Presing
-
(0)Od : Pero Nestorović
Balkanske hronike I: Gospodari rata
1.200 rsdII
Dan je bio sunčan i veoma topao. Pravi julski ljetni dan koji je trebalo preživjeti na vrelom gradskom asfaltu.
Miloš Ivanović je oko deset časova ustao iz kreveta i sada, nešto prije podne, sjedio je na popularnom beogradskom splavu nedaleko od hotela „Jugoslavija“. Pio je kafu i posmatrao Dunav.
Kroz tamna stakla sunčanica zamišljeno je gledao u rijeku. Prethodne noći nije puno spavao. Ipak, navikao je na to. Na nekoliko sati sna. Takav mu je bio posao. I posebno vikendom se nije mogao nadati da će biti drugačije.
Razmišljao je o incidentu koji se sinoć desio ispred kluba. Nerviralo ga je to. Iako je navikao na problematične tipove, na pijanu i drogiranu omladinu, i na svakakve nabrijane likove sa kojima je dolazio u dodir u burnim prestoničkim noćima, to je uglavnom rješavao na drugi način. Verbalno. Zastrašivanjem. Ili, u krajnjem slučaju, sa nekoliko šamara.
Ali, ono sinoć je bilo dosta ozbiljnije i nimalo mu nije bilo prijatno što se našao u jednoj takvoj situaciji.
Prošlo je dosta vremena od kada je bio na nišanu i kada je on druge držao na nišanu. O tome sada nije volio ni da razmišlja. Samo bi se nepotrebno iznervirao. I sada mu je bilo krivo što ne može dovoljno da uživa u kafi i pogledu na rijeku, što se badava opterećuje glupostima i što jednostavno tu čitavu stvar ne ostavi iza sebe.
Ipak, sve je dobro ispalo. I nije bilo povrijeđenih. Poslije su mu u klubu mnogi prilazili i čestitali na hrabrosti.
I kada je na to pomislio, na trenutak mu je bilo lakše.
Dovršio je kafu i zatim zapalio cigaretu. Lagano je povukao dva dima. I tada je ugledao Stojana.
Stigao je. Njegov bivši šef. I prijatelj. Čovjek sa kojim se, nakon toliko vremena, sada trebao vidjeti.
Odmah je primijetio iskreni osmijeh na njegovom licu dok je žurnim koracima prilazio stolu. Ustao je sa stolice i takođe, smješkajući se, srdačno pozdravio starog prijatelja.
„Izvini što malo kasnim. Imao sam nekih obaveza čitavo jutro“, odmah je istakao Stojan, ne skidajući taj osmijeh sa lica.
„Ma nema veze. Ja svakako volim ovde da sedim i pijem kafu“, odvratio je Miloš, opušteno odmahujući rukom. „Danas nigde ne žurim.“
„E odlično. I htio sam da imamo vremena da se malo ispričamo. Dosta vremena je prošlo od onda.“
„Iz ovog ugla, to mi sve liči na neki drugi život.“
Stojan je na par trenutaka ućutao. Gladio je prstima prosijede brkove i gledao ga. Vjerovatno je i on razmišljao na sličan način. Zatim se opet osmijehnuo i opuštenim tonom upitao: „Jesi li doručkovao? Ja sam gladan, pa bismo nešto mogli naručiti.“
„Naravno! Samo sam kafu popio. Ovde je hrana odlična. Videćeš!“, rekao je. Potom je rukom dao znak konobaru da dođe do stola.
Naručili su omlete sa slaninom i sirom. I čim se konobar udaljio od stola, Stojan je nastavio: „Kako čujem, sinoć si imao burno veče.“
Miloš je istinski bio iznenađen. „Kako znaš za to? Ni policiju nismo obavestili.“
Na Stojanovom licu se pojavio zagonetni osmijeh i on je, ne obraćajući pažnju na prethodno pitanje, nastavio: „Momak kojeg si nokautirao ima jaka leđa. On je sin Vukašina Milanovića.“
„Milanović. Onaj biznismen sa Kosova?“
„Da, velika faca u privredi i politici. A kao mnogi drugi poput njega, ima problematičnog sina koji voli malo više da divlja. Mali Pavle više nije tako mali. Sada nosi pištolj. Ili bolje rečeno, nosio ga je do sinoć.“
„Pavle, tako se zove ona dileja?“
„Da, ali on nije bitan. Bitan je njegov stari koji je prilično jeben tip. On je narodni vođa na Kosovu, ugledni privrednik, dobrotvor, ma pravi patriota biznismen“, odgovorio je Stojan uz kiseli osmijeh na licu.
„Imam osećaj da baš previše ne gotiviš tog tipa, ili se varam?“, upitao je. Zatim je opušteno povukao dim cigarete.
„To sada nije bitno“, ozbiljan je bio Stojan. Izgleda da je želio da što prije okonča načetu temu o navedenom biznismenu. „Nije bitan Vukašin, niti njegov sin, bitno je da nisi ti za taj posao koji sada radiš, da se zajebavaš sa nekim drogiranim delikventima i da oni vade pištolj na tebe. Ti možeš mnogo više da postigneš, Miloše.“
Miloš ništa nije rekao na ove posljednje riječi svog bivšeg šefa iz policijskih dana. Čekao je da vidi šta još ima da mu kaže. Izgledalo je kao da ima nekakve posebne namjere prema njemu, kao da ovaj njihov današnji susret nije bio samo radi evociranja uspomena.
Bilo je tu još nečega. Osjećao je da je tako.
„Obezbjeđivanje lokala po gradu nije posao za čovjeka tvog kalibra“, nastavio je Stojan, ne skidajući ozbiljan izraz lica. „Ja znam tvoje potencijale, znam šta sve možeš i znam šta sve trebaš da postigneš. Možda bismo mogli ponovo da radimo zajedno, ako ti to želiš?“
Povukao je snažno jedan dim i zadržavajući ga par trenutaka u ustima, puhnuo je u stranu. Trudio se da prikrije radoznalost, ali to mu nije tako lako polazilo za rukom. „Ti meni nudiš nekakav posao ili šta već?
„Iskreno, da!“, bez ikakve dileme, odgovorio je Stojan. „Nisam te pozvao da se nađemo samo da bi ćaskali o starim danima, iako je, naravno, i to zadovoljstvo. Ovdje sam da ti ponudim nešto što neko kao ti nikako ne bi smio da odbije. Nešto što je tebi u krvi i što je dio tebe. Nešto što je tvoja sudbina.“
„Moja sudbina!“, uzviknuo je Miloš. „Nije valjda da si pod stare dane postao religiozan i uključio se u neku sektu, pa i mene hoćeš tako da zajebeš?“
Stojan se iskreno nasmijao na njegov prethodni komentar. „Ne druže, nije nikakva sekta. Samo sam se tako izrazio. Ono što hoću da kažem jeste da ti nudim mogućnost da ponovo radimo kao nekada. Za pravu stranu!“
„Zar i danas, posle svega, ima prave strane?“, podrugljivo je upitao. Namjerno je želio da naglasi sarkazam u svojim riječima.
„Danas je prava strana potrebnija nego ikad ranije. I danas nam na toj strani trebaju najbolji među najboljima. Najbolji pripadnici našeg naroda“, ozbiljnim tonom, odgovorio je Stojan. Napravio je kratku dramsku pauzu, da bi potom nastavio na isti način. „A ti, Miloše, ti si jedan od tih, jedan od najboljih!“
Miloš je, na trenutak, zastao. Bilo mu je krivo za određenu dozu neozbiljnosti koju je do sada ispoljio u razgovoru, ali istovremeno, bio je nepovjerljiv prema čitavoj ovoj nedefinisanoj i nepovezanoj priči. Sam sebi je postavljao milion pitanja. „Kakav posao? Zašto on govori o nekakvoj pravoj strani? Šta misli pod time? I u šta on želi da me uvuče?“ Pitanja su se u sekundama redala jedna za drugim i on je bio sve više znatiželjan. Ali, takođe, i sve više zbunjen.
„Izgleda da sam te naveo na razmišljanje. Zar ne, druže?“, konstatovao je Stojan. Na licu mu se opet pojavio onaj zagonetni osmijeh koji je tako malo govorio, a pokretao tako mnoga pitanja.
„Mislio sam da radiš nešto privatno, imaš neku firmu ili tako nešto“, napokon je progovorio. „Nisam siguran kakve veze to što ti radiš ima sa prošlim danima, sa našim radom u policiji i sa ovim što sada govoriš.“
„Imam privatnu firmu, u pravu si, ali to nema veze sa ovim o čemu sada pričamo. Ja govorim o poslu vezanom za bezbijednost, za ono u čemu si najbolji.“
„O čemu se radi? Bezbednost čega ili koga?“
„Države“, odgovorio je njegov bivši šef. „Rekao sam ti, nudim ti posao za velike dječake, za one prave.“
U kratkim intervalima je povukao nekoliko dimova. Razmišljao je o tome kako ova priča postaje sve interesantnija. Ali, isto tako, i sve čudnija.
„Slušaj Miloše“, nastavio je Stojan, „ne želim ovdje da pričamo o ovoj stvari. Mislim da bi se trebali sutra vidjeti kod mene u kancelariji. U firmi koju si spominjao.“
Miloš ništa nije rekao, nego se samo osmijehnuo.
„Želim da upoznaš nekoga. On je prijatelj. Dobar čovjek, jedan od najboljih“, nastavio je Stojan. Očigledno je onu riječ „najbolji“ pokušavao da naglasi. „Ako možeš, sutra oko tri dođi kod mene, pa ćemo tada pričati o svemu. Detaljno.“
„U redu“, odvratio je. „Moram priznati da si me zainteresovao. I prilično zbunio.“
Stojan se osmijehnuo. Zatim je iz novčanika izvadio vizitkartu i pružio mu je. „Evo ti adresa firme. Tamo ćemo se sutra naći.“
U tom trenutku je došao konobar sa doručkom.
„Sutra!“, još jednom je naglasio Stojan dok je konobar postavljao hranu ispred njih. Napokon su mogli da doručkuju. Bilo je već krajnje vrijeme, a ovaj čudni razgovor o nekakvom misterioznom poslu, nastaviće sutra, u prilično diskretnijem okruženju.
-
(0)
Međučin
500 rsdПет минута пре поноћи
Немој ноћас да патиш за оним што немаш,
радуј се оном што имаш,
јер да је требало имати то што немаш,
то нешто некако би дошло.Загрли ближње
и опрости им неке ружне речи,
замоли да и они теби опросте,
јер они су ту и кад други оду – они су ту заувек.Сети се ноћас оних који гледају на тебе
као на богатог принца,
оних којима је камен јастук,
а ветар јорган.Да ли ћеш?
Кад ми коса добије сивило,
а артритис победи прсте,
кад ми ноћне море буду
покушај сећања на значење речи
које сам изговарао претходног дана,
кад ми тешка битка буде
сечење ноктију на ножним прстима,
мирис устајалог буде мирис моје пегаве коже,
кад ми корак буде дугачак колико и мисао,
а мисао кратка, да поред мене пролети,
кад више нису важне жеље,
кад нису битни снови,
кад је важна радост свитања јер још један дан сам ту.
Да ли ћеш ме и тад волети?Медитеран
За већину, смрт је излаз.
Али не и за мене.
Ја имам једну чемпресову шуму,
мирис рузмарина и мимоза,
галерију стена,
врт разнобојног камења,
белог песка и шкољки,
со(л) у ваздуху и со(л) на кожи,
дах живота у таласима.
Море.
У сновима који не умиру.Михољска
Када умрем,
нека буде михољско лето.
Топло, жуто, црвенкасто,
хладно јутро и диван дан,
негде успаван,
на песку,
поред мора, плавкастог од неба,
сјајног од сунца,
у очима да ми дрема
лето које пролази,
и да слушам таласе,
уроњених прстију дубоко у песак
и глава да ми почива на облутку.
Михољско.
Лето.
И ништа после.Дани
Дани су само бескорисно изговорене речи,
капи кише изгажене на улици,
дани су лото бројеви и угашена нада,
згужвани чаршави, несварени ручкови.Дани су само снови ноћи,
поређани кипови оронулости у парку,
дани су изговор за живот,
огуљена поморанџина кора.Дани су само пролаз преко ливаде,
бескрајни низ свега и свачега,
дани су нерешена теорија завере,
неопеглане кошуље, прљаве чарапе.Дани су само бесмислен судар светова.
Дани…промичу неухватљиви, као таласи. -
(0)Od : Vladimir Pavlović
Doći će pun snage
900 rsdDemnacio memoriem I
Odlomci iz Abdul Hasanovog putopisa po Herceg-Bosni i Crnoj Gori
Biševica, 14. jul 1632. godine
Evo nas u Biševici, mjestu koje okružuju visoke planine Golije. Kroz gradić teče rječica čudnog, ženskog imena, Živana. Askeri su odsjeli u hanu nadomak šume, a memuri, i ja s njima, smješteni smo u prelijepoj kući bega Amidžića, na kraju sela. Sutra ćemo krenuti u potragu za stokom, koju su Crnogorci oteli od ovdašnjih Turaka tokom proljećnih mjeseci. Ta „kavga za ovce“, kako je ovdje zovu, polagano je poprimila razmjere pravog rata. Na obje strane ima desetine mrtvih i ranjenih. Čini se, previše žrtava zbog ukradene marve. Da li se oni ubijaju zato ili iz nekih drugih razloga, samo Alah zna!
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ovo je zemlja lijepih, visokih ljudi i još ljepših žena, ali ih rijetko možete susresti ili vidjeti na ulici. Uglavnom po kućama ili na poljima, oni svoje dane provode u radu i preživljavanju. Tek u večernjim časovima, kad sunce zađe za planine i žega prestane bivati nesnosna, gradić uzvri od glasova, priče, smijeha, pjesama… Stariji, oženjeni muškarci, sjede u grupama po trojica-četvorica, na klupama ispred kapija, ozbiljni i mrki, raspravljaju o važnim pitanjima od lokalnog, ali i svjetskog značaja, jer ovdje vijesti ne dolaze na vrijeme, zapravo kasne nedjeljama, ponekad i mjesecima, pa se uvijek ima o koječemu ćakulati. Od toga kojih sve kaura žene aga svakodnevno obilazi i kakve sve poslove pronalazi i izmišlja za njihove muževe, do izvora prihoda sultanovog brata Selima, izbjeglog na grčko ostrvo Hios prošle godine. Mladi se skupe ispod nekog drveta, obično hrasta, ili u nekom šljiviku, pa se druže, igraju i pjevaju do kasno u noć. Nakon toga odlaze svako svojoj kući, legnu spavati, odmoriti malo, a sutra ponovo na rad i tako ukrug, iz dana u dan. Gledajući ih i diveći im se, čovjek ne može a da ne pomisli kako je ovaj jednostavan život zapravo lijep u onom najčistijem, idiličnom vidu i kako bi mogao i on ovako živjeti i proživjeti život u mutluluku siromaštva, bez strasti koje ga uništavaju, razaraju mu grudi i zatamnjuju dušu. Ali ispod tog prekrasnog ćilima, ispod te šarene oblande, spava šejtan, zvijer koja čeka svoj vakat, svojih pet minuta i koja će ustat onda kada se budemo najmanje nadali. „Umjesto mednih usta zapjevaće puške, a umjesto šargija zasviraće sablje!“ Tako mi rekoše neki mudri starci, dolje na rijeci, dok smo lovili ribu, a ja im zanijet pričao o ljepoti njihovog mjesta.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Pitaju me ovi dobri ljudi o čemu ja to povazdan pišem i što će mi sve to!? Ja im pokažem svoje ’artije, a oni zvjeraju u njih ko bene. Nema ovdje pismenog čovjeka, čak je i hodža, jedan drčan i nepristojan cüce, skoro sasvim nepismen. Juče baš, objašnjavao sam jednom kaurinu: „Treba ostaviti za sobom nešto, neki znak da si postojao, hodao, uživao, ljubio život, jer kad nas nestane, čitav svijet nestaje sa nama. Isto tako, nije ga bilo sve dok se nismo rodili. Tek s našim nastankom nastao je i svijet oko nas, jer on je samo slika koju smo mi, u svojoj glavi, stvorili o njemu.“ Sagoh se i ubrah maslačak. „Pogledaj ovaj cvijet“, rekoh. „On je ovakav kakav je zato što ga ja takvog vidim.“ „Ali, i ja ga vidim istog takvog!“, pobuni se mladić. Nasmijah se i dunuh u maslačak. Desetine bjeličastih trunčica razleteše se zrakom. U mojoj ruci osta samo gola stabljika. „A sada, kako ga sada vidiš?“ upitah. „Nikako, jer ga više nema“, odgovori on. „Griješiš“, rekoh mu, „ima ga, samo više ne izgleda onako kao prije, ali, ako zatvoriš oči, možeš ga još uvijek vidjeti.“ On čvrsto stisnu okice i povika: „U pravu si! Vidim ga, vidim, isti je kao što je bio!“ „Tako je i s čovjekom i knjigom. Zato ja pišem“, zaključih.
-
(0)Od : Radmilo Petrović
Poreklo i koreni familija
1.000 rsdКовачевац од деспотовине до кнежевине
Ковачевац припада категорији великих насеља новог постанка. Већи део атара је раван са блажим падинама, изузев Маковице, солидног природног потенцијала. Ковачевац нема стариначких родова, а серију интензивног групног досељавања отворили су „Маринковићи“, насељавањем у „Лађевац“ у другој половини 18. века, где су им били кованлуци (пчелињаци) напуштајући своју сабраћу „Кнежевиће“, старинце Кусатка. До краја 18. века доселиће се још 6 великих родова који ће формирати језгро будућег насеља. Није познато да ли је у прошлости постојало насеље под именом Ковачевац, јер скоро сви турски пописи 16. и 17. века нису објављени ни преведени. У попису из 1476. године у атару данашњег Ковачевца, пописано је насеље Црквеница, које се према објављеној карти Еме Миљковић, налазило у источном делу атара на или у близини локалитета „Смрдак“. Највероватније да је ово насеље имало своје гробље 50м северно од рачве локалног пута за „Маковицу“ са регионалним путем Младеновац – Смедерево чији остаци су се до скоро ископавали. Тај попис региструје и насеље Баташевац (Баташић) (1-181- 2-161) у долини Баташевског потока на локалитету Баташево поље које је некад припадао Ковачевцу, потом селу Границе, а данас је ту део младеновачког насеља Баташево. За оба насеља није познат број домова, а ни када су замрла, највероватније се то догодило после 1530. године. Оно што изненађује је да се назив Ковачевац не јавља ни у првој половини 18. века, прецизније ни на попису 1741. године. Тада су пописана насељена и пуста села чији заратни простор је био у фискалној функцији јер су села представљала тимаре и зеамете који су додељивани турским спахијама на коришћење. Ако је неко насеље имало велику вредност, дељено је међу спахијама. Нажалост, овде нема Ковачевца ни међу пустим насељима. Оно што је највероватније и што може бити прихваћено је да се испод високе вредности насеља Лесковац, које је идентично данашњем локалитету „Лесковац“ у Кусатку у граничном појасу према Ковачевцу и „Лађевцу“ крије добар део атара данашњег Ковачевца. Лесковац је проглашен за тимар са укупном вредношћу 23100 акчи и подељен између 7 турских спахија (3- 63.и 64.), као насеље са највишом вредношћу међу тематским јасеначким селима. Будући да је Кусадак исказан као посебан тимар, основано је веровање да је простор Лесковца највећим делом био у атару Ковачевцa.
Што се тиче самог назива Ковачевац, ако га не садрже необјављени пописи из времена турске окупације, он је продукт предака данашњих фамилија и као такав новијег датума. Предање у селу каже да су „Маринковићи“, као оснивачи донели наковањ и чекић са Косова и на њему ковали те по томе се насеље прозове Ковачевац. Ова легенда делује наивно и неуверљиво. „Маринковићи“ могу бити ти који су допринели оживотворењу назвања Ковачевац, али не у вези са ковачким занатом већ у вези са пчеларењем. Напред је речену да су у „Лађевцу“ били КОВАНЛУЦИ „Маринковића“, одакле су се они иселили на данашњи простор. Кованлук је назив занимања, јако распрострањен у средњовековној Србији и односи се на пчеларење. Међутим, само место где су се налазиле кошнице (кованице) могло је бити прозвано „КОВАН-ЧЕВАЦ“, а имаоци кованлука „КОВАН-ЧЕВЦИ“.
Временом због отежаног изговора назално „н“ испред „ч“ као африката (сложеног гласа) изгубило се па је остао данашњи назив да означи место у свакодневној комуникацији („Идем у Ковачевац“) , односно житеље са тог простора „Ковачевци“, или у једнини Ковачевац („Он је Ковачевац“). У селу није забележена појава више ковача у ранијој прошлости по чему би настало име Ковачевац. Учвршћењу имена Ковачевац по свој прилици допринео је род „Соскићи“ који су у Ковачевац досељени из села Ковачи у Херцеговини те као велики род од суседа прозвани „Ковачевци“, а поједници из рода „Ковачевац“ када је требало означити географско порекло. Зато не треба бежати од тога да заслуге за данашње име Ковачевац имају оба рода. Сам појам Ковачевац, у том случају, топономастички је ојконим.
За време Првог устанка у Ковачевац су досељена два рода, а после устанка 24 рода искључиво мала, што значи да је реч о појединачном досељавању који ће дати коначну физиономију насеља. Према географском и етничком пореклу досељеничка композиција је: 3 рода су из Херцеговине, 1 род из Црне Горе, 9 родова је са Косова, 4 из Рашке, 2 из Босне, 1 из северне Грчке, 2 од Пирота, 1 од Ужица, 2 из Тимочке Крајине и Видина, 1 из Војводине, а 6 родова је непознатог порекла. Непознате су углавном замрле, одсељене или фамилије настале призећем и од пасторака. До 1823. године Ковачевац је село које има заселак по имену Границе, када се оно издваја у посебно насеље. Има нечег специфичног у настанку насеља Границе. У време кад су Границе била заселак, насеље су чинили родови директно досељени на тај простор за време Првог устанка у „сјеничком таласу“ 1809. године. Дакле, Границе нису настале, како је то било уобичајено путем раселице од ковачевачких и делова фамилија ковачевачких родова, већ од становништва ван Ковачевца. Када је уследило одвајање и оне фамилије које су се доселиле на ковачевачки рубни простор из сјеничког простора напустили су Ковачевац и одселиле се у Границе, формирајући тако посебно насеље. Границе ће 1863. године бити не само село већ село са општинском влашћу, иако је припадало категорији малих насеља. Доћи ће, чак, до исељавања неких фамилија из Граница, пре и после пописа 1863. године у Ковачевац (Новићи, Нешићи, Милетићи, Бошковићи и др.). Све досељене граничке фамилије у Ковачевац и данас се сахрањују на малограничком гробљу. Искакање из колоточине трасираних појава у прошлости дало је посебан печат овом насељу. Попис 1863. године бележи Ковачевац као велико насеље са 217 кућа са општинском влашћу. Међу пописаним домаћинствима било је 13 богатих, 32 солидног имовног стања, сиромашних 36, а највише задовољавајућег имовног стања чак 136. или 65%, док изузетно богатих није било. Доминирале су инокосне породице, док је задруга још било, али мало великих што је указивало на велику раслојеност. Највећа задруга ( Марка Максимовића – Ћераши) је имала 18 чланова, а било је и три задруге са по 16 чланова. Податак да нема изузетно богатих домаћинстава сведочи да је број домаћинстава био велики у односу на расположиво земљиште. Поређење са Великом Крсном која има само 4 домаћинства мање али скоро трећину више површине и више изузетно богатих, само потврђује већ изречену констатацију.
-
(0)Od : Boris Mišić
Nebeska zvona
900 rsdIgra krvi i prašine
Alvarez je nervozno žmirkao posmatrajući sunce kako zalazi iza Siera Madre. Vatrena narandžastocrvena kugla topila je zrnca prašine, šaljući mu toplotu kroz čelo direktno do mozga. Ponovo je žmirnuo, proverio pištolj i opremu, pogledao niz put. Dvojica lokalnih alkosa dremala su ispred bara; na sredini ulice, u prašini, igrala su se čupava i bosonoga deca. Tri dečaka i devojčica. Bili su prljavi i u ritama. Alvarez je ipak zapazio tople i blistave smeđe oči devojčice, njen dugi vrat i slap neuredne, divlje smeđe kose. Nesvesno se obliznu a ruka mu pomilova nož. Biće vremena da se pozabavi devojčicom, pomisli, biće nakon što obavi ono zbog čega je i došao u ovu zabit.
Tada ju je ugledao. Gde su mu bile oči? Mora da ga je vrućina prevarila, pomisli. Sedela je na verandi ispred bara; zakleo bi se da sekund ranije nije bila tu. Posmatrala ga je očima beskrajne noći. Pune, čulne usne izviše joj se u prezriv osmeh kada mu uhvati pogled koji joj je šarao po bluzi. Jednu sandalu je izula i bosom nogom se igrala po prašini. Alvarezu je taj gest izgledao pun skrivenog, erotskog značenja; nije umeo tačno da kaže zbog čega, ali u tom pokretu, u toj igri, bilo je nečeg neobično izazovnog. Gotovo smrtonosnog.
Pomisli kako ima simbolike u tome što će poslednjoj iz njene vrste presuditi u novogodišnjoj večeri, na razmeđi dva veka i milenijuma. Deca noći su brza, ali meci su bili brži. Nikada nije promašio metu. Kada ju je pogledao ponovo, želeo je da još samo tren uživa u njenoj lepoti, pre nego što joj prosvira metak kroz glavu. Taj tren ga je koštao… svega. Pogledi su im se sreli, paralisala mu je udove. Nije mogao da pokrene ni mali prst na ruci, i panika je već plivala u njegovom umu, a zajedno sa njom na površinu je izbijalo i nešto drugo. Prihvatanje, pomirenost, želja da se potraga okonča i da se prepusti bezumnom talasu kojeg se plašio i za kojim je očajnički žudeo. Devojka se pokrenu. Alvarez je skamenjen posmatrao njen ples. Izvodila je pokrete koji su odudarali od svakog standarda i tradicije. Deca su oduševljeno pljeskala. Pitao se da li će njegova smrt označiti kraj ovog neobičnog pozorišta na otvorenom. Nakon svakog pokreta devojke u prašini je ostajao mali crtež. Alvarez shvati da crtež predstavlja dve prilike, mušku i žensku, koje zajedno odlaze ka zalasku sunca. Grlo mu je bilo suvo od straha, ali osećao je istovremeno i čudno zadovoljstvo. Kao da mu čita misli, devojka stade sa plesom. Na licima dece Alvarez ugleda razočarenje, ali ona se ubrzo opustiše i vratiše se igri.
Devojka mu je polako prilazila. Alvarezu zastade dah. Zaista je lepa, pomisli. Nije osetio bol kada ga je ugrizla, niti kada je ugledao sopstvenu krv kako kaplje na prašnjavo tlo. Posmatrao je kao hipnotisan, bez reči, kako se devojka smeši i stopalom razmazuje njegovu krv po prašini. Nervi počeše da mu se bude, udovi da se pokreću.
Gledala ga je mirno, a u njenim očima su plivale zvezde i Mesec. Kroz njene usne Alvarez je čuo šapat drevnih, davno zaboravljenih bogova i duhova. Osetio je da je vreme na trenutak stalo, da se prostor raširio u beskrajnu pukotinu koja se pružala od zvezde do zvezde, u kojoj su nestali svi njegovi snovi i želje. Osim jedne. Da lovi. Beskonačno, bezumno, da lovi na dve noge i na četiri, lovi i ubija, zauvek, do kraja vremena, da mu sveža krv kaplje iz čeljusti dok još topao plen spušta pred njene noge. Da mu zvuk njenog biča, dok mu u zahvalnost za ulovljenu večeru para kožu, bude najlepša muzika. Večna melodija, koja nikada neće prestati. Nikada. Dok je otkopčavao opremu, spuštao pištolj i nož u prašinu, boja tla se pod plaštom vrele tropske večeri menjala; od sive i braon, do nijansi narandžaste i crvene. Deca pogledaše u nebo, kao da očekuju kišu. Za to vreme, devojka pruži Alvarezu ruku, a on je bez reči prihvati i pođe za njom. Deca okrenuše glave u njihovom pravcu, ali za sekund prekasno. Neobični par već je nestao u noći. U tom trenutku, bez najave, niotkuda, počela je padati kiša. Smeđokosa devojčica zaplaka. Njeni drugovi je upitno pogledaše, a ona prstom pokaza na mesto gde se nalazio crtež u prašini.
Kiša je potpuno izbrisala crtež.
-
(0)Od : Dejan Bogojević
Granični prevoji pesme
450 rsdСедељка
Моји прсти поигравају
По граничним превојима песме
Убио сам јутро у оку
Срушио сам планине и равнице
Док је по пропису
Моја љубав просипала речи
Које нисам записао
На седељци сам немКао риме
У погледу птице касне
Прелети малокрвних пахуљица
Под снегом пањ
Сјајна кратка зима
Твоја мелодија лута
Пратећи гареж и дим
Орахов лист сушим на прозору
Да не изађу римеДо нове туре
Бају Џаковићу, песнику по рођењу
Напусти ту болесничку собу у јагодинској болници
Побратиме по стиху и духу
Искључи инфузију разбуцај брауниле
И крочи у варљиви октобар
„Цепај Каталински!“
Дошао сам да те водим у кафану „Легенда“
Да смишљамо звездоснове
Да пијемо рујно вино
И гледамо крчмарице младе
Доћи ће и Џуди, Рексон и Енџи
Банџа не може на другом је свету
Да наздравимо невољи и самоћи
И туга није могла без нас
Да у кафанском диму
Окадимо наша живописна лицаИзађи са нама побратиме
Рецитуј своје песме пијаној певаљки
И нама
То је најбоља публика
Слушају и гости у кафани
Књижевно вече траје песниче
Твоји стихови су изнад нас
Наздравимо побратиме
Проспимо мало вина за Банџу
За сан сновиђење сновоспев
У коме живиш до нове туре
Без мрље на души као детеПостојимо у древним митовима
за Tim Roth-a
У стиху што ороси песму
Пливају реке из нашег сна
Стварне и нестварне као наш ум
Барку поринимо
Проналазимо одговоре на непостављена питања
Упијамо светлост
Упијамо мукУ крику раскриљујемо
Звук осаме
И постојимо
У древним митовима
У наслагама воска
У окнима са погледом старца
Ка црвеном путу
Ка далеким умирањимаЈедном облутак
Једном пријатељОцу
за најбољег човека
Теби сам посветио прегршт песама
А ни једну нисам записаоИзмеђу очева и синова
Постоји причљива тишинаРазумемо се оче од првог дана
И сва неспокојства
Борбе
Падове и победе
Спаковали смо у наш сан
Који и даље снивамоПокушавам да кажем
Нешто велико
Али то се не записује речимаНаше сенке су истоветне
Наше мисли широке -
-
-
(0)Od : Verica Žugić
Bitka za Sorb
500 rsdGodinu dana ranije
Tog dana su se delile uloge za pozorišnu predstavu koja će na Dan škole biti postavljena u velikoj sali. Priča se da je u pitanju „Petar Pan“. Svaka uloga Vasi bi bila prihvatljiva, izuzev možda krokodila koji Kuki odgriza ruku sa satom. – Ali, teško da će mi i to zapasti – razmišljao je dečak. Ne zato što nije dobar glumac. Nikako. Bolji je od mnogih, siguran je u to. Ipak, samo je petak, a oni nemaju nikakve šanse.
Dunjus i Vasa obožavaju pozorišne predstave. Zajedno s mamom, na dečijem igralištu, leti izvode lutkarske predstave. Celo pozorište stane im u dve kutije cipela, koje je Dunja ukrasila šljokicama, komadima tkanine, fluorescentnim flomasterima i čimegod je stigla. Lutke napravi mama od rasparenih čarapa i puno mašte. Tekst smišljaju i menjaju zajedno, u hodu, pripremajući se za nastup. Vasa bude zadužen da po komšiluku izlepi plakate, koje takođe zajedno dekorišu. Dunja, Dunjus ili Duki je Vasina mlađa sestra. Najveća faca ikada. Ima toliko krupne kestenjaste oči da sve upija njima, hipnotiše čoveka i pridobija ga za sebe. Biće opasna čarobnica kad poraste, Vasa je siguran u to! Za nju ne postoji problem sa uklapanjem, a i kako bi – ona je savršena! Doduše, ona je i prvi razred, a tada je sve malo lakše. Iako i ona kuka da sada ima manje vremena za igru sa zecom Svikom i Tučkom, njihovim psom koga povremeno ostavljaju i kod bake na selu. To je u stvari bio njegov, pseći izbor – nekad bi, čim bi počeli da se spremaju nazad za Novi Sad uskakao u kola na svoje mesto, pozadi ispod Dunjinih nogu, a nekad virio iza kuće i mahao repom umesto pozdrava. Dunja je to u početku teško prihvatala, a onda shvatila da je Tučko, pored toga što je njena maza i ljubimac, i pravi Koceljevac, i da ne može dugo bez lunjanja po ovoj brežuljkastoj varošici. Tata Žuga mu je nadenuo ime Smrda i ludeo bi kada bi se ovaj, umoran posle višečasovne šetnje sa decom, izvrnuo baš na njegovoj odeći. A ona mu je, iskreno rečeno, bila omiljena za popodnevnu dremku. Mama je govorila da je sam kriv što ne skloni svoje stvari u ormar, što je imalo smisla, pa su svi gledali gde šta ostavljaju, jer Tučkov miris na odeći, nikom nije bio baš neophodan…
Ali sve je to neka druga priča. Kraj je časa. Vasa nema pojma o čemu je nastavnica srpskog pričala. Audicija će upravo početi. Pola ga nema. Ni da ide, ni da ne ide. Vrti razne filmove u glavi, ne zna šta da radi. Svi su već istrčali iz učionice, a on još uvek pakuje stvari u torbu. Doduše, to je redovna situacija – još je učiteljica Brana u prvom razredu izjavila da se vuče kao ranjeni puž. Prošetaće do učionice predviđene za probu, pa šta bude, bude.
Pola škole je tu. Seo je u zadnju klupu i sad iščekuju nastavnicu. Blizu je vrata, pa još uvek može da zbriše. Kraj njega sede jedna sedmakinja, znaju se sa velikog odmora. – Loša procena – razmišljao je. – Trebô sam sesti na stolicu do vrata, ovako mi je zagradila prolaz.
Utom stiže i nastavnica. – Deco, mir! Počinjemo! Ove godine izvodićemo „Petra Pana“. Davaću svakome da pročita po jedan dijalog! Tišina, rekla sam! Zatvorite vrata! Ko nema mesta da sedne, nek stane sa strane, jedno iza drugog, ne gurajte se! Tišina, rekla sam! Tamara, Teodora, podelite tekst. Ajdʼ barem vama dvema ne moram ništa da govorim, prošle ste sve ovo!
Mlada visoka mršava žena, tršave puštene kose i prilično visokog glasa utišavala je graju u učionici, isuviše maloj da primi sve zainteresovane.
Dve devojčice, sedmakinje, svesne svoje važnosti laganim uvijajućim pokretima delile su tekst. Bile su skoro identično obučene – crne majice, iscepane farmerke, i obavezne starke. Kosa puštena, i kod jedne i kod druge, sakrivala je pola lica.
– Ugasio sam – Vasin mozak radi sto na sat. – Ostati ili pobeći glavom bez obzira?
Deca izlaze u parovima i čitaju dodeljene dijaloge. Vasa je u paru sa visokom devojčicom iz prvog reda. Dobra je. Noga mu se nekontrolisano trese, ne može da je smiri. Boji se da to neko ne primeti, jedva se i koncentriše na tekst. Knedla mu je u grlu, ne može da pusti glas. Devojčicu koja je čitala sa njim, zadržava, daje joj još jedan tekst da pročita. Ništa od mene, misli dečak. Iskreno, bio sam grozan. Još jače mu se steže grlo. Izleće napolje. Ne zna kuda bi. Stan je preko puta škole, ali ne ide mu se kući.
– Prošetaću da me prođe taj grozan osećaj – razmišlja. Mada, trebaće malo više od šetnje. – Baš mi je krivo, mogô sam bolje. – Čuje bat koraka, ali se ne okreće.
– Ej, Vaso, gde si pobegô? – sedmakinja se zadihala trčeći, a lice joj je postalo bordocrveno.
– Šta da čekam? – kratko će dečak.
– Nastavnica te je prozvala, sad će uslediti podela uloga, prošao si.
– Šta? – Vasa je stvarno bio iskreno iznenađen. – Prošao? – ponovio je dok su oboje trčali prema učionici.
– Bio si super, znala sam odmah da prolaziš. Ne mogu da verujem da nisi imao uopšte tremu, ja sam umrla na sceni, a ovo mi nije prva uloga.
Vasa je zastao da doda, ali ona ga povuče za ruku. – Ajdʼ, brže malo! – posle pričamo.
-
(0)Od : Vlasta Mladenović
Pravac
400 rsdПовратак у осамдесете
(у Крупари, са Ђорђем Кубурићем)
Прошлост је једино извесна,
враћам се у осамдесете,
у пределе белог сна,
исписан црвено-црном бојом сете.„Најлепше певају заблуде“,
пристао бих да се врате,
„пристао бих све што хоће“,
само да ме се љубави сете.Шта не бих дао за сећање,
што би рекао Борхес,
на Итаку да се вратим,
али Итаке више нема,о сновима да сведочи
остала је само од песка песма.Лирика јужних Карпата
Тамо нећу, а овде ме не желе,
куд да се денем,
ој, планино, старино, леле,
по тебʼ ходим, на врх се пењем.Стрма је узбрдица,
а крила немам да полетим,
не мари, не мари,
к мени силази соко птица.Још се снег бели
на Карпатима јужним,
завијају вукови моји верни,
зову ме гласом тужним.Упркос свему, опстаје песма,
дух места никад се не сели,
да слободно певају
могу само усамљени и смели.На Стражилову
Звезда Данице, звездо рана,
у овој суморној јесењој ноћи,
изведи ме на пут старих дана,
спаси ме тишине, речи немоћи.Ти си звезда мога данка,
што сијаш изнад Стражилова,
поздрави, поздрави ми Бранка,
мога брата злаћаних слова,који вечно бди у тишини.
Ој, звездо, сестро на висини,
пробуди сунце, песму у мени,
нек ме обасја ове тавне јесени.(Стражилово, 3.11. 2019.)
Икаре, не лети високо
Икаре, не лети високо,
не узвисуј се превише,
ниси ти птица, ниси соко,
ни анђео што крилима маше.Не иди дело од земље,
нема нигде слободе,
нека те снови, пусте жеље,
у бездан небески не воде.Врати се своме роду, Икаре,
не узноси се у заблуди,
довољно је што летиш изнад шикаре,
буди близу, нема поезије без људи.Не удаљуј се, о, Икаре, брате клети,
не остављај ме самог,
јер само сунце може да лети,
нама је земља дата, земљу дао нам Бог.Ноћ је. Баш лепа ноћ
Ноћ је. Баш лепа ноћ.
И месечина, бела светлост,
и киша сипи блага.
Лепа је моја драга
док безбрижно спава.Ноћ је. Баш лепа ноћ.
Тишина, само срца било
бубња у ушима.
Док читам, у себи
препознајем Толстојево лудило.
Кајем се због сваке речи
коју сам изрекао.
Жао ми је непријатеља својих.Ноћ је. Баш лепа ноћ.
Мирише земља после кише,
тихо бесаница испарава.
Бдим. Зурим у даљину,
можда још неко не спава. -
(0)Od : Radmilo Petrović
Kosmajski vilajet od despotovine do kneževine
800 rsdОсврт на становништво државе Немањића
Иако на први поглед излази из тематског оквира, овај осврти треба да читаоцу приближи време које претходи времену које је предмет списатељства, да буде уводник у све токове долазећег времена, кључ за разумевање појава и догађаја.
Средњевековна моћна држава Немањића, по историји, имала је угледајући се на Византију, моћне владаре и још моћнији савез властеле и свештенства који је Немањићима гарантовао наследну владарску титулу, а владаре бирао сам као својеврсни српски парламент још од доласка Немање на власт. Племство је било носилац материјалног, а свештенство духовног благостања и напретка као владајућа класа. Зависно становништво је тежиште овог осврта, а чинили су га потчињени слојеви оличени у меропсима (себри, земљоделци) и власима сточарима. Повеље српских владара о додељивању села и катуна манастиру Хиландару дају свеобухватну слику о делатности, занимању, друштвеном положају и обавезама, етничкој композицији становништва, пореклу имена и презимена, топономастици, ојконимима и др. Оно што посебно импресионира је постојање и пре Душановог законика писаног закона о обавезама и правима потчињеног становништва, како у односу према држави, тако и у односу на цркву као стуб у немањићкој држави. Ти закони су насловљени као „Закон Србљима“ и „Закон Власима“. Становништво Срба на који се односио „Закон Србљима“ бавило се земљорадњом: ратарством, повртарством, занатством, пчеларством, риболовом и ловом, а сточарством су се бавили Власи, на које се примењивао „Закон Власима“. Њихова занимања су: овчари, козари, говедари, коњари, свињари, мазгари и бивољари. Од култура земљоделци су гајили јару и озиму пшеницу, просо, винову лозу, разно воће и поврће, лан и хмељ за справљање пива („Слад Стефану дне која метохија прави та да га донесе и оточи“ [1-42.] … „Меропах да цеди слад, трипут годишње да га охмељи“) [1-59.] Међу земљоделцима посебно занимање је било сенари (косачи). Доста је било пчелара, а риба се ловила на Плаву и Скадарском језеру, а касније и на Сави. Занатлије су оличење у млинарима, ковачима, топионичарима (руда), мачарима, златарима, зидарима, седларима, уздарима, ткачима, кројачима и грнчарима. Посебна занимања била су соколари, псари и солари (радници у соланама Зете). Интересантно је напоменути да је био заступљен и лов на зечеве као групни лов без оружја – хајком. Не може се рећи да је подела на меропсе и сточаре била само подела по основу занимања, већ и по основу етничке припадности која их је диктирала. Посебни закони за оба слоја становништва, правописно назначење имена великим словом децидно (…. Ни Влаху ни Србину …“ „Србин да се не жени у Власима …“ [1-117.] недвосмислено указује на етничку слојевитост потчињеног становништва. Позивајући у помоћ историју, знамо да су Срби, како је то забележио византијски цар Константин Порфирогенет још у 10. веку (око 960. године), дошли из западне Чешке и Лужница у 7. веку и заузели област централног Балкана, а да су Власи романизовано староседелачко становништво Балкана које се под притиском придошлица населило у градове ли је прихватило сточарење у планинским областима. [38-40; 39-181.]
Многе области добиле су називе по њима: Власина, Стари Влах, у Грчкој Тесалија се звала Велика Влашка, а на Косову област између Пећи, Приштине, Ораховца и Звечана звала се Влашка земља. [1-133.] По историји средишњи и источни део Балкана, пре доласка Римљана у Старом веку, живели су Трибали, на простору данашње централне Србије, Мези источно од Трибала до Црног мора, Одризи – јужно од планине Хем (Балкан) и источно од Софије и Серди – у западној Бугарској и граничном појасу Србије јужно од Старе планине. Дакле, Власи су углавном остаци наведених и др. племена, сврстаних под јединствен појам – Власи [38-15.] За назив Трачани многи историчари тврде да је погрчени назив за Рашане (у данашњој Тракији река Расе, притока Марице, стара област Рашка као и имена градова – развалине у тој области, али и српска средњовековна држава Рашка са главним градом Расом). У немањићкој држави Власи као посебна категорија становништва представљају снажан фактор. Иако су класа потчињених, због своје бројности пресудно су утицали на економски развој друштва. Но само сазнање да су Власи кохезиони фактор у тој друштвеној заједници, снажне биолошке репродукције, само уз пажљиву опсервацију могу дати одговор зашто је то тако.
Одсуство конфликата између ове две друштвене заједнице, као дестабилизујућег друштвеног фактора, упућује на блискост по језику, култури и традицији. Поглед на лична имена Влаха открива подударност са српским именима, именима земљоделаца како по пореклу основа тако и по префиксима и суфиксима за творбу личних имена. То је још један прилог да је постојао сроднички однос у далекој прошлости који у новим околностима још увек није ишчезао. Као и код Срба – ратара преовлађују типична народна имена српске-свесловенске номенклатуре са две основе, с тим што код Влаха постоји нешто већа заступљеност библијских имена као Петар, Димитрије, Константин, Михаило. То само открива њихово дуже постојање на овом простору и већи утицај Византије. Како се дата имена очева и дедова Влаха битније не разликују од најмлађе генерације, то нема места теорији да су Срби као млађи народ, али бројнији, извршили словенизацију Влаха те тако Власи изгубили идентитет. Таквом поимању противуречи чињеница да су једни од других живели одвојено – Власи на планини, Срби земљоделци у равници, а закон им је забрањивао мешовите бракове како се равнотежа занимања не би нарушила. У таквим околностима, ако је неко био приморан да призна господареву власт, није морао прихватити номенклатуру српских имена и језик. Очито да је блискост, односно сродност била пресудна за зближавање до егализма што потврђује њихов суживот у потоњим временима када се бришу ове разлике. Са данашње дистанце тешко може неко неверовати да имена Драгослав, Десимир, Владимир, Милош, Младен, Костадин, Дарко, Дејан, Бранко, Витомир и др. нису српска и да су била у употреби пре пет-шест векова у народу који није сродан са Србима. [1-144] Када говоримо о именима ваља додати да има и код Срба (земљоделаца) и код Влаха необичних имена, данас ишчезлих, као: Драјко, Његош, Пријатељ, Љубав, Сумња, Друг, Невад, Добросрд, Дом, Питомац, Њежило, Прељуб, Хлап, Калођурађ, калојан, Гороцвет, Модра Гора, Лисица, Медвед, Паук, Ушоје, Срамко, Капил, Грубер, Шишман, Голозло, Костило, Балдовин, Хрс, Дабоје, Котор, Богреш, Глават, а код дедова доста погрдних: Лажимир, Бабота, Бач (чобанин), Бан, Шорић, Дружило, Ирша, Репина, Мамило, Грднос, Нерад, Јеж, Чепрња, Курикућа, Баташ, Неорица, Дудал, Сестроња, Копрц, Буљан, Зуб, Радооча, Мекооча и др. Презимена на –ић била су ређа, а била су извођена од имена очева, надимака, занимања, етникума по месту географског порекла као: Богдановић, Војиславић, Балшић, Гурибрадић, Прчибрадић, Кршибабић, Мачар, Златар, Ковачевић, Татарин, Бугарин, Грковић, Русиновић, Влахист, Сремчевић, Штимљанин и др. Од посебног је значаја да су се на челу катуна (сточарско насеље) налазили примићури, као старешине, а над више катуна стајао је кнез чији назив и надлежности ће се задржати и након пада Србије под турску власт. Преглед богате топономатике и ојконима нуди велики број селишта (давно опустела насеља) насталих за време, а многа и пре настанка немањићке државе. Већи број могила (хумки) ка омеђе дарованих села манастиру Хиландару сведочи о начинима сахрањивања мртвих староседелачког становништва у давној прошлости. Будући да се неки називи насеља, катуна, топонима, јављају наравно знатно касније, и у широј околини Космаја и Јасенице неизмењеног облика или од њега изведеног, то их наводимо јер су вредни помена као спона међу просторима и временима: Орашац, Ковачевац, Прилеп, Гунцати, Губавча. Средњевековна имена која бележе поменуте косовске повеље основа су за даривање имена насељима у каснијем периоду. Тако је данашње насеље Раниловић у Поткосмају забележено у 16. Веку под именом „Хрсовац“, дакле изведено од имена Хрс које је краћи облик имена Хранислав-Хранило [1-144].
-
(0)Od : Radoje Domanović
Sabrana dela Radoja Domanovića
3.000 rsdСлика са улице
Погледајте само ову шарену, непрегледну масу на улици што се повија тамо-амо. Шта мислите из чега је састављена? Кога ту нема: ту су вам државни великодостојници са лаганим ходом; трговци; чиновници; амали са тешким теретима на леђима; беспосличари са лаким штапићима; слуге са издрпаним оделом и лепим корпама на рукама; лепотице са гиздавим оделом и бајним осмејцима; просјаци са тужним лицем, или сузним очима; дебели беспосличари што се брину о „апетиту“ и здрављу, и мршава сиротиња са бригом „шта ће јести“; књижевници; Чивути што шеткају тамо-амо пред својим дућанима, трљају руке и вичу купце…
Све пролази једно поред другог и свако има свога циља и својих мисли. Боже мој, да чудних мисли и осећања!
Послушајте само оно потмуло, неразговетно брујање што постаје од разних речи и гласова још разноврснијих личности што склапају ову масу.
Свака изговорена реч, сваки глас, ма чији био, као да пада у море речи и гласова и одмах престаје бити целина за се, већ само служи да подржава општу вреву и брујање. Понека реч искочи јаче на површину, и тек да је уочиш, а она се већ изгубила у оном општем шуму, што га ветар односи ко зна куда? Неки се смеју и шале; неки се туже и уздишу; неки се здраве и разговарају пријатељски; други се опет свађају. Ту се хвали, куди, оговара, довикује, виче, шапуће, нуди, одбија, мами… „Чега још нема у свету?!“
Има готово већ више од десет минута како један млад човек, од својих двадесет година, стоји на једном истом месту, у крају улице, и оборене главе лупка штапићем по камену. Са лица му се чита туга и нека тешка брига у коју је запао. С времена на време подигао би главу и тужно погледао по гомили света што врви улицом на све стране; уздахнуо би, оборио наново главу и продужио даље, готово механички, лупкати штапом по оном камену.
Сви људи, и уопште све што је очима гледао, изгледаше му досадно, лудо и глупо. Од толиких речи и гласова што допираху до његових ушију, он није чуо ни једног јединог гласа, ни речи што би се на његову тугу и јад односила. Нико неће његов бол да разуме, ни утехе да пружи, или бар да обрати пажње на њега. Сви му људи изгледају као какве фигуре на дроту, створене само зато да га муче и киње, да буду на досади и онда када му треба саучешћа, помоћи и утехе.
– Шта се овај разјапио као бесомучан? – прогунђа љутито гледајући једног пекара који, пролазећи покрај њега, викну својим јаким гласом: „кифле“, и свирну у рог.
„Ах, свете, свете, како сам те мало познавао“, мишљаше у себи. „Сада тек видим у правој боји… Зар нико од оволиких људи не може разумети овако тежак положај, па да ме бар теши, ако ништа друго, а и то би ми било доста?… Гле, колико се дигла врева, чисто да ми уши заглуну па ипак… ала су људи без срца и осећања… Ено, како се они смеју безбрижно и весело!… Како бих ја разумео тугу свакога човека и притекао му у помоћ.“
Из таквих мисли трже га један човек у издрпаном, масном оделу, са тужним лицем и чисто молећим погледом.
У рукама је држао две саксије са цвећем што изнесе да прода да би могао купити јела својој деци.
– Узмите, господине, цвеће, ако је по вољи – рече му тај човек скромним и понизним гласом…
Овај га погледа, па љутито одмахну главом. Тиме је хтео рећи да му не треба цвеће.
– Али врло јефтино ћу дати, господине, узмите, јер ми је врло потребан новац! – продужи онај са саксијама, нижим и тужнијим гласом.
– Не треба ми! Разумеш ли? Шта ми сад вазда причаш? – одврати љутито младић и, окренувши се на другу страну, пође улицом оборене главе, занет својим јадом.
– Узмите, молим вас, јер ми је велика нужда; севап ћете учинити – опет ће продавац, пристајући за њим.
– Та иди бестрага, шта си ме се наврз’о са тим цвећем?… Кад ти кажем: не треба ми, не треба!… Шта ми ту вазда досађујеш?! – одговори му младић опоро, и оде даље.
Онај са саксијама застаде, па уздахнувши помисли у себи: „Баш су данас људи без срца и осећања“, а сузе му заблисташе у очима.
Београд, 1893.
-
(0)Od : Darko Radović
Sidro u srcu
400 rsdVečernja
Nemoj mi reći ništa o sreći,
poznajem je dobro sa druge strane
moji su snovi o njoj veći,
čuvam je za neke bolje dane.Ostavi priču kad drugi viču,
oni su stvoreni za takve stvari
siromasi jadni što vičući sriču
i Bogu je smešno, al’ neće da kvari.Ko je još stao kiši za vrat?
Ko je još skrenuo reku sa toka?
Ne staje vreme kad stane sat,
ni tuga ne istekne sa suzom iz oka.Noć
Kad snovi putuju noću do zvezda,
ostaju sećanja u kosi granja.
Padaju tiho u ptičija gnezda,
padaju noću svud gde se sanja.I meseca eno, sa staze snova
na zemlju toči beskrajno plavu
svetlost pozadi svakoga krova
i nežno pada na tvoju glavu.Pola je na mene
Koliko smo bose očuvali dece,
prstiju je malo da pokaže broj.
Pravili smo redom đavole i svece
pola je na mene, pola na tvoj soj.Delili smo s njima zauške i plač,
čekali od svakog da postane svoj.
Terazije svi su dobili i mač,
pola je na mene, pola na tvoj soj.Delili ih redom govoreći svakom:
„Ovo je na mene, neka bude moj“.
Učili ih sve smo ljubavlju i šakom,
pola je na mene, pola na tvoj soj.Sada smo sami, vidim izdaleka,
vodi se sa smrću zadnji, teški boj.
Svi su zdravi, živi, nek su duga veka,
pola je na mene, pola na tvoj soj.Šešir
Crni šešir, prastara java,
na njemu fina patina stara.
Koliko je raznih pokrivao glava,
a sada bačen na dno ormara.Devetsto peta, prošlo doba,
na slikama brkata neka gospoda.
Stari čiviluk, mirisna soba,
na stolu bokal, u njemu voda.Štajnic Jozef, na klobuku mekom,
na svili šešira iz Beča piše:
„Zaboravljen u prošlom veku nekom
na glavu ga niko ne stavlja više“.Druga su mora i druge luke
Kad prođemo nekada stazama starim,
i vetri belinu počnu da tope,
negde u nekom snegu na putu,
lagano kopne naše stope.Kako da kažem: „Sve je prošlo,
godine duge i duge zime“,
kad negde u meni ti još postojiš
kô reka puna mesečine?Sećam se nekih prošlih zima,
u jednom džepu stisnute ruke.
Sada smo samo dva strana broda,
druga su mora i druge luke. -
(0)Od : Zoran Krstić
Voćnjak na obali tjeskobe
400 rsdSONATA BABLJEG LJETA
selo se utapa
u jednoglasju cvrčaka
mjesec se valja
po zvijezdama
ko magarac po prašiniiz kuta
svog ništavila
žmirkam kroz paučinu
iživljeno djetinjstvo
taj obrazac vječnostii ovo je ljeto
protrčalo
s udvostručenim oprezom
kao jednooki štakor
preko dvorištasmrt
uronjena u život
istisnut će
onoliko smisla
koliko je život
bio buranPOPUTBINA KROZ DVA STOLJEĆA
poljubili smo se
slučajno
kao mirisi nošeni vjetrom
grajom djece
u dvorištu školeneuredno proljeće
nasumce je razbacalo
svoje materijale
zbunilo nas
gazeći prašinu kišomsvijet je za me bio
trgovac čudima
što podiže gradove
kao cirkuske šatore
a u sela dovozi sladoled
i balone
napunjene helijemti već bijaše pomislila
da ti je tijelo
muzička kutijica
odjevena u
plašt od bjelokostizato nas je
kao neskladan par
dodir prognao u noć
mene u mistiku parkova
tebe u proživljavanje
pjesama s terasaljubio sam te
kao da se opraštam
na brzinu
a poljubac mi bio
prvi u životuizabrao me za
povjerljivu misiju
osudio me
na vječnu mladost
kao nesretnog vampiraMIMOHOD
snuždeni pješaci
polaze na posao
a mi se vraćamo kućipahuljice
hladni žmarci
i njene čizme
do iznad koljena
sve baš kao
još jedan izazovsvi oko nas
gunđaju i psuju
mašu i
užurbano nose
svoje teretea ona
polako
skida rukavicu
i otresa mi
snijeg s brkovaZA UPRAVLJAČEM
sjedam za upravljač kamiona
obavezno palim cigaretu
imam jasnu predodžbu
kako treba izgledati
prevareni mužjak što se liječiuspomene skreću pažnju s vožnje
kao fazani pored ceste
ili muhe koje ubijam
vjetrobranom svoga vozila
tim štitom od glasova i zimesendvič sa ”čim više svega”
i vadim novac za plaćanje
iz džepa kožne vjetrovke
ona mi služi da naglasi nemar
kojim nosim svoju samoćuzaključavam tihu kabinu
pa nevoljko odlazim kući
stroj je prepun opranog rublja
još jučer sam ga morao
objesiti da se vani sušiTAJNI RADNI DAN
svi su u uredu
danas nujni
oči su
mutne i prazneopet bježimo
jedni k drugima
također
jedni od drugihradio pjeva
kava miriše
može se
i bez ljubavicure će kititi
prozor pred božić
a ja ću
zaliti cvijeće -
(0)Od : Goran Lončarević
Istočno od pakla cigareta
400 rsdODRASTANJE
I dalje su osamdeset i neke
Odavno više ne pre 20 godina
Rano jutro
Kada mi mama prstom pokaže
Na oko 200 metara udaljeno obdanište
Sada si veliki
Odavde možeš sam
I to je značilo odrastanje
Shvatao sam to
Baš kao i sada
Odlazak na posao
Laoshi Gordon
Ranac na leđima
Sada skuterom
Dvorac (iz bajke) sa 300 dece
Gde podetinjim
Smanjim se
Ručam iz dečijih tanjira
Preležavam dečije bolesti
Sve uz onaj miris flomastera
Kao pre trideset godinaExcept no home to turn back home
Pola šest poslepodne
Dvadesetominutni povratak
With some thoughts on the way
And a music on the lips
Natrag u starost
Cigarete & misli
Igračke za odrasleSUN(ČANICA)
U snatrenju
Prosute po vrelom pesku
Prosto proširene Misli
O vetru koji me raznosi
Po plaži na sve strane
Zrnce po zrnce
Stopim se sa njim
Gde sam u tom trenutku?
A znam da sam i dalje prisutan
Da me ima
Samo gde?
I šta me to može sabrati
A da to nije
Zrno po zrno
Nazad u taj isti pesak?ČUVAR PLAŽE U LETNJEM PERIODU
Oblak se kreće brže
Od broda na pučini
A sporije od dima
Izvan sezone
Na polupustoj plaži
Yalong Bay-a
Staring at the sea
U polupustoj vodi
Po koji nevešti plivač
Staring at the sand
Fali ubistvo neko
Na litici scenic spot-a
Natpis
Danger, keep distance
Ali me niko ne upozori
To keep emotional one, too
Možeš da gledaš
Ali ne i da diraš u nestvarne stvari
Ili kako je keva govorila
Na jednom drugom moru
U jeku sezone
Nemoj u dubokoKONCERT ZA NIKOGA
Počeo je vikend
Subota prepodne
Ali moram da skoknem do obdaništa
Zaboravio sam Nešto
Pusta zgrada
Od 500 kvadrata
Nema dece
Tišina i promaja po hodnicima
Kada čujem klavir
Kako dopire
Iz neke od dvadesetak učionica
Pokušam da pronađem
Odakle dolazi taj zvuk
Popnem se na treći sprat
Ali svi klaviri stoje pokriveni
Krenem po zaboravljene stvari
Ka kuhinji
Kada muzika krene da se pojačava
Prepuna grešaka
Ali to uporno ponavljanje
Me hipnotički zadrži
Prikovanog za stolicu
Baletske sale
Koncert za Nikoga
Ili nju samu
Posle pola sata
Pijanista ostane još koji minut nepomično
Protegne se
A ja pobegnem
Kasnije saznam da su to bile
Kompizicije Xiaobang-a
(u prevodu Šopena)
I nisam siguran da li je sve ovo
Samo doživljaj
A da se u stvari ništa
Nije dogodiloOKEANSKO OSEĆANJE
Love is a feeling I just can’t lose
Pogrešno otpevam Van Zandt-ovo
Fall is a feeling I just can’t lose
Odakle to dolazi?
Iz okeana preda mnom?
Ili u meni?
Šta to želi da mi poruči?
Šta to izbacuje na površinu?
Kompenzaciju za usamljenost?
Utehu neku?
Možda se priseća
Čega ja ne mogu
Tada On potamni
Krene da baca talase
Uzburka me
Batrga
Preplavi
Razbija o stene
Zato čekam noć da ga prekrije
Da nestane
Ali mesečina…
Ali snovi…
Izjutra po mirnoj pučini sunce blista
Na usnama pogrešan stih
Love is a feeling I just can’t lose -
(0)Od : Miroljub Todorović
Nisam zašnirao njokalicu (šatro priče)
500 rsdДРУГАР ИЗ ЛЕЛЕЈСКЕ ГОРЕ
Уђаних га код Метропола. Шибао је према Вуку. Мој стари другар из лелејске горе.
Били смо најбољи пајтоси у школи. Заједно смо гамбали на ћаге. Џоњали у буварама. Барили рибе. Пикали фуцу. Кошкали се.
Затабанах за њим и брзо га стигох. Чвокнух га по офингеру. Он се окрете и препозна ме.
– Где си другар!? – узвикну ошошољен – Јеси ли жив?
– Жив сам Лазо! Жив још како! – аблендовах и чврсто га навукох на плућа.
-
(0)Od : Dušan Stojković
San jezika: Antologija glasovne poezije
720 rsdЛуис Керол (1832–1898)
КАРАЗУБИЈАДА
То бје у пржисат, и отке тајке
Сврдлукаху све жиром у сјењави:
А кукушне су биле шарадајке
И хрикали су дамузи јењави.„Само се чувај, синко, Каразуба!
Канџи што грабе и раља што гризу!
Чувај се птице-јалдузлице, немој
Грабуњца брудог пустит близу!“Он узе зворни мач у десну руку,
Душмана зебног тражио је дуго –
Под голчин-стаблом застаде у муку
Да смисли нешто друго.И док је младић размишљао зурно,
Гле Каразуба са пламеним оком!
Кроз мрозну шуму он звењече журно
И гробоће сваким скоком!Једноле, дволе! Напријед, сијеци, режи, –
И зворни челик бљескута и стриже!
Оста без главе Каразуб да лежи,
Младић кући рипимице стиже.„О, па зар уби, синко, Каразуба?
Дјечаче зрајни, падни ми на груди!
Сладног ли дана! Арлаук и ура!“
Од радости му смијешак руди.То бје у пржисат, и отке тајке
Свдрдлукаху све жиром у сјењави:
А кукушне су биле шарадајке
И хрикали су дамузи јењави.Превео Иван В. Лалић
Паул Шербарт (1863–1915)
KIKAKOKU
Kikakoku!
Ekoralaps!
Wiao kollipanda opolasa.
Ipassata îh fûo
Kikakoku proklinthe petêh.
Nikifili mopa Lèxio intipaschi benakaffro-propsa
Pî! propsa pî!
Jasollu nosaressa flipsei.
Aukarotto passakrussar Kikakoku.
Nupsa pusch?
Kikakoku buluru?
Futupukke – propsa pî?
Jasollu…1897.
Рудолф Блимнер (1873–1945)
ANGO LAINA
Oiai laéla oía ssísialu
ensúdio trésa súdio mišnumi
ja lon stuáz
brott šjatt
oiázo tsuigulu
ua sésa masuó tülü
ua sésa mašiató toró
oi ségnu gádse ándola
séngu ándola
oi séngu
gádse
ina
lefola
kbaó
sagór
kadóХуго Бал (1886–1927)
KARAWANE
jolifanto bambla ô falli bambla
grossiga m’pfa habla horem
égiga goramen
higo bloiko russula huju
hollaka hollala
anlogo bung
blago bung
blago bung
bosso fataka
ü üü ü
schampa wulla wussaólobo
hej tatta gôrem
eschige zunbada
wulubu ssubudu uluw ssubudu
tumba ba- umf
kusagauma
ba – umfФрансис Пикабиа (1879–1953)
COEUR DE JÉSUS
Jardi me cha vide
Plu cuses vi gent re
Jan este oses cine resses
Brûl ille mor gnée cui
Avo alon allu ndon
Cur emblés chi tite pord
Porch raient couro sotis chrét
Son terrés eff Teprie saВелимир Хлебњиков (1885–1922)
* * *
Бобеоби певале су усне…
Вееоми певали се гледи
Пиеео певале се веђе
Лиееј – певао се изглед
Гзи – гзи – гзео певао се ланац,
Тако на платну неких подударности
Изван димензија живело је Лице.Превели са руског Вера Николић и Бора Ћосић
Алексеј Кручоних (1886–1968)
ГРАДСКА ПЕСМА
ju ju juh
ju ju juh
gr gr gr
pm
pm
dr dr rd rd
u u u u
kn kn lk m
ba ba ba baИгор Терентјев (1892–1937)
* * *
Sojneka žynéjra
Lipitaroza kuba
Vejda lejdé
Cjubé
Tuka stuka vej
Ojok kjok Éb`
Hércup
Up
PiРихард Хилзенбек (1892–1974)
CHORUS SANCTUS
a a o a e i i i i o i i
u u o u u e u i e a a i
ha dzk drrr bn obn br bus bum
ha haha hihihi lilili leiomenИво Андрић (1892–1975)
ЛИЛИ ЛАЛАУНА
Лала лула, луна лина
Ала луна лани лана
Ана лили ула ина
Нали илун лилианаЛила ани ул улана
Лани лину ул нанула
Анали ни нина нана
Ила ала уна нулаАлауна лул ил лала
Алилана, лан, лу, ли, ла.
Налу нилу нун нинала
Нала уна ан анила. -
(0)Od : Nenad Glišić
Otpadija
540 rsdKRATKA ISTORIJA OTPADIJE
Pre ovih vremena bila su neka druga, veoma različita, ali, opet, kada se pogledaju pojedinosti, začuđujuće slična vremena. I kao što reče onaj poznati antropolog, Milovan Krleža: Nikad nije bilo da nekako nije bilo i nikada neće biti da nekako ne bude.
U suštini, istorija Otpadije je naličje goblena. To je, naime, zidni ukras sa utkanim ili izvezenim slikovnim scenama. Od 1662. godine Luj XIV stavlja svoju osunčanu šapu na radionicu porodice Goblen, iako se, paradoksalno, u Francuskoj goblen zove tapiserija. To nam ukazuje da niko nije prorok u svom selu; tako ni stari majstor Goblen po čijem imenu se ova slika naziva, u svojoj zemlji nije mogao svom izumu da nadene svoje ime. Eto tako, kod tih goblena, ili tapiserija ako ste Francuz, postoje dve strane – jedna koja se vidi, a druga koja je naslonjena na zid. Isto to je i Otpadija – naličje goblena koje je okrenuto ka zidu, bez koga, naravno ne bilo ni lica, s tim što lice treba da se gleda. Tako, kada su napisane prve stranice bilo koje istorije, one mrlje koje je ostavio pisac, oni redovi koji su precrtavani, prvo grubim potezima kamena ili kakvog metalnog predmeta, posle toga makazama, sve do, bogme i lobotomije – eto, to je ta istorija.
To štivo mora biti malo po svom obimu, ali je bremenito višeznačjima, skrivenim porukama, naznakama i skraćenicama koje govore više od reči. Stvar je u tome da nije potrebno pisati istoriju Otpadije, ona je zbir zvaničnih istorija, njihova senka, njihovo unutrašnje značenje i njihov smisao. Takođe, kao što je zbir, ona može biti i razlika. U prevodu: istorija nečega kao što je Otpadija uopšte ne postoji, jer je ona sama ideja istorije, ishodište svih postojećih u kome se one, kao u sokovniku, izmućkaju, prestaju da budu ono što jesu i postaju svoja suština.
Nemoguće je setiti se svih onih koji su pokušavali da napišu svoju verziju; vrlo uzaludan posao. U učenim krugovima smatra se da je samo pominjanje postojanja ovog toponima pouzdan pokazatelj teškog oblika nervne labilnosti i uznapredovalih mentalnih poremećaja. Ove stvari se, kao što je poznato, ponekada odražavaju i na digestivni trakt, dakle na varenje i na protok hranljivih materija u prirodi. Zato se dešavalo da istoričare Otpadije povremeno nazivaju seronjama. U krajnjoj liniji, njihov najveći problem bio je u tome što nisu shvatili da rade uzaludan posao.
Sve što postoji jednom će završiti u Otpadiji. Neko će biti u upravljačkim strukturama, a mnogi u upravljanim strukturama. Nema tu prostora za mnogo teksta, to su samo lične priče. Svaka lična priča je kratka istorija.
Za sada istorija ima karakter tragedije sa elementima trilera i natruhama burleske. Ko zna, možda se, nekim čudom pretvori vino ili vodu, mada ni luk i voda nisu isključeni. U tome i jeste čitava draž: ima tu puno vode – što u krvi, što u znoju, što u suzama.
Naličja se čitaju uz pomoć krivih ogledala. Ako je odraz lep – nešto sa vidom čitača nije u redu. Na ogledalo postavljeno iznad teksta ako se uhvati para od daha, onda je vreme za bekstvo. Ako u ogledalu piše: popalismo, poharasmo, poubijasmo, onda proveriti lice teksta. Ako isto tako piše, onda mora da tako i jeste bilo. Ako piše nešto drugo, onda je bilo onako kako ne piše.
Među čitačima nećemo naći ni srećne, ni nesrećne. Ko spozna Otpadiju naći će se u prostoru iznad dobra i iznad zla, iznad sreće i iznad nesreće. Ko se nađe u Otpadiji, naći će se i ispod dobra i ispod zla i ispod svake nesreće. Definisati sreću je teško ili nemoguće. Nesreću je mnogo lakše opisati, ali je teže nositi. Otpadija je mesto na kome su se sva proročanstva već ostvarila.
Istorija Optadije kroji se makazama. Oštrim. Toliko o tome.
-
(0)Od : Marija Milojković
Crne masline
400 rsd2.
Prošle su dve nedelje od Delirijum tremensa i od mog sna sa momkom čije oči liče na ukusne, crne masline. Prošao je kraj marta i moj trideset šesti rođendan. Već je sredina aprila. Bila sam poslednji put u Pragu 2008. sa mojim dragim. Moja velika ljubav koja se završila tako što smo se nakon sedam godina rastali. Ja sam osoba koja nije pristalica bilo kakvih papira, pa tako ni bračnih. Ljubav da, zajednički život, deca da. Ali papir i svadba je nešto o čemu nisam maštala ni kao dete. Uvek me familija pozivala, prijatelji takođe. Dođem, ispoštujem, a onda kad legnem da spavam imam noćne more. Posle jedne svadbe koja je zapravo bila i kulturna, imala sam takav horor u snu da sam se probudila i plašila da zaspim da ne bih sanjala nastavak. Naime, sanjam sopstvenu svadbu na kojoj mi veliki lav govori da će mi pojesti noge. Eto, to je moja vizija braka verovatno.
Idem u Prag, 28. aprila je let. Rezervisano. Putujem sama, tamo me čeka Svetlana, ona živi godinama u Češkoj. Koleginica sa Filološkog, završila je češki jezik i književnost i maltene nakon diplome bohemistike dobila posao tamo. Nije se nikad vratila. Zove me mesecima u goste. U kontaktu smo redovno. Neke moje pisanije prevodi na češki. Čudno je bilo to naše upoznavanje. Filološki, čuvena Piramida. Prostor u kome se studenti druže u pauzi između predavanja. Uglavnom je velika gužva, galama. Svi smo pod utiscima bilo ispita, bilo predavanja. Mene je Piramida asocirala na bunker, zato što je u prizemlju same zgrade, pa smo se iz Sale heroja (najveći amfiteatar na Filološkom) spuštali u Piramidu na kafu. Kada sam upisala Filološki prvi susret sa, sada to mogu da kažem, privilegijom studiranja a tada sam blokirana strahom, bila je upravo Sala heroja. Tu nas smeste, izgleda kao na filmu. Veliki prostor koji te očarava i plaši istovremeno. Dekan ti poželi dobrodošlicu i čestitaju ti na izboru fakulteta. Posmatraš ljude oko sebe, jedino pitanje koje ti je tada u glavi je: da li ću uspeti da progutam sve te ispite i dobijem diplomu. Iz ove perspektive to su bile slatke muke. To mi je bio veliki izazov, građevina koja izaziva strahopoštovanje iz prostog razloga što su neki veliki umovi ostavili svoju energiju u tom prostoru. Sama činjenica da su prvi profesori Popović i M. Stenfild odvedeni ’41 u zarobljeništvo i, srećom, kada su se vratili ’45 u razoren Beograd studenti su bili voljni i nestrpljivi da počnu sa radom. Moram još da pomenem i mog omiljenog Danila Kiša koji je završio književnost na tom fakultetu i ostavio ogroman trag.
Elem, bio je oktobar, sedim sa koleginicama u našem bunkeru, zvanom Piramida. Oktobarski rok, haotičan kakav jeste, jurimo uslove za upis naredne godine. Sve je krcato, smiruje nas i truje nikotin. Što bi rekla jedna književnica – Poludnica. Jedna devojka prilazi našem stolu i pita:
– Izvinite, da li mogu da vam se pridružim, treba mi mesto da nešto napišem, ovde jedino ima prostora da se uglavim?
– Ma, naravno, dođi, jedino da te naša priča ne ometa.
– Ne, ma kakvi. Potrebno mi je da nešto prepišem.
– Onda, upadaj.
– Ja sam Svetlana.
Upoznaje se sa svima i tako je krenulo naše druženje.
Nedostajala mi je kad je otišla u Prag, to je jedno luckasto stvorenje, ali prava dobrica. Hvala Bogu na internetu, pa se naše druženje, makar i virtuelno, nastavilo. Fino vaspitana devojka, pažljiva, uvek kada dođe iz Praga donese mi neki neobičan poklon.
Vratila sam se sa posla, danima sam mislima u svom koferu. Jovan Ćirilov je rekao: Putovao sam često po sobi. Nisam tip osobe koja se danima pakuje, ali dva dana imam neki bleskasti osećaj koji me ne napušta. Svi su oko mene srećni ovih dana, pa se to prenelo i na mene. Stojim na svom balkonu, sada sam u fazi ljubičastog i žutog cveća, zasadila sam ga prilično. Liči na kaleidoskop. Pretapaju se te dve boje, podigla sam noge na verandu, slušam Fly me to the moon… Grickam čeri paradajz, kačkavalj, papriku i masline, crne, moje omiljene. Asociraju me na more i na one čudne oči, koje ne zaboravljam. Let me play among the stars… pa, pa, ra, pa, pa. Pevušim u sebi i maštam kako pričam sa svojim slikama na zidu. Rekla sam vam već da volim što ćute, ali trenutno kao da ih čujem da prate ritam, ritam mog srca, kao da su sa mnom na Jupiteru ili Marsu. Another words, hold my hand, another words, darling, kiss me.
Moj balkon gleda na Dunav, često zamišljam kako nekim brodićem plovim. Mislima i plovim, zamišljam da sam kapetan tog broda i da mogu da obiđem ceo svet. Gomilom knjiga koju posedujem, time sam već to i učinila. Ušla u svaki delić zemaljske kugle. Dišem duboko, vazduh me mami, taj prolećni, obećavajući. Spremila bih neku večeru, ribu možda. Zovem Jelenu i Mirjanu, doneće vino i sladoled. Ovo nije bio običan dan, ovo je bio poseban dan. Pridružio nam se i Ivan, sve vreme smo se smejali. Svi smo bili raspoloženi, baš kao i moje cveće, a bogami i slike. Portret moje prabake mi je namigivao, verujte.
-
(0)Od : Nataša Vučić
Vrtlog života
400 rsdI
Većina jedva čeka petak – početak vikenda, vreme odmora i blagostanja za sve koji su radili proteklih pet dana. Za mene su to oduvek bili uzaludni petkovi i gužva ni zbog čega. Moje kćerkice Anita i Mirna takođe su obožavale petak, jer sledi vikend, a vikendom se ne ide u vrtić. Subota i nedelja su za njih dve bila rajska dobra vremena. Priznajem da sam bila malo stroža prema njima, za razliku od moje pokojne majke – Anite koja me je retko kad grdila, a kamoli udarila. Njenih batina se čak ni ne sećam. Previše mi nedostaje.
Skuvala sam kafu tog jutra i poželela da je popijem u miru i tišini, ali to je, naravno, bilo nemoguće. Naišla je Isidora – moja sestra od strica. Slobodoumna, ekscentrična i neuhvatljiva devojka. I baš kad pomislite da ste je najzad upoznali, ona pokaže još jedno novo lice. Istovremeno zna da bude i mudra i krajnje detinjasta. Takva je, ali je obožavam.
– Mogla si da me pozoveš da zajedno popijemo kafu, a ne da sediš tu sama u mrtvoj tišini – sela je preko puta mene i spustila telefon i ključeve na sto.
– A otkad ti ustaješ ovoliko rano? – namrštila sam se.
– Otkad sam počela da ležem u pola devet uveče, draga moja. A noćas nisam ni spavala. Jedva sam čekala da svane i da dođem kod tebe.
– Isidora, šta se dešava sa tobom u poslednje vreme?
– Zakuni mi se prvo da će ovo ostati između tebe i mene, i da nećeš reći nikome, ali baš nikome.
– Jesam li te ikada izdala?
– Nisi – tiho je odgovorila. – Trudna sam – promucala je i pocrvenela.
– Jesi li sigurna?
– Sigurna sam i izvršiću samoubistvo.
– Nećeš! Reći ćeš mi prvo ko je otac deteta!
– Naravno da ti neću reći – odmahnula je glavom.
– Reći ćeš mi ako misliš da ti pomognem!
– Nema meni pomoći, sister.
– Isidora, daj uozbilji se, molim te, odrasla si devojka!
– Čekam Savino dete.
– A Sava je?
– Upoznala sam ga ove godine na moru.
– Odakle je?
– Iz Kragujevca. Bio je dobar mladić i obećao mi je da će doći ovde, ali…
– Rekla si mi sada da je bio dobar mladić. Šta se desilo?
– Doživeo je saobraćajnu nesreću i poginuo na licu mesta – oči joj se napuniše suzama.
Brzo sam ustala, sela pored nje i čvrsto je zagrlila.
– To dete mora da se rodi, Isidora. Branislav i Sonja su razumni ljudi, shvatiće.
– Neće, nego će me izbaciti iz kuće!
– Lepo ćeš im objasniti, Isi.
Odmahnula je glavom. – Nisu oni Anita i Slobodan.
– Znam da nisu, ali… Oh, draga moja… Žao mi je… Ko ti je rekao da je poginuo?
– Njegova sestra mi je poslala poruku – obrisala je suze. – Nego, ja imam jedan plan u glavi. Razmišljala sam da se što pre udam, jer jedino tako mogu da izvučem živu glavu.
U tom trenutku je naišla Sonja – Isidorina majka a moja strina.
– Devojčice moje – poljubila nas je, sela i zapalila cigaretu.
– Nisi u menjačnici, Sonja? – upitala sam je.
– Nisam. Alfredo me je zamolio da bude pre podne. Po podne ide sa Marinom kod kumova – odgovorila mi je i pogledala Isidoru. – Gde ti je brat?
– Sigurno spava – promrmljala je Isidora.
– Zašto me lažeš, Isidora!? Nije ni dolazio noćas kući.
– E pa baš me briga! Nismo više deca da nas stalno proveravaš i kontrolišeš!
– Kako to razgovaraš sa mnom, Isidora!? – zagrmela je Sonja. – Jesi li poludela!?
– Gušite me! I ti i Branislav! I samo da znaš… planiram da se udam, i to što pre! – ustala je Isidora uznemireno i otrčala iz sobe.
– Izvini, lepotice – ustala je i Sonja. – Idem da razgovaram sa gospođicom. U poslednje vreme je postala mnogo čudna – poljubila me je i otišla.
– Hvala Bogu – uzdahnula sam i popila na brzinu onu hladnu kafu.
Mrzim da pijem hladnu kafu!
– Dobro jutro – čula sam glas svog dragog mužića Dušana, ali kad sam se okrenula, shvatila sam da je neraspoložen.
I danas je ustao na levu nogu.
– Jutro – uzvratila sam mu istim tonom.
– Otišao sam – jedva je izgovorio rečenicu. Obukao je sako i izašao iz kuće.
Dušan i ja smo malo više od pet godina u braku i imamo dve prekrasne devojčice – Anitu i Mirnu. Anita je starija od Mirne nepuna dva minuta. Bili smo srećna porodica do pre godinu dana. Dušan je počeo da radi od jutra do mraka i to me je dovodilo do ludila. Prebukiran je poslom i jako malo vremena provodimo zajedno. Pritom je i podigao silne kredite od raznih banaka, pozajmice od sumnjivih ljudi kako bi bio uspešan u poslu i hvalio se kako je vlasnik firme. Retko kad odemo do restorana ili zbrišemo negde vikendom van grada. Strast, a bojim se i ljubav koju osećam prema njemu počela je da se gasi.
-
(0)
Pesničke proze Tina Ujevića
800 rsdInterpunkcijska artikulacija žanrovskih i stilskih osobenosti
Interpunkcijski instrumentarij Ujevićevih kratkih proza skoro je identičan onom iz pesama u stihu i veoma je raznolik.
Pesnici pretežno izbegavaju pravopisne, odnosno interpunkcijske znakove i pravila ili jednolično upotrebljavaju neke od njih. Svako se odstupanje računa kao izdaja interesa kolokvijalnog ili standardnog književnog govora (jezika) u korist lirskog, poetskog. Što je odstupanje smelije, to je pesnički originalnije. Ujević, naprotiv, poetski crpi sve mogućnosti ovih znakova. On savršeno tačno poznaje pravopisna pravila, čime usmerava interpretacijsku percepciju čitalaca u željenom pravcu, ali i nadograđuje zvučne stilske figure. Ovo je još jedan razlog zbog kojeg, eventualno, ne bi došle u obzir priče kritičara o nasilnoj i namernoj Ujevićevoj poetskoj hermetičnosti.
Tačkom i zarezom upravlja dužinom sintagme ili rečenice, čime automatski planira ritam, ali i lirsku misaonu celinu i njenu sukcesivnost. Tačka i zarez produžavaju ili pak značajno skraćuju smisaonu pauzu, u zavisnosti od učestalosti, od oscilacije osećanja. Ako su sintaksičke periode kraće, skraćuje se i pauza; ako su duže, onda se produžava. Time se eufonijski uobličava tekst. Skraćivanje zastoja jeste suprotno od interpunkcijskog i dikcijskog uputstva, međutim, poetski je delotvorno kada zahteva lirska situacija. Primer su eliptične i specijalne rečenice u ovim poetskim prozama.
Tin Ujević, dakle, dovodi do paradoksalne suprotnosti uputstva za standardni književni jezik. Mada principi ograničenja refleksivnih zaokruženosti i deoba ostaju i dalje delatni, što znači da su samo zvučni kodovi pesnički oslikovljeni, ufigurirani.
Iza dveju tačaka sledi lirski epilog, zaključak ili „razjašnjavanje“ u naporednim tropima, lirska dedukcija.
Tri tačke su kraj refleksije i početak retoričkog pitanja, nadrealističko pomračenje i pomeranje svesti, bezgranično nastavljanje parataksičkih sinonima i tautologija…
Tačka sa zarezom je logična međa između grupe povezanih „pojmova“. Nema nikakvu stilsku dopunu.
Kad Ujević želi ironično da naglasi neke reči ili da uputi na njihovu dvosmislenost, stavlja ih pod znake navoda što im, u stvari, ograničava značenje. Trebalo je da ih kontekstualno osmisli u znaku ironije, paradoksa, dvosmisla da bi izostavio navodnike koji upravo sužavaju poetski i semantički prostor.
Upravni govor je, u tom pogledu, zanimljiviji, prvenstveno kada je lirska pozicija pripovedanja prvo lice jednine i kada izdvaja, kao direktno kazivanje, svoje reči i rečenice (češće u ranije napisanim tekstovima: Maske, Povratak, Zbogom, Posljednja mudrost). Uzrok je, dabome, emotivne prirode: „višak“ mora da izađe iz svog bitka, iz svog „ćutanja“, monološki ujednačene, introspektivne melodije, sa bolnom namerom da razgovori usamljenog i teškog sebe, da se kroz nepovratno otuđene reči uveri da ima duh i telo, da proveri prag izdržljivosti pokušavajući da uvek vrati njihove odjeke i sledećim samoposmatranjem ujedini svoje odbegle likove. Ujedno postiže varijaciju dinamike lirskih pripovedanja ne utičući bitno na ritmiku. Bez izvesne tendencije ponavljanja ostavlja utisak razbijanja harmonije. Upravni govor nalazi razlog i poticanje pre svega u emotivnom i refleksivnom sastavljanju lirskog junaka, u situaciji govora o njemu i kompoziciji motiva.
Oble, čak i uglaste zagrade podstiču (nekad i figurativnu: parodijsku, ironičnu, sarkastičnu) diskreciju, oble – manju a uglaste – veću; „objašnjavalačkim” komentarima utiču na promenu rečenične i tekstualne intonacije. Unutar male proze opstaje zaseban, zagrađen tekst, pomeren bliže piščevoj ličnosti, ujedno direktnije ograđen od lirskog junaka. Figurativno razvija nijanse ironije, refleksivno podvajanje – kontrast i melodijsku antitezu: glasnije – tiše, „zvaničnije“ – „nezvaničnije“ (Trulež, Zastoj, Mali pustolovi, Alkoholni sni, Jedna okultna sredina, Lešine u podrumu, Fefelli, ergo sum, Jesam li poznat u afričkoj prašumi?, Aleja kestenova – sa uglastim zagradama).
U štivu Bilješke iz kafane Topole postoji sijaset interpunkcijskih ili pravopisnih znakovnih upozorenja koja napadaju integraciju motiva brojnim pauzama i rade na relativizaciji tematskih jedinica i njihovog sleda. U sinhronijskom nizu to su kvantifikacijski kontinuirane razuđenosti smisla, najjača figurativna uporišta, praznine i preskoci u svesti i osećanjima, u opažanjima koje treba popuniti intervencijama lirske fantazije. U mogućoj interpretaciji čini se da ovaj ortografski galimatijas funkcioniše po nadrealističkim pravilima igre i da zahvaljujući njemu i ostale komponente strukture dobijaju nadrealističko ubrzanje i poredak.
Tako postoje dva paralelna poetska sveta – izgovoreni i neizgovoreni, stvoren od intermeca, a najveličanstvenije se lirski barata sa onim čega „nema“.
U istom tekstu, kao i u nekim drugim, naići ćemo na udvojene uzvičnike, upitnike, crte. Oni ekspresionistički govore o udvostručenom doživljaju, pojačanim strastima ili nerešivom skepticizmu, pitanjima koja će zauvek ostati retorička. Rekli bismo da se, ipak, ne radi o pravopisnom, interpunkcijskom egzibicionizmu, već o pokušaju da se verno izraze lirski i psihološki, unutrašnji svetovi.
-
(0)Od : V.S. Milos
Gvardijan
800 rsdUPOZNAJ ME, DE LUKA! TI JESI JA
Rezidencija De Lukinih, San Antonio, Teksas
Jul 2011.Krupno, muško telo, izmučeno noćnom morom, bacakalo se po crnoj satenskoj posteljini, znojeći se. Poslednjih par noći je učestalo sanjao svog oca, kao nagoveštaj teških, zloslutnih dana. Ništa što je bilo povezano sa Marčelom de Lukom nije donosilo bilo šta dobro, pa čak iako je odavno bio mrtav.
Neki ljudi su bili u stanju i iz groba da muče. Marčelo je bio jedan od njih.
„Ja sanjam. Ovo je košmar. Probudiću se. Ti si mrtav.”
„Vredi li ti, moj De Luka, da se probudiš? Java ti je bolja?”
„Šta hoćeš?”
„Da se sećaš!”
„Sećam se, monstrume. Sećam se svaki dan šta si me naterao da uradim.”
„Dobro je da se sećaš, Lorenco. Dokle god se sećaš ko si i čiji si, znaćeš i gde ti je mesto. Ne budi takav mekušac.”
„Ne želim tvoje zaveštanje, oče. Davno sam napustio sve što ima veze sa tobom i tvojim angažovanjima.”
„Naravno da želiš. Želiš nju, zar ne? Želiš onu koja te nije dostojna po prezimenu. Želiš običnu ženu, jer si tu ljubav prema običnom nasledio od majke. Moći ćeš da je dobiješ i sačuvaš samo ako prihvatiš moje nasleđe. Samo tako ćeš biti dovoljno jak. Prihvati svoje gene, Lorenco! Uzmi svet za sebe!”
„Ja nisam ti.”
„Upoznaj me, De Luka! Ti jesi ja. Mi smo isti likom, kao dva identična odraza u ogledalu, kao dva identična lica zveri. Uzimamo ono što nam se prohte, a tebi se prohtela trenutno curica bez otmenosti i nasleđa. Želi je i tvoj nedostojni brat. Ta mala, mršava stvarčica je očigledno nešto posebno, čim se dva najmoćnija čoveka na svetu glože oko nje.”
„Neću dozvoliti Antoniju da je povredi. To je jedini razlog zašto je štitim.”
„Zašto misliš da je on želi povrediti, Lorenco? Možda je samo želi posedovati, kao i ti.”
„Ja je ne želim na taj način.”
„Laž. Laž. Laž.”
„Nije laž.”
„Kukavice!”
Smejao se, sve dok se njegovo telo nije udaljilo u nekoj sanovitoj, improvizovanoj magli, noseći taj zlokobni smeh sa sobom.
Bila je to prezentacija autentičnog porodičnog košmara.
Lorenco de Luka se probudio i uspravio na krevetu, mokar i neveseo. Stvar koju mora uraditi učiniće da zaliči svom ocu. Moraće je uzeti bez pitanja i oteti protiv njene volje, a tako sebi natovariti na savest još jedan greh. Antonijevo muvanje oko nje mu nije ostavilo drugog izbora. Bojao se da je ne povredi, a to je bilo nešto što nije mogao podneti. Zašto? To ni sam sebi nije mogao odgovoriti. Recimo, nije mu se svidela činjenica da sitan demon poput njegovog brata povredi anđela poput nje. Ako će se već neko igrati Raja i Pakla, to će biti on.
U toj igri, on će deliti karte iz svog špila.
Nije se mnogo premišljao oko svog sledećeg poteza.
Bilo je tri ujutro kad je podigao telefon i kratko naložio: „Namamite je!
-
(0)Od : Jovan Ćirilov
Roman o telu
720 rsd3.
Napisao sam reči za svoju novu kompoziciju, a znao sam da je ona tu negde blizu, dole na stepeništu i iza svake moje reči na hartiji. Tako nisam znao kako da je izbacim. Iza svake reči plazila se na mene pakosno i sito, razbludno i smešljivo, sažaljivo, tvrdoglavo, zadrto.
Sa svakom mojom reči rimovala se neka njena podsmešljiva primedba. Sve u šta sam uveren da bi bilo sjajno za moju novu ploču, sve je posle njenog slika postajalo glupo.
Pozvao sam telefonom Veru:
– Ne mogu da pišem…
– Pa nemoj da pišeš.
– Ali treba da pišem.
– Onda piši!
– Ali ne mogu.
– I šta da ti na to čovek odgovori.
– Ne znam… I ne očekujem da mi nešto bogzna šta kažeš.
– Da, ti smatraš da sam ja glupa.
– Opet ti…
– Hoćeš da se svađaš?
– Hoću.
– Nisam očekivala takvu iskrenost. Zašto?
– Tako. Nervozan sam, ljut, nezadovoljan, nesiguran.
– Opet nešto izvodiš… da dođem do tebe?
– Nije loša ideja.
– Znači da dođem?
– Naravno.
– Evo stižem za pola sata.
– Ipak bolje nemoj.
Muk.
– Zašto ćutiš?
– Već sam pošla.
– Prebrza si. Izgubićeš me. Ne smeš biti kao zapeta puška.
– U pravu si. Nisam ni mislila da dođem.
– Hajde, dolazi. Uznemirava me neka budala.
– Muško ili žensko?
– Pa šta misliš?
– Otkud znam kad si ti u pitanju?
– Uostalom zateći ćeš je na stepeništu.
– Za tebe se uvek zakači neka luda… Ti si pravi magnet za manijake.
– Kakvo sveže poređenje!
– Upotrebi ga u svojoj najnovijoj kompoziciji. Uvek su tako originalne!
– Nije loša ideja! Podelićemo honorar. Naslov će biti „Magnet za manijake“.
– Neizlečivo si trivijalan… Da li primećuješ da sam već u tvom krevetu.
– Naravno, ugasi lampu… I ćuti.
– Ta ženska na stepeništu nije ni tako loša.
– A videla si je?
– Da, stoji kraj lifta… Znala sam da je tu zbog tebe. Posmatrala me sa nežnošću.
– Valjda sa mržnjom?
– To bi bilo prirodnije… Ali devojka me je gledala bez mržnje, čak milo… Imala sam utisak da sa mnom ulazi u tvoj stan. Da li je poznaješ od ranije?
4.
Ta luda je banula u moj život iznenada. Sišao sam iz tramvaja posle svog koncerta, a ona me je sačekala na stanici i obratila mi se bez ikakvih uvoda:
– Što si posmatrao tako iz prikolica?
– Nisam uopšte primetio da si bila u tramvaju.
– Kako nisi? Smešio si se. I davao nekakve znakove.
– Čini ti se. Možda sam se osmehnuo, ali ne tebi. Ruke sam držao u džepu.
– Ne, davao si znakove.
– Idi dođavola! Žurim… Zdravo!
– Kako sad zdravo? Moramo da razgovaramo. Znam da želiš nešto da kažeš.
– Ne, nemam šta da ti kažem. Ako hoćeš autogram, gde ti je hartija?
– Budalo, kakav autogram!
Zakoračio sam da je obiđem, a ona je vešto koraknula istu stranu i preprečila mi put.
– Evo opet se smeškaš kao maločas.
– Smešno mi je – preprečila si mi put. Sada se zaista tebi smejem.
– Sve ja znam. Meni je sve jasno.
– Koliko ja znam mi se ne poznajemo.
– Ja sve znam o tebi.
– Blago tebi.
– Hoćeš li da ti pričam? Rođen si u Beogradu dvanaestog jula 1956. godine. Zoveš se…
– A kako se ti zoveš?
– Ja se uopšte ne zovem. Nisam rođena, nemam roditelje, ni adresu, ni zanimanje.
– Verujem samo ovo poslednje.
– Ja ne lažem.
– Dobro, kako nisi rođena?
– Tako lepo… Nisam htela da se rodim, pa prema tome nisam rođena.
– Dobro, rođena protiv svoje volje. To je drugo. Nije ni to mogućno, ali recimo…
– Sa mnom je sve mogućno.
– Ali evo tu si, preda mnom.
– To se tebi samo čini.
– Dobro, a kako onda razgovaramo?
–To i sama ne znam. Što si me uznemirio? Da me nisi uznemirio, ja ne bih govorila s tobom.
– Ja tebe uznemirio?
– Pa, naravno. Smešio si se i davao znakove. Od sada moraš da računaš sa mnom.
– Ja ništa ne moram.
– To ćemo tek da vidimo.
– Pretiš?
– Ne. Ali moraš da razgovaraš sa mnom.
– Kako da razgovaram s tobom kad ne postojiš.
– To zvuči dosta logično, ali sve što je stvarno ne mora da je logično. Ti studiraš logiku, pa bi morao da od toga nešto shvatiš. Jedno je logika, a drugo je ono što mora da bude.
Počela je da govori mnogo i nevezano, a ja sam krenuo kući bez komentara. Ostavila me je da prođem. Govorila je za mnom, a onda je zaćutala. Znao sam da me posmatra. Zatim sam začuo korake, sve jače i bliže. Okrenuo sam se besno. Nije mi se približavala, već je kao sa detetom napravila glupu šalu. Tapkala je na mestu sve jače, ne bih li ja pomislio kako mi dotrčava s leđa. Cerekala se i više nije bila lepa. Bila je odvratna. Osećao sam je u stomaku, kao nesvareno jelo.
-
(0)
Antinoj 24
630 rsdPACIJENTI SU MAČKA U DŽAKU
Tijanino stanje je gotovo odmah po priključenju na milion i dvesta hiljada jedinica kristalnog penicilina postalo bolje.
Samo nekoliko dana po dolasku stavljena je u raspored za tretman u sobi.
Tehničar joj je pomogao da ustane iz kreveta, ali se već na hodniku nekako izmigoljila iz njegove ruke. Išla je pognute glave upoređujući svoje papuče sa njegovim dok su jedva čujno, gumeno i plastično, kloparali po okrpljenim vinas pločama. Lifta su se domogli u ujednačenom ritmu. Za tih nekoliko trenutaka do podruma mogla je na miru da zaključi da su njegove kroksice original.
Nisu obraćali pažnju na manire i bili su nehajno izvan pristojnosti. On je nju posmatrao tehnički – ukoliko se bude zanela na jednu ili na drugu stranu, moći će da je poduhvati. Bila je krhka i raslabljena, ali zazirao je zato što se maločas drsko opirala pomoći. Nije mogao tačno da joj odredi figuru ispod rezedo ogrtača i nekoliko slojeva odeće.
Kaiš joj je pri geganju upadao između nogu, a kada ga je izvukla otud, pogledom se uspela sa njegovih klompi, preko pantalona, sve do ramena gornjeg dela ispranog odela. Nekada je bilo belo kao sneg. I ona je njega posmatrala tehnički. To je preimućstvo bolničkih uniformi.
Mesto za stolom zauzela je više kao da se srušila nego kao da je sela. Postupno je izvlačila prvo jedan pa drugi lakat da se održi iznad ivice. Namestila je bradu među dlanove.
Doktor Pašenog je strpljivo sačekao da se pacijentkinja stabilizuje (silazak ju je izmorio više nego što je i sama očekivala). U trenutku koji je smatrao pravim za početak postavio joj je uobičajena pitanja o datumu prijema u bolnicu, o imenu i zanimanju. A zatim i uobičajeno: „Zašto ste ovde?“
Tijana je takoreći istom intonacijom i bojom glasa, samo u svojoj ženskoj i malo promukloj varijanti rekla da ima jaku upalu desnog plućnog krila. Međutim, pri kraju reči „krila“ (kao da su je vinula, kao da su je odapela sa službenog saopštenja), ona se zaplaka.
Opet je čekao nadajući se da će pacijentkinja doći do reči, do daha. Ali njeno uzdisanje postajalo je sve jače. Malo više zatečen pokušao je da bude prijatan i duhovit rekavši da pacijenti obično plaču „tek tamo, negde, na trećoj-četvrtoj seansi; a nekome treba i mnogo više…“
Tijana je nastavljala da jeca zureći u prazan sto.
„Vama, Tijana, očigledno ide od ruke, došli ste u pravo vreme na pravo mesto…“
Možda nije ni čula šta joj je govorio.
„Brana drži u zatočeništvu unutarnje ranjeno ja koje se sakrilo i šalje poruku Biću da nešto nije u redu… Tako i bolest… napada određeni organ…
„Vas je, a to je više nego očigledno, skolila velika tuga. Dobro je što plačete, to jako pozitivno utiče na vaše trenutno stanje, koje, ako sam dobro shvatio…“
„Isplačite se slobodno, ne čuvajte taj bol u sebi…“
„Možete li mi makar malkice, izdaleka, reći šta vas muči?…“
„Pokušajte da mi kažete barem jednu reč..“
„Smirite se, Tijana, plačete već skoro sat vremena! Imam sledećeg pacijenta…“
Doktor Pašenog predao je Tijanu tehničaru, jedva je podigavši sa stolice po kojoj se zamutila i razlivala zajedno sa suzama. Pošli su nazad, ali ovog puta nije mogla da mu se otme.
Taman se malo pribrala i zaustavila bujicu kada ču neodmerene i nemarno izgovorene tehničareve reči: „Sledeći put ići ćete kolicima. Suviše ste slabi za ovaj poduhvat.“ Onda udari u još veći plač.
Morali su da joj daju injekciju za smirenje.
Vraćena je u krevet, u sobu u kojoj je ležala sa još tri bolesnice. Zabrinuto su gledale kako je unose i polažu na postelju. Umrtvljena lekom zaspala je odmah, ne čuvši šta se oko nje dešava. Uneli su je baš u trenutku kada je žena sa kreveta preko puta nje govorila o umrlom sinu: nedelju dana pre nego što će zauvek napustiti ovaj naš poznati svet zadao joj je tri udarca nožem, od kojih jedan u grudi; ubodi je nisu ubili, ali su joj trajno oštetili levo plućno krilo. Nastavile su da pričaju pošto je Tijana blaženo zahrkala.
Petnaestak minuta kasnije na vratima se pojavila doktorka Ana Vasić. Popela se sa reumatološkog odeljenja (na kome je radila poslednjih dvadeset i kusur godina), kratko se posavetovala sa doktorom Ismailijem i ušla u Tijaninu sobu, u vreme koje je dopušteno samo lekarima. Videla je kako blaženo spi, pomilovala pogledom i ostale tri pacijentkinje, prošaputala da će biti sve u redu. Neka se ne uznemiravaju. Mobilni telefon u njenom džepu počeo je da vibrira i ona mahnu ženama i izađe na hodnik na prstima, da nešto ne poremeti u harmoničnom glasnom disanju i smirenju koje je unela u sobu, tiho zatvorivši vrata.
Na ekranu je pisalo „pac. Jovan Knežević“.
Vrlo su retko imali potrebe da se čuju telefonom pa je pomislila da je nešto u vezi sa velikim događajem koji se sprema za prekosutra – otvaranje izložbe „Antinoj 24“ (zbog čega je Ana bila veoma ponosna na svoju kćerku Mariju). Zašto bi je inače zvao. Ako je dobro upućena, upravo postavljaju slike i skulpture, jel tako, to je trebalo da urade danas po podne…
Međutim, Jovan ju je zvao iz sasvim drugih razloga.
„Molim vas, Ana, danas sam propustio termin za posete, a na pulmologiji leži jedna moja prijateljica koju bih svakako da posetim, vrlo važnim povodom. Naime, sutra ne mogu nikako da stignem…“
„Naravno, Jovane, ne morate mi ništa objašnjavati. Samo, molim vas, iako sam dežurna čitavu noć, potrudite se da dođete pre deset…“
-
(0)Od : Sergej Čudakov
Ostavši letom u Moskvi
720 rsd* * *
Sve napisali na jednom listu
Kojim će mi do znanja dati
Da će mi košulju navući čistu
Pre no što će me ustreljati
I gotovo ubijen kao zaspao
Okupan u znoju lednom
Setim se da sam na plaži ležao
Zagrljen sa devojkom jednom
U rano jutro ja se budim
U rumenoj nekoj bašti
Miriše barut. Slutim
Pucanj. Sad ću pasti* * *
Kafa i votka. Noć bez snova.
U peći pleše plamen.
Palačinka crna gramfona
Vrti se i zabavlja me.
Živim, skoro izistinski.
Kiša da asfalt udavi.
Aleksandar Vertinski
Peva nešto o ljubavi.* * *
Ja idem a ptice pevaju
i drveće od pesme zanemi
nikome pesnici ne trebaju
sasvim su drugi sada problemiU složenom cvrkutu mrtvih ptica
luta smrt kao zadnja utvara
na snimku će biti obrnuta lica
antisneg krematorijskog garaJESEN
Narandžastozlatna, gusta
Sleće s hrastova, klenova, sa iva
To dok povlači se vlast šumska
Baca, u panici, sve iz arhiva.* * *
Ljudi na mesec putuju
Kavijar jedu ne gladuju
Pomislih: bože sveti!
Svejedno ću ja umreti.
To što će me progutati
Ustima gladnim celog veka
Neće tu brešu zakopati
Taj što tamo na mene čeka.
To sve samo progres krije
Ovo jeste a ovo nije
To je ka meni skok tvoj
Na luni zaigranoj. -
(0)Od : Boris Rižij
Dok spavao sam svuda je padao sneg
720 rsd* * *
Kasno je već. Evo nebom reflektori
zaigrali. Zabavlja se svetina.
To je noćni klub, tu su igre, razgovori.
Kao da je ʽ43. godina.Kao vraćam se i pod bombama stradam.
Sneg i zemlju eksplozija budi.
I ubijen u sivo blato padam.
A ti me probudi, probudi.* * *
Ovde mnogo plaču. Ovde krstovi stoje.
I ne pije se sasvim, bože me prosti.
Ka nebu bokori pružaju grane svoje
Kao da su nečije kosti.Kada bi svi oni na tren vaskrsnuti znali,
Krijući svoja lica rekla bi ta nejač:
„Ma, šta pričati o životu, moj stari,
Kad ni smrt ne može da zaguši plač.“MUZIKANT I ANĐEO
Na starom skveru svira muzikant,
bledunjav, crna traka čuva mu vrat.Slušam sa klupe, gotovo ne dišem,
na starom skveru nikog nema više.Samo se golubovi vrte tu oko nogu
i plavooki anđeo odan svome Bogu.…ah, što muzika tužnija, strašnija biva
tim se krilati nežnije osmehiva.ZIMA
Svake godine zima dolazi rano.
Dvadeset godina njenom belinom
bejah omotan. A sa ovom zimom
kao da s uma silazim lagano,
mili druže. Nikoga, ničega.
Stih se rodi, i već umire
stisnutih zuba. Nečije ridanje navire,
čuješ li, kako žale zbog njega.…A kad se upali zvezda u noći,
i pogase se svetiljke u kući,
grejem dlanove, u njih dišući,
i šapućem: „Sve će proći, sve će proći.“
I gledam, umirući, kroz okno, čedno
polje besprekornog snega.
Da je bar nečijih tragova – čoveka
ili zveri, nije li svejedno.* * *
Dok spavao sam, svuda je padao sneg –
Padao s neba, beli, plavičasti,
I neki strašni izišao je čovek
sa ogromnom lopatom u svojoj vlasti
i probudio me. A nije me sneg
razbudio, tiho, sasvim tiho je padao.
Sredinom dana probudih se bled
a za zidom dečak je tužno plakao.
Nekada davno na sneg bih izlazio
bez kape i kaputa i ka prvoj stanici
trkom bežao i do smrti rȁd bio,
miloj, u zečijoj bundi, prijateljici.
Išli kod mene, naokolo je sneg ležao.
Dvorište beše pusto, sami na celom svetu
nas dvoje smo bili. Kako sam znao
poljubih je tada, od uzbuđenja smo se tu
osvrtali, ja krišom, otvoreno ona.
Gde li se sada dela moja tuga,
moj nemir? Naslonjen preko balkona
slušam plač i vidim sneg. Kuda
da bežim sada, a nikuda ne bih.
Sneg plavičast, kô čaršav posle pranja, lak.
Grebi lopatom, čoveče, plači i grebi.
Moj dečak ili devojčica, moj dečak. -
(0)Od : Ana Vušović Marković
Sa druge strane stakla
1.090 rsdTEODORA (12)
KOJA JE POSTALA DETE NACIJEOvo je priča o devojčici. Maloj, a velikoj ženi. Onoj, u koju se narod Srbije na prvi pogled zaljubio i u dahu je zavoleo, dao joj sve što je mogao i uz njenu nadljudsku snagu, uz njene roditelje i mlađeg brata, pomogao da ponovo raširi, naizgled slomljena krila.
Dobar dan, ja sam Teodora. Imala sam težak oblik leukemije koju sam pobedila. Zato sam sad ovde i planiram da ostanem.
MOJA PERSPEKTIVA
ILI KAKO SAM VIDELA RAKKažu da me ništa nije zaobišlo. Ipak, nešto jeste. Ono najgore. Zaobišlo me je ono od čega svi beže i misle da mogu da se sakriju. Zaobišla me je smrt. Ta brutalna i bezosećajna spodoba. Možda me i nije zaobišla, možda sam joj umakla, nasamarila je, nadmudrila, možda je naišla na lukaviju, pametniju i snažniju devojčicu nego što je očekivala. Ne bojim se više smrti. Ranije sam se plašila. Strah me je samo od odlaska. Ne volim da se selim, posebno kad ne znam kuda idem. Bojim se i ostavljanja. Ne želim nikoga da ostavim, niti želim da mene neko ostavi, a smrt je stalno tu, oko svih nas. Stigne pre ili kasnije na svačija vrata. Ne treba da se plašimo, treba samo što duže da je zavlačimo, ako ništa drugo, tako ćemo je nervirati, sigurno.
Kod mene je sve bilo normalno i onda odjednom ništa više nije bilo normalno. Moram tako da počnem, jer tako je bilo. Nenormalno baš.
Moje lečenje trajalo je ukupno nešto duže od dve godine. Da, dugo je trajalo, predugo možda. Ne mogu baš da kažem da sam sad skroz završila sa lekarima, terapijama, kontrolama i sličnim medicinskim „dragocenostima“, ali volim da mislim da je najgore prošlo. Bar što se tiče bolesti, odnosno lošeg stanja tela u kojem kontrolu nad organizmom preuzima neka glupa leukemija koja vam je nepozvana ušla u krv. Nepozvane goste niko ne voli, pa kada se uvale u kuću, mnogi ne prezaju da ih „na finjaka“ izbace napolje. Iako besprekorno lepo vaspitana, prema ovoj gošći nisam bila fina i nije mi žao. Zbog te posete i dalje imam probleme sa toksinima, sa teškim otrovima u svom malom telu koji me baš smaraju, pa moram još uvek da se družim sa onim sestrama što vole da nose bele mantile i da posećujem zgradu bolnice.
Imala sam samo osam godina, bio je 11. maj i meni je dijagnostikovana „akutna mijeloidna leukemija“. Eto, rekla sam! Probajte i vi, izgovorite! Teško je, jelda? Reči su grube, hrapave, komplikovane za izgovor, ne znam ko ih je takve osmislio, ali svaka mu čast, baš se namučio. Moralo je valjda da zvuči ozbiljno. Ništa nisam razumela, u to vreme nije bilo ni potrebe, samo sam shvatala da se sve nekako izokrenulo, promenilo, izvrnulo naopačke, zbog tih nekoliko grubih reči.
Znam da sam bila devojčica, kao i svaka druga. Nisam se razlikovala od svojih drugarica iz škole, niti od svojih sestara, sve smo bile iste. Onda se nešto desilo u mom životu, pa sam se ja – malo izmenila. Život se promenio. Iako sam bila dete, bez životnog iskustva, bez velikih planova za budućnost, bez obaveza i tereta raznih odgovornosti, moje vreme bilo je i ostalo dragoceno, a moj život bajka.
Kako to obično ide, svaka bajka ima glavne junake, dobre i zle. Ima princezu, princa, dvorac, ali i zlikovca, negativca. Tu su veštice, zmajevi, zli čarobnjaci koje do kraja priče princ, uglavnom svojim mačem, izbriše sa lica zemlje. Tako se u moju bajku u kojoj smo glavni junaci bili tata, mama, brat i ja, i živeli srećno, misleći, do kraja života, jednog dana nečujno na prstima ušunjala tamna senka. Nepozvana gošća bila je zlikovac. Veštica. Ono što spodoba nije znala, je da u ovoj bajci nema naoružanog princa, već svi mi, junaci, za opasačem imamo po jedan oštar mač. Tako smo joj došli glave sa svih strana. Naravno, prošlo je neko vreme dok sam smogla snage da taj mač izvadim „iz kamena“ i njime zamahnem u pravcu izvora veštičje senke.
-
(0)
Istorijski azbučnik Savskog venca
5.000 rsdАлександар Живановић Сања
Рођен је 1890. године у Београду. Био је студент и четник, добровољац од 1912. године. Погинуо је приликом покушаја пребацивања на турску територију код места Лисице, 1912. године. Улица Сање Живановић на Сењаку носи његово име.
Артиљеријска касарна
Кнеза Милоша бр. 24Артиљеријска или Тобџијска касарна налазила се на углу Милоша Великог и Немањине. На том месту је касније изграђена зграда Министарства шума и руда и Министарства пољопривреде и вода а данас се у тој згради налази Министарство иностраних послова.
Ватерполо клуб Север
Спортски боб клуб Београд, основан је 1926. године да би промовисао зимске спортове. Да би „убили“ летњу паузу, чланови боб клуба су основали пливачку секцију и подигли пливалиште на Сави, на месту где се данас налази ресторан „Шест топола“. Пливалиште је имало клупску зграду, свлачионице, ресторан и др.
На пливалишту су поред пливања игране и прве ватерполо утакмице. Убрзо је формиран и ВК „Север“, од кога је касније настао Пливачки и ватерполо клуб Црвена звезда.
Велика касарна
Кнеза Милоша бр. 31Преко пута дворца је у периоду 1834-1836. године подигнута Велика касарна. Зграда се зидала без обзира на протесте београдског паше. Имала је основу у облику слова „П“ и била је отворена према дворцу тј. према улици. То је била највећа касарна у ондашњој Србији. Претпоставља се да је грађена по пројекту Јохана Хенгстера из Земуна или Франца Јанкеа. У њој су се одржавала и скупштинска заседања краљевине СХС.
Касарна постоји и данас и налази се у дворишту Генералштаба у улици Кнеза Милоша број 31.
Лиман хан
Лиман је био турски хан који се налазио на месту првог отвора моста краља Александра Ујединитеља. Назив хана (Лиман) потиче од турског назива за пристаниште а у непосредној близини је било Савско пристаниште по коме је и добио име.
Кафана Лиман хан је била у власништву капетана Мише Анастасијевића, великог трговца и добротвора.
Милошева чесма
Чесма је подигнута у периоду 1831-1834. године истовремено са изградњом Конака кнеза Милоша. Милошева или чесма код Топчидерске цркве је најстарија уређена чесма у Топчидеру. Чесму је Управа Топчидерског парка обновила 1930. године. Чесма постоји и данас.
Милутин Ивковић – Милутинац
Рођен је 1906. године у улици Милоша Поцерца. Био је лекар и фудбалер, унук војводе Радомира Путника.
Као лекар, дерматолог, имао је приватну праксу у Београду. Хуманиста, сиромашне је лечио бесплатно и куповао им је лекове из сопственог џепа.
Ипак много је познатији као фудбалер. За ФК Југославија је одиграо 235 утакмица. После Југославије, пред крај каријере играо је за БАСК. Био је капитен репрезентације која је учествовала на Првом светском првентству у фудбалу у Уругвају 1930. године. Последњу утакмицу је одиграо 6. маја 1943. године, приликом прославе 40 година постојања БАСК-а.
Гестапо га хапси због комунистичке прошлости, 24. маја 1943. године а већ сутрадан је стрељан у Јајинцима. Једна улица поред стадиона ФК Партизан носи његово име а у парку ипред истог стадиона постоји у његова биста.
Обелиск у Топчидерском парку
Налази се у непосредној близини Милошевог конака у Топчидерском парку. Подигнут је 1859. године у част повратка кнеза Милоша Обреновића у Србију. Аутор споменика је каменорезац Франц Лоран. Споменик је сачуван и данас.
Парни млин кнеза Александра Карађорђевића
Топчидерски друмОво је био први парни млин у Београду. Подигнут је 1850. године. Млин је био у власништву кнеза Александра Карађорђевића па су га звали и „Књажевски парни млин“. После пада династије Карађорђевић, млин је продат 1869. године, а 1883. године га купује фирма „Игњат Бајлони и синови“.
Пирамида
Београд је имао четири пирамиде. Реч је о бункерима које су Немци подигли да би заштитили своје људе од бомбардовања. Пирамидалног су облика да би бомба која би погодила склоништа склизнула низ зидове пирамиде и тако штету свела на минимум. Основа је 27 x 14 метара а зидови су дебели три метра. У тренутку писања овог текста остала је само још једна у Савској улици.
Сима Лозанић
Рођен је 1847. године. Био је један од првих осам професора на Београдском универзитету, први ректор и први почасни доктор. Предавао је хемију на већини европских универзитета.
Био је члан и председник Српске краљевске академије. У више наврата је био министар у Српској влади.
Једна улица на Дедињу носи његово име.
Скулптура Жетелица
Топчидерски паркСкулптура „Жетелица” постављена је 1852. године и једини је сачувани и најстарији примерак украсне парковске скулптуре у Београду. Представља богињу земљорадње Цереру, ливена је у Бечу и рад је бечког вајара Фиделиса Кимела.
-
(0)Od : Dragi Tasić
Sudsko čudo
400 rsdПРВИ ЧИН
ПРВА СЦЕНА: ПОЈАВА СУДСКОГ ЧУДА
(Канцеларија адвоката Антанасија. Улази Старац.)
СТАРАЦ
Добар дан.АНТАНАСИЋ
Добар дан.СТАРАЦ
Јесте ли чули да се у Зриковцу догодило судско чудо?АНТАНАСИЋ
Чуда, па ни судска, не постоје. Какво чудо?(Старац зачуђен одлази, улази жена.)
ЖЕНА
Добар дан. Јесте ли чули да се у Зриковцу догодило судско чудо?АНТАНАСИЋ
Какво чудо? Чуда, па ни судска, не постоје.(Жена одлази зачуђена, улази Веља.)
ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
Добар дан. Јесте ли чули да се у Зриковцу догодило судско чудо?АНТАНАСИЋ
Шта вам је с тим „чудом“?Господине Вељо, треба ли некоме Зриковчанину правни савет? Антанасије ме овласти да вам дајем савете. Не – да гатам о судским чудима.
ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
Ма како само Ви, адвокатов приправник, популаран зриковачки саветник, не знате, а цео Зриковац зна, да се у селу догодило судско чудо?До јуче је скривано! Чак и од Влајка Карабаша! Јединог зриковачког несудничара, али, и јединог познаваоца свих судничара и свих њихових парница и кривица. Карабаш зна све наше судске вратоломије, које се годинама претресају пред судом.
АНТАНАСИЋ
Покуша да Вељи објасни неке ствари, али Веља наставља.ВЕЉА
Добро, дајте ми савет. Хоће ли суд да протестује менице, дао сам их трговцу на велико за робу. Не иде ми продаја. Нисам му платио о року? Како да избегнем судску блокаду мог рачуна код банке?АНТАНАСИЋ
Суд ће блокирати твој рачун и платиће менични дуг. Ако немаш пара на рачуну, заплениће ти робу у радњи и даће је у јавну продају.ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
Неће, млади адвокате. Меници је истекао рок наплате.АНТАНАСИЋ
Поверилац подноси меницу на протест по истеку рока плаћања. А Ви сте га замајавали да протекне и уговорени рок протеста? Лукаво, лукаво, трговче Вељо.ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
То не радим лукаво, него пословно. Узмем робу, дам повериоцу орочену меницу, он верује да ћу му платити о року. Кад види да нећу, касно је да тражи наплату по меници. Престала је да важи.АНТАНАСИЋ
Лепо. Али поверилац Вас тужи у парници И наплатиће од Вас главницу, камату и трошкове.ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
Док он покрене парницу, ја продам робу и убирам камату, а њему платим кад најави тужбу, да му не бих плаћао ни камату ни трошкове.АНТАНАСИЋ
Ви не послујете савесно и поштено.ВЕЉА
Не живи се од поштења, него од зараде.У послу сам успешан зато што сам сналажљив, Хвала Вам за савет којим сте ме подржали у послу.
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Vesele tridesete
600 rsdIDEM LI JA ILI NE?
Četvrtak uveče. Zadnjih pet meseci pijem anksiolitik ujutru i dobro sam. Serem na svoju književnost svih ovih pet meseci. Pijem. Pijem alkohol iz duše. Tačno osetim vreme kad treba da se nalijem, direktno u mladalačku dušu od 39 godina…
Bio sam potpuno razbijen prošlog petka. Rođeni otac me je zamalo doveo do ludila. Napio sam se i nisam ceo vikend išao u stan kod njega i kod moje majke. Spasilo me piće. Piće iz duše i direktno u dušu.
Nešto me zadnjih par dana bole krsta. Opet sam uveo kompjuter u stan, posle godinu i nešto pauze i odsustvovanja, pa sam stalno ustajao iz kreveta da promenim muziku, ili odsedim po dva-tri sata čitajući svoje neobjavljene zabeleške.
Finansijska situacija je na mestu. Danas uzeo stanarinu od 170 evra i sutra bi trebalo da platim račune i dažbine za prethodna dva meseca. Plaćam to na svakih dva meseca, sve odjednom.
Sutra je petak. Kompjuter je izgleda crkao. Radio je dobro cela tri dana. Jutros, posle prve kafe pustim „Gobline“ i sve zvoni u mom stanu. Praznim se i lepo mi je. Mogu da slušam muziku po tri-četiri sata, a da sam svestan da ona ne vredi ni pet para. Ali, zvoni mi u stanu, duša mi se leči i puni tom čarobnom stvari – muzikom.
Tako već tri dana. Ono „samoubistvo“ i skok u alkohol potpuno sam zaboravio u ovih dva-tri dana. Bio sam negde. Posle godinu i nešto dana u tri dana čarobne zvonjave – u muziku.
Imao sam super ortake tri dana, ali već trećeg dana, danas, kompjuter mi je posustao.
Prethodna tri vikenda sam potrošio na rođenog oca. Bio je aktivan i preko nedelje. Jednom me je probudio u 8 ujutru i rekao da odem po onu drugu stanarinu. To me oduševilo i odlučio sam da mu oprostim prvi vikend, u kome me doveo u prvu komu. Tad sam se povukao u sebe, a onda, posle dva-tri dana probudio me je poslom, rano ujutru. Narednog vikenda, opet smo bili ortaci.
Malo opasno druženje i ortakluk, ali to je bio drugi vikend rizika sa njim. A onda je udario opet. Optuživao me što nisam došao na neku sahranu, u Despotovac, zvao me i preko nedelje na sahranu i prošlog petka sam bukvalno bio na ivici. Piće. Prošlog petka, a onda opet ceo vikend nisam išao kod njega i majke u stan.
Iz svega ovoga se vidi da mi je petnaest dana visio iznad glave. Pomislio sam da sam poludeo, da sam se pupčanom vrpcom vezao za tog morona, a onda skok u alkohol prošlog petka.
I evo – zadnja tri dana sam zaboravio na tri spojena vikenda i apsolutnu saradnju sa svojim ocem i preko nedelje.
Čak sam u jednom trenutku bio u neverici. Da ovo stvarno nije postalo prijateljstvo, pomislio sam. A onda me je zadnjeg petka optužio što nisam došao na sahranu. Hteo sam da pozovem svog psihijatra, da prvi put upadnem kod njega prevremeno, a onda mi sinu da prenesem monitor i zvučnike iz kevinog stana u moj stan.
I evo – tri dana trajalo je to. Posle godinu i nešto dana pauze. Danas otkaza moj novi ekran. Ne mogu da pustim čarobnu zvonjavu, ortake – muziku. Opet se vraćam pisanju priča.
Raskoljnikov je posle izvršenog čina shvatio da je pogrešio u svojim procenama. Umesto moći dobio je apsurd. Student – Raskoljnikov. Kad sam ja bio student i odlučio se da napustim fakultet sve sa računicom da imam moć, dospeo sam na Filozofski fakultet. I tu, kao i Raskoljnikov, dobijem saznanje o apsurdu. E, tad sam prvi put samostalno otišao i javio se psihijatru:
„Nešto ovde nije mnogo u redu“, rekao sam joj. Bila je žena.
Raskoljnikova je spasla Sonja posle zatvora a mene je posle ludnice spasla Sofija ili moja zaljubljenost u nju. I evo, sad sam u 40. godini života, postao sam pisac, književnik odavno i čitao sam ovih dana jednu studiju o Dostojevskom.
Sa farmacije skok u psihologiju na Filozofskom fakultetu, da bih jednog divnog dana, pre desetak godina, izašla moja prva knjiga iz štampe.
Oko 35. godine sam opet upao u neki psihički čabar da bih se izvadio prvom kirijom, koju sam uzeo od oca.
Ali da me zove preko nedelje, ugovara poslove, naređuje, optužuje što ne idem u rodni Despotovac, a da vikendom mlatara po mojoj nepostojećoj krivici, to je stvarno prevršilo svaku normalnu meru. Što reče onaj mamlaz, Kinaski:
„Piće je bilo Bog.“
Drugačije pijem zadnjih pet meseci, nego u dvadesetim godinama svog života. Ali je filing isti. Leči dušu taj napitak. Taj čarobni napitak, koji će jedino da te radi u dušu kad si normalan i srećan. A zadnjih pet meseci sam normalan, srećan i pijem.
Zašto sam pominjao Raskoljnikova, moć, prelazak crte i apsurd kao rezultat? Zato što se u ovih pet meseci stalno pitam – šta je to bilo sa mnom nekada, pre dvadesetak godina?
Sad imam svoj stan, mesečna primanja, književnik sam i cirkam kao što je Moskri radio dop.
I eto – dolazi još jedan vikend. Planirao sam da se u petak veče uradim u dušu, uz muziku i kompjuter posle godinu i nešto dana pauze, ali kao što sam rekao – posle tri dana, ekran je otkazao.
A baš sam se ovih tri dana osećao kao da imam 17-18 godina, kad je uz ovu istu muziku sevnula raskoljnikovljevska ideja moći u meni i sa mnom. Baš kao kada sam prvi put čuo pravi pank rok. A bio sam treći razred gimnazije. Večeras nisam loše, zvoni književnost u meni tonight.
Da li sam dospeo do sebe, konačno, da li sam sada na pravom putu? Da li se vraćam u život? Da li opet postajem ono što jesam, ili su ovih tri dana svemirskog broda bili jedna mala iluzija? Kao piće, kao kratka priča, kao Raskoljnikov i ja? Kao ushićenje kad mi neka lepotica izjavi oduševljenje što ćemo se uskoro videti? Ne znam.
Sve govori da idem. Idem sigurno i uvek negde, ali gde sada idem? Ili je ovih pet meseci jedna laž, laž čoveka kome sat iskucava poslednje mesece njegove četrdesete godine života. Golgota je prošla. Počinje nešto. Šta?
-
(0)Od : Žarko Dapčević Daba
Povratak šampiona
600 rsdPOČETAK
Nakon što se završila sezona 2017-18. trebalo je smoći snage i okrenuti novi list i početi sve ispočetka. Prava na grešku nije bilo, trebalo je sesti dobro razmisliti šta i kako dalje. Za početak je trebalo dovesti trenera koji bi vratio Zvezdu na put kojim idu šampioni.
Iz kluba su otišli Milko Bjelica, Dilan Enis, Alen Omić, Tejlor Ročesti, Džejms Feldin, Matijas Lesor, Pero Antić, Stefan Janković, Nemanja Dangubić, i Nikola Jovanović koji je otišao na pozajmicu u Trento. Ostali su Branko Lazić, Dejan Davidovac, Filip Čović, Marko Kešelj, Ognjen Dobrić i Aleksa Radanov. Trebalo je dovesti trenera koji bi zajedno sa upravom i stručnim štabom stvorio tim kadar da vrati Zvezdi titulu i plasman u Evroligu.
Rukovodstvo kluba svesno da nema vremena za gubljenje, odmah se dalo na posao, pa je ono što joj iz objektivnih razloga nije pošlo za rukom prošle sezone sada je uradilo i 13.07.2018. godine i ozvaničilo saradnju sa Milanom Tomićem kao novim trenerom Crvene zvezde na tri godine. Milan Tomić, inače nekadašnji košarkaš Radničkog i Olimpijakosa a potom dugo godina i pomoćni trener u stručnom štabu Olimpijakosa (dva puta kratko i prvi trener Olimpijakosa), prihvatio se veoma odgovornog zadatka da vrati Zvezdi tron.
Samo dan nakon što je Milan Tomić postao trener Crvene zvezde stiglo je i prvo pojačanje. Bili Beron, američki bek šuter je 14.07.2018. godine potpisao za Crvenu zvezdu, i ispostaviće se kasnije da je to bio odličan potez trenera i uprave kluba.
16.07.2018, nakon što je završio sa školovanjem u SAD-u, u Crvenu zvezdu se vratio i centar Dušan Ristić, Zvezdina budućnost u narednom periodu. U naredna dva dana Crvena zvezda je završila sa pojačanjima kada je centarska pozicija u pitanju, prvo se nakon što je ostavio veliki trag u Zvezdi 17.07.2018. vratio Maik Cirbes da bi sutradan 18.07.2018. iz FMP-a u Zvezdu prešao Majkl Odžo, gorostasni dobroćudni div (koji neverovatno podseća na Džona Kofija lika iz filma Zelena milja).
03.08.2018. godine novi član je postao i Stratos Perperoglu koji je i te kako poznato košarkaško ime i koji je već radio sa Tomićem u Olimpijakosu, i on će takođe biti odlično pojačanje i postati ljubimac zvezdinih navijača ali i autora ovih redova koji će ga nazivati doktorom košarke jer to zaista i jeste.
Samo dan kasnije 04.08.2018. godine u Zvezdu stiže i Muhamed Faje, široj javnosti ovde nepoznat košarkaš koji je prethodno igrao u Grčkoj ligi, ali dobro je bio poznat Milanu Tomiću koji će takođe biti pun pogodak.
Iz FMP-a je vraćen Boriša Simanić koji će u ovoj sezoni pod dirigentskom palicom Milana Tomića eksplodirati i potvrditi svoj esktra košarkaški talenat koji je posedovao kao i Nemanja Nenadić koji je imao iza sebe odličnu sezonu u FMP-u.
10.08.2018. godine Crvena zvezda je dovođenjem plejmejkera Džoa Reglanda završila prelazni rok i mogla je da krene sa pripremama i prijateljskim susretima i polako da sprema tim za predstojeću sezonu. Uglavnom, ovaj tim će izneti celu sezonu do kraja će 11.02.2019. godine dovesti još samo K.C Riversa za razliku od ostalih timova a pogotovu najljućih rivala za trofej, ekipa Cedevite, Partizana i Budućnosti koji su promenili po trenera u sezoni i dovodili veliki broj igrača pre i tokom sezone. Zato je i ova sezona Crvene zvezde i te kako dobila na težini i važnosti.
-
(0)Od : Dušan Stojković
DADA KROKODARIJUM – Antologija francuske dadaističke poezije
810 rsdПјер Албер-Биро (1876–1967)
ИЗА ПРОЗОРА
Киша сивило кише.
Рикавртлогтрљаноггвожђа
Камењештодрхти
Трамвајскрећенауглу
Електрицитет
Жезломотора
Жезлосветлости
Жезлољудсконосилацвоље
ЗемљаморењиховдубокмирНоћдан
Кишасунце
Бесконачност
Потпуна
Ко-њ-скре-ће-на-углуСтара механика
КишасивилокишеТрамвајелектрични
Луј Арагон (1897–1982)
СТАТУА
Сласт Ручак сунца
Умирем Слина СанЗвоните Јутрење
Маска са хлороформом Љубавваљам се читавом својом дужином
Понор УглавномТепих пред постељом није мртав
Она се креће певајући веома тихо
Пантер Пантер
Моје тело не умире зато под наборима завесе
Човек у мору Мастило
За скретањеСелин Арно (1885–1952)
ЛИКОВИ-ЗАГОНЕТКЕ
Није много тајанствен за воланом твојих кола
Никада нећеш наћи кључ
Д у наопакој слагалици у аутобусу М
Поново за звезду окачене лестве преврнуте
Тумарање бицикла дурбини отмено подигнути
Очигледно није довољно
Дада ће пристићи
Засешће на ивицу путева уз луцкасту ватру
На смех дечијег бунцања
И пут подругљивог гвожђа
Показује нове зубе
Последњем возуЖан Арп (1887–1966)
СТАРОСТ ЖИВИ ОД ДЛАКЕ У ДЛАЦИ
старост живи од длаке у длаци
преко ваздуха сироче постаје
живи као јаје
из којег се излеже воће
на ужету разапетом између два крила
ваздух је стар колико и крила
воће крила рађа
лишће крила крвари
на поткама ваздухаЖак Барон (1905–1986)
НЕПОЗНАТИ
Рекао је моје усне јесу чудовишно грожђе
пантери који певају
тише од најтиших птица у долини
и бикова окрвављених великим тамним облацима
Рекао је
Носим у својим грудима
таласе огромне жестоке
усред лепог цвећа великих дана
Звао је Марију
малу девојчицу што носила је поврће
Рекао је рекао је још
Мак сам
који буди ујутро плаветнило бледих животињаАндре Бретон (1896–1966)
ЗЕМЉАНИ КЉУЧ
Пјеру Ревердију
Може се следити на завеси
Љубав одлази
То је сигурно
Концертни клавир
Све се губи
У помоћ
Прецизно оружје
Цвеће
У глави ће се излећи
Неочекиван преокрет
Врата попуштају
То врата су музикеПол Дерме (1886–1951)
ШТАП
Десно крило шешира
Процветао штап Духови
И светлост пљускова
Под стрехом
немарно звижди Лето има задригло лице пијанца
Траже се у сенци наше главе Пљачкаш који кркља на стрњици
окончала се твоја успешна сезона
Ружин језик на грахорки
COQ челични дрмуса твоју кресту
Ево јаја диљем путаПокривена двоколица јури на челу
Сећање…
Све јутарње муве Срушиле ми се на руке
Јесам ли доживео већ нешто слично Удар ветра
Ех свадба
Сезона ружа
је прошлаРобер Деснос (1900–1945)
КУВАН ЈЕЗИК II
црним гласом
мршавим гласом
заводи ме
у танкој ноћи
у дану времена.
Оденути се у вео косе
музе са умирућим грудима.И округао глас
каже како је пут поробљен.Каква печена светлост тог дана!
Пјер Дрије ла Рошел (1893–1945)
ТВОРНИЦА = ТВОРНИЦА
Као трансмисаони каишеви у породичној творници
Гранате
мимоилазе индустријска постројења на својим путањама
под главом Људи –
Људи,
вековима извештеним за рад који,
у видицима и годинама,
врти се у круг,
пресецајући Земљу редом поигравајућим пијуцима.
И жеља власника сикће међу њима, налик на фијук бича.Пол Елијар (1895–1952)
БЕЗ МУЗИКЕ
Неми су лажови, говоре.
И ја у бесу одиста говорим сам себи
И моја реч
Заблуде буди,Мало моје срце.































