• Rekreacija pre pakla
    (0)

    Rekreacija pre pakla

    IZBOR

    Poluotvoreni prozor u stanu tvojih roditelja
    hladi ti prvu jutarnju kafu
    decembar je ali još nije zima

    vrelina šolje izaziva ti uznemirenost
    kao popodnevna svađa u zgradi
    kao nepregledno polje opušaka
    koje zatičeš u gradskom parku

    srkneš li vrelinu kafe
    srknuo si sve trnje iskustava
    koje će doći nakon mladosti

    prospeš li njen talog
    okrenuo si glavu od zločina i nepravde

    LOŠE NAMERE

    Osećaš po mirisu svoje kože
    neki požar će uskoro doći
    buknuće u kukuruzu ili žitu
    spaliće šumu ili letinu

    ispucali sitni ostaci
    nalik na tvoje prozirne šake
    bedne žetve lelujaju u žezi

    uzdišu iscrpljena stabla
    koja su osakatila ludilo ili pohlepa

    neki požar će uskoro doći
    svejedno loš
    buknuće pred tobom tek tako
    gotovo kao i uvek do sada
    ne možeš mu se odupreti

    ne veruješ u nemarnost
    ni u iznenađenja
    ma kakva bila
    poznaješ namere
    mirišu u vazduhu

    DVOGLAVI

    Dajte mi dvoglavog pesnika
    dajte mi ga na dan-dva
    dajte mi ga sad

    tako dvoglavog u čijoj su se
    kosi sakrili Minotaur i Tezej
    koje uzalud tražim

    tako neumornog koji hoda
    vekovima unatrag
    u potrazi za Svetim gralom
    tim krvavim ciklusom Sveta
    (što se klati na leđima smaragdnog guštera)

    u čijim pesničkim venama
    teku pripitomljeni Dunav i mutna Sava
    puna iznutrica nepoznatih mučenika
    koje nisu mogle svariti ni zlatne ribice

    dajte mi ga tako dvoglavog
    u oči da mu pogledam
    jesu li i one janusovske

    DRUGI IZLAZAK

    Ars longa, vita brevis.

    Na starom rajačkom groblju
    gore visoko na brdu
    blizu zaboravljenih Bogova
    ukorenjenom u prve vinograde
    nakon Velikog potopa
    našao sam lobanju

    gleda sa suve zemlje
    ka pimnicama
    mene ne primećuje
    uzimam je i približavam uhu
    želim da čujem huk historije
    želim da čujem zašto je izišla
    iz svog čokotnog groba

    ćuti, ne gleda u moje lice
    očne duplje su suve i prazne
    nema mulja za podsmeh
    nema bora ožiljaka za osmeh

    kotrljajući se napušta ovaj raj

    vino se teško pije
    kad je čovek sam

    TESTO

    Grizem pogačice detinjstva
    prazne i masne

    nigde čvaraka
    nigde sira
    u njima

    samo testo i kore

    jedino još reči i sećanje
    hrskaju pod zubima

    zaglavljuju se poput koščica
    negde između ždrela i jednjaka

    630 rsd
  • Iznedrene pesme
    (0)

    Iznedrene pesme

    РАСКОРАК

    На ветрометини
    Изгубих осмех
    И трагове

    Разбуктали пламен
    Груди ми разара

    Атоми твога постојања
    Лебде у понору

    Време је живот
    Он немилице измиче

    Удавих у себи
    Радост и бол

    Кораком новим закорачих
    У недокучиви хаос

    ОСТАЛО МИ ОД ПРЕДАКА

    Трудна равница
    И зној жетелаца

    Зов трубе на јуриш

    Топови са Кајмакчалана

    Блатњави ровови Солуна

    Кадињача
    Игмански марш
    И песма пролетера

    Искра предака у мени

    ПРЕСТИЖ

    Ноћ

    У мени трагови дана

    Несвесно бележим
    Разговор два дечака

    Ми имамо телевизор у боји

    Па шта

    Мој тата иде колима на посао

    А мој је тата јачи од твога

    Ноћ

    Трагови сумње у мени

    МОГУ ЛИ

    Могу ли
    Грлити ветар
    И јахати сунчеве зраке
    Свемиром

    Могу ли
    Мењати свет

    Да не буде рата

    Да гладни буду сити
    Жедни напојени

    Могу ли

    Могу
    Али само у песми

    НОВА СВИТАЊА

    Ослушкујем
    Како се ноћ разлаже
    У раскораку са временом

    И тело се моје разлаже

    У пространству
    Губе се осећања

    Макар и као симбол немоћи
    Ипак постојим

    Искричаво свитање на хоризонту

    Упрта погледа у наступајући дан
    Ново се јутро растаје од ноћи

    400 rsd
  • Strip sa margine
    (0)

    Strip sa margine

    „STRIP SA MARGINE”, ALI BAŠ SA MARGINE…

    „Strip sa margine”, kao projekat portala Strip Blog nastao je iz želje urednika da se u jednom časopisu pronađu stripovi samo „neafirmisanih” umetnika.

    Zašto je to uopšte važno?

    Jedini razlog tome je taj što u ostalim časopisima, koji objavljuju radove manje poznatih autora, uvek imamo regionalno, ali i svetski poznate stripface, koje pre svega prodaju taj časopis, a onda čitaoci od njih, uglavnom ne vide svitu autora koji ne rade na velikim serijalima, za velike izdavačke kuće, a samim tim ni ne zarađuju od svog rada na stripu, već im je to ljubav i hobi koji upražnjavaju u toku svog slobodnog vremena.

    Kako bismo više obratili pažnju na ove umetnike, od kojih su mnogi i nagrađivani za svoj stripovski rad, odlučili smo da nijedna strip-faca iz našeg regiona, ali ni iz sveta ne uzme učešće ni u jednom segmentu pravljenja ovog časopisa.

    Ovo je prvi broj časopisa „Strip sa margine”, nadamo se da će ih biti još.

    Uživajte!

    Miloš Simić,
    glavni i odgovorni urednik sajta Strip Blog.

    800 rsd
  • (0)

    Medena & sponzor

    Godina 2016.

    Ognjen

    Nekada zaista ne treba ustajati iz kreveta, ova dva dana su dokaz tome. Po prvi put ne želim da ustanem iz kreveta. Nemam volje, iako sam dobro nakljukan lekovima. Nakon što mi je Pavle zbog Tijane sredio facu, davno zaboravljeni duhovi moje prošlosti su se probudili. Ne zaboravljeni, već duboko skriveni negde u malom kutku mog mozga i srca.

    Nisam ljut na Pavla, ne zameram mu, i mada smo se rastali, razumem ga. Tijana mi je zaista postala draga. Ona mi je odgovarala jer je pristajala na sve moje uslove, na neki način bila je savršena za mene. Savršena, jer nije tražila više, nije tražila osećanja i srce. Bila je realna. Znao sam da i ona ima neki rep iz prošlosti, i nisam iznenađen što je ljubav bila u pitanju. Drago mi je zbog nje i što je konačno našla svoju sreću. Mada mi je promenio lični opis, Pavle je zaista dobar lik, a ona zaslužuje nekog takvog. Bila je uz mene kada se moja sestra Olivera porodila. Tako smo se i upoznali. Dobrica kakva jeste, nekako se savršeno uklopila u moj svet. Nije tražila ništa a opet me je puštala da budem ono što jesam, sponzor.

    Da, to sam ja, onaj koji plaća sve. Tako je lakše, nema osećanja, svi znamo na čemu smo. Nema ljutnje kada se sve završi, lepo kažu: „čist račun – duga ljubav.” Poznat sam kao galantan, ali hladan. Nemam srca, ono ne kuca ni za jednu. Nikada. Osim jednom… Nekada davno.

    Bila je… Pa bila je sve, ali to onda nisam znao. Nisam bio svestan koliko mi je značila dok nije otišla. Voleo sam je, a to nisam znao dok nije nestala. Moja Nata, moja Medena, moja sreća.

    I sada, posle toliko vremena, kada sam mislio da se ne sećam ni njenog imena, da sam zaboravio kako izgleda osmeh na njenom licu, opet se pojavljuje u mom životu. Sam pogled na njeno lepo, ozbiljno lice, uzdrmao je moj savršeno miran svet. U mom životu je sve uređeno, znam ko sam, znaju ko sam, ne diraju me, ne diram ih. Sve se vrti oko posla, mojih klubova, lakih ženski, i naravno moje princezice Maše. Ona je moje sve. Za nju živim. Njoj dajem sve. Davno sam doneo odluku da svoju decu imati neću, greh na duši koji nosim je razlog te odluke. I opet kao i svakoj velikoj odluci u mom životu glavni razlog je bila moja medena doktorka, Natalija Medenica.

    Kada sam je video pre dve večeri bio sam zapanjen promenom na njoj. Nije više ona nevina i naivna devojčica koju sam nekad znao. Sve na njoj je drugačije. Kosa joj je svetlija, grudi su joj punije, telo joj je sada telo zrele žene, a ne tek procvale devojke. Nekad je razdragani osmeh krasio njeno lice, a sada je tu ledena, profesionalna doktorka. Led u njenim očima je ono sto me je šokiralo. Ali život je tome naučio.

    Uvek je bila nasmejana. Čak i kada sam bio najgrublji prema njoj, i kad je u očima imala more suza, zbog mene je osmeh uvek imala na usnama. Nekad je u mene gledala kao u Boga, a sad kao u mrava koga bi rado zgazila. Arogantno i umišljeno kopile kakav sam bio, mislio sam biće uvek tu. I bila bi, da nisam bio takav gad prema njoj. Volela me je kao nijedna, dala mi je sve, a kako sam joj vratio?!

    Natalija

    Sedim u zamračenoj sobi. Trebala bih da spavam i odmaram, ali ne mogu. Ne mogu jer već dva dana ne mogu da se sastavim. Ne mogu da se pomerim sa ove fotelje, smeta mi sve, čak i svetlo ekrana mobilnog telefona. Neko bi pomislio da sam flipnula. Možda i jesam, jer se već dva dana pitam – zašto?

    Zašto se pojavio, i to u mom dežurstvu? Zašto, kad su godine prošle od poslednjeg susreta, dodira, pogleda, svega… Zašto ga je život naneo ponovo meni na put?

    Ni u najluđim snovima ne bih pomislila da će moje dežurstvo biti tako turbulentno. To veče je tek druga noć koju radim. S obzirom na saobraćajne nesreće moja klinika je često puna raznih pacijenata kojima je moj rad potreban. Nije lako biti ovo što sam ja.

    Nije, ali ja sam sa velikim naporom došla tu gde jesam. Nije lako biti najmlađi maksilofacijalni hirurg u Beogradu i okolini. Nije, ali ja sam to zaslužila. Radila sam naporno i evo me. Ali ništa nije moglo da me spremi za njega, za njegove dve fufice i podsetnik na prošli život.

    Toliko napora i truda da sve ode u zaborav, palo je u vodu kad sam dotakla njegovo lice, njegov slomljen nos i zavirila u njegove proklete oči.

    Jednom je Natalija bila mala, mlada i naivna, više nije.

    Jednom je Natalija pustila srcu da diktira i vodi je. Jednom je Natalija dala sebe celu. Jednom i više nikad.

    I zato se sad pitam – zašto? Kada je sve bilo spremljeno, sklonjeno, zapečaćeno i zaboravljeno. Zašto, Bože?

    Dva dana ista meta, isto odstojanje. Ništa pametnija, ništa trezvenija. I boli me.

    Jutros je stigla prva njegova poruka. Zašto ne razume reči: Ne želim više nikad da te vidim? Ne želim ništa od njega, ni glas, ni poruku, ništa. Pošto sam profesionalac, odradiću njegovu kontrolu i zatvoriću ta vrata jednom za svagda.

    Ali poruke se nižu: Nato, srećo moja… Nato, Medena… Nato, moram da te vidim samo još jednom van bolnice… Nato, moram da ti objasnim…

    Bole me.

    Boli me svako slovo kad se setim svega. Boli me, jer mi srce drhti, a ne sme. Boli me, jer mi usta i oči jecaju bez glasa i suza.

    I ponovo mi univerzum stavlja prepreku na put. I ponovo ga pitam zašto? Zašto i to sad kad mi je najbolji prijatelj ponudio brak. Zavrtim prsten na domalom prstu i uzdahnem.

    Od ljubavi do mržnje, kažu, malo je. Ognjen i ja prošli smo sve faze. Kolikogod da sam ga nekad volela, toliko isto ne mogu da mu oprostim. Jer, sve sam mu dala, a kako mi je vratio?!

    900 rsd
  • (0)

    Zelenooka

    Kat

    Dovraga, zašto ne?

    Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna, pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.

    Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.

    Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.

    Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u kuću, izlazim u žurbi.

    Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne traže. Dapače… osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.

    „Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.

    „Molim?”

    „Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana… mirna.”

    „Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.

    „Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam li našao ključ.”

    „Trudim se biti pitomija.”

    „Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.

    „Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer… ne znam ni sama zapravo. Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”

    „Malo sam… razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove riječi.

    „Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe i nije tako loše. Ali bojim se… negdje ću puknuti… kad mi se skupi, nastupit će eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga. „Zar ti ne moraš ići na posao?”

    „Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti od tebe kako on napreduje.”

    „Od mene?”

    „Da.”

    „OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat. Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom. Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za mene?”

    „Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.

    „Hm… Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.

    „Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako je zaista dobrog raspoloženja uvijek. Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust, a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.

    900 rsd
  • Poezija revolucije
    (0)

    Poezija revolucije

    Šandor Petefi (1823-1849)

    SLOBODA SVETA

    Jedna me samo tišti misao:
    na dušeku ne skončati tek,
    istiha svenuti kao cvet
    potajno kome crv podgriza luč
    što tinja tu u pustoj odaji.

    Ne daj mi, bože, takvu smrt,
    ne meni, samo takvu smrt!
    Nek budem munjom ošinut, opružen bor,
    iz korena kog čupa bure bes;
    il` stena koju s vrha planine
    u provaliju ruši urnebes.

    Kad celom ropskom svetu tom
    dojadi jaram, pa se uspropne,
    zavitla, rumen, žarkom zastavom,
    a na njoj sveto, plameno slovo to:
    Sloboda celog čovečanstva!

    I to zagrmi od zapada na istok,
    i s tiranima bukne boj –
    o, da tu padnem – na tom ograšju!
    Mladosti moja, tu mi prospi krv;
    nek trube zvuk i mačeva zvek,
    topova rik, uguše zanavek.
    U naletu ka pobedi,
    atovi, ržući,
    prejur`te me, pregazite,
    na bojištu nek ostane moj krvavi leš!

    A svane l` dan velikog pogreba,
    uz glase tužne i toržestvene,
    pod teškom senkom crnih zastava,
    rasute kosti prikupite mi
    u zajednički grob junaka svih
    što padoše za tvoj pobedni steg.

    Prepevao Veljko Petrović

    Kosta Abrašević (1879-1898)

    CRVENA (1894)

    Crvena je krvca što kipi u nama;
    Crvena je munja što oblak prolama;
    Crveno je nebo kad se zorom smije;
    Crven nam je barjak što se gordo vije;
    Crvena je munja u našim grudima;
    Pa i gnev je crven što nas obuzima;
    O, tirani, čujte – ne treba vam kriti –
    I osveta naša – crvena će biti!

    Sezar Valjeho (1892-1938)

    ČUVAJ SE ŠPANIJO!

    (Španijo, neka me ova gorka čaša mimoiđe)

    Čuvaj se Španijo sama sebe!
    Čuvaj se srpa bez čekića,
    i čekića bez srpa!
    Čuvaj se žrtve, uprkos njoj samoj,
    krvnika, uprkos njemu samom,
    i ravnodušnog stvora, uprkos njemu samom!
    Čuvaj se onog koji, pre no što pevac zapeva
    tri puta će te se odreći,
    i onog koji te se, potom odriče tri puta!
    Čuvaj se lobanje bez cevanica,
    i cevanica bez lobanje!
    Čuvaj se novih imućnika!
    Čuvaj se onog koji jede leševe tvoje,
    koji tvojim živima ždere mrtve!
    Čuvaj se privrženog sto posto!
    Čuvaj se neba iznad vazduha,
    Čuvaj se vazduha iznad neba!
    Čuvaj se onih koji te vole!
    Čuvaj se tvojih junaka!
    Čuvaj se Republike!
    Čuvaj se budućnosti!…

    *Sa španskog jezika preveo Vladeta Košutić

    Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893-1930)

    LEVI MARŠ

    (Mornarima)

    Širite se u maršu!
    Oterajte spletaka zolju!
    A vi, govornici, lakše.
    Reč
    imate,
    druže pištolju!
    Dosta nam je života po tragu
    što ostaviše Adam i Eva.
    Ošinimo istorije ragu!
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Hej, bluzo plava!
    Krstari daleko!
    Okeanu sagledaj rubove!
    Zar
    bojnom brodovlju neko
    zatupi u lukama kljunove?
    Nek se kezi
    i riče kroz krunu
    Britanije lav, pun gneva.
    Pobediti neće komunu.
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Onamo,
    za brdima tuge,
    sunčani kraj izobilja.
    Preko gladi,
    preko mora kuge,
    milionskim korakom silnim!
    Nek je okolo plaćena banda
    i nek čelik u mlazu seva.
    Neće Rusijom vladat Antanta.
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Oči orla zar da se smrače
    i za staro vid da se hvata?
    Grlo sveta
    stegni još jače
    rukom proletarijata!
    Grudi istur’te svi skupa!
    Nek se nebom ruj stega razleva!
    A ko li to desnom stupa?
    Leva!
    Leva!
    Leva!

    Sa ruskog preveo Lav Zaharov

    Pjer Paolo Pazolini (1922-1975)

    MOJOJ NACIJI

    Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod, već živa nacija, već evropska nacija:
    a u stvari šta si? Zemlja dece, gladnih,
    korumpirani vladari, službenici zemljoposednika,
    upravitelji kukavice!
    Advokati premazani brilijantinom prljavih nogu.
    Funkcioneri dripci kao i zatucani stričevi!
    Jedna kasarna, jedna sveštenička škola, jedna slobodna plaža…jedan kupleraj!
    Milion sitnih buržuja kao i milion svinja pasu
    gurkajući se ispred novih palata
    i među kolonijalnim kućama oguljenim kao crkve.
    Baš zato što si postojala sada ne postojiš,
    baš zato što si bila svesna sada si bez svesti!
    I samo zato što si katolkinja, ne smeš da misliš
    Da je tvoje zlo celokupno zlo: Krivica svakog zla!
    Potoni u ovo tvoje lepo more…oslobodi svet!

    Sa italijanskog prevela Jasmina Livada

    Antonio Agostino Neto (1922-1979)

    ZAPADNA CIVILIZACIJA

    Lim pričvršćen za kolju
    zabodenom u zemlju
    prave kuću.
    Dronjci upotpunjuju
    bližu sliku predela.
    Sunce se provlači kroz pukotine
    i budi njenog stanovnika.
    Posle dvanaest sati ropskog
    rada:
    Razbijati kamen
    prenositi kamen
    razbijati kamen
    prenositi kamen
    po suncu
    po kiši
    razbijati kamen
    prenositi kamen!
    Starost brzo dolazi…
    Jedna asura u tamnim noćima
    dovoljna je da se umre
    zahvalan
    i od gladi!

    Bertolt Breht (1898-1956)

    PITANJA JEDNOG RADNIKA KOJI ČITA

    Ko sagradi Tebu sa sedam kapija?
    U knjigama nalazimo imena kraljeva.
    Da li su kraljevi dovukli gromade stena?
    A višestruko porušeni Vavilon –
    Ko ga podiže toliko puta? U kućama kojim
    Zlatnozrake Lime stanovahu zidari?
    Kuda su, one večeri, kada završen bi Kineski zid
    Neimari pošli? Veliki Rim
    Trijumfalnih kapija je pun. Ko ih podiže?
    Nad kim su
    Trijumfe slavili cezari? Da li je često opevana Vizantija
    imala palate samo za svoje stanovnike? Čak i u
    legendarnoj Atlantidi, one noći kad je progutaše valovi, urlikali su davljenici za robovima svojim.
    Mladi Aleksandar osvoji Indiju
    On sam?
    Cezar Galiju potuče
    Zar nijednog kuvara ne povede sa sobom?
    Filip šanski zaplaka, pošto potopiše
    Flotu njegovu. Zar ne zaplaka i neko drugi?
    Fridrih drugi pobedi u sedmogodišnjem ratu.
    A ko
    Pobedi osim njega?
    Na svakoj stranici pobeda.
    Ko skuva pobedničku gozbu?
    Svakih deset godina po veliki čovek.
    Ko plati troškove?
    Toliko izveštaja.
    Toliko pitanja.

    Oskar Davičo (1909-1989)

    U SPOMEN NA TAMNOVANJE SVETOZARA MARKOVIĆA

    Umesto rala, volovskih kola,
    umesto gladi i mesto suza,
    ah, jednog dana umesto bola,
    umesto tuge i mesto uza,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    umesto pljačke i pandura,
    umesto kralja i mesto knjaza,
    ah, jednog dana umesto bura,
    umesto rata, mesto proteza,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    umesto brava i mesto reza,
    ah, jednog dana umesto noći,
    blesnuće rafal iz mitraljeza
    kad drukče svetlost ne može doći,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    kad bukne ruža mesečine
    i sunce srca, drugovi moji,
    s njima sloboda i mašine,
    ko ljubav što me s devojkom spoji,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    biće sve lepo neizbežno,
    i strasno, biće ko duša blaga
    i kad je toplo i kad je susnežno,
    življenje biće svima ko draga,
    jednoga dana, jednoga dana.

    Pablo Neruda (1904-1973)

    PIŠEM ZA NAROD

    Pišem za narod iako on ne može
    da čita moje pesme svojim seljačkim očima.
    Doći će vreme kada će jedna reč, arija
    koja potresa moj život, dopreti do njegovih ušiju,
    i običan orač tada dići će svoje oči,
    rudar će se, razbivši stenu, nasmejati,
    ribar će jasnije videti treptavi sjaj
    ribe što će mu iskliznuti iz ruku,
    mehaničar, čist, tek okupan, sav
    u mirisu sapuna, gledaće moje pesme,
    i možda će svi oni reći: “Bio je to drug.”
    To je dovoljno, to je kruna koju želim.

    Preveo Milovan Danojlić

    Pol Elijar (1895-1952)

    SLOBODA

    Na mojim đačkim sveskama
    Na mojoj skamiji i drveću
    Po pesku po snegu
    Pišem tvoje ime.

    Preko svih pročitanih strana
    Preko svih belih strana
    Kamena krvi hartije ili pepela
    Pišem tvoje ime.

    Preko pozlaćenih slika
    Preko oružja ratnika
    Preko krune kraljeva
    Pišem tvoje ime.

    Preko čuda noći
    Na belom hlebu dana
    Preko vernih godišnjih doba
    Pišem tvoje ime.

    Na svim mojim parčadima azura
    Preko ribnjaka buđavog sunca
    Preko jezera živog meseca
    Pišem tvoje ime.

    Preko polja preko vidika
    Po krilima ptica
    I na mlinu senki
    Pišem tvoje ime.

    Na svakom dahu zore
    Preko mora preko brodova
    Preko izbezumljene planine
    Pišem tvoje ime.

    Preko pene oblaka
    Po znoju oluje
    Preko guste i bljutave kiše
    Pišem tvoje ime.

    Preko blistavih oblaka
    Po zvonima boja
    Po fizičkoj istini
    Pišem tvoje ime.

    Po probuđenim stazama
    Po putevima razasutim
    Po trgovima preplavljenim
    Pišem tvoje ime.

    Na lampi koja se pali
    Na lampi koja se gasi
    Preko mojih sjedinjenih kuća
    Pišem tvoje ime.

    Preko ploda presečenog na dvoje
    Ogledala i moje sobe
    Preko mog kreveta školjke puste
    Pišem tvoje ime.

    Na mom ješnom i nežnom psu
    Na njegovim načuljenim ušima
    na njegovoj nespretnoj šapi
    Pišem tvoje ime.

    Na odskoku mojih vrata
    Preko uobičajnih stvari
    Na talasu blagoslovene vatre
    Pišem tvoje ime.

    Na svoj usklađenoj puti
    Na čelu mojih prijatelja
    Na svakoj ruci koja se pruža
    Pišem tvoje ime.

    Na oknu iznenađenja
    Na pažljivim usnama
    Daleko iznad ćutanja
    Pišem tvoje ime.

    Preko razrušenih skrovišta
    Preko mojih survanih kula svetilja
    Na zidovima moje dosade
    Pišem tvoje ime.

    Preko odsutnosti bez želje
    Preko gole samoće
    Preko koraka smrti
    Pišem tvoje ime.

    Na vraćenom zdravlju
    Na isčežloj opasnosti
    Na nadi bez uspomena
    Pišem tvoje ime.

    Snagom jedne reči
    Ponovo počinjem svoj život
    Rođen sam da te upoznam
    Da te imenujem.

    Slobodo.

    900 rsd
  • Balkanske hronike I: Gospodari rata
    (0)

    Balkanske hronike I: Gospodari rata

    II

    Dan je bio sunčan i veoma topao. Pravi julski ljetni dan koji je trebalo preživjeti na vrelom gradskom asfaltu.

    Miloš Ivanović je oko deset časova ustao iz kreveta i sada, nešto prije podne, sjedio je na popularnom beogradskom splavu nedaleko od hotela „Jugoslavija“. Pio je kafu i posmatrao Dunav.

    Kroz tamna stakla sunčanica zamišljeno je gledao u rijeku. Prethodne noći nije puno spavao. Ipak, navikao je na to. Na nekoliko sati sna. Takav mu je bio posao. I posebno vikendom se nije mogao nadati da će biti drugačije.

    Razmišljao je o incidentu koji se sinoć desio ispred kluba. Nerviralo ga je to. Iako je navikao na problematične tipove, na pijanu i drogiranu omladinu, i na svakakve nabrijane likove sa kojima je dolazio u dodir u burnim prestoničkim noćima, to je uglavnom rješavao na drugi način. Verbalno. Zastrašivanjem. Ili, u krajnjem slučaju, sa nekoliko šamara.

    Ali, ono sinoć je bilo dosta ozbiljnije i nimalo mu nije bilo prijatno što se našao u jednoj takvoj situaciji.

    Prošlo je dosta vremena od kada je bio na nišanu i kada je on druge držao na nišanu. O tome sada nije volio ni da razmišlja. Samo bi se nepotrebno iznervirao. I sada mu je bilo krivo što ne može dovoljno da uživa u kafi i pogledu na rijeku, što se badava opterećuje glupostima i što jednostavno tu čitavu stvar ne ostavi iza sebe.

    Ipak, sve je dobro ispalo. I nije bilo povrijeđenih. Poslije su mu u klubu mnogi prilazili i čestitali na hrabrosti.

    I kada je na to pomislio, na trenutak mu je bilo lakše.

    Dovršio je kafu i zatim zapalio cigaretu. Lagano je povukao dva dima. I tada je ugledao Stojana.

    Stigao je. Njegov bivši šef. I prijatelj. Čovjek sa kojim se, nakon toliko vremena, sada trebao vidjeti.

    Odmah je primijetio iskreni osmijeh na njegovom licu dok je žurnim koracima prilazio stolu. Ustao je sa stolice i takođe, smješkajući se, srdačno pozdravio starog prijatelja.

    „Izvini što malo kasnim. Imao sam nekih obaveza čitavo jutro“, odmah je istakao Stojan, ne skidajući taj osmijeh sa lica.

    „Ma nema veze. Ja svakako volim ovde da sedim i pijem kafu“, odvratio je Miloš, opušteno odmahujući rukom. „Danas nigde ne žurim.“

    „E odlično. I htio sam da imamo vremena da se malo ispričamo. Dosta vremena je prošlo od onda.“

    „Iz ovog ugla, to mi sve liči na neki drugi život.“

    Stojan je na par trenutaka ućutao. Gladio je prstima prosijede brkove i gledao ga. Vjerovatno je i on razmišljao na sličan način. Zatim se opet osmijehnuo i opuštenim tonom upitao: „Jesi li doručkovao? Ja sam gladan, pa bismo nešto mogli naručiti.“

    „Naravno! Samo sam kafu popio. Ovde je hrana odlična. Videćeš!“, rekao je. Potom je rukom dao znak konobaru da dođe do stola.

    Naručili su omlete sa slaninom i sirom. I čim se konobar udaljio od stola, Stojan je nastavio: „Kako čujem, sinoć si imao burno veče.“

    Miloš je istinski bio iznenađen. „Kako znaš za to? Ni policiju nismo obavestili.“

    Na Stojanovom licu se pojavio zagonetni osmijeh i on je, ne obraćajući pažnju na prethodno pitanje, nastavio: „Momak kojeg si nokautirao ima jaka leđa. On je sin Vukašina Milanovića.“

    „Milanović. Onaj biznismen sa Kosova?“

    „Da, velika faca u privredi i politici. A kao mnogi drugi poput njega, ima problematičnog sina koji voli malo više da divlja. Mali Pavle više nije tako mali. Sada nosi pištolj. Ili bolje rečeno, nosio ga je do sinoć.“

    „Pavle, tako se zove ona dileja?“

    „Da, ali on nije bitan. Bitan je njegov stari koji je prilično jeben tip. On je narodni vođa na Kosovu, ugledni privrednik, dobrotvor, ma pravi patriota biznismen“, odgovorio je Stojan uz kiseli osmijeh na licu.

    „Imam osećaj da baš previše ne gotiviš tog tipa, ili se varam?“, upitao je. Zatim je opušteno povukao dim cigarete.

    „To sada nije bitno“, ozbiljan je bio Stojan. Izgleda da je želio da što prije okonča načetu temu o navedenom biznismenu. „Nije bitan Vukašin, niti njegov sin, bitno je da nisi ti za taj posao koji sada radiš, da se zajebavaš sa nekim drogiranim delikventima i da oni vade pištolj na tebe. Ti možeš mnogo više da postigneš, Miloše.“

    Miloš ništa nije rekao na ove posljednje riječi svog bivšeg šefa iz policijskih dana. Čekao je da vidi šta još ima da mu kaže. Izgledalo je kao da ima nekakve posebne namjere prema njemu, kao da ovaj njihov današnji susret nije bio samo radi evociranja uspomena.

    Bilo je tu još nečega. Osjećao je da je tako.

    „Obezbjeđivanje lokala po gradu nije posao za čovjeka tvog kalibra“, nastavio je Stojan, ne skidajući ozbiljan izraz lica. „Ja znam tvoje potencijale, znam šta sve možeš i znam šta sve trebaš da postigneš. Možda bismo mogli ponovo da radimo zajedno, ako ti to želiš?“

    Povukao je snažno jedan dim i zadržavajući ga par trenutaka u ustima, puhnuo je u stranu. Trudio se da prikrije radoznalost, ali to mu nije tako lako polazilo za rukom. „Ti meni nudiš nekakav posao ili šta već?

    „Iskreno, da!“, bez ikakve dileme, odgovorio je Stojan. „Nisam te pozvao da se nađemo samo da bi ćaskali o starim danima, iako je, naravno, i to zadovoljstvo. Ovdje sam da ti ponudim nešto što neko kao ti nikako ne bi smio da odbije. Nešto što je tebi u krvi i što je dio tebe. Nešto što je tvoja sudbina.“

    „Moja sudbina!“, uzviknuo je Miloš. „Nije valjda da si pod stare dane postao religiozan i uključio se u neku sektu, pa i mene hoćeš tako da zajebeš?“

    Stojan se iskreno nasmijao na njegov prethodni komentar. „Ne druže, nije nikakva sekta. Samo sam se tako izrazio. Ono što hoću da kažem jeste da ti nudim mogućnost da ponovo radimo kao nekada. Za pravu stranu!“

    „Zar i danas, posle svega, ima prave strane?“, podrugljivo je upitao. Namjerno je želio da naglasi sarkazam u svojim riječima.

    „Danas je prava strana potrebnija nego ikad ranije. I danas nam na toj strani trebaju najbolji među najboljima. Najbolji pripadnici našeg naroda“, ozbiljnim tonom, odgovorio je Stojan. Napravio je kratku dramsku pauzu, da bi potom nastavio na isti način. „A ti, Miloše, ti si jedan od tih, jedan od najboljih!“

    Miloš je, na trenutak, zastao. Bilo mu je krivo za određenu dozu neozbiljnosti koju je do sada ispoljio u razgovoru, ali istovremeno, bio je nepovjerljiv prema čitavoj ovoj nedefinisanoj i nepovezanoj priči. Sam sebi je postavljao milion pitanja. „Kakav posao? Zašto on govori o nekakvoj pravoj strani? Šta misli pod time? I u šta on želi da me uvuče?“ Pitanja su se u sekundama redala jedna za drugim i on je bio sve više znatiželjan. Ali, takođe, i sve više zbunjen.

    „Izgleda da sam te naveo na razmišljanje. Zar ne, druže?“, konstatovao je Stojan. Na licu mu se opet pojavio onaj zagonetni osmijeh koji je tako malo govorio, a pokretao tako mnoga pitanja.

    „Mislio sam da radiš nešto privatno, imaš neku firmu ili tako nešto“, napokon je progovorio. „Nisam siguran kakve veze to što ti radiš ima sa prošlim danima, sa našim radom u policiji i sa ovim što sada govoriš.“

    „Imam privatnu firmu, u pravu si, ali to nema veze sa ovim o čemu sada pričamo. Ja govorim o poslu vezanom za bezbijednost, za ono u čemu si najbolji.“

    „O čemu se radi? Bezbednost čega ili koga?“

    „Države“, odgovorio je njegov bivši šef. „Rekao sam ti, nudim ti posao za velike dječake, za one prave.“

    U kratkim intervalima je povukao nekoliko dimova. Razmišljao je o tome kako ova priča postaje sve interesantnija. Ali, isto tako, i sve čudnija.

    „Slušaj Miloše“, nastavio je Stojan, „ne želim ovdje da pričamo o ovoj stvari. Mislim da bi se trebali sutra vidjeti kod mene u kancelariji. U firmi koju si spominjao.“

    Miloš ništa nije rekao, nego se samo osmijehnuo.

    „Želim da upoznaš nekoga. On je prijatelj. Dobar čovjek, jedan od najboljih“, nastavio je Stojan. Očigledno je onu riječ „najbolji“ pokušavao da naglasi. „Ako možeš, sutra oko tri dođi kod mene, pa ćemo tada pričati o svemu. Detaljno.“

    „U redu“, odvratio je. „Moram priznati da si me zainteresovao. I prilično zbunio.“

    Stojan se osmijehnuo. Zatim je iz novčanika izvadio vizitkartu i pružio mu je. „Evo ti adresa firme. Tamo ćemo se sutra naći.“

    U tom trenutku je došao konobar sa doručkom.

    „Sutra!“, još jednom je naglasio Stojan dok je konobar postavljao hranu ispred njih. Napokon su mogli da doručkuju. Bilo je već krajnje vrijeme, a ovaj čudni razgovor o nekakvom misterioznom poslu, nastaviće sutra, u prilično diskretnijem okruženju.

    1.200 rsd
  • Međučin
    (0)

    Međučin

    Пет минута пре поноћи

    Немој ноћас да патиш за оним што немаш,
    радуј се оном што имаш,
    јер да је требало имати то што немаш,
    то нешто некако би дошло.

    Загрли ближње
    и опрости им неке ружне речи,
    замоли да и они теби опросте,
    јер они су ту и кад други оду – они су ту заувек.

    Сети се ноћас оних који гледају на тебе
    као на богатог принца,
    оних којима је камен јастук,
    а ветар јорган.

    Да ли ћеш?

    Кад ми коса добије сивило,
    а артритис победи прсте,
    кад ми ноћне море буду
    покушај сећања на значење речи
    које сам изговарао претходног дана,
    кад ми тешка битка буде
    сечење ноктију на ножним прстима,
    мирис устајалог буде мирис моје пегаве коже,
    кад ми корак буде дугачак колико и мисао,
    а мисао кратка, да поред мене пролети,
    кад више нису важне жеље,
    кад нису битни снови,
    кад је важна радост свитања јер још један дан сам ту.
    Да ли ћеш ме и тад волети?

    Медитеран

    За већину, смрт је излаз.
    Али не и за мене.
    Ја имам једну чемпресову шуму,
    мирис рузмарина и мимоза,
    галерију стена,
    врт разнобојног камења,
    белог песка и шкољки,
    со(л) у ваздуху и со(л) на кожи,
    дах живота у таласима.
    Море.
    У сновима који не умиру.

    Михољска

    Када умрем,
    нека буде михољско лето.
    Топло, жуто, црвенкасто,
    хладно јутро и диван дан,
    негде успаван,
    на песку,
    поред мора, плавкастог од неба,
    сјајног од сунца,
    у очима да ми дрема
    лето које пролази,
    и да слушам таласе,
    уроњених прстију дубоко у песак
    и глава да ми почива на облутку.
    Михољско.
    Лето.
    И ништа после.

    Дани

    Дани су само бескорисно изговорене речи,
    капи кише изгажене на улици,
    дани су лото бројеви и угашена нада,
    згужвани чаршави, несварени ручкови.

    Дани су само снови ноћи,
    поређани кипови оронулости у парку,
    дани су изговор за живот,
    огуљена поморанџина кора.

    Дани су само пролаз преко ливаде,
    бескрајни низ свега и свачега,
    дани су нерешена теорија завере,
    неопеглане кошуље, прљаве чарапе.

    Дани су само бесмислен судар светова.
    Дани…промичу неухватљиви, као таласи.

    500 rsd
  • (0)

    Doći će pun snage

    Demnacio memoriem I

    Odlomci iz Abdul Hasanovog putopisa po Herceg-Bosni i Crnoj Gori

    Biševica, 14. jul 1632. godine

    Evo nas u Biševici, mjestu koje okružuju visoke planine Golije. Kroz gradić teče rječica čudnog, ženskog imena, Živana. Askeri su odsjeli u hanu nadomak šume, a memuri, i ja s njima, smješteni smo u prelijepoj kući bega Amidžića, na kraju sela. Sutra ćemo krenuti u potragu za stokom, koju su Crnogorci oteli od ovdašnjih Turaka tokom proljećnih mjeseci. Ta „kavga za ovce“, kako je ovdje zovu, polagano je poprimila razmjere pravog rata. Na obje strane ima desetine mrtvih i ranjenih. Čini se, previše žrtava zbog ukradene marve. Da li se oni ubijaju zato ili iz nekih drugih razloga, samo Alah zna!

    _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

    Ovo je zemlja lijepih, visokih ljudi i još ljepših žena, ali ih rijetko možete susresti ili vidjeti na ulici. Uglavnom po kućama ili na poljima, oni svoje dane provode u radu i preživljavanju. Tek u večernjim časovima, kad sunce zađe za planine i žega prestane bivati nesnosna, gradić uzvri od glasova, priče, smijeha, pjesama… Stariji, oženjeni muškarci, sjede u grupama po trojica-četvorica, na klupama ispred kapija, ozbiljni i mrki, raspravljaju o važnim pitanjima od lokalnog, ali i svjetskog značaja, jer ovdje vijesti ne dolaze na vrijeme, zapravo kasne nedjeljama, ponekad i mjesecima, pa se uvijek ima o koječemu ćakulati. Od toga kojih sve kaura žene aga svakodnevno obilazi i kakve sve poslove pronalazi i izmišlja za njihove muževe, do izvora prihoda sultanovog brata Selima, izbjeglog na grčko ostrvo Hios prošle godine. Mladi se skupe ispod nekog drveta, obično hrasta, ili u nekom šljiviku, pa se druže, igraju i pjevaju do kasno u noć. Nakon toga odlaze svako svojoj kući, legnu spavati, odmoriti malo, a sutra ponovo na rad i tako ukrug, iz dana u dan. Gledajući ih i diveći im se, čovjek ne može a da ne pomisli kako je ovaj jednostavan život zapravo lijep u onom najčistijem, idiličnom vidu i kako bi mogao i on ovako živjeti i proživjeti život u mutluluku siromaštva, bez strasti koje ga uništavaju, razaraju mu grudi i zatamnjuju dušu. Ali ispod tog prekrasnog ćilima, ispod te šarene oblande, spava šejtan, zvijer koja čeka svoj vakat, svojih pet minuta i koja će ustat onda kada se budemo najmanje nadali. „Umjesto mednih usta zapjevaće puške, a umjesto šargija zasviraće sablje!“ Tako mi rekoše neki mudri starci, dolje na rijeci, dok smo lovili ribu, a ja im zanijet pričao o ljepoti njihovog mjesta.

    _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

    Pitaju me ovi dobri ljudi o čemu ja to povazdan pišem i što će mi sve to!? Ja im pokažem svoje ’artije, a oni zvjeraju u njih ko bene. Nema ovdje pismenog čovjeka, čak je i hodža, jedan drčan i nepristojan cüce, skoro sasvim nepismen. Juče baš, objašnjavao sam jednom kaurinu: „Treba ostaviti za sobom nešto, neki znak da si postojao, hodao, uživao, ljubio život, jer kad nas nestane, čitav svijet nestaje sa nama. Isto tako, nije ga bilo sve dok se nismo rodili. Tek s našim nastankom nastao je i svijet oko nas, jer on je samo slika koju smo mi, u svojoj glavi, stvorili o njemu.“ Sagoh se i ubrah maslačak. „Pogledaj ovaj cvijet“, rekoh. „On je ovakav kakav je zato što ga ja takvog vidim.“ „Ali, i ja ga vidim istog takvog!“, pobuni se mladić. Nasmijah se i dunuh u maslačak. Desetine bjeličastih trunčica razleteše se zrakom. U mojoj ruci osta samo gola stabljika. „A sada, kako ga sada vidiš?“ upitah. „Nikako, jer ga više nema“, odgovori on. „Griješiš“, rekoh mu, „ima ga, samo više ne izgleda onako kao prije, ali, ako zatvoriš oči, možeš ga još uvijek vidjeti.“ On čvrsto stisnu okice i povika: „U pravu si! Vidim ga, vidim, isti je kao što je bio!“ „Tako je i s čovjekom i knjigom. Zato ja pišem“, zaključih.

    900 rsd
  • Poreklo i koreni familija
    (0)

    Poreklo i koreni familija

    Ковачевац од деспотовине до кнежевине

    Ковачевац припада категорији великих насеља новог постанка. Већи део атара је раван са блажим падинама, изузев Маковице, солидног природног потенцијала. Ковачевац нема стариначких родова, а серију интензивног групног досељавања отворили су „Маринковићи“, насељавањем у „Лађевац“ у другој половини 18. века, где су им били кованлуци (пчелињаци) напуштајући своју сабраћу „Кнежевиће“, старинце Кусатка. До краја 18. века доселиће се још 6 великих родова који ће формирати језгро будућег насеља. Није познато да ли је у прошлости постојало насеље под именом Ковачевац, јер скоро сви турски пописи 16. и 17. века нису објављени ни преведени. У попису из 1476. године у атару данашњег Ковачевца, пописано је насеље Црквеница, које се према објављеној карти Еме Миљковић, налазило у источном делу атара на или у близини локалитета „Смрдак“. Највероватније да је ово насеље имало своје гробље 50м северно од рачве локалног пута за „Маковицу“ са регионалним путем Младеновац – Смедерево чији остаци су се до скоро ископавали. Тај попис региструје и насеље Баташевац (Баташић) (1-181- 2-161) у долини Баташевског потока на локалитету Баташево поље које је некад припадао Ковачевцу, потом селу Границе, а данас је ту део младеновачког насеља Баташево. За оба насеља није познат број домова, а ни када су замрла, највероватније се то догодило после 1530. године. Оно што изненађује је да се назив Ковачевац не јавља ни у првој половини 18. века, прецизније ни на попису 1741. године. Тада су пописана насељена и пуста села чији заратни простор је био у фискалној функцији јер су села представљала тимаре и зеамете који су додељивани турским спахијама на коришћење. Ако је неко насеље имало велику вредност, дељено је међу спахијама. Нажалост, овде нема Ковачевца ни међу пустим насељима. Оно што је највероватније и што може бити прихваћено је да се испод високе вредности насеља Лесковац, које је идентично данашњем локалитету „Лесковац“ у Кусатку у граничном појасу према Ковачевцу и „Лађевцу“ крије добар део атара данашњег Ковачевца. Лесковац је проглашен за тимар са укупном вредношћу 23100 акчи и подељен између 7 турских спахија (3- 63.и 64.), као насеље са највишом вредношћу међу тематским јасеначким селима. Будући да је Кусадак исказан као посебан тимар, основано је веровање да је простор Лесковца највећим делом био у атару Ковачевцa.

    Што се тиче самог назива Ковачевац, ако га не садрже необјављени пописи из времена турске окупације, он је продукт предака данашњих фамилија и као такав новијег датума. Предање у селу каже да су „Маринковићи“, као оснивачи донели наковањ и чекић са Косова и на њему ковали те по томе се насеље прозове Ковачевац. Ова легенда делује наивно и неуверљиво. „Маринковићи“ могу бити ти који су допринели оживотворењу назвања Ковачевац, али не у вези са ковачким занатом већ у вези са пчеларењем. Напред је речену да су у „Лађевцу“ били КОВАНЛУЦИ „Маринковића“, одакле су се они иселили на данашњи простор. Кованлук је назив занимања, јако распрострањен у средњовековној Србији и односи се на пчеларење. Међутим, само место где су се налазиле кошнице (кованице) могло је бити прозвано „КОВАН-ЧЕВАЦ“, а имаоци кованлука „КОВАН-ЧЕВЦИ“.

    Временом због отежаног изговора назално „н“ испред „ч“ као африката (сложеног гласа) изгубило се па је остао данашњи назив да означи место у свакодневној комуникацији („Идем у Ковачевац“) , односно житеље са тог простора „Ковачевци“, или у једнини Ковачевац („Он је Ковачевац“). У селу није забележена појава више ковача у ранијој прошлости по чему би настало име Ковачевац. Учвршћењу имена Ковачевац по свој прилици допринео је род „Соскићи“ који су у Ковачевац досељени из села Ковачи у Херцеговини те као велики род од суседа прозвани „Ковачевци“, а поједници из рода „Ковачевац“ када је требало означити географско порекло. Зато не треба бежати од тога да заслуге за данашње име Ковачевац имају оба рода. Сам појам Ковачевац, у том случају, топономастички је ојконим.

    За време Првог устанка у Ковачевац су досељена два рода, а после устанка 24 рода искључиво мала, што значи да је реч о појединачном досељавању који ће дати коначну физиономију насеља. Према географском и етничком пореклу досељеничка композиција је: 3 рода су из Херцеговине, 1 род из Црне Горе, 9 родова је са Косова, 4 из Рашке, 2 из Босне, 1 из северне Грчке, 2 од Пирота, 1 од Ужица, 2 из Тимочке Крајине и Видина, 1 из Војводине, а 6 родова је непознатог порекла. Непознате су углавном замрле, одсељене или фамилије настале призећем и од пасторака. До 1823. године Ковачевац је село које има заселак по имену Границе, када се оно издваја у посебно насеље. Има нечег специфичног у настанку насеља Границе. У време кад су Границе била заселак, насеље су чинили родови директно досељени на тај простор за време Првог устанка у „сјеничком таласу“ 1809. године. Дакле, Границе нису настале, како је то било уобичајено путем раселице од ковачевачких и делова фамилија ковачевачких родова, већ од становништва ван Ковачевца. Када је уследило одвајање и оне фамилије које су се доселиле на ковачевачки рубни простор из сјеничког простора напустили су Ковачевац и одселиле се у Границе, формирајући тако посебно насеље. Границе ће 1863. године бити не само село већ село са општинском влашћу, иако је припадало категорији малих насеља. Доћи ће, чак, до исељавања неких фамилија из Граница, пре и после пописа 1863. године у Ковачевац (Новићи, Нешићи, Милетићи, Бошковићи и др.). Све досељене граничке фамилије у Ковачевац и данас се сахрањују на малограничком гробљу. Искакање из колоточине трасираних појава у прошлости дало је посебан печат овом насељу. Попис 1863. године бележи Ковачевац као велико насеље са 217 кућа са општинском влашћу. Међу пописаним домаћинствима било је 13 богатих, 32 солидног имовног стања, сиромашних 36, а највише задовољавајућег имовног стања чак 136. или 65%, док изузетно богатих није било. Доминирале су инокосне породице, док је задруга још било, али мало великих што је указивало на велику раслојеност. Највећа задруга ( Марка Максимовића – Ћераши) је имала 18 чланова, а било је и три задруге са по 16 чланова. Податак да нема изузетно богатих домаћинстава сведочи да је број домаћинстава био велики у односу на расположиво земљиште. Поређење са Великом Крсном која има само 4 домаћинства мање али скоро трећину више површине и више изузетно богатих, само потврђује већ изречену констатацију.

    1.000 rsd
  • (0)

    Nebeska zvona

    Igra krvi i prašine

    Alvarez je nervozno žmirkao posmatrajući sunce kako zalazi iza Siera Madre. Vatrena narandžastocrvena kugla topila je zrnca prašine, šaljući mu toplotu kroz čelo direktno do mozga. Ponovo je žmirnuo, proverio pištolj i opremu, pogledao niz put. Dvojica lokalnih alkosa dremala su ispred bara; na sredini ulice, u prašini, igrala su se čupava i bosonoga deca. Tri dečaka i devojčica. Bili su prljavi i u ritama. Alvarez je ipak zapazio tople i blistave smeđe oči devojčice, njen dugi vrat i slap neuredne, divlje smeđe kose. Nesvesno se obliznu a ruka mu pomilova nož. Biće vremena da se pozabavi devojčicom, pomisli, biće nakon što obavi ono zbog čega je i došao u ovu zabit.

    Tada ju je ugledao. Gde su mu bile oči? Mora da ga je vrućina prevarila, pomisli. Sedela je na verandi ispred bara; zakleo bi se da sekund ranije nije bila tu. Posmatrala ga je očima beskrajne noći. Pune, čulne usne izviše joj se u prezriv osmeh kada mu uhvati pogled koji joj je šarao po bluzi. Jednu sandalu je izula i bosom nogom se igrala po prašini. Alvarezu je taj gest izgledao pun skrivenog, erotskog značenja; nije umeo tačno da kaže zbog čega, ali u tom pokretu, u toj igri, bilo je nečeg neobično izazovnog. Gotovo smrtonosnog.

    Pomisli kako ima simbolike u tome što će poslednjoj iz njene vrste presuditi u novogodišnjoj večeri, na razmeđi dva veka i milenijuma. Deca noći su brza, ali meci su bili brži. Nikada nije promašio metu. Kada ju je pogledao ponovo, želeo je da još samo tren uživa u njenoj lepoti, pre nego što joj prosvira metak kroz glavu. Taj tren ga je koštao… svega. Pogledi su im se sreli, paralisala mu je udove. Nije mogao da pokrene ni mali prst na ruci, i panika je već plivala u njegovom umu, a zajedno sa njom na površinu je izbijalo i nešto drugo. Prihvatanje, pomirenost, želja da se potraga okonča i da se prepusti bezumnom talasu kojeg se plašio i za kojim je očajnički žudeo. Devojka se pokrenu. Alvarez je skamenjen posmatrao njen ples. Izvodila je pokrete koji su odudarali od svakog standarda i tradicije. Deca su oduševljeno pljeskala. Pitao se da li će njegova smrt označiti kraj ovog neobičnog pozorišta na otvorenom. Nakon svakog pokreta devojke u prašini je ostajao mali crtež. Alvarez shvati da crtež predstavlja dve prilike, mušku i žensku, koje zajedno odlaze ka zalasku sunca. Grlo mu je bilo suvo od straha, ali osećao je istovremeno i čudno zadovoljstvo. Kao da mu čita misli, devojka stade sa plesom. Na licima dece Alvarez ugleda razočarenje, ali ona se ubrzo opustiše i vratiše se igri.

    Devojka mu je polako prilazila. Alvarezu zastade dah. Zaista je lepa, pomisli. Nije osetio bol kada ga je ugrizla, niti kada je ugledao sopstvenu krv kako kaplje na prašnjavo tlo. Posmatrao je kao hipnotisan, bez reči, kako se devojka smeši i stopalom razmazuje njegovu krv po prašini. Nervi počeše da mu se bude, udovi da se pokreću.

    Gledala ga je mirno, a u njenim očima su plivale zvezde i Mesec. Kroz njene usne Alvarez je čuo šapat drevnih, davno zaboravljenih bogova i duhova. Osetio je da je vreme na trenutak stalo, da se prostor raširio u beskrajnu pukotinu koja se pružala od zvezde do zvezde, u kojoj su nestali svi njegovi snovi i želje. Osim jedne. Da lovi. Beskonačno, bezumno, da lovi na dve noge i na četiri, lovi i ubija, zauvek, do kraja vremena, da mu sveža krv kaplje iz čeljusti dok još topao plen spušta pred njene noge. Da mu zvuk njenog biča, dok mu u zahvalnost za ulovljenu večeru para kožu, bude najlepša muzika. Večna melodija, koja nikada neće prestati. Nikada. Dok je otkopčavao opremu, spuštao pištolj i nož u prašinu, boja tla se pod plaštom vrele tropske večeri menjala; od sive i braon, do nijansi narandžaste i crvene. Deca pogledaše u nebo, kao da očekuju kišu. Za to vreme, devojka pruži Alvarezu ruku, a on je bez reči prihvati i pođe za njom. Deca okrenuše glave u njihovom pravcu, ali za sekund prekasno. Neobični par već je nestao u noći. U tom trenutku, bez najave, niotkuda, počela je padati kiša. Smeđokosa devojčica zaplaka. Njeni drugovi je upitno pogledaše, a ona prstom pokaza na mesto gde se nalazio crtež u prašini.

    Kiša je potpuno izbrisala crtež.

    900 rsd
  • Granični prevoji pesme
    (0)

    Granični prevoji pesme

    Седељка

    Моји прсти поигравају
    По граничним превојима песме
    Убио сам јутро у оку
    Срушио сам планине и равнице
    Док је по пропису
    Моја љубав просипала речи
    Које нисам записао
    На седељци сам нем

    Као риме

    У погледу птице касне
    Прелети малокрвних пахуљица
    Под снегом пањ
    Сјајна кратка зима
    Твоја мелодија лута
    Пратећи гареж и дим
    Орахов лист сушим на прозору
    Да не изађу риме

    До нове туре

    Бају Џаковићу, песнику по рођењу

    Напусти ту болесничку собу у јагодинској болници
    Побратиме по стиху и духу
    Искључи инфузију разбуцај брауниле
    И крочи у варљиви октобар
    „Цепај Каталински!“
    Дошао сам да те водим у кафану „Легенда“
    Да смишљамо звездоснове
    Да пијемо рујно вино
    И гледамо крчмарице младе
    Доћи ће и Џуди, Рексон и Енџи
    Банџа не може на другом је свету
    Да наздравимо невољи и самоћи
    И туга није могла без нас
    Да у кафанском диму
    Окадимо наша живописна лица

    Изађи са нама побратиме
    Рецитуј своје песме пијаној певаљки
    И нама
    То је најбоља публика
    Слушају и гости у кафани
    Књижевно вече траје песниче
    Твоји стихови су изнад нас
    Наздравимо побратиме
    Проспимо мало вина за Банџу
    За сан сновиђење сновоспев
    У коме живиш до нове туре
    Без мрље на души као дете

    Постојимо у древним митовима

    за Tim Roth-a

    У стиху што ороси песму
    Пливају реке из нашег сна
    Стварне и нестварне као наш ум
    Барку поринимо
    Проналазимо одговоре на непостављена питања
    Упијамо светлост
    Упијамо мук

    У крику раскриљујемо
    Звук осаме
    И постојимо
    У древним митовима
    У наслагама воска
    У окнима са погледом старца
    Ка црвеном путу
    Ка далеким умирањима

    Једном облутак
    Једном пријатељ

    Оцу

    за најбољег човека

    Теби сам посветио прегршт песама
    А ни једну нисам записао

    Између очева и синова
    Постоји причљива тишина

    Разумемо се оче од првог дана
    И сва неспокојства
    Борбе
    Падове и победе
    Спаковали смо у наш сан
    Који и даље снивамо

    Покушавам да кажем
    Нешто велико
    Али то се не записује речима

    Наше сенке су истоветне
    Наше мисли широке

    450 rsd
  • Škola klavira 2 – napredni tip
  • Škola klavira 2 – osnovni tip
  • Bitka za Sorb
    (0)

    Bitka za Sorb

    Godinu dana ranije

    Tog dana su se delile uloge za pozorišnu predstavu koja će na Dan škole biti postavljena u velikoj sali. Priča se da je u pitanju „Petar Pan“. Svaka uloga Vasi bi bila prihvatljiva, izuzev možda krokodila koji Kuki odgriza ruku sa satom. – Ali, teško da će mi i to zapasti – razmišljao je dečak. Ne zato što nije dobar glumac. Nikako. Bolji je od mnogih, siguran je u to. Ipak, samo je petak, a oni nemaju nikakve šanse.

    Dunjus i Vasa obožavaju pozorišne predstave. Zajedno s mamom, na dečijem igralištu, leti izvode lutkarske predstave. Celo pozorište stane im u dve kutije cipela, koje je Dunja ukrasila šljokicama, komadima tkanine, fluorescentnim flomasterima i čimegod je stigla. Lutke napravi mama od rasparenih čarapa i puno mašte. Tekst smišljaju i menjaju zajedno, u hodu, pripremajući se za nastup. Vasa bude zadužen da po komšiluku izlepi plakate, koje takođe zajedno dekorišu. Dunja, Dunjus ili Duki je Vasina mlađa sestra. Najveća faca ikada. Ima toliko krupne kestenjaste oči da sve upija njima, hipnotiše čoveka i pridobija ga za sebe. Biće opasna čarobnica kad poraste, Vasa je siguran u to! Za nju ne postoji problem sa uklapanjem, a i kako bi – ona je savršena! Doduše, ona je i prvi razred, a tada je sve malo lakše. Iako i ona kuka da sada ima manje vremena za igru sa zecom Svikom i Tučkom, njihovim psom koga povremeno ostavljaju i kod bake na selu. To je u stvari bio njegov, pseći izbor – nekad bi, čim bi počeli da se spremaju nazad za Novi Sad uskakao u kola na svoje mesto, pozadi ispod Dunjinih nogu, a nekad virio iza kuće i mahao repom umesto pozdrava. Dunja je to u početku teško prihvatala, a onda shvatila da je Tučko, pored toga što je njena maza i ljubimac, i pravi Koceljevac, i da ne može dugo bez lunjanja po ovoj brežuljkastoj varošici. Tata Žuga mu je nadenuo ime Smrda i ludeo bi kada bi se ovaj, umoran posle višečasovne šetnje sa decom, izvrnuo baš na njegovoj odeći. A ona mu je, iskreno rečeno, bila omiljena za popodnevnu dremku. Mama je govorila da je sam kriv što ne skloni svoje stvari u ormar, što je imalo smisla, pa su svi gledali gde šta ostavljaju, jer Tučkov miris na odeći, nikom nije bio baš neophodan…

    Ali sve je to neka druga priča. Kraj je časa. Vasa nema pojma o čemu je nastavnica srpskog pričala. Audicija će upravo početi. Pola ga nema. Ni da ide, ni da ne ide. Vrti razne filmove u glavi, ne zna šta da radi. Svi su već istrčali iz učionice, a on još uvek pakuje stvari u torbu. Doduše, to je redovna situacija – još je učiteljica Brana u prvom razredu izjavila da se vuče kao ranjeni puž. Prošetaće do učionice predviđene za probu, pa šta bude, bude.

    Pola škole je tu. Seo je u zadnju klupu i sad iščekuju nastavnicu. Blizu je vrata, pa još uvek može da zbriše. Kraj njega sede jedna sedmakinja, znaju se sa velikog odmora. – Loša procena – razmišljao je. – Trebô sam sesti na stolicu do vrata, ovako mi je zagradila prolaz.

    Utom stiže i nastavnica. – Deco, mir! Počinjemo! Ove godine izvodićemo „Petra Pana“. Davaću svakome da pročita po jedan dijalog! Tišina, rekla sam! Zatvorite vrata! Ko nema mesta da sedne, nek stane sa strane, jedno iza drugog, ne gurajte se! Tišina, rekla sam! Tamara, Teodora, podelite tekst. Ajdʼ barem vama dvema ne moram ništa da govorim, prošle ste sve ovo!

    Mlada visoka mršava žena, tršave puštene kose i prilično visokog glasa utišavala je graju u učionici, isuviše maloj da primi sve zainteresovane.

    Dve devojčice, sedmakinje, svesne svoje važnosti laganim uvijajućim pokretima delile su tekst. Bile su skoro identično obučene – crne majice, iscepane farmerke, i obavezne starke. Kosa puštena, i kod jedne i kod druge, sakrivala je pola lica.

    – Ugasio sam – Vasin mozak radi sto na sat. – Ostati ili pobeći glavom bez obzira?

    Deca izlaze u parovima i čitaju dodeljene dijaloge. Vasa je u paru sa visokom devojčicom iz prvog reda. Dobra je. Noga mu se nekontrolisano trese, ne može da je smiri. Boji se da to neko ne primeti, jedva se i koncentriše na tekst. Knedla mu je u grlu, ne može da pusti glas. Devojčicu koja je čitala sa njim, zadržava, daje joj još jedan tekst da pročita. Ništa od mene, misli dečak. Iskreno, bio sam grozan. Još jače mu se steže grlo. Izleće napolje. Ne zna kuda bi. Stan je preko puta škole, ali ne ide mu se kući.

    – Prošetaću da me prođe taj grozan osećaj – razmišlja. Mada, trebaće malo više od šetnje. – Baš mi je krivo, mogô sam bolje. – Čuje bat koraka, ali se ne okreće.

    – Ej, Vaso, gde si pobegô? – sedmakinja se zadihala trčeći, a lice joj je postalo bordocrveno.

    – Šta da čekam? – kratko će dečak.

    – Nastavnica te je prozvala, sad će uslediti podela uloga, prošao si.

    – Šta? – Vasa je stvarno bio iskreno iznenađen. – Prošao? – ponovio je dok su oboje trčali prema učionici.

    – Bio si super, znala sam odmah da prolaziš. Ne mogu da verujem da nisi imao uopšte tremu, ja sam umrla na sceni, a ovo mi nije prva uloga.

    Vasa je zastao da doda, ali ona ga povuče za ruku. – Ajdʼ, brže malo! – posle pričamo.

    500 rsd
  • Pravac
    (0)

    Pravac

    Повратак у осамдесете

    (у Крупари, са Ђорђем Кубурићем)

    Прошлост је једино извесна,
    враћам се у осамдесете,
    у пределе белог сна,
    исписан црвено-црном бојом сете.

    „Најлепше певају заблуде“,
    пристао бих да се врате,
    „пристао бих све што хоће“,
    само да ме се љубави сете.

    Шта не бих дао за сећање,
    што би рекао Борхес,
    на Итаку да се вратим,
    али Итаке више нема,

    о сновима да сведочи
    остала је само од песка песма.

    Лирика јужних Карпата

    Тамо нећу, а овде ме не желе,
    куд да се денем,
    ој, планино, старино, леле,
    по тебʼ ходим, на врх се пењем.

    Стрма је узбрдица,
    а крила немам да полетим,
    не мари, не мари,
    к мени силази соко птица.

    Још се снег бели
    на Карпатима јужним,
    завијају вукови моји верни,
    зову ме гласом тужним.

    Упркос свему, опстаје песма,
    дух места никад се не сели,
    да слободно певају
    могу само усамљени и смели.

    На Стражилову

    Звезда Данице, звездо рана,
    у овој суморној јесењој ноћи,
    изведи ме на пут старих дана,
    спаси ме тишине, речи немоћи.

    Ти си звезда мога данка,
    што сијаш изнад Стражилова,
    поздрави, поздрави ми Бранка,
    мога брата злаћаних слова,

    који вечно бди у тишини.
    Ој, звездо, сестро на висини,
    пробуди сунце, песму у мени,
    нек ме обасја ове тавне јесени.

    (Стражилово, 3.11. 2019.)

    Икаре, не лети високо

    Икаре, не лети високо,
    не узвисуј се превише,
    ниси ти птица, ниси соко,
    ни анђео што крилима маше.

    Не иди дело од земље,
    нема нигде слободе,
    нека те снови, пусте жеље,
    у бездан небески не воде.

    Врати се своме роду, Икаре,
    не узноси се у заблуди,
    довољно је што летиш изнад шикаре,
    буди близу, нема поезије без људи.

    Не удаљуј се, о, Икаре, брате клети,
    не остављај ме самог,
    јер само сунце може да лети,
    нама је земља дата, земљу дао нам Бог.

    Ноћ је. Баш лепа ноћ

    Ноћ је. Баш лепа ноћ.
    И месечина, бела светлост,
    и киша сипи блага.
    Лепа је моја драга
    док безбрижно спава.

    Ноћ је. Баш лепа ноћ.
    Тишина, само срца било
    бубња у ушима.
    Док читам, у себи
    препознајем Толстојево лудило.
    Кајем се због сваке речи
    коју сам изрекао.
    Жао ми је непријатеља својих.

    Ноћ је. Баш лепа ноћ.
    Мирише земља после кише,
    тихо бесаница испарава.
    Бдим. Зурим у даљину,
    можда још неко не спава.

    400 rsd