, kap vode da me oživi, tlo na kome ću biti bezbedna, nove ličnosti koje će poput glumaca probuditi hiljadu misli u mojoj svesti. A onda… Zažmurih i upitah se šta ako se probudim tek za sto godina – šta ću ugledati. Odjednom… Duboke usnule oči su se širom otvorile. Ispred mene je zatreperila noć: topla i tiha; telo je bilo opušteno, bez stresa, misli bez pokajanja; negativna energija i nepodnošljiva bol kao da su nestale; na horizontu se razlio spektar tamnih boja, koji je bistru noć i zvezdano nebo iznad široke pučine spojio u tajanstvenu perfektnu harmoniju Prizme.

    Grčka – Danska

    Lukasu sam nehotice mahnula pre nego što sam krenula prema severu. Nisam mogla da zamislim da ću prolaziti kroz fazu zaboravljanja jedne kratke veze, koja se odigravala najviše u mojoj mašti i na morskoj obali. Sreli smo se na dugačkoj peščanoj plaži i poželeli da zauvek ostanemo zajedno, mada smo pouzdano znali da se to neće desiti. Tog jutra, pred odlazak, pogledao me kao da sam jedino biće na planeti; znala sam da su nam želje ogromne kao more, međutim, uznemirenost njegovog tela mi je govorila da je došao kraj. Mi jednostavno nismo imali hrabrosti da produžimo trenutak. Prepustili smo se sudbini. Da je ostalo na tome, slike bi izbledele, bol bi se vremenom stišala, ali – iskrsle su nove okolnosti, i svaka je, poput crnog konca, koji protka celu tkaninu, otkrivala nove tragove istine.

    Putovanje je bilo dosadno i dugo. Dešavale su se saobraćajne nezgode, automobili su se sudarali, redovi su bili dugački, vreme se usporilo dok je sat brzo otkucavao. Bilo mi je jasno da ću zakasniti i da će planirani poslovi biti odloženi. Srećom, strpljenje je moja jača strana. Iza ponoći, stigla sam kod sestre Ariete, probudila je iz dubokog sna i ušla u njenu kuću. Nakon dužeg razgovora očni kapci su počeli da se spuštaju; više nisam razumela reči, magla snova je ubrzo osvojila polupraznu prostoriju.

    Sledećeg jutra, ustala sam pre Ariete i pohitala do kuhinje da napravim kafu. Marko, njen muž, već se pre nekoliko sati odvezao na posao u Grac. Ostavio je jutarnje novine i ja počeh da ih prelistavam. Pošto sam uočila samo lokalne vesti i nekoliko članaka o događajima sa svetskih ratišta, sklopih poslednji list i pogledah kroz prozor. Razmišljala sam. Vraćam se kući u Kopenhagen, raspakovaću stvari, odvojiću sve što je za pranje, a ono što nisam oblačila, završiće u ormaru; konačno ću krenuti na posao koji mi je sve manje davao inspiraciju najviše zbog mog psihičkog stanja, koje je bilo alarmantno već dugo. Ko zna – možda se nekim čudom pokrenem i počnem punim plućima da dišem, pa ću se tako sa puno više elana posvetiti poslu…

    Arieta je prekinula moje misli.

    „Ti si baš ranoranilac. Zašto nisi spavala duže da se odmoriš od putovanja?”

    „Bila sam pod stresom za vreme vožnje. Telo je reagovalo, nisam mogla da se opustim celu noć.”

    „Pričaj, zanima me kako je prošao tvoj susret sa Grkom.”

    „Nikako. Mislim… sasvim OK.”

    „Nešto mi to zvuči bez inspiracije. Opiši mi strast, želju, poljupce…”

    „Bilo je i toga. Pisala sam ti.”

    „Pa šta čekaš? Pričaj!”

    „Susreti su se nizali, a onda me je jednom prilikom, dok je ispred restorana sedeo sa ocem, pogledao kao nikad pre: prodorno, živu me je progutao. Međutim, osetila sam strepnju koju nije mogao da prikrije. Telo mu je lagano drhtalo iako je pokušavao da bude smiren. Znala sam da je kraj, da je naš poslednji susret bio zaista poslednji.”

    „Ne razumem. Kako? Zašto?”

    „Ne znam šta da ti kažem. Nakon par sati, javio mi se sa nekom glupom porukom. Nisam mu odgovorila kao ranije, kada sam jedva čekala da istipkam slova. Javiću mu se iz Danske. Ne moram odmah. Previše su me pogodile njegove nepromišljene reči. Nisam očekivala da će se ponašati kao godspodar situacije i pridikovati šta je najbolje za našu vezu. Ja upravo znam kakav život želim i od toga ne odustajem. Još se nisam oporavila emotivno i ekonomski posle razvoda. Biće sve u redu od sada, samo da me Lukas ne zaboravi…”

    „Pa, zašto misliš da je to bio poslednji susret?”

    „Lepo. On nije dovoljno jak da ga produži, a možda ni ja nisam spremna. Ko zna… Ako napustim Dansku, moram da ostavim i decu. Pitanje je hoće li neko od njih krenuti sa mnom; koliko će mi nedostajati, koliko često ću ih viđati… Razumeš. Možda je on to znao pre nego što ću priznati da je tako. Verovatno bežim od istine. Krijem se kao ptica od lovca. On, iako osećajan, dovoljno je vešt da priguši emocije prema meni.”

    „Rekao je da će zbog tebe napustiti ženu; ne razumem.”

    „Jedno je što je obećao – drugo je što nije u stanju da to učini. Ona će mu dosađivati. Uz nju će ostati i nastaviti monoton život. Radiće svoj dosadan posao maštajući o povremenim avanturama. Ništa on neće uspeti bez mene, a i meni se isto piše ako me ostavi.”

    „Hajde, oslobodi se tih crnih misli. Možda te poželi i napiše da će te uskoro posetiti u Kopenhagenu. Šta ako izmisli neki poslovni sastanak? To bi bio pravi pogodak. Pred vama je veliki izazov, potrebni ste jedno drugom. Samo zajedno, daleko od svih stresova koje prouzrokuju nebitni ljudi, doživećete uspeh. On će tek sada, kada mu nedostaješ, razumeti koliko te voli.”

    „Nadam se da si u pravu.”

    Nakon kratkog razgovora, istuširala sam se i pripremila za putovanje. Ispred mene se pružio put od preko hiljadu i po kilometara. Predstoji mi bura misli i prevrtanja u glavi. Arieta mi pruži nekoliko sendviča i flašu obične vode, a ja, u autu, zamakoh iza žive ograde putem koji će me odvesti do moje idilične kućice u Kopenhagenu.

    Deca, Marika i Leonardo, jedva čekaju da me vide i da me zagrle, da otpakuju poklone koje im nosim iz Grčke, kao i od moje sestre Ariete. Život se nastavlja, bez obzira na sve prepreke. Iako srce ne želi da prizna da se veza sa Lukasom završava, glava je to već prihvatila.

    550 rsd
  • Hodač i zvezda
    (0)

    Hodač i zvezda

    СТРАХ

    догалопиравше
    не покуцавши
    отворише прозоре
    кристалној ноћи губилишта
    страх у умору
    умор у страху
    беседа страха
    спев ћорсокака
    панично пливаш
    препржена рајска рибо
    жедна
    црвеног стакла
    подземних ходника
    бекрајна гомила
    топлих поздрава
    слатког баштована
    раскошног
    страшног сечива

    КОЧОВЕК

    немило хладне улице тресну ме као кап
    звекеће насртљивост још једне тужне пруге
    док ноге отичу од самоће
    у част свих ветрова стваралаштва
    заклањам дан

    па ко то ја?
    па где то ја?

    човек
    прачовек
    надчовек
    подчовек
    кочовек

    у ноти ветра песничког ропства
    коју зовемо земљом
    где сам боравио
    да бих трајао

    ЊЕГОШ ТИ СЕ СМЕЈЕ

    песниче стани
    зашто формалиста бити
    стих калупити

    окован пас је крволочан
    слободан пас је мелодичан

    пусти јој кључ форме у ширине
    слободна од свега
    нека лети са крака на крак звезда
    милује неба
    свет са птицама гледа
    само таква доћи ће до њега

    много нас је писаца
    мало нас је сликара
    а сви смо песници
    само слободни сликају
    е па ја ћу да опевавам

    да опевавам шта? па све!
    све је граница

    да опевавам шта? па све!
    ту нема граница

    зашто овде да? зашто овде не?

    баш ми се ту негде
    и указа глава његоша
    и у дубини мисли
    почех тражит одговор
    но зазвони телефон

    чух глас

    и ја покупи’ смеће
    уђох у лифт баци смеће
    у ветар у људе у спас

    потрчах

    и спотакнем се
    сав обичан о улицу о буку
    о бурек о кафу о новине
    о увек неку туђу тензију
    а он ми пухће димом у лице

    фуј…

    а ја седим
    заборавио сам његоша
    пуно ми дими његово смирење

    прича ми
    како воли птице мир и природу
    прича ми
    о поезији и како је
    мислио бити песник
    али тренутно нема времена

    а ја сам сад онај први пас
    са почетка приче
    нисам више мелодичан
    док ви и његош смејете се сад
    крволочан видим вас
    некуд ми оста оно све

    глас …режим

    ЉУБАВИ У ПЕСМИ

    у песми љубави
    скривене љубави

    у песми пољупца
    скривени пољупци

    у песми сећања
    скривена сећања

    које су усне мекше
    које су очи лепше

    и додир душе
    нежнији

    и реч
    топло заглављена
    поред плача

    шапат
    дозива звезду сећања
    кроз мрак

    букет светлости
    уснулог
    сунца љубави
    срцу угашеном

    ОТАЦ

    фотографија осликава душу
    на њој човек у звездама блиста
    и зида се туга
    искрена кристална чиста
    дуго није изашао из прашњаве
    кутије те му поглед као вал
    продоран силан непомичан
    ко је овај човек?
    срцу успомена
    кажу да си га волео
    кажу да те је волео
    очи блажене бледе сјају на слици
    овог мајстора леп диван
    као да пева са слике
    на слици су и смрт и живот
    и срећа и несрећа
    вечно заробљена стена бола ту лежи
    и док суза мокри фотографију
    са чежњом враћаш је у кутију
    и још један поглед благ као укопан
    бескрај фотографије тихо као да каже
    лаку ноћ
    лаку ноћ вам желим господине

    400 rsd