Shop
-
(0)Od : Denis Novikov
Razglednice u boci
600 rsd* * *
Све је сложено, а ехо просто понавља,
Просто као да креја песму слаже.
Одговара, из шумице се јавља,
То је ехо, а ехо не лаже.Туђи животи и смрти само су речи,
Није ли време сузе обрисати.
Шта – Русија? Ми сами смо већи,
Нама самима престоји умирати.РУСИЈА
Ти си своје беле руке прекрстила
лицем до обрва у зеленом грму била,
ни хаљине на теби, ни мараме,
тек бејзбол капа без поставе.
Кад износиш капу – фереџу ће ти послати,
онако, за по кући. И шта ћу ја казати
као син, од стида и срама:
„Па, ево, стигли смо, мама.“Ми смо марширали, у бој јуришали,
ми смо пола света у зубима држали,
ми, без стила и мастила, и богу и врагу,
писали своје по Рајхстагу.
Своје – то су грех, немаштина и друга зала.
Но шта си ти била и шта си остала,
шести део наше планете,
све су то забележиле књиге свете.Последњи разум првенац је помрачио.
Свако те псовао, по докторима развлачио,
ал’ ти си прегризла торпедо
и опет се опила победом.Дозволи и мени да испијем до дна,
сада ниси шеста, већ просто једна.
Што значи без громког тоста
и без иста, без веста, без оста.Седимо на камен, да плашимо вране.
Врана за враном, без броја, губитке саме
својим ћемо државним скандалом знати
нанети – и завештати.Размислимо о нашим пословима боље:
лево и десно од нас Мамон и Алах стоје.
Нас почивши у миру дозива
и девојке се кикоћу у колима.
Пођеш ли лево – умрећеш од огња.
Кренеш ли десно – утопићеш коња.
Магла се простире право пред нама.
Кренимо по небу, мама.САМО ЗА ВЕВЕРИЦЕ
опростите веверици црвено-сивој
што је да једе с небеса стрчала живо
што час верујем час не верујем
да ви и ја на свету постојимо
на обали финског залива немо
стојимо у шуми колико нас има
а можда то само истински верујемо
као и веверица – својим очимаЖИВОТ
Присније, и једноставније, и строже
мушкарци се друже са њим.
Као са женом, Господе Боже!
А ја присније не желим.
Мени изгледа да присно и строго
и тако већ у дому мом траје,
као да се пред Господом Богом
део здања у најам издаје.
И живот је за мене – парохијанка
Марија, и грешна прошлост њена,
а данас – тврђава, грађанка,
као комад челика, туђа жена.ЗВЕЗДА
Звездо, хвала ти за твоје дело.
Какво бескорисно сијање.
На небеском телу без топлине тело,
Какав кљунић, какво перјање.А глас твој анђеоском наликује,
Вероватно, ја не чујем и не знам, мила,
Као што ни ти моју лаж и ласкање не чујеш,
Мада се залуд упињем из петних жила. -
(0)Od : Svetislav Travica
Pretpostavljeni kraj sveta
630 rsdUSAMLJENOST
Ulicom kojom se nikuda ne stiže,
preko sablasnog trga, u sve dublju
tišinu bez značenja, ka jedva
naslućenoj sumnji u događaje
koji bi nas mogli izmeniti.Prate me ukočena stabla
podrugljivog sjaja u krošnjama,
deceniju neosvetljena apoteka,
krovovi uspavani snegom
i zadah praznine sa napuštenih
izloga na kojima se ogledaju
godišnja doba.U dnu mračnih aleja odmara se
bleda prijateljica zima,
ispitujući čvrstinu načela.Zaklonjen slepom tamom
u kojoj se mešaju oblici
mimoilazim retke prolaznike
ostavljajući za sobom ledeni
dah studeni.Ne znajući kuda bih sa sobom
u sobu unosim nebo
sa četvrtinom meseca
i gorku paniku noći
koju niko nije ispratio.NOKTURNO
Katkad ćutanje, katkad nemi glasovi
traju u tebi, sve dok se ne izgube
preko udaljenih zidova domova,
iznad zatamnjenih prozora
iza kojih se kriju životi bez pravila,
pristrasnost i mračna ubeđenja.
I pitaš se kako se skriti iza
drugačijih slika, sačuvati razum
i ravnotežu, izbeći lica na kojima
su ispisana osećanja poraza
i izgubljene bliskosti.
Sa crnih grana praskozorja već
uzleću zalutale ptice. Istrošen je
i vazduh spasenja, i krv se ledi u
žilama, a nervozno strpljenje
više ne vreba večernje kapi kiše
sa ukusom vlage i neprospavanih noći.RAZGLEDNICA
grad iznad gole i nepokorne ravnice
začet u drvenom srcu hrasta
na bezličnoj razmetljivosti peska
na živim datumima dalekih vremena
u zamislima od kojih zastaje dah
rastao sa grmljavinom transporta
na pregršti najčistije svetlosti
iz snova utkanih po krovovima kuća
izdignut na plavom somotu metala
stvaran u znoju magle i nesanice
iz ljubavi ranjene na stepeništu
iz mešavine zanosa i betona.SUMRAK
otimajući se
svetlostipolusenkama
i lepljivim udasima
baršunaste prašinetorbari sumrak
kroz vedru
agoniju danaobećavajući zaklon
i saučesništvonesavladivim
željama ljubavnika.NEMIR
bleda kao priviđenje
noć se njihala na vetru.sa trga u jamu mraka zuri
preplašeno lice spomenika.preko probuđene tišine
zvona raznose vest.od bezvremenosti i snova
nije ostalo ni traga. -
(0)Od : Jelena Vukanović
Čađavi vlak u smehu
630 rsdKINTSUGI
Prodala sam život svoj ogavnim
pejzažima.
Najlepši umetak bejah na deponiji.
Sada, kada skončavam,
a bez doma hodila sam
i nigde mi ugodno bilo nije,
pitam se, je li iko video potpuno i lepo mene –
tražeći delove za sopstvene kintsugije.VIŠNJE U KOTLU
Kao Višnje u Kotlu
kuvaju se reči u mome stomaku
donjem.
Zrnce nara ili kap ruma
dovoljno je da opet nešto kažem bitno:Meni ne treba niko i ništa da bih pisala.
Kao otrov što darovala sam psima,
grči se azbuka u mojim ustima,
ne znam da govorim,
ali da prepiske večite vodim,
e to bogami, znam.
Pišem ljudima:
Ne možemo se videti sutra,
raste mi Umnjak,
Plavi je Mesec,
zbivaju se u meni čuda.
Ne smete ih videti,
možete oslepeti,
jeste to za Oko,
ali unutarnje, gutajuće.KOSIDBA
Kosim, kosim, kosim,
po cijele dane kosim,
iz krvi trave pokošene
izlaze furije
i familiju gone mi.
Ništa im za to ne skrivih,
zaustavila bih da mogu,
ali štite one mene – od familije uklete –
što umjesto da živuje, smrtuje
i objeduje kada hrane nema –
džigericu moju –
Kosim, kosim, kosim,
bez svijesti sada kosim,
ako stvaralački ud pogine,
opet biće mene –
da pokosim uškopljene.ČARDAK
Moja kuća nema zidove,
u mojoj praznoj kući su Svi.
Slobodno se šetaju pored,
preko i ispod – mene,ja sam njima samo Prostor.
BIBLIOTEKAR
Jedno izvinjenje…
Sukobila sam se sa mnogim –
Bibliotekarima.
No, jedan je sukob poseban.
Nisam želela vraćati knjige i
gubila sam ih.
Glasno govorila dok bi drugi kao u hramu
ćutke čitali.
Lažno se predstavljala ne bih li dobila više kartona.
Uzimala više no što mogu da pročitam,
kičmu teretila.N. je kazao da se u njegovo vreme uzimalo malo,
dve-tri, i da ne shvata zašto sam tako alava.
Lepo kazah, da frižideru nisu dovoljna dva-tri jajeta,
pa sam i neku uvredu izustila.
Nikome se ne izvinjavam, ali…Dok sam u Italiji gledala vozove iz vode, pade mi na um
da je N. možda bio pijan, kao i ja dok ovo pišem,
i da se čim pre moram izviniti čoveku čije su ruke
presipale
knjige u moje,
praveći od njih svetlosne kule. -
(0)Od : Đorđe Matić
Drugi zvuk
400 rsdINCIDENT
(parafraza, po C. Cullenu)
Jednom, davno, dok krih se u starom Rimu
Srca puna, mada bježah od rata sjene
Vidjeh Rimljanina
Kako gleda pravo u mene.A bio sam mlad
i sâm gledao u ljude pravo
Nasmiješih mu se, ali on ispruži prst
ka meni, i vikne mi: sciavo.Vidio sam poslije cijeli Rim
Od rujna pa do siječnja
Od svih stvari što su mi se desile tamo
To je jedino čega se sjećam.KOST I SRŽ
Vasku
U meni je to
slabo uglavnom
i ljulja se kao mliječni zubAli nekad se zacrni
avet trulog kutnjaka
iz krnjave žute kosti i crnog mesa
čekíćâ davni otrov i gadi braću do sebe
potop bi napravioSamo rijetko
bljesne mlad očnjak
zašiljen, oštar i zdravkad bi ugrizao, otkida živo meso
DOM
Živi u prašnjavoj kući
punoj knjiga i uspomena,
muška Miss Havisham
nije ostavljena,
sama pobjegla s vjenčanjaVrata od starudije, jedna za drugima
na taktičkim mjestima, na skrivenim čukama stana
prašnjave šlape, uzorci šampona,
stare torbe, osušeni sapuni
lijekovi isteklog roka trajanja
plastične nanule
vaga
i polomljeno staklo
za vratima sobička u koji rijetko ulazi
na podu uz bijele police, prislonjene
krhotine u velikim komadima
iz okvira za sliku koji je pao ne za više kad
opasni oštri vrhovi
kao prozirni uspravni glečeri.
Nikako da to staklo baci; zaboravlja ili
ostavlja ga tamo
kao upozorenje
možda kao kockanjeDa se jednom tako spotakne
i padne pravo na oštricu
ne bi ga pronašli danima
dok leži u jezeru krvavog sirupa,
misli, i zatvara vrata za sobomO/VIDU
(napisano na obali holandskog Sjevernog mora)
Žao mi je da nisam stariji bio
kad sam otišao
da se već ranije napravim na pjesnika
što piše o herojima, o umjetnosti i ljubavi
da i mene protjera kao burevjesnika
neki August, do Crnog mora
i dalje,
pa da i ja ex-ponto
sačuvam ovaj jezik ubavi
i pišem što se ne sm‘je
ode i pisma domovini
i ljuvene i tužne pjesmeJa nemam imperatora
koji će držati me u egzilu uvrijeđen versima,
danas nema vođa koje straši poezija,
a svojim ljubavnim stihovima
ne vjerujem više uvijek ni jaJa sam stigao ovamo,
gdje je na obali samo praznina,
i siv taman pijesak.
Preda mnom silna nedostižna daljina
nizak val u trenu u pijesku izbriše otisak
stopala, dok u visini cikne vjetra strašni pisak.Na smrznute valove tvrdog mora
hvata se crna ledena koraLINGUA IGNOTA
Tanka latinska knjižica
četiristo godina stara
svijetu je pokazala nebo
prekriveno zvijezdama oku nevidljivim,
Mjesec što nije gladak savršen krug
nego izboran i hrapav kao lice starca,
Mjesec što nije čak ni jedini na nebuSidereus Nuncius (1610) ili:
Mjesečev glasnik
napisan na jeziku univerza
čitala je sva učena Europa.Pa ipak je Galileo Galilej
sve ostalo napisao
na svom toskanskomda ga njegovi Fiorentinci ne zaborave
-
(0)Od : Đurđa Lili
Cvrčkova bajkovita pozornica
500 rsdVendi u Nedođiji
Čin 1
U dečijoj sobi; Vendi, Majkl, Džon, kasnije Petar i Zvončica
VENDI: Dečaci, hajde brzo na spavanje!
MAJKL: Ali Vendi, hoćemo da gledamo tv.
DŽON: Da, sad će početi onaj horor film koji smo čekali.
VENDI: Ma kakav tv, kakav horor film, pa da posle ne smete da spavate bez svetla. Nema ništa od toga. Obojica u krevet.
DŽON: Reći ćemo te mami!
VENDI: Da, baš mislim da će mama biti na vašoj strani.
MAJKL: Da Džone, baš si beba. Naravno da ne možemo reći mami da nam Vendi nije dala da gledamo horor. Ali možemo…
DŽON: Šta?
MAJKL: Možemo da joj kažemo da je Vendi bila na instagramu do ponoći.
VENDI: Ne biste valjda lagali mamu? I optužili me da sam uradila nešto što nisam?
MAJKL: Paaa, možda. To zavisi od toga šta bi ti uradila za nas…
Čuje se lavež psa
VENDI: Ma zašto opet laje taj pas… (gleda kroz prozor, za to vreme Majkl i Džon pokušavaju da sakriju telefone ispod jastuka) Vidim šta radite. Ostavite te telefone. Vreme je za spavanje.
DŽON: Kako si znala kad ne gledaš u nas?
VENDI: Ja imam oči i na leđima. (opet se čuje pas)
MAJKL: Vendi, da li to neko pokušava da provali?
DŽON: Možda hoće da nas kidnapuju?
MAJKL: Plašim se!
DŽON: I ja!
VENDI: Ne budite bebe… neće nas niko… (u tom trenutku lavež psa postaje jako glasan a na scenu utrčava Petar Pan)
PETAR: Jaoooo, upooomoooć, ovaj pas hoće da me pojede!
Džon i Majkl se sakrivaju iza Vendi.
VENDI: Hej, ko si ti, i zašto upadaš u našu sobu u sred noći? Sad ću da zovem policiju.
PETAR: Ne, ne, ne policiju! Pa ja sam samo jedan mali izgubljeni dečak. Zar mislite da bih mogao i hteo da vas povredim?
MAJKL: Pa ne znam… svašta se dešava ovih dana.
PETAR: Samo sam pobegao od onog ogromnog psa napolju.
DŽON: To je naša Nana.
PETAR: Nana? Ko još psu daje ime Nana?
MAJKL: Ja sam joj dao to ime! Pa šta?
PETAR: Ništa, samo mislim da bilo bolje da se zove pas „ubica malih dečaka“ ili pas „pojeo bih te da sam te stigao“ ili pas…
MAJKL: Prvo i prvo, to je ženka. I ona je najumiljatija životinja na svetu.
DŽON: Da, ona baš voli malu decu!
PETAR: U to ne sumnjam. Samo se pitam da li ih više voli za doručak, ručak ili večeru!
VENDI: Hej! Šta ste raspričali sa njim. Ne znamo ni ko je, ni odakle je, ni zašto je došao, ni da li je opasan, a vi raspravljate o imenu za glupog psa.
DŽON: Naša Nana nije glupi pas.
VENDI: Dosta, ne pominjite više psa. Ko kaže reč pas biće izbačen da spava u hodniku.
PETAR (Majklu šapatom): Ko je ova opasna?
DŽON: Ha, rekao si pas!
PETAR: Ne, nisam.
MAJKL: Da, jesi. Rekao si “opasna”!
PETAR: Pa?
DŽON: O-pas-na! Kontaš?
PETAR: (češka se po glavi) Ne.
VENDI: Dosta rasprave!
MAJKL: To je naša sestra, Vendi.
PETAR: Da li je uvek ovako stroga?
MAJKL: Ma ne, uglavnom je fina. Sad se uplašila. Kad se uplaši glumi strogoću, da mi ne primetimo.
VENDI: Šta se to vas dvojica domunđavate?
PETAR: Ništa, ništa. Samo sam rekao dečaku da mislim da si jako … jako … fina! (smeška se i premešta s noge na nogu)
VENDI: I dalje ne znamo ko si ti!
PETAR: Petar Pan, izgubljeni dečak, vama na usluzi. (teatralno se poklanja)
DŽON: I zašto si došao, Petre?
PETAR: Čuo sam da ovde žive dva dečaka koja neće da spavaju, koja bi da gledaju horor filmove do kasno u noć, pa sam hteo da se pridružim.
VENDI: E to će biti malo sutra!
MAJKL: Ne sutra, večeras.
VENDI: Ne pravi se pametan, ti mali, znaš…
U tom se opet čuje lavež psa i ulazi Zvončica.
ZVONČICA: Jao što imate slatku malu umiljatu kucu tamo napolju…
PETAR: Slatku? Malu? Umiljatu? Da li si ti normalna? Pa to čudovište je htelo da me pojede.
ZVONČICA: Ma niiijeee, ti samo ne znaš sa njom. Nego, jesi li već rekao Majklu i Džonu naš predlog?
PETAR: Baš sam pokušavao, kad si me prekinula.
VENDI: Hej! Šta je ovo? Kakav je ovo upad u našu sobu? Šta hoćete vas dvoje i kako znate naša imena?
ZVONČICA: Mi smo Petar Pan i Zvončica, iz Nedođije. Došli smo po vas.
MAJKL: Kako to mislite – po nas?
PETAR: Upravo sam hteo da vam objasnim…
DŽON: Ja pristajem!
VENDI: Ma šta ti pristaješ, mali. Ne lupetaj. Nigde mi ne idemo.
ZVONČICA: Ti i nisi pozvana. Samo dečaci.
VENDI: Ma jel, e pa ako idu oni, idem i ja.
PETAR: Mislim da si ih nagovorila.
ZVONČICA: Nije bilo teško, zar ne?
VENDI: Hej, čekaj malo, stani, ne možeš…
Zvončica skakuće oko njih, posipa ih „vilinskim prahom“ i oni odlaze sa scene.
-
-
-
(0)Od : Marija Milojković
Ptice stanarice
500 rsdPogled mi kruži prostorom. U sobi sam. Beli zidovi. Okrećem glavu, glas dubok, ženski, izgovara:
– Preminula je, gospodine. Žao mi je.
Jakov klima glavom. Kapi suza svetle u njegovim crnim očima, kao ulične svetiljke, liče na bisere. I dok je bio dete njegove suze su bile teške, retke, kao vulkanska lava, koja kada se izlije ruši, peče, želi da ispravi sve nepravde načinjene zemaljskoj kugli, i one koje ljudi čine jedni drugima.
Mili moj, Jakove,
Želim da ti olakšam patnju. Osećam nadahnuće, kao kada sam nestrpljivo čekala da te upoznam. Dok si bio u mojoj utrobi zamišljala sam te, jedva čekala da te prislonim na grudi. Uvek si imao magičnu moć da od svega napraviš nešto dobro. Govorio si da sam se savršeno uklopila u ulogu majke.
Bez obzira na julsku vrućinu, gledam tvoju belu košulju, moju omiljenu.
– Na vreme smo reagovali, nadali smo se da će ova poslednja doza usporiti napredak bolesti.
Gledam se, na sebi imam kućnu haljinu. Poslednje čega se sećam je zvuk ambulantnih kola, glas, muški dominantniji, hrapav. Zatamnjeni prozori. Ne osećam strah, usredsređena sam na Jakova. Zvoni mu telefon, u tišini jede hranu koju mu je neko doneo. Što duže posmatram Jakovljev lik, sve mi je izražajniji. Prisećam se dana kada sam prvi put slikala njegov portret.
Odjednom razmišljam o mojoj prababi i njenom upoznavanju sa mojim pradedom. Zbog trgovačkih kontakata, često je bio na putu. Očevi su tada dogovarali venčanja. Moj pradeda je posedovao neki melanholičan šarm. Bio je obrazovan, lep, odmah joj se dopao.
Draginja, veoma pobožna, pažljivo je čuvala svoju porodičnu arhivu. Prenošena je sa kolena na koleno. Vezivala se za svaku stvar i predmet koji je nasledila od bilo koga sa kim je bila u srodstvu. To su za nju bili trofeji, nešto što je osvajala. Prepiske njenog oca i majke. Uvila ih je svilenim trakama, hronološki poređala. Svaka godina obeležena drugačijom bojom. Zelene, crvene, roze. Na policama su, osim knjiga koje je veoma cenila što je posledica ogromnog broja pročitanih knjiga raznih žanrova. To je razvilo njenu maštu i kreativnost. Čuvala je tacne, stare srebrne svećnjake, vaze od porcelana, posude za šećer, so, razne začine. Bila je strastveni poznavalac bilja, trudila se da za svaku pronađe latinsku naziv. Sav pribor za jelo, poslužavnici prenošeno je na buduće generacije.
Rodila je petoro dece. Svoje potomke je vaspitavala u duhu vremena. Sa ćerkama je bila veoma nežna, dosta vremena je provodila u razgovoru sa njima, učila ih lepom ponašanju. Najstarija je nasledila njenu energiju i talente. Trudila se da nauči sve čemu je majka učila, da oslikava u pamćenju život svoje majke, kojom je bila očarana. Nasledila je čak i ljubav prema literaturi i muzici. Nije se u kući mogla čuti nikada svađa, povišen ton, nikakav sukob među roditeljima.
A onda, jednog jutra Bogdan se nije probudio. Srce mu je stalo u snu. Imao je četrdeset godina. Kako sada iz ove perspektive sve vidim. Stvari koje nisam mogla znati, jednostavno zato što nisam bila rođena. Redom su svi prilazili njegovom krevetu. Nije stigao ni da se oprosti od dece. Njegova ljubljena supruga, moja divna prabaka, Draginja, ostala je sama sa petoro dece. Jecala je za stolom, pogrbljenih leđa, neprestano je čula njegov korak, zvuk njegovih cipela. Pitala se da li će ga deca pamtiti. Donosio im je poklone sa putovanja, ali bojala se da pažnja i toplina koju im je pružao ne iščeznu vremenom. Da li će ispuniti njegova očekivanja?
Danica, najstarija ćerka čula je noću tiho, prigušeno jecanje majke. Znala je da se danju svim silama, kao vojnik, trudi da prikrije žal i prazninu nastalu njegovim preranim odlaskom. U jenom srcu i duši nikada nije mogao da se napravi nikakav prostor, makar najmanji sobičak u njenoj duši. Nije bilo načina, čak ni nekim uzanim, jedva vidljivim hodnicima, da neko dođe do njenog tananog, tugom razorenog srca. Bila je veoma mlada, ali je stavila bedeme i zaključala katancima svoja osećanja, emocije. Prema deci je bila još nežnija, trudila se da ne osete da a nema. Stalno im je pričala o tome šta je sve postigao. Nije imao neprijatelje, bez obzira na sve svoje uspehe. Bio je cenjen i poštovan. A onda bi otišla u svoju sobu i lečila bol, kao ranjena zver. O svom bolu ni sa kim nije razgovarala. Veoma je patila. U nekim momentima je to toliko komadalo da je osetila da se ljuti i na Boga. Uvek mu se poslušno pokoravala, pružala mu bezuslovnu ljubav, učila je potomke da budu religiozni. Kako je mogao da ga tako rano odvoji od svih?
Danica je uočavala neke nagle, bitne promene u njenom ponašanju, kao i u celokupnoj ličnosti. Pred svaki obrok pričala je molitvu. Sada je sve češće to izostajalo. Odlasci u crkvu su se takođe proredili. Postali su jedna vrsta formalnosti. Ostala je ponosna na poreklo, na identitet, ali nije utehu tražila više u Bogu, već je crpela snagu iz sopstvenog bića. Verovala je u svoju snagu i volju. Učila je decu da u teškim situacijama sebi ponavljaju:
– Glavu gore! Ne smeš klonuti duhom! Pokaži snagu i hrabrost! Pre svega, mudrost. Nema kapitulacije! Ne krši ruke!
Preuzela je vođenje poslova mog pradede, pozajmila je novac uz kamatu. Sve je to bila nametnuta novina za nju. Potpuno sama, nije dozvoljavala da potone. U to vreme nije sa simpatijama gledalo na ženu koja je rešila da se bavi poslovima svoga muža. Ali, bila je neverovatno odlučna u svojoj nameri da ne razočara Bogdana i decu. Pa, ni samu sebe. Trudila se da im život teče normalno. Lako su živeli u skromnim uslovima. Skromnijim nego ranije, uvek je vodila računa o tome da se hrane zdravo.
Ono što je takođe redovno radila na samom završetku dana, kada kuća utihne, bilo je zapisivanje svih utisaka koji su obeležili jutro, dnevne događaje. Hronološki je unosila rast i razvoj svojih biljaka iz staklene bašte, prema kojoj je ispoljavala nežnost, baš kao i prema svojoj deci. Dok je Bogdan bio živ, bili su imućni, sa njima je živela žena koja joj je pomagala u kući. Pravila je divne ručne radove, imala čarobne ruke. Bila je fascinirana načinom kojim njeni prsti okreću vreteno. Učila je o tome od Košute, tako se zvala ta divna žena. Zapisala je čitav istorijat.
Kolovrat, izumljen u Indiji, pa je zatim kolo zamenjeno vretenom. Inspirativno je bilo gledati Košutu. Kao da vila uđe u nju i vodi je svojim prostranstvima. Kreator mehaničkog razboja bio je Samuel Crompton. Još kao mladić, u porodičnoj predionici, razmišljao je kako da unapredi i stvori mašinu koja će zameniti ono što se radilo ručno. Sve je to moja Draginja zapisala i ostavila svojim potomcima. Zapisala je sledeće:
Prelja, simbol života, susret večnosti i prolaznosti.
Kolovrat, simbol sunca, koje nam daje toplotu i život. Jedinstvo suprotnosti. Kolovrat koji označava kretanje sunca, ali i okretanje neba. Sunce je zimi htonsko. Crno sunce, simbol sličan kolovratu. Interakcija duha i materije. Svetlosti i tame, istine i laži. Borba dobra i zla.
Kolovrat, vuk i perunika. Perunika se može naći na hrišćanskim crkvama na Balkanu.
Perunika kao simbol tkanja prirode.
Kolovrat, jer podzemlje je spas.
-
(0)Od : Inna Moore
Naša mala tajna
900 rsd„Moje je ime Donovan Grant i ja sam alkoholičar.”
Rečenica je to kojom je obilježen svaki moj četvrtak posljednjih pet mjeseci, samo što je subjekt na svakom sastanku netko drugi. Nova ruševina od čovjeka koja je došla u anonimne alkoholičare potražiti pomoć.
Dvadeset četvrtaka i nije puno vremena kako bih se skinuo s ovisnosti koja mi je ulazila u krv godinama. Ali i to je početak. I dobro mi je išlo.
Samo što ovaj četvrtak i nije krenuo nešto obećavajuće za mene.
Sastanak je uvijek bio u isto vrijeme, no danas mi ništa nije išlo kako treba. Moj ljubimac, mladunče vučjaka koje sam udomio prošli tjedan, lajao je čitavu noć iz meni neznanih razloga. Možda sam mu trebao dati ime, ali niti jedno koje sam dosad smislio, nije bilo pravo.
Iz istih razloga nisam čuo alarm pa sam trčao pod tuš, istuširao se hladnom vodom, polio vruću kavu po sebi. Kako je pred zoru padala kiša, napravila je lokve u mom dvorištu i prekasno sam uočio veliku baru te posve smočio čizme. Moja karirana košulja je nakon toga zapela u grm ruža i trnje ju je poderalo.
I kad sam mislio da mi dan ne može gore krenuti, moj kamionet nije htio upaliti.
„Idi k vragu.” Opsovao sam i zatvorio vrata dvorišta, a onda odlučio po još vlažnim ulicama hodati i trčati dio puta do ureda gdje se sastajemo.
Nešto dalje, tri kuće od mene, zatekao sam susjeda Cliffa kako viče na svog sina. Mrzio sam tog tipa, bio je nasilan, agresivan i posve zao. I da, bio je pravi kandidat za anonimne alkoholičare, samo da se htio suočiti sa svojim problemom. No muškarčine poput njega nikad ne bi priznale da imaju problem. Čim me uočio u prolazu, zaustavio se na dva metra do desetogodišnjeg Lucasa. E, tog malog sam volio. I on je na neki svoj bojažljiv način volio mene.
Znao sam da to dijete nije nikad osjetilo očevu ljubav, samo prijezir i psovke.
„’Jutro, Grant!” pozdravio me bezvoljno Cliff, ali je zato Lucas razdragano dotrčao do mene . Otac ga nikad nije udarao javno, ali bio sam siguran da je negdje iza zatvorenih vrata primao dobre batine.
Kad bih upitao Lucasa, on bi odmahnuo glavom i rekao da se „tata” samo dere na njega i to s razlogom. Malac je bio uvjeren da zaslužuje usran tretman kojim ga je njegov rođeni otac častio.
Smeđa kosa padala je Lucasu preko očiju i bilo je jasno da mu treba šišanje. Jednako kao i nova majica, jer ovoj sivoj koja je nekad bila bijela, rubovi su već bili uništeni.
„Dobio sam peticu iz biologije, Donovane!” pohvalio mi se, očiju sjajnih od ponosa.
„Bravo, mali.”
„Morali smo nabrojati kukce, a ja sam nabrojao više od svih!”
Lucas je bio pametan, iako bi ponekad zvučao kao da je tek krenuo u školu. Kad bi netko s njim predano radio, to bi dijete imalo izuzetne rezultate.
„Samo nastavi tako.” Nabacio sam mu peticu i pogledom ošinuo Cliffa, prije nego sam se sagnuo i šapnuo Lucasu.
„Kasnije ti donesem jednu knjigu o kukcima, može? Ali je moraš čuvati.” Lucas je kimnuo kroz smijeh i ostao gledati za mnom dok sam odlazio. Požurio sam iako je bilo jasno da ću debelo kasniti.
Kad me tri bloka dalje neoprezni vozač u srebrenom Audiju poprskao od glave do pete, shvatio sam što mi svemir govori.
„Vrati se doma, Grant, i odspavaj.” Ruke sam obrisao o leđa, onaj dio košulje koji nije bio mokar i posegnuo za mobitelom u trapericama. Ta je starudija ionako bila na izmaku života pa mi nije bilo žao smočiti je. Natipkao sam poruku voditelju udruge i ispričao se, potom se na peti okrenuo i vratio doma.
Već sam mogao osjetiti kako mali naleti vjetra hlade mokru odjeću i počeo sam se ježiti.
Cliffovo je dvorište bilo prazno, a dernjava se nije čula, tako da sam mirno prošao, no pogled mi je ukrao srebrni Audi parkiran pred kućom preko puta moje. Ta je kuća pripadala obitelji Joyce, no u njoj nitko nije živio otkako je umrla vlasnica, stara Bethany. Moji prijatelji, Ivy i njezin brat blizanac odselili su se u Seattle nakon srednje škole i nisam nikad više čuo za njih. Audi koji me poprskao sad je bio širom otvoren i niži, plavokosi muškarac s naočalama na nosu, iznosio je iz automobila stvari. Potom je iz kuće izašla žena, duge smeđe valovite kose, sa širokim osmijehom na licu.
I nakon toliko godina poznavao sam taj osmijeh. Ivy.
Noge su me nanijele u njihovo malo dvorište jer ako su oni moji novi susjedi, morao sam ih pozdraviti. Kucnuo sam po prozoru vozila koje me mimo moje volje okupalo i time privukao pozornost.
Oči koje sam godinama gledao u školskoj klupi do moje i tajno obožavao, sad su me pogledale s iznenađenjem.
„Nebesa! Donovan?” izustile su one usne, jednako slatke kao i uvijek, i taj glas, jednako milozvučan kao nekad.
„Bok, Ivy.” Naslonio sam se na auto, sjetivši se da izgledam kao klošar. Neobrijan, mokar i s poderanom košuljom. No nisam mario.
Ruke je povukla na usta i onda me odmjerila. Činilo se da ni ona ne mari za moj izgled jer mi je prišla te me poljubila u oba obraza. Morao sam se sagnuti da joj uzvratim. Ivy je bila curka od metar i žilet, i to me posebno oduševljavalo. Zašto? Valjda jer sam bio gotovo metar viši od nje i kroz srednju školu sam zamišljao da sam njezin zaštitnik, da je pored mene sigurna.
„Ako si ti vozila, znaj da si me pošpricala dolje na uglu kod Morissonovog dućana.”
„O nebesa, nisam ja vozila. Žao mi je. Vozio je Cole.” Uto se iza njezinih leđa pojavio cvikeraš i pružio mi ruku. Blagog osmijeha i s tim smiješnim naočalama, izgledao je kao šmokljan.
Da, Ivy je voljela štrebere. Valjda zato ja nisam imao izgleda.
I očito je voljela niske tipove. Plave i glatko obrijane.
Sve suprotno od mene.
„Ja sam Ivyn suprug. Drago mi je.”
„Ja sam Donovan Grant. Išao sam u školu s Ivy. Ako sve ovo znači da se useljavate, onda sam vam i susjed.” Pokazao sam mu palcem iza leđa na svoju kuću, a on je kimnuo. Bio je čak simpatičan.
„Da, useljavamo se. Otkupila sam od brata njegov dio kuće i sad je naša. Moramo je obnoviti, ali jako se veselimo ovome, zar ne, Cole?”
Piljio sam u njezine pjegice na nosu i mali ožiljak iznad obrve koji sam joj ja zadao jedne večeri kad smo vozili bicikl. Zagledao sam se u nju i nisam stigao izbjeći rasvjetni stup, naglo sam skrenuo i zabio se u njezin bicikl. Iz te male rupice krvarila je minutama. Sjećam se da sam skinuo sa sebe najdražu majicu i prislonio je na njezino čelo.
Ivy sam rijetko kad vidio ljutu, ali tu noć bila je bijesna.
Možda mi ni danas nije oprostila što sam uništio besprijekornost njezine kože, ali činilo mi se da ju je taj ožiljak učinio više posebnom.
„Onda vam želim dobrodošlicu.” Ivy je stajala ispred mene i izvijala svoj vrat kako bi me mogla gledati u oči. Nadao sam se da ne radi ono što smo često radili, zurili jedno u drugo i borili se tko će zadnji trepnuti. Ovaj put trepnuo sam ja, a ona se nasmijala.
„Hvala ti, Donovane. Kao što vidiš, posla je puno, trebat ćemo radnike, stoga očekuj da ćemo sigurno doći žicati savjet. Ja sam gotovo sve zaboravila. Nisam tu bila…”
„Trinaest godina.” Dodao sam prije nje i zbunio je. Zaustila je da nešto kaže pa sam joj odmah objasnio.
„Došla si ono ljeto kad je baki bila sahrana.”
„Nebesa… da…” otegnula je. Ona i njezina nebesa. Uvijek je spominjala nebesa. Zvučala je tako arhaično i presmiješno. Neke navike se očito ne gube, kao ni moja navika da zurim u nju.
Ostalo je štošta isto u njoj, ali sad je preda mnom stajala zrela žena. Udana, da ne zaboravim.
„Ivy, kamion dolazi za pola sata.” Cole se oglasio i prekinuo naše promatranje, jer vraški je čudno bilo vidjeti moju najbolju prijateljicu nakon toliko godina ispred sebe.
„Neću vam smetati. Znate gdje sam ako nešto zatrebate.”
Namignuo sam joj i okrenuo se, u nadi da je ostala gledati za mnom. Požurio sam u kuću, presvukao se i onda, iz čiste dosade probao pokrenuti kamionet koji je ovaj put odmah upalio. Požurio sam do knjižare kupiti Lucasu knjigu, a onda i napuniti hladnjak jer uskoro je trebala doći moja nećakinja Ava.
Po povratku, kad sam parkirao u svoje dvorište, ugledao sam Ivy na drugoj strani ulice. Mahala mi je.
Mahat će mi možda svaki dan ovako, shvatio sam.
I samo tako, četvrtak je upravo postao bolji.
-
(0)Od : Milan Todorović
Međuprostor i međuvreme
720 rsdМАРКЕС УХВАЋЕН У ПРАЗНОВЕРЈЕ СВОЈЕ БАБЕ
(Омаж Габријелу Гарсији Маркесу)
Славни писац враћа се у место у којем су се родили јунаци његове фикције, помешане са прошлошћу, као и са сујеверјем његове бабе. Аракатака, Мексико Сити, Барселона можда? Макондо, прошапта Мелкијадес појављујући му се иза леђа, праћен са још хиљаду људи из хиљаду поколења дошлих из хиљаду векова. Стидљиви дечак који пише поезију стоји пред двориштем, опрљен сунцем и опијен стиховима певуши једну песму од које све почиње и са којом се ништа не завршава. Лице му се мења и стас, као да се трансформише кроз сва животна доба, ту, пред јунацима своје литературе, који ишчекују велике речи повратка, попут објаве или опроштајног писма. Свакодневица узима облик времена а не простора и мимоилази се са митом, дотакавши га само раменом. Маркес стресе прашину са сакоа и пребаци га преко леђа, спуштајући руку на мекану длаку пса и помази га. На руци му оста траг плаве боје. Мерседес, која је знала шта значи чекати, изађе пред њега, сва од светла, одевена више у легенду него у хаљину, изговори речи добродошлице. Маркесова баба се насмеја и назва га именом анђела: „Габријеле, говорила сам ти да ћемо се поново срести“, рече храпавим гласом жене која никада из ових предела није ни одлазила, претворена у живу успомену, надахнута вечним даром приповедања. Унук јој приђе и загрли је. Неруда се накашља и назва га Сервантесом нашег времена, осмехнут као када се креће на ходочашће или се сретне стари пријатељ. Ћилими се подигоше са земље. Џиновске коцке леда почеше да се топе. Маркес се ужеле сладоледа из последњег писма и предаде Нобелову медаљу у руке Аурелијана Буендије. Ухвати се за џеп и извади оних 20 долара, колико је имао када је дошао у Мексико да би се бавио филмом, не слутивши да ће у међувремену променити ток књижевности, научен како се савладавају препреке, ухвативши самог себе како се залеће преко литица историје. Скок у народно предање када се више сања него што се спава, када се телекинезом осваја нових 60 секунди плавог светла. Kao да се није догодило ништа нарочито, објашњење свега овога изостаје а Маркес, са сладоледом од чоколаде и ваниле, разговара са мештанима свог чаробног места, сместивши их поново у вртове своје аутохтоне маште, навикнут на лавиринте у којима се креће само реч, док је све друго подређено њој. Добро, не баш све, љубав и понека ситница остају у домену онога што се не сме довести у питање. Како то да се читалац задовољио једном оваквом (не)конвенцијом и тиме дао легитимитет фикцији, чак и превагу над урбано-руралним ентитетом који назвасмо реалним светом? Како то да је Маркес назван анђелом овде где се референце смењују једна за другом у вишеструким могућностима имагинације, подредивши логику интертекстуалним играма, пристајући на све могуће светове, на све немогуће варијације које прича може развити као што се развила филмска трака у рукама писца који излази из граница жанра да би ушао у океан идеја. Јесен се сурвала на једног патријарха и заклонила оне живе колумбијске боје на фасадама, птицама и воћу. Борхес, Фуентес, Кортасар, Рулфо и неколицина посвећеника-сведока овог необичног повратка у измишљени завичај, попримише особине читалаца. Маркес рече да се треба захвалити његовој баби, уколико ико може примити праву почаст за овакву врсту дара. Борхес поче да пипа по ваздуху да ли он заиста изговара те речи, да ли га је на то натерао страх од богохуљења и самољубља или заиста баби дугује способност да промени свет литературе и утиче на свет оностраног. Маркес обема рукама прислони шаке устима и посла пољубац Маконду и сви остадоше иза њега, као у сенци из које се чује само глас Мелкијадеса, као на почетку ове фантазмагорије. Ухваћени у магију празноверја Маркесове бабе (која га упорно називаше Габријелом) писци постадоше оно што су увек желели да буду, читаоци и књижевни ликови једне приче која се исцрпљује у миту опкољеном свакодневницом. Маркес окрете леђа свом Маконду и оде како је и дошао, кроз реч.
-
(0)Od : Dušan Stojković
Neprekidna nesanica poezije – antologija poezije francuskog nadrealizma
2.400 rsdГерасим Лука (1913–1994)
ГИЉОТИНИРАНИ У ЧЕТИРИ ОКА
Гиљотинирани у четири ока
без главе и суђења
побуњена глава без главе
и вођа неке побуне без вође
размењују међусобно своју судбину
(против хаоса)Двоглавац без главе
на телу с телом једноглавца без тела(1976)
Клемент Маглиор-Сент-Од (1912–1971)
НАПИСАНО НА МОМ УПИЈАЧУ
Клинови лудови
На немилосрдним гвозденим видицима.Мермер у изобиљу сладуњаве вечери.
Уље снова
Веђе на мом столу.Туарег овде у мојој песми,
Без осмеха, без косе.(1941)
Рене Магрит (1898–1967)
НОГЕ НЕБА
Патос месечином осветљен, за који се знало да је иза њега, није био окружен зидовима; скривао је, са далеким дрвећем, парче неба. Но, парче патоса се само скрило под ногама неба које су се ту сместиле и које нису имале прилику да мисле непотребно.
Жеан Маиу (1904–1985)
СУНЧЕВ ОРМАР
Усне скривене
У дубокој води
Најлепши град на свету
На врховима прстију
Као морски јеж на бодљама светлостиЉубав и пријатељство
Однео сам им погледеСан инсеката
Прождрљивим рукама
Гради предео
Као лампу или осмехМоре се смејало као наковањ
Дрво се ка шуми нагло(1948)
Бона де Мандијарг (1926–2000)
СЕБИ САМОЈ
Твоје тело у бледилу зоре
Твој неспокојан поглед скрива се
Под латицом твога капка
Усна ти је прозрачна
Времена за тебе нема
Окончана су твоја брбљања
Твоја веселост твоја изазивањаКоја су ме дражила
Све је свршено за тебе
И заувек
То стога је што те волим
О, близнакињо моја…(1959)
Жојс Мансур (1928–1986)
ПОЗОВИТЕ МЕ…
Позовите ме да проведем ноћ у вашим устима
Испричајте ми младост река
Притисните мој језик на ваше стаклено око
Дајте ми вашу ногу као дадиљу
И спавајмо потом брате мога брата
Пошто нам пољупци умиру од ноћи брже(1955)
Марсел Мариен (1920–1993)
ЦРНИ УТЕШИТЕЉ
Вриштати као глуви бесомучник.
***
Знао сам једну мачку која беше рођена у знаку бика, хрчка који беше јарац и, ако су моје процене тачне, муве које сам видео како летуцкају око мене, у тренутку када пишем, вероватно су рибе.
(1968)
Е. Л. Т. Месенс (1903–1971)
„CROSS-COUNTRY“
Тркач се зауставља да би размислио
Земља је округла по изгледу
А равна стварно
Огругла је за трчање
А равна за спавањеТркач заспа.
(1933)
Пјер Мине (1909–1975)
И ГЛАВА СЕ СВИЈА…
И глава се свија,
А органи се искључују.Сан
И сам сам –
Као птица –
На ободу покрова –
Са рупом у јастучету.(1928)
Анри Мишо (1899–1984)
ЈА САМ ГОНГ
Јаје је у песми мога беса,
А у том јајету су моја мајка, мој отац и моја деца,
И у сваком од њих су и радост и туга, смешане и живе,
Велике олује које ми помажу,
Сјајно сунце које ме осујећује,
Мржња је у мени, снажна и давнашња,
А лепота ће доцкан стићи.
Очврснуо сам само у љуштури:
Када би се само знало како сам остао у сржи мекан.
Гонг сам и памук и снежна песма,
Кажем то и у то сам убеђен.(1929)
-
(0)Od : NJ Stallion
Promašena mladost
1.000 rsdDRUGO POGLAVLJE
Prva godina srednje škole
Ulaskom u Beograd shvatila sam zapravo kolika je to džungla. Toliki broj građevina, sve jedna do druge, nije mi bilo jasno kako ljudi uopšte mogu da žive tu. Nisam ni slutila da će to postati mesto kome ću postati privržena toliko da ne mogu bez njega. Pošto sam većinu puta provela u plakanju i slušanju majke kako me teši zabolela me je glava pa sam popila lek. Posle magistrale još kojih deset minuta trebalo nam je da dođemo stana. Kada smo se parkirali uvidela sam da moja okolina nije toliko loša. Zapravo, preda mnom se prostirao veliki park koji su okruživale zgrade unutar koga ste imali sve. Klupe, ljuljaške, klackalice, teren za košarku i fudbal bukvalno kao neki mini sportski centar u kom su se mališani pa čak i malo stariji mogli zabaviti. Čak su bile i sprave za vežbanje što mi se jako dopalo jer sam u to vreme baš nešto razmišljala da bi bilo pogodno da skinem koji kilogram. Nije da sam bila debela ili bilo šta samo sam htela da se zategnem da tako kažemo. Ulaskom u zgradu osetila sam odvratan miris. Ustajali mirisi iz podruma i mirisi psećeg izmeta su se naizmenično preplitali. Toliko se osećalo da sam zamalo povratila. „Okej prvi utisak i nije neki“ pomislila sam. Ušle smo u stan unutra se nije bog zna šta nalazilo mali hodnik koji je pretvoren u kuhinjicu, toalet i dnevna soba u kojoj su se nalazila dva kreveta, televizor, ormari i sto za ručavanje. Činjenica da je sve tako blizu i da je samo za mene nije bila tako loša. Izgledalo je kao da je moja soba prebačena u Beograd. Ubrzo smo se raspakovale i odložile stvari u ormare. Sreća pa i majka nije ponela puno stvari inače bi morali da pokucamo komšijama da pitamo imaju li mesta. Sredile smo se i dogovorile da malo kasnije odemo u obilazak novog kraja. Tako je i bilo posle popodnevne dremke koja nam je bila preko potrebna jer smo ustali rano, napustile smo zgradu. Spustile smo se kroz park do glavne ulice koja se zove Požeška. S obzirom na to da je bio 31. avgust vreme je i dalje bilo jako toplo pa su ljudi masovno bili u šorcevima i majicama napolju. Toliko golotinje, sve „na izvol’te“, ja nisam videla u životu, tačnije ne do tada. Toliko ljudi je stajalo na stanici da nisi mogao proći već smo išli iza trafike koja se nalazila tik uz stanicu kako bismo zaobišli rulju. Nakon par desetina metara počele su da se pojavljuju sve čari Banovog brda. Bukvalno grad u gradu! Na obe strane ulice prostirale su se zgrade i objekti. Gomila butika, apoteka, privatnih ambulanti, i naravno brze hrane koja se nalazila u svakom drugom lokalu. Nismo znali gde pre da gledamo. Usput smo uzele po parče pice u piceriji zvanoj „Pončo“ i nastavile dalje u razgledanje. Pica je bila neverovatno dobra! Već dok smo prošli pola ulice malo mi je manje smetala prvobitna gužva jer sam shvatila da se ovde stalno nešto dešava i da je to taj stil života koji se neguje u Beogradu. Naišle smo čak na „Mek Donalds“, čoveče ja sam za to čula samo od nekih prijatelja koji su dolazili iz inostranstva. Prešavši već celu ulicu shvatili smo da bi najbolje bilo da se vratimo kući jer je već bilo kasno. Upitali smo ljude koji su stajali na stanici koji nam autobus treba da stignemo do zgrade. Bukvalno šta god da bi naišlo bilo bi naš broj. Ubrzo je naišla neka trideset sedmica kojom smo došli do one prvobitne stanice odakle smo i krenule. Prešli smo ulicu i kroz park se popele opet do našeg stana. Bila sam baš srećna tog dana, možda je to bio i poslednji dan kada sam zapravo bila srećna u Beogradu.
-
(0)Od : Radojka Plavšić
Sečivo u izlogu
540 rsdБУЂЕЊЕ
Изгледа заспах
баш кад опште буђење поче
Ко зна шта ми је с неба упало у чашу
Справљам тинктуре
Повијам мелеме
Ишчашени зглоб
поправљам
Тешко је наћи право време
Тешко је наћи било какво време
Некадашњи доживљаји
оживљавају
Звезда репатица
разбила ми чашу
Ах, допола пунуНОЖ У РУЦИ
Није ти ово сан
да се пробудиш набрекла, задовољна, сита.
Није ти ово домовина
из које одлазиш на одморе
и враћаш се препланула с наранџом у устима.
Није ти ово мушкарац
ком ћеш с поверењем
окренути леђа, спустити нож у руку.
Није ти ово лице
умивено, шарено, лепо уоквирено.
Није ти ово тело
о које се сликари отимају
(можда само они апстрактни).
Није ти ово осмех
ког се вук не би уплашио
да се нешто сами у шуми сретнете.
Ниси ни ти жена
којој можеш пружити длан
да нешто из њега прочита,
а да одмах потом
и сама штошта не допишеУ НАРЕДНОЈ ЕПИЗОДИ
Једна девојка пише
и само пише
не мора на други посао уз то
неке супер песме неки солидан живот
савремен испуњен пун
лепих фотографија са бројних путовања
свака фризура јој добро стоји
и има духа
и није глупа
воли са срећним завршетком
или добрим новим почетком
и кад падне, иде даље
и док пада, зло не мисли
има времена за све
и срце јој је овоолииико
не виче не разбија ствари
прати моду
и има разумевања за друге
и зове се мојим именом
у следећем животу
сигурно се зове мојим именомПИСМО ИЗ ОЗА
Издају ме обе хемисфере
Балкони не рачунајте на мене
Цвеће заливај се само
Живот је на тамној страни Месеца
У овом животу прашина је космичка
И не прекрива него открива
Ушла сам а да нисам закорачила
Рупе на путевима играју се
Са мном и са тобом
Навикнути на неудобност
Настављамо правоУ овом граду изумиру
Животиње и људи
То би било све
Што ТИ треба да знашКЛУПКО
Ноћ се склупчала
У врећи за спавање
Величанствена ноћ
Победнички поход
Крвави пир над ноћним мишем
Ни сова више није сигурна
Ко то краде ноћ из њених
Ситних џепова
Канџи џепароша
Очију кладионичара
Као да свет овај у
Сваком тренутку може
Одиграти празан тикет
Дрвосече не занима
Постојање ветра
Све се врти
Око круга стабла
Као око „круга двојке’’
Мислим на читав један свет
Ноћ се склупчала у врећу
За спавање
Једино јој ноге зебу -
(0)Od : Borivoje Petković
Pesme za veštačku inteligenciju
500 rsdNEMA ZEMLJE ZA STARCE
Nema zemlje za starce,
a moji heroji su stari.Nikad više neću se osetiti
kao čovek prvog dana,
kao Adam pre Eve,
kao duh koji ulazi
kroz rupu na zidu.Izgleda
da više nikad neće biti:
široko otvorenih očiju,
široko raširenih ruku,
široko načuljenih ušiju.Izgleda,
nema zemlje za starce.Ni za mene.
USAMLJENOST
Usamljenost
je druga reč
za sporu smrt,
hronično stanje,
placebo.
Svaki pokušaj
da se upali vatra
i zagreje
usamljenost,
siguran je put
u požar.
A onda ćeš moliti
brzu smrt
ali
usamljenost
će biti još
sporija.MOJ TAJNI ŽIVOT
Iz mog tajnog života izlazim po kazni,
svakodnevno,
nekad duže, retko kraće,
ali se uvek vraćam.
U mom tajnom životu
i mlad sam i star sam – isto.
I vreme ne postoji.
Lep sam kao dečak.
U mom tajnom životu
zla nema, ni suza nema,
samo sreća i Mediteran, dugi letnji dan.
U mom tajnom životu,
ja sam sve ono što sam mogao da budem
i sve što su bili oni koje volim.
U mom tajnom životu
moj bend svira na krovu,
a sloboda nije samo izlizana reč,
već istinita bajka,
bez završetka.POSTOJE LJUDI KOJI NIKAD NE POLUDE
Postoje ljudi koji nikad ne polude
nikad ne šutnu psa,
slome flašu o beton,
nikad ne viču na prodavačicu,
decu, ženu, komšiju,
nikad ne daju gas do daske,
ne puše, ne piju i ne biju.
Retko kad se bune protiv,
još su ređe za.
Nikad ne misle o drugim ženama,
niti se okreću za tuđim srećama,
nikad, ali nikad, ne udare ženu
čak ni iz šale, po dupetu.Samo neki od njih,
ponekad,
pojave se na naslovnim stranama novina
uz komentar zgroženih ljudi:
„Bio je dobar komšija, svima se javljao.“PUTOVANJA
Putujemo u strane zemlje,
a zapravo smo mi strani.
Bolji smo u poznavanju
istorije zemlje u kojoj smo,
nego zemlje odakle smo.
Učimo potomke o drugima,
a sebe još upoznali nismo.
Divimo se šarenim selima
a u našim, kuće se ruše same od sebe,
nikom potrebne.
Vaspitavamo se u tuđim gradovima,
dok u svom sadimo deponije.
Hvalimo tuđe, ne poštujemo naše.
Deca nam govore jezike,
što je lepo…
Ali, još nisu naučila maternji.
A maternji polako
prestaju da govore i majke.
Divota je što smo svetski,
ali je sramota što više nismo svoji. -
(0)Od : Sven Adam Ewin
Ninočka Vasiljevna
630 rsdNINOČKA VASILJEVNA
Brezova šuma. Gljive. Krajolik pitom.
Rekoh: – Ja Sven sam. Ona odvrati: – Nina.
Djevuška bješe punjena dinamitom.
Bila je bomba. Protupješačka mina.Sve dalje s Ninom bilo je neizbježno.
Iz nje su u me gledale ženske ale.
Kad sam ih rukom pomilovao nježno,
Poput ptica, sve su se rascvrkutale.Mada su njene usnice bile slatke,
Rusku je tugu skrivala u dnu oka.
Bila je Volga. I vatra sa Kamčatke.
Ko Sibir hladna, a ko Bajkal duboka.Bila je bajka. Bila je skaska drevna.
Bila je moja Ninočka Vasiljevna.OČI NINOČKE VASILJEVNE
pitao sam mužika
gdje živi ninočka vasiljevna?on je izvukao nož
bacio ga uz fijuk tri vrste dalje
i zabio ga u priprostu brvnaru od ariša
tamo stupaj rekao jeotvorio sam vrata od brezovih oblica
spavala si obnažena
s leptirom na trepavicamakakvu boju očiju imaš?
bilo bi lijepo da su modre
pomislio samnisam čekao da se probudiš
uzeo sam kist i naizmjenično umakao u Jenisej
pa u nebo
pa u potočnicu pa u lani obojio šume i livade u plavo
i tvoju kolibu u akvamarin
i sve ptice u modroi tvoje oči više nisu imale izbora
BUĐENJE NINOČKE VASILJEVNE
Spavaš u ledu. Pauk ti mrežu prede.
Blistaju rese na zaleđenoj lijeski.
Tebi do nogu dva divna sužnja sjede:
Rab Solženjicin i Fjodor Dostojevski.Što rade oni? Sve na proljeće sluti.
Jedan u zemlju, drugi u nebo gleda.
Ti se protežeš. Udovi su ti kruti.
Jenisej puca uz grmljavinu leda.A oni?… Kao na obalama Neve,
Iz torbe vade knjige. Pjesme ti poju.
U oku njinom cvrkuću prve ševe.
To bardi nježno bude Ninočku moju.Ti bi spavala. Ti si još uvijek dijete.
Nema spavanja, Nina! Ždralovi lete.ZVIJEZDE U OKU
Zašto ću ovo reći? Što mi to treba?
No ako kažem, neka bude u sroku:
Najljepša zviježđa našeg sjevernog neba,
Smjestila su se trajno u njenom oku.I tijesno im je. I prostora im fali.
I guraju se sprijeda, ali i s boka.
I dogodi se, poneki komet mali,
Da iznenada izleti joj iz oka.Pa sleti u moje oko. Ja ga zatim
Prekrijem dlanom i uhvatim u šaku.
– Kamo ćeš s njime? (Ne želi da joj vratim.)
– Neka ti sija, kad si u mrklom mraku.Sad jedva čekam da mi u tami sijevne
Svjetlo iz oka Ninočke Vasiljevne.U MOJOJ PJESMI
U mojoj pjesmi često caruje rima;
I redak svaki u ritmu mora teći;
Soneti moji su puni. I svega ima;
A o pjesmama? Što bih mogao reći?Neke su moje pjesme na laku dobu;
Neke tutnje ko UNRRA lokomotiva;
Poneka crna pjesma teži ka grobu;
Neka u sebi dublji smisao skriva.Ima opakih što traže samo svađu.
U njima zna se zaleć svakakva uštva;
Đavo, anđeli, sveci. Svi se tu nađu;
Ko iščašeni likovi s ruba društva.No ja najvolim da mi je pjesma pjevna,
I da je u njoj… Ninočka Vasiljevna. -
(0)Od : Bane Dimitrijević
Dve pesme za jednu ženu
630 rsdTRAGOVI
Dugo smo hodali
Pustom zemljom
Ne videsmo kuće ni čoveka
Kada već gotovo izgubismo
Svaku nadu
Ugledasmo
Otiske ljudskih stopala
I odvažno krenusmo za njima
Tek smo na kraju shvatili
Da su to bili
Naši tragovi
Sa početka putovanjaU AUTOBUSU
Krenuli smo te godine na ekskurziju
I mama mi je spakovala sendviče
Narandže, grickalice i slatkiše
A bombone, pitao sam
Jer razredna je rekla da obavezno
Ponesemo i neke bombone
Jer lepo osvežavaju
I brzo utole glad
A ja sam verovao razrednoj
Bila je to najpametnija žena na svetu
I mama mi je kupila
Najveću kesu koju je našla
Kilo raznobojnih bombona
Crvenih, zelenih, plavih
Šarenih, žutih i zlatnih
Ponudi drugove, rekla je mama
Nemoj da budeš cicija
Kad otvoriš kesu
Pođi od prvog sedišta
I svakome daj
I već posle pola sata
Ja krenem tako
O kolika je kesa auuu
Daj mi pola
Nemoj si stipsa
I sledeći isto
Daj i meni pola od pola
Njemu si dao
Za ostale je bila po jedna
Kad sam došao do tebe
Rekla si hvala ali
Ostala ti je još samo ta
Neće biti za tebe
Ma uzmi
Ja ionako ne volim bombone
O, zlatna, rekla si
I stavila je u usta
Te najviše volim
I ja sam se vratio
Na svoje mesto
Zgužvao onu šuškavu kesu
I stavio je u džep
Da je bacim kad izađemo
I sedeo sam tako i ćutao
I osećao se malo
Baš kao ta kesa
Prazno i zgužvano i nepotrebno
Ali još više
O, mnogo mnogo više
Kao ona bombona
U tvojim ustima
Na zadnjem sedištu autobusa
Koji je jurio za KadinjačuSREĆA
Stojimo pod kišobranom
Dišemo
Sopstveno parče neba
I to je sve što nam treba
Sredinom ulice
Trči Cigančić
Polugo
Njemu ne treba
Čak ni to
Smeje se srećno
Dok mu kiša pada
Na garavo liceUMRLO CVEĆE
Lale su visnule preko ivice vaze
I mislili smo da neće biti ništa od njih
Kupio sam ih nešto ranije
Od cvećarke koja donosi na pijacu
Samo ono što izraste
U njenoj bašti
I delovalo je kao da će trajati dugo
Mada su već tamo bile blago opuštene
Ubio ih je malo vetar i ova hladnoća
Rekla je ona
Ali oživeće u vodi i u toplom
Kao da ih ona sama već nije bila zaklala
Toga jutra
Kao da je moguće vraćati mrtve u život
Cveće ili ljude, svejedno
Isto je to
Ali svejedno sam ih odneo kući
Jer mi ih je bilo žao
Onako malih i neotvorenih glava
Pognutih kao da plaču
I nadao sam se da se ipak tu nešto da učiniti
Potkresao im drške i stavio
Malo soli u mlaku vodu
Malo odstajalu da izvetri hlor
Postavio blizu prozora
I gledao sa tugom kako vise
Da ih bacimo, rekla je žena
Ali smo ih ipak ostavili
Ujutru su nas sačekale uzdignutih glava
Raširenih lati
Vesele u svojoj smrti
Kao žena koja se smeši sa plakate
Trideset godina mlađa
Sveže nameštene frizure
Misleći valjda na nekog koga je volela
JednomSAVRŠENSTVO
Jednom davno
Posadio sam drvo ispod prozora
Gledao ga i zalivao
Željno čekao da poraste
Da nam pravi hlad
Da nas zaklanja od pogleda
Da bude veliko i lepo
Da bude DrvoČinilo se da je uvek isto
A znao sam
Dobro sam znao
Svakim je danom bivalo sve veće i veće
Meni nikad dovoljno
Tu skoro sam shvatio da je preveliko i da mi smeta
Senka mu je prejaka
Pogled mi zaklanja sa prozora kad se nalaktim
Preraslo
Preširilo
PreteraloTakav je život
Nikada ne primetiš onaj treptaj savršenstva
Dok traje
Tek kasnije shvatiš da je bio tu
I da je prošao
Pokušavaš da ga dozoveš u sećanju
Ponekad
Trudeći se da ne trepćeš















