„Moje je ime Donovan Grant i ja sam alkoholičar.”

Rečenica je to kojom je obilježen svaki moj četvrtak posljednjih pet mjeseci, samo što je subjekt na svakom sastanku netko drugi. Nova ruševina od čovjeka koja je došla u anonimne alkoholičare potražiti pomoć.

Dvadeset četvrtaka i nije puno vremena kako bih se skinuo s ovisnosti koja mi je ulazila u krv godinama. Ali i to je početak. I dobro mi je išlo.

Samo što ovaj četvrtak i nije krenuo nešto obećavajuće za mene.

Sastanak je uvijek bio u isto vrijeme, no danas mi ništa nije išlo kako treba. Moj ljubimac, mladunče vučjaka koje sam udomio prošli tjedan, lajao je čitavu noć iz meni neznanih razloga. Možda sam mu trebao dati ime, ali niti jedno koje sam dosad smislio, nije bilo pravo.

Iz istih razloga nisam čuo alarm pa sam trčao pod tuš, istuširao se hladnom vodom, polio vruću kavu po sebi. Kako je pred zoru padala kiša, napravila je lokve u mom dvorištu i prekasno sam uočio veliku baru te posve smočio čizme. Moja karirana košulja je nakon toga zapela u grm ruža i trnje ju je poderalo.

I kad sam mislio da mi dan ne može gore krenuti, moj kamionet nije htio upaliti.

„Idi k vragu.” Opsovao sam i zatvorio vrata dvorišta, a onda odlučio po još vlažnim ulicama hodati i trčati dio puta do ureda gdje se sastajemo.

Nešto dalje, tri kuće od mene, zatekao sam susjeda Cliffa kako viče na svog sina. Mrzio sam tog tipa, bio je nasilan, agresivan i posve zao. I da, bio je pravi kandidat za anonimne alkoholičare, samo da se htio suočiti sa svojim problemom. No muškarčine poput njega nikad ne bi priznale da imaju problem. Čim me uočio u prolazu, zaustavio se na dva metra do desetogodišnjeg Lucasa. E, tog malog sam volio. I on je na neki svoj bojažljiv način volio mene.

Znao sam da to dijete nije nikad osjetilo očevu ljubav, samo prijezir i psovke.

„’Jutro, Grant!” pozdravio me bezvoljno Cliff, ali je zato Lucas razdragano dotrčao do mene . Otac ga nikad nije udarao javno, ali bio sam siguran da je negdje iza zatvorenih vrata primao dobre batine.

Kad bih upitao Lucasa, on bi odmahnuo glavom i rekao da se „tata” samo dere na njega i to s razlogom. Malac je bio uvjeren da zaslužuje usran tretman kojim ga je njegov rođeni otac častio.

Smeđa kosa padala je Lucasu preko očiju i bilo je jasno da mu treba šišanje. Jednako kao i nova majica, jer ovoj sivoj koja je nekad bila bijela, rubovi su već bili uništeni.

„Dobio sam peticu iz biologije, Donovane!” pohvalio mi se, očiju sjajnih od ponosa.

„Bravo, mali.”

„Morali smo nabrojati kukce, a ja sam nabrojao više od svih!”

Lucas je bio pametan, iako bi ponekad zvučao kao da je tek krenuo u školu. Kad bi netko s njim predano radio, to bi dijete imalo izuzetne rezultate.

„Samo nastavi tako.” Nabacio sam mu peticu i pogledom ošinuo Cliffa, prije nego sam se sagnuo i šapnuo Lucasu.

„Kasnije ti donesem jednu knjigu o kukcima, može? Ali je moraš čuvati.” Lucas je kimnuo kroz smijeh i ostao gledati za mnom dok sam odlazio. Požurio sam iako je bilo jasno da ću debelo kasniti.

Kad me tri bloka dalje neoprezni vozač u srebrenom Audiju poprskao od glave do pete, shvatio sam što mi svemir govori.

„Vrati se doma, Grant, i odspavaj.” Ruke sam obrisao o leđa, onaj dio košulje koji nije bio mokar i posegnuo za mobitelom u trapericama. Ta je starudija ionako bila na izmaku života pa mi nije bilo žao smočiti je. Natipkao sam poruku voditelju udruge i ispričao se, potom se na peti okrenuo i vratio doma.

Već sam mogao osjetiti kako mali naleti vjetra hlade mokru odjeću i počeo sam se ježiti.

Cliffovo je dvorište bilo prazno, a dernjava se nije čula, tako da sam mirno prošao, no pogled mi je ukrao srebrni Audi parkiran pred kućom preko puta moje. Ta je kuća pripadala obitelji Joyce, no u njoj nitko nije živio otkako je umrla vlasnica, stara Bethany. Moji prijatelji, Ivy i njezin brat blizanac odselili su se u Seattle nakon srednje škole i nisam nikad više čuo za njih. Audi koji me poprskao sad je bio širom otvoren i niži, plavokosi muškarac s naočalama na nosu, iznosio je iz automobila stvari. Potom je iz kuće izašla žena, duge smeđe valovite kose, sa širokim osmijehom na licu.

I nakon toliko godina poznavao sam taj osmijeh. Ivy.

Noge su me nanijele u njihovo malo dvorište jer ako su oni moji novi susjedi, morao sam ih pozdraviti. Kucnuo sam po prozoru vozila koje me mimo moje volje okupalo i time privukao pozornost.

Oči koje sam godinama gledao u školskoj klupi do moje i tajno obožavao, sad su me pogledale s iznenađenjem.

„Nebesa! Donovan?” izustile su one usne, jednako slatke kao i uvijek, i taj glas, jednako milozvučan kao nekad.

„Bok, Ivy.” Naslonio sam se na auto, sjetivši se da izgledam kao klošar. Neobrijan, mokar i s poderanom košuljom. No nisam mario.

Ruke je povukla na usta i onda me odmjerila. Činilo se da ni ona ne mari za moj izgled jer mi je prišla te me poljubila u oba obraza. Morao sam se sagnuti da joj uzvratim. Ivy je bila curka od metar i žilet, i to me posebno oduševljavalo. Zašto? Valjda jer sam bio gotovo metar viši od nje i kroz srednju školu sam zamišljao da sam njezin zaštitnik, da je pored mene sigurna.

„Ako si ti vozila, znaj da si me pošpricala dolje na uglu kod Morissonovog dućana.”

„O nebesa, nisam ja vozila. Žao mi je. Vozio je Cole.” Uto se iza njezinih leđa pojavio cvikeraš i pružio mi ruku. Blagog osmijeha i s tim smiješnim naočalama, izgledao je kao šmokljan.

Da, Ivy je voljela štrebere. Valjda zato ja nisam imao izgleda.

I očito je voljela niske tipove. Plave i glatko obrijane.

Sve suprotno od mene.

„Ja sam Ivyn suprug. Drago mi je.”

„Ja sam Donovan Grant. Išao sam u školu s Ivy. Ako sve ovo znači da se useljavate, onda sam vam i susjed.” Pokazao sam mu palcem iza leđa na svoju kuću, a on je kimnuo. Bio je čak simpatičan.

„Da, useljavamo se. Otkupila sam od brata njegov dio kuće i sad je naša. Moramo je obnoviti, ali jako se veselimo ovome, zar ne, Cole?”

Piljio sam u njezine pjegice na nosu i mali ožiljak iznad obrve koji sam joj ja zadao jedne večeri kad smo vozili bicikl. Zagledao sam se u nju i nisam stigao izbjeći rasvjetni stup, naglo sam skrenuo i zabio se u njezin bicikl. Iz te male rupice krvarila je minutama. Sjećam se da sam skinuo sa sebe najdražu majicu i prislonio je na njezino čelo.

Ivy sam rijetko kad vidio ljutu, ali tu noć bila je bijesna.

Možda mi ni danas nije oprostila što sam uništio besprijekornost njezine kože, ali činilo mi se da ju je taj ožiljak učinio više posebnom.

„Onda vam želim dobrodošlicu.” Ivy je stajala ispred mene i izvijala svoj vrat kako bi me mogla gledati u oči. Nadao sam se da ne radi ono što smo često radili, zurili jedno u drugo i borili se tko će zadnji trepnuti. Ovaj put trepnuo sam ja, a ona se nasmijala.

„Hvala ti, Donovane. Kao što vidiš, posla je puno, trebat ćemo radnike, stoga očekuj da ćemo sigurno doći žicati savjet. Ja sam gotovo sve zaboravila. Nisam tu bila…”

„Trinaest godina.” Dodao sam prije nje i zbunio je. Zaustila je da nešto kaže pa sam joj odmah objasnio.

„Došla si ono ljeto kad je baki bila sahrana.”

„Nebesa… da…” otegnula je. Ona i njezina nebesa. Uvijek je spominjala nebesa. Zvučala je tako arhaično i presmiješno. Neke navike se očito ne gube, kao ni moja navika da zurim u nju.

Ostalo je štošta isto u njoj, ali sad je preda mnom stajala zrela žena. Udana, da ne zaboravim.

„Ivy, kamion dolazi za pola sata.” Cole se oglasio i prekinuo naše promatranje, jer vraški je čudno bilo vidjeti moju najbolju prijateljicu nakon toliko godina ispred sebe.

„Neću vam smetati. Znate gdje sam ako nešto zatrebate.”

Namignuo sam joj i okrenuo se, u nadi da je ostala gledati za mnom. Požurio sam u kuću, presvukao se i onda, iz čiste dosade probao pokrenuti kamionet koji je ovaj put odmah upalio. Požurio sam do knjižare kupiti Lucasu knjigu, a onda i napuniti hladnjak jer uskoro je trebala doći moja nećakinja Ava.

Po povratku, kad sam parkirao u svoje dvorište, ugledao sam Ivy na drugoj strani ulice. Mahala mi je.

Mahat će mi možda svaki dan ovako, shvatio sam.

I samo tako, četvrtak je upravo postao bolji.