• Mačke u raju
    (0)

    Mačke u raju

    MAČE

    1.

    Dugo nismo išli nigde na letovanje. Godišnji odmor je ozbiljno pretio da postane zaboravljena lepa prošlost. Teške su to bile godine, nakon dovoljno proteklog vremena, sada je možda dovoljno reći samo – devedesete i odmahnuti glavom sa nevericom, ali tada… Prvo nismo imali dovoljno para, onda je došlo jedno dete, pa drugo, pa onda posao (o, ne, to nije bio posao, to je bilo… ma ne, neću da pričam ništa o tome, ovo bi trebalo da bude priča o zadovoljstvima; tek da kažem da se radilo i gradilo i da za odmor nije bilo vremena), pa zveckanje oružjem (i opet neću ništa ni o tome, iz istih razloga; nazvaćemo ratove, pucanja, bombardovanja, nasilne mobilizacije, rušenja, izbeglištva, smrti i suze zveckanjem, eto), koje je unelo neizbrisivu tugu, jezu i jad u naše živote (evo i sad, dok ovo pišem, opet se ježim), pa opet posao, pa one jezive inflacije (ne, nisam ni o tome hteo ništa, tek da ih spomenem kao uvod ili opravdanje) zbog kojih opet nismo imali para…

    Onaj ko je imao sreće da se rodi kasnije i nije preživeo devedesete, nikada neće spoznati šta znači potpuno beznađe, nevericu da se sve to zaista ovde i nama zaista događa i bes i utehu u valjda najčešće izgovaranoj rečenici tog vremena: dobro je, ipak smo nekako živi! O letovanju smo već polako prestajali i da sanjamo.
    Šta će nam još i letovanje, važno je da smo živi!

    2.

    A onda smo ipak nekako otišli. Nije to bilo ništa luksuzno niti velelepno, naprotiv. Jer para i dalje nije bilo, ali odjednom nam se stvorilo malo slobodnog vremena i glad za odmorom, za putovanjem, kako god kratkim putovanjem, pa makar i u staro i dobro poznato, odjednom je proključala i ništa nas više nije moglo zaustaviti.

    Tako sirotinjski nismo letovali nikad. Čak ni kao studenti, kada bismo odvajali od džeparca, smišljali načine da sami dodatno zaradimo nešto, štedeći svoje roditelje, jer nikada nije bilo lako školovati decu na strani, ni kada smo mi bili deca, ni sada kada su naša deca studenti, nikad nije bilo i nikada neće ni biti. A eto, čak i tada smo pronalazili načina da letujemo na nekim udaljenijim i skupljim mestima, a sada…

    A, ipak nam je bilo lepo. Ne, lepo je slaba reč: bilo nam je prelepo. Kao kad danima ne jedeš ništa, pa se na kraju dokopaš sasušene korice hleba i ona ti bude slađa od ne znam kakvog jela. Jer, nije ukus jela ono od čega zavisi intenzitet užitka, već stepen gladi koji osećamo, a Bog zna koliko smo bili gladni svega.

    Smestili smo se na obližnjem gradskom izletištu, pored veštačkog jezerceta, tako nemaštovito nazvanog Borskim, u omalenoj kamp kućici na samoj obali. Jezero je, inače, nastalo izgradnjom betonske brane krajem pedesetih godina dvadesetog veka, zbog potrebe rudnika za industrijskom vodom, ali se odmah potom počelo koristiti i za kupanje i pecanje. Napravljene su plaže, kamp, hotel jedan pa drugi, staza oko jezera, veliki broj vikendica… Sedamdesetih godina i sam sam učestovao na njegovom pošumljavanju i čišćenju od šiblja. Ono što je prvobitno bilo predviđeno da bi pojeftinilo proizvodnju, postalo je lepo, premda vazda pomalo zapušteno mesto za odmor.

    Naša kućica na obali sastojala se od jedne jedine omanje sobe sa dva tesna kreveta i lepog, otprilike isto tolikog, trema, na kome je preko celog dana bilo hladovine. Umivali smo se na, dvadesetak metara udaljenoj, česmi namenjenoj kupačima na glavnoj plaži, kuvali na malom rešou koji smo poneli od kuće, a malo dalje uzbrdo, sakriven šumom i visokom travom, nalazio se i toalet, poznat kao čučavac, namenjen istim tim, već pomenutim, kupačima. Šumica i jezero su takođe mogli poslužiti svrsi. Uživancija!

    3.

    Žena se uvek prva budila, jer neko je i na odmoru morao da misli na hranu, čistoću, kafu i sve ostale stvari od kojih se sastoji život ili, na primer, letovanje. Naročito jedno ovakvo letovanje bez puno para. Ali ona je to radila sa uživanjem.

    Kada bi završila sa poslovima, njeni muškarci bi još uvek spavali. Prvo bi budila mlađeg sina, onog koji još uvek nije progovorio, ali je sve razumeo. Legla bi pored njega, ljubila ga i mazila.

    „Mače moje“, govorila bi mu. „Mače slatko“. I on bi otvarao oči i smejao se.

    Ne pamtim kada smo se lepše proveli na godišnjem odmoru. Jeli smo konzerve, kuvali, pekli i pržili ono što smo kupovali na improvizovanoj pijaci pored kampa, šetali i plivali, igrali se života…

    O, išli smo mi svuda, i pre i posle toga. Teška vremena dođu i prođu. О, kakva mora i jezera smo obišli, planine i banje, sela i gradove, Dinare i Mediterane… Gde sve nismo bili, šta sve nismo radili, kolike smo novce potrošili!

    A ipak, to neočekivano dobijeno, to oteto leto, otrgnuto zubima od života, provedeno u kućici bez kupatila i kuhinje, stisnuti u dva tesna kreveta, ostalo nam je zauvek u sećanju. Možda zato što je naš mlađi sin tu po prvi put progovorio. Jednoga jutra, ženu je probudilo milovanje nežnih ručica po obrazima. Kada je otvorila oči, mališa koji je ležao na njoj poljubio ju je u nos, nasmejao se i rekao prvu reč u svom životu:

    „Mače!“

    630 rsd
  • Ljubavi, umro nam je Jonesko
    (0)

    Ljubavi, umro nam je Jonesko

    AKO NEKAD NAIĐETE PUTEM

    Ako nekad naiđete putem
    na primjer na psa kojeg je udarilo auto
    ne vjerujte ljudima koji kažu da je mrtav.
    Sklonite ga s puta
    i stavite mu glavu na grudi
    jer mu sigurno niko u životu nije
    stavljao glavu na grudi i slušao srce.
    Ako je živ da ga neko ne ubije
    a ako je mrtav
    da ga neko i mrtvog ne udari.
    Da ne misli da je ubio psa i da nevin ne pati.
    Pogotovo zato jer je sigurno živ.
    Znam, evo sad sam mu čuo srce.
    Znam sigurno
    jer tako je to u mojim pjesmicama.

    DIRANJE GOLUBOVA

    Gledao sam golubove na klupi
    i mnogo ih je kljucalo koricu hljeba
    iz nepomične starčeve ruke.
    Nisam ga smio ničim dodirnuti
    dok se nisam vratio kući.
    Da se ne preplaši i odleti.

    PITE OD BLATA

    Svi smo se tu iz naše ulice potrpali
    na jednu klupu u našem parku.
    Dodirujemo se mršavim koljenima
    i još ništa ne znamo o svijetu na koji smo došli.
    Mi muškići znamo tek pljuvati u karabit
    i praviti male bombice a curice umiju
    samo praviti pite od blata.
    Nebo je plavo kao vena na tvojoj ruci.

    MALA PRAVILA OVOGA SVIJETA

    Uvijek ti žurim staviti ruku u kosu.
    Da me ne pretekne neko buđenje, smak svijeta
    ili neko slično tome
    malo pravilo ovoga svijeta.

    RUČAK ZA SUTRA

    Ispegla košulje i haljine, dječje haljinice
    skuha ručak za sutra. Gledam je kako izlazi na terasu
    i vješa rublje po štriku
    Umorna i studena od noci
    kako se uvlači u krevet i pripija uz mene.
    Zagrli me i odmah zaspi.
    Na terasi ostane samo mjesec usijan
    ko u brzini zaboravljena ringla.

    900 rsd
  • U kući od ljudske kože
    (0)

    U kući od ljudske kože

    Traganje

    Trebalo je da proživim komad života
    i shvatih konačno – nije potrebno gubiti vrijeme
    tragajući za podrškom prijateljskih duša
    U odsustvu takvih
    može biti posve dovoljna žudnja obustave
    moguće je život usmjeriti
    on raste u ovome svijetu unutar nas samih

    Kada pomislim na godine trčanja u traganju
    hvata me jad
    zbog uzalud protraćenog vremena.

    završeno u 12.57 h
    18. kolovoza 2019.
    nedjelja
    (u parku kod Bajskog groblja)

    Bog

    Htjela bih da žive negdje drugdje
    u zdravijoj sredini kao čovjek
    Htjela bih da rade poslove koje vole
    da ujutro ustaju odmorni i vedri
    da je život bajka a ne rat

    Da se otvore i ne idu sa strahom
    i osjećajem da nisu vrijedni
    a svijet poduzima sve upravo obrnuto
    Otuđeni – zajedno svaki život
    skupa izgleda baš tako

    Svakoga dana stoji sve
    Svakoga dana oni koji su nekada čitali
    više ne posjeduju ono što su unutar sebe izgradili
    jer duh blijedi brže – nezamislivo.

    završeno u 13.11 h
    18.08.2019.
    nedjelja
    (u parku kod Bajskog groblja)

    tunel

    tunel otvara siromaštvo
    put na svežini otupelih čula
    beton
    treba izliti
    petlje i nadvožnjake
    jutarnji vazduh
    točkovi
    smeće
    ustajali palanački pogledi
    težina
    ovde nema ničeg i doviđenja
    dalje, dalje……dalje…..

    08.06 h – 08.09 h
    9. septembar 2019.
    ponedeljak
    (prvi radni dan u vrtiću ’Alisa’ nakon odmora)

    Glumica za ugalj

    Glumica za ugalj svesna je da je previše čađi
    crnilo se uvlači u plućne mehurove
    istiskuje ono malo preostale oksigenske svežine
    iako se ugljenom leči malarija
    ona ipak ne može da glumi
    jer duša nema masku

    22.59h – 21.02h
    22. novembar 2019.
    petak
    [Bulevar café, Szabadka]

    Moja tišina

    Ovo je sada kraj na kome ne želim hladno i toplo
    živim i patim; u stvari, ne želim više da čujem budućnost
    očima ću biti onaj kraj, tanka linija
    i neću da moja osoba strada;
    neću dozvoliti da propati moja tišina

    čitavu noć mislim na zbogom
    što znači ptica i san, zvezda sa izvora kraja
    krije noć zrak na pučini mesečev
    suze, to je važno, plemenito, nežni snovi
    mogu probiti led, uspomenu; ja u stvari želim tvoj glas na pučini.

    17.48h – 17.57h
    12.05.2020.
    utorak
    (Gradski stadion Subotica)
    (dedi Radomiru)
    [cut-up poezije Natalije Vladisavljević]

    810 rsd
  • Tales of Fear and Superstition
    (0)

    Tales of Fear and Superstition

    All Souls’ Day

    The house of Ninković in B. used to be a prosperous one. However, out of nowhere, the family began dying out and, in a few years, none remained save Stojan Ninković, the sole male heir to once a grand and virtuous family. To save the household from oblivion, Stojan married a fine and honest girl with neither property nor family of her own. All their friends and acquaintances used to say: “No people love each other more or have a better life than Stojan and Nera!” But the good life lasted for a short time – less than two years. A severe and unanticipated illness struck Stojan down, and, after a week, he closed his eyes forever! Poor Nera remained a widowed mother of a baby boy in the cradle.

    She raised her son and cherished him dearly, like the apple of her eye. He had already completed his third year. The child grew up like a golden fruit: sturdy, healthy, and so cheerful, talkative, lively, and sensible. For poor Nera, he was all she talked about, all her joy, her entire world. Out of humility, she gave him a beautiful name: Rade.

    She is preoccupied with him all day long, dressing him up, cuddling, amusing him – one might say, she has entered her second childhood.

    The poor woman often thinks: “Dear Lord, I beg you, let my only son outlive me, may he throw earth over my grave!” Then she would sigh and take a look at her Rade with a shudder.

    The little Rade would embrace her and hang round her neck, hugging her, kissing her, babbling to her. His tiny voice, like a chime, gets her talking and lightens her up, so she returns to laughing and playing with him.

    Kind women from the neighbouring houses often visit her. They cannot get enough of caressing and kissing this beautiful child.

    Nera would complain of her solace, about feeling lonely and unhappy. She would mention the brief happy days she used to spend with Stojan, and tears would begin flowing down her cheeks.

    The neighbouring women comforted her, saying: “Pray to God, Nera, for the long life of this child! God help you!”

    * * *

    Palm Sunday arrived. Nera dressed the little Rade – like a dandy. He was so cheerful, to the point of not knowing what to do. Having run around with the other children, laughing, playing, he rushed into the house, like a butterfly – nestling around his mother, caressing, cuddling, then again – out with the children.

    Noon passed. Nera had her acquaintances, Mara and Pava, as guests – it was the holiday, so they had a little chat. They asked:

    – Where is our little Rade?

    – He is playing with the children.

    – Let him play, bless him – Pava said.

    – Good for you, Nera, – Mara said – God has given you someone to talk about! Poor Milja, our godmother, she had had such a beautiful child, almost as old as your Rade, but the sun struck it, and God took it away . . .

    – God’s will! – Pava said and sighed.

    – This year, the wretched heat did away with a lot of children! – Mara added – As if it there was a list . . .

    Suddenly, little Rade ran inside with a flushed face. He started running around the room, then around the table at the centre of the room – rushing, running, one might say, he would bump into something.

    – Calm down, Rade! – Nera attempted to quiet him down since he was disturbing their conversation.

    The child kept on running, one might say, without even hearing it.

    – Well, calm down, son! Why are you running so much? – Nera told him again.

    – I want to go to papa, mother! I want to go to papa! – Rade replied while rushing around the table.

    – Enough, Rade! Stop it already! You have had enough of running in the field!

    – I want to go to papa, mommy! . . .

    – God help you, child! What papa? – Nera said while feeling a cold sensation around her heart.

    – What day is it today, mommy? – Rade asked her suddenly and stopped for a moment.

    – It’s Sunday, son.

    – And tomorrow?

    – Monday.

    – And the day after tomorrow?

    – Tuesday.

    – And then?

    – Wednesday.

    – And then?

    – Thursday.

    – And after that?

    – Friday.

    – Ha, ha, ha! – little Rade started laughing, so strangely, so peculiarly, that they looked at each other in amazement.

    He was laughing, laughing – he burst out, and then he continued running around the table, saying “I want to go to papa! I want to go to papa!”

    The neighbours ceased their conversation and watched him closely. He was running, rushing, then, once again, he stopped and asked:

    – What day is it today, mummy?

    – Tuesday, son – Pava jocularly said.

    – And tomorrow?

    – Wednesday.

    – And the day after?

    – Thursday.

    – And then?

    – Friday.

    Little Rade burst out laughing again and continued rushing around the table.

    – God in heaven! What is wrong with him today? – Nera said while a foreboding feeling overwhelmed her.

    The neighbourhood women remained silent. They frighteningly got up and left while whispering amongst themselves: “May God help her!”

    * * *

    Little Rade was constantly restless until sunset. However, his restlessness was not the same as before, but rather strange, peculiar.

    Twilight was falling.

    Little Rade fell into his mother’s lap, then, with his tired, almost hoarse voice, he quietly said:

    – Mommy, my head hurts so much!

    – It will pass, my hero! – Nera said and held him close to her. Indeed, he was burning up with a fever and breathing heavily.

    – And my back hurts, mother!

    – Well, you were running around so much, my dear child. You were outside all day . . .

    – But, sweet mother, my head hurts so much! – Rade whispered and leaned his tiny head on Nera’s arm.

    – Son, do you want mommy to put you to sleep, and then it will pass?

    – Not yet, mommy! I am not sleepy . . . Is it Friday tomorrow?

    – No, son, it is much later. Tomorrow is Monday, there are three more days after, and then – Friday.

    Little Rade smiled again.

    – And why, my dear, do you ask about Friday?

    – Mommy dearest, don’t be cross with me! Friday is beautiful, a really beautiful day . . . Papa will come too, and take me away . . .

    – Where to, son? – Nera inquired and her voice quavered.

    – Far, far away . . . Far away . . . – little Rade said quieter and quieter.

    – Rade, my son! – Nera called him and raised his little feverish head. – You see, you are sleepy. Do you want to sleep?

    – Yes, I do, mommy! . . . Ow, my head hurts, it hurts so much! . . .

    Nera sighed . . . She lay him on the bed and put him to sleep.

    – Oh, mother, I am so tired! . . . – Rade whispered, barely audible. – I shall get up on Friday . . . Go far away with papa . . . Far away . . . Far away . . . – and he sank into some sort of delirium.

    * * *

    Three days had passed.

    Little Rade kept getting worse and worse. He was so delirious that he could not even recognise his mother. Every so often, one might say, he came round a little, and barely whispered: “My head, ow, my head hurts”.

    Poor Nera did not move from his side, she neither had any sleep nor moved her eyes away from him.

    Out of intense fear for her only child, she had almost lost her voice, so she barely spoke.

    Mara and Pava were constantly with her. They encouraged her and tried to keep her company, but – all in vain. Rade was growing ever worse, and she was growing ever sadder.

    Neither the medications nor the treatment seemed to be working.

    On Thursday night, the doctor came to visit the little patient again. Nera looked at him with desperate hope in her eyes, like a god, like a saint. The doctor examined him and dubiously shrugged his shoulders.

    – What is it, sir? – the poor soul barely uttered.

    – It’s quite serious! Take good care of him! – the doctor quietly said.

    At that moment, the poor mother saw the image of the kind and tender doctor turning – darker and more terrible than the devil himself. She covered her face and sobbed loudly . . .

    It was the third cockcrow. The Morning Star rose – it was almost dawn. Little Rade was in agony. Poor Nera, tucked him in different ways, trying to calm him down. Finally, she took him in her arms. Rade recollected and began talking:

    – Mommy, dearest, I am leaving you now. Papa is here, can you see him?

    Nera’s face became covered in tears.

    – Do you see that star over there, mommy? – the troubled child pointed with its finger, as yellow as wax. – I am going up there . . . Look how far away it is!

    – What will your mother do, my dear child? – Nera barely uttered.

    – Don’t cry, sweet mommy! – Rade comforted her so eloquently, so intelligently, that his mother felt even sadder. – One day we all must go there. I shall pray to dear God, to take care of you . . . – then he embraced her and drew close to her. – Papa is calling me! . . . I am coming, papa, I am coming! – Rade’s voice faded into silence, while his hands were already ice-cold.

    His poor mother lay him down to bed once again. It seemed that he attempted to reach out and embrace her once again. His head fell upon his chest, and a faint smile spread across his tiny lips . . .

    A few moments later, the candlelight shone over the little one’s mortal remains, conjoining itself with the light of a new day. And a sorrowful voice of the lamenting mother mourned with an even more sorrowful song . . .

    * * *

    There is no greater mourning than that of a mother for her child.

    Poor Nera remained all alone – like a solitary stone.

    Kind women visit her, keeping her company, comforting her. But there is no one apt to soothe a grieving mother.

    For the entire day, she would sit like a statue, without uttering a single word. One might say, she neither sees nor hears anything.

    As soon as the sun comes out, and even before sunrise – she is at the graveyard. She falls on her Rade’s grave with such passion, as if she would gladly lay her bones there. It is the only place where she loosens her tongue, wailing and shrieking like a banshee. The people passing by, even with the coldest of hearts, turn their heads away with tears in their eyes.

    She shrieks there until she gets exhausted and loses her voice, then, she returns home, slowly and silently, like a shadow. On her way home, she gives Rade’s food offerings to the poor.

    * * *

    It was the eve of All Souls’ Day.

    For the whole day, poor Nera was making food offerings for her Rade. She intended to have everything prepared in the evening, tomorrow she will go early to the graveyard, many people will be there. She had arranged all the mourning items on the table in the room where Rade used to run around peculiarly.

    It was well past sunset. The night was quiet – not a gust of wind. The moon would reveal itself every so often through the pale thin cloudlings. The censer in front of the icon had long burned out. The room was well-lit by the moonlight. Clouds were still stretching, but they were thin and pale, so it was quite well illuminated.

    Poor Nera, all dressed up and prepared for tomorrow, drooped by the bedside. Fatigue got the best of her, yet, she refused to close her eyes. One might say ‒ she is wide awake . . . She sees her Rade dancing, running towards her, cuddling, hugging her, he is merry and smiling at her. She takes him in her lap, kissing him, stroking his beautiful raven-black hair . . . But lo, he is ill, so ill. She is trying to humour him, trying to find medicine, calling the doctor, tending to him ‒ saving him from death. Alas, all in vain . . . Eventually, the funeral procession accompanies him to the chapel with the mournful “Holy God”. Oh, how dark is that detestable chapel! . . . Her eyes are filled with tears. She cannot see anything. Intense and heavy darkness came upon her. She could barely breathe. How long did it last, she could not tell . . . All of a sudden, she saw a beautiful field, full of all kinds of flowers and a plethora of children, in countless numbers! My God, they are as amiable as little chicks and as cheerful as butterflies. Her Rade is standing in one corner with his head bent down, feeling mirthless . . . “What is the matter, son, my dear child?”, she asked him. „Where are you, mommy?”, Rade replied with tears glimmering in his eyes. “Can’t you see that all the mothers have come to visit their children, and you are still not here!”. . .

    ‒ Oh, dear! ‒ Nera moaned and twitched. ‒ It is almost daybreak! Woe is me, I am late!

    She swiftly collected everything she had prepared and rushed to the graveyard.

    * * *

    Nera hastily arrived at the graveyard. She rushed without ever looking around herself.

    Upon entering the churchyard, she made haste straight to her Rade’s grave, so that the sad woman could pay her respect on All Soul’s Day. Later, she would go to church to the commemoration service.

    She fell on the grave and started lamenting so sadly that the tombstone itself would crumble. She had been wailing for quite a long time, then she slowly got to her feet and looked around . . . There was not a living soul at the graveyard! “Look, there is no one here!”, a thought slipped through her mind. “Isn’t it daytime already!?” . . .

    Indeed, it was not daytime yet, but the moonlight shone through the pale thin cloudlings making it seem almost as if it was the light of day.

    All of a sudden, the poor mother felt a chill running through her. All alone at the graveyard in the middle of the night! It almost seemed unfathomable to her. She slowly turned around and began walking towards the church, as there might be some people inside. Upon arriving ‒ the church was closed! Silence, dead silence.

    A shudder ran through Nera.

    She slowly walked through the churchyard. But the yard itself looked somewhat different. Suddenly, she looked down at the church gate and saw ‒ a funeral procession entering. She took a closer look ‒ it was indeed a funeral procession. Deacons walked forward with candlesticks, then the priests dressed in their robes, then the pallbearers with the casket covered in black pall, then the congregation . . . women, men, one could not tell the number. An incomprehensible hum came to her ears as if they were singing the mournful “Holy God” . . . She stepped aside from the path and stood still while they were passing. She watched them ‒ unknown priests, unknown deacons, men, women . . . She could not recognise anyone, they were all strange, unfamiliar faces!

    Nera was struck by a hot gust of wind, she broke out in cold sweat, and an odd whirring sound filled her ears.

    She rushed towards the gate while tottering along the way. No sooner had she intended to exit the churchyard than an old man appeared out of nowhere ‒ his beard was white and down to his waist ‒ and he said in a quiet, barely audible voice: “Halt!” She inadvertently stopped. “I know what it means for a mother to mourn her only child,” the old man said. “But excessive sorrow is not convenient. Calm yourself down and go . . . Once you reach the side-street ‒ keep your footsteps quiet! My old lady is sleeping there, and she went to rest in an angry mood . . .” Then, the old man vanished.

    Nera’s head started bowing down as if she was about to faint. She gathered her all the remaining strength she could muster and rushed forward as quickly as possible. Having reached the side-street, indeed, she saw an old lady, all clad in white, sleeping on the ground. Nera felt numb from fear. Tiptoeing, almost breathlessly, she sneaked away and ran home without ever looking back.

    * * *

    Upon arriving ‒ she fell on the bed like a log.

    She had been suffering from an intense fever for a long time. There was little hope for her survival.

    Barely did she manage to revive and somewhat recover herself, but ‒ she has not been in her right mind ever since.

    1.090 rsd
  • (0)

    Gad

    1.

    – Mama, otišla sam! – viknem i istrčim iz kuće kao da me đavoli gone.

    – Mićo, kasnim – nasmešim se mom vozaču.

    – Onda ću požuriti.

    – Hvala – uđem u auto i izvadim knjigu da obnovim gradivo, još ova godina i to je to, kraj.

    Dok sam čitala, kao i obično, nisam obraćala pažnju na vožnju ali Mića je iznenada zaustavio auto i poletela sam napred.

    – Mićo! – viknem.

    – Udario sam nekog.

    – Šta? – Izađem iz auta i potrčim napred. Stvarno je udario nekog. Nepoznati muškarac je ležao na zemlji.

    – Gospodine? – dodirnem ga po ramenu.

    – Auč – rekao je i okrenuo se ka meni.

    Podignem naočare i uhvatim ga za glavu.

    – Gde ste povređeni? – pitam uplašeno.

    – Mislim da me celo telo boli – progovorio je.

    – Možeš li da ustaneš? Odvešćemo te u bolnicu.

    – Mislim da mogu.

    – Mićo, pomozi mi.

    Mića mi je pomogao i smestili smo tipa kojeg je udario na zadnje sedište. Mislim da nije strašno.

    – Oprosti čoveče, nisam te video – Mića se izvinjava.

    – U redu je, ni ja nisam gledao.

    – Mićo. idemo.

    – Hej! – Pridržim mu glavu jer je nestabilna. – Nemoj da se onesvestiš, u redu?

    Otvorio je oči i pogledao u mene. Bokte!

    – Prelepa si.

    – Ha! Mora da si jako udario glavu.

    – Nisam.

    Progutam knedlu jer niko osim moje majke i brata ne misli da sam lepa. Imam deset kilograma viška, kosa mi je poput metle, imam veliku dioptriju, ne šminkam se… Zato nikad i nisam imala dečka.

    – Kako se zoveš? – pita me.

    – Sofija.

    – Milan – nasmešio se. Bokte, znam ko će mi biti inspiracija za naredni roman. Tako je lep, i zgodan i…

    – Milan Kostić – predstavlja se.

    – Drago mi je, Milane. – I ima milo ime. Joj, Miki, Miki moj… imaš lepo telo, super ti je stas…

    – I meni, Sofija.

    – Uskoro stižemo u bolnicu. Mićo, može li brže?

    – Može.

    ***

    Nakon što smo stigli u bolnicu pregledali su Milana, imao je nagnječena rebra ali biće u redu, to me je obradovalo.

    – Da li želiš da te odvezemo kući?

    – Tvoj dečko i ti?

    – Moj dečko?

    Zbunim se.

    – Tip koji me je udario.

    – Mića? Ne on nije moj dečko, on je moj… šofer.

    – Znači, nemaš dečka?

    – Nemam – nasmejem se.

    – Dobro.

    – Am… da te odvezemo kući?

    – Ne znam, pregazili ste me, mislim da bi trebalo nekako da mi se odužiš.

    – Ovaj… naravno. – Sigurno će tražiti novac, razmišljam. – Pozvaću brata, on će sve rešiti – kažem pomalo tužno.

    – Ne želim da izađem sa tvojim bratom.

    – Ti… – zakašljem se.

    – Želiš da izađeš sa mnom? – bokte, strefiće me infarkt.

    – Toliko mi bar duguješ – nasmejao se.

    O Bože, nadam se da se ne kezim kao blesava. Kezim se. Zatvori usta Sofija.

    – Ja… zapravo…

    – Večera sutra uveče?

    – Ja zapravo ne ostajem do kasno, moj brat je… – Lud? Ne mogu mu reći kako ne smem da mrdnem nikud bez odobrenja mog brata.

    – Onda ručak?

    – Mogla bih da izađem na ručak, ali ja plaćam.

    – Nema šanse, ja plaćam.

    – U redu.

    – Mogu li da dobijem tvoj broj telefona? Za slučaj da zaboraviš na mene?

    – Ha, ha… – ja da zaboravim na njega? Nema šanse.

    – Naravno – smiri doživljaj, Sofija.

    Razmenili smo brojeve telefona i pozdravili se.

    – Mićo, nećemo reći bratu za ovaj incident – upozorim Miću.

    – Tip nas neće tužiti?

    – Ne.

    – Onda je u redu, hajdemo.

    – Idemo.

    ***

    – Ma šta je sa tobom? – pita me Miloš. Moj najbolji prijatelj.

    – Šta?

    – Stalno se smeškaš.

    – Ne znam ja…

    – Gukni.

    – Upoznala sam tipa – priznam.

    – Opa!

    – Da, on je… vau… moje oči nisu videle lepšeg muškarca.

    – Uvređen sam.

    – Ne vređaj se, znaš da te volim.

    – Gde si ga upoznala?

    – Udarila sam ga kolima, zapravo Mića je.

    – Znači ljubav na prvi udar, a?

    – Da, i sutra idemo na ručak.

    – Jeste li vas dvoje završili? – prekida nas profesor.

    – Da, izvinite – sakupim se poput miša.

    ***

    – Gorane, donosiš ishitrene odluke. – Mama nije zadovoljna.

    – Majko, ko ne reskira taj ne profitira – moj brat odgovara.

    – To je mnogo novca.

    – To je moj novac! – Goran je viknuo.

    – Zdravo. – Prekinem ih jer ne volim svađe.

    – Ćao dušo, kako je bilo na fakultetu? – pita me majka.

    – Odlično.

    – Tako treba samo ti uči – kaže mi Goran.

    – Htela sam nešto da te pitam. – Krenem ka njemu.

    – Da?

    – Želim sama da vozim auto.

    – Sofija…

    – Molim te Gorane, imam vozačku dozvolu i iskreno osećam se nezgodno jer me svakog dana vozi i odvozi vozač.

    – Dobro ali to ne znači da možeš da ideš gde god poželiš – pristao je.

    – Hvala ti. – Zagrlim ga.

    – Da, da. Moram da idem.

    Odem u svoju sobu i bacim se na krevet. Ah, moj brat je poput robota, nikad ne pokazuje osećanja i uvek je strog ali obezbeđuje mi sve što mi je potrebno. Nakon očeve smrti malo se promenio, kao da je uzleteo; ne viđam ga puno ali njegova reč u kući je poslednja. Moja majka Mira je povučena žena, bila je podređena mom ocu a sada se povinuje mom bratu. Moj otac je umro pre dve godine, bio je težak čovek, nije puno obraćao pažnju na mene, stalno je radio ali to je u redu, naučila sam da živim u svom svetu. Goran je poprimio njegovu narav.

    Moja porodica nije poput drugih porodica, imamo nekoliko kockarnica i znam da se moj otac bavio i uterivanjem dugova, bio je strog čovek, uvek sam ga se bojala. Nakon što je doživeo infarkt Goran je preuzeo njegov posao. On je strog prema meni, ali uvek govori da je to zato što imamo puno neprijatelja. Rekao mi je da ne želi da čuje da se vucaram sa kojekakvim ništarijama i bio je ozbiljan. Znam da mu je stalo do mene, brat mi je.

    Cimnem se jer ugledam poruku od Milana. O Bože!

    On: Važi dogovor za sutra?

    Ja: Naravno. Kako rebra?

    On: Mogu da mrdam, znači da su dobro.

    Ja: Izvini.

    On: U redu je, upoznao sam tebe.

    Naslonim telefon na grudi i ugrizem se za usnu da ne vrisnem.

    Ja: Poslaću ti adresu fakulteta. Može u jedan? Tada imam pauzu.

    On: Savršeno, čekam te.

    Ja: Onda laku noć.

    On: Laku noć, lepotice.

    Lepotice? O, Bože. Umrla sam i otišla u Raj.

    900 rsd
  • Blud je delo sovjesti
    (0)

    Blud je delo sovjesti

    ЖЕНЕ НИСУ ПИСАЛЕ АУТОБИОГРАФИЈЕ

    Аутобиографска проза у XVIII веку била је честа појава, као уопште проза документарног типа – писма, дневници, путописи. Живот је лако и прилично дословно улазио у литературу, каткад и без икакве цензуре. Филозофија просветитељства гонила је људе да се свлаче, да буду природни. А сви су хтели да буду поучни. Васпитни слој књижевних дела односио се на препоручивање сопственог живота као узора, некад и негативног – како не треба живети.

    Дух енциклопедијe простире се широко: велики писци истовремено су и велики педагози који удружују знање и науку да васпитају младог или заблуделог човека. А то је и један од мотива, како ми то данас разумемо, писања сведочанства о сопственом животу и добу у коме су живели.

    Са идејама епохе просвећености мења се и слика човека у књижевности. На видело излазе садржаји који су били под велом литерарних конвенција. Аутентичност и веродостојност, књижевност личног примера умногоме доприносе конституисању нове грађевине света у језичком облику, и проширују опсег приказивања човекове природе.

    Русо у Исповестима отвара велику тему прожимања душевне и телесне интиме. Ходајући некада и преко границе културолошки дозвољеног и прихваћеног, показао је тамне стране човекове природе али и узвишене душевне пропламсаје. Тема жене у овој књизи чита се као централна, она која одређује укупни смисао текста.

    Српски аутобиографи имају другачији приступ питањима жене. На Доситеја Обрадовића, Саву Текелију, Герасима Зелића, Симеона и Александра Пишчевића, о чијим је аутобиографским делима реч у овој књизи, снажно утиче патријархални морал који се сусреће са модерним стремљењима раздобља. Изузев у делу Александра Пишчевића, жене код осталих аутобиографа немају пресудну сижејну улогу, али њихова улога у тексту, као и у њиховим животима, није занемарљива.

    *

    Није познато да ли су жене писале аутобиографије у XVIII или XIX веку. Да јесу, не сумњамо да би имале шта да напишу.

    Од наше Еустахије Арсић, прве Српкиње која је анонимно објавила штампану књигу у Будиму 1814. „Совěтъ матерній: предрагой обоего пола юности сербской и валахійской, аки Исчадїе нěжнаго чувствованїя, имже благо и щастїе отрасли рода своего обимаетъ Сочинителница“ остале су нам песме, моралне поуке и есејистички записи о васпитању, али није нам остало аутобиографско сведочанство. Била је прва жена сарадница Летописа Матице српске и покровитељка издања Вука Караџића. Она је заслужна за то што је Јоаким Вујић објавио своје Животоописаније – без њене новчане помоћи те књиге не би било.

    „И да ја никогда даже до последњаго диханија мојего, важна благодејанија Ваша заборавити не будем, која Ви мени у мојему положенију живота указали јесте, када сам ја био от целаго света остављен.“, каже Вујић у посвети својој првој и јединој „покровитељици и списатељици многих дела на славеносрпском језику“.

    Представа о женама постоји само на основу сведочанстава њихових посматрача – мушкараца.

    Покушаћемо да одговоримо на питања како актуелна схватања утичу на избор садржаја књижевног дела. Какав је траг оставио век фриволности у литератури. Испитаћемо како су представљене жене, које су њихове улоге, који је њихов удео у сижеима.

    Пошто је реч о документарној прози, а то стално морамо имати на уму, не би требало очекивати да ће аутор представити нешто што није видео или проживео.

    Сведочанства о женама нису увек детаљна и исцрпна, али отварају пут тумачењу ширег контекста. Посебно је занимљиво посматрати сусрет наших аутора са европском модом XVIII века.

    Документаристичка проза се у великој мери приближава реалистичкој слици света, односно слици какву су желели да постигну ствараоци епохе реализма. Слика коју нуде аутобиографије умногоме је одређена различитим факторима, а један од главних је намера или намена дела.

    Свака аутобиографија је бар делимично и продукт нарцизма. Главни задатак аутора био је приказати масу догађаја који су одредили њихове животе, а њихови животи имали су литерарни потенцијал и он се уклапао у очекивања постојећих књижевних жанрова.

    Аутобиографије заузимају водеће место у српској књижевности XVIII и донекле XIX века.

    Често тематизују управо иностране обичаје, нарави и навике, у маниру путописне литературе. На заједничкој позадини оцртани су различити животни путеви, њихове различите мисије које су имали. Локалитети, личности, хронотопи заједнички су свим ауторима, што говори у прилог документарности ових текстова.

    У њима ћемо наћи сва основна обележја епохе просвећености – и забаву, и поуку, сентиментализам и рационализам. Дела су писана са карактеристичном мешавином стилова, имају одлике многих жанрова па су у њима преплетени исповести, путописи, приповетке, поучни пасажи.

    Иако су сижеи испитиваних аутобиографија различити, постоји заједнички образац који бисмо могли назвати сликом света, насталом кроз засебне ауторске призме у додиру са великим царствима Европе и Русије. У питању је сусрет, некад чак и сукоб представника наше патријархалне са европском просветитељском културом. Он је изнедрио и нову представу о жени. Таква слика жене, или жена, и најразличитијих односа са њима, неће се поновити дуго у нашој књижевности, све до XX века.

    810 rsd
  • Smrt i druga iznenađenja
    (0)

    Smrt i druga iznenađenja

    Уморна песма

    Толико сам уморан
    да бих најрадије
    легао
    на
    земљу.
    Али, не смем!
    Ко ће после
    да ме
    подигне?

    YU

    Када пожелим
    да сам срећан,
    ја путујем у
    Југославију.
    У њој сам
    млад,
    у њој сам
    срећан
    и у њој
    не бринем.
    Пакет аранжман.

    Медитеранео (трећи део)

    Дланови.
    Исечени мокрим конопцима.
    Крљушт испод ноктију.
    Буром бичевано лице,
    у ожиљцима спава
    со(у)л.
    Старац.
    И море.
    Медитеран.
    И ништа више.

    Неко ко памти сваки дан мог живота

    Још ме се само мајка сећа
    кад сам био дете.

    Само мајка памти
    моје красте, болести,
    невешта слова и песмице.

    Само мајка памти
    какo ме је покривала
    тешким штепаним јорганом.

    Дани

    Вуку се дани
    као кораци
    кроз гробље.
    И брзо горе,
    као свеће.

    400 rsd
  • Povratak u osamdesete, renoviranje
    (0)

    Povratak u osamdesete, renoviranje

    ЗИДИНЕ

    Стојим пред каменим зидинама
    старе цивилизације,
    можда Урука, можда Микене,
    свеједно, мене то не занима,
    чак ни шта пише на њима.
    Ја само гледам те громаде,
    пропали граде.
    Све је тако мирно,
    тихо, сабласно,
    не чује се више
    ни смех, ни плач,
    свугде само трава и драч.
    Ја сам само гост,
    тужан гледам у будућност.

    АКО МЕ ЗОВУ, ЗОВУ

    Ако ме зову, зову,
    Ако не, добро је исто,
    Нека вода сама тече,
    она зна пут. Све је чисто.

    Ја своје речи не намећем,
    преко мутне реке нећу,
    не идем тамо где се
    браћа међу собом надмећу.

    Нек Хомер и Хесиод воде битке,
    мене не занимају песничке арене,
    остајем овде, у бистрој лирици,
    веран своме срцу, певам птици.

    ПОЕЗИЈА СЛОВЕНСКЕ ДУШЕ

    (Ненаду Кебари)

    Рођен сам у колиби, српској изби,
    одрастао на руској литератури,
    ја сам слушао како књиге шуме,
    о како стих бистро жубори.

    И гледао сам у даљини брезе,
    све сам видео у очима словенских песника,
    сјајна љубав, као суза чиста лирика,
    за којом моје срце чезне.

    Песник сам села, као и Серјожа,
    под скутом старог кафтана,
    не знајући да је то моја кожа,
    кренуо сам у свет, пут кафана.

    Ни ја нисам песник салона,
    нити то могу бити,
    ја певам у забити,
    а одјекује бескрајна васиона.

    ЗЕМЉО МОЈА

    Далеко од обале, на пучини сам,
    мислио сам да ти се не јављам,
    никад више,
    никад више.

    Ал видим гавране, црне птице,
    круже изнад родне литице,
    нема мени спокоја,
    земљо моја,
    земљо моја.

    ПЕВАЊЕ НА ДУГЕ СТАЗЕ

    Не журим нигде,
    кроз трње и богазе
    лаган је мој ход,
    певам на дуге стазе.

    Уморан и сагнут,
    године ме газе,
    ал уздиже ме Господ,
    Певам, певам на дуге стазе.

    400 rsd
  • Neprimireni um
    (0)

    Neprimireni um

    8i Šta razlikuje čoveka koji je ekstremno zadovoljan sobom od onoga koji ekstremno sebe mrzi? Baš ništa – na kraju i jedan i drugi završe kao besmisleni onima koji „čekaju“ u redu za isto…

    9i Novac uvek i jedino pouzdano meri čovekovo uzbuđenje… Zato je danas konačno dostigao čak i formu ozvaničene virtuelnosti sa kojom možete „kupovati“ za sebe svakojaka materijalna uzbuđenja…

    10i Muzika koju čujem oko mene uvek me tako jasno i konačno odeli od ljudi kojima bi trebalo da pripadam. To su trenuci kada se moj um oseća oslobođenim. Ali i primirenim, istina –uvek privremeno…

    11i Kada čujem „dobar dan“ od čoveka sa kojim ne želim verbalnu komunikaciju, a još kada budem i „sateran“ da to isto i uzvratim, nestaje svaka samokontrola u meni i sve što tada kažem jedino je vredno od onoga što „uopšte“ ikada pre ili posle izgovorim. Tada izričem i osuđujem bez ikakvog pomilovanja. Ne promišljam; ne manipulišem; ne lažem.

    12i Zašto ne podnosim ezoteriju čovekovog ukopavanja posle njegovog biološkog kraja? Zato što svi koji prisustvuju tom najbezumnijem od svih bezumnih čovečijih činova beskrajno lažu, i to ćuteći!

    13i Zašto religije u manje ili više sličnoj formi traju i danas iako se već ozbiljno pretvaraju u banalne ezoterije, čije su globalne predstave i globalno najmasovnije tragikomedije aktuelnih čovekovih masa? Samo zato što je čovekova životinja nemerljivo podlija i prikrivenija u dobru negoli u zlu… Zlo jasno odslikava čovekovu životinju, a lažne i blasfemične predstave iz takvog „verovanja“ današnjem čoveku samo daju onaj savršeni i konačni vrednosni „amen“.

    14i Zašto se neki ljudi boje mase, čak i one koja bi ih potencijalno mogla staviti na neki pijedestal? Zato što su takvi ljudi na putu da konačno primire, ili su već „primirili“ životinju u sebi. A da je nisu konačno i „pobedili“, pouzdana je potvrda to što su još biološki živi…

    15i: Šta je samoća do jedinog i poslednjeg pribežišta čovekove svesnosti? Mesto za tako teško čuvanje čovekove antiživotinje…

    16i Čovek komunicira sa drugim čovekom jedino zato što se boji prečestih susreta sa svojom svešću. Svaki razgovor sa drugim, a posebno oni besmisleni i dugi formalni razgovori, izričaj su čiste čovekove životinje, odnosno njena najsavršenija mehanička radnja do koje je dosegla. Spram ćutanja koje je savršena metafizika čovekove antiživotinje, prezir savršenstva uma nad prostom mehaničkom telesnom radnjom govora.

    17i Zašto onda ja puno pričam? Zašto se ponosim svojim „dugim“ rečenicama? Pa samo zato što nisam pouzdano ni započeo da se borim sa životinjom u sebi. To što sam je svestan, ne znači ništa, jer pred njom sam apsolutno nemoćan i besmislen… Čeka se samo onaj poslednji „odgovor“ moje antiživotinje, jedini „odgovor“ koji bi pobrisao ništavilo koje se tako dugo „taloži“ po mome umu.

    18i „Prolazi život“, reče čovek pored mene. Pomislih u trenu: „Pa šta?!“ Zar se u tome i ne krije jedina njegova „podla“ smislenost sa kojom se čitavim svojim tokom poigrava sa bednom i mizernom svešću svih čovekovih masa do sada?

    19i Šta me je do sada najviše razočaralo u dosegu čovekove prosvećenosti? Pouzdano je to izgled mesta za čovekovo sopstveno „odlaganje“. Groblja su tako jadna i ezoterična mesta na planeti, ali mesta koja istovremeno tako jasno ocrtavaju čovekovo još uvek dominantno životinjsko utemeljenje. Kada gledam ta mesta iz daljine, uvek „vidim“ čopor vukova koji vrebaju svoju žrtvu; i to na ciči zimi, žrtvu koja se već odavno „okamenila“ i predala…

    20i Zašto radim tako bedno plaćeni posao, a posao koji me istovremeno tako obuzima, koji ima „moć“ da paralelno „teče“ pored moje svesti. Ponekad se samo „pogledaju“ posle čega i „on“, posao, i „ona“, svest, samo povećavaju autopercepciju sopstvene superacije u odnosu na „ono onog“ pored sebe? Pa samo zato što u meni još uvek ima previše „životinje“ sa kojom više ne znam ni kako ni „kuda“!

    21i Koji i kakav se čovek uvek ponosi sobom? Samo onaj bezvrednog uma. A kakav se tek onda beskritički ponosi svojom decom? Onaj koji je još za red niže na skali čovekove „umnosti“, onaj još potkapacitiranijeg uma…

    22i Kada kročim među ljude, kada zakoračim prostorom u kome u trenu pre svega osetim poglede ljudi na meni, uvek uistinu premrem, i tako omamljen od njihovih nepobrojivih životinjskih nakana samo čekam da se što pre vratim svojoj samoći – brlogu svoga uma.

    23i Zašto se sve civilizacije pre hrišćanstva danas čoveku čine tako jasne i određene, zašto za njima tako „prosvećen“ sve jače žudi? Samo zato jer su sve te civilizacije tako vidljivo odeljivale čoveka i ostale životinje, čak i onda kada je čovek u njima bio najveća „životinja“. Sa hrišćanstvom čovek samo započinje podlije da „prikriva“ svoju životinju, a gde će ga to odvesti do u nedokučivi prostor njegove beskonačnosti. Jer prosto mora sve brže da „beži“ od svoje životinje, od sebe. I zato tvrdim da ništa ne preostaje ovakvom čoveku nego da započne sa svojim „popravljanjem“. Jer kad se „pogleda“, još mu je samo um ostao neistražen!

    24i Koji je čovek najnemirniji, najkonfuzniji, najnezadovoljniji? Uistinu samo onaj kome je razum pobednička strana njegove svesnosti, čovek „slabe“ životinje u sebi.

    810 rsd
  • Rukopisi u dubovoj kori 1 i 2
    (0)

    Rukopisi u dubovoj kori 1 i 2

    ПАШЊАЦИ МОЈИ

    Кад сам недавно пролазио кроз Милиће, свратим до пријатеља Боре Чоњића, знамо се дуго, па реко’ да се видимо и попричамо мало. Он је велики шаљивџија, па знам – чућу неку добру причу, без даљњег.

    Састанемо се у граду, сједнемо у једну прастару конобу, пијемо чај и причамо. Дотакосмо се разних тема и ликова, па кад Боро први пут направи мало дужу паузу, ја искористих прилику па га упитах да ми исприча једну од прича из свог села. Све сам занимљиве приче одувијек волио, али су ме те приче о селима понајвише надахњивале, па сам њих најчешће тражио да чујем, а често и у детаље записивао.

    Напољу почела киша, мало оквасила прозорска стакла, али брзо стаде. Смијени је сунце, те посла зраке кроз ситно подијељена стакла на прозору. Зраци падају са прозора на наш сто, густи и живи као да их је неко нацртао. Сједимо уз звекет чаша, шоља и кашичица, причамо.

    Кад упитах Бору за једну од тих прича, он се одмах насмија, а ја се припремим за слушање, а чини ми се још подоста народа кришом би да слуша Борин говор. Он приповиједа, а ја уз хартију и оловку ћутим и слушам. Овако ми је он тај свој доживљај пренио и дочарао:… ,,Нешто шушну и ја се тргох из кратког сна. Погледам око себе – нема ништа, а чујем на дрвету некакво кикотање, и схватим – ђеца. ’Оће да се нашале са мном па и ја одлучим да им учиним. Нагнем се поново леђима на стари дуб, затворим очи, мало забацим главу, прекрстим опружене ноге, мало се промешкољим, па се онда смирим и правим се да ништа не примјећујем. Они се мало примирише, па док трајаху тај мир и тишина, ја искористим прилику па се загледам у своје пашњаке. Једно шездесет, седамдесет метара преда мном ограда од колаца и љескових грана, уплетене. Није пуно висока па и лежећи одатле видим преко ограде како говеда пасу. Она млађа се с времена на вријеме и разиграју и кô у шали пободу, па онда опет погну главе трави. Седамнаест крава имам; пасу, па кад ожедне, крену узбрдо на воду. Има добра вода на врх једног пашњака, па оне кад год ожедне – тамо иду. Пођу узбрдо, ричу, машу реповима, па се неђе двадесетак метара пред воду изгубе из вида; не виде се више од јасенова и превоја…И, спавам ја. Кад не би мало а нешто ми паде на главу, нешто лагано као да ме помилова по коси, па ме скоро превари да заиста заспим, али не дадох се. Знам, ваља ми косити па не смијем заспати, већ само да откуњам мало па да наставим. Паде опет нешто на мене, у крило ми паде, па ја малко отворим једно око и видим гранчица са два-три листа, и један жир. Ништа ја. Не прође десет секунди, колико је довољно за једно дјечје договарање, кад ме погоди једно од ђеце жиром у палац десне ноге. Бос ја, јер сам одувијек бос косио, нарочито послије кише, прија ми тако. Не мичем се ја, а чујем опет некакав договор међу њима, и чујем неко од њих се приближава руком или ногом ка мени, те се ја мало протегнем па се спустим скроз на земљу, окренем се на десни бок, скупим се мало, ставим руке под главу и правим се да сам још слађе заспô. Оно се дијете поврати назад, па се нешто дошаптавају и онда сиђоше сви са дрвета полако, и чујем – троје их. Иза леђа ми. Приђе једно и једном подужом травком што сам је јутрос покосио заголица ме по врату, па по увету, па образу, али ја ништа“. Боро узима гутљај чаја, па наставља уз осмијех који обећава скори смијех. „Бијаху ту још мало, покушаше још једном да ме заинтересују, заголицаше ме по табанима, ал’ ја опет ништа, и одоше. Заобиђоше ме, и видим их ђе трче и чујем ’оће на вир да се купају. Пустим их да одмакну једно педесет метара, па као у сну повичем из свег гласа: ооој Тодореее, манит ли си, па што испразни вир ђе се ђеца купају и краве поје? Мислиш ли ишта то својом тиквооом? Шта кажеш, ааа“? А они сви у смијех што се ја свађам са Тодором у сну. Устанем ја, па као викем за њима: куд ћете вас троје а они сви углас: на вир, а ја опет се правим: нема вам тамо воде, Тодор испустио све, и краве воде иза старе штале. Кад се они закикоташе, па онда трком на вир и чујем их како граје тамо. Насмијах се и ја фино, па се латим косе, зађем у посљедње откосе па чекам да и сунце зађе да идем мало да одморим. Ваља ми сутра раном зором опет косити.

    Завршим за тај дан, пођем са косом у руци у сумрак кући, прођем поред дуба па узмем балон воде што из њега пијем, узмем и кошуљу у десну руку са балоном; прођем крај вира, поведем и Јована Миловог, Милицу Иванову и Марка Тодоровог па их све успут испратим кући и дођем својој кући, претпосљедња у том реду. У селу има четрнаест кућа, моја и Светозарева најкрајње. У дворишту се оперем на чесми, оставим косу поред амбара, уђем у кућу, вечерам и легнем да спавам“.

    500 rsd
  • Sanjati sivog slona
    (0)

    Sanjati sivog slona

    Телевизија је најраспрострањенија забава XXI века. Слике са другог дела света завирују у наше домове једним кликом доносећи привиде збивања из далеких крајева. Дечак црне косе ошишане тако да му глава изгледа као изврнута шерпа такође убраја телевизију у забаву, играчку која држи пажњу, и сваки слободан моменат (којих дечаци имају на туце!) проводи погледа упртог ка светлости која избија из уређаја. Његове се очи цакле попут кликера на сунцу, а понекад заборави да трепне, док животиње јуре, лове или вребају једна другу у пределима унутар телевизора. Толико веродостојности пружа програм да му се чини да су у његовој соби, на дохвату руке. Дечаку коме животиње привлаче пажњу као сови пољски миш, родитељи не ускраћују овај вид забаве. Он је другачији од дечака његовог узраста због несвакидашњег схватања живота. За њега је зец кога лисица поједе део природног поретка а зец кога ловац шчепа грешка природе. У њему се ролеркостер емоција покреће док упија вибрације неког далеког света – довољно далеког да остане безбедан, али близу срцу да поприми осећања. Из забавно-поучних програма узимао је информације и знање, проводећи сате пред екраном, али ће само једну лекцију са собом носити вечно, али несвесно, све до места где неостварени снови уз сањара леже.

    Кишног поподнева, у топлој дневној соби, једна сурла се вукла наспрам дечака са фризуром у облику изврнуте шерпе. Дан је био у одласку па је сивило из дворишта прешло поред дечака чије су очи влажиле пред бројним нијансама зелене џунгле. Кроз шуштаво лишће веће од отворене шаке дечаковог оца, лењо се пробијао слон женског рода на чијим се леђима башкарио човечуљак у кошуљи од лана окер боје. Човек је сигурно већи од дечака, али за слоницу чије име дечак неће запамтити, је човечуљак. Под тежином величанствене животиње грање је крцкало као дрво у шпорету обавијено ватром. На сурли која се повремено повијала светлуцале су ситне капи кише наговештавајући да се невреме у виду обилних падавина ближи. Под увеличавајућим капима је кожа слона била попут једнобојног оникса. Визуелни ефекат је пореметио водитељ гласом који казује да га испуњава посао који обавља говорећи: „Ела је, као мала, ограничавана везивањем ноге. Могла је да се креће онолико колико је дужина ланца дозвољавала. Неукроћена, покушавала би да се отргне, али је ланац спречавао у намери, стога је сада довољно само да осети тежину окова око зглоба да би мислила да нема куд, осим да се креће куда јој се нареди. На тај начин слонови уче и вечно памте ограничења која им даје једна карика везана уверењем да је свезана…“

    Дечак са фризуром у облику изокренуте шерпе је морао да трепне. Екран је приказивао ланац око чланка незграпног слона који опуштено виси као наруквица од вунице око зглоба раздраганог водитеља. Помислио је да капи предстојеће кише на сурли сивог слона можда и нису од кише, и иако није смео животињи очи да погледа, срце дечака је задрхтало.

    400 rsd
  • Pesnički umnjaci
    (0)

    Pesnički umnjaci

    PESMA O ZUBOBOLJI

    Horhe Luisu Borhesu

    Svemir je biblioteka
    Tako Borhes veli
    A uspaljeno nepce moje probubnjalo
    Ko da je svih knjiga sveta
    Poglavlja porađalo

    Svemir u nepcu
    Širio se boli
    Bibliotekari paziše
    Da ga ravnomerno raspodele
    Od vrata ka temenu
    (I suprotno)
    ((Svakom opekom bolnom
    Na pravo mesto položenom
    Lavirint podizaše ko kakva zajednica Dedala))

    Bol se olavirintio
    Da od samoga sebe onemogući bekstvo
    Uzidan u hipnotišućoj postojanosti
    Centripetalio je ka jezgru vrtoglavo
    U predahu žarne boli
    Čitao poeziju Oktavija Paza
    Odlazio i vraćao se u iste hodnike
    Takvim kretanjem potvrđivao realnost ciklizma
    (Nekom opšteprihvaćenom
    Nekom iscrpljujućem
    Kako kome!?)

    Bauljajući dobrovoljno zarobljen
    U hladnokrvnoj brutalnosti rezona
    Kakvu samo lavirinti mogu da poseduju
    Pitao se,

    Koju će nam to knjigu svemir pozajmiti?
    A koju dati u trajan posed?

    PALOME DŽIVDŽANU

    Pao je dživdžan
    Isturio grudi
    Šepuri se malen
    U smrti je gord

    Pao je dživdžan
    Na užegli asfalt
    Pedalj od trave
    Kljunom donedavnom rezao svod

    Pao je dživdžan
    Položih ga u travke
    Nek mu vlati sad budu
    I kuća i grob

    Pao je dživdžan
    U susret žena mu išla
    „Mrzi dživdžane“
    Odao je hod

    Pao je dživdžan
    Suzu ko mrvu mi kljucnu
    Ta ptičica mala
    Moj najbliži rod

    Pukovnik MaLden Fau, 24/25. VII 2020.

    ODA DEPRESIJI

    Grebao sam po zemlji da izbijem nekud
    Kao Rilkeov Panter u kavezu trošio korake
    Utamničen dobrovoljno, sa ključem oko vrata
    (Ili je i ta Vera moja, samo Bejkonova Idola!?)
    Stavio sam katance na sve kapije spoljašnosti
    Prokljuvio je i izgubio interesovanje
    U položaju fetusa sada često snevam
    Milujem snove kao brojanice oko ručnog zgloba

    Sve to spolja što ko plima nadolazi
    U krugovima,
    Podnositi i podnositi

    Najteže je budan biti!

    Kad probudim se posmatram nokte zapuštene,
    Neodsečene,
    Gledam u to crno podno njih zariveno

    I znam sve ono što znale su mesije,

    Nokti su merne jedinice depresije

    POEZIJA ’74

    Najvećem timu svih vremena

    Rinus Mihels je za fudbal
    Ono što je Džejms Džojs za književnost
    Kada bi se jedanaestoricom
    Crtala metrika poezije
    Nabrajala bi se ovim redom:

    Jongbloed
    Han
    Rijsbergen
    Suurbier
    Krol
    Jansen
    Neskens
    Van Hanegem
    Rensenbrink
    Rep
    Njegovo Veličanstvo Krojf

    Krojfov pas
    Iz punoga sprinta
    Na pedeset metara
    Džojsov je red prljave fantazme
    Kada uvidiš i razumeš

    Tok misli u totalnom fudbalu
    Otkrio si tajnu vasione
    Lebdiš ko kundalini majstor joge
    Nad svemirom koji je
    Perpetuirani
    Tok Totala

    * * *

    Šifra_Wanderlust

    Alber Dada
    Nije dao ime pokretu „Dade“
    On, dakako, nije ni bio dadaist
    Teško da su ga pominjali
    I Ugo Bal i Tristan Cara

    Takav,
    Dromoman,
    Bio je nulti pacijent
    Jedne nezabeležene epidemije

    Danas da je živ,
    Bio bi šampion trekinga

    400 rsd
  • Sve što neko (ne)zna
    (0)

    Sve što neko (ne)zna

    Pitanja i odgovori

    1.

    U tekstu koji sledi o čemu će biti reči?

    O tome kako je slučajni susret dvojice sredovečnih muškaraca naterao jednog od njih da se zapita šta on zna o…

    O čemu?

    Neozbiljno bi bilo odmah na početku otkriti šta se to zapitao jedan od dvojice muškaraca nakon slučajnog susreta sa vršnjakom. Ali zato nije neozbiljno da se kaže ko su oni, kako se zovu, čime se bave… Jer ne mogu sve vreme da budu označeni kao dvojica sredovečnih muškaraca. To mora što pre da se promeni, a po mogućstvu, odmah! Sada! Ovog trena! Nema oklevanja i odlaganja…

    Mada su u svakodnevnom životu delili isto ime, u tekstu koji sledi i koji će biti ispisan rukom jednog od njih (upravo onoga koji se zapitao šta on zna o…), oni će biti različito označeni. Biće preimenovani iz sasvim praktičnih razloga, a budući da je jedan od njih dvojice jedno vreme živeo u Italiji, pa shodno tome, u rodnom gradu imao nadimak Talijan tako ćemo ga i zvati, dok će drugi biti (ili tačnije: on će to da postane) Neko mada ga niko i nikada tako nije oslovljavao. Dakle, na delu je potpuno različit pristup za odabir imena aktera priče koja se lagano i sporo razvija.

    – Što sporije, to bolje! Nigde se ne žurimo, zar ne? Sporost kao životna filozofija. Zar u onom čuvenom Zenonovom paradoksu kornjača nije brža od Ahila?

    2.

    Gde Nekog zatičemo?

    U autobusu kojim se on nakon susreta sa Talijanom vraća u grad u kom živi. Koji je to grad? To je grad o kome postoji i pesma: Grade, na ušću dveju reka ispod Avale… Mada, istini za volju, prosečni stanovnici tog grada (jasno vam je da se radi o prestonici Srbije) skoro ništa ne znaju o pomenutoj planini!

    Tamo se više ne ide na izlete, na prvomajske uranke… Možda na Avalu jedino još dolaze školske ekskurzije, i učenici se zajedno sa svojim nastavnicima penju na vrh televizijskog tornja, obilaze Meštrovićev spomenik Neznanome junaku, trče po proplancima…

    – Uživaju u svom bezbrižnom detinjstvu!

    3.

    Gde je tačno mesto Nekog u autobusu?

    Negde na sredini, i sa suprotne strane od one na kojoj je vozač. U trenutku dok gleda kroz prozor on će samom sebi da postavi sledeće pitanje:

    – Šta ja znam o Italiji i njenim stanovnicima? Toliko sam vremena utrošio odlazeći u bioskope i gledajući italijanske filmove, slušajući italijansku muziku na radiju ili na TV–u… Čitajući knjiga italijanskih pisaca… Putujući u Trst, Veneciju…

    Jednom sam čak bio i u Veroni, i stajao ispod balkona za koji je turistički vodić rekao da je Romeov. Nešto kasnije, stajao sam i ispod balkona Julije Kapuleti, ali mi se to nije toliko dojmilo. Romeo mi je bio važniji. Bliži. Znatno bliži od Julije.

    – Koliko sam samo suza prolio nad njegovom tužnom sudbinom!

    Međutim i Neko je svestan da kada se ispod nabrojanoga podvuče crta, zaključak je da to nije previše, da je to skoro ništa. Tim pre što je sve što je naveo on radio u mladosti. Odavno je prestao da posećuje bioskope, da sluša radio… Čita italijanske pisce, da putuje u Italiju…

    – Sasvim su mi dovoljni Portorož i susedni Piran. Slovenija! Ostajem na granici između Italije i Slovenije, i ne ide mi se dalje. Italiji me više ništa ne privlači. Pogotovu ne nadmenost njenih stanovnika koji se ponašaju kao da su centar sveta.

    Jednom sam bio u jednom autletu nedaleko od Trsta, i prodavačica me je upitala:

    – Odakle ste vi?

    – Iz Srbije – odgovorio sam.

    – Znala sam – bio je njen trijumfalan odgovor.

    Pa, zašto pitaš ako si znala?

    Neko je živeo u vremenu Interneta, i ta ružna, rogobatna reč je uspela mnogo toga da prekrije. Da redefiniše. Jutjub je zamenio slušanje radija, odlaske u biskope… Kao što je zamenio i kasetofone, gramofone… Društvene mreže Fejsbuk, Tviter i Instagram su, opet, zamenili druženja, sedenja u kafanama ili kafićima, davne odlaske u diskoteke… Džimejl je zamenio slanje pisama, razglednica, novogodišnjih čestitki… Viber i Mesindžer telefonske razgovore…

    – Možda je to, ipak, dovoljno?

    Za šta?

    – Da kada se Talijan i ja sledeći put sretnemo, budem u stanju da sa njim razgovaram o Italiji, italijanskim filmovima, muzici… Književnosti…

    Priznajem da su moja razmišljanja pomalo bezvezna! Baš će on sa mnom da priča o Italiji! Kao da ne može da nađe kompetentnijeg sagovornika za tu temu?! Možda i ne može? Ne bi trebalo tek tako sebe da potcenjujem. Uostalom, zaključio bih, da je i za njega, slično kao što je to i za mene, Italija prošlost koje, on verovatno, i ne želi da se seća. Još manje želi da sa nekim evocira davne uspomene. Šta je bilo, bilo je. Sada smo tu gde jesmo…

    Ipak, tog vrelog avgustovskog popodneva sedeći u klimatizovanom autobusu Neko je uplovio u tu temu, pozicionirao je sebi nasuprot. Na kraju krajeva, ako više i ne bude stvarnih susreta sa Talijanom, oni mogu da budu imaginarni. A Nekom su, nekako, i draža takva druženja (ili: „druženja“) jer nepostojeći sagovornik ne može da te razočara, da te izneveri… Da bude grub ili nezainteresovan za ono o čemu pričaš…

    – Moj zaključak je pomalo paradoksalan: idealni sagovornik je nepostojeći sagovornik!

    400 rsd
  • Moj prozor u svet
    (0)

    Moj prozor u svet

    * * *

    Samo na trenutak zažmuri,
    u pticu pretvori se
    i oseti kako je
    u nebo vinuti se.

    Samo na trenutak zažmuri,
    u ribu pretvori se
    i oseti kakav na dnu mora
    život vodi se.

    Samo na trenutak zažmuri,
    u svica pretvori se
    i oseti u mraku kako
    celo telo sija ti se.

    Samo na trenutak zažmuri,
    u detinjstvo vrati se,
    probudi to dete u sebi, jer i ono
    samo na trenutak zaspalo je.

    * * *

    Jedan list sa grane
    pade mi na rame,
    kap rose sa njega
    usnu mi takne nežno,
    slučajno baš tu.

    Jedna ptica
    slete mi na put,
    iz krila jedno perce
    dotače mi prst,
    slučajno baš tu.

    Jedan oblačak
    nad mojom glavom
    pusti kišu
    i okupa me svu,
    slučajno baš tu.

    Jedno kuče malo
    u stopu prati me svud,
    repićem svojim
    radosno maše,
    slučajno baš tu.

    Ostadoh da sama lutam
    niz poznati prašnjav put.
    Tumačim znake,
    uspomene skupljam,
    slučajno baš tu.

    * * *

    U parku na drvenoj klupi
    starica jedna sedi
    na lice je stavila masku
    koža nežna počela je da bledi.

    Sunčevi zraci
    obasjavaju joj kosu sedu
    u očima joj tugu vidim
    ali i radost neku.

    Ruke je sklopila u krilu
    dok u sebi pesmu peva lepu,
    blagost na licu joj vidim
    ali i odvažnost neku.

    Tako ona u tišini svojoj,
    pod lipom na klupi ovoj
    prošlosti se seća svoje,
    u njenoj duši radosti još ostalo je.

    * * *

    Sedim za stolom
    olovku u ruci držim,
    nešto mi ne da
    misli na papir da pružim.

    Dok sedim tako
    vreme polako teče,
    pod slabom svetlošću lampe
    u slike gledam neke.

    Sa crno-belih slika
    dečija lica se smeše,
    ono što na njima vidim
    staviti na papir je teže.

    I dalje sedim za stolom
    u nemoći svojoj
    na tom papiru da napišem
    još jedno veliko slovo.

    Stare slike su bolje
    od svake priče moje,
    zato će papir ostati
    nestvarno bele boje.

    * * *

    Na železničkoj stanici stojim
    pogledom prugu pratim
    u daljini čuju se sirene
    to voz stiže na vreme.

    Nestrpljivo ljudi
    na peronu stoje
    hodaju gore-dole
    i čekaju voljene svoje.

    Detinjstvo me zove
    na ovom mestu da stojim,
    ne čekam, ne ispraćam nikog
    srce me ovde vodi.

    Pogledom pratim ljude
    srećni se grle i ljube
    sećanja naviru mi – nekada davno
    živela sam pored pruge.

    Iz dvorišta gledam,
    nedaleko od mene vozovi prolaze
    sigurno će jedan
    odvesti negde i mene.

    Ustajem rano
    u školu spremam se,
    moj otac zabrinuto vrti glavom:
    „Prugu kad prelaziš, pazi samo!“

    Bezbrižno, kako to dete može
    pred spuštenom rampom stojim
    čekajući da voz prođe,
    mašinovođi mašem i vagone brojim.

    A noću, kad sneg zaveje,
    pisak čujem, na vrata stanem,
    žuta svetla na njemu što sjaje
    u mrak polako odlaze dalje.

    Sada sam daleko,
    nema pruge, dvorišta, ni kuće,
    samo ponekad k’o sad
    neka me seta ka njoj vuče.

    400 rsd
  • Dečko mojih snova
    (0)

    Dečko mojih snova

    U drugoj polovini drugoga dana, već je polako počelo bivati jasno da je žega svakim novim satom nesnosnija. Ali nije ovo prvi put da se maj ogrtao julom; s tim ste naprosto morali računati.

    Trećega dana u podne, najstarijem putniku karavana, osamdesetogodišnjaku iz Persije, izvesnom Kurušu Pirhadiju je, naočigled nekolicine najbližih saputnika, iznenada pozlilo. Najednom se uhvatio za grudi, ispustivši, jedan za drugim, dva gotovo istovetno tupa, i maltene bezglasna krika, da bi se, nedugo potom, stropoštao na zemlju. Sekunde su ga delile od momenta kada će izdahnuti, i povodom toga se zbilja više ništa nije moglo učiniti. Izrazito karakteristična fizionomija pokojnog Pirhadija bila je jedna od retkih koje ste mogli kao od šale uočiti u masi od nekoliko hiljada njih. Duguljastog lica, usahlih obraza, kukastog nosa, duge sede brade i gustih obrva… brašnjave, ispucale kože.

    Te pitome, zelene oči ostale su iskolačene, čežnjivo zagledane u daljinu, kao da i dalje nepokolebljivo prkose sveopštem ništavilu vaseljene. Pune sete, ali i nekog neopisivog sjaja. Kao da je kroz njih, u tih nekoliko trenutaka, protrčala čitava večnost. Tanke, suve usne ostadoše prevučene velom reči, koje nikada neće biti izgovorene. Bolna grimasa verodostojno je odslikavala arhetipsku nemoć čoveka da razume i prihvati dodeljenu mu sudbinu.

    Pogodilo se da se među putnicima nije našao ama baš niko ko ga je poznavao. Malo je ljudi koji bi se odvažili da krenu karavanom u kome nemaju makar jednog poznanika. Bio je ćutljiv i ni sa kim nije govorio. Jahao je na maloj dvogrboj kamili, uvek negde na repu grupe. Uz sebe je imao samo pohabanu kožnu torbicu sa četiri kriške hleba, nekoliko egipatskih kovanica i malo vode. Budući da nisu znali kuda se zaputio, odlučeno je da mu pustinja bude večna kuća.

    Čudno je to, zar ne? Ugasi se život u treptaju oka.

    Kada su ga zatrpali i poveći kamen postavili iznad mesta na kojem mu je bila zakopana glava, na red je došao poseban ritual, koji je od davnina zauzimao centralno mesto, sa stanovišta egipatske religioznosti. Obred nije podrazumevao versku isključivost, te je obavljan bez obzira na to kom narodu bi pokojnik pripadao. Iz karavana bi bio izabran čovek koji je najviše vremena proveo u pustinji. Njemu bi pripala dužnost, ali i čast, da o pokojniku prozbori nekoliko reči, i da se pomoli za spokoj njegove duše. Međutim, trojica najstarijih Egipćana odbili su da to učine. Argument koji su potegli bio je da nemaju nameru da Bogove mole da jednom namćoru i osobenjaku podare pravo na večni počinak među blaženima. Omari se ni sekunde nije premišljao; tačno je znao šta mu je valjalo činiti. Postavi ruku blizu ramena. Soko siđe na ruku. Zatim je primače ramenu jednog slatkog dečačića, koji mu beše najbliži. Bio je to, zapravo, njegov najmlađi sin. Soko nežno pristade na dečakovo golo rame. Potom skide turban, stade naspram kamena − na manje od dva metra − duboko udahnu a zatim uspravi glavu, došavši licem u lice sa nepreglednim nebeskim plavetnilom, koje ih je odasvud bilo tako brižljivo natkrilo:

    „Pogledaj nas, Ozirise, ti, čija milost rodila je noć i dan! Ti, koji blagosloviš biljku kad iz semena niče, dok raste i buja, stasita i moćna, lepotom svojom − kô vrhunskim milodarjem − duše dok nam razgaljuje, da bi se, u konačnici, nemoćna i sama, večnoj tmini prepustila! Nismo znali ovog čoveka, ali to je čovek, a mi smo ljudi, braća njegova. Možda ga je muka neka grizla, ili bolest, tuga… nejasni čemer neki. Imamo ljubavi za njega, Premudri, jer si nam je svih ovih vekova pružao, i nikad nas nisi napustio. Molim te za spokoj duše njegove, kao što bih te za rođenog brata molio, da ga imam. Oprosti mu grehe, jer znaj: Čistotu Tvoju nikada nećemo dostići, ali ćemo joj, dokle god u nama trunke ljudskog bude bilo, celim bićem stremiti. Jer, šta je život, i kakva je svrha njegova, ako dopustimo da jednom za svagda zaboravimo na milost i oproštaj? Amin.“

    Zaduva tada neki vetar sa istoka. Silovito. Sunce na momenat za oblake zađe. Jeza ih je prošla čitavim telom. Stari Egipćani uvideše grešku, zato brže-bolje priđoše grobu i pustiše nekoliko suza da pored kamena pokapaju. Duvao je vetar… duvao. Kada je prestao, prizor koji je usledio, nema sumnje, nikoga od prisutnih ne mogaše ostaviti ravnodušnim. Tik pored kamena izrastoše dva cveta plavog lotosa, neverovatnom brzinom, do svoje pune veličine u samo nekoliko sekundi.

    „Oče, čuo si nas“, i Nafiju zasuziše oči, međutim, ubrzo ih otre dlanovima, da ne bi uznemirio svog dečačića, koji je i sâm bio na ivici da zaplače, jer mu ništa nije bilo jasno. Mora da je košmarno tako goluždrav – a, ne beše mu više od deset godina − gledati oca dok plače. Suzne oči, strogo vizuelno, bile su odraz nemoći. Otac nipošto ne bi smeo da pokazuje nemoć u sinovljevom prisustvu; on je zaštitnik, on je njegov lav, on je od čelika, on je besmrtan i on nikada neće umreti. Suze su bile odraz nemoći, i Nafi je to znao. Zato mu priđe sa nikad širim osmehom, poljubi ga u kosu, a sokola brže-bolje uze natrag.

    Mladi Grk bejaše uz Nibelija, koji mu je, od samog početka, prevodio Omarijevo dirljivo obraćanje Gospodarima Prostora I Vremena. Tako nešto nikada ne bi doživeo u svojoj Atini. Videvši lotose, i mladić zaplaka. Nešto kasnije pritrča Nafiju, i čvrsto ga zagrli. Nesvakidašnji prizor, kada su svi, barem na momenat, skinuli maske, i ostali ljudi. Kada se, barem na časak, nisu stideli onoga što zaista jesu. Svaki je od njih tog podneva pustio suzu: ne toliko za Kurušom, koliko za samim sobom.

    1.090 rsd
  • (0)

    Hronike Helma

    Prvi deo: TRAGOM ČOPORA

    Meseca ŽETVARA, dan dvadeset sedmi, petak, godina 6838, INDIKTA 13tog od postanja SVETA, Ili MESECA JULA, 27og, LETA GOSPODNJEG 1330. OD ROŽDESTVA HRISTOVA

    okolina VELBUŽDA

    Veliki sivi vuk zastao je na ivici guste šume, nedaleko od vrha uzvišenja. Očima koje su sijale u mraku pogledao je u bledi Mesec na nebu. Oblizavši jezikom čeljusti, još uvek vlažne od krvi plena kojim se upravo nahranio, seo je na travu i ispustio dug i žaloban zov.

    Kao odgovor, nedaleko od sebe začuo je zov svog brata, vođe čopora. Ohrabren tim zovom, koji mu je pokazao da nije sam u ovoj noći, vuk je radosno pretrčao kratko rastojanje do vrha uzvišenja gde je iznenađeno zastao. Daleko u dolini, tamo gde su reke proticale i natapale zemlju i gde je trava mirisala na vodu i život; tamo daleko u ravnici ugledao je brojne vatre. Te male, treperave kresnice gorele su iskričavo i svojim mnoštvom besramno su oponašale zvezde na nebu.

    Planinska zver je tiho zarežala. U nozdrvama je osetila izmešane mirise ljudi i konja. I dim od vojničkih vatri. Vekovni neprijatelj vučije vrste bio je tu, u podnožju planine koja mu je bila dom. I bio je brojan. Zbog toga se vuk ponovo oglasio. Još jednom se kroz planinu prolomio otegnuti, tužni zov. Ovog puta odgovorilo mu je mnoštvo njegove braće. Iz šume, iz jaruga i klisura, sa obronaka i vrleti njihovo zavijanje rascepilo je noć. Dok je slušao njihovu noćnu pesmu, vuk je zadovoljno frknuo jer je čopor bio upozoren na dvonožne uljeze, koji su se u dolini razmileli poput mrava.

    A onda je zadovoljstvo u njegovom vučijem srcu iznenada usahnulo. U mnoštvu različitih mirisa koji su do njega dopirali iz doline vuk je osetio poseban miris, koji ga je naterao da razgrne čeljusti i da besno zareži. Dlaka na vratu mu se nakostrešila a oči mu dobiše divlji sjaj.

    Iskonski neprijatelj njegovog soja, mnogo krvoločniji i jači od čoveka, nalazio se u ravnici, skriven među vatrama koje su veselo treperile. Onjušivši vazduh još jednom, gadljivo je zafrktao kao da je od sebe želeo da odagna tu mirisnu nit, koja je stigla do njega protežući se duž strmog planinskog obronka, vijugajući između stabala i grmlja, uzdižući se iznad krošnji drveća i zaobilazeći stene. Već sledećeg trena, planinska zver je silovito potrčala što dalje od šatora koji su prekrili dolinu. Ispred jednog od tih šatora, koji je po svom izgledu bio raskošniji od ostalih, zastao je Pribac Hrebeljanović. Mladi ratnik nije mogao da oseti miris koji se provlačio kroz ratni tabor kralja svih srpskih zemalja, Stefana Uroša Trećeg Nemanjića, i koji je u beg naterao jednu od najopasnijih divljih zveri. Tom dvadesetpetoletnom vitezu na umu su bile neke sasvim druge stvari. Njegov prijatelj od malih nogu, mladi kraljević Dušan, bio je u nevolji. Pribac je to dokučio čim ga je mladi Nemanjić pozvao u svoj šator.

    Inače vesele prirode i neposredne naravi, Dušan je tog dana prišao Pribcu odmah po njihovom dolasku u tabor srpske vojske, koji se nalazio na severnoj strani od Velbužda, na obali reke Kamenča. Ovog puta mladi Nemanjić je bio neobično tih i potišten.

    – Večeras ćemo se naći u mome šatoru. Ali pripazi da te niko ne vidi – kratko je rekao i odmah se udaljio.

    Dušanova tajnovitost je bila dovoljna da bi Pribac shvatio da se njegov gospodar našao u nekakvim neprilikama. Zbog toga je sada zastao jer je želeo da se uveri da nije privukao ničiju pažnju. Tek što se obazreo oko sebe, pred njim se razmakoše zastori gospodskog, crvenog šatora. Dobro poznato, nasmešeno lice mladog Nemanjića poželelo mu je dobrodošlicu.

    – Uđi, Pribac – pozvao ga je Dušan.

    – Došao sam kao što si mi rekao, moj gospodaru. Niko me nije video. Mada se pitam, čemu tolika tajnovitost – reče Pribac kada se našao u šatoru.

    Kao da nije čuo njegove reči, mladi kraljević Dušan ga je nekoliko dugih trenutaka netremice posmatrao svojim krupnim očima, a onda je dvadesetdvogodišnji naslednik srpskog trona prišao zastoru. Tu je zastao kao da osluškuje da li se neko nalazi sa druge strane.

    – Ti znaš, Hrebeljanoviću, da si mi najbolji prijatelj – rekao je, vidno zadovoljan jer u blizini šatora nije bilo nikoga. – U tebe imam najveće poverenje koje jedan čovek može imati prema nekome. Doduše, tome se ne treba čuditi jer nas dvojica drugujemo od malih nogu. To ti govorim jer želim da naglasim da je naše prijateljstvo veliko i da će ono…

    – …uvek postojati između nas. – dovršio je Pribac – Sve ja to dobro znam, gospodaru. Isto tako znam da na ovom svetu ne postoji nešto što bi u meni moglo da poljulja vernost koju osećam prema tebi. Zbog toga mi je neobično tvoje sadašnje okolišanje, jer ti to nikada nisi činio. Zato te molim, gospodaru, da mi jasno kažeš kakva te je muka pritisla i zašto sam u tajnosti došao kod tebe, kad sva srpska vojska zna da smo nas dvojica drugovi od malena.

    Poslednje Pribčeve reči izmamiše osmeh na Dušanovom licu, jer se mladi kralj prisetio dana kada su se njih dvojica prvi put sreli…

    … Tada, pre četrnaest leta, on je napustio očev dvor. Ponesen pričama o junačkim delima svojih hrabrih predaka, otišao je u šumu da bi tamo vodio zamišljene borbe sa vrkodlacima. Igrom sudbine, naišao je na pravu zver. Pred njim je iz gustog rastinja iskrsnuo veliki medved. Ne gubeći prisebnost, Dušan je našao spas na najbližem drvetu. Neko vreme se skrivao u krošnjama, nadajući se da će zver otići svojim putem.

    Nažalost, medved nije žurio. Seo je kraj stabla i strpljivo čekao. U neko doba, kada mu je strpljenje, napokon, bilo na izmaku, šapama je počeo da udara u stablo pokušavajući da strese dečaka na zemlju. Dušan je iz sveg glasa dozivao pomoć dok se stablo ljuljalo.

    A onda se pojavio Pribac. U to vreme mladi Hrebeljanović je imao jedanaest leta. Međutim, to ga nije sprečilo da sa običnim štapom nasrne na medveda.

    Isprva, životinja je ustuknula. Kada se pribrala od iznenađenja i kada je videla da mu novi protivnik nije dorastao, zver je iznova krenula u napad, ovog puta na Hrebeljanovića.

    Za to vreme ni Dušan nije sedeo skrštenih ruku. Čim je video u kakvoj se opasnosti našao nepoznati dečak, koji mu je pritekao u pomoć, skočio je sa drveta. Odlomio je prvu granu koja mu se našla pri ruci da mu posluži kao oružje.

    Tog dana su njih dvojica, Dušan i Pribac, stojeći jedan drugome rame uz rame, oterali zver i time udarili temelj prijateljstva koje je među njima raslo tokom narednih godina.

    Raspon cena: od 1.500 rsd do 1.800 rsd