Shop
-
(0)Od : Saša Veselinović
Moja snaga
630 rsdI
Aleksa
Evo, krećem na posao. Kad se samo setim silnih razgovora na koje sam išao da bih dobio posao. Jedan od njih trajao je pet minuta. Pročitali su moju biografiju, koja je inače bila bez radnog iskustva, jer dok studiraš nemaš vremena da stičeš iskustvo, pogotovo u mom poslu.
Tražili su mi da se predstavim i da opišem kako zamišljam svoj posao i to je to. Pozvaćemo Vas za par dana. Dani su prolazili, ali telefon nije zazvonio. Ko bi rekao da ću postati detektiv.
Odmalena sam imao osećaj da će to biti moj poziv.
Kao mali igrao sam se policajca – mala plava uniforma, lisice, pištolji na vodu. Uvek sam u društvu bio onaj dobar dečko koji isteruje pravdu. Nikada nisam bio grubijan. Najdraži deo igre mi je bio privođenje kriminalaca.
Moj posao je stresan. Treba imati čelične živce za to. Suočavaš se sa ljudima raznolike psihopatologije. Ubice koje prosto uživaju da to rade bez trunke kajanja, pljačkašima, dilerima droge, pa čak i onima koji traže lakši način da zarade novac.
Teško jeste ali svako svoj posao radi. Kako oni – tako i ja.
Palim auto i krećem. Moj audi A6. Tamnoplavi, benzinac, „10-to“ godište. Nisam ga kupio kako bih se hvalio nego iz potrebe. U ovom poslu moraš imati svoj auto, pogotovu što u toku noći dobijaš hitne pozive da odeš na uviđaj. Neka mesta su udaljena pa je mnogo lakše ići autom nego gradskim prevozom.
Ulazim u traku. Pored mene jure automobili, kao da nikada neće stići na svoju destinaciju. To su sva ona besna kola, mercedesi, bmw-i, golfovi. Pogledam u retrovizor a jedan od njih mi svira. Ja se samo nasmejem i produžim dalje.
Poštuj saobraćaj – rekoh sebi. Ponekad bih želeo da povećam brzinu. Da uživam u nečemu što mi je zabranjeno. Jednom sam prošao kroz crveno svetlo žureći da odvedem dedu kod doktora.
Isključujem se iz trake i skrećem ka svojoj stanici. Nakon par minuta stižem ispred žute visoke zgrade. Sama spošljašnjost me podseća na zgradu iz davne 1988. godine. Ne izgleda nešto značajno i prefinjeno, ali nije ni ruševina.
Parkiram svoj auto i ulazim u lift. Pogledam se u ogledalu. Lep momak, 27 godina, crne kratko ošišane kose, u tamnoplavim pantalonama i beloj košulji koju krasi plava kravata.
Peti sprat. Lift staje i izlazim. Otvaraju se vrata a ispred neka gužva. Baš neobično, s obzirom da je sredina nedelje. Kancelarijski posao je uglavnom dosadan. Detektivi, kada nisu u uredu, popunjavajući kilometarske izveštaje, budu na terenu. Sekretarice rade svoj posao, uvek sa telefonom u rukama i osmehom na licu.
Prvo što su mi rekli na razgovoru bilo je: „Uvek se smej, nikada ne skidaj osmeh sa lica. Čak i u onim trenucima kada ti nije do njega“.
Prolazim pored kancelarije kolege Milana. Sav zatrpan poslom, papiri su na stolu, šolja kafe i piksla puna opušaka cigareta. Ne diže glavu, vidim da je u gužvi. Prosed muškarac, nekih četrdeset pet godina, sa brkovima koji mu lepo stoje.
Što nekako ne sredi svoj sto, mislim se. Ipak radi tu.
Ali on je jedan od onih koji ne žele da rade ono što nije njihov posao. Na primer, automehaničar popravlja automobile; sekretarica popunjava i sređuje dokumente; poslastičar pravi kolače; vaspitač vaspitava decu. Svako ima svoj posao i svoja zaduženja. On je jedan od onih muškaraca koji posle rada umesto da ode kući svojoj ženi, zaglave u kafani do jutra kako bi svoj stres prebrodili uz pomoć pića i mladih devojaka. Al’ opet, nije meni da sudim. Svako ima svoj život.
Podiže pogled, nasmeši mi se i klimne glavom. Uzvratih osmeh i nastavih ka svojoj kancelariji. Na putu vidim stažiste, kako ih kolega Milan zove – „trapavce“. Meni je smešan taj naziv zato što smo svi kroz to prošli.
Kancelarija do mene je kancelarija mog najboljeg druga i kolege, Tea. Dvadesetosmogodišnji muškarac, plave kose i svetloplavih očiju. Mišićav. Što bih ja rekao, magnet za žene.
Moram reći da ipak vodi zdrav život, zdrava ishrana, bez alkohola, cigareta i samo teretana. Svaka čast. Htedoh nekako da se odšunjam, al’ njega je zaobići nemoguće.
Iako je pričao telefonom, povikao je: „Aleks, brate, ovamo“. Šta drugo da radim nego da uđem u kancelariju, pomislih i zatresem glavom pomiren sa sudbinom.
Preplanuo ten, zavodljiv osmeh, kao što sam rekao, pravi magnet.
– Znači, dogovoreno. Vidimo se u 16 h kako bismo se dogovorili oko dalje saradnje.
– Naravno. Vidimo se tamo. Doviđenja – spuštajući slušalicu obratio mi se: – Ne volim kada započnem dan sa telefonom u ruci. Znaš i sam.
– A hoćeš li mi reći gde si nestao sinoć?
– Što? Je l’ se nešto desilo?
– Nije. Zar nije bio dogovor da ti odeš sa plavušom a ja sa crnkinjom?
– Takav je i bio. Otpratio sam je kući a zatim otišao ja svojoj.
– I? Je l’ se desilo nešto?
– Za kakvog me ti to smatraš? Nismo svi magneti za žene. Nije bilo ništa. Ja sam pristojan dečko.
– Dobro… Moraću te promeniti.
– Naravno. Samo ako ja to budem želeo. Ajde, vidimo se. Idem u kancelariju, imam posla.
Napokon da uđem i da sednem. Pogledao sam novosti, naručio kafu i dan, posle Teovog ispitivanja, može da počne. Pregledao sam neke papire. Ništa specijalno. Ljudi misle da ako si detektiv znači da si uvek na mestu zločina i da je uvek neka akcija, ali nažalost nije uvek tako.
– Nakon posla idemo u kafić, primio sam platu – rekao je Teo, otvorivši vrata kancelarije.
– Dogovoreno. Kada sam ja odbio?
– Nikada – mahnuvši mi, napustio je kancelariju i otišao po kafu.
-
(0)Od : Amelia Stewart
Razuzdani
900 rsdUvod
Maria
Budim se gotovo uvek pre budilnika. Rukom napipam sat i isključim ga.
„Zar je već vreme? Kao da smo legle malopre.“
Sara me gura a i ona takođe mora da ustane. Mrzim ovo doba godine. U stvari mrzim sve. Sada sam u fazi da mrzim svoj jadni život i jadnu sebe. Da mi nije Sare ne znam kako bih izdržala. Pre par godina došla sam iz Meksika. Rafael me je doveo jer je dobio stipendiju, a nakon pogibije roditelja više me ništa nije vezivalo za tu zemlju. Ipak, beda i siromaštvo samo su pojačavali moj strah i moje stanje. U današnjem svetu biti bogalj i nemati para nikako nije dobro. Zato je Sara insistirala da pođe sa mnom. Ona je moja dalja rođaka, koja takođe nije imala nikog bliskog. Tako smo se našle. Ja imam brata… ali… Teško je… Raf se nikad nije pomirio sa mojim nedostatkom. Brat mi je i volim ga, ali samim tim što živimo na suprotnom kraju grada i što niko ne zna da smo u srodstvu dovoljno govori da me se rođeni brat kao stidi. I to me ubija. I ubija mi samopouzdanje. Ipak, zahvalna sam jer me je odveo iz one rupe i pružio mi krov nad glavom. Konačno mi ništa ne fali. Imam svoju sobu. Nekog male stvari čine srećnim. Ja sam jedna od njih. Čista posteljina i krov koji ne prokišnjava.
„Kad radiš, Sarita?“
„Popodne. A ti? Kad imaš časove?“
„Isto. Hoćeš li da malo prošetamo?“
Mrzim jer mi treba pomoć. Skoro pa ništa ne mogu samostalno. Ustanem polako, lelujajući se. Još uvek se malo zanosim, mutno mi je sve pred očima, ali kad stavim moje teglare razaznajem slike.
„Polako, da li Rafael danas dolazi?“
„Ne. Javio mi je da ima obaveze.“
Kako se približava godišnjica smrti mojih roditelja, mene hvata panika. Sama sam u ovom svetu i teško mi je. Ali Sara me bodri svakog dana. U početku, nismo znale koje su mi mogućnosti i za šta bi mogla da se školujem. Onda je ona otkrila privatnu praksu koja sponzoriše ljude sa manama i osigurava im posao. Tako sam se pokrenula sa mrtve tačke. Moj izgled bio je druga.
„Maria, mi querido (draga moja), šta sam ti rekla! Ti si apsolutno prelepa! Devojke ubijaju za tvoju boju kosu, rade intervencije za podebljanje usana a ti imaš sve to prirodno.
„A telo, Sari? Ovo? Vidi me.“
„Samo treba da se zategneš. Čim sakupim malo para idemo na bazen i u teretanu ti i ja.“
„Sarita, ne želim da uzimam od tebe.“
Isto tako ne želim da uzimam od Rafaela. I on naporno radi, uči i igra fudbal da bi nam obezbedio bolju budućnost. Kada izađemo napolje udahnem sveži vazduh. Najviše volim rano ujutru da šetam, kada Sunce tek grane. Tada mi jedino ne smeta.
„Zaboravila sam, posle škole idem na vajarstvo.“
„Ok. Ja ću raditi do kasno. Čula sam u kuhinji da imaju neki banket. Ako ostane klope, donosim.“
„Važi. Hvala ti Sara, za sve.“
„Nema na čemu. I Maria, ti nisi svesna koliko si prekrasna.“
Sara mi je stalno to ponavljala. Da se ljudi ne ravnaju po fizičkom izgledu. Da se ne dele da bogate i siromašne. Već da svako ima dušu i srce i tek nakon upoznavanja istih, možeš da doneseš sud. Kao da je to lako? Kako kad nisam primala blizu nikog?! Na časovima i u školi jedva prozborim koju reč sa kolegama. Imam utisak da mi na čelu piše da imam manu. Sama sam sebi najveći neprijatelj. Nisam ni dečka nikad imala. Ne tako davno, u Meksiku poljubio me je Hesus, prijatelj koga znam ceo život. Poljubio me na rastanku i to je jedini poljubac za koji znam.
Još dve godine i biću fizioterapeut. Odlučila sam da uposlim ruke, umesto očiju. Toliko toga može rukama da se uradi. Može čak i da se priča rukama. A sad sam krenula i na vajanje koje me smiruje. Svu negativnu energiju usmerim na glinu i stvaranje skulptura. Učitelj nije zadovoljan, jer misli da u meni čuči talenat koji nikako da se ispolji.
Kaže, pravi trenutak će tek doći.
I bio je u pravu.
-
(0)Od : Dragan Marković
Pesme na komad i na kilo
540 rsdПИЈАЦА
Продајеш песме?!
На комад и на кило!
Трговче, срам те било!
Зар то се не сме?!
Лудаче, узми шило?
Избуши што ситније
Артије исписане,
Ни гладан ни сит није
Који лако пристане
Да своју реч просеје;
Што претекне од лане
Нек ти се у брк смеје!
Шарани по тезгама,
Патлиџан, келераба,
Ораси у резгама,
А испред божјег раба –
Песника, скамаране,
На кило и на комад,
Без страха и без мане,
Ослобођене песме
Скућене још ономад,
На сунцу, а ти Номад,На концу, а свет Громад!
И гроб и гнев и глад…
Г! Л! А! Д!УСПАВАНКА ЗА УСТАНИКА
Спавај, нек ти је просто
Разбојниче незнани,
Плаче за драгим гостом
Виноград орезани
И сабрано потомство —
Роса на бисер-грани.Спавај, меко ти било
Зло хриђе и облачје
Којим се лествичило
Све што усхит и плач је,
Све мрско и све мило,
Смет, лет и ноге сврачје.Спавај до судњег часа,
Срећан у бесловести,
Овде пшеница класа,
Онде снег, из обести
Завеја рог ирваса;
Зар класје неће зепсти?Спавај и не залигуј
Смрт, Мали Радојице,
Батали ајдучију,
Измирен и леп, ликуј;
Мучитељ красне клинце
Турио у туршију.Спавај и нема Авај,
Мој непослушни брате,
Ни жал, ни бол, ни вапај,
Да памте ни да врате,
Без епитафа и без:
Сићан вез, кратак рез, бзвз.МЛЕЧ И МАЧ
Бани у ову песму разбојнички,
Дрскошћу презри гипко гостољубље,
Срцем ти љути бајонет војнички
Ришка, роваши, све грубље, све дубље,Па ти се може, мој бездоми боже,
У гротло песме што растапа ноже.Одбрани ову замашну зиданку,
Од свакојаке злости и похаре,
Улогори се у белом присанку
Претопи у мач жезла и пехаре,И ко приступи зловарног погледа
Нек безглав песми писмо заповеда.ВИДИК
Сусретао сам света дрвета,
Ишав голишав, из праочинства
У пост-туђинство, скелетна длета
Одговарао од непочинства.С птицама, пао, склапао пакте,
Да не би муком свирале спрале,
Низ глатке тракте клизе капатке,
И граде горостасне спирале.Моје је дрво, окамењено,
Зрикавој звезди век завештано,
Страшном тишином окалемљено,
Прерасло Видик, да му мреш стално.САБЉА
Дођох тамо ђе нам беше кућа, оче,
Кад ли тамо куће моје не имаде;
Куд нестаде црна кућо, не било те?
Да сам цвијет да се селим низ ливаде,
Да сам рана да ти појем у завоје,
Да сам човјек, да ми кровче какво квоче.Запутих се ватри која мами, сине,
Бескућнике, сиромашке, шушумраке,
Ватри која горда гори на сред поља,
А кад тамо – искра сишла у угарке,
И звезде ме тек узреле већ презреле,
Нема мени без дланова мојих кровља.Узвртех се, ветрометан, блед, све самљи,
Укипих се, умукао бесконачно,
И пут ми се, попут неба, зар укиде;
Самом себи ишчупо бих срце плачно,
Да би кућа ко печурка… нико нигде…
На стакленој образ ми се црта сабљи. -
(0)Od : Uroš Dimitrijević
Siroti mali ratovi
720 rsd1.
Ne mogu da se složim sa svim životnim stavovima koje zastupa i sprovodi moj otac. Neki bi naše nesuglasice nazvali normalnim, pa čak i opravdanim, s obzirom na generacijsku distancu. Ali, da mogu, ipak bih ih izbegao jer se najčešće završe omanjim građanskim ratom. Ne radi se samo o stvarima koje me nerviraju, neprestanom zvocanju ili insistiranju na jedinoj verziji istine koja podrazumeva njega u ulozi vrhovnog boga. Prosto, moj otac je u nekim stvarima dobar, u drugim je podbacio, verovatno nenamerno, dok je u određenim postupcima jednostavno loš.
Ako mu nešto ide dobro, onda su to spiskovi. Hiljade spiskova. Moj ćale ima spisak za kupovinu, spisak rezervnih baterija, spisak istrošenih baterija koje se šalju na reciklažu, spisak televizijskih kanala, spisak auto-perionica koje rade nedeljom, parkova bez golubova, dežurnih apoteka, lovačkih udruženja. I spisak neprijatelja, verovatno najduži, sa podspiskom ljudi koje smatra neprijateljima samo zato što misle da su njegovi spiskovi budalaština. Na tom spisku je i moje ime, upisano običnom olovkom, pa se poslednjih desetak godina stalno briše i ponovo upisuje.
Ali u kriznim životnim trenucima, okretao bih se očevim navikama i metodama suočavanja sa stvarnošću. A ovo je bilo to – krizni životni trenutak i hitno je zahtevao jedan spisak.
Evo spiska stvari iz stana koje sam polomio u prethodne dve nedelje:
* Uz sada neupotrebljive artikle su dodate i nabavne cene.
• Porcelanska vaza (90 dinara – jeftina izrada iz prodavnice Sve za jedan evro, pa cena zavisi od aktuelnog kursa, ali recimo da je tad bila toliko)
• Uramljeni poster Vriska Edvarda Munka (3.000 dinara, staklorezac me odrao za ram, jebi ga)
• Drveni stočić (Ikea, 1.200 dinara)
• Lampa (4.000 dinara)
• Figurica Džefa Bridžisa iz ograničene serije Big Lebowski (5.000 dinara – poklon, ali sam morao da proverim cenu čim sam ga dobio)
• Dve vešalice (200 dinara – plastika)
• Šolja za kafu (0 dinara – promo, dobijala se uz kafu)
• Magnet iz Rima (360 dinara u dinarskoj protivvrednosti)
Ukupni bilans štete: 13.850 dinara.
Zaokružiću na 14.000, pošto sam izbrojao samo stvari koje su se našle u relativno širem vidnom polju. Verovatno se usput nešto zagubilo.
Prošla su dva meseca otkako je Nina otišla. Rekla je da je ona ta koja treba da nađe novu gajbu, što se savršeno nadovezalo na njenu raniju izjavu da ne može ni sekund više da provede u ovom stanu. Tako me je poštedela traženja stana i selidbe, ali me je ostavila sa svim uspomenama. Sirov ali pametan potez, priznajem.
Šta god ona sad da kaže, mislim da smo imali sjajnu vezu. Vezu iz HBO serije, jer je to sada sinonim za dugovečnost, a mi smo našu ljubav razvukli na pet sezona.
Tokom prve smo kidali. Morali smo, a i hteli smo tako. Putovanja, pokloni, izlasci, seks na neverovatnim mestima, neprestani odlasci u bioskop, knjižare, kupovine, pojedina porodična okupljanja, dve sahrane (sa svačije strane po jedna), čak smo jedno vreme radili u istom kraju.
U drugoj nas je još uvek držao duh sveže ljubavi iz prve sezone. Prešli smo na bolje poslove, ustanovili neka osnovna pravila, proredili prijatelje, uključili samo najužu rodbinu i zarađivali dovoljno da često putujemo. Bila je to odlična sezona. Da postoji IMDB za ljubavne veze, verovatno bismo dobili jaku osmicu, uz pohvale kritičara da smo kao likovi sazreli i da nam je odnos sada dublji.
U trećoj smo već krenuli da se ponavljamo. Nismo radili puno toga zanimljivog, a u udarnim terminima, u vreme rezervisano za božićne specijale, ostajali bismo kod kuće i buljili svako u svoj ekran. Nina je izgledala odlično, ali meni je prvi put krenuo da se pravi stomak. Bio sam kao Metju Peri negde na sredini emitovanja Prijatelja, ali ni približno duhovit i ipak pribran. EMI nagrade smo osvojili na račun stare slave.
Četvrta sezona je donela prve nevolje. Učestalije svađe, pauze u viđanjima, ljubomoru na internetu praćenu gašenjem profila, pominjanjem i pojavljivanjem bivših ljubavi. Ko je pa sad jebeni Stevan? Možda to u seriji deluje dinamično ili komično, ali u stvarnom životu je sranje. Pred kraj sezone nismo ni znali šta će biti sa nama i Nina je rešila da ode od kuće na nekoliko nedelja i prvi put je pomenula raskid. Poludeo sam, pa smo ga pretvorili u pauzu, uz stalne telefonske razgovore.
Rešili smo da probamo ponovo u petoj sezoni. Ja sam insistirao na tome, a imao sam i podršku producenata – naših prijatelja i roditelja. Ali svađa je bilo sve više, lepih detalja sve manje, a seksa gotovo nimalo.
Nakon još jedne, ako se ne varam, trosatne svađe i pokušaja da ispravimo nastali haos, Nina je otišla ponevši samo garderobu i osnovne stvari. Rekla je da će Igor, njen brat, uskoro doći da pokupi ostalo.
Igor je vojno lice, tako da se nacrtao odmah narednog dana i to u sedam ujutru jer u jebenoj kasarni svi ustaju u šest. Očekivao sam da mi umesto pozdrava ostavi nekoliko naprslih rebara ili bar poziv za regrutaciju, ali je samo u tišini skupljao Ninine stvari.
Kako bih razbio neprijatnu tišinu, pitao sam ga o osnovnoj vojnoj obuci.
– Što? Da nećeš možda da se prijaviš? – upitao me je.
– Me ne bre, samo ćaskamo. Da li svakodnevno ispaljujete rečenice iz Ramba?
– Ne.
– Apokalipse danas?
– Ni to.
– Bitke na Neretvi?
– Bukvalno nikoga nikad nisam čuo da izgovara bilo šta iz tog filma.
– Vojska je dosadna.
– Možda i mogu da se složim.
– Naučiš da pucaš i bacaš ručne bombe, ali kako provodiš ostalo vreme?
– Uglavnom na prijavnici, dežurajući.
– Na prijavnici? Kako se to razlikuje od civilnog služenja?
– U civilnoj nisi u uniformi.
– Kako se nosiš s tim? Stalno u uniformi, frizura Vuka Kostića i to.
– Ne moraš stalno da nosiš uniformu kad izlaziš negde, to te niko ne napinje. A u kasarni su svi isti, boli te dupe šta nosiš. Iz nekog razloga mi je zabranjeno da plivam u rekama i jezerima. To je smaranje.
– A kada ne dežuraš, šta radiš? Je l’ barem učite neke borilačke veštine? Ono, prsa u prsa, da možeš da ubiješ čoveka nožem ili granom.
– Marširamo svakog dana.
– Znači, ako nas neko napadne, a ne možete da uzvratite vatru, barem ćete do jaja odmarširati sa bojnog polja.
Njegovo sleganje ramenima mi je bilo dovoljno da stvorim zaključak kakvo je stanje naše vojske.
Nina se, očekivano, nikada više nije javila. Ako bi to uradila, pogazila bi sopstvene principe. Naša veza se temeljila na principima, verovatno je zbog toga i propala.
Zato je naterala Sofiju da me obavesti da je više ne zovem. Nikada – izričito. To je bio Sofijin izraz, da ga je Nina koristila verovatno ne bismo ni bili zajedno. Uglavnom, njeno angažovanje sekundarnih stranki u ovom raskidu je još jedan odvratan ali pametan potez.
Takođe me je izbrisala sa svih društvenih mreža i zaključala profile. Zapravo, to je prva stvar koju je uradila, verovatno dok je još silazila liftom.
Slomio sam samo stvari koje sam sâm kupio ili dobio od drugih ljudi. Nisam ni slomio niti bacio nijedan Ninin poklon, čak ni one koje koji su mi se peli na kurac dok smo bili zajedno.
Izlomljene parčiće sam izdvojio u ugao sobe i obećao sebi da ću ih uskoro baciti. Ali i mimo toga, stan liči na svinjac. Na svinjac u kome su svinje umrle usled iznenadnog povratka virusa H1N1, a onda su počeli da ih jedu lešinari, pa su i oni pocrkavali, a ubrzo je došla i veterinarska inspekcija i zapečatila prostor, ali je jedan od veterinara ukrao lampu.
Sudopera je prepuna prljavih tanjira, kao i korpa za vеš, a kutije za picu i slična pakovanja brze hrane formiraju piramidu koja se polako približava plafonu. Diskovi i ploče su razbacani na podu, kao i gomila starih časopisa u kojima sam tražio pisma čitalaca sa ljubavnim problemima, zaključujući kako su mizerni u poređenju sa mojim.
Šutnula te riba nakon šest meseci samo zato što si kolima uleteo u njeno dvorište, uništio verandu, sadnice muškatli i ubio kera, a ti pitaš kako da je pridobiješ nazad? Pa, evo ti jedan savet – za početak treba da izađeš iz zatvora.
Uzeo sam neplaćeni odmor na neodređeno vreme – najneefikasniji oblik odsustva sa posla ukoliko kuburite sa novcem. Srećom, lova nije predstavljala problem jer smo Nina i ja proteklih sedam meseci štedeli za putovanje, iako nam je veza bila krš. Ostala mi je polovina te ušteđevine.
Prve dve nedelje sam izlazio. Išao sam u kratke šetnje do supermarketa ispred zgrade. Ubrzo sam shvatio da bi bilo mnogo jednostavnije prebaciti se na dostavu hrane, komunikaciju svesti na pisane poruke – zahtevao sam da mi se ljudi obraćaju isključivo preko poruka, što nije nikakav garant da ću na njih odgovoriti. Račune sam već plaćao preko neta i eto – dobrovoljni kućni pritvor.
Ljudi poput mene već ima u Japanu. Zovu ih hikikomori. Hikikomori su najčešće mladi muškarci koji ne napuštaju stanove nekoliko godina. Japan se smatra jednom od najnaprednijih država i preporučljivo je usvajati navike tamošnjih stanovnika. Preskočili smo Mišimu, ali ovo ne treba da propustimo.
Prvi hikikomori Srbin – glasio bi naslov na Bazfidu, kako domaći mediji isprva ne bi imali sluha za ovakav fenomen. Popularnost bi mi vremenom porasla, kao i broj pratilaca, pa bih nakon pregovora konačno pustio novinare RTS-a da naprave prilog o meni.
– Kada ste poslednji put izašli iz kuće? – pitala bi novinarka.
– Kada je najavljena izgradnja metro linije od Mirijeva do Makiškog polja.
– To je bilo baš odavno…
– Pretpostavljam. Znate, kada jednom prihvatite hikikomori filozofiju, vreme i prostor se spoje, kao u Hokingovoj knjizi, onoj u kojoj je napisao da se sa Kipom Tornom opkladio u četvorogodišnju pretplatu na Penthaus magazin zbog neke teorije o crnim rupama.
– Vidi se da imate dosta slobodnog vremena. Niste izašli ni na glasanje?
– Nažalost, na izbornoj listi nisam naišao na kandidata koji je kao rešenje problema Kosova predložio da niko od stanovnika više nikada ne izađe iz kuće.
-
(0)Od : Balša Rajčević
Iz beogradskih galerija
900 rsdПУТ КА АПСОЛУТНОМ
Слике Ђорђа Ивачковића (1930–2012) Галерија САНУ, новембар 2015.
У модерној уметности одавно је уочена значајна и блиска веза између сликарства и музике као и њиховим могућим међусобним везама и односима. У тражењу, размишљању и примењивању у сликарској пракси тих односа базираних на међусобним сродностима предњачили су немачки експресионисти групе Плави јахач, а највише међу њима В. Кандински и П. Кле.
И у сликарству Ђорђа Ивачковића та веза је врло уочљива и на свој начин значајна. Вероватно то није случајно јер је у младости био џез музичар, уопште музика му је у целом животу била приоритетни афинитет али и податак да је дипломирани архитекта доста говори где треба тражити корене могућих веза и порекла у настанку и формирању његовог сликарства потпуно чисте апстракције без икаквог трага чак ни асоцијативне препознатљивости. Jeр сетимо се да је музика по најугледнијим светским естетичарима најапстрактнија од свих уметности, а да су архитектуру назвали „окамењена музика“.
Неколико година по завршетку београдског Архитектонског факултета Ђ. Ивачковић одлази 1961. у Париз. И већ 1963. приређује своју прву самосталну изложбу. Да би учешће на Четвртом међународном бијеналу младих уметника у Паризу 1965. донело широко признање у француској средини. О квалитету његовог сликарства већ су се тада огласили угледни француски критичари Ж. Ж. Левек, Мишел Рагон као и Ж. Г. Талабо, Р. Ж. Мулен, Ж. Будај. За његову уметност тада почиње интересовање и наше стручне јавности. Али, увек је више био присутан у Француској у којој се о њему много више писало, а тамо су настале и готово све његове слике. По Ж. Шалимоу, Ивачковића је „посебно приметио Ж. Будај, већ признати стручњак за експресионизам“. Од дана најраније младости, са израженим афинитетом за апстрактну уметност, Ђ. Ивачковић се није приклонио групи наших запажених париских фигуративних сликара (Љ. Поповић. Д. Ђурић и В. Величковић) већ му је био ближи сликар М. Тисблат, такође џез музичар.
На изложби је представљено стотинак слика насталих у периоду 1961–1996. Слике су углавном већег формата, изведене уљаном техником на папиру кашираном на платно. Како каже Ж. Шалимо, „анализу Ивачковићевог сликарства треба наставити полазећи од појма експресије“. Сагласни у погледу припадности овог сликарства, цитирамо Ж. Будаја: „Код Ивачковића је свака брига за формалну лепоту заборављена, потиснута у несвесно, једино је важна сугестивна и поетска вредност знака. Зато би се та уметност могла сматрати обликом апстрактног експресионизма“.
Као апстрактном експресионисти велики формат му је био нужан због слободе покрета, потеза и размаха четке. Не само то, него уочавамо да му је велика површина метафизичке белине – празнине подлоге површине била важан иницијални покретач потпуно слободног изражавања унутрашње духовне нужности. Квадратни облик платна има свој сасвим одређен разлог и смисао.
Сам аутор у интервјуу 1989. најбоље објашњава: „Феномени квадрата и правоугаоника потпуно су различити… Квадрат је неоријентисана површина… он ништа не намеће… омогућава слободу вишег степена… Бела даје ситуацију нулте тачке… Обојена површина већ даје слику минималног значења, одређеног. Бела има само значење белога, не-боје“. Такође, врло битно за то сликарство је да Ивачковићева слика настаје „у даху“, без припреме и каснијих преправки. Када се поступак сликања прекине, не може и не сме више да се наставља, са тренутком прекида поступак је и окончан. Аутор каже: „Слика је за мене одраз само једног одређеног стања, трагова узбуђења, сведочанство једне стваралачке игре у датом временском току, значи непоновљиве. Материјализација тог тока истовремено захтева и један огроман психофизички напор јер се одвија под великим напоном и релативно брзо“.
За потпуно чисто сликарство слике које ништа екстериторијално не представљају сем себе саме и у себи за себе, Ј. Денегри је смислио назив „сликарство сликарства“. За свој сликарски приступ и процес аутор каже „… то је стање полусвести, екстазе. Тај је процес можда претпрограмиран у свести, јер ви ипак узимате једну (баш ту) боју и следите акције које се саме намећу. Код мене је то врста претпрограмираног аутоматизма. Материјализација унутрашњих дешавања. Сама реализација је импулсивна али није бесвесна…“ Тај сликарски поступак Ј. Денегри назива спонтано контролисан рукопис. Међутим, видимо да се он не слаже сасвим са Ж. Будајем и Ж. Шалимоом око формулација тог сликарства: „Јер специфичност Ивачковићевог сликарства и јесте у томе што служећи се убрзаним потезом и гестом, успева да сачува за њега неопходну нереференцијалност слике… оног типа сликарства коме из рационалних и менталних, уместо из емотивних и психолошких разлога, константно тежи“.
Књижевне новине, 2015.
-
(0)Od : Dušan Stojković
Izabrana dela Dušana Stojkovića
3.000 rsdИКАР
пад који још траје
одбацујући законе теже
ништећи хармонијупад светлошћу опијене честице
склон аритмичном згушњавању
срце падапад срцолик зрнаст златоуст
слободан падпад изван капија
и отворених и затворених
уживање у њему
пад до смрти и даљепад над падовима
пад увис
ПЛЕН
комадићи сунца
падају у мараму
савијам ивице
везујем чвороверасипа се светлост
у залуду
зобају је квочке мракатежина скупљених грумена
пени је налик
неповерљиво стискам
плен и двојимпревише је прозрачно
лако као светлостсамо ивицу отварам
гвирим крајичком окаеуридика одлази
и не осврће се
паук
сунца
упорно се обрушава
на залуталу лируГАЛЕБИ
ударају се кљуновима
над нашим главама
крцати модрине и
сланикрљушт светла љуспа им се
с крила
не тонелебде сјајне траке
њихова светлуцањаљуљашка између празнине неба
и осунчане мрзлости земље
пуна таласавих искрицамале ветрењаче
сунцаПОДНЕ
рибе плове ка југу
птице кљуном ка северу
маказама секу небожена скупља парчиће неба
у наборану мараму суву од сунцажена плаче пред светковином неба
небо наставља своју опасну игру
жена се осмехујеонда све птице угину
можда и небо умрегорка је крв жене
натекле од љубавиКИША
пада љута киша по нама
а путеви се тврдну
у сребрним магламасунце силази лествицама
и мије ми очиузалуд:
видећемо црне овце смрти
у торовима телазао облак узео је фрулу кише
и свира -
(0)Od : Radmila Vojinović
Priče od čudesnih reči
450 rsdBROJANICA
Pile smo kafu. Jasna je ustala da dohvati kutiju sa šećerom. Na grudima joj zaigra zlatan krstić. Kad se to promenilo, pitala sam se.
Odrasli smo bez verovanja. Većina nas iz vojnih solitera na Banovom brdu. Rasli smo bez običaja i rituala. Osim ako neko nije imao baku koja je u džepu svog krivo-pravo štrikanog prsluka sakrila zvonce za Vrbicu, šarena jaja, priče za laku noć i mnogo, mnogo nežnosti. Zlatna refleksija sa krstića igrala se po plafonu. Odjednom sam se svega setila.
Bila sam ljuta. Na sebe i sve one koji su me nagovorili da usred decembra dođem na more.
– Uživaćete na suncu – rekli su.
More sivo kao razliveno olovo, neba nema. Oblaci uronili u vodu, pa kiša pada iz mora.
Sivilo se uvuklo u odeću, kožu. misli. Bujice su nanele crveno blato na pošljunčane staze. Očajne mame, koje su ponele štikle i viklere išle su okolo kao pokisli vrapci. Deca se porazboljevala.
Moj mali sin je dobio temperaturu.
– Poslaću vam medicinsku sestru – rekao je doktor.
– Nikako. Snalazim se.
Moj stariji sin je spavao sa svojom plišanom kornjačom. Malog sina sam ljuljuškala u naručju. Čelo mu je bilo vrelo. Noć se vukla kao pokvaren sat. Vetar je lupao po šalokatrama, povijao je gole grane. Senke su šarale kroz staklena vrata i na zidovima pravile zastrašujuće slike. Razapela sam peškir preko vrata.
Damari su mi udarali iza očiju. Nikad me ovoliko nije bilo strah. Prozori su bili zamagljeni i soba je bila ispunjena nekim mlečnim, gustim vazduhom. Mogla sam da ga opipam. Skinula sam pelene koje su se treći dan sušile na razvučenom kaišu mog bademantila. Ali nije bilo bolje. Nikad se nisam osećala tako napuštenom. Ostavljenom.
Na vratima se pojavila neka senka. Sva sam ustreptala. Kvaka se pomerala. Vrisak mi se zaustavio u grlu. Časna sestra se ukopala preda mnom. Bela uštirkana kapa joj je pokrila lice. Prva misao koja je pronašla put u mom zaleđenom mozgu je da liči na opaticu iz filmova Luj de Fina.
Grč iz grudi se razliva, penje i izleće, kreštav, neprirodan, pomalo histeričan smeh. Preplavi me sram, pokušavam da suzbijem novi nalet smeha. Ali, iz grudi mi se ote jecaj. Ridala sam. Hodala sam u krug po sobi i držala svog malog sina u naručju. Ljuškala ga, ljuljala, drmusala.
– Svima ću sve da kažem! I mom mužu koji je sad našao da pravi lukobran u Libiji. I njegovoj majci koja me je nagovorila da dođem ovamo. I mojoj majci koja me je savetovala da im se ne zameram. Moj mali sin je počeo da plače. Pružila je ruke da ga uzme. Ja sam uzmakla kao da će mi ga oteti. Rvale smo se. Prva sam se predala.
Iz kupatila se čuo šum tuša. I razdragan smeh mog sina. Ubod ljubomore prođe mi kroz srce.
Igrao se na krevetu, golišav kao valjuška. Prstićima je dodirivao rub njene kape. Iz pojasa je izvukla brojanicu, Na kraju se ljuljao mali krst od mjedi. Moj sin je bio očaran.
Otvorila je prozor, vetar je uneo miris mora. Čulo se samo meko i spokojno disanje moje dece.
Spustila sam kapke da rasteram trunje u očima. Sigurno sam zaspala jer kad sam ih otvorila soba je bila puna sunca. Ona je sedela na drvenoj stolici pored mog kreveta. Lice joj nisam videla, samo lepe, graciozne ruke skupljene na krilu.
Odsjaj plavog neba na prozoru, miris dozrelih limunova, eho otkucaja naših srca stvorili su neku čudnu povezanost. Duše su se dodirnule nošene nekom tajanstvenom snagom. Duše žena iz različitih svetova koji su se na čas dotakli. Zagrlile smo se.
Ne znam sme li se to, ali ja poljubih njen meki, nežni, beli obraz.
-
(0)Od : Franjo Frančić
Voleo sam Moniku Levinski
810 rsdPrvo poglavlje
I
Naravno da se sećam prvih trenutaka susreta s Verom, svakog pa i najsitnijeg detalja. Bile su to još one godine kada me je bilo moguće nagovoriti odem na nekakvo književno veče, „dešavanje“ ili slično sranje. Tada, tog studenog zimskog februara, u tom smislu sam dotakao dno, dovukli su me, naime, čak se i ne sećam ko, na promociju knjige daljeg rođaka, koji je u samizdatu objavio osnovnoškolske pričice. Bio je naporan a preduzimljiv čova, koji je za izdanja svojih tomova sabrao po dvadeset i više „sponzora“. Ne znam, možda je tako nešto moguće samo u Gorenjskoj, tom otelotvorenju slovenskosti.
Matorci su izgradili kuće, otplatili stanove, a kada zanemoćaju, odvezu ih tamo preko, na primer u kompleks blokova Tabor, da tamo u nekom staračkom domu što pre crknu. U nedelju, na maloj misi posle ispovesti, prime dve-tri Zdravo Marije i jedan Očenaš, i ćušnu evro-dva u kutiju ili poslužavnik za priloge i gotova stvar.
Da skratim, našao sam se u nekakvoj sali obližnjeg staračkog doma, i sve je već bilo spremno za književno veče. Rođak se na užas svoje supruge skroz maskirao u Krjavelja i situacija je bila više nego komična. U tom domu za invalide, kojih je u gorenjskem kraju naročito mnogo, vladao je poznati kiselkasti smrad vlažnog raspadanja i smrti. Starci i starice su sedeli za plastičnim stolovima sa svojim ručicama i tankim nogama nabreklih vena, s onim otužnim licima predanosti, kada već i po kazaljkama na satu tačno znaš da je čas poslednjeg obračuna tu. U stvari, nema se šta napisati o tome šta se tamo čitalo, stolovi su jedva izdržavali onoliko jelo i piće. Tokom promocije dvaput sam izlazio na puš-pauzu, nisam mogao sve to da podnesem. Ničeg impresivnog nije bilo napolju, ali ipak sam iza kamenih stubova pored raznih izvođačâ primetio malu, ljupku plavojku, koja je vodila priredbu zajedno s ostarelom nastavnicom slovenačkog. Isprva sam pomislio, šta zaboga radi ovde? Imala je lepo tkanu odeću, sa čipkama svetlih boja. U svoj toj gomili kandidata za pakao ili raj, nije bilo moguće ne primetiti njeno lepo lice, pravilne crte, elegantne pokrete i sjaj njenih očiju boje lešnika. Ustala je kada je bio kraj mučenja, mala i brza. Bilo mi je svega dosta i otišao sam do svog automobila.
Jedno od prokletstava te selendre jeste da svi svakoga znaju ili misle da znaju, i onda svaki čas sretneš nekoga ko je pročitao tvoju knjigu na osnovu čega misli da ima pravo da ti se obrati. Tako je bilo i tada, ali nije me bilo briga. Plavokosa je bila prelepa u svojoj zreloj krasoti, možda malčice previše krhka za moj muški ukus, nikakvih baroknih oblina. Naprosto me je očaralo to njeno gotovo savršeno ljupko lice filmske zvezde, ništa drugo.
Poštovani gospodine pisac taj-i-taj, pitala me je, da li biste jednom došli da nam čitate i predstavite neku vašu knjigu?
Iznenadilo me je da zna moje prezime, ali to je jamačno bilo zato što je – kao što mi je kasnije rekla – radila u jednoj od obližnjih biblioteka. A već tada, ako se ikako moglo, eskivirao sam književne nastupe, priredbe, čitanja, recitacije i deklamacije. Malo zbog toga što ne umem dobro da recitujem, ali pre svega zbog treme i tog bednog osećaja tokom čitanja da su mi reči pogrešne i to mnogo. Naravno da nikada nisam ni očekivao da ću od knjige dobiti nekakav sitniš a kamoli pristojan honorar. Većinu knjiga sam štampao o svom trošku kod malih, nepoznatih izdavača. Kao i svugde, i u književnosti i izdavaštvu postoje klanovi. I ako nisi bio unutar klana, onda si gotov. Ni sâm ne znam kako je nekom od izdavača uspelo da bibliotekama proda nešto primeraka mojih knjiga koje su u rukopisima odbijali u svim redakcijama. Odbio sam je prilično hladno i osorno, i kasnije smo se još dugo smejali na račun našeg prvog susreta. Muškarac od slame njenog života, iz njenog drugog života, samo za fasadu, Potemkinov šofer i biznismen, te večeri je izjavio da ću tek da zažalim zbog svoje arogancije. Bio je i te kako u pravu.
Kada sam je kasnije upitao zašto ide da čita starcima, ljudskom tehnološkom višku, koji su šutnuli u domove za umiranje, preostalim još iz Ozare, lepo mi je objasnila.
Sa starcima se osećam tako mlada i lepa, pa čitam njima, čitam im iz Čarobnjakovog šegrta.
Jadni matorci, pomislio sam.
A oni mentalno zaostali su nekako čiste duše, nemaju ono što imamo mi. I njima čitam, na primer iz knjige Moj otac, socijalistički kulak. Joooj, kako se smeju od srca.
Jadne lujke, opet sam pomislio.
Bio je hladni dvadeseti mart, pukim slučajem sam u rancu imao jednu svoju knjigu, ne znam, zaista ne znam šta me je nagnalo da sam je sutradan zajedno s imejl-adresom poslao u njenu biblioteku. Znao sam samo njeno ime. To je bio početak pada u zamku, luda plovidba, koja me je gotovo koštala života. Najverovatnije je istina u tome da joj knjigu – samo da nije bilo ljupke ljušture, tog detinjastog i oku ugodnog lica pravilnih crta, dušu dalog za portretne fotografije – ne bih ni poslao. Na fotografijama dostupnim na internetu, mogla se videti kao nekakva gorenjska Ita Rina. Istinski lepa i privlačna. Posle svih debakala koji su bili za mnom, posle svih usamljenih nezadovoljenih žena, koje u većini nisu bile ni bleda senka plavokose, obradovalo me je kako mi se brzo zahvalila.
Danas tako živimo, nema više onih lepih dugih pisama, pisanih olovkom, nema više ni lepote iščekivanja, reči samo sevaju i piče po ekranu, nema više osvajanja i ljubavnih sastanaka, samo neke brze veze, slično kao kod hrane i svega ostalog. A jeste ponekad zgodno i kad je brzo. Mogao bih sada da od reči do reči da citiram ta prva dopisivanja, čak sam jedno vreme ih čuvao na disketama, ali to ne bi imalo nikakvog smisla.
Bukovski je s onim svojim da je za dobru jebačinu potreban alkohol mnogo više u pravu od Milera. No, polako, tek smo na početku.
-
(0)
Trinaesta priča
720 rsdDOBRO VEČE
ili Priča i njen sluga
Kada su se pojavili prvi televizori, moj tata je odmah kupio jedan na kredit. Bio je to nekakav skromni aparat miš-sive boje, marke „RR“ iz Niša, koji je prenosio samo crno-belu sliku, ali nam to nije nimalo smetalo, jer su u to vreme sve emisije i bile isključivo crno-bele. Da nam je neko tada rekao da će se sva ta čudesa, i to za jedva desetak godina, videti i u svojim prirodnim bojama, mislili bismo da je načisto poludeo. Program je počinjao (jedan jedini, klinci mi ne veruju da je bilo tako, a koji se emitovao za celu zemlju) tek oko pet posle podne, i pre i posle toga se sa ekrana mogao čuti samo šum i nekakva brljotina od slike, koju smo zvali „pirinač“. Tek kratko vreme pred početak emitovanja, možda pola sata, možda i manje, pojavljivao se na ekranu znak Jugoslovenske Radio Televizije, skraćeno – JRT, u obliku kruga i s nekakvim geometrijskim aplikacijama, i koji je služio valjda da se gledaoci psihološki pripreme za nadolazeće čudo, a takođe i da se proveri slika. Aparati su, naime, u to vreme imali dugmiće za ručno štelovanje visine, širine i položaja slike, kvaliteta tona i fino podešavanje frekvencije, a krug je valjda bio idealan etalon za tako nešto.
U našoj maloj kuhinji, od prvog dana se okupljao čitav komšiluk, ne samo iz naše, već i iz okolnih zgrada, da vidi kakvo je to čudo, da čuje šta ima novo u zemlji i svetu, da ima o čemu da priča kasnije, kada ode kući i sutradan na poslu. Znalo je u tih dvadesetak kvadrata da se nakupi i po pedesetak dobrih, znatiželjnih i začuđenih ljudi (više nego danas na dve prosečne književne večeri, više nego na tri koncerta klasične muzike), koji su virili jedni drugima iza ramena; većina njih je stajala, jer nije bilo mesta da se unese toliko stolica. Dolazilo se neposredno pred Dnevnik, ili nešto ranije, ali te prethodne emisije nikome nisu bile posebno zanimljive i onda bi svi u glas razgovarali i nadvikivali se, kao u kakvom predvorju skoro nadolazećeg raja.
Tišina je nastajala tek s početkom crtanih filmova, koje su deca, posedala po linoleumu, gledala radujući se, i tako se od silne sreće i radosti smejala bukvalno svemu, dok su se odrasli iščuđavali kako to da miš i mačka pa govore („Ali to su nacrtane životinje“, rekao bi neko), kako onda trče ako su nacrtani, i još koječemu. Sve je to zaista i bilo čudno, čudno je i danas, samo što smo se navikli.
Posle dnevnika su obično išle neke igrane emisije, od kojih sam ja zapamtio samo one predivno blentave serije s Mijom i Čkaljom, kojima smo se tako slatko smejali i danima zatim prepričavali jedne te iste gegove i opet im se smejali po sto puta iznova i iznova, jer prosto nisu mogli da nam dosade.
Glavni događaj je ipak bio Dnevnik. Dok je on išao, svi su ćutali. Čak i deca koju u međuvremenu nisu poslali na spavanje. Dnevnik je bio prozor u svet. Zamena za prela i posela, na kojima se pričalo i slušalo šta se sve novo u međuvremenu dogodilo, ko je kome preorao među, obrao voćnjak ili preoteo ženu; isto to, samo ne u njihovom selu, nego u zemlji i u svetu. Jedini trenutak kada bi se tišina prekinula bivao je na samom početku, kada bi voditelj, ozbiljan i ceremonijalan kao na dodeli ordena rada sa srebrnim vencem, rekao: „Dragi gledaoci, dobro veče!“ Vasceli komšiluk bi na to uglas odgovorio onako kako su ga čitavog života učili, onako kako dobar domaćin odgovara drugom domaćinu kada ga sretne na pustom drumu, poznavao ga ili ne, onako kako je vazda bilo red. Horsko „dobro veče“, zaplovilo bi vazduhom, ispunjavajući svaki ugao naše male kuhinje, da bi namah ponovo ostala tek tišina u kojoj je Branislav Surutka golicao našu radoznalost. U tim trenucima, više od svega na svetu, želeo sam da i ja jednog dana, kad porastem, postanem voditelj televizijskog dnevnika, da prvi na svetu znam gde je sve bio i šta je sve rekao Tito, a šta Bakarić, koliko je golova dao Šekularac i hoće li sutra biti kiše. A najviše od svega, želeo sam da izađem pred ljude i poželim im dobro veče, i svi da mi uzvrate, kao što i dolikuje.
To vreme je prošlo. Danas svaka kuća ima televizor, mnoge i po dva, pa i više komada, ali niko više ne razgovara sa njima. Programima se ni broja ne zna, i svaki od njih ima po nekoliko dnevnika sa različitim nazivima, ali nijedan od njih više ne gleda čitav narod jedne lepe i napaćene zemlje koja više ne postoji, okupljen po kuhinjama i kombinovanim sobama onih koji su malo manje siromašni od ostalih.
To vreme je nepovratno prošlo, kao što svako vreme uvek i neumitno prolazi. I sve što nam se dešava, svaka reč, događaj, promena, vetrić ili kišna kap, ni svesni ne stignemo da budemo da nas je to baš snašlo, a već je postalo prošlost. Sadašnjost je tek puka iluzija, sve je prošlost, čak i ono što će se tek desiti, znamo da će neumitno proteći. Iza svega ostaju samo priče. A priče ostaju taman onoliko koliko traje sećanje na njih. Kada nestane sećanja, nestane i priča, izgubi se u vrtlogu vremena da luta od jednog do drugog odjeka, kao neprekidni šum prošlosti, koji čujemo tek u besanim noćima okupanim kišom koja spira dušu.
Poneka priča naleti na pravog slušaoca, klizne mu neprimetno u uvo, zavuče se ispod očne jabučice i ostane tu zadugo. I taj i takav slušalac, malo po malo, počne da prenosi priču dalje, kao virus. Premetne je kako njemu odgovara, koliko ume i kako misli da treba, ulepša ponekad, ponešto doda, nešto i oduzme i krene da je širi. Od jednog do drugog, dok se ne zapati ponovo na nekom drugom mestu, kod nekog drugog čoveka sklonog slušanju, pamćenju i pričanju. Kod nekog ko će takođe nastaviti da prenosi virus.
Neka od tih priča zarazi i posebnu vrstu ljudi, one koji su već oboleli od jedne druge vrste teško izlečive bolesti. Vrstu koja piše. I onda priča takvom čoveku sklizne niz kožu, pa preko prstiju pređe na papir, prođe zatim kroz štamparsku mašinu, smesti se među korice, pa krene među ljude.
Ljudi koji zapisuju priče najviše vole da petljaju po njima. Da ih ispravljaju, dorađuju, prepravljaju. Da menjaju. I njihova verzija priče, ona koja završi u koricama, ostaje konačna. Nije se dogodilo ono što se zaista dogodilo, već ono što je ostalo zapisano. Ukoliko je zapisivač promene vršio kako njemu odgovara, priča ostaje tu gde jeste, mrtvo slovo na papiru. Ali, ukoliko su te promene izvršene onako kako odgovara priči, i ona ostaje da traže duže. Što je zapisivač bolje ovladao svojim zanatom, time i taj pričin život postaje sve duži. Poneke priče traju vekovima, poneke i duže. Zavisi to i od same priče, ali i od zapisivača. Od njegovog znanja, veštine i posvećenosti priči koju zapisuje. Jer priči mora da se ugađa, da joj se čini po volji. Jer, baš kao modist ili frizer, i zapisivač mora obući i urediti priču baš prema njenoj meri. Ne valja debeloj priči tesno odelo, ne priliči staroj moderna frizura. Zapisivač koji se uznese i pomisli da je veći od same priče, osuđen je na kratak vek, i pričin, ali i svoj. Onaj pak, koji joj verno i pošteno služi, kao strogom ali voljenom gospodaru, može se nadati da će priča nadživeti i zapisivača i ljude koji je čitaju, i knjigu i korice koje je skrivaju, da će putovati dugo od jednog do drugog čoveka kroz vreme i čuvati uspomenu i na događaje i na njihove junake. I na njenog poniznog slugu, koji je imao čast i sreću da se nađe tu kraj nje, baš kad je trebalo, i da je zapiše baš onako kako je trebalo.
-
(0)Od : Vladimir Milojković
Teško u glavi
1.090 rsdIspod belog prekidača
Ispod belog prekidača
ležiš i pokušavaš da zaspiš
u prvim danima zimske idile
ili se polako uvlačiš u čauru
U iščekivanju prve naznake proleća
dalekog hiljadama svetlosnih godinaAli u ovom gradu odavno nema proleća –
govore glasovi koračajući trotoarom
A zašto ovaj grad smrdi? –
upita jedan od njihDok korača pitanje
sa upitnicima i uzvičnicima u zagradi
nema eha jer kontejneri
na glavnom gradskom trgu
grcaju u obilju smeća
To ponekad se naziva
ljubav i sreća20.12.2009. 17.45 h – 17.54 h nedelja
Kaktus
Ostavljaš samo zemlju i trunje
rastresitog humusa
sa grudvom bodljikavog krastavca
i smrdljiva sedišta sa košpicama
i omotima od kartona
u brazdi sivog atoma21.01.2011. petak 5.04 pm – 5.07 pm
Dok okrećem pedale
Bezlično je dok se topi belo
sliva se niz obraze i šake
točkovi se okreću
vozim i polazim
a prolazim do zaboravaStope u belom i slova smera
New York ili beton predgrađa
sivo-bela šema
smeši se sa okna
dok pogled se bacaU svetu snova i ta mogućnost postoji
negde ispod pokrivača
belog kao belo na krovovima
kao belo u očnim dupljama
kao belo u lobanji
kao belo kada pogled pada
na teme iznad neona
uglavljenih u srž betona28.12.2009. 21.54 h – 22.00 h ponedeljak
WC lady
Film se nije završio
čemer koji traje
poznajem ga
i sve ono što me još čeka
beskonačne rasprave
pljuskovi
kapi opaljuju po kožia baba na ulazu WC-a
ima divnu plavu kosu –
nekada je igrala balet.00.31 h – 00.37 h 20.03.2018. utorak
Komadanje
Dok nestajem monotono u okviru dosade
Oivičen noževima bodljikave žice kaveza
Ostavljam nagost da trune u okovimaA tako me izjeda sluzavo zeleno
Što živi u kutku prošlog vremena
Ostavljajući krikove rana do odumiranjaAli nestvarna je misao slobodnog osmeha
Dok nesvesno otkrivam strukturu utrobe
U kojoj tajna u tragovima je skrivenaZato nestajem u otisku crnog pepela
Obojenog strašću vatrene mistike
Dok komada me dete preminulog stida24.10.2000.
-
(0)Od : Milenko Sokić
HoloFaust
810 rsdNEUSPELI FAUST (sad s tranzistora piči Hoćemo Li Brate Zapjevati Miloša Bojanića; štrecnuvši se kao da mu se pričinio duh Tomasa Džefersona): Ček-ček-ček. Je l’ se kaže… joooj… je l’ se kaže tuzi il’ tugi?
BABA RADMILA, naoko rasejana, bez preteranog oklevanja prvom glavom sleva: Piše se tuzi.
NEUSPELI FAUST: Ma, zabole me dupe kako se piše! (šacuje je s prezirom) Pitao sam te kako se kaže.
BABA RADMILA, zatečena: Isto… valjda.
NEUSPELI FAUST, diskretno izvivši desnu obrvu: Jesi l’ sigurna?
BABA RADMILA: P-pa jesam. Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano.
NEUSPELI FAUST, za oktavu tiše: Sto posto?
BABA RADMILA, prostodušno: Sto posto. Kad pre zaboravi Vuka Stefanovića?
NEUSPELI FAUST: Šta vas dve imate da kažete na ovo? (otvoreno sarkastično) Živo me interesuje.
BABA RADMILA, replicirajući drugim dvema glavama, maltene uglas: Nas dve se slažemo s Prvom Bočnom Radmilom.
NEUSPELI FAUST, streljajući ih pogledom u dobrom duhu Gestapoa, sad već primetno izvijenih obrva, naizgled bezdušno: Sigurno? (zaustavivši disanje) Sad odoh po normativnu gramatiku… MATICE SRPSKE! (ne miče se s mesta; naizmenično blene u svaku ponaosob dok levim kažiprstom pravi tik kao da pokušava d’ istera mrvicu stešnjenu između zuba, očnjaka i prvog gornjeg pretkutnjaka; nakon tri minuta, podrugljivo) I nemo’ posle da bude ovo-ono, pa lale-mile, pa ono gistro ’nisam znala’, ili ’o, zar je moguće da je opet došlo do izmena u pravopisu’ – tačno ću vas sve podaviti.
BABA RADMILA, ovog puta svim trima glavama: Ne beri brige, možeš da nam veruješ (za sebe, levom bočnom). Našô na meni da trenira strogoću. Ja, bre, u malom prstu imam sve izuzetke od sibilarizacije.
NEUSPELI FAUST: Je l’ to ti nešto reče, il’ mi se učini?
BABA RADMILA: Jok-jok, pričinilo ti se… (polušapatom) siledžijo.
NEUSPELI FAUST: Tako znači? (matrona je u magnovenju zatečena, jer joj intuicija govori da ju je čuo, te pribegava lukavstvu: zapiljila se u ukrštene reči da izgleda zauzeto) Hmhm-hm, ne znam, brate, zvuči mi nekako šupački. Tuzi? Pf. Jebote, iza ove vitrine samo što nema živih Italijana… al’ ’aj’ da zasad zažmurim na jedno uvo, nego… što mi to malo bolje ne zašećeri ovu limunadu, je li-de, Radmila?
BABA RADMILA, središnjom glavom koja je, u šta se tek imamo uveriti, van svake sumnje bez dlake na jeziku, dok su ostale kô vezane vreće: Preklani si mi zapretio da ni za živu glavu ne turim više od jedne kafene kašičice, da te šećer ne spiči u glavu; ionako si suviše lud. Vidi, ne bih da me pogrešno shvatiš, ovo su tvoje reči iz novembra dve hiljade treće na dve hiljade petu, a otad jedva da je prošlo 86 godina, baš u idući ponedeljak koji je te nedelje simptomatično pao u petak, jer je, navodno, vreme trostruko usporilo.
NEUSPELI FAUST (munjevito strgavši jatagan sa čiviluka, na kome se, začudo, već bio nahvatao pristojan sloj paučine; s ekstatičnim sjajem u očima): Hja!
RADMILA: Bog s tobom, dijete, što mi to odseče glavu? Je li to bonton?
NEUSPELI FAUST: U, majku mu! Ti nisi kerber… ti si, znači, celim ovim tokom bila lernejska hidra… iiiiiiii! Prekrasno, sad će protok boleština koji ti kulja iz labrnje biti duplo učestaliji od optimalnog. E Darvine, Darvine, ti i tvoja evolucija. Eto dokle si nas doveo. Šta bi nam tek napravio da si bio duplo zagriženiji pozitivista?
RADMILA: Pazi stvarno, ko bi i u najluđem snu pomislio da sam hidra? Celu mladost proživeh u uverenju da su tri mozga i šestoro očiju moj najdalji domet. U jednom momentu sam čak počela osećati i grižu savesti, maltene samoprezir; mnogi nemaju ni toliko. Šta ti je kukavičluk… A da bejah samo trunku kuražnija, voljna da iskoračim iz provincijalštine na koju me je ova olinjala farsa osudila. Kakav bi to kopernikanski obrt bio po moj, i tako impozantni svetonazor! Nego, što mi, duše ti, odseče glavu? Mogô si mi napraviti veću štetu nego korist. Tja (sebi u bradu, duhom odsutna). Noćas će miš i mačka spavati zajedno…
NEUSPELI FAUST, zajedljivo: Zini da ti kažem. Mnogo si mi ti ljubopitljiva, znaš? Bolje gledaj kako ćeš sinu i snaji da se opereš zbog te četvrte glavudže, jer će sad sve više da nas košta; kad se provaljuješ od klope kao da imaš pantljičaru. A i ne znam kako ćeš zaspati večeras. Kô bog više nećeš moći ležati potrbuške i da ’oćeš. Uostalom, šta da ti radim, to i tako nije moj problem (podigavši noge na trpezarijski sto kao pravi razuzdani gringo, krajnje indiferentno). Ooo, Atila šmekeru, otkud ti u pola tri?
-
(0)Od : Zoran Škiljević
Erotoman
630 rsdNjega mnogi smatraju osnivačem ove varoši što hrli preko obala svojih reka ka dalekim prostranstvima kao da beži od same sebe, za koju su u davna vremena, upravo gledajući je s reka, putnici namernici govorili da iz daljine liči na napušteni kamenolom, a kada joj se približite na puškomet, na otkrovenje. Premda je to, da je taj znameniti despot i pesnik u duši, udario temelje ovoj varoši, samo donekle tačno. No, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju. Ali, kao ljudima od pera, obaveza nam nalaže da se nadalje ipak držimo činjenica, koliko god je to moguće.
Koristeći svoje vladarsko pravo, iz kog, kao što znamo, proizilaze i sva ostala prava i beneficije, taj velikan učinio je golemu čast ovoj varoši time što ju je posvetio svetoj Bogorodici. Predanje još kaže da varoš skupa sa Jerusalimom i Svetom Gorom, čini Sveto trojstvo. U to ime, zahvalna pokolenja i danas kliču ime tog vladara. Gradski oci dodelili su mu čak i jednu ulicu; i to ne neku sporednu na periferiji, da pravi društvo proslavljenim piscima, narodnim tribunima iz tegobnih vremena i junacima iz ratova koji su našu prošlost učinili slavnom, već u samom centru varoši, gde se zlate imena državnika i vojskovođa i ponekog patrijarha; i ne neku običnu ulicu kakvih je na stotine, već pravi pravcati bulevar. U tom bulevaru danas se nalaze institucije od najveće važnosti za život varoši, a – što je značajno za ovu priču – među njima i jedna svakako najvažnija: Policijska uprava za grad Beograd.
Od onih koji su imali nepriliku da posete to neveselo zdanje može se čuti da se u njemu službenici rasipaju po hodnicima kao izgubljeni, lupaju vratima kao da su u ludnici. Ali, istine radi, moramo reći, to je samo površan utisak, jer tu se danonoćno radi, bezmalo skapava na rešavanju teških slučajeva; armija vrednih službenika bdi nad našim mirnim snom, što svakako nije za potcenjivanje i pogotovo nije za šalu.
Dakle, put nas je doveo u taj zloglasni dvadesetdeveti, kako je to zdanje kršteno u drugoj polovini prošlog veka, i kako ga i danas zovu poslenici „sedme sile“ i još pokoji varošanin obdaren dobrim pamćenjem.
Prostorija u koju upravo stupamo nalazi se u suterenu; smrdljiva, vlažna i neprovetrena. Zaudara na znoj, kanalizaciju i jeftin duvan.
Višečasovno ispitivanje okrivljenog Lazara Petrovića, zvanog Brando, mladića besprekorne biografije, koji se gnušao i od same pomisli na kriminal i nasilje, bližilo se kraju.
Za razliku od mnogih koji su tu gostovali – a bilo je i nemalo onih sa zvučnim imenima, krupnih političkih zverki i sumnjivih biznismena, kojima su islednici bukvalno čupali reči kleštima – Lazar je bio na visini zadatka. Opširno je izneo svoju verziju nemilog događaja u kojem je bio glavni vinovnik, kao i čitav niz pojedinosti koje su mu prethodile. I što ga je i dovelo u ovako bedan i ponižavajući položaj, pa za svoje postupke mora da odgovara pred zakonom. Jer za to što mu je stavljeno na teret, ukoliko ne bude dokazao svoju nevinost, sleduje mu ozbiljna kazna, pa i višegodišnja robija.
Izgledao je slomljen, gotovo uništen. Bez kičme i integriteta. Kao da se nešto od životne važnosti otkačilo u njemu i izmenilo mu fizički opis.
Rukama se držao za stolicu. Ispred njega, na stolu, stajala je prazna čaša. S druge strane stola sedeli su islednici. Islednik broj jedan i islednik broj dva (tako su se predstavili, ne navodeći svoje generalije).
Islednik broj jedan je visok i suvonjav, stariji, verovatno pred penzijom, promuklog glasa. Reklo bi se, nepoverljiv po prirodi. Katkad ima i filozofski izraz lica, ali zbilja retko.
On je vodio ispitivanje.
Islednik broj dva nešto je mlađi, tamnije puti. Zadužen je za snimanje razgovora, ne progovara. Kao da jedva čeka da što pre zbriše iz ovog memljivog ćumeza.
I okrivljeni se umorio. Kako i ne bi, s manjim prekidima pričao je više od tri sata.
Nije to stvar brbljivosti, za ono što je izgovorio treba imati hrabrost.
Stotine njih što su dopali šaka ovom kužnom mestu, besramno su lagali, krivotvoreći istinu što su bolje znali i umeli, upinjali se iz sve snage da i najmanju sitnicu okrenu u svoju korist. Za razliku od njih, Lazar Petrović je govorio istinu bez ikakvih kalkulacija ide li mu to u prilog ili ne, i koliko može skupo da ga košta. Ne libeći se da pred inspektore iznese svu svoju intimu, otkrivajući čak i najtananije stvari o sebi, kao da je u njima video svoje potencijalne saveznike.
Naivko, reći će neko.
Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?
No, vratimo se najpre malo nazad, na sam početak ispitivanja, da vidimo šta je to sve okrivljeni rekao u svoju odbranu, a zaključke ostavimo za kasnije.
Kada je Lazar klimanjem glavom dao znak da je spreman, islednik broj dva uključio je mikrofon, potom pružio ruku ka uređaju za snimanje i pritisnuo odgovarajuću komandu.
– Jedan, dva… Policijska uprava za grad Beograd, odeljenje za krvne delikte, 22. septembar 2017. godine, sati 10.30. Izjava okrivljenog Lazara Petrovića…
-
(0)Od : Zoran Kojčić
Skrivena Europa
630 rsd* * *
Tog dana smo biciklom krenuli iz Fužina prema Rijeci, preko Gornjeg Jelenja. Popeli smo se na skoro 900 metara nadmorske visine pa se spustili do Rijeke, tu ručali i krenuli dalje na Ćićariju. Preko Matulja, sve na Vele Mune, Dane pa prema Buzetu! Taman sto kilometara po teškom terenu i uz prilično zahtjevne uspone i opasnu žegu. Mislim da sam popio bar deset litara vode toga dana, ne znam koliko piva.
Ipak, nakon tih uspona, na kraju nas je dočekao spust u Buzet. Jedan od najpamtljivijih trenutaka u mom životu! Već pred večer, taman na kraju i snaga taj spust mi je predstavljao spas, nadu, dao neku novu moć. Tako se zadovoljstvo teško može staviti u riječi, nakon napornog pedaliranja cijeloga dana, doživjeti tako nešto, s vjetrom u leđa. Ipak, kako smo se približili Buzetu, tako je došlo novo razočarenje.
Nismo mogli naći pogodno mjesto za prenoćiti! U gradu nije bilo šanse, a oko gradića nije bilo povoljnog mjesta gdje bismo mogli staviti šator i ležaljku između dva drveta. Sve smo obišli okolo, čak se i razdvojili u izvidnicu svak na svoju stranu da bi se razočarano našli i konstatirali da nema nigdje ništa.
No, kako to obično biva u bezizlaznim situacijama, niotkuda se pojavio stranac i spasio dan! Starčić koji se tuda šetao nas ugleda, porazgovara s nama i uputi nas, prstom pokazavši na napuštenu kuću gdje nikome nećemo smetati i gdje nas nitko neće dirati. Taman izvan grada, malo dalje od ceste i znatiželjnih pogleda, s dva drveta za ležaljku, s velikom balom sijena na kojoj možemo sušiti odjeću, čak i sa stolom i klupama ispred kuće, gdje smo mogli sjesti i večerati kao ljudi, što već danima nismo imali.
* * *
Možete ići na put, a ponekad put može doći do vas. Preko Couchsurfinga sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, a neke sam ugostio dok sam živio u Vukovaru dvije godine. Jana je ostala najduže, čak tri dana i trudio sam se pokazati joj što je više moguće.
Jana je taman proslavila sedamdeseti rođendan i častila se jednim malo dužim putem, prateći Dunav. Rekla mi je da neke puteve ne moramo mi sami osmišljavati, nego da oni već postoje, Dunav ih je ucrtao na karti. Nakon godina putovanja u mlađim danima, odlučila se skrasiti u okolici Barcelone, iako je zapravo iz Engleske. Kako joj duh putovanja nije dao mira, odlučila je krenuti iz Beča i otići do Crnoga mora, prateći rijeku koja i sama ima neki poseban duh, rijeku uz koju sam ja odrastao. Nije bilo lako ugoditi njezinoj znatiželji, ispitivala me je sve i svašta, od povijesti grada i područja, preko rata u Vukovaru pa do budućnosti koja tek slijedi, ali je htjela znati više i o mom obrazovanju pa čak i o mojim tetovažama ili o pravljenju bureka kojim sam je častio. Mislio sam si – tako izgleda i tako se ponaša pravi putnik. Znatiželjan je, sve što je novo to mu je dobro, to je privlačno i to želi istražiti. Mogu samo misliti koga je sve upoznala prije mene i nakon mene na tom dugom putu: svi ti gradovi, te ulice uz Dunav, sve priče tih ljudi koji sigurno već godinama negdje žive, znaju tajne prostora, skrivene kutke vremena, duh jedne neobične priče čuvane u kolektivnim sjećanjima.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Odbačena
900 rsdII
Otac je očekivao važan poziv i pošto je morao da izađe na nekoliko sati, ostala je u kancelariji da dežura pored telefona. Nije bio prvi put da mu pomaže u letnjem periodu kada je bila slobodna od fakultetskih obaveza. Interesovalo ju je sve vezano za proizvodnju vina, mislila je da će se, kada završi studije, zaposliti u porodičnoj firmi i da će svojim radom doprinositi njenom napretku. Volela je Lázaro, volela je imanje koje su imali, nepregledne vinograde, male divlje plaže i ljude koji su je okruživali. Nije bila zlopamtilo, brzo bi zaboravljala Fionine nestašluke i male smicalice, gledajući na nju kao na nekoga ko još traži sebe. Zaboravljala je i na to što je majka uvek bila na Fioninoj strani, i što joj se ponekad činila dalekom i stranom. Taj nedostatak bi joj uvek nadoknađivao otac, sa njim je osećala veću i istinsku povezanost.
Često je prisustvovala njegovim poslovnim sastancima, upijajući svaku izgovorenu reč, jer joj je stalno govorio kako je ono što piše u knjigama jedno, a praksa nešto sasvim drugo.
Setila se očevih reči.
„Emice, moram da izađem, vratiću se brzo, trebalo bi da se sastanem sa jednim veoma važnim potencijalnim kupcem. Ako slučajno pozove ili stigne pre mene, odmah mi javi i budi veoma ljubazna sa njim!”, rekao joj je izlazeći iz kancelarije.
„Ne brini, oče!”, dobacila mu je, posmatrajući rasuta dokumenta po očevom radnom stolu.
„Ebi!”, pritisnula je taster na telefonu i pozvala očevu sekretaricu. „Molim te, uputi tog uvaženog gosta kada stigne u očevu kancelariju, nadam se da nije neki davež! Moraću malo da ga zabavljam dok se otac ne vrati.”
„Ooo, on davež? Nikako!”, zakikotala se Ebi.
„Poznaješ ga?”
„Naravno, a volela bih da ga upoznam i malo bliže i malo bolje!”
„Ebril, uozbilji se!”, blago ju je prekorela Emilija. Sekretarica njenog oca bila je nekoliko godina starija od nje i sa njom je imala jako dobru komunikaciju. „Treba li n e š t o da znam o dotičnom gospodinu?”
„Mmhhh, njam, njam… Slatkiš! Rado bih ga smazala za večeru!”
„A, to! Trebalo je da znam! Onda se ne brinem!”
„Nema te koja ga ne bi poželela, veruj mi!”, rekla je Ebril sasvim ozbiljno. „On je… kako da ti kažem… pravi dasa, ali i veliki ženskaroš! I ne verujem da te neće primetiti, kao i ti njega!”
„Ebi, ne preteruj! Šta ima da me primeti?! Ništa na meni nije za primećivanje što bi se dopalo takvom zavodniku”, uzjogunila se Emilija.
„Bože, nemoguća si!”, coknula je Ebi. „Ja bih sve dala da imam te tvoje oči i taj tvoj struk! Interesuju li tebe muškarci uopšte?”
„Bože me sačuvaj! Naravno! Samo… Pa, neću valjda da naskačem na svakoga koga vidim?!”
„Uf! Mogla bi malo da flertuješ, zabavno je! Uči, treba da zavedeš pravog!”
„Ma, daj! Još nemam nameru da se vezujem za bilo koga. A što se tiče zavođenja… bljak! Praviću mu društvo, ukoliko otac zakasni ili… Hoćeš li da se zamenimo?”, zakikotala se vragolasto Emilija.
„Kako misliš?”
„Pa, lepo! Ja ću sesti na tvoje mesto, ti dođi ovamo! Dajem ti priliku da budeš sa slatkišem i da ga zavodiš do mile volje! Mene ne privlači ono što žele svi!”, zvonko se nasmejala Emilija.
„A gospodin Riči? Zamisli da me nađe za svojim stolom?”
„Ne brini, reći ću da sam te poslala po neka dokumenta.”
„Pristajem…ali, ne snosim posledice, ideja je tvoja!”
U roku od dva minuta Ebril je ušla u kancelariju noseći sa sobom svoj ružičasti neseser sa šminkom. Emilija je pokupila dokumenta sa očevog stola, otišla u prostoriju pored, a zatim se udubila u čitanje, sve dok je nije prekinulo oštro kucanje na vratima Ebrilinog ureda. Nije ni stigla da kaže ono kratko „da”, kada je u kancelariju ušao visok i krupan muškarac.
„Dobar dan!”, obratio joj se. Njegov duboki melodični glas ispunio je celu prostoriju.
Pogled joj se sreo sa dve sjajne zvezde koje su treptale u njegovim crnim očima, crnjim od bilo koje noći bez mesečine. Telom joj je prošla blaga jeza. Uspravila se u stolici i zategla ramena videvši da je odmerava. Prepoznala ga je, znala je za njega, jer je njegov lik često krasio naslovnice tabloida. Bio je jedan od vlasnika lanca hotela i restorana na rivijeri, hotelijerski i turistički magnat, jedan od najpoželjnijih neženja Italije. Često je bio tema razgovora i u društvu njenih dugarica i svaka se izjašnjavala da bi sa njim rado provela barem jednu noć. Smejala se njihovim glupavim fantazijama, ali… njegova pojava, na samo nekoliko koraka od nje, probudila je i u njoj nešto slično. Osetila je kako je nekom specifičnom energijom i mirisom svežih citrusa ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili. Nesvesno je zurila u njega ne mogavši da skloni pogled sa predivnih crnih očiju.
„Gospođice?”, trgao ju je njegov glas. „Ako ste zadovoljili svoju znatiželju ili nešto drugo, da li biste mogli da me najavite gospodinu Ričiju?”
„Kakvu znatiželju?”, upitala je malo višim tonom, pokušavajući da prikrije zbunjenost.
„Posmatrate me, pa…”, bacio je pogled na svoj ručni sat, „…recimo, dobrih tri minuta! Je li to običaj u ovoj firmi: klijent prvo prođe kroz ruke sekretarice ili…?”
„Ne budite drski!”, odgovorila mu je, osećajući kako crveni. „Samo ste me iznenadili!”
„Čime?”, uputio joj je još jedan razarajući pogled, izvijajući ironično uglove punih i lepo oblikovanih usana. „Nadam se da ste u svoj rokovnik upisali moju najavu od prošle nedelje i da ste o tome obavestili poslodavca. Danas sam u stisci sa vremenom, ali… sutra, prekosutra… rado bih se prepustio Vašim rukama.”
„Naravno! Da… Ne!”, rekla je ustajući iza stola kao oparena.
„Pretpostavio sam da je „da”, s obzirom na to kako me odmeravate”, drsko se nasmejao odmerivši njene pune i poluotvorene usne. „Nemam ništa protiv, malo zabave nije na odmet… Recite, kada?!”
Emilija je prekrstila ruke na grudima, zauzimajući odbrambeni stav.
„Ne samo da ste drski, nego ste i bezobrazni!”, rekla je ponovo povišenim tonom.
On je pogledao ispod skupljenih obrva, očigledno ne hajući za njenu ljutnju.
„Zanima me šta je „ne”? Gospodin Riči nije upoznat sa mojim dolaskom?”
„Možete ući u oče… očekivano vreme… Samo, malo ste poranili, gospodin Riči još nije stigao!”, rekla je ljutito. „Da Vam to nije običaj?”
„Šta?”
„Da budete tako nekulturni i nasrtljivi prema tuđem osoblju ili ste isti takvi i sa sopstvenim osobljem?”, rekla je, ne razmišljajući ni ko je on ni zašto stoji ispred nje.
Na trenutak se namrštio i rekao:
„Svako dobije ono što traži!”
Kakav drznik!, pomislila je i brzo pritisla taster na telefonu, dajući mu tako do znanja da je njihov razgovor završen.
„Ebril, stigao je gospodin…”, u momentu nije mogla da se seti njegovog prezimena. Zacrvenela se još više, što zbog ljutnje, što zbog neprijatnosti koja ju je najednom preplavila.
„Lombardi”, začula je duboki glas od koga je poskočila, jer ga je čula skoro na svom uhu.
„Maximilijano Lombardi”, drsko joj se nasmešio.
„Gospodin Lombardi”, rekla je podižući svoj pogled prema njegovom licu.
Stajao je na pola metra od nje, svojim bedrima blago naslonjen na sto. Drsko ju je odmeravao i dalje, spuštajući pogled od korena njene kose, pa sve do donje tačke V-izreza na tankoj bluzi. Od tog pogleda se naježila, učinilo joj se da poput sitnih strelica prodire i ispod bluze.
„Zašto ste se zacrveneli? Je li to zbog vaše neefikasnosti ili zbog nečeg drugog?”, uputio joj je pitanje propraćeno osmehom, koji je njegovom licu davao još muževniji izgled.
Otvorila je usta da odgovori, ali ju je prekinulo otvaranje vrata. Njen otac je ušao u kancelariju.
„Oh, stigli ste, gospodine Lombardi! Izvinjavam se, nadam se da ne kasnim mnogo!”, rekao je gospodin Riči pružajući mu ruku.
„Nema problema”, odgovoro je Maximilijano Lombardi pružajući ruku Fabijanu Ričiju. „Vodio sam zanimljiv razgovor sa Vašom…”
„Ah…”, prekinuo ga je gospodin Fabijano. „Drago mi je da ste se upoznali. Pređimo u moju kancelariju. Emilija, gde je Ebril?”
„U kancelariji… sređuje neka dokumenta!”, odgovorila je, pokušavajući da spreči podrhtavanje glasa.
U tom momentu Ebril se pojavila na vratima osmehujući se.
„Dobar dan!”, oglasila se upućujući Maximilijanu jedan od svojih najlepših osmeha.
„Izvolite!”, pokazala je rukom u pravcu Fabijanove kancelarije.
On joj je uzvratio osmeh, pokazujući svoje lepe bele zube i ušao unutra, a za njim i Emin tata.
„Ufff, kako je zgodan!”, rekla je Ebril, nakon što su se vrata za njima zatvorila, a glas joj je bio nalik predenju mačke.
„I drzak, i pun sebe!”, frknula je Emilija. „Ne znam… da nas nisam uvalila u nevolju…”, rekla je skrušeno, izbegavajući Ebin pogled.
„Slušaj, Ebril, moram da idem! Reci ocu da sam imala neka neodložna posla!”
Kao furija izletela je iz kancelarije ostavljajući zbunjenu sekretaricu.
-
(0)Od : Zoran Rosić
Gondeov sindrom
500 rsd3. Pisma, blago
Svečanost. U uglu sobe, između dva velika prozora s penušavom čipkom zavesa, postavljena je jelka čvrsto uglavljena u krstasti čamov stalak. Okićena je krhkim ukrasima sačuvanim od lane: kuglice što umnožavaju bljeske talasastim udubljenjima, oblici zvezdasti i jajoliki, staklene životinjice i ptice s repom od srebrnih struna, pa prskalice, svećice usađene u metalne čirake na krajevima grana, medne bombone u „zlatu“ od staniola, celofanski listići i trake od raznobojnog krep-papira, pahulje i bela paučina; splet sićušnih lampiona što trepte u svim bojama umrežen je od vrha jelke do njenog podnožja u naboranoj svili osutoj konfetama.
Svetlucavi prah što prolazi kroz sastave na prozorima, kroz ključaonicu i odžak, što oblaže čunkove, sastave kaljevih opeka, dno tinjave rešetke i grumenčiće otkotrljanog žara, načas zaleluja iznad utrnule petrolejke i potom se zavuče pod perjanu dunju gde su se deca ušuškala pred san. Fluorescentna svetlost oko svega i svakoga, stvari i ljudi. Oko mlekadžije, bakalina, pekara, krojača, šustera. Oko poštara!
Svetluca prostor iznad stola u ukrašenoj sobi, iznad stranica rastvorenog adresara i oko skupocenog očevog nalivpera sa nepravilnim žutim prugama na crnoj osnovi. Pomeraju se po stolu čestitke čija je poleđina ispisana tankim tragom tamnog mastila, po jedna drukčije adresirana koverta za svaki čarobni prizor: snežni oblaci, gorska kućica zarobljena smetom, nahereni plot na prtini, zavejano poštansko sanduče, istrgnut prvi list iz kalendara, jele s granama poleglim od težine snega, irvasi upregnuti u kočiju nakrcanu poklonima, saonice, zvončići i šišarke, pegavo lane, zeka, mače sa mašnicom, promrzli vrapci združeni pod strejom, nasmejano lice Deda Mraza, veseljak s flašom u džepu zavejan pokraj stuba usputne svetiljke.
Nalivpero vođeno veštom očevom rukom ispisuje poleđine oslikanih želja. Raste tovar poštarskih torbaka; pripravni su pečatari u Zobnatici, Slepčeviću, Rumi, Petrovaradinu, Segedinu, Andaluziji, Toremolinosu, Guadiu, Ženevi, Bitolju, Ohridu…; putuju pošiljke, stižu u pravo vreme do dalekih adresa. Na poštanskim sandučićima ispisana su imena: Josif Hristoski, Cimerman i Gospođica Mod, Gonde, Sibila, Helena, Notaroš i Lusi Furne, Žan-Luj Trentinjan, František Nekvasil, Hoze Eustasio Rivera. U pošiljkama piše da je napolju mraz, uklizana je strma ulica, sankaši podvriskuju i udaraju kalpiš, praskaju već posvuda prangije, nose se kupasti i valjkasti šeširići, siranovski nosevi i svakakve maske, kupovina je obavljena, pečenje je spremno i baklava s orahom od prošlogodišnjeg roda; piše da je u kući toplo, kaljeva peć izdašno greje i toplina raskriljuje sva vrata od soba; a dok jelka miriše i treperi od odblesaka boja, na gramofonu se vrte ploče s elegičnim pesmama o snegu.
Kuća je ljupka starinska vila s krovnom terasom i mansardom delimično zaklonjenom dekorativnim nadzidom fasade; divlja loza puže od temelja do njenog vrha i gore se zavlači pod široke crepljike; plava pločica s belom brojkom 6 može se s jeseni kad loza ogoli, a u zimu za manjih snegova, nazreti na čeonoj strani između oluka i prozorskog ragastova; prostrano dvorište što okružuje kuću, pod nagibom, izlokano kišnim bujicama, divlje je i pitomo u meri koja ne odvaže ni na jednu stranu.
Stoletni orah s ljuljaškom, stablo šljive sa sedlastom račvom u visini dečijih grudi, marela što posle prvog ploda u maju na jednoj grani zrije i u junu, badem kojeg će u doba cvata sasušiti jedan februarski mraz, dunja čiju ranjavu koru svu u krastama od slatkaste smole obleću stršljeni, kruška s mednim plodovima što vise na ogoleloj krošnji i u poznu jesen, mali orah kojeg će oboriti jedna noćna oluja, breskva sitnog baršunastog ploda, džombasta trava, mirišljavi korov koji nadleću vilin-konjici opervaženih krilaca, buba-mare i leptiri jarkih boja, opalo lišće sakupljeno u gomilice razvašarene naletima jesenjeg vetra.
Nahereni plot s dve kapije za izlaz na obe ulice, bandera kraj glavnog ulaza gde tajanstveni posetilac vezuje belog konja, ispucala betonska staza do kućnog praga pod gustišom jorgovana, garaža s krovom obloženim terpapirom i dvokrilnim vratima sačinjenim od dasaka iz „Nekvasilove strugare“, šupa prenatrpana poljskim alatkama, jedan dvorišni ugao s automobilskim otpadom na čijem je vrhu starinska felna od upletene žice, plavo-belo okrečeni golubarnik s prostranim tremom, senovnik pod vinovom lozom i puzavicom ruže, pseća kućica ozidana ćerpićem izdahle porodične manufakture, dva vodoslivnička bureta sa poklopcima što pred nevreme zloslutno kloparaju.
Cvet jorgovana, ljubičast i beo, cvet jasmina i behari voćaka, bokori ljubičica, visibaba, hrizantema, dan-i-noć, divlji karanfil, čašice božanstvenih lala, baršun ruža, pastoralni cvet bocike, čičak, ukrasni šimšir što okružuje nisku dvorišnu česmu, ladolež, fasadna loza s jeseni zelena i žuta i purpurna i grimizna.
Jutarnji i večernji cvrkut vrabaca ugnježđenih u lozi iznad svakog prozora, umiljati lavež Bubike, Arapa i Liska, jauk bespomoćnog mačeta slomljene kičme, imena svakog pojedinačnog goluba, lepet njihovih krila pri uzletanju, boje njihovog perja, nadimci za ježa, kornjaču i zeca čije su oči u boji dva klikera iz kolekcije za pokazivanje, imena svih suseda po redosledu doticanja u sluh, njihov izgled, njihovi glasovi i pokreti.
Sve ovo u srazmeri primerenoj detinjem uzrastu, uveličano ali nekrivotvoreno, biće ucrtano sa preciznošću najboljih kartografa na mapama za buduće tragače; sve to probrano štivo odrastanja, sačuvano od kasnije sumnje u autentičnost, biće smešteno u stvarna i izmišljena skrovišta, u najskrovitije uglove dvorišta i kuće, iza njenih masivnih vrata, iza njenih debelih zidova, u sigurna skloništa za spas od propadanja, u kovčege obložene zelenim plišom i u priče kao što je ova.
*
Izlazimo iz boksova u sjajnim čizmama od tanke kože, u belim „pumparicama“ izlizanim između prepona, u bluzama od svile jarkih boja i sa kapama podvezanim oko brade. U padoku je već odlučeno ko će biti Cimerman: on će uzjahati Satana. Manje srećni raspodeliće za ovu trku preostale parove jahača i konja: Cigu i Petuniju, Karolja i Vestalku, Papa i Herkulesa, Konstantinovića i Ćefa, Manojlovića i Tonku. Prilazimo sedlu postavljenom preko račve na šljivinom stablu, objahujemo ga; noge su nam u uzengijama i čvrsto su povučene uzde, spreman je između pazuha džokejski bič od rezbarenog leskovog štapa. Trku će opet dobiti Satan; vrat mu je znojav i kao uvek – izbrazdan grimiznim peteljkama vena.
Kad smo bežali od kuće penjali smo se na orah uz debelo hrapavo stablo, u gustu njegovu krošnju, nevidljivi ni sa zemlje ni sa neba. Skrivali smo se tamo i kad nam nije bila potrebna uteha, ni bekstvo od ružnih stvari i strašnih nepravdi, već nešto drugo i sasvim drukčije, nešto što nismo znali šta je ali što je bilo lepo i samo naše. Ni u snovima se nismo sklanjali na druga mesta: pentrali smo se na presto u orahovoj krošnji, neuhvatljivi za zveri i fabulozna bića.
-
(0)Od : Dejan Bogojević
Duboka svetlost – antologija svetske haiku poezije
810 rsdRobert Scott
* * *
storm passes
emptying a wheelbarrow full
of cloudsprolazi oluja
praznim kolica
puna oblakaDietmar Tauchner
* * *
daybreak –
the snowplow clears
my nightmaresvitanje –
čistač snega čisti
i moje košmareSerge Tome
* * *
equinox –
the stripe of the airplane
divides the skyravnodnevnica –
trag mlaznjaka
deli neboMicheline Boland
* * *
middle of the night
my keepsakes are so cold
I miss my old dogusred noći
hladne uspomene
nedostaje mi stari pasRanko Pavlović
* * *
I am arranging papers.
With every thrown letter
A friend lessSređujem spise.
Svako bačeno pismo –
prijatelj manje.Mile Lisica
* * *
sky silence
in the deep furrows
a flock of sparrowstišina neba
u dubokim brazdama
jato vrabacaGinka Biliarska
* * *
Now what is
my shadow doing out there,
alone in the cold?Šta li sada radi
moja senka, sama
na hladnoći?Minko Tanev
* * *
autumnal sun
the image of God
appears from the fogjesenje sunce
slika Boga
izranja iz magleZoran Raonić
* * *
Fallen oak tree.
A boy is counting rings
on the tree stump.Porušen hrast.
Na panju dječak
broji godove.Enver Muratović
* * *
they remain empty,
after a long winter –
the children’s glovesostanu prazne,
poslije duge zime –
dječje rukavice -
(0)
Rekreacija pre pakla
630 rsdIZBOR
Poluotvoreni prozor u stanu tvojih roditelja
hladi ti prvu jutarnju kafu
decembar je ali još nije zimavrelina šolje izaziva ti uznemirenost
kao popodnevna svađa u zgradi
kao nepregledno polje opušaka
koje zatičeš u gradskom parkusrkneš li vrelinu kafe
srknuo si sve trnje iskustava
koje će doći nakon mladostiprospeš li njen talog
okrenuo si glavu od zločina i nepravdeLOŠE NAMERE
Osećaš po mirisu svoje kože
neki požar će uskoro doći
buknuće u kukuruzu ili žitu
spaliće šumu ili letinuispucali sitni ostaci
nalik na tvoje prozirne šake
bedne žetve lelujaju u žeziuzdišu iscrpljena stabla
koja su osakatila ludilo ili pohlepaneki požar će uskoro doći
svejedno loš
buknuće pred tobom tek tako
gotovo kao i uvek do sada
ne možeš mu se odupretine veruješ u nemarnost
ni u iznenađenja
ma kakva bila
poznaješ namere
mirišu u vazduhuDVOGLAVI
Dajte mi dvoglavog pesnika
dajte mi ga na dan-dva
dajte mi ga sadtako dvoglavog u čijoj su se
kosi sakrili Minotaur i Tezej
koje uzalud tražimtako neumornog koji hoda
vekovima unatrag
u potrazi za Svetim gralom
tim krvavim ciklusom Sveta
(što se klati na leđima smaragdnog guštera)u čijim pesničkim venama
teku pripitomljeni Dunav i mutna Sava
puna iznutrica nepoznatih mučenika
koje nisu mogle svariti ni zlatne ribicedajte mi ga tako dvoglavog
u oči da mu pogledam
jesu li i one janusovskeDRUGI IZLAZAK
Ars longa, vita brevis.
Na starom rajačkom groblju
gore visoko na brdu
blizu zaboravljenih Bogova
ukorenjenom u prve vinograde
nakon Velikog potopa
našao sam lobanjugleda sa suve zemlje
ka pimnicama
mene ne primećuje
uzimam je i približavam uhu
želim da čujem huk historije
želim da čujem zašto je izišla
iz svog čokotnog grobaćuti, ne gleda u moje lice
očne duplje su suve i prazne
nema mulja za podsmeh
nema bora ožiljaka za osmehkotrljajući se napušta ovaj raj
vino se teško pije
kad je čovek samTESTO
Grizem pogačice detinjstva
prazne i masnenigde čvaraka
nigde sira
u njimasamo testo i kore
jedino još reči i sećanje
hrskaju pod zubimazaglavljuju se poput koščica
negde između ždrela i jednjaka -
(0)Od : Živojin Kuljančić
Iznedrene pesme
400 rsdРАСКОРАК
На ветрометини
Изгубих осмех
И траговеРазбуктали пламен
Груди ми разараАтоми твога постојања
Лебде у поноруВреме је живот
Он немилице измичеУдавих у себи
Радост и болКораком новим закорачих
У недокучиви хаосОСТАЛО МИ ОД ПРЕДАКА
Трудна равница
И зној жетелацаЗов трубе на јуриш
Топови са Кајмакчалана
Блатњави ровови Солуна
Кадињача
Игмански марш
И песма пролетераИскра предака у мени
ПРЕСТИЖ
Ноћ
У мени трагови дана
Несвесно бележим
Разговор два дечакаМи имамо телевизор у боји
Па шта
Мој тата иде колима на посао
А мој је тата јачи од твога
Ноћ
Трагови сумње у мени
МОГУ ЛИ
Могу ли
Грлити ветар
И јахати сунчеве зраке
СвемиромМогу ли
Мењати светДа не буде рата
Да гладни буду сити
Жедни напојениМогу ли
Могу
Али само у песмиНОВА СВИТАЊА
Ослушкујем
Како се ноћ разлаже
У раскораку са временомИ тело се моје разлаже
У пространству
Губе се осећањаМакар и као симбол немоћи
Ипак постојимИскричаво свитање на хоризонту
Упрта погледа у наступајући дан
Ново се јутро растаје од ноћи -
(0)
Strip sa margine
800 rsd„STRIP SA MARGINE”, ALI BAŠ SA MARGINE…
„Strip sa margine”, kao projekat portala Strip Blog nastao je iz želje urednika da se u jednom časopisu pronađu stripovi samo „neafirmisanih” umetnika.
Zašto je to uopšte važno?
Jedini razlog tome je taj što u ostalim časopisima, koji objavljuju radove manje poznatih autora, uvek imamo regionalno, ali i svetski poznate stripface, koje pre svega prodaju taj časopis, a onda čitaoci od njih, uglavnom ne vide svitu autora koji ne rade na velikim serijalima, za velike izdavačke kuće, a samim tim ni ne zarađuju od svog rada na stripu, već im je to ljubav i hobi koji upražnjavaju u toku svog slobodnog vremena.
Kako bismo više obratili pažnju na ove umetnike, od kojih su mnogi i nagrađivani za svoj stripovski rad, odlučili smo da nijedna strip-faca iz našeg regiona, ali ni iz sveta ne uzme učešće ni u jednom segmentu pravljenja ovog časopisa.
Ovo je prvi broj časopisa „Strip sa margine”, nadamo se da će ih biti još.
Uživajte!
Miloš Simić,
glavni i odgovorni urednik sajta Strip Blog. -
(0)
Medena & sponzor
900 rsdGodina 2016.
Ognjen
Nekada zaista ne treba ustajati iz kreveta, ova dva dana su dokaz tome. Po prvi put ne želim da ustanem iz kreveta. Nemam volje, iako sam dobro nakljukan lekovima. Nakon što mi je Pavle zbog Tijane sredio facu, davno zaboravljeni duhovi moje prošlosti su se probudili. Ne zaboravljeni, već duboko skriveni negde u malom kutku mog mozga i srca.
Nisam ljut na Pavla, ne zameram mu, i mada smo se rastali, razumem ga. Tijana mi je zaista postala draga. Ona mi je odgovarala jer je pristajala na sve moje uslove, na neki način bila je savršena za mene. Savršena, jer nije tražila više, nije tražila osećanja i srce. Bila je realna. Znao sam da i ona ima neki rep iz prošlosti, i nisam iznenađen što je ljubav bila u pitanju. Drago mi je zbog nje i što je konačno našla svoju sreću. Mada mi je promenio lični opis, Pavle je zaista dobar lik, a ona zaslužuje nekog takvog. Bila je uz mene kada se moja sestra Olivera porodila. Tako smo se i upoznali. Dobrica kakva jeste, nekako se savršeno uklopila u moj svet. Nije tražila ništa a opet me je puštala da budem ono što jesam, sponzor.
Da, to sam ja, onaj koji plaća sve. Tako je lakše, nema osećanja, svi znamo na čemu smo. Nema ljutnje kada se sve završi, lepo kažu: „čist račun – duga ljubav.” Poznat sam kao galantan, ali hladan. Nemam srca, ono ne kuca ni za jednu. Nikada. Osim jednom… Nekada davno.
Bila je… Pa bila je sve, ali to onda nisam znao. Nisam bio svestan koliko mi je značila dok nije otišla. Voleo sam je, a to nisam znao dok nije nestala. Moja Nata, moja Medena, moja sreća.
I sada, posle toliko vremena, kada sam mislio da se ne sećam ni njenog imena, da sam zaboravio kako izgleda osmeh na njenom licu, opet se pojavljuje u mom životu. Sam pogled na njeno lepo, ozbiljno lice, uzdrmao je moj savršeno miran svet. U mom životu je sve uređeno, znam ko sam, znaju ko sam, ne diraju me, ne diram ih. Sve se vrti oko posla, mojih klubova, lakih ženski, i naravno moje princezice Maše. Ona je moje sve. Za nju živim. Njoj dajem sve. Davno sam doneo odluku da svoju decu imati neću, greh na duši koji nosim je razlog te odluke. I opet kao i svakoj velikoj odluci u mom životu glavni razlog je bila moja medena doktorka, Natalija Medenica.
Kada sam je video pre dve večeri bio sam zapanjen promenom na njoj. Nije više ona nevina i naivna devojčica koju sam nekad znao. Sve na njoj je drugačije. Kosa joj je svetlija, grudi su joj punije, telo joj je sada telo zrele žene, a ne tek procvale devojke. Nekad je razdragani osmeh krasio njeno lice, a sada je tu ledena, profesionalna doktorka. Led u njenim očima je ono sto me je šokiralo. Ali život je tome naučio.
Uvek je bila nasmejana. Čak i kada sam bio najgrublji prema njoj, i kad je u očima imala more suza, zbog mene je osmeh uvek imala na usnama. Nekad je u mene gledala kao u Boga, a sad kao u mrava koga bi rado zgazila. Arogantno i umišljeno kopile kakav sam bio, mislio sam biće uvek tu. I bila bi, da nisam bio takav gad prema njoj. Volela me je kao nijedna, dala mi je sve, a kako sam joj vratio?!
Natalija
Sedim u zamračenoj sobi. Trebala bih da spavam i odmaram, ali ne mogu. Ne mogu jer već dva dana ne mogu da se sastavim. Ne mogu da se pomerim sa ove fotelje, smeta mi sve, čak i svetlo ekrana mobilnog telefona. Neko bi pomislio da sam flipnula. Možda i jesam, jer se već dva dana pitam – zašto?
Zašto se pojavio, i to u mom dežurstvu? Zašto, kad su godine prošle od poslednjeg susreta, dodira, pogleda, svega… Zašto ga je život naneo ponovo meni na put?
Ni u najluđim snovima ne bih pomislila da će moje dežurstvo biti tako turbulentno. To veče je tek druga noć koju radim. S obzirom na saobraćajne nesreće moja klinika je često puna raznih pacijenata kojima je moj rad potreban. Nije lako biti ovo što sam ja.
Nije, ali ja sam sa velikim naporom došla tu gde jesam. Nije lako biti najmlađi maksilofacijalni hirurg u Beogradu i okolini. Nije, ali ja sam to zaslužila. Radila sam naporno i evo me. Ali ništa nije moglo da me spremi za njega, za njegove dve fufice i podsetnik na prošli život.
Toliko napora i truda da sve ode u zaborav, palo je u vodu kad sam dotakla njegovo lice, njegov slomljen nos i zavirila u njegove proklete oči.
Jednom je Natalija bila mala, mlada i naivna, više nije.
Jednom je Natalija pustila srcu da diktira i vodi je. Jednom je Natalija dala sebe celu. Jednom i više nikad.
I zato se sad pitam – zašto? Kada je sve bilo spremljeno, sklonjeno, zapečaćeno i zaboravljeno. Zašto, Bože?
Dva dana ista meta, isto odstojanje. Ništa pametnija, ništa trezvenija. I boli me.
Jutros je stigla prva njegova poruka. Zašto ne razume reči: Ne želim više nikad da te vidim? Ne želim ništa od njega, ni glas, ni poruku, ništa. Pošto sam profesionalac, odradiću njegovu kontrolu i zatvoriću ta vrata jednom za svagda.
Ali poruke se nižu: Nato, srećo moja… Nato, Medena… Nato, moram da te vidim samo još jednom van bolnice… Nato, moram da ti objasnim…
Bole me.
Boli me svako slovo kad se setim svega. Boli me, jer mi srce drhti, a ne sme. Boli me, jer mi usta i oči jecaju bez glasa i suza.
I ponovo mi univerzum stavlja prepreku na put. I ponovo ga pitam zašto? Zašto i to sad kad mi je najbolji prijatelj ponudio brak. Zavrtim prsten na domalom prstu i uzdahnem.
Od ljubavi do mržnje, kažu, malo je. Ognjen i ja prošli smo sve faze. Kolikogod da sam ga nekad volela, toliko isto ne mogu da mu oprostim. Jer, sve sam mu dala, a kako mi je vratio?!
-
(0)Od : Inna Moore
Zelenooka
900 rsdKat
Dovraga, zašto ne?
Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna, pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.
Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.
Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.
Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u kuću, izlazim u žurbi.
Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne traže. Dapače… osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.
„Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.
„Molim?”
„Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana… mirna.”
„Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.
„Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam li našao ključ.”
„Trudim se biti pitomija.”
„Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.
„Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer… ne znam ni sama zapravo. Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”
„Malo sam… razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove riječi.
„Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe i nije tako loše. Ali bojim se… negdje ću puknuti… kad mi se skupi, nastupit će eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga. „Zar ti ne moraš ići na posao?”
„Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti od tebe kako on napreduje.”
„Od mene?”
„Da.”
„OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat. Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom. Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za mene?”
„Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.
„Hm… Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.
„Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako je zaista dobrog raspoloženja uvijek. Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust, a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.
-
(0)Od : Dušan Opačić
Poezija revolucije
900 rsdŠandor Petefi (1823-1849)
SLOBODA SVETA
Jedna me samo tišti misao:
na dušeku ne skončati tek,
istiha svenuti kao cvet
potajno kome crv podgriza luč
što tinja tu u pustoj odaji.Ne daj mi, bože, takvu smrt,
ne meni, samo takvu smrt!
Nek budem munjom ošinut, opružen bor,
iz korena kog čupa bure bes;
il` stena koju s vrha planine
u provaliju ruši urnebes.Kad celom ropskom svetu tom
dojadi jaram, pa se uspropne,
zavitla, rumen, žarkom zastavom,
a na njoj sveto, plameno slovo to:
Sloboda celog čovečanstva!I to zagrmi od zapada na istok,
i s tiranima bukne boj –
o, da tu padnem – na tom ograšju!
Mladosti moja, tu mi prospi krv;
nek trube zvuk i mačeva zvek,
topova rik, uguše zanavek.
U naletu ka pobedi,
atovi, ržući,
prejur`te me, pregazite,
na bojištu nek ostane moj krvavi leš!A svane l` dan velikog pogreba,
uz glase tužne i toržestvene,
pod teškom senkom crnih zastava,
rasute kosti prikupite mi
u zajednički grob junaka svih
što padoše za tvoj pobedni steg.Prepevao Veljko Petrović
Kosta Abrašević (1879-1898)
CRVENA (1894)
Crvena je krvca što kipi u nama;
Crvena je munja što oblak prolama;
Crveno je nebo kad se zorom smije;
Crven nam je barjak što se gordo vije;
Crvena je munja u našim grudima;
Pa i gnev je crven što nas obuzima;
O, tirani, čujte – ne treba vam kriti –
I osveta naša – crvena će biti!Sezar Valjeho (1892-1938)
ČUVAJ SE ŠPANIJO!
(Španijo, neka me ova gorka čaša mimoiđe)
Čuvaj se Španijo sama sebe!
Čuvaj se srpa bez čekića,
i čekića bez srpa!
Čuvaj se žrtve, uprkos njoj samoj,
krvnika, uprkos njemu samom,
i ravnodušnog stvora, uprkos njemu samom!
Čuvaj se onog koji, pre no što pevac zapeva
tri puta će te se odreći,
i onog koji te se, potom odriče tri puta!
Čuvaj se lobanje bez cevanica,
i cevanica bez lobanje!
Čuvaj se novih imućnika!
Čuvaj se onog koji jede leševe tvoje,
koji tvojim živima ždere mrtve!
Čuvaj se privrženog sto posto!
Čuvaj se neba iznad vazduha,
Čuvaj se vazduha iznad neba!
Čuvaj se onih koji te vole!
Čuvaj se tvojih junaka!
Čuvaj se Republike!
Čuvaj se budućnosti!…*Sa španskog jezika preveo Vladeta Košutić
Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893-1930)
LEVI MARŠ
(Mornarima)
Širite se u maršu!
Oterajte spletaka zolju!
A vi, govornici, lakše.
Reč
imate,
druže pištolju!
Dosta nam je života po tragu
što ostaviše Adam i Eva.
Ošinimo istorije ragu!
Leva!
Leva!
Leva!
Hej, bluzo plava!
Krstari daleko!
Okeanu sagledaj rubove!
Zar
bojnom brodovlju neko
zatupi u lukama kljunove?
Nek se kezi
i riče kroz krunu
Britanije lav, pun gneva.
Pobediti neće komunu.
Leva!
Leva!
Leva!
Onamo,
za brdima tuge,
sunčani kraj izobilja.
Preko gladi,
preko mora kuge,
milionskim korakom silnim!
Nek je okolo plaćena banda
i nek čelik u mlazu seva.
Neće Rusijom vladat Antanta.
Leva!
Leva!
Leva!
Oči orla zar da se smrače
i za staro vid da se hvata?
Grlo sveta
stegni još jače
rukom proletarijata!
Grudi istur’te svi skupa!
Nek se nebom ruj stega razleva!
A ko li to desnom stupa?
Leva!
Leva!
Leva!Sa ruskog preveo Lav Zaharov
Pjer Paolo Pazolini (1922-1975)
MOJOJ NACIJI
Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod, već živa nacija, već evropska nacija:
a u stvari šta si? Zemlja dece, gladnih,
korumpirani vladari, službenici zemljoposednika,
upravitelji kukavice!
Advokati premazani brilijantinom prljavih nogu.
Funkcioneri dripci kao i zatucani stričevi!
Jedna kasarna, jedna sveštenička škola, jedna slobodna plaža…jedan kupleraj!
Milion sitnih buržuja kao i milion svinja pasu
gurkajući se ispred novih palata
i među kolonijalnim kućama oguljenim kao crkve.
Baš zato što si postojala sada ne postojiš,
baš zato što si bila svesna sada si bez svesti!
I samo zato što si katolkinja, ne smeš da misliš
Da je tvoje zlo celokupno zlo: Krivica svakog zla!
Potoni u ovo tvoje lepo more…oslobodi svet!Sa italijanskog prevela Jasmina Livada
Antonio Agostino Neto (1922-1979)
ZAPADNA CIVILIZACIJA
Lim pričvršćen za kolju
zabodenom u zemlju
prave kuću.
Dronjci upotpunjuju
bližu sliku predela.
Sunce se provlači kroz pukotine
i budi njenog stanovnika.
Posle dvanaest sati ropskog
rada:
Razbijati kamen
prenositi kamen
razbijati kamen
prenositi kamen
po suncu
po kiši
razbijati kamen
prenositi kamen!
Starost brzo dolazi…
Jedna asura u tamnim noćima
dovoljna je da se umre
zahvalan
i od gladi!Bertolt Breht (1898-1956)
PITANJA JEDNOG RADNIKA KOJI ČITA
Ko sagradi Tebu sa sedam kapija?
U knjigama nalazimo imena kraljeva.
Da li su kraljevi dovukli gromade stena?
A višestruko porušeni Vavilon –
Ko ga podiže toliko puta? U kućama kojim
Zlatnozrake Lime stanovahu zidari?
Kuda su, one večeri, kada završen bi Kineski zid
Neimari pošli? Veliki Rim
Trijumfalnih kapija je pun. Ko ih podiže?
Nad kim su
Trijumfe slavili cezari? Da li je često opevana Vizantija
imala palate samo za svoje stanovnike? Čak i u
legendarnoj Atlantidi, one noći kad je progutaše valovi, urlikali su davljenici za robovima svojim.
Mladi Aleksandar osvoji Indiju
On sam?
Cezar Galiju potuče
Zar nijednog kuvara ne povede sa sobom?
Filip šanski zaplaka, pošto potopiše
Flotu njegovu. Zar ne zaplaka i neko drugi?
Fridrih drugi pobedi u sedmogodišnjem ratu.
A ko
Pobedi osim njega?
Na svakoj stranici pobeda.
Ko skuva pobedničku gozbu?
Svakih deset godina po veliki čovek.
Ko plati troškove?
Toliko izveštaja.
Toliko pitanja.Oskar Davičo (1909-1989)
U SPOMEN NA TAMNOVANJE SVETOZARA MARKOVIĆA
Umesto rala, volovskih kola,
umesto gladi i mesto suza,
ah, jednog dana umesto bola,
umesto tuge i mesto uza,
ah, jednog dana, jednog dana,umesto pljačke i pandura,
umesto kralja i mesto knjaza,
ah, jednog dana umesto bura,
umesto rata, mesto proteza,
ah, jednog dana, jednog dana,umesto brava i mesto reza,
ah, jednog dana umesto noći,
blesnuće rafal iz mitraljeza
kad drukče svetlost ne može doći,
ah, jednog dana, jednog dana,kad bukne ruža mesečine
i sunce srca, drugovi moji,
s njima sloboda i mašine,
ko ljubav što me s devojkom spoji,
ah, jednog dana, jednog dana,biće sve lepo neizbežno,
i strasno, biće ko duša blaga
i kad je toplo i kad je susnežno,
življenje biće svima ko draga,
jednoga dana, jednoga dana.Pablo Neruda (1904-1973)
PIŠEM ZA NAROD
Pišem za narod iako on ne može
da čita moje pesme svojim seljačkim očima.
Doći će vreme kada će jedna reč, arija
koja potresa moj život, dopreti do njegovih ušiju,
i običan orač tada dići će svoje oči,
rudar će se, razbivši stenu, nasmejati,
ribar će jasnije videti treptavi sjaj
ribe što će mu iskliznuti iz ruku,
mehaničar, čist, tek okupan, sav
u mirisu sapuna, gledaće moje pesme,
i možda će svi oni reći: “Bio je to drug.”
To je dovoljno, to je kruna koju želim.Preveo Milovan Danojlić
Pol Elijar (1895-1952)
SLOBODA
Na mojim đačkim sveskama
Na mojoj skamiji i drveću
Po pesku po snegu
Pišem tvoje ime.Preko svih pročitanih strana
Preko svih belih strana
Kamena krvi hartije ili pepela
Pišem tvoje ime.Preko pozlaćenih slika
Preko oružja ratnika
Preko krune kraljeva
Pišem tvoje ime.Preko čuda noći
Na belom hlebu dana
Preko vernih godišnjih doba
Pišem tvoje ime.Na svim mojim parčadima azura
Preko ribnjaka buđavog sunca
Preko jezera živog meseca
Pišem tvoje ime.Preko polja preko vidika
Po krilima ptica
I na mlinu senki
Pišem tvoje ime.Na svakom dahu zore
Preko mora preko brodova
Preko izbezumljene planine
Pišem tvoje ime.Preko pene oblaka
Po znoju oluje
Preko guste i bljutave kiše
Pišem tvoje ime.Preko blistavih oblaka
Po zvonima boja
Po fizičkoj istini
Pišem tvoje ime.Po probuđenim stazama
Po putevima razasutim
Po trgovima preplavljenim
Pišem tvoje ime.Na lampi koja se pali
Na lampi koja se gasi
Preko mojih sjedinjenih kuća
Pišem tvoje ime.Preko ploda presečenog na dvoje
Ogledala i moje sobe
Preko mog kreveta školjke puste
Pišem tvoje ime.Na mom ješnom i nežnom psu
Na njegovim načuljenim ušima
na njegovoj nespretnoj šapi
Pišem tvoje ime.Na odskoku mojih vrata
Preko uobičajnih stvari
Na talasu blagoslovene vatre
Pišem tvoje ime.Na svoj usklađenoj puti
Na čelu mojih prijatelja
Na svakoj ruci koja se pruža
Pišem tvoje ime.Na oknu iznenađenja
Na pažljivim usnama
Daleko iznad ćutanja
Pišem tvoje ime.Preko razrušenih skrovišta
Preko mojih survanih kula svetilja
Na zidovima moje dosade
Pišem tvoje ime.Preko odsutnosti bez želje
Preko gole samoće
Preko koraka smrti
Pišem tvoje ime.Na vraćenom zdravlju
Na isčežloj opasnosti
Na nadi bez uspomena
Pišem tvoje ime.Snagom jedne reči
Ponovo počinjem svoj život
Rođen sam da te upoznam
Da te imenujem.Slobodo.
-
(0)Od : Pero Nestorović
Balkanske hronike I: Gospodari rata
1.200 rsdII
Dan je bio sunčan i veoma topao. Pravi julski ljetni dan koji je trebalo preživjeti na vrelom gradskom asfaltu.
Miloš Ivanović je oko deset časova ustao iz kreveta i sada, nešto prije podne, sjedio je na popularnom beogradskom splavu nedaleko od hotela „Jugoslavija“. Pio je kafu i posmatrao Dunav.
Kroz tamna stakla sunčanica zamišljeno je gledao u rijeku. Prethodne noći nije puno spavao. Ipak, navikao je na to. Na nekoliko sati sna. Takav mu je bio posao. I posebno vikendom se nije mogao nadati da će biti drugačije.
Razmišljao je o incidentu koji se sinoć desio ispred kluba. Nerviralo ga je to. Iako je navikao na problematične tipove, na pijanu i drogiranu omladinu, i na svakakve nabrijane likove sa kojima je dolazio u dodir u burnim prestoničkim noćima, to je uglavnom rješavao na drugi način. Verbalno. Zastrašivanjem. Ili, u krajnjem slučaju, sa nekoliko šamara.
Ali, ono sinoć je bilo dosta ozbiljnije i nimalo mu nije bilo prijatno što se našao u jednoj takvoj situaciji.
Prošlo je dosta vremena od kada je bio na nišanu i kada je on druge držao na nišanu. O tome sada nije volio ni da razmišlja. Samo bi se nepotrebno iznervirao. I sada mu je bilo krivo što ne može dovoljno da uživa u kafi i pogledu na rijeku, što se badava opterećuje glupostima i što jednostavno tu čitavu stvar ne ostavi iza sebe.
Ipak, sve je dobro ispalo. I nije bilo povrijeđenih. Poslije su mu u klubu mnogi prilazili i čestitali na hrabrosti.
I kada je na to pomislio, na trenutak mu je bilo lakše.
Dovršio je kafu i zatim zapalio cigaretu. Lagano je povukao dva dima. I tada je ugledao Stojana.
Stigao je. Njegov bivši šef. I prijatelj. Čovjek sa kojim se, nakon toliko vremena, sada trebao vidjeti.
Odmah je primijetio iskreni osmijeh na njegovom licu dok je žurnim koracima prilazio stolu. Ustao je sa stolice i takođe, smješkajući se, srdačno pozdravio starog prijatelja.
„Izvini što malo kasnim. Imao sam nekih obaveza čitavo jutro“, odmah je istakao Stojan, ne skidajući taj osmijeh sa lica.
„Ma nema veze. Ja svakako volim ovde da sedim i pijem kafu“, odvratio je Miloš, opušteno odmahujući rukom. „Danas nigde ne žurim.“
„E odlično. I htio sam da imamo vremena da se malo ispričamo. Dosta vremena je prošlo od onda.“
„Iz ovog ugla, to mi sve liči na neki drugi život.“
Stojan je na par trenutaka ućutao. Gladio je prstima prosijede brkove i gledao ga. Vjerovatno je i on razmišljao na sličan način. Zatim se opet osmijehnuo i opuštenim tonom upitao: „Jesi li doručkovao? Ja sam gladan, pa bismo nešto mogli naručiti.“
„Naravno! Samo sam kafu popio. Ovde je hrana odlična. Videćeš!“, rekao je. Potom je rukom dao znak konobaru da dođe do stola.
Naručili su omlete sa slaninom i sirom. I čim se konobar udaljio od stola, Stojan je nastavio: „Kako čujem, sinoć si imao burno veče.“
Miloš je istinski bio iznenađen. „Kako znaš za to? Ni policiju nismo obavestili.“
Na Stojanovom licu se pojavio zagonetni osmijeh i on je, ne obraćajući pažnju na prethodno pitanje, nastavio: „Momak kojeg si nokautirao ima jaka leđa. On je sin Vukašina Milanovića.“
„Milanović. Onaj biznismen sa Kosova?“
„Da, velika faca u privredi i politici. A kao mnogi drugi poput njega, ima problematičnog sina koji voli malo više da divlja. Mali Pavle više nije tako mali. Sada nosi pištolj. Ili bolje rečeno, nosio ga je do sinoć.“
„Pavle, tako se zove ona dileja?“
„Da, ali on nije bitan. Bitan je njegov stari koji je prilično jeben tip. On je narodni vođa na Kosovu, ugledni privrednik, dobrotvor, ma pravi patriota biznismen“, odgovorio je Stojan uz kiseli osmijeh na licu.
„Imam osećaj da baš previše ne gotiviš tog tipa, ili se varam?“, upitao je. Zatim je opušteno povukao dim cigarete.
„To sada nije bitno“, ozbiljan je bio Stojan. Izgleda da je želio da što prije okonča načetu temu o navedenom biznismenu. „Nije bitan Vukašin, niti njegov sin, bitno je da nisi ti za taj posao koji sada radiš, da se zajebavaš sa nekim drogiranim delikventima i da oni vade pištolj na tebe. Ti možeš mnogo više da postigneš, Miloše.“
Miloš ništa nije rekao na ove posljednje riječi svog bivšeg šefa iz policijskih dana. Čekao je da vidi šta još ima da mu kaže. Izgledalo je kao da ima nekakve posebne namjere prema njemu, kao da ovaj njihov današnji susret nije bio samo radi evociranja uspomena.
Bilo je tu još nečega. Osjećao je da je tako.
„Obezbjeđivanje lokala po gradu nije posao za čovjeka tvog kalibra“, nastavio je Stojan, ne skidajući ozbiljan izraz lica. „Ja znam tvoje potencijale, znam šta sve možeš i znam šta sve trebaš da postigneš. Možda bismo mogli ponovo da radimo zajedno, ako ti to želiš?“
Povukao je snažno jedan dim i zadržavajući ga par trenutaka u ustima, puhnuo je u stranu. Trudio se da prikrije radoznalost, ali to mu nije tako lako polazilo za rukom. „Ti meni nudiš nekakav posao ili šta već?
„Iskreno, da!“, bez ikakve dileme, odgovorio je Stojan. „Nisam te pozvao da se nađemo samo da bi ćaskali o starim danima, iako je, naravno, i to zadovoljstvo. Ovdje sam da ti ponudim nešto što neko kao ti nikako ne bi smio da odbije. Nešto što je tebi u krvi i što je dio tebe. Nešto što je tvoja sudbina.“
„Moja sudbina!“, uzviknuo je Miloš. „Nije valjda da si pod stare dane postao religiozan i uključio se u neku sektu, pa i mene hoćeš tako da zajebeš?“
Stojan se iskreno nasmijao na njegov prethodni komentar. „Ne druže, nije nikakva sekta. Samo sam se tako izrazio. Ono što hoću da kažem jeste da ti nudim mogućnost da ponovo radimo kao nekada. Za pravu stranu!“
„Zar i danas, posle svega, ima prave strane?“, podrugljivo je upitao. Namjerno je želio da naglasi sarkazam u svojim riječima.
„Danas je prava strana potrebnija nego ikad ranije. I danas nam na toj strani trebaju najbolji među najboljima. Najbolji pripadnici našeg naroda“, ozbiljnim tonom, odgovorio je Stojan. Napravio je kratku dramsku pauzu, da bi potom nastavio na isti način. „A ti, Miloše, ti si jedan od tih, jedan od najboljih!“
Miloš je, na trenutak, zastao. Bilo mu je krivo za određenu dozu neozbiljnosti koju je do sada ispoljio u razgovoru, ali istovremeno, bio je nepovjerljiv prema čitavoj ovoj nedefinisanoj i nepovezanoj priči. Sam sebi je postavljao milion pitanja. „Kakav posao? Zašto on govori o nekakvoj pravoj strani? Šta misli pod time? I u šta on želi da me uvuče?“ Pitanja su se u sekundama redala jedna za drugim i on je bio sve više znatiželjan. Ali, takođe, i sve više zbunjen.
„Izgleda da sam te naveo na razmišljanje. Zar ne, druže?“, konstatovao je Stojan. Na licu mu se opet pojavio onaj zagonetni osmijeh koji je tako malo govorio, a pokretao tako mnoga pitanja.
„Mislio sam da radiš nešto privatno, imaš neku firmu ili tako nešto“, napokon je progovorio. „Nisam siguran kakve veze to što ti radiš ima sa prošlim danima, sa našim radom u policiji i sa ovim što sada govoriš.“
„Imam privatnu firmu, u pravu si, ali to nema veze sa ovim o čemu sada pričamo. Ja govorim o poslu vezanom za bezbijednost, za ono u čemu si najbolji.“
„O čemu se radi? Bezbednost čega ili koga?“
„Države“, odgovorio je njegov bivši šef. „Rekao sam ti, nudim ti posao za velike dječake, za one prave.“
U kratkim intervalima je povukao nekoliko dimova. Razmišljao je o tome kako ova priča postaje sve interesantnija. Ali, isto tako, i sve čudnija.
„Slušaj Miloše“, nastavio je Stojan, „ne želim ovdje da pričamo o ovoj stvari. Mislim da bi se trebali sutra vidjeti kod mene u kancelariji. U firmi koju si spominjao.“
Miloš ništa nije rekao, nego se samo osmijehnuo.
„Želim da upoznaš nekoga. On je prijatelj. Dobar čovjek, jedan od najboljih“, nastavio je Stojan. Očigledno je onu riječ „najbolji“ pokušavao da naglasi. „Ako možeš, sutra oko tri dođi kod mene, pa ćemo tada pričati o svemu. Detaljno.“
„U redu“, odvratio je. „Moram priznati da si me zainteresovao. I prilično zbunio.“
Stojan se osmijehnuo. Zatim je iz novčanika izvadio vizitkartu i pružio mu je. „Evo ti adresa firme. Tamo ćemo se sutra naći.“
U tom trenutku je došao konobar sa doručkom.
„Sutra!“, još jednom je naglasio Stojan dok je konobar postavljao hranu ispred njih. Napokon su mogli da doručkuju. Bilo je već krajnje vrijeme, a ovaj čudni razgovor o nekakvom misterioznom poslu, nastaviće sutra, u prilično diskretnijem okruženju.
-
(0)
Međučin
500 rsdПет минута пре поноћи
Немој ноћас да патиш за оним што немаш,
радуј се оном што имаш,
јер да је требало имати то што немаш,
то нешто некако би дошло.Загрли ближње
и опрости им неке ружне речи,
замоли да и они теби опросте,
јер они су ту и кад други оду – они су ту заувек.Сети се ноћас оних који гледају на тебе
као на богатог принца,
оних којима је камен јастук,
а ветар јорган.Да ли ћеш?
Кад ми коса добије сивило,
а артритис победи прсте,
кад ми ноћне море буду
покушај сећања на значење речи
које сам изговарао претходног дана,
кад ми тешка битка буде
сечење ноктију на ножним прстима,
мирис устајалог буде мирис моје пегаве коже,
кад ми корак буде дугачак колико и мисао,
а мисао кратка, да поред мене пролети,
кад више нису важне жеље,
кад нису битни снови,
кад је важна радост свитања јер још један дан сам ту.
Да ли ћеш ме и тад волети?Медитеран
За већину, смрт је излаз.
Али не и за мене.
Ја имам једну чемпресову шуму,
мирис рузмарина и мимоза,
галерију стена,
врт разнобојног камења,
белог песка и шкољки,
со(л) у ваздуху и со(л) на кожи,
дах живота у таласима.
Море.
У сновима који не умиру.Михољска
Када умрем,
нека буде михољско лето.
Топло, жуто, црвенкасто,
хладно јутро и диван дан,
негде успаван,
на песку,
поред мора, плавкастог од неба,
сјајног од сунца,
у очима да ми дрема
лето које пролази,
и да слушам таласе,
уроњених прстију дубоко у песак
и глава да ми почива на облутку.
Михољско.
Лето.
И ништа после.Дани
Дани су само бескорисно изговорене речи,
капи кише изгажене на улици,
дани су лото бројеви и угашена нада,
згужвани чаршави, несварени ручкови.Дани су само снови ноћи,
поређани кипови оронулости у парку,
дани су изговор за живот,
огуљена поморанџина кора.Дани су само пролаз преко ливаде,
бескрајни низ свега и свачега,
дани су нерешена теорија завере,
неопеглане кошуље, прљаве чарапе.Дани су само бесмислен судар светова.
Дани…промичу неухватљиви, као таласи. -
(0)Od : Vladimir Pavlović
Doći će pun snage
900 rsdDemnacio memoriem I
Odlomci iz Abdul Hasanovog putopisa po Herceg-Bosni i Crnoj Gori
Biševica, 14. jul 1632. godine
Evo nas u Biševici, mjestu koje okružuju visoke planine Golije. Kroz gradić teče rječica čudnog, ženskog imena, Živana. Askeri su odsjeli u hanu nadomak šume, a memuri, i ja s njima, smješteni smo u prelijepoj kući bega Amidžića, na kraju sela. Sutra ćemo krenuti u potragu za stokom, koju su Crnogorci oteli od ovdašnjih Turaka tokom proljećnih mjeseci. Ta „kavga za ovce“, kako je ovdje zovu, polagano je poprimila razmjere pravog rata. Na obje strane ima desetine mrtvih i ranjenih. Čini se, previše žrtava zbog ukradene marve. Da li se oni ubijaju zato ili iz nekih drugih razloga, samo Alah zna!
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ovo je zemlja lijepih, visokih ljudi i još ljepših žena, ali ih rijetko možete susresti ili vidjeti na ulici. Uglavnom po kućama ili na poljima, oni svoje dane provode u radu i preživljavanju. Tek u večernjim časovima, kad sunce zađe za planine i žega prestane bivati nesnosna, gradić uzvri od glasova, priče, smijeha, pjesama… Stariji, oženjeni muškarci, sjede u grupama po trojica-četvorica, na klupama ispred kapija, ozbiljni i mrki, raspravljaju o važnim pitanjima od lokalnog, ali i svjetskog značaja, jer ovdje vijesti ne dolaze na vrijeme, zapravo kasne nedjeljama, ponekad i mjesecima, pa se uvijek ima o koječemu ćakulati. Od toga kojih sve kaura žene aga svakodnevno obilazi i kakve sve poslove pronalazi i izmišlja za njihove muževe, do izvora prihoda sultanovog brata Selima, izbjeglog na grčko ostrvo Hios prošle godine. Mladi se skupe ispod nekog drveta, obično hrasta, ili u nekom šljiviku, pa se druže, igraju i pjevaju do kasno u noć. Nakon toga odlaze svako svojoj kući, legnu spavati, odmoriti malo, a sutra ponovo na rad i tako ukrug, iz dana u dan. Gledajući ih i diveći im se, čovjek ne može a da ne pomisli kako je ovaj jednostavan život zapravo lijep u onom najčistijem, idiličnom vidu i kako bi mogao i on ovako živjeti i proživjeti život u mutluluku siromaštva, bez strasti koje ga uništavaju, razaraju mu grudi i zatamnjuju dušu. Ali ispod tog prekrasnog ćilima, ispod te šarene oblande, spava šejtan, zvijer koja čeka svoj vakat, svojih pet minuta i koja će ustat onda kada se budemo najmanje nadali. „Umjesto mednih usta zapjevaće puške, a umjesto šargija zasviraće sablje!“ Tako mi rekoše neki mudri starci, dolje na rijeci, dok smo lovili ribu, a ja im zanijet pričao o ljepoti njihovog mjesta.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Pitaju me ovi dobri ljudi o čemu ja to povazdan pišem i što će mi sve to!? Ja im pokažem svoje ’artije, a oni zvjeraju u njih ko bene. Nema ovdje pismenog čovjeka, čak je i hodža, jedan drčan i nepristojan cüce, skoro sasvim nepismen. Juče baš, objašnjavao sam jednom kaurinu: „Treba ostaviti za sobom nešto, neki znak da si postojao, hodao, uživao, ljubio život, jer kad nas nestane, čitav svijet nestaje sa nama. Isto tako, nije ga bilo sve dok se nismo rodili. Tek s našim nastankom nastao je i svijet oko nas, jer on je samo slika koju smo mi, u svojoj glavi, stvorili o njemu.“ Sagoh se i ubrah maslačak. „Pogledaj ovaj cvijet“, rekoh. „On je ovakav kakav je zato što ga ja takvog vidim.“ „Ali, i ja ga vidim istog takvog!“, pobuni se mladić. Nasmijah se i dunuh u maslačak. Desetine bjeličastih trunčica razleteše se zrakom. U mojoj ruci osta samo gola stabljika. „A sada, kako ga sada vidiš?“ upitah. „Nikako, jer ga više nema“, odgovori on. „Griješiš“, rekoh mu, „ima ga, samo više ne izgleda onako kao prije, ali, ako zatvoriš oči, možeš ga još uvijek vidjeti.“ On čvrsto stisnu okice i povika: „U pravu si! Vidim ga, vidim, isti je kao što je bio!“ „Tako je i s čovjekom i knjigom. Zato ja pišem“, zaključih.
-
(0)Od : Radmilo Petrović
Poreklo i koreni familija
1.000 rsdКовачевац од деспотовине до кнежевине
Ковачевац припада категорији великих насеља новог постанка. Већи део атара је раван са блажим падинама, изузев Маковице, солидног природног потенцијала. Ковачевац нема стариначких родова, а серију интензивног групног досељавања отворили су „Маринковићи“, насељавањем у „Лађевац“ у другој половини 18. века, где су им били кованлуци (пчелињаци) напуштајући своју сабраћу „Кнежевиће“, старинце Кусатка. До краја 18. века доселиће се још 6 великих родова који ће формирати језгро будућег насеља. Није познато да ли је у прошлости постојало насеље под именом Ковачевац, јер скоро сви турски пописи 16. и 17. века нису објављени ни преведени. У попису из 1476. године у атару данашњег Ковачевца, пописано је насеље Црквеница, које се према објављеној карти Еме Миљковић, налазило у источном делу атара на или у близини локалитета „Смрдак“. Највероватније да је ово насеље имало своје гробље 50м северно од рачве локалног пута за „Маковицу“ са регионалним путем Младеновац – Смедерево чији остаци су се до скоро ископавали. Тај попис региструје и насеље Баташевац (Баташић) (1-181- 2-161) у долини Баташевског потока на локалитету Баташево поље које је некад припадао Ковачевцу, потом селу Границе, а данас је ту део младеновачког насеља Баташево. За оба насеља није познат број домова, а ни када су замрла, највероватније се то догодило после 1530. године. Оно што изненађује је да се назив Ковачевац не јавља ни у првој половини 18. века, прецизније ни на попису 1741. године. Тада су пописана насељена и пуста села чији заратни простор је био у фискалној функцији јер су села представљала тимаре и зеамете који су додељивани турским спахијама на коришћење. Ако је неко насеље имало велику вредност, дељено је међу спахијама. Нажалост, овде нема Ковачевца ни међу пустим насељима. Оно што је највероватније и што може бити прихваћено је да се испод високе вредности насеља Лесковац, које је идентично данашњем локалитету „Лесковац“ у Кусатку у граничном појасу према Ковачевцу и „Лађевцу“ крије добар део атара данашњег Ковачевца. Лесковац је проглашен за тимар са укупном вредношћу 23100 акчи и подељен између 7 турских спахија (3- 63.и 64.), као насеље са највишом вредношћу међу тематским јасеначким селима. Будући да је Кусадак исказан као посебан тимар, основано је веровање да је простор Лесковца највећим делом био у атару Ковачевцa.
Што се тиче самог назива Ковачевац, ако га не садрже необјављени пописи из времена турске окупације, он је продукт предака данашњих фамилија и као такав новијег датума. Предање у селу каже да су „Маринковићи“, као оснивачи донели наковањ и чекић са Косова и на њему ковали те по томе се насеље прозове Ковачевац. Ова легенда делује наивно и неуверљиво. „Маринковићи“ могу бити ти који су допринели оживотворењу назвања Ковачевац, али не у вези са ковачким занатом већ у вези са пчеларењем. Напред је речену да су у „Лађевцу“ били КОВАНЛУЦИ „Маринковића“, одакле су се они иселили на данашњи простор. Кованлук је назив занимања, јако распрострањен у средњовековној Србији и односи се на пчеларење. Међутим, само место где су се налазиле кошнице (кованице) могло је бити прозвано „КОВАН-ЧЕВАЦ“, а имаоци кованлука „КОВАН-ЧЕВЦИ“.
Временом због отежаног изговора назално „н“ испред „ч“ као африката (сложеног гласа) изгубило се па је остао данашњи назив да означи место у свакодневној комуникацији („Идем у Ковачевац“) , односно житеље са тог простора „Ковачевци“, или у једнини Ковачевац („Он је Ковачевац“). У селу није забележена појава више ковача у ранијој прошлости по чему би настало име Ковачевац. Учвршћењу имена Ковачевац по свој прилици допринео је род „Соскићи“ који су у Ковачевац досељени из села Ковачи у Херцеговини те као велики род од суседа прозвани „Ковачевци“, а поједници из рода „Ковачевац“ када је требало означити географско порекло. Зато не треба бежати од тога да заслуге за данашње име Ковачевац имају оба рода. Сам појам Ковачевац, у том случају, топономастички је ојконим.
За време Првог устанка у Ковачевац су досељена два рода, а после устанка 24 рода искључиво мала, што значи да је реч о појединачном досељавању који ће дати коначну физиономију насеља. Према географском и етничком пореклу досељеничка композиција је: 3 рода су из Херцеговине, 1 род из Црне Горе, 9 родова је са Косова, 4 из Рашке, 2 из Босне, 1 из северне Грчке, 2 од Пирота, 1 од Ужица, 2 из Тимочке Крајине и Видина, 1 из Војводине, а 6 родова је непознатог порекла. Непознате су углавном замрле, одсељене или фамилије настале призећем и од пасторака. До 1823. године Ковачевац је село које има заселак по имену Границе, када се оно издваја у посебно насеље. Има нечег специфичног у настанку насеља Границе. У време кад су Границе била заселак, насеље су чинили родови директно досељени на тај простор за време Првог устанка у „сјеничком таласу“ 1809. године. Дакле, Границе нису настале, како је то било уобичајено путем раселице од ковачевачких и делова фамилија ковачевачких родова, већ од становништва ван Ковачевца. Када је уследило одвајање и оне фамилије које су се доселиле на ковачевачки рубни простор из сјеничког простора напустили су Ковачевац и одселиле се у Границе, формирајући тако посебно насеље. Границе ће 1863. године бити не само село већ село са општинском влашћу, иако је припадало категорији малих насеља. Доћи ће, чак, до исељавања неких фамилија из Граница, пре и после пописа 1863. године у Ковачевац (Новићи, Нешићи, Милетићи, Бошковићи и др.). Све досељене граничке фамилије у Ковачевац и данас се сахрањују на малограничком гробљу. Искакање из колоточине трасираних појава у прошлости дало је посебан печат овом насељу. Попис 1863. године бележи Ковачевац као велико насеље са 217 кућа са општинском влашћу. Међу пописаним домаћинствима било је 13 богатих, 32 солидног имовног стања, сиромашних 36, а највише задовољавајућег имовног стања чак 136. или 65%, док изузетно богатих није било. Доминирале су инокосне породице, док је задруга још било, али мало великих што је указивало на велику раслојеност. Највећа задруга ( Марка Максимовића – Ћераши) је имала 18 чланова, а било је и три задруге са по 16 чланова. Податак да нема изузетно богатих домаћинстава сведочи да је број домаћинстава био велики у односу на расположиво земљиште. Поређење са Великом Крсном која има само 4 домаћинства мање али скоро трећину више површине и више изузетно богатих, само потврђује већ изречену констатацију.
-
(0)Od : Boris Mišić
Nebeska zvona
900 rsdIgra krvi i prašine
Alvarez je nervozno žmirkao posmatrajući sunce kako zalazi iza Siera Madre. Vatrena narandžastocrvena kugla topila je zrnca prašine, šaljući mu toplotu kroz čelo direktno do mozga. Ponovo je žmirnuo, proverio pištolj i opremu, pogledao niz put. Dvojica lokalnih alkosa dremala su ispred bara; na sredini ulice, u prašini, igrala su se čupava i bosonoga deca. Tri dečaka i devojčica. Bili su prljavi i u ritama. Alvarez je ipak zapazio tople i blistave smeđe oči devojčice, njen dugi vrat i slap neuredne, divlje smeđe kose. Nesvesno se obliznu a ruka mu pomilova nož. Biće vremena da se pozabavi devojčicom, pomisli, biće nakon što obavi ono zbog čega je i došao u ovu zabit.
Tada ju je ugledao. Gde su mu bile oči? Mora da ga je vrućina prevarila, pomisli. Sedela je na verandi ispred bara; zakleo bi se da sekund ranije nije bila tu. Posmatrala ga je očima beskrajne noći. Pune, čulne usne izviše joj se u prezriv osmeh kada mu uhvati pogled koji joj je šarao po bluzi. Jednu sandalu je izula i bosom nogom se igrala po prašini. Alvarezu je taj gest izgledao pun skrivenog, erotskog značenja; nije umeo tačno da kaže zbog čega, ali u tom pokretu, u toj igri, bilo je nečeg neobično izazovnog. Gotovo smrtonosnog.
Pomisli kako ima simbolike u tome što će poslednjoj iz njene vrste presuditi u novogodišnjoj večeri, na razmeđi dva veka i milenijuma. Deca noći su brza, ali meci su bili brži. Nikada nije promašio metu. Kada ju je pogledao ponovo, želeo je da još samo tren uživa u njenoj lepoti, pre nego što joj prosvira metak kroz glavu. Taj tren ga je koštao… svega. Pogledi su im se sreli, paralisala mu je udove. Nije mogao da pokrene ni mali prst na ruci, i panika je već plivala u njegovom umu, a zajedno sa njom na površinu je izbijalo i nešto drugo. Prihvatanje, pomirenost, želja da se potraga okonča i da se prepusti bezumnom talasu kojeg se plašio i za kojim je očajnički žudeo. Devojka se pokrenu. Alvarez je skamenjen posmatrao njen ples. Izvodila je pokrete koji su odudarali od svakog standarda i tradicije. Deca su oduševljeno pljeskala. Pitao se da li će njegova smrt označiti kraj ovog neobičnog pozorišta na otvorenom. Nakon svakog pokreta devojke u prašini je ostajao mali crtež. Alvarez shvati da crtež predstavlja dve prilike, mušku i žensku, koje zajedno odlaze ka zalasku sunca. Grlo mu je bilo suvo od straha, ali osećao je istovremeno i čudno zadovoljstvo. Kao da mu čita misli, devojka stade sa plesom. Na licima dece Alvarez ugleda razočarenje, ali ona se ubrzo opustiše i vratiše se igri.
Devojka mu je polako prilazila. Alvarezu zastade dah. Zaista je lepa, pomisli. Nije osetio bol kada ga je ugrizla, niti kada je ugledao sopstvenu krv kako kaplje na prašnjavo tlo. Posmatrao je kao hipnotisan, bez reči, kako se devojka smeši i stopalom razmazuje njegovu krv po prašini. Nervi počeše da mu se bude, udovi da se pokreću.
Gledala ga je mirno, a u njenim očima su plivale zvezde i Mesec. Kroz njene usne Alvarez je čuo šapat drevnih, davno zaboravljenih bogova i duhova. Osetio je da je vreme na trenutak stalo, da se prostor raširio u beskrajnu pukotinu koja se pružala od zvezde do zvezde, u kojoj su nestali svi njegovi snovi i želje. Osim jedne. Da lovi. Beskonačno, bezumno, da lovi na dve noge i na četiri, lovi i ubija, zauvek, do kraja vremena, da mu sveža krv kaplje iz čeljusti dok još topao plen spušta pred njene noge. Da mu zvuk njenog biča, dok mu u zahvalnost za ulovljenu večeru para kožu, bude najlepša muzika. Večna melodija, koja nikada neće prestati. Nikada. Dok je otkopčavao opremu, spuštao pištolj i nož u prašinu, boja tla se pod plaštom vrele tropske večeri menjala; od sive i braon, do nijansi narandžaste i crvene. Deca pogledaše u nebo, kao da očekuju kišu. Za to vreme, devojka pruži Alvarezu ruku, a on je bez reči prihvati i pođe za njom. Deca okrenuše glave u njihovom pravcu, ali za sekund prekasno. Neobični par već je nestao u noći. U tom trenutku, bez najave, niotkuda, počela je padati kiša. Smeđokosa devojčica zaplaka. Njeni drugovi je upitno pogledaše, a ona prstom pokaza na mesto gde se nalazio crtež u prašini.
Kiša je potpuno izbrisala crtež.
-
(0)Od : Dejan Bogojević
Granični prevoji pesme
450 rsdСедељка
Моји прсти поигравају
По граничним превојима песме
Убио сам јутро у оку
Срушио сам планине и равнице
Док је по пропису
Моја љубав просипала речи
Које нисам записао
На седељци сам немКао риме
У погледу птице касне
Прелети малокрвних пахуљица
Под снегом пањ
Сјајна кратка зима
Твоја мелодија лута
Пратећи гареж и дим
Орахов лист сушим на прозору
Да не изађу римеДо нове туре
Бају Џаковићу, песнику по рођењу
Напусти ту болесничку собу у јагодинској болници
Побратиме по стиху и духу
Искључи инфузију разбуцај брауниле
И крочи у варљиви октобар
„Цепај Каталински!“
Дошао сам да те водим у кафану „Легенда“
Да смишљамо звездоснове
Да пијемо рујно вино
И гледамо крчмарице младе
Доћи ће и Џуди, Рексон и Енџи
Банџа не може на другом је свету
Да наздравимо невољи и самоћи
И туга није могла без нас
Да у кафанском диму
Окадимо наша живописна лицаИзађи са нама побратиме
Рецитуј своје песме пијаној певаљки
И нама
То је најбоља публика
Слушају и гости у кафани
Књижевно вече траје песниче
Твоји стихови су изнад нас
Наздравимо побратиме
Проспимо мало вина за Банџу
За сан сновиђење сновоспев
У коме живиш до нове туре
Без мрље на души као детеПостојимо у древним митовима
за Tim Roth-a
У стиху што ороси песму
Пливају реке из нашег сна
Стварне и нестварне као наш ум
Барку поринимо
Проналазимо одговоре на непостављена питања
Упијамо светлост
Упијамо мукУ крику раскриљујемо
Звук осаме
И постојимо
У древним митовима
У наслагама воска
У окнима са погледом старца
Ка црвеном путу
Ка далеким умирањимаЈедном облутак
Једном пријатељОцу
за најбољег човека
Теби сам посветио прегршт песама
А ни једну нисам записаоИзмеђу очева и синова
Постоји причљива тишинаРазумемо се оче од првог дана
И сва неспокојства
Борбе
Падове и победе
Спаковали смо у наш сан
Који и даље снивамоПокушавам да кажем
Нешто велико
Али то се не записује речимаНаше сенке су истоветне
Наше мисли широке -
-
-
(0)Od : Verica Žugić
Bitka za Sorb
500 rsdGodinu dana ranije
Tog dana su se delile uloge za pozorišnu predstavu koja će na Dan škole biti postavljena u velikoj sali. Priča se da je u pitanju „Petar Pan“. Svaka uloga Vasi bi bila prihvatljiva, izuzev možda krokodila koji Kuki odgriza ruku sa satom. – Ali, teško da će mi i to zapasti – razmišljao je dečak. Ne zato što nije dobar glumac. Nikako. Bolji je od mnogih, siguran je u to. Ipak, samo je petak, a oni nemaju nikakve šanse.
Dunjus i Vasa obožavaju pozorišne predstave. Zajedno s mamom, na dečijem igralištu, leti izvode lutkarske predstave. Celo pozorište stane im u dve kutije cipela, koje je Dunja ukrasila šljokicama, komadima tkanine, fluorescentnim flomasterima i čimegod je stigla. Lutke napravi mama od rasparenih čarapa i puno mašte. Tekst smišljaju i menjaju zajedno, u hodu, pripremajući se za nastup. Vasa bude zadužen da po komšiluku izlepi plakate, koje takođe zajedno dekorišu. Dunja, Dunjus ili Duki je Vasina mlađa sestra. Najveća faca ikada. Ima toliko krupne kestenjaste oči da sve upija njima, hipnotiše čoveka i pridobija ga za sebe. Biće opasna čarobnica kad poraste, Vasa je siguran u to! Za nju ne postoji problem sa uklapanjem, a i kako bi – ona je savršena! Doduše, ona je i prvi razred, a tada je sve malo lakše. Iako i ona kuka da sada ima manje vremena za igru sa zecom Svikom i Tučkom, njihovim psom koga povremeno ostavljaju i kod bake na selu. To je u stvari bio njegov, pseći izbor – nekad bi, čim bi počeli da se spremaju nazad za Novi Sad uskakao u kola na svoje mesto, pozadi ispod Dunjinih nogu, a nekad virio iza kuće i mahao repom umesto pozdrava. Dunja je to u početku teško prihvatala, a onda shvatila da je Tučko, pored toga što je njena maza i ljubimac, i pravi Koceljevac, i da ne može dugo bez lunjanja po ovoj brežuljkastoj varošici. Tata Žuga mu je nadenuo ime Smrda i ludeo bi kada bi se ovaj, umoran posle višečasovne šetnje sa decom, izvrnuo baš na njegovoj odeći. A ona mu je, iskreno rečeno, bila omiljena za popodnevnu dremku. Mama je govorila da je sam kriv što ne skloni svoje stvari u ormar, što je imalo smisla, pa su svi gledali gde šta ostavljaju, jer Tučkov miris na odeći, nikom nije bio baš neophodan…
Ali sve je to neka druga priča. Kraj je časa. Vasa nema pojma o čemu je nastavnica srpskog pričala. Audicija će upravo početi. Pola ga nema. Ni da ide, ni da ne ide. Vrti razne filmove u glavi, ne zna šta da radi. Svi su već istrčali iz učionice, a on još uvek pakuje stvari u torbu. Doduše, to je redovna situacija – još je učiteljica Brana u prvom razredu izjavila da se vuče kao ranjeni puž. Prošetaće do učionice predviđene za probu, pa šta bude, bude.
Pola škole je tu. Seo je u zadnju klupu i sad iščekuju nastavnicu. Blizu je vrata, pa još uvek može da zbriše. Kraj njega sede jedna sedmakinja, znaju se sa velikog odmora. – Loša procena – razmišljao je. – Trebô sam sesti na stolicu do vrata, ovako mi je zagradila prolaz.
Utom stiže i nastavnica. – Deco, mir! Počinjemo! Ove godine izvodićemo „Petra Pana“. Davaću svakome da pročita po jedan dijalog! Tišina, rekla sam! Zatvorite vrata! Ko nema mesta da sedne, nek stane sa strane, jedno iza drugog, ne gurajte se! Tišina, rekla sam! Tamara, Teodora, podelite tekst. Ajdʼ barem vama dvema ne moram ništa da govorim, prošle ste sve ovo!
Mlada visoka mršava žena, tršave puštene kose i prilično visokog glasa utišavala je graju u učionici, isuviše maloj da primi sve zainteresovane.
Dve devojčice, sedmakinje, svesne svoje važnosti laganim uvijajućim pokretima delile su tekst. Bile su skoro identično obučene – crne majice, iscepane farmerke, i obavezne starke. Kosa puštena, i kod jedne i kod druge, sakrivala je pola lica.
– Ugasio sam – Vasin mozak radi sto na sat. – Ostati ili pobeći glavom bez obzira?
Deca izlaze u parovima i čitaju dodeljene dijaloge. Vasa je u paru sa visokom devojčicom iz prvog reda. Dobra je. Noga mu se nekontrolisano trese, ne može da je smiri. Boji se da to neko ne primeti, jedva se i koncentriše na tekst. Knedla mu je u grlu, ne može da pusti glas. Devojčicu koja je čitala sa njim, zadržava, daje joj još jedan tekst da pročita. Ništa od mene, misli dečak. Iskreno, bio sam grozan. Još jače mu se steže grlo. Izleće napolje. Ne zna kuda bi. Stan je preko puta škole, ali ne ide mu se kući.
– Prošetaću da me prođe taj grozan osećaj – razmišlja. Mada, trebaće malo više od šetnje. – Baš mi je krivo, mogô sam bolje. – Čuje bat koraka, ali se ne okreće.
– Ej, Vaso, gde si pobegô? – sedmakinja se zadihala trčeći, a lice joj je postalo bordocrveno.
– Šta da čekam? – kratko će dečak.
– Nastavnica te je prozvala, sad će uslediti podela uloga, prošao si.
– Šta? – Vasa je stvarno bio iskreno iznenađen. – Prošao? – ponovio je dok su oboje trčali prema učionici.
– Bio si super, znala sam odmah da prolaziš. Ne mogu da verujem da nisi imao uopšte tremu, ja sam umrla na sceni, a ovo mi nije prva uloga.
Vasa je zastao da doda, ali ona ga povuče za ruku. – Ajdʼ, brže malo! – posle pričamo.
-
(0)Od : Vlasta Mladenović
Pravac
400 rsdПовратак у осамдесете
(у Крупари, са Ђорђем Кубурићем)
Прошлост је једино извесна,
враћам се у осамдесете,
у пределе белог сна,
исписан црвено-црном бојом сете.„Најлепше певају заблуде“,
пристао бих да се врате,
„пристао бих све што хоће“,
само да ме се љубави сете.Шта не бих дао за сећање,
што би рекао Борхес,
на Итаку да се вратим,
али Итаке више нема,о сновима да сведочи
остала је само од песка песма.Лирика јужних Карпата
Тамо нећу, а овде ме не желе,
куд да се денем,
ој, планино, старино, леле,
по тебʼ ходим, на врх се пењем.Стрма је узбрдица,
а крила немам да полетим,
не мари, не мари,
к мени силази соко птица.Још се снег бели
на Карпатима јужним,
завијају вукови моји верни,
зову ме гласом тужним.Упркос свему, опстаје песма,
дух места никад се не сели,
да слободно певају
могу само усамљени и смели.На Стражилову
Звезда Данице, звездо рана,
у овој суморној јесењој ноћи,
изведи ме на пут старих дана,
спаси ме тишине, речи немоћи.Ти си звезда мога данка,
што сијаш изнад Стражилова,
поздрави, поздрави ми Бранка,
мога брата злаћаних слова,који вечно бди у тишини.
Ој, звездо, сестро на висини,
пробуди сунце, песму у мени,
нек ме обасја ове тавне јесени.(Стражилово, 3.11. 2019.)
Икаре, не лети високо
Икаре, не лети високо,
не узвисуј се превише,
ниси ти птица, ниси соко,
ни анђео што крилима маше.Не иди дело од земље,
нема нигде слободе,
нека те снови, пусте жеље,
у бездан небески не воде.Врати се своме роду, Икаре,
не узноси се у заблуди,
довољно је што летиш изнад шикаре,
буди близу, нема поезије без људи.Не удаљуј се, о, Икаре, брате клети,
не остављај ме самог,
јер само сунце може да лети,
нама је земља дата, земљу дао нам Бог.Ноћ је. Баш лепа ноћ
Ноћ је. Баш лепа ноћ.
И месечина, бела светлост,
и киша сипи блага.
Лепа је моја драга
док безбрижно спава.Ноћ је. Баш лепа ноћ.
Тишина, само срца било
бубња у ушима.
Док читам, у себи
препознајем Толстојево лудило.
Кајем се због сваке речи
коју сам изрекао.
Жао ми је непријатеља својих.Ноћ је. Баш лепа ноћ.
Мирише земља после кише,
тихо бесаница испарава.
Бдим. Зурим у даљину,
можда још неко не спава.































