• Moja snaga
    (0)

    Moja snaga

    I

    Aleksa

    Evo, krećem na posao. Kad se samo setim silnih razgovora na koje sam išao da bih dobio posao. Jedan od njih trajao je pet minuta. Pročitali su moju biografiju, koja je inače bila bez radnog iskustva, jer dok studiraš nemaš vremena da stičeš iskustvo, pogotovo u mom poslu.

    Tražili su mi da se predstavim i da opišem kako zamišljam svoj posao i to je to. Pozvaćemo Vas za par dana. Dani su prolazili, ali telefon nije zazvonio. Ko bi rekao da ću postati detektiv.

    Odmalena sam imao osećaj da će to biti moj poziv.

    Kao mali igrao sam se policajca – mala plava uniforma, lisice, pištolji na vodu. Uvek sam u društvu bio onaj dobar dečko koji isteruje pravdu. Nikada nisam bio grubijan. Najdraži deo igre mi je bio privođenje kriminalaca.

    Moj posao je stresan. Treba imati čelične živce za to. Suočavaš se sa ljudima raznolike psihopatologije. Ubice koje prosto uživaju da to rade bez trunke kajanja, pljačkašima, dilerima droge, pa čak i onima koji traže lakši način da zarade novac.

    Teško jeste ali svako svoj posao radi. Kako oni – tako i ja.

    Palim auto i krećem. Moj audi A6. Tamnoplavi, benzinac, „10-to“ godište. Nisam ga kupio kako bih se hvalio nego iz potrebe. U ovom poslu moraš imati svoj auto, pogotovu što u toku noći dobijaš hitne pozive da odeš na uviđaj. Neka mesta su udaljena pa je mnogo lakše ići autom nego gradskim prevozom.

    Ulazim u traku. Pored mene jure automobili, kao da nikada neće stići na svoju destinaciju. To su sva ona besna kola, mercedesi, bmw-i, golfovi. Pogledam u retrovizor a jedan od njih mi svira. Ja se samo nasmejem i produžim dalje.

    Poštuj saobraćaj – rekoh sebi. Ponekad bih želeo da povećam brzinu. Da uživam u nečemu što mi je zabranjeno. Jednom sam prošao kroz crveno svetlo žureći da odvedem dedu kod doktora.

    Isključujem se iz trake i skrećem ka svojoj stanici. Nakon par minuta stižem ispred žute visoke zgrade. Sama spošljašnjost me podseća na zgradu iz davne 1988. godine. Ne izgleda nešto značajno i prefinjeno, ali nije ni ruševina.

    Parkiram svoj auto i ulazim u lift. Pogledam se u ogledalu. Lep momak, 27 godina, crne kratko ošišane kose, u tamnoplavim pantalonama i beloj košulji koju krasi plava kravata.

    Peti sprat. Lift staje i izlazim. Otvaraju se vrata a ispred neka gužva. Baš neobično, s obzirom da je sredina nedelje. Kancelarijski posao je uglavnom dosadan. Detektivi, kada nisu u uredu, popunjavajući kilometarske izveštaje, budu na terenu. Sekretarice rade svoj posao, uvek sa telefonom u rukama i osmehom na licu.

    Prvo što su mi rekli na razgovoru bilo je: „Uvek se smej, nikada ne skidaj osmeh sa lica. Čak i u onim trenucima kada ti nije do njega“.

    Prolazim pored kancelarije kolege Milana. Sav zatrpan poslom, papiri su na stolu, šolja kafe i piksla puna opušaka cigareta. Ne diže glavu, vidim da je u gužvi. Prosed muškarac, nekih četrdeset pet godina, sa brkovima koji mu lepo stoje.

    Što nekako ne sredi svoj sto, mislim se. Ipak radi tu.

    Ali on je jedan od onih koji ne žele da rade ono što nije njihov posao. Na primer, automehaničar popravlja automobile; sekretarica popunjava i sređuje dokumente; poslastičar pravi kolače; vaspitač vaspitava decu. Svako ima svoj posao i svoja zaduženja. On je jedan od onih muškaraca koji posle rada umesto da ode kući svojoj ženi, zaglave u kafani do jutra kako bi svoj stres prebrodili uz pomoć pića i mladih devojaka. Al’ opet, nije meni da sudim. Svako ima svoj život.

    Podiže pogled, nasmeši mi se i klimne glavom. Uzvratih osmeh i nastavih ka svojoj kancelariji. Na putu vidim stažiste, kako ih kolega Milan zove – „trapavce“. Meni je smešan taj naziv zato što smo svi kroz to prošli.

    Kancelarija do mene je kancelarija mog najboljeg druga i kolege, Tea. Dvadesetosmogodišnji muškarac, plave kose i svetloplavih očiju. Mišićav. Što bih ja rekao, magnet za žene.

    Moram reći da ipak vodi zdrav život, zdrava ishrana, bez alkohola, cigareta i samo teretana. Svaka čast. Htedoh nekako da se odšunjam, al’ njega je zaobići nemoguće.

    Iako je pričao telefonom, povikao je: „Aleks, brate, ovamo“. Šta drugo da radim nego da uđem u kancelariju, pomislih i zatresem glavom pomiren sa sudbinom.

    Preplanuo ten, zavodljiv osmeh, kao što sam rekao, pravi magnet.

    – Znači, dogovoreno. Vidimo se u 16 h kako bismo se dogovorili oko dalje saradnje.

    – Naravno. Vidimo se tamo. Doviđenja – spuštajući slušalicu obratio mi se: – Ne volim kada započnem dan sa telefonom u ruci. Znaš i sam.

    – A hoćeš li mi reći gde si nestao sinoć?

    – Što? Je l’ se nešto desilo?

    – Nije. Zar nije bio dogovor da ti odeš sa plavušom a ja sa crnkinjom?

    – Takav je i bio. Otpratio sam je kući a zatim otišao ja svojoj.

    – I? Je l’ se desilo nešto?

    – Za kakvog me ti to smatraš? Nismo svi magneti za žene. Nije bilo ništa. Ja sam pristojan dečko.

    – Dobro… Moraću te promeniti.

    – Naravno. Samo ako ja to budem želeo. Ajde, vidimo se. Idem u kancelariju, imam posla.

    Napokon da uđem i da sednem. Pogledao sam novosti, naručio kafu i dan, posle Teovog ispitivanja, može da počne. Pregledao sam neke papire. Ništa specijalno. Ljudi misle da ako si detektiv znači da si uvek na mestu zločina i da je uvek neka akcija, ali nažalost nije uvek tako.

    – Nakon posla idemo u kafić, primio sam platu – rekao je Teo, otvorivši vrata kancelarije.

    – Dogovoreno. Kada sam ja odbio?

    – Nikada – mahnuvši mi, napustio je kancelariju i otišao po kafu.

    630 rsd
  • (0)

    Razuzdani

    Uvod

    Maria

    Budim se gotovo uvek pre budilnika. Rukom napipam sat i isključim ga.

    „Zar je već vreme? Kao da smo legle malopre.“

    Sara me gura a i ona takođe mora da ustane. Mrzim ovo doba godine. U stvari mrzim sve. Sada sam u fazi da mrzim svoj jadni život i jadnu sebe. Da mi nije Sare ne znam kako bih izdržala. Pre par godina došla sam iz Meksika. Rafael me je doveo jer je dobio stipendiju, a nakon pogibije roditelja više me ništa nije vezivalo za tu zemlju. Ipak, beda i siromaštvo samo su pojačavali moj strah i moje stanje. U današnjem svetu biti bogalj i nemati para nikako nije dobro. Zato je Sara insistirala da pođe sa mnom. Ona je moja dalja rođaka, koja takođe nije imala nikog bliskog. Tako smo se našle. Ja imam brata… ali… Teško je… Raf se nikad nije pomirio sa mojim nedostatkom. Brat mi je i volim ga, ali samim tim što živimo na suprotnom kraju grada i što niko ne zna da smo u srodstvu dovoljno govori da me se rođeni brat kao stidi. I to me ubija. I ubija mi samopouzdanje. Ipak, zahvalna sam jer me je odveo iz one rupe i pružio mi krov nad glavom. Konačno mi ništa ne fali. Imam svoju sobu. Nekog male stvari čine srećnim. Ja sam jedna od njih. Čista posteljina i krov koji ne prokišnjava.

    „Kad radiš, Sarita?“

    „Popodne. A ti? Kad imaš časove?“

    „Isto. Hoćeš li da malo prošetamo?“

    Mrzim jer mi treba pomoć. Skoro pa ništa ne mogu samostalno. Ustanem polako, lelujajući se. Još uvek se malo zanosim, mutno mi je sve pred očima, ali kad stavim moje teglare razaznajem slike.

    „Polako, da li Rafael danas dolazi?“

    „Ne. Javio mi je da ima obaveze.“

    Kako se približava godišnjica smrti mojih roditelja, mene hvata panika. Sama sam u ovom svetu i teško mi je. Ali Sara me bodri svakog dana. U početku, nismo znale koje su mi mogućnosti i za šta bi mogla da se školujem. Onda je ona otkrila privatnu praksu koja sponzoriše ljude sa manama i osigurava im posao. Tako sam se pokrenula sa mrtve tačke. Moj izgled bio je druga.

    „Maria, mi querido (draga moja), šta sam ti rekla! Ti si apsolutno prelepa! Devojke ubijaju za tvoju boju kosu, rade intervencije za podebljanje usana a ti imaš sve to prirodno.

    „A telo, Sari? Ovo? Vidi me.“

    „Samo treba da se zategneš. Čim sakupim malo para idemo na bazen i u teretanu ti i ja.“

    „Sarita, ne želim da uzimam od tebe.“

    Isto tako ne želim da uzimam od Rafaela. I on naporno radi, uči i igra fudbal da bi nam obezbedio bolju budućnost. Kada izađemo napolje udahnem sveži vazduh. Najviše volim rano ujutru da šetam, kada Sunce tek grane. Tada mi jedino ne smeta.

    „Zaboravila sam, posle škole idem na vajarstvo.“

    „Ok. Ja ću raditi do kasno. Čula sam u kuhinji da imaju neki banket. Ako ostane klope, donosim.“

    „Važi. Hvala ti Sara, za sve.“

    „Nema na čemu. I Maria, ti nisi svesna koliko si prekrasna.“

    Sara mi je stalno to ponavljala. Da se ljudi ne ravnaju po fizičkom izgledu. Da se ne dele da bogate i siromašne. Već da svako ima dušu i srce i tek nakon upoznavanja istih, možeš da doneseš sud. Kao da je to lako? Kako kad nisam primala blizu nikog?! Na časovima i u školi jedva prozborim koju reč sa kolegama. Imam utisak da mi na čelu piše da imam manu. Sama sam sebi najveći neprijatelj. Nisam ni dečka nikad imala. Ne tako davno, u Meksiku poljubio me je Hesus, prijatelj koga znam ceo život. Poljubio me na rastanku i to je jedini poljubac za koji znam.

    Još dve godine i biću fizioterapeut. Odlučila sam da uposlim ruke, umesto očiju. Toliko toga može rukama da se uradi. Može čak i da se priča rukama. A sad sam krenula i na vajanje koje me smiruje. Svu negativnu energiju usmerim na glinu i stvaranje skulptura. Učitelj nije zadovoljan, jer misli da u meni čuči talenat koji nikako da se ispolji.

    Kaže, pravi trenutak će tek doći.

    I bio je u pravu.

    900 rsd
  • Pesme na komad i na kilo
    (0)

    Pesme na komad i na kilo

    ПИЈАЦА

    Продајеш песме?!
    На комад и на кило!
    Трговче, срам те било!
    Зар то се не сме?!
    Лудаче, узми шило?
    Избуши што ситније
    Артије исписане,
    Ни гладан ни сит није
    Који лако пристане
    Да своју реч просеје;
    Што претекне од лане
    Нек ти се у брк смеје!
    Шарани по тезгама,
    Патлиџан, келераба,
    Ораси у резгама,
    А испред божјег раба –
    Песника, скамаране,
    На кило и на комад,
    Без страха и без мане,
    Ослобођене песме
    Скућене још ономад,
    На сунцу, а ти Номад,

    На концу, а свет Громад!
    И гроб и гнев и глад…
    Г! Л! А! Д!

    УСПАВАНКА ЗА УСТАНИКА

    Спавај, нек ти је просто
    Разбојниче незнани,
    Плаче за драгим гостом
    Виноград орезани
    И сабрано потомство —
    Роса на бисер-грани.

    Спавај, меко ти било
    Зло хриђе и облачје
    Којим се лествичило
    Све што усхит и плач је,
    Све мрско и све мило,
    Смет, лет и ноге сврачје.

    Спавај до судњег часа,
    Срећан у бесловести,
    Овде пшеница класа,
    Онде снег, из обести
    Завеја рог ирваса;
    Зар класје неће зепсти?

    Спавај и не залигуј
    Смрт, Мали Радојице,
    Батали ајдучију,
    Измирен и леп, ликуј;
    Мучитељ красне клинце
    Турио у туршију.

    Спавај и нема Авај,
    Мој непослушни брате,
    Ни жал, ни бол, ни вапај,
    Да памте ни да врате,
    Без епитафа и без:
    Сићан вез, кратак рез, бзвз.

    МЛЕЧ И МАЧ

    Бани у ову песму разбојнички,
    Дрскошћу презри гипко гостољубље,
    Срцем ти љути бајонет војнички
    Ришка, роваши, све грубље, све дубље,

    Па ти се може, мој бездоми боже,
    У гротло песме што растапа ноже.

    Одбрани ову замашну зиданку,
    Од свакојаке злости и похаре,
    Улогори се у белом присанку
    Претопи у мач жезла и пехаре,

    И ко приступи зловарног погледа
    Нек безглав песми писмо заповеда.

    ВИДИК

    Сусретао сам света дрвета,
    Ишав голишав, из праочинства
    У пост-туђинство, скелетна длета
    Одговарао од непочинства.

    С птицама, пао, склапао пакте,
    Да не би муком свирале спрале,
    Низ глатке тракте клизе капатке,
    И граде горостасне спирале.

    Моје је дрво, окамењено,
    Зрикавој звезди век завештано,
    Страшном тишином окалемљено,
    Прерасло Видик, да му мреш стално.

    САБЉА

    Дођох тамо ђе нам беше кућа, оче,
    Кад ли тамо куће моје не имаде;
    Куд нестаде црна кућо, не било те?
    Да сам цвијет да се селим низ ливаде,
    Да сам рана да ти појем у завоје,
    Да сам човјек, да ми кровче какво квоче.

    Запутих се ватри која мами, сине,
    Бескућнике, сиромашке, шушумраке,
    Ватри која горда гори на сред поља,
    А кад тамо – искра сишла у угарке,
    И звезде ме тек узреле већ презреле,
    Нема мени без дланова мојих кровља.

    Узвртех се, ветрометан, блед, све самљи,
    Укипих се, умукао бесконачно,
    И пут ми се, попут неба, зар укиде;
    Самом себи ишчупо бих срце плачно,
    Да би кућа ко печурка… нико нигде…
    На стакленој образ ми се црта сабљи.

    540 rsd
  • Siroti mali ratovi
    (0)

    Siroti mali ratovi

    1.

    Ne mogu da se složim sa svim životnim stavovima koje zastupa i sprovodi moj otac. Neki bi naše nesuglasice nazvali normalnim, pa čak i opravdanim, s obzirom na generacijsku distancu. Ali, da mogu, ipak bih ih izbegao jer se najčešće završe omanjim građanskim ratom. Ne radi se samo o stvarima koje me nerviraju, neprestanom zvocanju ili insistiranju na jedinoj verziji istine koja podrazumeva njega u ulozi vrhovnog boga. Prosto, moj otac je u nekim stvarima dobar, u drugim je podbacio, verovatno nenamerno, dok je u određenim postupcima jednostavno loš.

    Ako mu nešto ide dobro, onda su to spiskovi. Hiljade spiskova. Moj ćale ima spisak za kupovinu, spisak rezervnih baterija, spisak istrošenih baterija koje se šalju na reciklažu, spisak televizijskih kanala, spisak auto-perionica koje rade nedeljom, parkova bez golubova, dežurnih apoteka, lovačkih udruženja. I spisak neprijatelja, verovatno najduži, sa podspiskom ljudi koje smatra neprijateljima samo zato što misle da su njegovi spiskovi budalaština. Na tom spisku je i moje ime, upisano običnom olovkom, pa se poslednjih desetak godina stalno briše i ponovo upisuje.

    Ali u kriznim životnim trenucima, okretao bih se očevim navikama i metodama suočavanja sa stvarnošću. A ovo je bilo to – krizni životni trenutak i hitno je zahtevao jedan spisak.

    Evo spiska stvari iz stana koje sam polomio u prethodne dve nedelje:

    * Uz sada neupotrebljive artikle su dodate i nabavne cene.

    • Porcelanska vaza (90 dinara – jeftina izrada iz prodavnice Sve za jedan evro, pa cena zavisi od aktuelnog kursa, ali recimo da je tad bila toliko)

    • Uramljeni poster Vriska Edvarda Munka (3.000 dinara, staklorezac me odrao za ram, jebi ga)

    • Drveni stočić (Ikea, 1.200 dinara)

    • Lampa (4.000 dinara)

    • Figurica Džefa Bridžisa iz ograničene serije Big Lebowski (5.000 dinara – poklon, ali sam morao da proverim cenu čim sam ga dobio)

    • Dve vešalice (200 dinara – plastika)

    • Šolja za kafu (0 dinara – promo, dobijala se uz kafu)

    • Magnet iz Rima (360 dinara u dinarskoj protivvrednosti)

    Ukupni bilans štete: 13.850 dinara.

    Zaokružiću na 14.000, pošto sam izbrojao samo stvari koje su se našle u relativno širem vidnom polju. Verovatno se usput nešto zagubilo.

    Prošla su dva meseca otkako je Nina otišla. Rekla je da je ona ta koja treba da nađe novu gajbu, što se savršeno nadovezalo na njenu raniju izjavu da ne može ni sekund više da provede u ovom stanu. Tako me je poštedela traženja stana i selidbe, ali me je ostavila sa svim uspomenama. Sirov ali pametan potez, priznajem.

    Šta god ona sad da kaže, mislim da smo imali sjajnu vezu. Vezu iz HBO serije, jer je to sada sinonim za dugovečnost, a mi smo našu ljubav razvukli na pet sezona.

    Tokom prve smo kidali. Morali smo, a i hteli smo tako. Putovanja, pokloni, izlasci, seks na neverovatnim mestima, neprestani odlasci u bioskop, knjižare, kupovine, pojedina porodična okupljanja, dve sahrane (sa svačije strane po jedna), čak smo jedno vreme radili u istom kraju.

    U drugoj nas je još uvek držao duh sveže ljubavi iz prve sezone. Prešli smo na bolje poslove, ustanovili neka osnovna pravila, proredili prijatelje, uključili samo najužu rodbinu i zarađivali dovoljno da često putujemo. Bila je to odlična sezona. Da postoji IMDB za ljubavne veze, verovatno bismo dobili jaku osmicu, uz pohvale kritičara da smo kao likovi sazreli i da nam je odnos sada dublji.

    U trećoj smo već krenuli da se ponavljamo. Nismo radili puno toga zanimljivog, a u udarnim terminima, u vreme rezervisano za božićne specijale, ostajali bismo kod kuće i buljili svako u svoj ekran. Nina je izgledala odlično, ali meni je prvi put krenuo da se pravi stomak. Bio sam kao Metju Peri negde na sredini emitovanja Prijatelja, ali ni približno duhovit i ipak pribran. EMI nagrade smo osvojili na račun stare slave.

    Četvrta sezona je donela prve nevolje. Učestalije svađe, pauze u viđanjima, ljubomoru na internetu praćenu gašenjem profila, pominjanjem i pojavljivanjem bivših ljubavi. Ko je pa sad jebeni Stevan? Možda to u seriji deluje dinamično ili komično, ali u stvarnom životu je sranje. Pred kraj sezone nismo ni znali šta će biti sa nama i Nina je rešila da ode od kuće na nekoliko nedelja i prvi put je pomenula raskid. Poludeo sam, pa smo ga pretvorili u pauzu, uz stalne telefonske razgovore.

    Rešili smo da probamo ponovo u petoj sezoni. Ja sam insistirao na tome, a imao sam i podršku producenata – naših prijatelja i roditelja. Ali svađa je bilo sve više, lepih detalja sve manje, a seksa gotovo nimalo.

    Nakon još jedne, ako se ne varam, trosatne svađe i pokušaja da ispravimo nastali haos, Nina je otišla ponevši samo garderobu i osnovne stvari. Rekla je da će Igor, njen brat, uskoro doći da pokupi ostalo.

    Igor je vojno lice, tako da se nacrtao odmah narednog dana i to u sedam ujutru jer u jebenoj kasarni svi ustaju u šest. Očekivao sam da mi umesto pozdrava ostavi nekoliko naprslih rebara ili bar poziv za regrutaciju, ali je samo u tišini skupljao Ninine stvari.

    Kako bih razbio neprijatnu tišinu, pitao sam ga o osnovnoj vojnoj obuci.

    – Što? Da nećeš možda da se prijaviš? – upitao me je.

    – Me ne bre, samo ćaskamo. Da li svakodnevno ispaljujete rečenice iz Ramba?

    – Ne.

    – Apokalipse danas?

    – Ni to.

    – Bitke na Neretvi?

    – Bukvalno nikoga nikad nisam čuo da izgovara bilo šta iz tog filma.

    – Vojska je dosadna.

    – Možda i mogu da se složim.

    – Naučiš da pucaš i bacaš ručne bombe, ali kako provodiš ostalo vreme?

    – Uglavnom na prijavnici, dežurajući.

    – Na prijavnici? Kako se to razlikuje od civilnog služenja?

    – U civilnoj nisi u uniformi.

    – Kako se nosiš s tim? Stalno u uniformi, frizura Vuka Kostića i to.

    – Ne moraš stalno da nosiš uniformu kad izlaziš negde, to te niko ne napinje. A u kasarni su svi isti, boli te dupe šta nosiš. Iz nekog razloga mi je zabranjeno da plivam u rekama i jezerima. To je smaranje.

    – A kada ne dežuraš, šta radiš? Je l’ barem učite neke borilačke veštine? Ono, prsa u prsa, da možeš da ubiješ čoveka nožem ili granom.

    – Marširamo svakog dana.

    – Znači, ako nas neko napadne, a ne možete da uzvratite vatru, barem ćete do jaja odmarširati sa bojnog polja.

    Njegovo sleganje ramenima mi je bilo dovoljno da stvorim zaključak kakvo je stanje naše vojske.

    Nina se, očekivano, nikada više nije javila. Ako bi to uradila, pogazila bi sopstvene principe. Naša veza se temeljila na principima, verovatno je zbog toga i propala.

    Zato je naterala Sofiju da me obavesti da je više ne zovem. Nikada – izričito. To je bio Sofijin izraz, da ga je Nina koristila verovatno ne bismo ni bili zajedno. Uglavnom, njeno angažovanje sekundarnih stranki u ovom raskidu je još jedan odvratan ali pametan potez.

    Takođe me je izbrisala sa svih društvenih mreža i zaključala profile. Zapravo, to je prva stvar koju je uradila, verovatno dok je još silazila liftom.

    Slomio sam samo stvari koje sam sâm kupio ili dobio od drugih ljudi. Nisam ni slomio niti bacio nijedan Ninin poklon, čak ni one koje koji su mi se peli na kurac dok smo bili zajedno.

    Izlomljene parčiće sam izdvojio u ugao sobe i obećao sebi da ću ih uskoro baciti. Ali i mimo toga, stan liči na svinjac. Na svinjac u kome su svinje umrle usled iznenadnog povratka virusa H1N1, a onda su počeli da ih jedu lešinari, pa su i oni pocrkavali, a ubrzo je došla i veterinarska inspekcija i zapečatila prostor, ali je jedan od veterinara ukrao lampu.

    Sudopera je prepuna prljavih tanjira, kao i korpa za vеš, a kutije za picu i slična pakovanja brze hrane formiraju piramidu koja se polako približava plafonu. Diskovi i ploče su razbacani na podu, kao i gomila starih časopisa u kojima sam tražio pisma čitalaca sa ljubavnim problemima, zaključujući kako su mizerni u poređenju sa mojim.

    Šutnula te riba nakon šest meseci samo zato što si kolima uleteo u njeno dvorište, uništio verandu, sadnice muškatli i ubio kera, a ti pitaš kako da je pridobiješ nazad? Pa, evo ti jedan savet – za početak treba da izađeš iz zatvora.

    Uzeo sam neplaćeni odmor na neodređeno vreme – najneefikasniji oblik odsustva sa posla ukoliko kuburite sa novcem. Srećom, lova nije predstavljala problem jer smo Nina i ja proteklih sedam meseci štedeli za putovanje, iako nam je veza bila krš. Ostala mi je polovina te ušteđevine.

    Prve dve nedelje sam izlazio. Išao sam u kratke šetnje do supermarketa ispred zgrade. Ubrzo sam shvatio da bi bilo mnogo jednostavnije prebaciti se na dostavu hrane, komunikaciju svesti na pisane poruke – zahtevao sam da mi se ljudi obraćaju isključivo preko poruka, što nije nikakav garant da ću na njih odgovoriti. Račune sam već plaćao preko neta i eto – dobrovoljni kućni pritvor.

    Ljudi poput mene već ima u Japanu. Zovu ih hikikomori. Hikikomori su najčešće mladi muškarci koji ne napuštaju stanove nekoliko godina. Japan se smatra jednom od najnaprednijih država i preporučljivo je usvajati navike tamošnjih stanovnika. Preskočili smo Mišimu, ali ovo ne treba da propustimo.

    Prvi hikikomori Srbin – glasio bi naslov na Bazfidu, kako domaći mediji isprva ne bi imali sluha za ovakav fenomen. Popularnost bi mi vremenom porasla, kao i broj pratilaca, pa bih nakon pregovora konačno pustio novinare RTS-a da naprave prilog o meni.

    – Kada ste poslednji put izašli iz kuće? – pitala bi novinarka.

    – Kada je najavljena izgradnja metro linije od Mirijeva do Makiškog polja.

    – To je bilo baš odavno…

    – Pretpostavljam. Znate, kada jednom prihvatite hikikomori filozofiju, vreme i prostor se spoje, kao u Hokingovoj knjizi, onoj u kojoj je napisao da se sa Kipom Tornom opkladio u četvorogodišnju pretplatu na Penthaus magazin zbog neke teorije o crnim rupama.

    – Vidi se da imate dosta slobodnog vremena. Niste izašli ni na glasanje?

    – Nažalost, na izbornoj listi nisam naišao na kandidata koji je kao rešenje problema Kosova predložio da niko od stanovnika više nikada ne izađe iz kuće.

    720 rsd
  • Iz beogradskih galerija
    (0)

    Iz beogradskih galerija

    ПУТ КА АПСОЛУТНОМ

    Слике Ђорђа Ивачковића (1930–2012) Галерија САНУ, новембар 2015.

    У модерној уметности одавно је уочена значајна и блиска веза између сликарства и музике као и њиховим могућим међусобним везама и односима. У тражењу, размишљању и примењивању у сликарској пракси тих односа базираних на међусобним сродностима предњачили су немачки експресионисти групе Плави јахач, а највише међу њима В. Кандински и П. Кле.

    И у сликарству Ђорђа Ивачковића та веза је врло уочљива и на свој начин значајна. Вероватно то није случајно јер је у младости био џез музичар, уопште музика му је у целом животу била приоритетни афинитет али и податак да је дипломирани архитекта доста говори где треба тражити корене могућих веза и порекла у настанку и формирању његовог сликарства потпуно чисте апстракције без икаквог трага чак ни асоцијативне препознатљивости. Jeр сетимо се да је музика по најугледнијим светским естетичарима најапстрактнија од свих уметности, а да су архитектуру назвали „окамењена музика“.

    Неколико година по завршетку београдског Архитектонског факултета Ђ. Ивачковић одлази 1961. у Париз. И већ 1963. приређује своју прву самосталну изложбу. Да би учешће на Четвртом међународном бијеналу младих уметника у Паризу 1965. донело широко признање у француској средини. О квалитету његовог сликарства већ су се тада огласили угледни француски критичари Ж. Ж. Левек, Мишел Рагон као и Ж. Г. Талабо, Р. Ж. Мулен, Ж. Будај. За његову уметност тада почиње интересовање и наше стручне јавности. Али, увек је више био присутан у Француској у којој се о њему много више писало, а тамо су настале и готово све његове слике. По Ж. Шалимоу, Ивачковића је „посебно приметио Ж. Будај, већ признати стручњак за експресионизам“. Од дана најраније младости, са израженим афинитетом за апстрактну уметност, Ђ. Ивачковић се није приклонио групи наших запажених париских фигуративних сликара (Љ. Поповић. Д. Ђурић и В. Величковић) већ му је био ближи сликар М. Тисблат, такође џез музичар.

    На изложби је представљено стотинак слика насталих у периоду 1961–1996. Слике су углавном већег формата, изведене уљаном техником на папиру кашираном на платно. Како каже Ж. Шалимо, „анализу Ивачковићевог сликарства треба наставити полазећи од појма експресије“. Сагласни у погледу припадности овог сликарства, цитирамо Ж. Будаја: „Код Ивачковића је свака брига за формалну лепоту заборављена, потиснута у несвесно, једино је важна сугестивна и поетска вредност знака. Зато би се та уметност могла сматрати обликом апстрактног експресионизма“.

    Као апстрактном експресионисти велики формат му је био нужан због слободе покрета, потеза и размаха четке. Не само то, него уочавамо да му је велика површина метафизичке белине – празнине подлоге површине била важан иницијални покретач потпуно слободног изражавања унутрашње духовне нужности. Квадратни облик платна има свој сасвим одређен разлог и смисао.

    Сам аутор у интервјуу 1989. најбоље објашњава: „Феномени квадрата и правоугаоника потпуно су различити… Квадрат је неоријентисана површина… он ништа не намеће… омогућава слободу вишег степена… Бела даје ситуацију нулте тачке… Обојена површина већ даје слику минималног значења, одређеног. Бела има само значење белога, не-боје“. Такође, врло битно за то сликарство је да Ивачковићева слика настаје „у даху“, без припреме и каснијих преправки. Када се поступак сликања прекине, не може и не сме више да се наставља, са тренутком прекида поступак је и окончан. Аутор каже: „Слика је за мене одраз само једног одређеног стања, трагова узбуђења, сведочанство једне стваралачке игре у датом временском току, значи непоновљиве. Материјализација тог тока истовремено захтева и један огроман психофизички напор јер се одвија под великим напоном и релативно брзо“.

    За потпуно чисто сликарство слике које ништа екстериторијално не представљају сем себе саме и у себи за себе, Ј. Денегри је смислио назив „сликарство сликарства“. За свој сликарски приступ и процес аутор каже „… то је стање полусвести, екстазе. Тај је процес можда претпрограмиран у свести, јер ви ипак узимате једну (баш ту) боју и следите акције које се саме намећу. Код мене је то врста претпрограмираног аутоматизма. Материјализација унутрашњих дешавања. Сама реализација је импулсивна али није бесвесна…“ Тај сликарски поступак Ј. Денегри назива спонтано контролисан рукопис. Међутим, видимо да се он не слаже сасвим са Ж. Будајем и Ж. Шалимоом око формулација тог сликарства: „Јер специфичност Ивачковићевог сликарства и јесте у томе што служећи се убрзаним потезом и гестом, успева да сачува за њега неопходну нереференцијалност слике… оног типа сликарства коме из рационалних и менталних, уместо из емотивних и психолошких разлога, константно тежи“.

    Књижевне новине, 2015.

    900 rsd
  • (0)

    Izabrana dela Dušana Stojkovića

    ИКАР

    пад који још траје
    одбацујући законе теже
    ништећи хармонију

    пад светлошћу опијене честице
    склон аритмичном згушњавању
    срце пада

    пад срцолик зрнаст златоуст
    слободан пад

    пад изван капија
    и отворених и затворених
    уживање у њему
    пад до смрти и даље

    пад над падовима

    пад увис

    ПЛЕН

    комадићи сунца
    падају у мараму
    савијам ивице
    везујем чворове

    расипа се светлост
    у залуду
    зобају је квочке мрака

    тежина скупљених грумена
    пени је налик
    неповерљиво стискам
    плен и двојим

    превише је прозрачно
    лако као светлост

    само ивицу отварам
    гвирим крајичком ока

    еуридика одлази
    и не осврће се
    паук
    сунца
    упорно се обрушава
    на залуталу лиру

    ГАЛЕБИ

    ударају се кљуновима
    над нашим главама
    крцати модрине и
    слани

    крљушт светла љуспа им се
    с крила
    не тоне

    лебде сјајне траке
    њихова светлуцања

    љуљашка између празнине неба
    и осунчане мрзлости земље
    пуна таласавих искрица

    мале ветрењаче
    сунца

    ПОДНЕ

    рибе плове ка југу

    птице кљуном ка северу
    маказама секу небо

    жена скупља парчиће неба
    у наборану мараму суву од сунца

    жена плаче пред светковином неба

    небо наставља своју опасну игру
    жена се осмехује

    онда све птице угину
    можда и небо умре

    горка је крв жене
    натекле од љубави

    КИША

    пада љута киша по нама
    а путеви се тврдну
    у сребрним маглама

    сунце силази лествицама
    и мије ми очи

    узалуд:
    видећемо црне овце смрти
    у торовима тела

    зао облак узео је фрулу кише
    и свира

    3.000 rsd
  • Priče od čudesnih reči
    (0)

    Priče od čudesnih reči

    BROJANICA

    Pile smo kafu. Jasna je ustala da dohvati kutiju sa šećerom. Na grudima joj zaigra zlatan krstić. Kad se to promenilo, pitala sam se.

    Odrasli smo bez verovanja. Većina nas iz vojnih solitera na Banovom brdu. Rasli smo bez običaja i rituala. Osim ako neko nije imao baku koja je u džepu svog krivo-pravo štrikanog prsluka sakrila zvonce za Vrbicu, šarena jaja, priče za laku noć i mnogo, mnogo nežnosti. Zlatna refleksija sa krstića igrala se po plafonu. Odjednom sam se svega setila.

    Bila sam ljuta. Na sebe i sve one koji su me nagovorili da usred decembra dođem na more.

    – Uživaćete na suncu – rekli su.

    More sivo kao razliveno olovo, neba nema. Oblaci uronili u vodu, pa kiša pada iz mora.

    Sivilo se uvuklo u odeću, kožu. misli. Bujice su nanele crveno blato na pošljunčane staze. Očajne mame, koje su ponele štikle i viklere išle su okolo kao pokisli vrapci. Deca se porazboljevala.

    Moj mali sin je dobio temperaturu.

    – Poslaću vam medicinsku sestru – rekao je doktor.

    – Nikako. Snalazim se.

    Moj stariji sin je spavao sa svojom plišanom kornjačom. Malog sina sam ljuljuškala u naručju. Čelo mu je bilo vrelo. Noć se vukla kao pokvaren sat. Vetar je lupao po šalokatrama, povijao je gole grane. Senke su šarale kroz staklena vrata i na zidovima pravile zastrašujuće slike. Razapela sam peškir preko vrata.

    Damari su mi udarali iza očiju. Nikad me ovoliko nije bilo strah. Prozori su bili zamagljeni i soba je bila ispunjena nekim mlečnim, gustim vazduhom. Mogla sam da ga opipam. Skinula sam pelene koje su se treći dan sušile na razvučenom kaišu mog bademantila. Ali nije bilo bolje. Nikad se nisam osećala tako napuštenom. Ostavljenom.

    Na vratima se pojavila neka senka. Sva sam ustreptala. Kvaka se pomerala. Vrisak mi se zaustavio u grlu. Časna sestra se ukopala preda mnom. Bela uštirkana kapa joj je pokrila lice. Prva misao koja je pronašla put u mom zaleđenom mozgu je da liči na opaticu iz filmova Luj de Fina.

    Grč iz grudi se razliva, penje i izleće, kreštav, neprirodan, pomalo histeričan smeh. Preplavi me sram, pokušavam da suzbijem novi nalet smeha. Ali, iz grudi mi se ote jecaj. Ridala sam. Hodala sam u krug po sobi i držala svog malog sina u naručju. Ljuškala ga, ljuljala, drmusala.

    – Svima ću sve da kažem! I mom mužu koji je sad našao da pravi lukobran u Libiji. I njegovoj majci koja me je nagovorila da dođem ovamo. I mojoj majci koja me je savetovala da im se ne zameram. Moj mali sin je počeo da plače. Pružila je ruke da ga uzme. Ja sam uzmakla kao da će mi ga oteti. Rvale smo se. Prva sam se predala.

    Iz kupatila se čuo šum tuša. I razdragan smeh mog sina. Ubod ljubomore prođe mi kroz srce.

    Igrao se na krevetu, golišav kao valjuška. Prstićima je dodirivao rub njene kape. Iz pojasa je izvukla brojanicu, Na kraju se ljuljao mali krst od mjedi. Moj sin je bio očaran.

    Otvorila je prozor, vetar je uneo miris mora. Čulo se samo meko i spokojno disanje moje dece.

    Spustila sam kapke da rasteram trunje u očima. Sigurno sam zaspala jer kad sam ih otvorila soba je bila puna sunca. Ona je sedela na drvenoj stolici pored mog kreveta. Lice joj nisam videla, samo lepe, graciozne ruke skupljene na krilu.

    Odsjaj plavog neba na prozoru, miris dozrelih limunova, eho otkucaja naših srca stvorili su neku čudnu povezanost. Duše su se dodirnule nošene nekom tajanstvenom snagom. Duše žena iz različitih svetova koji su se na čas dotakli. Zagrlile smo se.

    Ne znam sme li se to, ali ja poljubih njen meki, nežni, beli obraz.

    450 rsd
  • Voleo sam Moniku Levinski
    (0)

    Voleo sam Moniku Levinski

    Prvo poglavlje

    I

    Naravno da se sećam prvih trenutaka susreta s Verom, svakog pa i najsitnijeg detalja. Bile su to još one godine kada me je bilo moguće nagovoriti odem na nekakvo književno veče, „dešavanje“ ili slično sranje. Tada, tog studenog zimskog februara, u tom smislu sam dotakao dno, dovukli su me, naime, čak se i ne sećam ko, na promociju knjige daljeg rođaka, koji je u samizdatu objavio osnovnoškolske pričice. Bio je naporan a preduzimljiv čova, koji je za izdanja svojih tomova sabrao po dvadeset i više „sponzora“. Ne znam, možda je tako nešto moguće samo u Gorenjskoj, tom otelotvorenju slovenskosti.

    Matorci su izgradili kuće, otplatili stanove, a kada zanemoćaju, odvezu ih tamo preko, na primer u kompleks blokova Tabor, da tamo u nekom staračkom domu što pre crknu. U nedelju, na maloj misi posle ispovesti, prime dve-tri Zdravo Marije i jedan Očenaš, i ćušnu evro-dva u kutiju ili poslužavnik za priloge i gotova stvar.

    Da skratim, našao sam se u nekakvoj sali obližnjeg staračkog doma, i sve je već bilo spremno za književno veče. Rođak se na užas svoje supruge skroz maskirao u Krjavelja i situacija je bila više nego komična. U tom domu za invalide, kojih je u gorenjskem kraju naročito mnogo, vladao je poznati kiselkasti smrad vlažnog raspadanja i smrti. Starci i starice su sedeli za plastičnim stolovima sa svojim ručicama i tankim nogama nabreklih vena, s onim otužnim licima predanosti, kada već i po kazaljkama na satu tačno znaš da je čas poslednjeg obračuna tu. U stvari, nema se šta napisati o tome šta se tamo čitalo, stolovi su jedva izdržavali onoliko jelo i piće. Tokom promocije dvaput sam izlazio na puš-pauzu, nisam mogao sve to da podnesem. Ničeg impresivnog nije bilo napolju, ali ipak sam iza kamenih stubova pored raznih izvođačâ primetio malu, ljupku plavojku, koja je vodila priredbu zajedno s ostarelom nastavnicom slovenačkog. Isprva sam pomislio, šta zaboga radi ovde? Imala je lepo tkanu odeću, sa čipkama svetlih boja. U svoj toj gomili kandidata za pakao ili raj, nije bilo moguće ne primetiti njeno lepo lice, pravilne crte, elegantne pokrete i sjaj njenih očiju boje lešnika. Ustala je kada je bio kraj mučenja, mala i brza. Bilo mi je svega dosta i otišao sam do svog automobila.

    Jedno od prokletstava te selendre jeste da svi svakoga znaju ili misle da znaju, i onda svaki čas sretneš nekoga ko je pročitao tvoju knjigu na osnovu čega misli da ima pravo da ti se obrati. Tako je bilo i tada, ali nije me bilo briga. Plavokosa je bila prelepa u svojoj zreloj krasoti, možda malčice previše krhka za moj muški ukus, nikakvih baroknih oblina. Naprosto me je očaralo to njeno gotovo savršeno ljupko lice filmske zvezde, ništa drugo.

    Poštovani gospodine pisac taj-i-taj, pitala me je, da li biste jednom došli da nam čitate i predstavite neku vašu knjigu?

    Iznenadilo me je da zna moje prezime, ali to je jamačno bilo zato što je – kao što mi je kasnije rekla – radila u jednoj od obližnjih biblioteka. A već tada, ako se ikako moglo, eskivirao sam književne nastupe, priredbe, čitanja, recitacije i deklamacije. Malo zbog toga što ne umem dobro da recitujem, ali pre svega zbog treme i tog bednog osećaja tokom čitanja da su mi reči pogrešne i to mnogo. Naravno da nikada nisam ni očekivao da ću od knjige dobiti nekakav sitniš a kamoli pristojan honorar. Većinu knjiga sam štampao o svom trošku kod malih, nepoznatih izdavača. Kao i svugde, i u književnosti i izdavaštvu postoje klanovi. I ako nisi bio unutar klana, onda si gotov. Ni sâm ne znam kako je nekom od izdavača uspelo da bibliotekama proda nešto primeraka mojih knjiga koje su u rukopisima odbijali u svim redakcijama. Odbio sam je prilično hladno i osorno, i kasnije smo se još dugo smejali na račun našeg prvog susreta. Muškarac od slame njenog života, iz njenog drugog života, samo za fasadu, Potemkinov šofer i biznismen, te večeri je izjavio da ću tek da zažalim zbog svoje arogancije. Bio je i te kako u pravu.

    Kada sam je kasnije upitao zašto ide da čita starcima, ljudskom tehnološkom višku, koji su šutnuli u domove za umiranje, preostalim još iz Ozare, lepo mi je objasnila.

    Sa starcima se osećam tako mlada i lepa, pa čitam njima, čitam im iz Čarobnjakovog šegrta.

    Jadni matorci, pomislio sam.

    A oni mentalno zaostali su nekako čiste duše, nemaju ono što imamo mi. I njima čitam, na primer iz knjige Moj otac, socijalistički kulak. Joooj, kako se smeju od srca.

    Jadne lujke, opet sam pomislio.

    Bio je hladni dvadeseti mart, pukim slučajem sam u rancu imao jednu svoju knjigu, ne znam, zaista ne znam šta me je nagnalo da sam je sutradan zajedno s imejl-adresom poslao u njenu biblioteku. Znao sam samo njeno ime. To je bio početak pada u zamku, luda plovidba, koja me je gotovo koštala života. Najverovatnije je istina u tome da joj knjigu – samo da nije bilo ljupke ljušture, tog detinjastog i oku ugodnog lica pravilnih crta, dušu dalog za portretne fotografije – ne bih ni poslao. Na fotografijama dostupnim na internetu, mogla se videti kao nekakva gorenjska Ita Rina. Istinski lepa i privlačna. Posle svih debakala koji su bili za mnom, posle svih usamljenih nezadovoljenih žena, koje u većini nisu bile ni bleda senka plavokose, obradovalo me je kako mi se brzo zahvalila.

    Danas tako živimo, nema više onih lepih dugih pisama, pisanih olovkom, nema više ni lepote iščekivanja, reči samo sevaju i piče po ekranu, nema više osvajanja i ljubavnih sastanaka, samo neke brze veze, slično kao kod hrane i svega ostalog. A jeste ponekad zgodno i kad je brzo. Mogao bih sada da od reči do reči da citiram ta prva dopisivanja, čak sam jedno vreme ih čuvao na disketama, ali to ne bi imalo nikakvog smisla.

    Bukovski je s onim svojim da je za dobru jebačinu potreban alkohol mnogo više u pravu od Milera. No, polako, tek smo na početku.

    810 rsd
  • Trinaesta priča
    (0)

    Trinaesta priča

    DOBRO VEČE

    ili Priča i njen sluga

    Kada su se pojavili prvi televizori, moj tata je odmah kupio jedan na kredit. Bio je to nekakav skromni aparat miš-sive boje, marke „RR“ iz Niša, koji je prenosio samo crno-belu sliku, ali nam to nije nimalo smetalo, jer su u to vreme sve emisije i bile isključivo crno-bele. Da nam je neko tada rekao da će se sva ta čudesa, i to za jedva desetak godina, videti i u svojim prirodnim bojama, mislili bismo da je načisto poludeo. Program je počinjao (jedan jedini, klinci mi ne veruju da je bilo tako, a koji se emitovao za celu zemlju) tek oko pet posle podne, i pre i posle toga se sa ekrana mogao čuti samo šum i nekakva brljotina od slike, koju smo zvali „pirinač“. Tek kratko vreme pred početak emitovanja, možda pola sata, možda i manje, pojavljivao se na ekranu znak Jugoslovenske Radio Televizije, skraćeno – JRT, u obliku kruga i s nekakvim geometrijskim aplikacijama, i koji je služio valjda da se gledaoci psihološki pripreme za nadolazeće čudo, a takođe i da se proveri slika. Aparati su, naime, u to vreme imali dugmiće za ručno štelovanje visine, širine i položaja slike, kvaliteta tona i fino podešavanje frekvencije, a krug je valjda bio idealan etalon za tako nešto.

    U našoj maloj kuhinji, od prvog dana se okupljao čitav komšiluk, ne samo iz naše, već i iz okolnih zgrada, da vidi kakvo je to čudo, da čuje šta ima novo u zemlji i svetu, da ima o čemu da priča kasnije, kada ode kući i sutradan na poslu. Znalo je u tih dvadesetak kvadrata da se nakupi i po pedesetak dobrih, znatiželjnih i začuđenih ljudi (više nego danas na dve prosečne književne večeri, više nego na tri koncerta klasične muzike), koji su virili jedni drugima iza ramena; većina njih je stajala, jer nije bilo mesta da se unese toliko stolica. Dolazilo se neposredno pred Dnevnik, ili nešto ranije, ali te prethodne emisije nikome nisu bile posebno zanimljive i onda bi svi u glas razgovarali i nadvikivali se, kao u kakvom predvorju skoro nadolazećeg raja.

    Tišina je nastajala tek s početkom crtanih filmova, koje su deca, posedala po linoleumu, gledala radujući se, i tako se od silne sreće i radosti smejala bukvalno svemu, dok su se odrasli iščuđavali kako to da miš i mačka pa govore („Ali to su nacrtane životinje“, rekao bi neko), kako onda trče ako su nacrtani, i još koječemu. Sve je to zaista i bilo čudno, čudno je i danas, samo što smo se navikli.

    Posle dnevnika su obično išle neke igrane emisije, od kojih sam ja zapamtio samo one predivno blentave serije s Mijom i Čkaljom, kojima smo se tako slatko smejali i danima zatim prepričavali jedne te iste gegove i opet im se smejali po sto puta iznova i iznova, jer prosto nisu mogli da nam dosade.

    Glavni događaj je ipak bio Dnevnik. Dok je on išao, svi su ćutali. Čak i deca koju u međuvremenu nisu poslali na spavanje. Dnevnik je bio prozor u svet. Zamena za prela i posela, na kojima se pričalo i slušalo šta se sve novo u međuvremenu dogodilo, ko je kome preorao među, obrao voćnjak ili preoteo ženu; isto to, samo ne u njihovom selu, nego u zemlji i u svetu. Jedini trenutak kada bi se tišina prekinula bivao je na samom početku, kada bi voditelj, ozbiljan i ceremonijalan kao na dodeli ordena rada sa srebrnim vencem, rekao: „Dragi gledaoci, dobro veče!“ Vasceli komšiluk bi na to uglas odgovorio onako kako su ga čitavog života učili, onako kako dobar domaćin odgovara drugom domaćinu kada ga sretne na pustom drumu, poznavao ga ili ne, onako kako je vazda bilo red. Horsko „dobro veče“, zaplovilo bi vazduhom, ispunjavajući svaki ugao naše male kuhinje, da bi namah ponovo ostala tek tišina u kojoj je Branislav Surutka golicao našu radoznalost. U tim trenucima, više od svega na svetu, želeo sam da i ja jednog dana, kad porastem, postanem voditelj televizijskog dnevnika, da prvi na svetu znam gde je sve bio i šta je sve rekao Tito, a šta Bakarić, koliko je golova dao Šekularac i hoće li sutra biti kiše. A najviše od svega, želeo sam da izađem pred ljude i poželim im dobro veče, i svi da mi uzvrate, kao što i dolikuje.

    To vreme je prošlo. Danas svaka kuća ima televizor, mnoge i po dva, pa i više komada, ali niko više ne razgovara sa njima. Programima se ni broja ne zna, i svaki od njih ima po nekoliko dnevnika sa različitim nazivima, ali nijedan od njih više ne gleda čitav narod jedne lepe i napaćene zemlje koja više ne postoji, okupljen po kuhinjama i kombinovanim sobama onih koji su malo manje siromašni od ostalih.

    To vreme je nepovratno prošlo, kao što svako vreme uvek i neumitno prolazi. I sve što nam se dešava, svaka reč, događaj, promena, vetrić ili kišna kap, ni svesni ne stignemo da budemo da nas je to baš snašlo, a već je postalo prošlost. Sadašnjost je tek puka iluzija, sve je prošlost, čak i ono što će se tek desiti, znamo da će neumitno proteći. Iza svega ostaju samo priče. A priče ostaju taman onoliko koliko traje sećanje na njih. Kada nestane sećanja, nestane i priča, izgubi se u vrtlogu vremena da luta od jednog do drugog odjeka, kao neprekidni šum prošlosti, koji čujemo tek u besanim noćima okupanim kišom koja spira dušu.

    Poneka priča naleti na pravog slušaoca, klizne mu neprimetno u uvo, zavuče se ispod očne jabučice i ostane tu zadugo. I taj i takav slušalac, malo po malo, počne da prenosi priču dalje, kao virus. Premetne je kako njemu odgovara, koliko ume i kako misli da treba, ulepša ponekad, ponešto doda, nešto i oduzme i krene da je širi. Od jednog do drugog, dok se ne zapati ponovo na nekom drugom mestu, kod nekog drugog čoveka sklonog slušanju, pamćenju i pričanju. Kod nekog ko će takođe nastaviti da prenosi virus.

    Neka od tih priča zarazi i posebnu vrstu ljudi, one koji su već oboleli od jedne druge vrste teško izlečive bolesti. Vrstu koja piše. I onda priča takvom čoveku sklizne niz kožu, pa preko prstiju pređe na papir, prođe zatim kroz štamparsku mašinu, smesti se među korice, pa krene među ljude.

    Ljudi koji zapisuju priče najviše vole da petljaju po njima. Da ih ispravljaju, dorađuju, prepravljaju. Da menjaju. I njihova verzija priče, ona koja završi u koricama, ostaje konačna. Nije se dogodilo ono što se zaista dogodilo, već ono što je ostalo zapisano. Ukoliko je zapisivač promene vršio kako njemu odgovara, priča ostaje tu gde jeste, mrtvo slovo na papiru. Ali, ukoliko su te promene izvršene onako kako odgovara priči, i ona ostaje da traže duže. Što je zapisivač bolje ovladao svojim zanatom, time i taj pričin život postaje sve duži. Poneke priče traju vekovima, poneke i duže. Zavisi to i od same priče, ali i od zapisivača. Od njegovog znanja, veštine i posvećenosti priči koju zapisuje. Jer priči mora da se ugađa, da joj se čini po volji. Jer, baš kao modist ili frizer, i zapisivač mora obući i urediti priču baš prema njenoj meri. Ne valja debeloj priči tesno odelo, ne priliči staroj moderna frizura. Zapisivač koji se uznese i pomisli da je veći od same priče, osuđen je na kratak vek, i pričin, ali i svoj. Onaj pak, koji joj verno i pošteno služi, kao strogom ali voljenom gospodaru, može se nadati da će priča nadživeti i zapisivača i ljude koji je čitaju, i knjigu i korice koje je skrivaju, da će putovati dugo od jednog do drugog čoveka kroz vreme i čuvati uspomenu i na događaje i na njihove junake. I na njenog poniznog slugu, koji je imao čast i sreću da se nađe tu kraj nje, baš kad je trebalo, i da je zapiše baš onako kako je trebalo.

    720 rsd
  • Teško u glavi
    (0)

    Teško u glavi

    Ispod belog prekidača

    Ispod belog prekidača
    ležiš i pokušavaš da zaspiš
    u prvim danima zimske idile
    ili se polako uvlačiš u čauru
    U iščekivanju prve naznake proleća
    dalekog hiljadama svetlosnih godina

    Ali u ovom gradu odavno nema proleća –
    govore glasovi koračajući trotoarom
    A zašto ovaj grad smrdi? –
    upita jedan od njih

    Dok korača pitanje
    sa upitnicima i uzvičnicima u zagradi
    nema eha jer kontejneri
    na glavnom gradskom trgu
    grcaju u obilju smeća
    To ponekad se naziva
    ljubav i sreća

    20.12.2009. 17.45 h – 17.54 h nedelja

    Kaktus

    Ostavljaš samo zemlju i trunje
    rastresitog humusa
    sa grudvom bodljikavog krastavca
    i smrdljiva sedišta sa košpicama
    i omotima od kartona
    u brazdi sivog atoma

    21.01.2011. petak 5.04 pm – 5.07 pm

    Dok okrećem pedale

    Bezlično je dok se topi belo
    sliva se niz obraze i šake
    točkovi se okreću
    vozim i polazim
    a prolazim do zaborava

    Stope u belom i slova smera
    New York ili beton predgrađa
    sivo-bela šema
    smeši se sa okna
    dok pogled se baca

    U svetu snova i ta mogućnost postoji
    negde ispod pokrivača
    belog kao belo na krovovima
    kao belo u očnim dupljama
    kao belo u lobanji
    kao belo kada pogled pada
    na teme iznad neona
    uglavljenih u srž betona

    28.12.2009. 21.54 h – 22.00 h ponedeljak

    WC lady

    Film se nije završio
    čemer koji traje
    poznajem ga
    i sve ono što me još čeka
    beskonačne rasprave
    pljuskovi
    kapi opaljuju po koži

    a baba na ulazu WC-a
    ima divnu plavu kosu –
    nekada je igrala balet.

    00.31 h – 00.37 h 20.03.2018. utorak

    Komadanje

    Dok nestajem monotono u okviru dosade
    Oivičen noževima bodljikave žice kaveza
    Ostavljam nagost da trune u okovima

    A tako me izjeda sluzavo zeleno
    Što živi u kutku prošlog vremena
    Ostavljajući krikove rana do odumiranja

    Ali nestvarna je misao slobodnog osmeha
    Dok nesvesno otkrivam strukturu utrobe
    U kojoj tajna u tragovima je skrivena

    Zato nestajem u otisku crnog pepela
    Obojenog strašću vatrene mistike
    Dok komada me dete preminulog stida

    24.10.2000.

    1.090 rsd
  • HoloFaust
    (0)

    HoloFaust

    NEUSPELI FAUST (sad s tranzistora piči Hoćemo Li Brate Zapjevati Miloša Bojanića; štrecnuvši se kao da mu se pričinio duh Tomasa Džefersona): Ček-ček-ček. Je l’ se kaže… joooj… je l’ se kaže tuzi il’ tugi?

    BABA RADMILA, naoko rasejana, bez preteranog oklevanja prvom glavom sleva: Piše se tuzi.

    NEUSPELI FAUST: Ma, zabole me dupe kako se piše! (šacuje je s prezirom) Pitao sam te kako se kaže.

    BABA RADMILA, zatečena: Isto… valjda.

    NEUSPELI FAUST, diskretno izvivši desnu obrvu: Jesi l’ sigurna?

    BABA RADMILA: P-pa jesam. Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano.

    NEUSPELI FAUST, za oktavu tiše: Sto posto?

    BABA RADMILA, prostodušno: Sto posto. Kad pre zaboravi Vuka Stefanovića?

    NEUSPELI FAUST: Šta vas dve imate da kažete na ovo? (otvoreno sarkastično) Živo me interesuje.

    BABA RADMILA, replicirajući drugim dvema glavama, maltene uglas: Nas dve se slažemo s Prvom Bočnom Radmilom.

    NEUSPELI FAUST, streljajući ih pogledom u dobrom duhu Gestapoa, sad već primetno izvijenih obrva, naizgled bezdušno: Sigurno? (zaustavivši disanje) Sad odoh po normativnu gramatiku… MATICE SRPSKE! (ne miče se s mesta; naizmenično blene u svaku ponaosob dok levim kažiprstom pravi tik kao da pokušava d’ istera mrvicu stešnjenu između zuba, očnjaka i prvog gornjeg pretkutnjaka; nakon tri minuta, podrugljivo) I nemo’ posle da bude ovo-ono, pa lale-mile, pa ono gistro ’nisam znala’, ili ’o, zar je moguće da je opet došlo do izmena u pravopisu’ – tačno ću vas sve podaviti.

    BABA RADMILA, ovog puta svim trima glavama: Ne beri brige, možeš da nam veruješ (za sebe, levom bočnom). Našô na meni da trenira strogoću. Ja, bre, u malom prstu imam sve izuzetke od sibilarizacije.

    NEUSPELI FAUST: Je l’ to ti nešto reče, il’ mi se učini?

    BABA RADMILA: Jok-jok, pričinilo ti se… (polušapatom) siledžijo.

    NEUSPELI FAUST: Tako znači? (matrona je u magnovenju zatečena, jer joj intuicija govori da ju je čuo, te pribegava lukavstvu: zapiljila se u ukrštene reči da izgleda zauzeto) Hmhm-hm, ne znam, brate, zvuči mi nekako šupački. Tuzi? Pf. Jebote, iza ove vitrine samo što nema živih Italijana… al’ ’aj’ da zasad zažmurim na jedno uvo, nego… što mi to malo bolje ne zašećeri ovu limunadu, je li-de, Radmila?

    BABA RADMILA, središnjom glavom koja je, u šta se tek imamo uveriti, van svake sumnje bez dlake na jeziku, dok su ostale kô vezane vreće: Preklani si mi zapretio da ni za živu glavu ne turim više od jedne kafene kašičice, da te šećer ne spiči u glavu; ionako si suviše lud. Vidi, ne bih da me pogrešno shvatiš, ovo su tvoje reči iz novembra dve hiljade treće na dve hiljade petu, a otad jedva da je prošlo 86 godina, baš u idući ponedeljak koji je te nedelje simptomatično pao u petak, jer je, navodno, vreme trostruko usporilo.

    NEUSPELI FAUST (munjevito strgavši jatagan sa čiviluka, na kome se, začudo, već bio nahvatao pristojan sloj paučine; s ekstatičnim sjajem u očima): Hja!

    RADMILA: Bog s tobom, dijete, što mi to odseče glavu? Je li to bonton?

    NEUSPELI FAUST: U, majku mu! Ti nisi kerber… ti si, znači, celim ovim tokom bila lernejska hidra… iiiiiiii! Prekrasno, sad će protok boleština koji ti kulja iz labrnje biti duplo učestaliji od optimalnog. E Darvine, Darvine, ti i tvoja evolucija. Eto dokle si nas doveo. Šta bi nam tek napravio da si bio duplo zagriženiji pozitivista?

    RADMILA: Pazi stvarno, ko bi i u najluđem snu pomislio da sam hidra? Celu mladost proživeh u uverenju da su tri mozga i šestoro očiju moj najdalji domet. U jednom momentu sam čak počela osećati i grižu savesti, maltene samoprezir; mnogi nemaju ni toliko. Šta ti je kukavičluk… A da bejah samo trunku kuražnija, voljna da iskoračim iz provincijalštine na koju me je ova olinjala farsa osudila. Kakav bi to kopernikanski obrt bio po moj, i tako impozantni svetonazor! Nego, što mi, duše ti, odseče glavu? Mogô si mi napraviti veću štetu nego korist. Tja (sebi u bradu, duhom odsutna). Noćas će miš i mačka spavati zajedno…

    NEUSPELI FAUST, zajedljivo: Zini da ti kažem. Mnogo si mi ti ljubopitljiva, znaš? Bolje gledaj kako ćeš sinu i snaji da se opereš zbog te četvrte glavudže, jer će sad sve više da nas košta; kad se provaljuješ od klope kao da imaš pantljičaru. A i ne znam kako ćeš zaspati večeras. Kô bog više nećeš moći ležati potrbuške i da ’oćeš. Uostalom, šta da ti radim, to i tako nije moj problem (podigavši noge na trpezarijski sto kao pravi razuzdani gringo, krajnje indiferentno). Ooo, Atila šmekeru, otkud ti u pola tri?

    810 rsd
  • Erotoman
    (0)

    Erotoman

    Njega mnogi smatraju osnivačem ove varoši što hrli preko obala svojih reka ka dalekim prostranstvima kao da beži od same sebe, za koju su u davna vremena, upravo gledajući je s reka, putnici namernici govorili da iz daljine liči na napušteni kamenolom, a kada joj se približite na puškomet, na otkrovenje. Premda je to, da je taj znameniti despot i pesnik u duši, udario temelje ovoj varoši, samo donekle tačno. No, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju. Ali, kao ljudima od pera, obaveza nam nalaže da se nadalje ipak držimo činjenica, koliko god je to moguće.

    Koristeći svoje vladarsko pravo, iz kog, kao što znamo, proizilaze i sva ostala prava i beneficije, taj velikan učinio je golemu čast ovoj varoši time što ju je posvetio svetoj Bogorodici. Predanje još kaže da varoš skupa sa Jerusalimom i Svetom Gorom, čini Sveto trojstvo. U to ime, zahvalna pokolenja i danas kliču ime tog vladara. Gradski oci dodelili su mu čak i jednu ulicu; i to ne neku sporednu na periferiji, da pravi društvo proslavljenim piscima, narodnim tribunima iz tegobnih vremena i junacima iz ratova koji su našu prošlost učinili slavnom, već u samom centru varoši, gde se zlate imena državnika i vojskovođa i ponekog patrijarha; i ne neku običnu ulicu kakvih je na stotine, već pravi pravcati bulevar. U tom bulevaru danas se nalaze institucije od najveće važnosti za život varoši, a – što je značajno za ovu priču – među njima i jedna svakako najvažnija: Policijska uprava za grad Beograd.

    Od onih koji su imali nepriliku da posete to neveselo zdanje može se čuti da se u njemu službenici rasipaju po hodnicima kao izgubljeni, lupaju vratima kao da su u ludnici. Ali, istine radi, moramo reći, to je samo površan utisak, jer tu se danonoćno radi, bezmalo skapava na rešavanju teških slučajeva; armija vrednih službenika bdi nad našim mirnim snom, što svakako nije za potcenjivanje i pogotovo nije za šalu.

    Dakle, put nas je doveo u taj zloglasni dvadesetdeveti, kako je to zdanje kršteno u drugoj polovini prošlog veka, i kako ga i danas zovu poslenici „sedme sile“ i još pokoji varošanin obdaren dobrim pamćenjem.

    Prostorija u koju upravo stupamo nalazi se u suterenu; smrdljiva, vlažna i neprovetrena. Zaudara na znoj, kanalizaciju i jeftin duvan.

    Višečasovno ispitivanje okrivljenog Lazara Petrovića, zvanog Brando, mladića besprekorne biografije, koji se gnušao i od same pomisli na kriminal i nasilje, bližilo se kraju.

    Za razliku od mnogih koji su tu gostovali – a bilo je i nemalo onih sa zvučnim imenima, krupnih političkih zverki i sumnjivih biznismena, kojima su islednici bukvalno čupali reči kleštima – Lazar je bio na visini zadatka. Opširno je izneo svoju verziju nemilog događaja u kojem je bio glavni vinovnik, kao i čitav niz pojedinosti koje su mu prethodile. I što ga je i dovelo u ovako bedan i ponižavajući položaj, pa za svoje postupke mora da odgovara pred zakonom. Jer za to što mu je stavljeno na teret, ukoliko ne bude dokazao svoju nevinost, sleduje mu ozbiljna kazna, pa i višegodišnja robija.

    Izgledao je slomljen, gotovo uništen. Bez kičme i integriteta. Kao da se nešto od životne važnosti otkačilo u njemu i izmenilo mu fizički opis.

    Rukama se držao za stolicu. Ispred njega, na stolu, stajala je prazna čaša. S druge strane stola sedeli su islednici. Islednik broj jedan i islednik broj dva (tako su se predstavili, ne navodeći svoje generalije).

    Islednik broj jedan je visok i suvonjav, stariji, verovatno pred penzijom, promuklog glasa. Reklo bi se, nepoverljiv po prirodi. Katkad ima i filozofski izraz lica, ali zbilja retko.

    On je vodio ispitivanje.

    Islednik broj dva nešto je mlađi, tamnije puti. Zadužen je za snimanje razgovora, ne progovara. Kao da jedva čeka da što pre zbriše iz ovog memljivog ćumeza.

    I okrivljeni se umorio. Kako i ne bi, s manjim prekidima pričao je više od tri sata.

    Nije to stvar brbljivosti, za ono što je izgovorio treba imati hrabrost.

    Stotine njih što su dopali šaka ovom kužnom mestu, besramno su lagali, krivotvoreći istinu što su bolje znali i umeli, upinjali se iz sve snage da i najmanju sitnicu okrenu u svoju korist. Za razliku od njih, Lazar Petrović je govorio istinu bez ikakvih kalkulacija ide li mu to u prilog ili ne, i koliko može skupo da ga košta. Ne libeći se da pred inspektore iznese svu svoju intimu, otkrivajući čak i najtananije stvari o sebi, kao da je u njima video svoje potencijalne saveznike.

    Naivko, reći će neko.

    Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?

    No, vratimo se najpre malo nazad, na sam početak ispitivanja, da vidimo šta je to sve okrivljeni rekao u svoju odbranu, a zaključke ostavimo za kasnije.

    Kada je Lazar klimanjem glavom dao znak da je spreman, islednik broj dva uključio je mikrofon, potom pružio ruku ka uređaju za snimanje i pritisnuo odgovarajuću komandu.

    – Jedan, dva… Policijska uprava za grad Beograd, odeljenje za krvne delikte, 22. septembar 2017. godine, sati 10.30. Izjava okrivljenog Lazara Petrovića…

    630 rsd
  • (0)

    Skrivena Europa

    * * *

    Tog dana smo biciklom krenuli iz Fužina prema Rijeci, preko Gornjeg Jelenja. Popeli smo se na skoro 900 metara nadmorske visine pa se spustili do Rijeke, tu ručali i krenuli dalje na Ćićariju. Preko Matulja, sve na Vele Mune, Dane pa prema Buzetu! Taman sto kilometara po teškom terenu i uz prilično zahtjevne uspone i opasnu žegu. Mislim da sam popio bar deset litara vode toga dana, ne znam koliko piva.

    Ipak, nakon tih uspona, na kraju nas je dočekao spust u Buzet. Jedan od najpamtljivijih trenutaka u mom životu! Već pred večer, taman na kraju i snaga taj spust mi je predstavljao spas, nadu, dao neku novu moć. Tako se zadovoljstvo teško može staviti u riječi, nakon napornog pedaliranja cijeloga dana, doživjeti tako nešto, s vjetrom u leđa. Ipak, kako smo se približili Buzetu, tako je došlo novo razočarenje.

    Nismo mogli naći pogodno mjesto za prenoćiti! U gradu nije bilo šanse, a oko gradića nije bilo povoljnog mjesta gdje bismo mogli staviti šator i ležaljku između dva drveta. Sve smo obišli okolo, čak se i razdvojili u izvidnicu svak na svoju stranu da bi se razočarano našli i konstatirali da nema nigdje ništa.

    No, kako to obično biva u bezizlaznim situacijama, niotkuda se pojavio stranac i spasio dan! Starčić koji se tuda šetao nas ugleda, porazgovara s nama i uputi nas, prstom pokazavši na napuštenu kuću gdje nikome nećemo smetati i gdje nas nitko neće dirati. Taman izvan grada, malo dalje od ceste i znatiželjnih pogleda, s dva drveta za ležaljku, s velikom balom sijena na kojoj možemo sušiti odjeću, čak i sa stolom i klupama ispred kuće, gdje smo mogli sjesti i večerati kao ljudi, što već danima nismo imali.

    * * *

    Možete ići na put, a ponekad put može doći do vas. Preko Couchsurfinga sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, a neke sam ugostio dok sam živio u Vukovaru dvije godine. Jana je ostala najduže, čak tri dana i trudio sam se pokazati joj što je više moguće.

    Jana je taman proslavila sedamdeseti rođendan i častila se jednim malo dužim putem, prateći Dunav. Rekla mi je da neke puteve ne moramo mi sami osmišljavati, nego da oni već postoje, Dunav ih je ucrtao na karti. Nakon godina putovanja u mlađim danima, odlučila se skrasiti u okolici Barcelone, iako je zapravo iz Engleske. Kako joj duh putovanja nije dao mira, odlučila je krenuti iz Beča i otići do Crnoga mora, prateći rijeku koja i sama ima neki poseban duh, rijeku uz koju sam ja odrastao. Nije bilo lako ugoditi njezinoj znatiželji, ispitivala me je sve i svašta, od povijesti grada i područja, preko rata u Vukovaru pa do budućnosti koja tek slijedi, ali je htjela znati više i o mom obrazovanju pa čak i o mojim tetovažama ili o pravljenju bureka kojim sam je častio. Mislio sam si – tako izgleda i tako se ponaša pravi putnik. Znatiželjan je, sve što je novo to mu je dobro, to je privlačno i to želi istražiti. Mogu samo misliti koga je sve upoznala prije mene i nakon mene na tom dugom putu: svi ti gradovi, te ulice uz Dunav, sve priče tih ljudi koji sigurno već godinama negdje žive, znaju tajne prostora, skrivene kutke vremena, duh jedne neobične priče čuvane u kolektivnim sjećanjima.

    630 rsd
  • Odbačena
    (0)

    Odbačena

    II

    Otac je očekivao važan poziv i pošto je morao da izađe na nekoliko sati, ostala je u kancelariji da dežura pored telefona. Nije bio prvi put da mu pomaže u letnjem periodu kada je bila slobodna od fakultetskih obaveza. Interesovalo ju je sve vezano za proizvodnju vina, mislila je da će se, kada završi studije, zaposliti u porodičnoj firmi i da će svojim radom doprinositi njenom napretku. Volela je Lázaro, volela je imanje koje su imali, nepregledne vinograde, male divlje plaže i ljude koji su je okruživali. Nije bila zlopamtilo, brzo bi zaboravljala Fionine nestašluke i male smicalice, gledajući na nju kao na nekoga ko još traži sebe. Zaboravljala je i na to što je majka uvek bila na Fioninoj strani, i što joj se ponekad činila dalekom i stranom. Taj nedostatak bi joj uvek nadoknađivao otac, sa njim je osećala veću i istinsku povezanost.

    Često je prisustvovala njegovim poslovnim sastancima, upijajući svaku izgovorenu reč, jer joj je stalno govorio kako je ono što piše u knjigama jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

    Setila se očevih reči.

    „Emice, moram da izađem, vratiću se brzo, trebalo bi da se sastanem sa jednim veoma važnim potencijalnim kupcem. Ako slučajno pozove ili stigne pre mene, odmah mi javi i budi veoma ljubazna sa njim!”, rekao joj je izlazeći iz kancelarije.

    „Ne brini, oče!”, dobacila mu je, posmatrajući rasuta dokumenta po očevom radnom stolu.

    „Ebi!”, pritisnula je taster na telefonu i pozvala očevu sekretaricu. „Molim te, uputi tog uvaženog gosta kada stigne u očevu kancelariju, nadam se da nije neki davež! Moraću malo da ga zabavljam dok se otac ne vrati.”

    „Ooo, on davež? Nikako!”, zakikotala se Ebi.

    „Poznaješ ga?”

    „Naravno, a volela bih da ga upoznam i malo bliže i malo bolje!”

    „Ebril, uozbilji se!”, blago ju je prekorela Emilija. Sekretarica njenog oca bila je nekoliko godina starija od nje i sa njom je imala jako dobru komunikaciju. „Treba li n e š t o da znam o dotičnom gospodinu?”

    „Mmhhh, njam, njam… Slatkiš! Rado bih ga smazala za večeru!”

    „A, to! Trebalo je da znam! Onda se ne brinem!”

    „Nema te koja ga ne bi poželela, veruj mi!”, rekla je Ebril sasvim ozbiljno. „On je… kako da ti kažem… pravi dasa, ali i veliki ženskaroš! I ne verujem da te neće primetiti, kao i ti njega!”

    „Ebi, ne preteruj! Šta ima da me primeti?! Ništa na meni nije za primećivanje što bi se dopalo takvom zavodniku”, uzjogunila se Emilija.

    „Bože, nemoguća si!”, coknula je Ebi. „Ja bih sve dala da imam te tvoje oči i taj tvoj struk! Interesuju li tebe muškarci uopšte?”

    „Bože me sačuvaj! Naravno! Samo… Pa, neću valjda da naskačem na svakoga koga vidim?!”

    „Uf! Mogla bi malo da flertuješ, zabavno je! Uči, treba da zavedeš pravog!”

    „Ma, daj! Još nemam nameru da se vezujem za bilo koga. A što se tiče zavođenja… bljak! Praviću mu društvo, ukoliko otac zakasni ili… Hoćeš li da se zamenimo?”, zakikotala se vragolasto Emilija.

    „Kako misliš?”

    „Pa, lepo! Ja ću sesti na tvoje mesto, ti dođi ovamo! Dajem ti priliku da budeš sa slatkišem i da ga zavodiš do mile volje! Mene ne privlači ono što žele svi!”, zvonko se nasmejala Emilija.

    „A gospodin Riči? Zamisli da me nađe za svojim stolom?”

    „Ne brini, reći ću da sam te poslala po neka dokumenta.”

    „Pristajem…ali, ne snosim posledice, ideja je tvoja!”

    U roku od dva minuta Ebril je ušla u kancelariju noseći sa sobom svoj ružičasti neseser sa šminkom. Emilija je pokupila dokumenta sa očevog stola, otišla u prostoriju pored, a zatim se udubila u čitanje, sve dok je nije prekinulo oštro kucanje na vratima Ebrilinog ureda. Nije ni stigla da kaže ono kratko „da”, kada je u kancelariju ušao visok i krupan muškarac.

    „Dobar dan!”, obratio joj se. Njegov duboki melodični glas ispunio je celu prostoriju.

    Pogled joj se sreo sa dve sjajne zvezde koje su treptale u njegovim crnim očima, crnjim od bilo koje noći bez mesečine. Telom joj je prošla blaga jeza. Uspravila se u stolici i zategla ramena videvši da je odmerava. Prepoznala ga je, znala je za njega, jer je njegov lik često krasio naslovnice tabloida. Bio je jedan od vlasnika lanca hotela i restorana na rivijeri, hotelijerski i turistički magnat, jedan od najpoželjnijih neženja Italije. Često je bio tema razgovora i u društvu njenih dugarica i svaka se izjašnjavala da bi sa njim rado provela barem jednu noć. Smejala se njihovim glupavim fantazijama, ali… njegova pojava, na samo nekoliko koraka od nje, probudila je i u njoj nešto slično. Osetila je kako je nekom specifičnom energijom i mirisom svežih citrusa ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili. Nesvesno je zurila u njega ne mogavši da skloni pogled sa predivnih crnih očiju.

    „Gospođice?”, trgao ju je njegov glas. „Ako ste zadovoljili svoju znatiželju ili nešto drugo, da li biste mogli da me najavite gospodinu Ričiju?”

    „Kakvu znatiželju?”, upitala je malo višim tonom, pokušavajući da prikrije zbunjenost.

    „Posmatrate me, pa…”, bacio je pogled na svoj ručni sat, „…recimo, dobrih tri minuta! Je li to običaj u ovoj firmi: klijent prvo prođe kroz ruke sekretarice ili…?”

    „Ne budite drski!”, odgovorila mu je, osećajući kako crveni. „Samo ste me iznenadili!”

    „Čime?”, uputio joj je još jedan razarajući pogled, izvijajući ironično uglove punih i lepo oblikovanih usana. „Nadam se da ste u svoj rokovnik upisali moju najavu od prošle nedelje i da ste o tome obavestili poslodavca. Danas sam u stisci sa vremenom, ali… sutra, prekosutra… rado bih se prepustio Vašim rukama.”

    „Naravno! Da… Ne!”, rekla je ustajući iza stola kao oparena.

    „Pretpostavio sam da je „da”, s obzirom na to kako me odmeravate”, drsko se nasmejao odmerivši njene pune i poluotvorene usne. „Nemam ništa protiv, malo zabave nije na odmet… Recite, kada?!”

    Emilija je prekrstila ruke na grudima, zauzimajući odbrambeni stav.

    „Ne samo da ste drski, nego ste i bezobrazni!”, rekla je ponovo povišenim tonom.

    On je pogledao ispod skupljenih obrva, očigledno ne hajući za njenu ljutnju.

    „Zanima me šta je „ne”? Gospodin Riči nije upoznat sa mojim dolaskom?”

    „Možete ući u oče… očekivano vreme… Samo, malo ste poranili, gospodin Riči još nije stigao!”, rekla je ljutito. „Da Vam to nije običaj?”

    „Šta?”

    „Da budete tako nekulturni i nasrtljivi prema tuđem osoblju ili ste isti takvi i sa sopstvenim osobljem?”, rekla je, ne razmišljajući ni ko je on ni zašto stoji ispred nje.

    Na trenutak se namrštio i rekao:

    „Svako dobije ono što traži!”

    Kakav drznik!, pomislila je i brzo pritisla taster na telefonu, dajući mu tako do znanja da je njihov razgovor završen.

    „Ebril, stigao je gospodin…”, u momentu nije mogla da se seti njegovog prezimena. Zacrvenela se još više, što zbog ljutnje, što zbog neprijatnosti koja ju je najednom preplavila.

    „Lombardi”, začula je duboki glas od koga je poskočila, jer ga je čula skoro na svom uhu.

    „Maximilijano Lombardi”, drsko joj se nasmešio.

    „Gospodin Lombardi”, rekla je podižući svoj pogled prema njegovom licu.

    Stajao je na pola metra od nje, svojim bedrima blago naslonjen na sto. Drsko ju je odmeravao i dalje, spuštajući pogled od korena njene kose, pa sve do donje tačke V-izreza na tankoj bluzi. Od tog pogleda se naježila, učinilo joj se da poput sitnih strelica prodire i ispod bluze.

    „Zašto ste se zacrveneli? Je li to zbog vaše neefikasnosti ili zbog nečeg drugog?”, uputio joj je pitanje propraćeno osmehom, koji je njegovom licu davao još muževniji izgled.

    Otvorila je usta da odgovori, ali ju je prekinulo otvaranje vrata. Njen otac je ušao u kancelariju.

    „Oh, stigli ste, gospodine Lombardi! Izvinjavam se, nadam se da ne kasnim mnogo!”, rekao je gospodin Riči pružajući mu ruku.

    „Nema problema”, odgovoro je Maximilijano Lombardi pružajući ruku Fabijanu Ričiju. „Vodio sam zanimljiv razgovor sa Vašom…”

    „Ah…”, prekinuo ga je gospodin Fabijano. „Drago mi je da ste se upoznali. Pređimo u moju kancelariju. Emilija, gde je Ebril?”

    „U kancelariji… sređuje neka dokumenta!”, odgovorila je, pokušavajući da spreči podrhtavanje glasa.

    U tom momentu Ebril se pojavila na vratima osmehujući se.

    „Dobar dan!”, oglasila se upućujući Maximilijanu jedan od svojih najlepših osmeha.

    „Izvolite!”, pokazala je rukom u pravcu Fabijanove kancelarije.

    On joj je uzvratio osmeh, pokazujući svoje lepe bele zube i ušao unutra, a za njim i Emin tata.

    „Ufff, kako je zgodan!”, rekla je Ebril, nakon što su se vrata za njima zatvorila, a glas joj je bio nalik predenju mačke.

    „I drzak, i pun sebe!”, frknula je Emilija. „Ne znam… da nas nisam uvalila u nevolju…”, rekla je skrušeno, izbegavajući Ebin pogled.

    „Slušaj, Ebril, moram da idem! Reci ocu da sam imala neka neodložna posla!”

    Kao furija izletela je iz kancelarije ostavljajući zbunjenu sekretaricu.

    900 rsd
  • Gondeov sindrom
    (0)

    Gondeov sindrom

    3. Pisma, blago

    Svečanost. U uglu sobe, između dva velika prozora s penušavom čipkom zavesa, postavljena je jelka čvrsto uglavljena u krstasti čamov stalak. Okićena je krhkim ukrasima sačuvanim od lane: kuglice što umnožavaju bljeske talasastim udubljenjima, oblici zvezdasti i jajoliki, staklene životinjice i ptice s repom od srebrnih struna, pa prskalice, svećice usađene u metalne čirake na krajevima grana, medne bombone u „zlatu“ od staniola, celofanski listići i trake od raznobojnog krep-papira, pahulje i bela paučina; splet sićušnih lampiona što trepte u svim bojama umrežen je od vrha jelke do njenog podnožja u naboranoj svili osutoj konfetama.

    Svetlucavi prah što prolazi kroz sastave na prozorima, kroz ključaonicu i odžak, što oblaže čunkove, sastave kaljevih opeka, dno tinjave rešetke i grumenčiće otkotrljanog žara, načas zaleluja iznad utrnule petrolejke i potom se zavuče pod perjanu dunju gde su se deca ušuškala pred san. Fluorescentna svetlost oko svega i svakoga, stvari i ljudi. Oko mlekadžije, bakalina, pekara, krojača, šustera. Oko poštara!

    Svetluca prostor iznad stola u ukrašenoj sobi, iznad stranica rastvorenog adresara i oko skupocenog očevog nalivpera sa nepravilnim žutim prugama na crnoj osnovi. Pomeraju se po stolu čestitke čija je poleđina ispisana tankim tragom tamnog mastila, po jedna drukčije adresirana koverta za svaki čarobni prizor: snežni oblaci, gorska kućica zarobljena smetom, nahereni plot na prtini, zavejano poštansko sanduče, istrgnut prvi list iz kalendara, jele s granama poleglim od težine snega, irvasi upregnuti u kočiju nakrcanu poklonima, saonice, zvončići i šišarke, pegavo lane, zeka, mače sa mašnicom, promrzli vrapci združeni pod strejom, nasmejano lice Deda Mraza, veseljak s flašom u džepu zavejan pokraj stuba usputne svetiljke.

    Nalivpero vođeno veštom očevom rukom ispisuje poleđine oslikanih želja. Raste tovar poštarskih torbaka; pripravni su pečatari u Zobnatici, Slepčeviću, Rumi, Petrovaradinu, Segedinu, Andaluziji, Toremolinosu, Guadiu, Ženevi, Bitolju, Ohridu…; putuju pošiljke, stižu u pravo vreme do dalekih adresa. Na poštanskim sandučićima ispisana su imena: Josif Hristoski, Cimerman i Gospođica Mod, Gonde, Sibila, Helena, Notaroš i Lusi Furne, Žan-Luj Trentinjan, František Nekvasil, Hoze Eustasio Rivera. U pošiljkama piše da je napolju mraz, uklizana je strma ulica, sankaši podvriskuju i udaraju kalpiš, praskaju već posvuda prangije, nose se kupasti i valjkasti šeširići, siranovski nosevi i svakakve maske, kupovina je obavljena, pečenje je spremno i baklava s orahom od prošlogodišnjeg roda; piše da je u kući toplo, kaljeva peć izdašno greje i toplina raskriljuje sva vrata od soba; a dok jelka miriše i treperi od odblesaka boja, na gramofonu se vrte ploče s elegičnim pesmama o snegu.

    Kuća je ljupka starinska vila s krovnom terasom i mansardom delimično zaklonjenom dekorativnim nadzidom fasade; divlja loza puže od temelja do njenog vrha i gore se zavlači pod široke crepljike; plava pločica s belom brojkom 6 može se s jeseni kad loza ogoli, a u zimu za manjih snegova, nazreti na čeonoj strani između oluka i prozorskog ragastova; prostrano dvorište što okružuje kuću, pod nagibom, izlokano kišnim bujicama, divlje je i pitomo u meri koja ne odvaže ni na jednu stranu.

    Stoletni orah s ljuljaškom, stablo šljive sa sedlastom račvom u visini dečijih grudi, marela što posle prvog ploda u maju na jednoj grani zrije i u junu, badem kojeg će u doba cvata sasušiti jedan februarski mraz, dunja čiju ranjavu koru svu u krastama od slatkaste smole obleću stršljeni, kruška s mednim plodovima što vise na ogoleloj krošnji i u poznu jesen, mali orah kojeg će oboriti jedna noćna oluja, breskva sitnog baršunastog ploda, džombasta trava, mirišljavi korov koji nadleću vilin-konjici opervaženih krilaca, buba-mare i leptiri jarkih boja, opalo lišće sakupljeno u gomilice razvašarene naletima jesenjeg vetra.

    Nahereni plot s dve kapije za izlaz na obe ulice, bandera kraj glavnog ulaza gde tajanstveni posetilac vezuje belog konja, ispucala betonska staza do kućnog praga pod gustišom jorgovana, garaža s krovom obloženim terpapirom i dvokrilnim vratima sačinjenim od dasaka iz „Nekvasilove strugare“, šupa prenatrpana poljskim alatkama, jedan dvorišni ugao s automobilskim otpadom na čijem je vrhu starinska felna od upletene žice, plavo-belo okrečeni golubarnik s prostranim tremom, senovnik pod vinovom lozom i puzavicom ruže, pseća kućica ozidana ćerpićem izdahle porodične manufakture, dva vodoslivnička bureta sa poklopcima što pred nevreme zloslutno kloparaju.

    Cvet jorgovana, ljubičast i beo, cvet jasmina i behari voćaka, bokori ljubičica, visibaba, hrizantema, dan-i-noć, divlji karanfil, čašice božanstvenih lala, baršun ruža, pastoralni cvet bocike, čičak, ukrasni šimšir što okružuje nisku dvorišnu česmu, ladolež, fasadna loza s jeseni zelena i žuta i purpurna i grimizna.

    Jutarnji i večernji cvrkut vrabaca ugnježđenih u lozi iznad svakog prozora, umiljati lavež Bubike, Arapa i Liska, jauk bespomoćnog mačeta slomljene kičme, imena svakog pojedinačnog goluba, lepet njihovih krila pri uzletanju, boje njihovog perja, nadimci za ježa, kornjaču i zeca čije su oči u boji dva klikera iz kolekcije za pokazivanje, imena svih suseda po redosledu doticanja u sluh, njihov izgled, njihovi glasovi i pokreti.

    Sve ovo u srazmeri primerenoj detinjem uzrastu, uveličano ali nekrivotvoreno, biće ucrtano sa preciznošću najboljih kartografa na mapama za buduće tragače; sve to probrano štivo odrastanja, sačuvano od kasnije sumnje u autentičnost, biće smešteno u stvarna i izmišljena skrovišta, u najskrovitije uglove dvorišta i kuće, iza njenih masivnih vrata, iza njenih debelih zidova, u sigurna skloništa za spas od propadanja, u kovčege obložene zelenim plišom i u priče kao što je ova.

    *

    Izlazimo iz boksova u sjajnim čizmama od tanke kože, u belim „pumparicama“ izlizanim između prepona, u bluzama od svile jarkih boja i sa kapama podvezanim oko brade. U padoku je već odlučeno ko će biti Cimerman: on će uzjahati Satana. Manje srećni raspodeliće za ovu trku preostale parove jahača i konja: Cigu i Petuniju, Karolja i Vestalku, Papa i Herkulesa, Konstantinovića i Ćefa, Manojlovića i Tonku. Prilazimo sedlu postavljenom preko račve na šljivinom stablu, objahujemo ga; noge su nam u uzengijama i čvrsto su povučene uzde, spreman je između pazuha džokejski bič od rezbarenog leskovog štapa. Trku će opet dobiti Satan; vrat mu je znojav i kao uvek – izbrazdan grimiznim peteljkama vena.

    Kad smo bežali od kuće penjali smo se na orah uz debelo hrapavo stablo, u gustu njegovu krošnju, nevidljivi ni sa zemlje ni sa neba. Skrivali smo se tamo i kad nam nije bila potrebna uteha, ni bekstvo od ružnih stvari i strašnih nepravdi, već nešto drugo i sasvim drukčije, nešto što nismo znali šta je ali što je bilo lepo i samo naše. Ni u snovima se nismo sklanjali na druga mesta: pentrali smo se na presto u orahovoj krošnji, neuhvatljivi za zveri i fabulozna bića.

    500 rsd
  • (0)

    Duboka svetlost – antologija svetske haiku poezije

    Robert Scott

    * * *

    storm passes
    emptying a wheelbarrow full
    of clouds

    prolazi oluja
    praznim kolica
    puna oblaka

    Dietmar Tauchner

    * * *

    daybreak –
    the snowplow clears
    my nightmare

    svitanje –
    čistač snega čisti
    i moje košmare

    Serge Tome

    * * *

    equinox –
    the stripe of the airplane
    divides the sky

    ravnodnevnica –
    trag mlaznjaka
    deli nebo

    Micheline Boland

    * * *

    middle of the night
    my keepsakes are so cold
    I miss my old dog

    usred noći
    hladne uspomene
    nedostaje mi stari pas

    Ranko Pavlović

    * * *

    I am arranging papers.
    With every thrown letter
    A friend less

    Sređujem spise.
    Svako bačeno pismo –
    prijatelj manje.

    Mile Lisica

    * * *

    sky silence
    in the deep furrows
    a flock of sparrows

    tišina neba
    u dubokim brazdama
    jato vrabaca

    Ginka Biliarska

    * * *

    Now what is
    my shadow doing out there,
    alone in the cold?

    Šta li sada radi
    moja senka, sama
    na hladnoći?

    Minko Tanev

    * * *

    autumnal sun
    the image of God
    appears from the fog

    jesenje sunce
    slika Boga
    izranja iz magle

    Zoran Raonić

    * * *

    Fallen oak tree.
    A boy is counting rings
    on the tree stump.

    Porušen hrast.
    Na panju dječak
    broji godove.

    Enver Muratović

    * * *

    they remain empty,
    after a long winter –
    the children’s gloves

    ostanu prazne,
    poslije duge zime –
    dječje rukavice

    810 rsd