• (0)

    Lolini dnevnici

    PRVO POGLAVLJE

    Nedelja, 2. jul 2017.

    „Lolo, nismo neke sreće. Sve mi liči na ostatke grnčarije“, Đole vadi delove iz zemlje i ređa ih.

    „Rimsko carstvo?“, bacim kratak pogled i vraćam ga na predmet koji neće iz zemlje da izađe, pa to ti je.

    „Bog bi znao, ne razumem se u grnčariju“, zagleda on delove, a onda pogleda i u svoju devojku.

    „Kod mene samo tragovi opala. Nema ovde ništa“, Tina ustane i obriše ruke o zadnjicu.

    „Dajte mi kuku, izludeće me ovaj komad. Ma, čekić mi dajte!“, pružim ruku po traženo, pa ponovo zabijem glavu u malu iskopanu rupu.

    „Šta čupaš?“, pita Tina.

    „Pojma nemam.“

    Uzmem kuku, zakačim je za pogodan deo, pa potegnem iz sve snage ne bih li iščupala grumen zemlje iz kog mi se ruga malo parče metala. „Izlazi iz rupe“, procedim kroz zube.

    „Čekaj, da ti pomognem“, Đole se nagne, namesti šilo i čekićem počne da udara u tvrdu zemlju.

    „Oli se odvaliti više!“, drekne Tina u rupu kao da je to sad od neke pomoći.

    „Vuci me! Vuci! Popušta!“, zasikćem dok čvrsto držim kuku.

    Tina klekne iza mene, obavije me rukama oko struka i počne da me vuče.

    „Poza vam je kereća i još i stenjete. Ako neko naiđe, pomisliće svašta“, kaže naguženi dok lupa čekićem u šilo.

    „Evo ga! AAAAA!“, Tina me tako silno povuče da se prevrnemo.

    „Joj! Joj, Lolo!“, čujem je ispod sebe kako stenje i kuka, a ja se koprcam da ustanem.

    „Evo ti tvoj grumen tvrde gline iz ko zna kog veka“, pruži mi Đole ono što me preznojilo sto puta.

    „Tinče, jesi li dobro?“, pitam je dok uzimam grumen i zagledam ga tražeći ono malo parče metala što mi se rugalo.

    „Dobro sam ja, ali trtična kost mi nije dobro.“

    „Na nogama si, to je bitno. Da krenemo u kamp i onim momcima ponesemo ovu grnčariju?“, Đorđe počne da se pakuje.

    „Čoveče, nisu „oni“, već arheolozi. Zapamti više“, Tina stane do mene i gleda kako čačkam grumen.

    „Fini su momci, ponesi im“, promrsim, pa čučnem i namestim predmet nerviranja. Pošto grumen gline neće milom da sarađuje, onda će silom. Dohvatim čekić, pa ga fino zveknem!

    „Pa, što ga sjeba?“, Tina čučne pored mene i za glavu se uhvati.

    „Auuu…“, zinem od iznenađenja. Kako je prslo ono parče gline, tako se ispred nas našao prsten. Međutim, i dalje je za njega zalepljena uporna zemlja, nema šanse da vidim o kakvom prstenu se radi.

    „Daj mi to!“, otme mi Đole čekić i pogleda u predmet. „Ne pipaj ništa više! Oni momci sigurno imaju opremu da ga očiste, a ne unište.“

    „Arheolozi!“, ponovi Tina po koji put danas dok ja ustajem i poslušno klimam glavom.

    „Idemo, nizbrdo!“, vikne drug, pokaže pravac i uhvati zalet.

    „Vidi budalo, pa se zakucaj u neku jelku“, dobacim mu i stavljam ranac na leđa.

    Idemo mi, a julsko sunce ujeda kožu golih ramena. Nekako se spustimo niz padinu bez lomljenja vrata i nakon dva sata pešačenja, nađemo se ispred našeg šatora. Prljavi smo, gladni, žedni, umorni i na sve ličimo sem na ljude.

    „Hej, narode! Filip kuva kafu, a vi izgledate kao da vam je potrebna“, nasmeje se jedan arheolog dok nas posmatra kako ni vazduha ne možemo da se nadišemo.

    „Može, ljudi! Može kafa“, Tina uspe da progovori.

    „Imamo nešto za vas“, zašištim, pa izvadim prsten prekriven glinom.

    „Komšije, mislim da je Lola zabola u vaš teren“, Đole im izvadi i one ostatke grnčarije.

    Nasmejem se kako ih budala oslovi sa komšije. Smem da se kladim da ne ume da izgovori reč – arheolozi. Gledam ja u četiri momka kako su pametno postavili dva šatora sa opremom. Mi smo ovde već dva dana i samo se nešto premeštamo i guzimo, i opet na kraju ne znamo gde nam je šta. Ali, bitno je da se sa komšijama slažemo.

    „Lolo, šta ti je to?“, pita me Filip dok gleda kako noktima čačkam misteriozni predmet.

    „Prsten valjda? Možeš li da ga očistiš?“, pružim mu i molećivo ga pogledam.

    „Naravno da mogu. I njega ste našli gore?“

    „Da. Ništa me ne pitaj. Jedva sam ga iščupala, nije se dao izvaditi iz zemlje“, uzmem kafu i jedva dočekam prvi srk. Gledam kako drug Filipu donese pribor koji je mnogo bolji od mojih noktića i kako on fino počne da ga čisti. Usputno pričamo kako je kome prošlo vreme. Nama je ovo poslednji dan ovde, a oni imaju u planu još da se zadrže.

    „Opa! Prsten ljubavi!“, vikne Filip i svi ga pogledamo.

    „Kako molim?“, pogledam u prsten sa…? Akvamarinom, bokte! „O, Bog te video!“, zinem od čuda.

    „Zaklela bih se da je to akvamarin“, Tina zaciči.

    „Pronašla si prsten koji donosi večnu ljubav“, pruži ga Filip meni.

    „Šta donosi? Akvamarin nema tu moć“, kažem i gledam u stari srebrni prsten ručne izrade i kamen viskog kvaliteta u njemu. Predivan je, proziran i svetlo plav kao Azurno more.

    „Lolo, ovako… Taj prsten je kružio kao poklon od devojke do devojke, odnosno, kada bi devojka dobila verenički prsten bila je u obavezi taj da pokloni sledećoj devojci da joj donese večnu ljubav. Pogledaj unutrašnjost, na latinskom je ugravirana ta poruka“, Filip kratko objasni.

    „Vidim da nešto piše…“, zagledam i nišanim slova, ali latinski ne znam. U šta samo piljim, pitam se?

    „Smatralo se da verene ili udate žene ne smeju da nose plavo kamenje, ali da taj prsten devojci dovodi muža. Nije utvrđen tačan broj i koliko ih je bilo, i da li poreklo vode iz Rimskog Carstva ili iz Stare Grčke, ali mislim da neki podatak govori o sto jednom izrađenom prstenu“, oglasio se drugi arheolog.

    „Narode, ako vam znači, zadržite ga“, pružim ga Filipu. Njima je očigledno vredniji nego meni.

    Arheolozi se zgledaju između sebe, ali nijedan ne progovara.

    „To je samo prsten. Jeste lep, ali ako za vaše istraživanje ima vrednost, slobodno ga uzmite“, ponovim u drugom obliku.

    „Mislim da ne bi bilo u redu da ti uzmemo prsten“, oglasi se treći.

    „Ma, Lola skupljaju poludrago kamenje i nikad nije bila baksuz. Slobodno ga uzmite, ionako nas je poprilično namučio danas. Tini je čak i trtična kost pretrpela traumu“, Đole se nasmeje.

    „Slažem se sa kolegom da ne treba da ga uzmemo. Prvo, nismo taj deo ogradili kao potencijalno arheološko iskopavanje, drugo… Lola ipak treba da zadrži prsten“, četvrti arheolog se složi da ga zadržim.

    „Zašto? Da mi dovede muža?“, pitam ih i zasmejem se.

    „Ti si ga pronašla ili je on pronašao tebe, stavi ga na prst i kad dobiješ verenički prsten, pokloni ga nekoj devojci. Uostalom možeš sa njim da uradiš šta želiš, ali mi ti ga uzeti nećemo“, Filip pomalo sujeverno objasni šta treba da radim.

    „Dobro. Tina, želiš li ga?“, ponudim joj.

    „Ne. Nekako verujem da je taj prsten pronašao tebe“, i ona postane sujeverna.

    „Đole, želiš li ga ti?“, pitam.

    „Hvala, Lolo, ali meni muž ne treba. Stavi ti to na prst, možda nađeš nekog“, hladno će baraba jedna.

    1.200 rsd
  • Antikanti
    (0)

    Antikanti

    ode i himne

    mašina za lirsku konfekciju
    u pogonu; ređaju se slike i
    uzdasi iz više života odjednom
    krojene po merama vidika
    vlasnika krupnog kapitala

    i više

    to su standardi to su veštine
    to su tople preporuke sa teškim
    potpisima punim volumena i
    mogućnosti svake vrste

    tako se pišu himne i ode
    neumitno i upitno

    film

    sve se odvijalo brzo i
    tiho u skladu sa zakonima
    vetrova a to je utrčavanje
    u neodređenu hladnoću
    koja srce pretvara u
    zabranjeno voće samo/
    niklo na rubovima gradova
    odakle se svetla prostiru
    pod nogama kao film koji
    se odmotava unazad na/
    očigled zanemoćale publike

    tragovi

    i slučajni prolaznici ostavljaju tragove
    pod balkonima nabasavajući na tajna
    mesta nemarno prema nataloženoj
    čaroliji njihovoj nego u potrazi za
    vidljivim čudima oštete poneki
    zid ili podmetnu poneki požar

    slaganje vremena

    u predvorju karantina
    romantika za dvoje
    pod gvozdenom zavesom

    u njenim očima kaže
    kosovski božurovi venu
    na kamenom uzglavlju

    njemu se zavrteo svemir
    oko vrata kao kravata

    nad gradom jata golubova
    zaklanjaju sunce oblacima
    maskirani prolaznici nisu
    dobacivali jer nisu imali šta

    preskakali su rupe u
    sećanju tog podneva
    što je donelo zapah
    besmislenih žrtvovanja

    ona je pogledala
    svoj odraz u izlogu

    skoro da se prepoznala

    on je zamakao svojim
    autobusom bez boje

    vremena se nisu složila

    vekovi

    sedimo kao što mislimo da se
    sedi u filmovima festivalskim
    onako izgubljeno mudrački
    dok se svet oko nas kao video
    tajmlaps ubrzano kreće ali onako
    više kao muva bez glave i tako
    prozborimo po koju o miru i
    privatnosti u senci novih kamera
    i bandera koje liče na vešala za
    video-nadzor kao što inače znamo
    da govorimo o stvarima iz davnih
    dana čije je postojanje uvek bilo ne/
    izvesno otpijemo gutalj boze mutne
    u mirisu smoga i ostajemo u svom veku
    nezavršenom kao što smo i mi sami

    720 rsd
  • Korica: Žarko Dapčević – Priče o jugoslovenskoj košarci 1945–1991 (šesto dopunjeno izdanje)
    (0)

    Priče o jugoslovenskoj košarci 1945–1991 (šesto dopunjeno izdanje)

    Radivoj Korać Žućko

    Jedan od najboljih jugoslovenskih košarkaša svih vremena i najbolji srpski košarkaš, rođen je 5. novembra 1938. godine u Somboru.

    Zbog školovanja, Radivoj sa porodicom se seli u Beograd. Prvu košarkašku utakmicu odigrao je u srednjoj školi za svoje odeljenje. Prvi trener mu je bio Dragan Glišić. Korać je bio stidljiv, tih, povučen i nije delovao spretno. Sve dok nije uzeo loptu u ruke. Kada je počeo da šutira sa različitih pozicija, bilo je jasno da je reč o budućem košarkašu. Dragan ga je samo naučio pravilima i kako se vodi lopta, dok je šuterske sposobnosti imao urođene. Dok je još bio u podmlatku „BSK-a“, na juniorskom turniru na jednom meču Korać je postigao 33 poena, koliko je njegova ekipa ukupno i postigla na toj utakmici.

    Za godinu dana je prešao put od juniora do seniorske konkurencije. Bora Stanković je prepoznao u Žućku neviđeni talenat i prebacio ga u prvi tim. Sa 19 godina je debitovao u Prvoj ligi, 1958. godine. Sedam puta je bio najbolji strelac lige. Niko pre njega nije imao takav uspeh. Igrao je na mestu krilnog centra, koševe je davao uglavnom iz reketa zahvaljujući driblingu i brzom izbačaju, pa protivnički igrači nisu tako imali vremena da ga spreče. Imao je nezadrživ ulaz pod koš, pri kojem se služio telom, pa su i protivnici pokušavali da to prikažu kao faul u napadu, ali bez uspeha. Bio je nadaleko poznat po svom karakterističnom izvođenju slobodnih bacanja sa obe ruke, držeći pri izbačaju loptu na kolenima. Postoji i anegdota u vezi sa tim njegovim izvođenjem slobodnih bacanja. Naime, prilikom gostovanja na belgijskoj televiziji upitali su Koraća koliko bi mogao puta da pogodi bacanja iz sto pokušaja, on je odgovorio: od 70 do 80. Ne znajući šta smeraju Belgijanci, ođednom se u studiju zavesa pomerila, a iza nje je stajao koš. Voditeljka je zamolila Koraća da gledaocima u studiju, a i milionskom auditorijumu pokaže to svoje umeće. Taj izazov Korać je prihvatio i od 100 pokušaja ubacio svih 100 bacanja.

    Ostaće zapamćeno i je da na međunarodnoj utakmici, koju je OKK „Beograd“ igrao na Beogradskom sajmištu u „Hali 3“, u Kupu šampiona protiv švedskog „Alvika“, Radivoje u pobedi svog tima nad Šveđanima postigao 99 poena. Samo je Vit Čemberlen bio bolji od Žućka sa postignutih 100 poena na jednoj utakmici. I u domaćem prvenstvu je skoro 25 godina držao rekord kada je ekipi „Mladosti“ iz Zagreba 1962. godine dao 74 poena. Sa svojom ekipom, OKK „Beogradom“, osvojio je četiri naslova prvaka države: 1958, 1960, 1963. i 1964, kao i dva nacionalna kupa – 1960. i 1961. Posle OKK „Beograda“ odlazi u „Standard“ iz Liježa, sa kojim je bio prvak Belgije, a zatim u „Petrarku“ iz Padove, ali ga je automobilska nesreća 2. juna 1969. godine kod Sarajeva u kojoj je tragično izgubio život sprečila da zaokruži svoju fenomenalnu karijeru.

    Za reprezentaciju Jugoslavije debitovao je 8. decembra 1958. godine u Parizu i u plavom dresu je osvojio dve srebrne medalje na Svetskim prvenstvima 1963. i 1967. godine, dva srebra na Evropskim prvenstvima 1961. i 1965. i jedno srebro na Olimpijskim igrama 1968. godine. Tri puta je bio najbolji strelac evropskih prvenstava i jednom Olimpijskih igara. Odigrao je 157 utakmica i postigao 3.177 poena i nalazi se na 5. mestu večne liste strelaca. Poslednju zvaničnu utakmicu u reprezentaciji je odigrao 28. oktobra 1968. u Gvadalahari, a poslednju utakmicu uopšte dan pre pogibije u Sarajevu, protiv selekcije BiH.

    Bio je izuzetno svestrana ličnost, voleo je muziku, knjige, pozorište, bio je avangarda u svakom pogledu. Sve prve ploče koje su se pojavljivale on bi donosio u Beograd; on je doneo prvi ploču Bitlsa u Jugoslaviju, koja je puštana na Radio Beogradu. Prvi džemper na „V“ izrez koji se pojavio u Beogradu bio je njegov. Bio je izuzetno skroman, materijalna strana mu nikada nije bila primarna, što govori i sledeći podatak. Aleksandar Gec, legenda Crvene zvezde je zvao Žućka da pređe u Zvezdu, ponudio mu stan i automobil Fiat 1300, međutim, Korać je sa osmehom sve odbio, rekavši da ga to ne interesuje. Košarku je igrao iz čiste ljubavi.

    Nažalost, 2. juna vraćajući se iz Sarajeva za Beograd Radivoj Žućko Korać je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Ta vest je kao bomba ođeknula, ne samo u Jugoslaviji, već i u Evropi i celom svetu. Košarkaški savez je doneo odluku da se na taj dan više nikada ne odigra nijedan meč. Bio je prvi sportista koji je sahranjen u aleji velikana. Njegov kovčeg je bio umesto državne zastave bio prekriven olimpijskom zastavom, na lično insistiranje Josipa Broza Tita, koji rekao da je Korać bio veći od zemlje koju je predstavljao, pripadao je celom svetu. Međunarodna košarkaška federacija je na predlog generalnog sekretara, Engleza Vilijema Džonsa donela odluku da se osnuje međunarodno takmičenje koje bi nosilo Žućkovo ime. Trofej ovog takmičenja je bila Žućkova levica, za uspomenu i dugo sećanje na mladića koji je s ljubavlju prema sportu u najboljem svetlu promovisao košarku, kako u Jugoslaviji, tako i van njenih granica. Kup Radivoja Koraća se održavao sve do 2002. godine. Od te godine nacionalni kup Srbije nosi njegovo ime. Radivoj Žućko Korać je bio prvi evropski košarkaš koji je dobio poziv da obuče dres čuvenih Harlemovaca. 1. marta 2007. godine je otvorena Kuća slavnih u Madridu, gde je Korać dobio svoje zasluženo mesto.

    2.000 rsd
  • (0)

    Fatalna dama

    Postoje od davnina te priče o fatalnim lepoticama zbog kojih su ljudi ubijali jedni druge, zbog kojih su proklinjali jedni druge, ali ova priča je vrlo neobična i specifična. Kao i gotovo svaka priča o fatalnim ženama sadrži neobično kontroverzne stvari, koje bacaju u rebus sve osobe koje krenu da čitaju i da razmišljaju o svemu ovome. Ovo je jedna neobična priča o jednoj lepotici koja je živela jednim bludom i razvratom u razdoblju osamdesetih godina. Oduvek su postojale te žene koje su dovodile muškarce do ludila. Te žene su nosile neverovatnu energiju u sebi i plenile njome. Svaki muškarac koji dozvoli sebi taj luksuz da se veže za njih, ne završi dobro. Takve žene su retke i neponovljive. Takve žene postaju takve od rođenja. No, ova knjiga ne želi da poruči mladim damama koje je budu čitale da devojke trebaju da slede primer naše junakinje, apsolutno ne. Ne pokušavajte ovo kod kuće. Ova knjiga želi da ispriča jednu neobičnu priču o devojci koja će se spominjati dugo. Ovo je priča o jednoj neponovljivoj devojci i njenom životu davnih osamdesetih. Nema te žene, koja će ikada moći da je sledi u njenom bludu, razvratu i fatalnosti. Ako ste spremni da čitate sve kontroverzne detalje i stvari o kojima će se dugo pričati, onda možemo i da krenemo.

    ***

    No, ova knjiga priča jednu neverovatnu priču i istinite događaje te žene. Priče koje su se rodile i stvorile u Beogradu tokom osamdesetih godina, dok se razvijao rokenrol i dok je plenio gradom Novi talas. Priča kakva je mogla da nastane samo tada. U Beogradu koji je počeo da se budi i postaje neobuzdan i divlji. Takva je i ova tematika. Neobuzdana i divlja. Priča koja stavlja fokus na nekadašnje žene koje su bile rođene da budu primer seksa, vatre i hodajućeg požara. Žene koje su nosile simboliku fatalnosti u sebi, i žene koje su sebi predstavljale mač sa dve oštrice. Žene kakve su oduvek pokušavale da preslikaju druge žene. I žene, zbog kojih se umiralo, ubijalo i crkavalo, iznutra i spolja. Na najgori mogući način. Na način do koga može da dovede samo jedna divlja i neobuzdana žena. Tokom osamdesetih godina u Beogradu, razvijale su svakakve priče duša i prikazivali su se razni scenariji. Ovo je samo jedan u nizu od njih. Niko neće razumeti priče koje su se dešavale osamdesetih godina, do onih koji su ih živeli i prošli kroz njih.

    810 rsd
  • Nesporazum
    (0)

    Nesporazum

    Nakon još jedne polubesane noći, zahvaljujući trileru sa elementima horora koji mi je zapao prošle nedelje, te sam par puta ustajala da proverim vrata i prozore po stanu, ustajem jedva spremna za novi ponedeljak, da čujem koji su mi izbori ovog puta zapali. Ponedeljkom je sastanak na kojem se definišu zadaci i ciljevi za predstojeću nedelju. Rebeka ih definiše.

    Međutim, na iznenađenje svih iz tima, sastanku se ovog ponedeljka pridružio i gospodin Ričard Džonson, direktor i vlasnik lično. Ne sluti na dobro, je naravno moja prva misao.

    „Dobro jutro svima, nadam se da ste se lepo odmorili za vikend i spremni ste za nove avanture.“

    Mhm, da baaaš. Odmorna, čila, vesela i ni malo paranoična. Moje misli nastavljaju dalje nekontrolisano da divljaju u pravcu otkrića razloga njegovog prisustva. Lakše bi i brže bilo da sam samo slušala šta je čovek imao da kaže, ali izgleda da je moja koncentracija još na nivou hrčka koji mota točak. Samim tim sam uspela da propustim njegov govor i prenem se iz misli kada čujem njegov glas.

    „Gospođice Hil?! Da li je to u redu?“

    O, Bože šta ću sada? U bunilu sam kao da sam upravo sletela kroz dimnjak. Bezmalo verovatno tako i izgledam. Ali ono što mi još više privlači pažnju je kako Rebeka izgleda, jer je crvena toliko da izgleda kao da će pući svakog trenutka. Na njenom je licu ispisan bes i zavist. Zavist? Usmerena ka meni? Zašto bi pobogu ona meni imala da zavidi?!

    „Oprostite?“, kažem posramljeno pokušavajući da se priberem, smislim opravdanje za svoju mentalnu neprisutnost i način da saznam o čemu se, dođavola, ovde radi?

    „Nadam se da će Vaša pažnja biti u boljoj formi ako prihvatite ovaj predlog gospođice Hil!“, reče Ričard zajedljivim tonom.

    „Samo me je na tren prekinuo email sa naznakom „hitno“, ali se ispostavilo da i nije toliko bilo, izvinjavam se, imate moju punu pažnju!“ Sranje, nadam se da nisam još više uprskala.

    „Pitao sam se da li bi Vi mogli biti dobar izbor za istraživanje španske obale, a s obzirom da sam čitao dosta recenzija na Vašem blogu verujem da bi to i te kako umeli da predstavite tako da svako poželi da bude na tom „rajskom“ mestu.“

    „Oh, hvala Vam. Zaista sam zatečena…ali kada kažete „istraživanje španske obale“, je li reč o nekom novom romanu?“

    „Pa, jedino ako sami ne napišete jedan dok ste tamo!“, reče Ričard smejući se.

    „Nisam sigurna da sam Vas najbolje razumela?!“, pitam krajnje sramežljivo jer se bojim da moj hrčak i dalje mota i da mi je nešto jako bitno ovde promaklo.

    „Sada ću objasniti!“, reče Ričard odlučno, a meni je pao kamen sa leđa, jer nije moj propust. Usredotoči se sada Daria, govorim sebi i stavljam se u mod apsolutne koncentracije.

    „U svetlu sve češćih akvizicija i različitih poslovnih sporazuma…došli smo i mi do nove ideje za saradnju i proširenje posla. Došlo je do dogovora da se kroz naš časopis vrši reklama i prodaja aranžmana za Španiju, gde imaju jednu od svojih vila za smeštaj. Ispostavilo se da većinu Britanaca privlači španska obala. A Vaš zadatak, gospođice Hil, će biti da svojim pisanjem taj broj interesenata udvostručite, minimum. Kako biste imali kompletan uvid u područje i istražili sve lepote koje ima da ponudi bićete tamo mesec dana! Put i boravak u navedenoj vili su Vam naravno pokriveni. Uz to, možete povesti i svoju plus jedan osobu. Ovo istraživanje je zaista važno i trebalo je da ga obavimo Rebeka i kasnije bih se i ja pridružio, ali iz nekih ličnih razloga to neće biti moguće. U svakom slučaju boravak je plaćen i predviđen za dve osobe, pa ako će Vam biti lakše da lutate u društvu, samo izvolite. Šta god…samo donesite priču koja će kupiti, ovo je jako važno! Je li to u redu? Mislite da ćete moći?“

    Srce mi lupa ubrzano, crvena sam i zbunjena, ne znam šta da kažem. Ali mi se vraća prekor s početka na moju koncentraciju pa kako ne bih ponovo pokvarila utisak uzbuđeno kažem – „Naravno, možete računati na to!“

    „Odlično! Krećete narednog ponedeljka. Rebeka će Vam preneti sve detalje. Srećan put na Kosta Bravu, gospođice Hil!“

    Sa tim rečima je napustio sastanak, a ja sam ostala zureći u tačku na zidu prekoputa raširenih usta.

    1.000 rsd
  • Muškarci
    (0)

    Muškarci

    ČIKAGO

    Dobila sam pismo od alternativnog pozorišta u Čikagu. Pravo pismo, koje je stiglo poštom na adresu mojih roditelja. Madam Kovasch, stajalo je između ostalog, naše pozorište je prihvatilo Vašu dramu, bićemo počastvovani da budete gost na premijeri. I dalje, traže broj računa za uplatu honorara.

    Sa ovim pismom odjurila sam kod Zelenog.

    – Idemo u Čikago! – vikala sam. – Bićemo slavni, ti i ja, dušo!

    Ali Zeleni je našao je izdavača koji je samo jedno od njega očekivao: da završi roman i da mu rukopis dostavi u određenom roku. Zato je dao otkaz u „Bludnom sinu“, taj posao mu je oduzimao previše vremena.

    – Ne mogu – rekao je. – Ovaj roman mi je važan. – I dodao setno: – Ti i ja smo uvek u raskoraku. Nikada se nećemo sresti.

    Kakva jednostavna istina. Bila sam tužna danima. Protok vremena je nezgodna stvar na koju ne obraćamo pažnju, već ga se tek ponekad setimo, obično kada bude kasno i kada se događaji više ne mogu preokrenuti i vratiti unazad. Možda bih uradila drugačije da mogu vratiti vreme? Možda bi i Zeleni otišao drugačijim putem?

    Uglavnom, sada smo tu gde smo: on vreme cedi i računa od obroka do obroka, gledajući kako se zalihe novčanica tope baš u fioci u kojoj bi trebalo da rastu gomile tekstova koje piše. To je proces koji podseća na peščani sat, jer ako vreme troši na razmišljanje o poslu, uostalom i na sâm rad, za pisanje će mu ostati malo vremena. Sa druge strane, ako prilježno radi na stvranju zaliha novca rukopisi će ostati tamo gde su i bili, u njegovoj glavi, neotisnuti na papir, na kome treba da se nalaze ako želi da živi kao pisac. A ja se spremam da odem u Ameriku, ostavljajući ga siromašnog i samog.

    Nevolja je što ni pristojnog izvora zarade, niti bilo kakvog drugog posla za njega nije bilo. Zato je oberučke prihvatio ponudu da postane portir na dve noći nedeljno u fabrici nameštaja. Meni, budući zaposlenoj u gradskoj ustanovi kulture i sa dobrom platom, ovo nije izgledalo kao dobro rešenje. „Zarađujem dovoljno novca za oboje, ne moraš da radiš te glupe poslove ako ne želiš“, govorila je iz mene moja savest, nesvesna da time buši ionako mekani mehur njegovog samopouzdanja.

    Intenzivno sam se družila i sa Feđom, u čijem prisustvu me nisu hvatale seksualne bubice. Zeleni i Feđa se nisu poznavali. Pričala sam jednome o drugome i obratno ali se nisu sretali. U principu, žalila sam što nisu bili dva u jedan, odnosno jedan frajer sa dva lica. Zašto ne postoji tip Feđine otmenosti i manira, a da u sebi poseduje i ludilo Zelenog?

    Feđa je voleo da cuga a ni ja nisam bila bolja. Pijančili smo po kafanama oko Save i Dunava, od Zemuna pa do Ade. Reke su moja parohija, govorio je. Na njihovim obalama propovedao je čitajući mi poeziju Bukovskog i govoreći vatreno o Karveru i Fanteu, a ja sam slušala širom otvorenih usta, očiju i srca, gledajući ga zaljubljeno poput kokoši. Bilo je nečega u njemu što je odavalo muškarca starog kova, kakvih sve manje ima na zapadnoj hemisferi. Mogla sam da budem s njim i na pustom ostrvu, mogli smo da budemo poslednji ljudi na svetu, opet bi sve bilo isto.

    A tek Zeleni. Svoj najveći talenat, socijalnu inteligenciju kojoj bi lisice pozavidele, pretakao je u sopstvenu književnu poetiku, posmatrajući međuljudske odnose kao umetnost i nadahnuće. Delovao je, šireći oko sebe atmosferu na koju se kao muve za govna lepio polusvet iz Savamale. Na njegovim čitanjima poezije su uz pesnike i kritičare bili prisutni i ribolovci, čamdžije, portiri, policajci. I svi oni su ga obožavali.

    810 rsd
  • (0)

    Mesečev kamen

    PRVO POGLAVLJE

    „Gospođice, stigli smo u Bari. Probudite se.“

    Čula sam nežan glas, fine gospođe koja je sedela do mene.

    „Hvala Vam najlepše…“, pospano sam odgovorila dok sam ustajala iz sedišta.

    Mahnula sam joj dok je autobus lagano odlazio.

    Na momenat sam zatvorila oči kada me ogrejalo popodnevno junsko sunce. Slan povetarac je nosio kroz vazduh miris Jadranskog mora.

    Vratila sam se nedelju dana ranije iz posete porodici. Iskoristila sam odmor za ovu godinu i uzaludno ga potrošila.

    Uputila sam se prema svom skromnom domu.

    Otvorila sam vrata garsonjere, kada je sa kulinarskom kapom ispred mene iskočio cimer.

    „Luna Amadora Marsali, dobro došla u svoj topli dom!“, široko se osmehnuo Enco i jako me zagrlio.

    „Hvala. Tako mi je drago što te vidim. Gde je Mimi?“, toplina mi se razlila grudima. Nedostajali su mi moji cimeri i ova mala garsonjera u kojoj smo skromno živeli.

    „Mimi je na putu do stana. Pogledaj“, pokazao je rukom na naš mali sto sa četiri stolice. „Špagete u čast tvog povratka.“

    „Hvala, Enco“, zagrlili smo se još jednom.

    „Ooo, tri nedelje bez tebe su bile dosadne. Dobro nam došla!“, radosno je govorila Mimi dok mi je prilazila u uniformi policajke i jako me zagrlila.

    Seli smo da jedemo.

    Dok su mi Mimi i Enco pričali šta sam propustila za ove tri nedelje, koliko sam bila odsutna, ja sam ih posmatrala kao da se nismo videli godinu dana.

    Mimi, kestenjaste kose i korpulentne građe tela. Izuzetno lepa dama kojoj pristaje službena uniforma. Za razliku od nje, Enco je visok i mršav slikar, plave kose vezane u rep. Zajednička nam je godina rođenja i životi. Svi imamo po dvadeset osam godina i svi smo nesrećni i odbačeni od porodica. Tako da smo zajedno bili veoma srećni. Njih dvoje su bili deca iz doma. Slagali su se kao brat i sestra, i odavno su živeli zajedno. Onda sam im se i ja pridružila pre pet godina kada sam se našla u Bariju bez igde ikoga. Oni su tražili cimera zbog troškova stanarine a ja sam im došla kao poručena.

    Pogledala sam u naše krevete. To su bile tri fotelje na razvlačenje. Stan nam je bio mali ali uredan. Živeli smo u četrdeset kvadrata. Jedna prostorija nam je bila sve. Ionako nam je služila da samo prespavamo. Enco je radio kako slikar na doku i skupljao novac da ode u Pariz. Mimi je često radila prekovremeno i štedela novac sa svojom dečkom da zajedno kupe stan i zasnuju porodicu u Veroni. Ja sam radila u veoma lepom butiku i pomagala sam knjigovodstvenoj agenciji. Skupljala sam novac da se vratim mom imanju na Siciliji. U stvari to više nije bilo moje. To je na prodaju već duže vreme, a ja sam sanjarka koja se zanosi da će to uspeti da kupi jednog dana…

    Pošto su mi cimeri lepo ispričali kako je ovde bilo bez mene, došao je red da ja njima ispričam kako je protekla poseta mojoj porodici. Kako je bilo pre dve godine kada sam otišla u Milano da ih posetim, tako je bilo i sada. Jednostavno su me odbili uz napomenu da više nisam njihova i da su me se odrekli. Sramotu koju sam im priredila nikada mi neće oprostiti. Posle nedelju dana boravka u Milanu i uzaludno potrošenog novca u jeftinom hotelu, otišla sam kod sestre po ocu u Napulj. Bila sam lepo dočekana od zeta i njegove porodice. Provela sam dve lepe nedelje kod njih i zaboravila na svoju mamu, tatu, dva brata, njihove žene i decu.

    U mojoj porodici ja sam treće dete koje nije trebalo da bude žensko, a verujem da im nije trebalo ni treće muško. Zapravo nikom nisam trebala osim babi i dedi dok su bili živi, a prerano su me napustili. Da je deda samo još godinu dana poživeo sve bi bilo drugačije.

    Rekla sam mojim cimerima da sam stavila tačku na svoju porodicu. Ovo mi je bio treći neuspeli pokušaj pomirenja. Pet godina je prošlo od kako nisam sa njima. Nisam ni želela da živim sa njima u bogatom i okrutnom svetu bez emocija. Samo sam želela da imamo skladne normalne međuljudske odnose koji očigledno nisu bili mogući. Sad Ja kažem da je tome došao kraj. Imala sam mnogo razloga da ih zaboravim. Trebalo je ja njih da se odreknem, a ne oni mene. To bi bilo pravedno nakon svega.

    Iz svoje male putne torbe sam izvadila svojim cimerima po skromnu pamučnu majicu kao poklon. Ipak sam bila na putu. Svom dečku sam kupila fin sat. Poželela sam ga, trebao mi je njegov zagrljaj i njegove utešne reči.

    Pošto sam sa Mimi i Encom lepo ručala, oni su otišli svojim poslom. Raspakovala sam stvari istuširala se i sušila svoju sivu dugu kosu, prošaranu po kojim svetlim blanširanim pramenom. Zahvalna sam Bogu što mi je kosa prirodno prava i svilena, dovoljno je bilo da je osušim i da izgleda savršeno kao da sam bila kod frizera.

    Zagledala sam se u sebe… Sviđale su mi se moje svetlo sive oči. Duguljasto ovalno lice su krasile moje ružičaste napućene usne koje su skrivale bele zube. Imala sam nos kao i moja baka, prav i pravilan. Zahvalna sam dedi što se oženio lepoticom na koju ličim. Jedino nisam zahvalna na bolu koji osećam kad ih se prisetim. Nedostaju mi… i to mnogo.

    1.090 rsd
  • Džesi i ja
    (0)

    Džesi i ja

    Џеси ме је звао када нисам био ту. Односно кад нисам био на мрежи, можда читава два дана телефон нисам повезивао на интернет, а он ме је звао преко видео позива на вотсапу. Ништа посебно нисам радио та два дана, просто ме је мрзело да проверавам мобилни, лаптоп ми је ионако био стално укључен и нисам био одсечен од света. Али од Џесијевог, бар за та два дана, јесам.

    Јер Џеси за мене као да је живео на сликама и екранима, на мрежама, у једном потпуно другачијем свету од мог, од овог нашег – телесног. Ако би нестало струје и свих тих сигнала који премрежавају свет, мислио сам, и он би просто нестао, као да га никад није ни било, осим у нашим сећањима, мислима или сновима… али зар и сад има разлике?

    Његова удаљеност није била само физичка, као некога ко живи у Америци и због посла често путује, већ пре као некога ко живи у некаквом потпуно другачијем свету, другачијој реалности, толико другачијој да можда и не постоји.

    Али знао сам да су све то мистификације, залудни снови усамљеника који друштво тражи међу утварама, сенима, у које често, у својим мислима и жељама, претвара и реалне људе.

    А Џеси – Џеси Палиостро се звао – био је и те како реалан. Његову слику ми је послао мој пријатељ из Тексаса, Камден Смит, са којим сам се само једном у животу видео, у Равени, а после смо се годинама прилично редовно дописивали и гледали и слушали преко видео-позива. Џеси се, кад је имао седамнаест, пријавио на аудицију на Камденов алтернативни кратки филм, који је снимао у Даласу, са неком блесавом идејом о духовима америчких староседелаца који се окупљају на месту Кенедијевог убиства, певају и плешу обредне песме.

    Чим га је видео, Камден је хтео да му да улогу, али Џеси је после аудиције једноставно нестао, број телефона који је оставио био је непостојећи и Камден је почео озбиљно да сумња да ли је икада заиста видео тог високог и витког, чупавог и смеђег младића сањивих очију. Или му је само личио на некога, конкретно на његовог школског друга Алертона, којег је већ одавно изгубио из вида, а са којим је неко време, током раних разреда средње школе, био блиска душа.

    Тај филм, стицајем разних околности, Камден никада није снимио, уместо тога је урадио један сасвим солидан документарац о хришћанским панкерима у Хјустону, а онда је, неке две године касније, сасвим случајно налетео на Џесија, на забави код неког филмског продуцента, а која је укључивала у модну ревију костима инспирисаних америчким андерграундом. Џеси се појавио међу манекенима, одевен у стилу Џоа Далесандра из филма Флеш, и изазвао је општу помаму међу окупљенима, и мушкима и женскима, који су код домаћина одмах почели да се распитују ко је „слатки и тужни Џо“, и да ли му је потребан неко да га утеши. Продуцент је објаснио како не зна ништа, да је моделе изабрала агенција и да могу да питају самог „Џоа“, пошто су модели позвани да се после ревије придруже забави.

    И наравно, не треба ни да кажем да је, бар по Камденовој причи, Џеси опет нестао, а да нико није зна када и где. А онда га је, трећи пут, срео поново у Хјустону, у продавници плоча, загледаног у плочу Флитвуд Мека и наизглед потпуно одсутног. Камден није хтео да му се јавља, мислећи да га овај не би ни препознао, али момак је, као нечим привучен, подигао поглед и широко му се осмехнуо, а онда му пришао и загрлио га. Рекао је како му је жао што није глумио у његовом филму и како му много свидео документарац о панкерима. И даље је шушкао док прича и деловао исто онако љупко, као сасвим мало дете, са неким бескрајним поверењем које је разоружавало.

    Овај пут Џеси није нестао, отишли су заједно на кафу и сендвич и договорили се да он свакако глуми у Камденовом новом филму, посвећеном његовом изгубљеном другу из младости Алертону и њиховом кратком, али, како га је Камден видео, духом прожетом пријатељству.

    Тај филм још није снимљен и у овом тренутку не знам да ли ће бити, али Камден је остао у контакту са Џесијем Палиостром, који је у међувремену постао изузетно успешан модел, између осталог главна муза чувеног модног и уметничког фотографа Леа Фалучија.

    Камден ми је причао о њему и ја сам ускоро почео да га пратим преко мрежа, његове фотографије, модне спотове, али и спотове за неколико меланхоличних песама које је у међувремену снимио у стилу софт-рока седамдесетих, у којима никада не отвара уста, него само тако хода плажама или празним и широким улицама и повремено гледа у камеру својим погледом сањивог детета, веселог и бескрајно тужног у исти мах, увек са златним привеском у облику срца око врата.

    Испоставило се, међутим, и да је Камден Џесију причао о мени и овај је пожелео да ми се јави. Рекао је да ће ми се јавити преко вотсапа или већ некако, и ја сам био сав устрептао, неколико дана сам непрестано држао мобилни у приправности. Али неколико месеци је прошло од тада и ја сам већ престао да се надам, мада никад нисам заборавио на то обећање да ћу макар на кратко изаћи из свог скученог света и удахнути мало свежег ваздуха, за који сам из неког разлога мислио да ће ми га донети контакт са Џесијем Палиостром.

    Деловало је као да ће то бити још једна од мојих неуспелих жудњи за дубоким и испуњеним пријатељствима, сновима о прожимању које укида наше свакодневне окове, о тим светлосним нитима између људи, које превазилазе границе времена и простора. И који су често биле окидач за моје писање, још давно док сам писао још нешто осим збрзаних чланака за сајтове у распону политичких до религијских, тезгарошког писања дијалога за сапунице и канцеларијских извештаја писаних окошталим бирократским језиком, који ми је неповратно покварио стил, а можда и читав живот. Док сам писао нешто што ме је грејало и за шта сам веровао да може да греје и друге.

    А онда се Џеси ипак јавио, али ја нисам био ту. Узвратио сам му позив, више пута током наредна два дана, али овај пут он није одговарао.

    Трећег дана је његов осмехнути лик ипак засијао на екрану мог мобилног телефона, са сунцем, пешчаном плажом и мирним морем у позадини, и ја сам се понадао да од тада за мене све ипак може бити потпуно другачије…

    900 rsd
  • (0)

    Latinski špijun: velika antologija humoristično satiričnih priča

    Anton Pavlovič Čehov

    KAMELEON

    Preko pijace ide policijski nadzornik Očumelov u novom šinjelu i s malim zavežljajem u ruci. Za njim korača riđi policajac i nosi rešeto puno zaplenjenog ogrozda. Naokolo tišina… Na pijaci ni žive duše… Otvorena vrata radnji i krčmi zure na ovaj božji svet tužno, kao gladne čeljusti. Oko njih nema čak ni prosjaka.

    ‒ A, ti ’oćeš da jedeš, prokletinjo jedna! ‒ začu odjednom Očumelov. ‒ Drž’te ga, ljudi! U današnje vreme ujedanje je zabranjeno! Drž’ ga! Uaa!

    Čuje se pseće skičanje. Očumelov se osvrne i ugleda: iz drvare trgovca Pičugina, podskakujući na tri noge i osvrćući se, beži pseto. Za njim juri čovek u uštirkanoj platnenoj košulji i raskopčanom prsluku. On trči za njim i, sav povijen napred, pada na zemlju i hvata psa za zadnje noge. Opet se čuje pseće skičanje i povik: „Drž’te ga.“ Iz radnji se pomaljaju sanjiva lica i ubrzo se kod drvare, skuplja gomila sveta kao da je iz zemlje izrasla.

    ‒ Izgleda neki nered, vaše blagorodstvo!… ‒ reče policajac.

    Očumelov se okrenu polulevo i pođe gomili. Kraj samih vrata drvare vide da stoji pomenuti čovek, u raskopčanom prsluku i, podigavši uvis desnu ruku, pokazuje gomili okrvavljeni prst. Na njegovom polupijanom licu kao da je napisano:

    „Platićeš ti meni, huljo!“ ‒ a i sam prst izgleda kao znamenje pobede. U tom čoveku Očumelov poznade juvelira Hrjukina. A u sredini gomile, drhteći celim telom, čuči raskrečenih prednjih nogu i vinovnik skandala ‒ beo, mlad hrt, šiljate njuške i sa žutom pegom na leđima. U njegovim suznim očima vidi se izraz tuge i smrtnog straha.

    ‒ Šta je to ovde? ‒ upita Očumelov upadajući u gomilu. ‒ Zašto je ovde? Zašto si ti taj prst?… Ko je vikao?

    ‒ Idem ja, vaše blagorodstvo, i nikog ne diram… ‒ počinje Hrjukin, iskašljavajući se u pesnicu ‒ zbog drva, znate, sa Mitričem, kad odjednom ovaj gad, ni pet ni šest, pa mene za prst!… Vi izvinite, ali ja sam čovek radnik… Radim sitne stvari. Neka mi se plati, jer ja ovim prstom možda neću moći nedelju dana ni da maknem… Toga, vaše blagorodstvo, nema u zakonu da čovek od svakog živinčeta strada… Ako svako počne da ujeda, onda je bolje da čovek ne živi na ovom svetu…

    ‒ Hm!… Dobro, de… ‒ veli strogo Očumelov, nakašljavajući se i mršteći obrve. ‒ Dobro… Čije je to pseto? Ja to neću tako ostaviti! Pokazaću ja vama za to puštanje pasa! Vreme je već da obratimo pažnju na tu gospodu koja ne žele da se pokoravaju propisima! Kad ga rebnem novčanom kaznom, nitkova, upamtiće on meni šta znači pseto i ostale životinje skitnice! Naučiću ja njega pameti! Jeldirine ‒ obrati se nadzornik policajcu ‒ odmah da doznaš čije je pseto i sačiniš zapisnik! A pseto treba ubiti! I to odmah! Sigurno je besno… Čije je ovo pseto, pitam ja vas?

    ‒ To je, izgleda, generala Žigalova ‒ reče neko iz gomile.

    ‒ Generala Žigalova? Hm… skini mi, Jeldirine, šinjel… Strašno je vrućina! Mora biti pred kišu… Samo jedno ne mogu da razumem… kako je moglo da te ujede? ‒ obraća se Očumelov Hrjukinu. ‒ Otkud će ono da dosegne do tvog prsta? Ovo je malo kuče, a ti, gle, kakva si ljudina! Mora da si prst ogrebao, a onda ti je palo na um da nas lažeš. Jer ti si poznata sorta! Znam ja vas, sotone jedne!

    ‒ On mu je, vaše blagorodstvo, cigaretom njušku opekao, radi smejurije, a ono, ne budi lenjo, nego ćap za prst… Glup i svadljiv čovek, vaše blagorodstvo!

    ‒ Lažeš, Ćoro! Kad nisi video, što onda lažeš? Njihovo blagorodstvo je pametan gospodin i zna ko laže, a ko istinu govori, kao na ispovesti… On ima u zakonu napisano… Sada smo svi jednaki… I ja imam brata u žandarmeriji… ako želite da znate.

    ‒ Bez priče!

    ‒ Ne, ovo nije generalovo… ‒ reče mudro policajac. ‒ Ne drži general ovakve. On drži većinom ptičare…

    ‒ Znaš li sigurno?

    ‒ Sigurno, vaše blagorodstvo…

    ‒ I ja to znam. General ima pse skupocene rase, a ovo… đavo bi ga znao šta je! Nit’ mu je dlaka lepa, nit’ njuška… jednom rečju ne vredi ni lule duvana… Zar takve pse da on drži? Gde vam je pamet? Da se nađe u Petrogradu ili Moskvi ovakvo pseto, znate li šta bi bilo? Tamo ne bi ni pogledali u zakon, nego trenutno… kamen o vrat! Ti si, Hrjukine, stradao, pa nemoj tu stvar tako da ostavljaš… Treba ih naučiti pameti! Vreme je…

    ‒ A možda je generalovo… ‒ glasno razmišlja policajac. ‒ Na čelu mu ništa ne piše… Onomad sam u njegovom dvorištu video ovakvo jedno.

    ‒ Pa naravno da je generalsko! ‒ reče glas iz gomile.

    ‒ Hm!… Ogrni mi, brate Jeldirine šinjel… Nešto je zahladnelo… Ježim se… Odvešćeš psa generalu i tamo ćeš pitati. Kazaćeš da sam ga ja našao i poslao… I reci da ga ne pušta na ulicu… Pseto je možda skupo, a ako mu svaka svinja bude pekla cigaretom njušku, može pas da krepa. Jer pas ti je živinče nežno… A ti, budalo, spusti tu ruku! Nemoj da nam pokazuješ… taj svoj glupački prst! Sam si kriv!…

    ‒ Evo ide generalov kuvar, njega ćemo pitati… Ej, Prohore! Dođi, brate, ovamo! Pogledaj ovo pseto… Je li vaše?

    ‒ Baš si pogodio! Ovakvih nikada nismo imali!

    ‒ Ama ne treba ni pitati ‒ reče Očumelov. ‒ To je, očevidno, neko pseto lutalica! Šta ima tu da se priča… Kad vam ja kažem da je lutalica. Treba ga ubiti i tačka!

    ‒ To nije naše ‒ nastavlja Prohor ‒ nego generalovog brata što je onomad doputovao. Naš gospodin ne voli hrtove. To njihov brat voli…

    ‒ A zar je njihov brat doputovao? Vladimir Ivanič? ‒ pita Očumelov, a lice mu ozari ushićen osmeh. ‒ Gle ti, molim te! A ja nisam ni znao. Doputovali u goste? A!

    ‒ U goste…

    ‒ Vidi ti, molim te… Zaželeli se brata… A ja nisam ni znao! Dakle, ovo je njihovo psetance? Baš mi je milo… Uzmi ga… Lepo psetance… Živahno… Pa ovoga ham za prst! Ha-ha-ha… De, šta ti je, šta drhtiš! Rrr… Rrr… ljuti se, obešenjak… kuca mala…

    Prohor vabi psa i odlazi s njim sa drvare… Svet se smeje Hrjukinu.

    ‒ Pašćeš ti meni šaka! ‒ preti mu Očumelov, uvija se u šinjel i nastavlja svoj put po pijaci.

    4.500 rsd
  • Kako se mame igraju žmurke
    (0)

    Kako se mame igraju žmurke

    KAKO SE MAME IGRAJU ŽMURKE

    Evo se vako igraju vako

    Jedna se iza
    sisinog mlijeka nekako
    smjestila

    Druga iza usrane tute
    poput se potrošene krpe
    skupila

    Treća iza školske klupe
    ko kakvo se klupko
    sklupčala

    Četvrta iza šporeta na drva
    u slankastom znoju se
    skuhala

    Peta iza praznogpunog
    gnijezda stisnula se
    svisnula

    Koju nađeš upitaj je: gdje si

    MAJČINSTVO ONCE AGAIN

    Površina glatka kao voda
    Kad udariš rukom to je staklo
    U hiljadu komada krvi
    zaroniš oprezno
    Pod površinom se komeša
    Skupljaš sastavljaš
    pačvork
    nikad savršen
    Zavrištiš
    Završiš
    Izroniš
    Površina
    glatka kao voda
    Zaveži i nasmiješi se

    MELISA IZ AHMIĆA

    Neću ići čekam da se
    probudi majka
    Obećala je peći kolač
    za mene
    od jabuka u našoj bašti
    Mama nikad ne laže

    Neću ići čekam da se
    probudi otac
    Obećao je praviti kuću
    za ptice
    od drveta u našoj bašti
    Otac nikad ne laže

    Neću ići čekam da se
    probudi sestra
    Obećala je sašiti suknju
    za lutku
    na klupi u našoj bašti
    Sestra nikad ne laže

    Neću ići čekam da se
    vrati brat
    Obećo je malog zeca
    za sestru i mene
    donijeti u našu baštu
    Brat nikad ne laže

    Neću ići nemojte me molim
    Ako odem ako odem
    zaplakaće bašta
    neće imat ko da je zagrli

    JESI LI TATA?

    Kupio si mi čizme od sedam milja
    kad sam imala sedam
    da prekoračam sedam planeta
    s kamena na kamen na kamen
    Mars Jupiter Saturn Uran Neptun Pluton Venera
    hop da stignem
    do duge do negdje iznad duge

    Zajedno smo gledali Muzičku kutiju sa Jessicom Lang
    kad sam imala sedamnaest
    i ja sam bila savršeno sretna
    Moj tata nikad ne bi tako nikad moj ne bi tata
    tata moj je heroj

    Sad imam trideset sedam a ti sedamdeset sedam i pričaš
    mi
    o muhama i slonovima a ja
    odavno već ne skupljam sličice Životinjsko carstvo
    skupljam kosti što si ih ti
    kažu
    pod zemlju pod zemlju njih sedam sedam njih jesi li

    Jesi li tata?

    KAD SAM JE ZADNJI PUT SRELA

    Imala je plavu haljinu
    na podgojenom tijelu
    i čvrsto me poljubila u oba vruća obraza
    Potiho je rekla da se razvela

    Grad je šetao oko nas s rukama u džepovima
    Golubovi su se ogledali u lokvama kao tašte Snjeguljice
    S listopadskog neba je kapala krv
    po bregovima nalik na zrele ženske grudi

    U njenoj šaci sam pronašla sakupljen bijes
    i htjela ga preuzeti podijeliti sa sobom
    nije ga dala

    To je moje
    rekla je

    Nas dvije
    nismo

    720 rsd
  • Postojanje Borhesa
    (0)

    Postojanje Borhesa

    KOLIBRI

    Ustreptim sva na spomen kolibrija.
    Takvo nešto malecno,
    a stvoreno za podvige divovske.
    Hoću li i ja da zasnujem svoj život na pevanju
    mnogo većem od sebe?

    NE RAZUMEM

    Ja ne mogu verovati da mi živimo na ovome
    svetu, a da ne znamo kako smo nastali.
    Veći me užas obuzima pred tim no pred smrću,
    i kada god neko dete izađe iz utrobe tamne
    pomislim kako to ništa ne znači za mene.
    Moje oči nisu u toj utrobi
    kao što nisu ni u meni.
    Veći sam stranac sebi no što su mi strani drugi.
    Kada vidim vevericu ili ježa, zanemim od
    užasa.
    Razumela bih da najgnusnije umrem,
    ali ovo življenje,
    ovo veranje, i puzanje,
    ne pojmim,
    ne razumem.

    REZ

    Ovako je to bilo:
    Ti si nokte moje nevine rezao,
    da bi porasli u Sunce,
    moju kosu punu bagrenja rezao,
    da poraste do zemlje i upetlja se u
    korenje sveta.
    Ja sam se otimala rastu.
    Mislila sam da će rasti sve samo ako se ne seče.
    Svaki me je rez boleo više od reza jer sam mislila
    da je rez kraj i ono što zovu smrt…
    Vidi, ovu kajsiju režem da bi
    sledeće godine narasla još više…
    Vidi, ove tuje podrezane,
    naredne godine biće bogomdane…
    Dođi, da ti izrežem kosu i prepustim je
    Vremenu…
    Nisam se dala,
    i uplela sam se u ono što bi izraslo do ambisa.
    Zato, ako me iko odveže,
    imaće od moga grbavoga tela
    lijanu do
    neba
    da se
    popne.

    POSTOJANJE BORHESA

    Rodi se tako u jednoj zemlji čovek koji
    nauči španski. U drugoj čovek koji
    nauči bugarski.
    U trećoj, turski.
    Ne znam zašto to učine.
    Nisu rođeni u Španiji, niti u Bugarskoj,
    još manje u Turskoj.
    Šta ih na to navede,
    Kozji rog, tortilja, baklava, leblebije, serije,
    ne znam.
    Nemaju rođake po tim zemljama.
    Nemaju ljubavi.
    No, desi se.
    Sila ih povuče.
    Onda ti ljudi prevedu jednog Borhesa,
    Gospodinova, Nazima Hikmeta.
    Prevedu na svoj jezik.
    Učine čudo za književnost.
    Za čitaoce.
    Rode se u nekim zemljama ljudi
    plemeniti koji nam poklone Borhesa.
    Borhes bi postojao i bez njih,
    ali bi postojao manje,

    neuporedivo manje.

    JA SAM LIST

    Ja sam list,
    pala sam.
    Ne tražim opravdanje za sebe jer me sada gaze,
    takav je život,
    oni nekuda moraju prolaziti.
    Na drvo me ne mogu opet postaviti.
    Zato te gazimo, gazimo, gazimo.
    Jedno dete veli:
    Ja ću te sačuvati od tolikih smrti.
    Onaj ko voli, skuplja život tvoj, ma kakav da je.
    Stavlja me u Herbarijum.
    Šta mari što si list,
    i mi ljudi u grobove padamo,
    i nas gaze dok nas dobro ne posade,
    dok ne porastemo
    kroz krv i suze.

    720 rsd
  • (0)

    Stariji

    Sipam sebi piće i pronađem na TV-u film „Goli pištolj“. Volim dobru komediju i volim da se izležavam, a možda su u pitanju i moje stare kosti.

    Mrzim kad čujem interfon dok ležim. Nezadovoljno ustanem da vidim ko je u ovo doba.

    – Stjuarte.

    – Gospodine, ovde je gospođa Aleks Lines.

    Moja plavuša.

    – Pošalji je gore, i Stjuarte?

    – Da?

    – Nju nema potrebe da najavljuješ, ima slobodan pristup mom stanu.

    – U redu.

    Ovo nisam očekivao. Pre samo pola sata bila je sa mužem.

    …

    – Zdravo – pozdravlja me tiho.

    – Zdravo.

    – Prekidam li nešto? – pita me ljubazno.

    – Samo „Goli pištolj“.

    – Lesli Nilsen? – ozarila se.

    – Da – potvrdim.

    Prošla je pored mene i zaputila se ka TV-u.

    – Dođavola! Dok stignem kući propustiću veći deo filma.

    – Voliš ovo? – iznenadim se.

    – Volim sve njegove filmove.

    – Onda se smesti – predložim.

    – Imaš li nešto za grickanje? – pita, ali ne sklanja pogled sa filma.

    – Naravno.

    Dok se Aleks smešta ispred televizora, ostavlja torbu i izuva štikle, ne primećuje ništa oko sebe.

    – Volim ga – nasmejala se i okrenuo sam se ka TV-u. Scena sa kraljicom. Dobra je.

    Pomaknem se i nazovem Stjuarta. Naručio sam grickalice i slatkiše.

    – Nešto za piće? – pitam je.

    – Aha.

    – Šta?

    – Aha.

    Ma, je l’ mi ona to odgovara mehanički?

    – Aleks! – proderem se.

    – Molim? – cimnula se.

    – Šta želiš da popiješ?

    – Vodu – nastavlja da zuri u TV.

    Stiže voda.

    …

    Ovo je smešna situacija. Doneli su nam grickalice, slatkiše, sipao sam nam vodu i dok se sve to dešavalo moja plavuša nije reagovala. Gledala je film i smejala se. Uživala je bez osećaja za ostale stvari oko sebe. Ili je ćaknuta, ili je od onih koji ne reaguju dok gledaju TV i čitaju. A ja? Ja sam gledao čas u TV, čas u nju.

    – Reklame, šta imamo za hasanje? – okreće se ozbiljno ka meni.

    – Posluži se.

    – Lepo.

    Otvorila je sve sto je bilo na stolu. Nikad nisam video da se neko toliko raduje hrani.

    – Hrane li te kod kuće? – našalim se.

    – Tvoje pošalice o hrani i meni me ne dotiču – izgovorila je nadmeno i nasmejao sam se.

    – Imaš svu ovu hranu u kući? – šarala je pogledom.

    – Ne, malopre su mi dostavili. Nisam znao šta voliš pa sam naručio od svega po malo.

    – Volim sve. Ti?

    – Očigledno manje volim hranu od tebe.

    – Pa… – uvukla je noge ispod zadnjice.

    – Dan mi je bio dug.

    – Nisi večerala?

    – Malo, pasta se ohladila dok sam pričala. Ne volim hladna jela.

    – Ni ja.

    – Ti i ja… – pogledala me značajno.

    – Ne bismo uspeli?

    – To me pitaš ili konstatuješ?

    – Ne znam…Zašto si neoženjen u tim godinama?

    – Nisam upoznao nikog koga sam želeo da zaprosim – priznam.

    – Ali imao si veze?

    – Naravno.

    – Ozbiljne?

    – Da, bio sam sa par žena u ozbiljnim vezama.

    – Ali ne dovoljno ozbiljnim za brak?

    – Ne. Šta je sa tobom?

    – Pa…imala sam neozbiljne veze do Krisa, on mi je bio prva ozbiljna veza, venčali smo se i…

    – Kad?

    – Pre pet godina.

    – Nemate dece?

    – Ne.

    – Zašto?

    – Pa…komplikovano je.

    – Shvatam.

    – Ne tako…ja nisam sigurna da li želim decu – ugrizla se za usnu.

    – To nije neuobičajeno – ni ja nisam siguran da ih želim.

    – Hvala – nasmejala se.

    – Samo mislim da nemam taj instinkt – slegnula je ramenima.

    – Ima vremena, mlada si.

    – Znam šta ne želim.

    – Šta kaže Kris na to?

    – Nisam mu rekla.

    – Takva tema nije iskrsla u braku?

    – Bili smo fokusirani na firmu.

    – Zajedno ste je osnovali?

    – Da.

    – Zašto onda izgleda kao da si ti glavna? – prepoznao sam to.

    – Ne, firma je Krisova, ja samo…

    – Upravljaš njom. Nije teško zaključiti, ja sam veliki klijent, a ti radiš sa mnom. Oni tipovi na večeri…ti si vodila glavnu reč.

    – Dobra sam u svom poslu. Kad smo kod posla imam dobre vesti. Pronašla sam dva naselja i već pregovaram sa ljudima oko preseljenja.

    – To jesu dobre vesti.

    – Jesu…o filmu.

    I tek tako prestali smo da pričamo.

    900 rsd
  • (0)

    Svi eseji Momčila Nastasijevića

    БЕЛЕШКЕ ЗА СТВАРНУ МИСАО (I)

    Одсудно почети. И плуг учини земљи насиље. И клица семену. Нема рођења ако се тиме није ма у чему умрло. Почетак је тада суштински што и крај, све буде у свему, и ни краја ни почетка. Од великог хоћу тада настане још веће морам. Тада и мисао из мозга суштински није друго до бризгање биљке из земље.

    Те духовну јаву, као легитимно даљу стварност у себи, тек осетим одакле престаје обмана моје мисаоне слободе.

    И назрем ту ванличну јаву духа: као геометрија је, али жива, али несамерљива. И за колико се усудим, ипак, у мерење, сигуран је знак, за толико још нисам изишао из себе.

    У чему је критеријум мојих лутања и обмана? Са ове окуке или оне, наједном јасно ми се отвори сазнању: управо кроз та лутања и обмане, несхватљивом неком систематичношћу, нешто се у мени све даље и даље изаткива. Као ко је слеп, а ипак налази себи пута. И ето, у тој јави, која је са све већим остварењем све мање моја, тек у њој назрем себи оправдање.

    Тиме што постојим у кретању, тиме што расуђујући одлучује мозак хоћу ли овуда или онуда, не претерам ли врло често у нецелисходност, крећући се само ради кретања, мислећи ради мисли. У томе је самообмана слободе (читај: произвољности) мисли. Као точак који је на зупце, а независно се окреће, не изазива собом никакав даљи покрет.

    Јер има стварна мисао. Она је чудесно (а зар то није исто као кад бих рекао природно) продужење, као у даље некуд стање, целокупнога кроз човека оствареног постојања.

    Али, понављам: зубац мозга врло често не хвата претешки точак стварности. Часовник се усцактао, и никад боље, али сказаљке не показују време. Зауставити тада мозак, безмало, па је исто тако немогуће као зауставити желудац или срце.

    Јер чему ма и појам, ма и суд више преко телесне, преко животне неопходности. И назрем: само се кроз тај минимум достигне до максимума.

    Тешкоћа коју обиђем у ствари ослаби ме, за колико бих ојачао да је савладах: никад ни у чему себе обманути. До самоуништења. До свесмислене чистине. До духа.

    И, ако сам у току заиста, онда за чим било покренут, уложити се сав. (А зар у понечему и тотално мировање не значи то?) И ништа, буквално ништа, не сачувати за себе.

    Јер се распада животна уштеда, таложи се, затвара излазе у чистину. И јер потрошити се ради другог, ради свачега што није своје ја, назрем, само је нужна припрема, олакшање себи страшног суда преласка у даље стање.

    Шта бива са неутрошеним? Шта бива са чврстим кад му је тренутак само још остао да је гасовито, а још није било течно?

    Кад највише, и од свачега, стрепим за себе, наједном, и као нехотице, неизрецима нека тишина завлада у мени. Зовем то, из агоније свог ја уструјати у биће. За драгоцени тада тренутак, све ми толико исто буде значајно колико до малочас самом себи ја. Страх ме је кочио, страх предодређивао моје кораке, страх од личног престанка. А гле, животиња и биљка и свака у Бога твар, јер су поштеђене од самообмане престанка, јер су својим постојањем истовремено и ја и не ја, само су оне у потпуности, само оне у лепоти бивања. А ја, коме је дужи пут досуђен, и патништво на том путу, све донде не докле кроз све завојице свога ја не измождим себе до ванличне свести.

    Тек одатле све јесте и све је моје, јер ни ја више нисам свој. И тек одатле, пропевати, а то се дубље може ћутањем него гласом, једини је одзив на све призиве. И јасније но икад осетим, само сам смерна струна: затреперим под неким моћним гудалом.

    Тако и звоно: не одаје звука, мукао му буде трептај, ако не лебди у простору.

    Тако и Шекспир: мукао чвор себе (а то је свега страдалничког у човеку) раздрешује у Хамлета, у Лира, у Ричарда III. Отпевава кроз њих што би, затворено у тврде зидине Шекспира јединке, да затрује себе сумњичавом мисли; да је од доброте оболео, слепо себе у ништавило расточи; да силу Ероса изопачи у насладу убијања. Отпевава, а то значи ништа мање него: чега се год човек ослободи кроз дух, најдрагоценији је дар свима за бескрај појединачних ослобођења.

    Порођајни бол тада је суштински што и радост стварања.

    Живећи у сржи сам, па био или не био свестан ње. Ако иоле јесам, онда још и живећи ријем по животу за том сржи.

    Што истинитије сазнајем, то дубље заборављам себе. И гле, дође тренутак кад при најчистијој свести човек се насмеши и оном, и тим дубље, што њега најличније погађа. Насмеши се од сазнања, од радости сазнања.

    Исто тако, и бол још из материне утробе, зар би се икад преболео, да са чудном упорношћу тражећи се, не продре најзад израз: родни тај бол је, у свему наћи себе, свему се саопштити, до заборава свог извора, до расплинућа твари у истоветност бивања. А тек одатле настане феномен певања: родни бол се изокрене у радосног остваритеља надстварности.

    Квари ме, домогнути се већег него што подноси сопствена снага. Јер обманув се да могу више него што ми је дано, оно недовољно моћи оде на изградњу привида надмоћи. Сигуран пут у наказност.

    А напротив, необично порастем у моћи ако ми се мањи делокруг одреди него што заслужујем. Осетим се претекао. А од претека тек настане истинска делатност.

    Исто тако, имати ван стварне потребе, опасност је да се скучим у грамжљивца, или распаднем у сладострасника. И делио бих људе према томе колико који без личне штете може поднети злата. А највећем броју дао бих за длаку мање од насушног.

    На штакама појма и суда гегуцам кроз суру привидност спореднога. Полазећи у главно, са штакама нестане и сакатости: без иједног средства са крилатом лакоћом тамо се улеће.

    Јер расуђивати, већ је почетак пораза пред суштином. Изразити суд, суштински је пораз.

    (1932)

    1.000 rsd
  • Ah, te oči konja
    (0)

    Ah, te oči konja

    Drljača

    Tetka je debela, kod nje je prljavo, krevete niko ne namešta, prljav veš leži u gomilama, kuća se nikada ne provetrava. Toliko je mnogo slučajnosti, toliko je nezavršenih poslova i nezašniranih krajeva, usred pranja sudova ona sedne za trpezarijski sto u dnevnoj sobi i sređuje frizuru, sedi sa šnalom za kosu u jednoj ruci dok se sređuje drugom, a ipak ni to ne uspeva da dovrši.

    Upalila je gasnu ringlu, tiganj je vreo, ona prži slaninu, razbije dva jajeta, uprkos svemu to je u stanju, zna da hrana treba da se iznese na sto kada muškarci dođu, ali i dalje nije završila pranje sudova, sedi u dnevnoj sobi, kači i poslednju šnalu za kosu i vraća se slanini, zagorelim jajima. Isključuje gas, baca nekoliko kriški hleba na sto, jetrenu paštetu, margarin, kutiju keksa, ona to gotovo sipa iz rukava, sada je i naprala toliko sudova da ima i čistih šolja i noževa i tanjira, ona reže još tačno dve dodatne komadine hleba i u istom tom pokretu lomi okrajak, trpa jednu polovinu usta, a drugu baca psu.

    Muškarci ulaze, naradili su se, imaju onaj sjaj rabotnika u očima, razdrljenih košulja i velikih šaka, sedaju za sto i počnu da mažu margarin na hleb ali ona ne seda s njima, nikada, ona nema mira, pokupi samo dve mrtve muve iz toplog mleka u smočnici, nalije iz kofe u bokal, s debelim slojem žućkastog kajmaka, jedna utopljena muva pliva, stane zadnjicom priljubljenom uz šporet i jede keks, sipa vrelu vodu u lonac za čaj. Ona razgovara s muškarcima, pita za ovo ili ono, ali nikada se ne zadržava na temi, nju odgovor ne zanima, nikada se ne upušta u priču o onome o čemu oni razgovaraju, o tome kako se sve odvija u uobičajenim rutinama ili po nekom već zacrtanom planu.

    Razgovara se o repi, raznim vrstama čičaka, ledenoj travi, zdravcu, o senu, treba li ga okrenuti, da li je dovoljno ležalo, mogu li računati da će ga sutra uneti ili tokom večeri, ima li šanse za oluju, štaviše za pljusak, koliko će tovara ostati. Ali ona se time uopšte ne bavi, time da im se mogu isprečiti sve moguće teškoće, da mogu iskrsnuti raznorazni problemi, ona ne vidi drugo do da je lep taj tamo tovar, sva ta roba, sama količina, da će je biti do krova, ona se vazda nalazi negde drugde, izvan konteksta, onog čisto praktičnog, kako će se to sve uneti u ambare i silose, ona ič ne ulazi u taj posao i te napore koji se ulažu da bi se do roda došlo.

    Ona se uvek nalazi u istoj rasejanosti, u mirisu sena, tom vazduhu vrelom od sunca, gotovo kao od pekarske peći, u mirisu rose i kravlje balege, u vazduhu prepodneva, u mirisu pokreta, efikasnosti, ali ne svoje efikasnosti, već muškaraca, njihovog znoja, smrdljivih nogu, čekinjave brade i duvana. Ona ih pogladi po obrazu, i muža i devera i štalskog momka, razdvoji jaja na oko jedno od drugog, istrese svako ponaosob iz tiganja na njihove tanjire i odvrne radio da čuje vesti, da čuje glas Olea Emila Risejera. Ali njoj ne znači to šta on priča, već glas, taj dobro znani glas koji ispunjava kuhinju, ispunjava nju, i koji je jednako stvaran i živ kao ti muškarci, kao da joj je Ole Emil Risejer blizak prijatelj, rod rođeni, štaviše najbliži rod, kao i svi koji ulaze u taj krug, njen krug.

    Ona maže jetrenu paštetu na hleb za kera, jednim uvetom sluša muža, pa devera, sluša o drljači, koju su već pre kafe okačili na dizalicu na traktoru i vratili se senu, na trenutak, dok se stoka hrani, sedi u ogradi kod teladi, a muškarci su opet isparili, nema ih u kuhinji. Ali ona ih prati, izađe na stepenište, odjednom ne može bez njih, već čezne za njima, ne smeju da idu, nedostaju joj, ona slèdi devera sve do traktora, sve dok ne zauzme mesto i startuje motor.

    Njoj se čini da je sve to tako lepo, miris benzina, blok motora i vruće ulje i izduvni gasovi, ne može toga da se nagleda i namiriše, treba da ubije vreme, sve to vreme, dok se oni ne vrate, dok ponovo ne bude morala da postavi sto za njih, opere posuđe i pripremi hranu, dok opet ne bude nameštala krevete. To je čitav jedan beskraj vremena u koji je bačena, od čega je hvata strah, na trenutak, tako da joj šake utrnu, izgubi osećaj u njima.

    Ali njoj ne uspeva, nema snage da ode s njima na polje, napolje s muškarcima, gde njeno telo samo smeta. Ona ne može da se znoji, ne može ništa da podigne, ne može da se natera na to, ne može da bude nigde drugde osim u kući ili u bašti ili u Šumici, ne može da bude u nekom drugom svetu osim u ovom svetu koji sama definiše, u širenju lepog raspoloženja, u toj priči čiji smo deo sve vreme dok sedimo s njom za stolom, posežući rukama da uzmemo mleko.

    Ona uhvati poslednji nagoveštaj drljače preko ograde, zujeći zvuk zubaca, svega dobrog što drljača sadrži, oguljenu žutu farbu, snažan zamah u vazduhu dok visi na dizalici i toliko je puna sebe kao drljača, jedno dovršenje misli, svake predstave o tome šta jedna drljača može biti, i tako, s potvrdom onog dobrog, ona može da nastavi dalje.

    Jer ničeg nema a da nije dobro, za to se neko pobrinuo, jer takvo je stvaranje, upravo kao dovršenje misli, svake predstave o stvari. Drljača jeste takva, i krošnja zlatne kiše je takva, a sada i senka ispod nje, i baštenska stolica u koju Tetka sedne i gde na trenutak misli da čuje đeram, spusti pogled na mrave, koji su tako užurbani. Sedi ona tu s novinama, fale joj naočare „za blizu“, guli krompire i već ide do sanduka u ledari da donese kolbase ili mleveno meso za faširane šnicle.

    900 rsd
  • O izračunavanju zapremine II
    (0)

    O izračunavanju zapremine II

    # 368

    Pa šta sam ja zamišljala? Vreme kao ringišpil u koji možete da se popnete i da siđete s njega kako vam se ćefne? Godinu kao reku koja teče negde ispod mog osamnaestog novembra?

    Sedim pored prozora u sobi broj 16 u „Hotelu di Lizon“. Sakupljam dane. Trista šezdeset pet novembarskih dana. Ali koja vajda od toga? Kao da gomila istovetnih jesenjih dana može da bude godina. I koja vajda od toga muvati se pri kraju takve jedne godine i spremati se za skok? Ili ronjenje? Godina dana čekancije i evo opet je došao osamnaesti novembar; mogla sam lako i bez ponavljanja na ovom mestu u koje sam upravo ušla. Da li sam to zamišljala: osamnaesti novembar s otvorenim vratima i slobodnim prolazima do nekog prepoznatljivog vremena? Možda. Ali nije tako kao što sam mislila.

    Cunjam u svom osamnaestom novembru. Tražila sam gde ima neki izlaz, ali nema izlaza. Tragala sam za razlikama, ali nema razlika. To je jedan te isti dan, i sada ne znam kako sam mogla da mislim da je negde dole ispod svih ovih mojih dana ležala neka obična godina s jednim novim osamnaestim novembrom koji se polako približava. Kao da se istinitije računanje vremena nalazilo negde u dubini, kao da su sva moja ponavljanja bila samo površina, a da je prava godina gamizala ispod nizova osamnaestih novembara. Kao da će neki novi osamnaesti novembar da ustane pre kraja godine i povede me nazad. Ili će proći pored mene, pa da mogu da uskočim u njega u punoj brzini, iz mog vrtloga ponavljanja. Kao da će mi doplivati neki pojas za spasavanje, neki novi osamnaesti novembar koji će moći da me spase iz okeana ponavljanja, parče nekog plutajućeg debla za koje bih mogla čvrsto da se uhvatim dok ne dođem do nekog kopna, dok me voda ne izbaci u devetnaestom novembru, i jednom danu s friškim novinama uz moju kaficu, s novim recepcionerom iza pulta, u jednom jutru bez kiše. Ili možda s pljuskom, poplavom, grmljavinom, snegom, čim bilo, samo da je nešto drugo. Kao da je moj dan broj 365 bio neki magični završetak, ne samo brojka u beskonačnom nizu. Kao da je moj dan broj 366 bio neki novi početak, neki novi osamnaesti novembar. Sa hodnikom do devetnaestog. I dvadesetog. Kao da je postojao neki izlaz, ne samo dan, koji je nestao i ustupio mesto sledećem osamnaestom novembru pa opet sledećem danu, do dana broj 367 i dana broj 368 i jutra broj 369.

    Ako se ništa ne bude desilo, niz će biti beskrajan. Ništa se nije desilo i niz jeste beskrajan. Nije mi došao neki novi i drugačiji osamnaesti novembar, iz dubine nije pokuljalo neko istinitije računanje vremena, nije mi doplovio čamac za spasavanje, nisam izbačena na obalu u devetnaesti novembar, i nije nastao nikakav dvadeseti. Ovo je onaj isti osamnaesti novembar, i ne može se videti nikakva promena.

    Juče sam se rano probudila. Pala sam u dubok san posle dolaska u hotel, iscrpljena posle onih mojih dana u napetom iščekivanju novog i promenjenog novembarskog dana. Probudila sam se uz trzaj i odmah sam mogla da osetim kutiju s rimskim sestercijem koji mi je Filip Morel dao. Ležao je u svojoj kesi pored mog jastuka, i setila sam se šta se bilo dogodilo: da sam srela Filipa i zajedno s njim otišla u njegovu radnju. Da su mi Filip i Marija pokazali svoj novi stan. Setila sam se našeg lutanja kroz predmete ranijeg stanara. Ispričala sam im za sve: da se vreme raspalo, da se nadam da ću se vratiti u prepoznatljivo vreme. Oni su me doslovno isterali s rimskim sestercijem u kesi.

    Smesta sam ustala iz kreveta, obukla se i sišla do recepcije. Nisam znala koliko je bilo sati, ali novine su bile donete i to su bile iste one novine. Od osamnaestog. Tek odštampane i netaknute. U trpezariji je kafa potekla iz onih aparata, stolovi su bili postavljeni, a osoblje je počelo da donosi hleb i kroasane na poslužavnike i u košare. Sela sam i ponadala se da će barem nešto biti drugačije nego za drugih novembarskih dana, ali nije bilo razlike, i uskoro sam videla kako se jutro ponavlja. Videla sam ona dobro poznata lica i pokrete. Videla sam krišku hleba kako pada na pod, lak i slabašno lelujavi pad s efeom. Bio je to onaj osamnaesti još jednom, naravno da je bilo to.

    Čitav dan otkako sam se probudila pa sve dok uveče nisam legla na spavanje, u svemu, ama u svemu je bio tačno onakav kao svi drugi dani, jedan dan pun prepoznavanja, i kada sam se jutros probudila, opet je bio osamnaesti novembar. Nije bilo nikakve razlike.

    Nesmetano sam prošla u godinu 2, ili bolje rečeno, stigla sam do osamnaestog novembra #368 u vremenu bez godina i bez godišnjih doba, vremenu bez sedmica i meseci, bez ičega drugog osim jednog jedinog dana koji se ponovo odigrava, i mogu samo pretpostaviti da će se tako i nastaviti. Ne mogu drugo da pretpostavim. To je neka greška koja se ne može ispraviti. To je postalo hronično. Jedino što se vraća jesu moja dvadeset četiri časa. Dolazi jutro, dolazi veče i dolazi noć, pa ponovo dolazi jutro, istog dana koji je „prošao“.

    Sedim u sobi broj 16 „Hotela di Lizon“. Danas nisam doručkovala. Nisam stigla dalje od recepcije, gde sam bacila pogled na novine, a onda sam se okrenula nalevo krug u moju sobu. Ne želim da vidim kako se kriška hleba leluja prema podu.

    900 rsd
  • (0)

    Gramatika smrti Terra Suicida- antologija pesama pesnika samoubica

    Сапфо (око 600. пре нове ере)

    [55] Кад умреш…

    Кад умреш, умрећеш скроз.
    Без помена,
    без права на живот,
    јер међу ружама Пјераиде
    ти место немаш. Него
    кад једном одеш,
    тумараћеш као сен
    чак и у кући Хадовој,
    међу мртвима.

    Жерар де Нервал (1808–1855)

    El Desdichado

    Ја сам мрачан,– самац, без утешна мира,
    Принц аквитански кога кула крије:
    Једина ми звезда мртва је, – а лира
    Звездана са Црним сунцем Меланхолије.

    У гробној ноћи, ти што ми јад спира,
    Врати ми Позилип, мора Италије,
    Цвет који радошћу болно срце дира,
    Чардак где се бршљан око руже вије.

    Личим ли на Љубав, Феба?… ил’ Бирона?
    Краљичин ми пољуб још челом румени;
    Пећином сирене сањало се мени…

    Двапут смело пређох преко Ахерона,
    Смењујућ` на лири с Орфејева крила
    Уздахе светица и гласове вила.

    Пејо Јаворов (1878–1914)

    Нирвана

    Спавају вечне воде, безбрижне воде – дубоке,
    у њима се огледају небеске звезде,
    ми пловимо, звезде нас боду кô жаоке,
    и дрхтимо због дубина што под нама језде.

    Спавају вечне воде, дубоке воде -безбрижне,
    над њима се нагињу хоризонти мрачни.
    И шаљемо погледе безнадежне,
    а страхови се показују тачни.
    Те прастаре воде, вечне воде – кристалне,
    дубоке и безбрижне, изазовно ледне…
    Страх нас да пијемо – душе страдалне,
    бесане, безнадежне, бескрајно жедне.

    Сара Тиздејл (1884–1933)

    Није ме брига

    Кад будем мртва и блистави травањ
    из косе проспе на ме капи кише,
    скршеног срца нагнеш ли се к мени,
    није ме брига више..

    Смирена бит ћу ко лиснато стабло
    ком гране свија киша која пада,
    и њемија ћу бити, каменија срца,
    него што ти си сада.

    Георг Тракл (1887–1914)

    Јесен усамљеника

    Обиљем плода тамна јесен трепти,
    пожутео је сјај лепих летњих дана.
    Из трошне љуске чиста плавет лети;
    лет птица бруји од старих предања.
    Помуљано је вино, тих одговор цепти
    кроз загонетке овога благог ткања.

    И овде-онде крст врх пустог хума;
    у рујну шуму једно стадо сврну.
    Облак над водом језди попут чуна;
    починуо је тèжак; звуци трну.
    Вечери крило плаветно без шума
    дотиче сламну стреху, земљу црну.

    Кроз веђе трудног сад ће да се јави
    рој звезда; хладне собе спокој сколи,
    Анђели тихо излазе из плавих
    очију оних које љубав боли.
    Шумори трска; кошчата језа дави
    кад црна роса капље с врба голих.

    Алфонсина Сторни (1892–1938)

    Улица

    Отворени пролаз
    између високих зидина.
    Сваког тренутка
    тамна уста врата,
    цеви трема,
    спроводне смицалице,
    за људске катакомбе.
    Нема ли језе
    у предворјима?
    Мало насиља
    у узлазној белини
    степеништа?
    Корачам журно.
    Свако око које ме мотри
    множи се и расипа.
    Шума ногу,
    ковитлац летећих
    кругова,
    облак крикова и шумова,
    одвајају ми главу од трупа,
    шаке од руку,
    срце од груди,
    ноге од тела,
    вољу од њеног споја.
    Горе,
    плаво небо
    умирује своју прозрачну воду:
    њим златни
    градови броде.

    Марина Цветајева (1892–1941)

    Андре Шеније се попео на стратиште…

    Андре Шеније се попео на стратиште,
    А ја живим, и то је страшан грех.
    Има времена – железних – за све.
    Није песник ко пева док барут мирише.

    И није отац ко са сина што иде на ратиште
    Дрхтећ скида оружје, убојни плех.
    Има времена када је сунце – грех.
    Није човек ко у наше дане живи и дише.

    Сергеј Јесењин (1895–1925)

    Не дозивам, не жалим, не плачем…

    Не дозивам, не жалим, не плачем.
    Ко с јабука белих цветни кад
    Све ће проћи. Сувим златом начет,
    Никад више нећу бити млад.

    Више нећеш трептати ко птица
    Срце, зимом дотакнуто злом.
    Ни земља ме брезинога цица
    Не намами бос да лутам њом.

    Душе скитње! Све ме ређе пренеш,
    Све ми ређе палиш уста пламна.
    О свежино моја изгубљена,
    Очи бујне, поплаво помамна!
    На жељама шкрт сам ко на злату,
    Мој животе, беше л` ми тек сан?
    Ко на рујном да пројурих ату,
    С прамалећа кад заруди дан.

    Лишћа бакар тихо капље с клена,
    На том свету пролазно је све…
    Нек је свака ствар благословена,
    Све што дође да цвате и мре.

    Чезаре Павезе (1908–1950)

    Земља јеси, и смрт јеси…

    Земља јеси и смрт јеси.
    Твоје годишње доба је мрак
    и ћутање. Од тебе
    ништа на свету није
    даље од свитања.

    Када изгледа да се будиш
    јеси сушта бол,
    бол ти је у очима и крви,
    али ти не осећаш. Живиш
    као што живи камен
    или тврда земља.
    И облаче те сни,
    кретње, јецаји
    које не познајеш. Бол
    попут воде језерске
    дрхти и опасује те.
    По води су кругови.
    Пушташ их да ишчезну.
    Земља си и смрт.

    Бранко Миљковић (1934–1961)

    Горан

    Ноћ сувише велика за моје звездано чело
    у неким шумама црним непознатим
    И дрво је рекло немој Јутро моје бело
    име ти своје остављам кад не могу да се вратим

    Пчеле слећу на леш кога нема
    Звона одлазе у простор црним степеништем
    Мој је завршен дан. Ал се на починак не спрема
    сан мој иза брда где мртав себе иштем
    Овде доле свако своју таму има
    Мој мрак је сенка птице. О неима
    пута којим би до мене могли доћи

    Ко пролеће које заборави да цвета
    сад лежим мртав на северу света
    Смрти љубоморна највећа моја ноћи!

    1.600 rsd