• (0)

    Lemniskat

    jedan

    Bio je to čudesan završetak zime. Iako je ustao veoma rano, nije imao baš mnogo vremena na raspolaganju za uživanje u stajanju bosim stopalima na pločicama raskošno nameštene kuhinje. Polovina zida iznad mermerom popločanih elemenata bila je, u stvari, veliki prozor, zastakljen najsavremenijim italijanskim staklom, nežno zatamnjenim, i ono je bilo dovoljno prozirno da se uživa u pogledu na horizont koji je bledeo iznad ivice ograde zadnjeg dvorišta. Okućnica beše poslednja u nizu bogataških. Iza nje u početku puca pogled na livade, a kasnije se širi na tamnu šumu koja vrhovima stabala potpomaže taj isti horizont, sprečavajući ga da ne zagrebe o zemlju. Prelepa severna zemlja u kojoj je ostao posle završetka studija, mesto u kome je upoznao suprugu i sa njom dobio prelepog sina (nadali su se još nekoj bebi, ali priroda je odlučila da će njihova porodica biti tročlana), delom je bila zarobljena u prikazu uokvirenog prozorskim oknom.

    Čekao je da provri voda u džezvi u koju će dodati prepunu kašičicu kafe i sve će to zasladiti do tačke kada lekar pada u nesvest zbog spoznaje o jutarnjim navikama pacijenta…! Džezvu čuva još iz studentskih dana pošto je i nju spakovao u sportsku torbu, uz nešto knjiga i garderobe koju je poneo za prvo vreme, koliko da pregura, dok očevi radnici ne donesu sve ostale stvari u studentski dom. Od tada, pa sve do danas, do ove veoma opremljene kuhinje, nikada nije kod kuće popio kafu koja je bila spremljena na neki drugi način. Na poslu, u gradu, pio je kao i svi ostali razne kafe, ali ovde u kući, isključivo je bila „pečena“, turska, kako se veli u njegovom kraju…

    Prelio je zadimljeni napitak ključalom vodom, dodajući šećer i uz lagano srkanje, krenuo ka garderoberu gde mu je žena još sinoć poslagala odeću koju će ujutru obući. Nije bio vernik, još manje hrišćanin, ali ga je nerviralo to što će morati na Badnje veče da obavi pozive sa zaštićenog telefona u firmi, do koje će morati da vozi nekoliko sati. Firmu je posećivao tek nekoliko puta mesečno. Zahvaljujući načinu poslovanja, sav posao mogao je da se obavi od kuće sa računara. Žena je, kao i svi ostali u zemlji, bila nekoliko dana slobodna zbog božićnih praznika i sada je čvrsto spavala, izgurana do ivice velikog kreveta. Dečak se, primetio je, u toku noći prebacio između njih, pozicionirajući se mic-po-mic dijagonalo, terajući ih oštrim petama kao kakvim „ubojitim oružjem“, zaposedajući celu teritoriju sapetog čaršava… On, otac, hvala bogu, ustao je veoma rano, tako da nije morao da „proglasi predaju“ i padne sa ivice kreveta.

    Kako je ušao u dnevnu sobu, pravo je otišao do velikog prozora koji gleda na uske staze auto prilaza kuće. Sinoć je automobil ostavio napolju, tik pred vratima garaže, ne uterujući ga, pošto je vremenska prognostičarka obećavala vedru noć bez padavina. Podešen tajmer računara automobila, uključio je motor pre nekoliko minuta. Na do malopre vlažnoj haubi njegove teget zveri pojavila se suva mrlja zagrejanog dela, lagano dobijajući na veličini. Voleo je svoj auto i pored ubeđivanja kolega da je najbolje držati se lokal-patriotskog „volvoa“. Mercedes je pak bio automobil koji je u njegovom starom kraju značio više od pukog statusa. Otac je vozio model 123 godinama, iako je u kasnijim danima mogao oldtajmera menjati za bilo koji noviji, moderniji model.

    Voleo je tišinu kabine, muziku koju sluša dok se vozi sam samotnim putevima severa. Predgrađe izgrađeno na obodu divljine, sa bliskim uključenjem na auto-put, omogućavalo mu je da uživa u osami granice urbanog dela i brz pristup firmi u kojoj je nekoliko godina radio, grabeći krupnim koracima ka vrhu piramide koju su izgradili osnivači korporacije. Dali su mu stipendiju, godinama ga usmeravajući u pravcu u kojem su želeli da se razvija, suptilno gradeći osobu koja zbog svog porekla, mentaliteta, odgoja, po njihovom mišljenju, može firmi najviše pružiti. Ta firma mu je omogućila status u društvu, konto u banci koji je odavno premašio hipoteku kuće, kola, garderobu… Prihodi su mu dali priliku da, nežno se smešeći službenici banke, posle dve godine isplate rata za porodično gnezdo, u kancelariji direktora, u negovane ruke sa manikiranim noktima tutne platinastu karticu uz pomoć koje će kuća promeniti vlasnika… Službenici su ga oslobodili stege kredita, sećao se, dok je on sa direktorom ispijao viski, gazeći po debelom tepihu njegove kancelarije, držeći kristalnu čašu u ruci i gledajući na užurbanu raskrsnicu poslovnog centra grada.

    Sinu je školovanje već bilo plaćeno, a da on još uvek nije dostigao potrebnu visinu da sam sa police dohvati slikovnicu! Ženi je omogućio da bude zaposlena majka bez sekiracije oko budžeta, otmeno obučena po poslednjoj modi, opuštena u razgovoru sa poslodavcima, jednaka njima po statusu. Ma, kašika mu je upala u med, lizao ju je plazeći jezik koliko god je mogao!

    Nije prošlo mnogo i savest, uz one duboko urezane dečačke razgovore sa dedom, nadneli su senku nad sređenim, bezbrižnim životom koji je vodio. Potiskivao je te misli koje su grčile stomak u trenucima kada je slušao muziku u dnevnoj sobi, sa čašom pića u ruci, sa najmilijima usnulim u drugoj prostoriji. Odbleske plamena dalekog istoka, miris prosutih utroba, pokušao je da maskira tim pićem, krijući se i u zagrljaju žene. Nikada joj nije pomenuo ova tegobna razmišljanja. Zapravo, taj njegov „koljački posao“ mu je i omogućio život kakav su vodili. Nije lično držao kamu, ali obezbeđivao je da se objedini poslovanje njegove firme i firmi koje se bave komponentama koje, sjedinjene u paletu njihovih proizvoda, čine te noževe, koji u rukama njihovih klijenata prolivaju krv, vlaže kamen dečijim suzama…

    Završio je kafu; okončao kovitlac misli koje su ga u poslednje vreme sve češće pohodile. Obukao se na brzinu, na kraju stavljajući oko zgloba skupoceni sat, automatik, „švajcarac“. Prolazeći kraj velikog ogledala, samo je ovlaš bacio pogled na mušku figuru obučenu kao da ide na humanitarni događaj najvišeg ranga, gde se novac skuplja za nesrećne, ujedno i prezentujući sebe u najvećoj raskoši skupe a jednostavne odeće. U njegovom današnjem slučaju, ugovaranja nekoliko stotina miliona razloga da se u ime bogova prolije krv nevinih. Izašao je iz kuće i, odzvanjujući đonovima svojih skupih cipela, prišao kolima, rutinskim pokretom otvarajući teška vrata.

    Koža udobnih sedišta bila je zagrejana, škripava i prilagođavala se njegovom telu ne dozvoljavajući da njegove konture nadvladaju klasični nemački dizajn. Automatik se pokrenuo bez šuma, naprosto se poklonivši kućama preko puta kada je izašao na kolovoz. Skrenuo je desno nišaneći zvezdom ka samo dva kilometra udaljenoj petlji, odakle će ubrzati ka malom gradu koji se nalazio tri stotine kilometara severnije i modernoj zgradi firme koja je na periferiji malog naseljenog mesta, obezbeđena kao tvrđava, bljeskala fasadom od modrog italijanskog zatamnjenog stakla. Sa desne strane mu ostade benzinska pumpa koju nije morao da poseti, okrećući vozilo na petlji i usmeravajući ga pravo ka severu. Odmah je ubrzao do limita i prepustio tempomatu da održava brzinu. „Suv kolovoz“, koji je prognozirala mlada meteorološkinja, trebalo bi da bude garancija za ćutanje bezbedonosnih sistema automobila, zaključi. Opustio se u koži sedišta i otpoče da potiskuje one prethodne teške misli, dozvolivši sebi povratak nekim drugim, setnijim sećanjima…

    810 rsd
  • Dvadeset prvi dan na svetlosti
    (0)

    Dvadeset prvi dan na svetlosti

    THE PURPLE PLUM

    Kad odeš, ja više neću biti isti čovek. Ti zidovi koje sam voleo, koje sam zamišljao dok nam je razredna pričala o Mikeni, sada bacaju senke po krvavim golubovima. Tvoja mačka posmatra te nepomične ptice. Uvek je gladna, ali se ponaša kao da ih ne konstatuje. Među tim zidovima sam video božansko more i nebo tirkizne boje koja nije napadna i izveštačena. Kad bi spustio jagodice na moj vrat, podsetio bih se da je dom mesto iz kog, pre svega, niko ne može da te istera. Da čak i ako to uspe, boje sa zidova nastavljaju da smenjuju nijanse u tebi. Koža tvojih šaka miriše na kokos, na parfem od vanile i na ambasadu iz omiljenog istorijskog filma. Ta ambasada je omogućila jednoj ženi da poslednji put razgovara s roditeljima pre nego što su umrli. I da se sastane sa mužem na njegovoj samrti. The Purple Plum. Boja krvi koja teče kad te mačak ogrebe po rukama. The Purple Plum je boja što simbolizuje vatru, ponovno rođenje, transformaciju. The Purple Plum. Boja senke kojom će zid ugušiti more. Boja kojom mi se napune uši kad pomislim da ti zaboravljam glas. The Purple Plum. Ti si me naučio da nam je kišobran potreban jedino onda kada pada kiša. I da volim vodu kad je popijem žedan. Meni ne treba ovo bogatstvo. Ni prijatelji koji me tretiraju brižljivo. The Purple Plum. Ti si mi dokazao da čovek kroz život može da udahne samo jednom. Isključivo onda kada je smrt najbliža.

    AMBASADA ZA STANOVNIKE NOĆI

    Možda i nije slučajnost što sam svoj omiljeni crni džemper iz „Zare“ izgubio u tvom ormanu. Što je komad tog mraka odlučio da ostane u utrobi tvog mikrokosmosa. To crno parče mog mesa u kom sam izgledao toliko neizveštačeno da se čak i moja vlastita koža osećala neprirodno pored tog džempera. Otvaram prozor i vetar počinje da svira kroz flautu koju ne mogu da vidim. Taj zvuk je razređen i jeziv, a u mojoj glavi i dalje raste strah od horor filma. Čini mi se da su svi moji strahovi strah od jednog istog horora koji sam gledao od šeste godine. Te jezive ideje me užasavaju. Užasom policajca koji je shvatio da je otmičar nekoliko sekundi brže izvadio pištolj. I onda pouzdano znam, moj omiljeni crni džemper iz „Zare“ je odlučio da prisvoji tebe. Mislim o tome i nečija ruka izvaja osmeh u toj noći straha. U toj noći za koju sam znao da će doći. I obećao sam sebi da ću videti – tvoj dah i tvoje rođenje – baš tada. Kad prve sunčeve zrake stvaram među svojim prstima. I noć je nestala. Moje ćebe ju je uhvatilo u zamku i ugušilo, dok su se njene poslednje zvezde ritale i koprcale poput ribe na udici. Ribi koja možda viče na svom nepoznatom, ribolikom jeziku: „Ti nisi starac i ovo nije more, ali ja jesam riba. Pusti me“. Ujutru kad sam se probudio, video sam svoju senku kako visi obešena na štapu za pecanje. A moja je majka prethodne večeri rekla: „Ako se opet uplašiš onog filma, samo pogledaj kroz prozor i reci – neka odu svi ružni snovi“.

    LETARGIJA NAD VASKRSLIM PODZEMLJEM

    Moj želudac je hartija koju izvrnem iz sebe kada pišem. Sebi o tebi i tebi o sebi. Gledam te papire, otkidam njihovu prazninu halapljivo kao prosjak komade tek bačenog hleba. Taložim tu smesu u utrobi da ugušim, da potisnem prazninu. Tvoji saputnici su deca mojih okeana. Pritoke Sunca čiji se zraci slivaju u naše oči. Prizivam vid koji ne dolazi iz beonjače, ali se bez sumnje kreće u njenom pravcu. Jer taj vid vidi pravog mene. Vidi me golog u kadi dok prepravljam i uništavam sopstvenu kožu u nadi da će zamirisati poput sapuna u stanu gde odavno ne živiš. I zaboraviti. Da li voleti znači živeti u saglasju s trenutkom ili dopustiti čulima da se vrate u prošlost? Da je rekonstruišu? Da je opišu kao nostalgični slikar kišu u svom zavičaju? Moram da pustim erkondišn pre nego što zaspim. Stići će veliki račun za struju kada me san odnese u zemlju koju nikada nećemo videti da se tamo upoznamo iznova. Da se uverim kako pišeš neku novu poeziju o nekim novim ljudima, a ja uporno pokušavam da oživim neoromantizam. Da proverim da li su ti šake i dalje bele kao dok si pisao o crnim ljudima crnih očiju i radio za crkavicu. Da li ti je bilo žao kad si propustio poslednji dnevni autobus da bi mi kupio večeru koju ti nisam tražio? Šta znači otići? Ljudi koji odlaze ne sećaju se zvuka kajgane kako pršti u tiganju. Mojih groznih, nezahvalnih reči. I sebičnost narasta na jeziku nalik mački kojoj ostave mleko pošto oni pojedu pastrmku. Otići znači videti duhove živih ljudi. Čuti delfine kako pevaju, kako arlauču iz mog stomaka i reći „nije trebalo da pojedem onu krofnu.“ I na kraju zaspati pod senkom čoveka koji ti je spasao ličnost, a više ga ne poznaješ.

    DRUGI SAN O VLADANU

    Sinoć sam sanjao kako dve bele šake prekrivaju moje prste. Moji prsti su majušni, ne vide se pod nesagledivom belom površinom tih šaka. Stavljaš mi ruke između svojih kolena i kažeš „sve će biti u redu“. Gledaš me u oči poput mog mrtvog psa – ozbiljno i s ljubavlju. Pričaš mi o tome kako je bol prošla. Pričaš o oproštaju i železničkim stanicama. O ukusu mleka i neposoljenog hleba. Ja te posmatram i uveren sam – to su tvoje oči. I to razvučeno meso što ti skriva lobanju mora biti tvoja izistinska koža. Oko nas je sneg, ti si zaboravio svoj kaput. Znam da ti nije hladno. Voz će stići svakog časa. Poželim da ti kažem „srećan put“ i „javi se ponekad“. Ali ti nestaješ. Tvoj se put stapa sa belilom snega i čim zinem osetim se besmisleno, poput ludaka što razgovara sa bolničkim zidom. Otvaram oči i zatičem se u svojoj sobi. U njoj ima svih boja. Osim bele. Na mom stolu se nalazi prazna činija iz koje sam sinoć jeo kompot od dunja i šolja puna tek skuvane kafe. Da li tamo gde si otišao uopšte spremaju kompot od dunja? I da li znaš da bih prethodne noći zaspao u gladi i sreći da mogu da te dovedem u tu sobu, u taj stan u koji si me toliko molio da dođeš? I da me ne bi bilo briga ako će me nakon tvoje posete isterati na ulicu.

    MRAK ISPOD ODEĆE

    Od tvojih dodira pletem svoju utrobu. Ona je plašt u kom čuvam, u kom grejem vasionu. A vasiona je samo nusprodukt između dodira i pogleda. Taština u koju sam urezao svoj strah i dane u kojima ću te poništiti. Da li čuješ muziku kako razbija prozore tvoje mračne sobe? Čuješ muziku i ne vidiš instrument. Ni svirača. To je dobro. Ni ne treba da ih vidiš. Klavir i pijanista su samo kabl koji sprovodi ono što jesmo. Kapi kiše na verandi što pokušavamo da prebrojimo i tako sačinimo kolekciju uspomena koja će nam dokazati, koja će nam potvrditi da ovo prisustvo, da ovo istrajavanje pripada meni. Mom mesu. Mom oku. Dok te odlažem u saksiju i zatrpavam zemljom koja miriše na moje kosti. Tolike sahrane na čijim će povorkama izniknuti živ čovek. Krv. Melanholija. I Mesec je ponovo beo, a nebesa tamnija od tvog pogleda. Pogleda koji objedinjuje kamen i oblak.

    720 rsd
  • Knjiga o poreklu kineskih karaktera
    (0)

    Knjiga o poreklu kineskih karaktera

    1. 一 Yī – Jedan

    Yī znači „broj jedan“, „sam“, „čim“, „sve“. To je najlakši znak za pamćenje. Očigledno se nije promenio u poslednjih nekoliko milenijuma. Takođe, izgleda kao „horizontalna linija“ 一 héng, jedan od osnovnih poteza pri pisanju kineskih karaktera.

    亚 Yà: 一 & 业 (biznis) = inferiorno, skr. Azija
    三 Sān*: 一 & 一 & 一 = 3
    灭 Miè: 一 & 火 (vatra) = ugasiti vatru, istrebiti
    世 Shì: 廿 (dvadeset) &丨(crta) & 一 = život, generacija, doba
    世界 Shìjiè: 世 & 界 (granica) = svet

    * Jednostavni ideogram

    2. 丨 Gǔn – Crta

    Karakter gǔn znači: „broj jedan“, „linija“. Znak yī 一 takođe znači „broj jedan“. Deo je velikog broja karaktera gde je potrebna vertikalna linija.

    上 Shàng*: Gore; Penjati se; Prvo; Prisustvovati
    下 Xià*: Dole; Ispod; Niže; Sići
    上午 Shàngwǔ: 上 & 午 (podne) = jutro
    下午 Xiàwǔ: 下 & 午 (podne) = popodne
    上海 Shànghǎi: 上 & 海 (more) = Šangaj
    个 Gè: 人 (osoba) & 丨= najkorišćeniji klasifikator reči

    *Jednostavni Ideogram karakteri.

    3. 丶 Zhǔ – Tačka

    Znak je promenjen od ovalnog oblika u kratku kosu crtu sa uvođenjem četkice za pisanje. Predstavlja vrstu kratkog poteza koji se koristi za pisanje kineskih znakova. Nema konkretno značenje. Označava potez koji se zove „tačka“. Drugo ime za „tačku“ je diàn 点.

    太 Tài: 大 (veliko) & 丶 = naj, previše
    丸 Wán: 九 (devet) &丶 = tableta
    为 Wéi: 丶& 力 (moć) & 丶 = učiniti, ponašati se, postati, izgleda
    住 Zhù: 亻(osoba) &丶 & 王 (kralj) = prebivati
    往 Wǎng: 彳(korak) &丶 & 王 (kralj) = ići

    4. 丿 Piě – Kosa crta

    Kangksi radikal broj 4 sastoji se od tri različite vrste poteza: piě 丿; yí 乁; i fú 乀. Yí je piě ali obrnuto. Svi su potrebni za pisanje kineskih znakova. Ne postoji određeno značenje, osim toga što je, prema nekim izvorima, piě bilo korišćeno za označavanje pokreta.

    久 Jiǔ: dugi vremenski period
    乃 Nǎi: biti, tako, tvoje, onda
    乍 Zhà: po prvi put, iznenada
    昨 Zuó: 日 (sunce) & 乍 = prošlost
    昨天 Zuótiān: 昨 & 天 (dan) = juče

    5. 乙 Yǐ – Drugi

    Karakter yǐ znači: „drugi po redu“, „slovo B ili rimsko II“, „savijen“, „druga stranka u pravnom ugovoru“. Poreklo znaka je nejasno, preovlađuju teorije da znak predstavlja ili raspupelu biljku ili kanap korišćen za vezivanje.

    忆 Yì: 忄 (srce) & 乙 = pamtiti
    艺 Yì: 艹 (trava) & 乙 = umetnost, talenat
    乞 Qǐ: 丿(kosa crta) & 一 (jedan) & 乙 = tražiti
    迄 Qì: 乞 & 辶(ići) = do, produžiti
    亿 Yì: 亻(osoba) & 乙 = bilion, puno

    7. 二 Èr – Dva

    Karakter je održao orginalni oblik od perioda Proročanskih kostiju sve do danas. Gornja horizontalna linija predstavlja „nebo“ a donja „zemlju“. Značenje èr je: „broj 2“, „drugačije“.

    二人世界 Èrrénshìjiè: 二 & 人 (osoba) & 世界 (svet) = bračni život
    二月 Èryuè: 二 & 月 (mesec) = februar
    他真二啊! Tā zhēn èr a!: On je tako glup!
    仁 Rén: 亻 (osoba) & 二 = humano

    8. 亠 Tóu – Poklopac

    Ne postoje poznati istorijski karakteri za tóu, značenje je: „poklopac“, „glava“. Karakter izgleda kao glava i ramena ili kao poklopac. Zvuči isto kao i drugi često korišćen karakter za reč „glava“头.

    文 Wén: 亠 & 乂 (vladati) = pisanje, kultura, jezik
    六 Liù*: 亠 & 八 (osam) = broj šest
    市 Shì: 亠 & 巾 (peškir) = market
    亨 Hēng: 亠 &口 (usta) & 了(završiti) = prosperitetno

    *666 se smatra brojem koji donosi sreću u Kini.

    9. 人 Rén – Osoba

    Rén znači „osoba“, „čovek“, „čovečanstvo“. Ovaj piktograf sa strane prikazuje osobu koja stoji. U radikalnom obliku izgleda ovako:亻, i uglavnom se piše na levoj strani karaktera. Reči koje sadrže ovaj karakter odnose se na ljude i njihovo ponašanje. Rén je jako sličan karakteru „ući“, rù入.

    人口 Rénkǒu: 人 & 口 (usta) = populacija
    他 Tā: 亻& 也 (takođe) = on, njemu
    从 Cóng: 人& 人= pratiti

    10. 儿 Ér – Dete

    Ér znači „dete“, „sin“, „muško“. Na prvi pogled karakter izgleda kao jelen. U stvari, pokazuje bebu čije se kosti lobanje još nisu sastavile.

    儿女 Érnǚ: 儿 & 女 (žensko) = sinovi i ćerke
    儿子 Érzi: 儿 & 子 (dete) = sin
    兄 Xiōng: 口(usta) & 儿 = stariji brat
    克 Kè: 古 (staro) & 儿 = gram
    见 (見) Jiàn: 目(oko) & 儿 = videti, sresti

    11. 入 Rù – Ući

    Rù znači „ući“, „pridružiti se“. Piktograf zapravo prikazuje poklopac, nešto što koristimo nakon unošenja sadržaja u sud. Kada se koristi kao komponenta, obično se odnosi na akciju ulaženja. Po izgledu ovaj radikal je sličan karakteru za „osobu“, rén人.

    全 Quán: 入 & 王 (kralj) = kompletno
    收入 Shōurù: 收 (usev) & 入 = prihod
    入口 Rúkǒu: 入 & 口 (usta) = ulaz
    入时 Rùshí: 入 & 时 (vreme) = moderno

    12. 八 Bā – Osam

    Bā znači „8“, „svuda unaokolo“. Ovaj znak je u početku značio „podeliti“. Zamislite uzimanje noža i sečenje nečega napola. Dve polovine su prikazane sa potezima na levoj i desnoj strani. Bā zvuči kao reč za „bogatstvo“, fā发. Zbog toga broj osam u Kini predstavlja sreću i radost. Olimpijske igre u Pekingu započele su osmog dana u osmom mesecu 2008, 8 minuta posle 8 sati uveče.

    关 Guān: 八 & 天 (nebo) = zatvoriti, veza
    并 Bìng: 八 & 开 (otvoreno) = i, takođe, sa, kombinovati, istovremeno
    公 Gōng: 八 & 厶 (tajna) = javno
    分 Fēn: 八 & 刀 (nož) = podeliti; 1 minuta (60 sekundi)

    13. 冂 Jiōng – Široko

    Razni izvori daju razne definicije: „široko“, „opseg“, „kutija okrenuta nadole“. Etimologija je nejasna, postoje nagoveštaji da ovaj piktograf pokazuje daleki svet van šume koja okružuje grad.

    内 Nèi: 冂 & 人 (osoba) = unutra, interno
    同 Tóng: 冂 & 一 (jedan) & 口 (usta) = isto, zajedno
    洞 Dòng: 氵 (voda) & 同 = rupa, pećina
    胴 Dòng: 月(meso) & 同 = torzo, debelo crevo

    1.888 rsd
  • (0)

    Srce Dinare

    ЕСХАФАНСКИ МОЗАИК

    Иза палата и зидина древног града Есхафана, далеко у пустињи испод сивих и браонкастих планинских литица, у склепаној колиби у највећем сиромаштву живео је Мајстор. Сељани и сточари-номади који су понекад наилазили и свраћали у његов дом, тврдили су да је Мајстор стар више хиљада година, да памти славу персијских великана и да се сећа Есхафана из времена када је тај град био центар постојећег света. Кажу, није га хтела ни болест ни непогода, а мач великаша, силника, освајача и разбојника, волшебно би се зауставио над његовом главом, иако већ исукан из канија. Смрт га није узимала, јер Мајстор просто није желео да умре, барем не док не заврши свој Мозаик, за који је сматрао да му неће бити премца не само у Есхафану, већ на целом свету.

    Иако није имао, нити желео материјално богатство, Мајстор је ипак могао несметано да ствара. Вести о његовој великој вештини и умећу, посебно у прављењу минијатура, годинама, деценијама и вековима проносиле су се низ пустињски песак и стизале су до ушију оних који су му могли помоћи. Тако су стизали ученици које је Мајстор подучавао у изради минијатура и других уметничких форми, а заузврат су му они и њихови покровитељи остављали храну, воду и алатке потребне за његову уметност. То је прихватао, одећу и обућу је одбијао; ходао је бос, умотан у дроњаву, искрзану прашњавосиву одору. Његов спољашњи изглед није га занимао, није му придавао никаквог значаја.

    Ученици у Есхафан пронесоше глас о његовом великом таленту, али и необичним склоностима. Мајстор је наиме, подучавао друге, али сам није волео да ствара по религијским и друштвено општеприхваћеним мотивима. Није сликао ни птице, псе, мачке, стоку, камиле, козе, антилопе, ништа од људима потребног и омиљеног им животињског света којег су волели. Моћници из Есхафана у чуду су гледали Мајсторове минијатуре. Иза вишеслојне димензионалности његових слика, испод наизглед светлог тона и јасних плавих боја окупаних сунцем, указивало се сивило пустиње и у њему безбројни, ситни, од човека презрени организми. Мајстор је наиме, сликао шкорпије, пауке, црве, стоноге, инсекте, глисте, мале сисаре, пужеве, жабе, змије, гуштере и друга убога и људима углавном одвратна створења. На стотине таквих дела је стварао и у свакоме су биле заступљене само те животиње са руба људског света. Моћни покровитељи убрзо одлучише да његова опсесија тим најнижим облицима живота није добродошла на двору, и да може ученике одвести на криви пут. И тако га вратише у самоћу његове пустињске колибе, али он се није жалио. Пустињи је и припадао. Дворова и палата се грозио. А ученици, сматрао је, нису истински ни били привржени уметности. Тежили су пролазној слави и површности. Истинска уметност, сматрао је Мајстор, може бити само стварање живота, живих организама, јер је само божанска креација која се оваплоћује у живим бићима – уметност. Све минијатуре које је стварао, биле су само пут до спознаје; све оне треба једног дана да се уклопе у савршену целину, која ће представљати Мозаик живота, а када се то догоди, мислио је, онда може коначно умрети, и допустити својим костима да се претворе у прах.

    Једном су га питали, неки образовани службеници из власти, зашто слика та ситна, убога створења, створења без разума, мисли и осећања, кога то занима и шта они представљају уопште, осим досадне сметње која може убости и ујести, и коју је најбоље згазити ногом. Мајсторове обрве су се извиле у презрив лук док је храпавим гласом старим вековима, одговарао: ,,Та убога створења, како их називате… насељавала су овај свет давно пре нас. И биће овде и када нас одавно више не буде. Шкорпије су овде биле милионима година пре људи. Преживеће и атомски рат, када на површини све буде спржено и мртво од зрачења, када људи више не буде, оне ће и даље бити ту. Па ко је онда убог, они или ми?“

    Током векова у којима су његове кости одбијале да се претворе у прах, Мајстор је пуштао створењима која је волео да насељавају његову колибу. Повремено су долазила и одлазила, служећи му као модели. Последњих дана његовог живота, било их је, међутим, све више. Долазили су у бескрајним колонама, мрави, пауци, шкорпије, црви, змије, као да желе да му одају пошту, да искажу поштовање ономе који их је одувек и једини волео. Од малих ногу Мајстор је био опчињен овим створењима нижег реда – само наизглед нижег, мислио је. У само једном мравињаку или пчелињаку владала је хармонија и организованост какве није било ни у најсавршенијим људским друштвима. Бројност тих сићушних животиња у старту је надомештавала сваки њихов губитак. У свему томе Мајстор је видео руку стварања, јер нешто тако савршено створено и оспособљено за вечито обнављање било је најближе искри вечности за којом је трагао. У тим је створењима несумњиво и била та искра, мислио је, али људи нису били у стању да је уоче, јер њихове очи нису могле да продру даље од најпростије физичке појавности. Све што није било лепо, у старту су одбацивали.

    Ноћ пред своју смрт, Мајстор је исту и сањао. Сањао је како му се растачу кости, мишићи, нерви, како га полако и постепено разлажу црви и бактерије. И могао је да их види и голим оком, могао је да проникне у суштину стварања, јер и смрт је била само нови почетак, и открио је да сада коначно поседује највећи дар. Дар да види и она најситнија створења, створења без облика која се не могу видети голим оком, све те сићушне црве, бактерије и вирусе који сваким даном нашег постојања невидљиви пролазе кроз нас, сва та етерична, вилинска бића атома, сада су се отварала пред њим и више се нису скривала, и Мајстору је дошло да крикне од радости, јер је схватио да је куцнуо час да коначно створи свој Мозаик, и да све своје безбројне минијатуре уклопи у једну, вечну целину. Више се није плашио смртног часа.

    Ујутру је прионуо на рад.

    Мозаик је завршио предвече. У њега су стале милијарде, трилиони најситнијих и на еволутивном ланцу формално најпростијих, најнижих облика живота. Бактерије, вируси , црви, гусенице, пауци, шкорпије, мрави, змије, глодари, све је то заузело своје место, гмизало кроз сиву пустињу, копало подземне канале, трчкарало и ходило песком, струјало кроз хладни и блистави пустињски ваздух, и никад уистину, у целој људској историји не беше таквог Мозаика, са толико димензија, облика и живота који је бујао испод преламајућих површина. Мајстор је био свестан да је коначно завршио своје животно дело, оно због кога је и рођен, јер сврха његовог рођења, знао је, и није ништа друго него да за вечност оваплоти стварање. А снага стварања је била највећа управо у тим, за људе најнижим створењима, управо они су били савршени систем и неуништиви поредак који је надживео и надживеће свако људско дело и царство.

    Увече је Мајстор спокојно испустио душу, а процес његовог растакања временом ће се уткати у Мозаик, и тако ће Мајстор остварити највећи сан сваког уметника, постаће део властитог дела.

    Не зна се ко је пронашао Мозаик. Неки тврде да су га украли, и касније препродали разбојници, и да је завршио на црном тржишту уметнина. Други кажу да се налази негде у древним палатама и музејима Есхафана, али да се не излаже јавно, већ да га могу видети само очи моћних. Неки се куну да су га видели у Лувру. Постоје чак и тврдње да га има на више места, да је Мајстор лудачки упорно радио последњег дана свог живота, те да је начинио неколико савршених копија, у потпуности истоветних са оригиналом. Ипак нема поузданог доказа да је ико уистину видео Мозаик. Нема доказа ни да је Мајстор уопште живео, нити где је, и да ли је сахрањен, нити да је постојало његово тело, нити се може утврдити да ли је заиста памтио Персеполис, Перзију, Александра Македонског, Рим, Вавилон и древни град Ур. Али сви који тврде да су видели Есхафански мозаик који је начинио Мајстор, ипак се слажу у једном.

    Ништа лепше ни савршеније од Есхафанског мозаика на овом свету не постоји, није постојало, нити ће постојати.

    900 rsd
  • (0)

    Poništenje

    1. DRSKA

    Alisa Benet

    Mrzim kad ljudi bulje u mene, čovek bi pomislio da sam dosad navikla ali ja i dalje to mrzim. Treba mi odmor, premorena sam i iscrpljena od fotografisanja, od ludih obožavalaca, društvenih mreža i bizarnih poruka. Ostavila sam dečka, promenila grad, ofarbala svoju plavu kosu u tamnocrvenu boju i ozbiljno sam rešila da zasnujem porodicu. E sad to će biti problem jer nemam dečka ali čvrsto sam odlučila da nema više vezica u mom životu, želim pravu vezu, po mogućstvu sa nekim ko je zgodan, lep, šarmantan i najbitnije da ima dobru dušu, padam na muškarce sa velikim srcem. To je moj plan, nadam se da će uspeti.

    – Lea – mašem svojoj prijateljici koja me isprva ne prepoznaje.

    – Alisa? Ne mogu da verujem da si konačno odlučila da se prefarbaš u crveno – ljubi me sa oduševljenjem. Oduvek sam želela sa budem crvenokosa ali nikako se nisam usuđivala.

    – Jesam, izgledaš neverovatno – za ženu koja je rodila dvoje dece izgleda fantastično.

    – Hvala, klinci me održavaju u formi. Da čujem, otkud ti ovde?

    – Trebala mi je promena – priznam.

    – Koliko ćeš biti ovde?

    – Dugo, razmišljam da se zaposlim.

    – Ti imaš posao, i to preplaćen – zinula je u čudu. Da, tu reakciju sam i očekivala.

    – Ha-ha, pa dosadio mi je, menjam profesiju.

    – U šta? – zeza me.

    – Diplomirala sam ekonomiju, valjda to nešto znači.

    – Evo meni treba knjigovođa, mogu da te zaposlim.

    – Prihvatam – odgovorim oduševljeno.

    – Molim? – iznenadila sam je. Izgleda da nije mislila ozbiljno.

    – Želim nešto da radim.

    – Od devet do pet? – i dalje se čudi.

    – U pravu si, i da se ne lažemo, radno vreme mi ne odgovara.

    – Ti nisi normalna, evo možeš povremeno da radiš kod mene ali dok se moj knjigovođa ne oporavi.

    – Može – prihvatim ponuđeno.

    Lea je upravnica sirotišta, ženi koja se trudi da tuđoj deci obezbedi sve što je potrebno za život, treba joj odati priznanje.

    – Hajde sad, da čujem sve o tvom glamuroznom životu – nasmešila mi se i naručile smo piće.

    Nakon razgovora sa Leom javila sam se svojoj rođaki Moniki, poludela je i naredila mi da dođem kod nje. Morala sam da je odbijem jer sam u potrazi za stanom a večeras izlazim. Nakon što smo se dogovorile da u nedelju dođem kod nje i upoznam njenu porodicu i supruga, rešila sam da izađem. Znam da je utorak veče ali nostalgična sam, nedostajao mi je ovaj grad.

    Džastin Vun

    Smorio sam se, treba mi seksualna partnerka i to što pre. Luna je otišla pre dve nedelje, nije bila loša ali rekao sam joj nekoliko puta da sam emocionalno nedostupan, zašto je ženama toliko teško da to prihvate?

    Mrzim da izlazim sam, ranije sam stalno bio sa Stivenom i Leonom, ali oni su izlaske okačili o čiviluk i provode večeri u svojim domovima, nije baš da mi je jasno ali poštujem njihove odluke, uostalom partnerke su im dobre žene.

    Nakon dva dosadna sastanka napokon sam mogao da odem u svoj stan. Po navici skidam sako i idem pravo do frižidera, zavisnik sam od ceđenih sokova a moja domaćica, gospođa Smit, je žena mojih snova, sa dvadeset godina više od mene ali opraštam joj jer ne mogu da živim bez njene kuhinje.

    . . .

    – Džastine…

    – Pjer – rukujem se sa vlasnikom mog omiljenog kluba. Pjer ima pristojno mesto na kome nalazim pristojne partnerke.

    – Tvoj sto? – pita me po navici.

    – Ne, biću za šankom – odlučim u poslednjem trenutku.

    – Ako se predomisliš, samo mi javi.

    – Hvala ti.

    – Nema na čemu. Pozdravi Leona i Stivena.

    – Hoću.

    Pjer se povlači i ostavlja me samog.

    Bacio sam pogled ka šanku i ugledao dugonogu crvenokosu. Lepo, kosa joj je prava ali uvijena na krajevima, nosi belu haljinu koja je kratka ali ona izgleda da zna kako da se namesti u njoj. Volim žene koje znaju kako se pravilno nose kratke haljine, da ne otkrivaju ono najbitnije. Spremao sam se da joj priđem ali me je preduhitrio neki crnokosi tip. Otišao sam na sam kraj šanka i gledao kako joj tip naručuje piće.

    Stavila je ruku na svoj vrat i zavrtela jednom glavu. Možda je samo umorna.

    – Smem li da pitam šta tako lepa dama radi sama? – odvalio je takav kliše da mi ga je bilo žao.

    – Ovo je slobodna zemlja – odgovorila je i okrenula se ka njemu. Kunem se da je držao otvorena usta oko šezdeset sekundi. Hm, to je interesantno.

    Crvenokosa se zatim vratila u prvobitni položaj.

    – Ti si…

    – Najlepša žena koju su video, znam – upala mu je u reč.

    – A ti si očigledno oženjen – dodaje samouvereno.

    – Šta… Odakle ti to? – pita je pomalo smeteno.

    – Videla sam kad si skinuo burmu i stavio je u džep.

    – Nadam se da ti to ne smeta – nakezio se. Budala ne shvata.

    – Zapravo, smeta mi, ja sam prelepa mlada slobodna žena koja može da ima muškarca kojeg god poželi, zašto bi, dođavola, gubila vreme na oženjene švalere? – ponovo se okrenula ka njemu i morao sam da se nasmejem njegovoj faci. Mala zna gde da udara.

    – Znaš, veoma si…

    – Bezobrazna, znam, a sad briši – ispalila je i nasmejala me.

    Mislim da je hteo još nešto da kaže ali je odustao. Pičkica. Ovo bi moglo da bude interesantno.

    Kandidat broj dva bio je neki plavušan, koji joj je prišao ležernije i opušteno, on je tobož faca. Naručio joj je piće i tad sam video neki pogled koji je uputila šankeru, hm.

    – Da li se znamo? – pita je, kao nonšalantno.

    Bože, ovi idioti blamiraju muški rod.

    – Ne bih rekla.

    – Mogu da se zakunem da smo se negde već sreli – bio je uporan, kao da zaista veruje u to.

    – A ja mogu da se zakunem da nismo.

    – Zanimljivo, ja sam Bred – seo je pored nje.

    – Fiona.

    – Jesi li za društvo, Fiona? – nabacio je toliki kez da sam pomislio kako će se raspolutiti.

    – To zavisi od društva.

    – Šta kažeš na mene?

    – Kažem da koristiš previše gela za kosu, tvoj parfem me prosto guši i imaš crveni ruž na kragni košulje.

    Ova kao da je Šerlok Holms. Možda je pandurka ili detektivka? Ne, ima previše nežnu kožu, vidi se da vodi računa o sebi.

    – Nije se oprao.

    – A ja sam od juče, laku noć, Bred – njen stav je bio jasan, odjebi. Moj tip žene.

    Bred je popio piće i produžio dalje.

    Kandidat broj tri je bio neki nabildovani čikica, možda nije baš čikica ali je stariji od moje crvenokose. Šta li će njemu reći?

    – Piće za damu i mene – obratio se šankeru a on je pogledao crvenokosu. Hm, pretpostavljam da joj on ne sipa pića, mala zna kako prolazi u barovima.

    – Lepa haljina – odmerio je natenane.

    – Hvala.

    – Sama si? – pita je dok joj bulji u noge. Koji kreten.

    – Nisam.

    – Ne? Ko je sa tobom?

    – Moj izmišljeni prijatelj – odgovara crvenokosa i ponovo me nasmeje.

    – Ha, ha – nasmejao se i čikica.

    – Pa gde je on? – pokušava da bude duhovit.

    – U mojoj glavi, očigledno – bravo mala.

    – Nisi raspoložena za društvo?

    – Nisam raspoložena za tipove koji mi bulje u noge i sise – okrenula se prema njemu i malo se promeškoljio.

    – Ima šta da se vidi.

    – Naravno da ima, zar ne treba da ideš negde? Da dižeš tegove ili nešto tome slično?

    Obožavam ovu malu.

    – Obožavam žene sa dugim jezikom.

    – A ja ne volim starije muškarce sa više mišića nego pameti, prijatno.

    – Nije ni čudo što si sama – frknuo je i otišao. Razmenila je osmeh sa šankerom i on joj je dao kafu. Ko pije kafu u ovo vreme?

    – Zabavljaš se? – rekla je glasno i u sledećem trenutku se okrenula ka meni.

    Jebote, kao da mi je poslala duž šanka jedan šok. Prelepo aristokratsko lice sa pravilnim crtama, usne pune i sočne, premazane crvenim kurvinskim ružem, oči iscrtane crnom bojom… nije ni čudo što privlači muškarce poput magneta, žena je apsolutno i jebeno savršena.

    900 rsd
  • Nasumce
    (0)

    Nasumce

    NULTA PESMA

    Ova tuga plamen
    diže
    koji je posustao.
    Prevrće gde se
    traži mir.
    Dodaje,
    dodaje.
    Tišti gde bola
    već jeste.
    Napada gde je
    čovek nejačan.
    Mrvi već
    samleveno.
    Traži Roba gde je
    Rob već prisutan.
    Hodi kuda bi se
    valjalo zaustaviti.
    A odgovora na
    vopros ne imam.

    VRH KURSULINE

    Običan čovek
    šta god da to značilo
    u običnom automobilu
    točkovima je koračao
    običnom ulicom
    kada je nimalo običan čovek
    šta god opet da to značilo
    sa svog auta, nimalo obične boje
    mirisa i oblika
    u treptaju oka smakao
    komad trotoara u koji
    čitave noći točkovi behu
    umotani.

    Nije ovaj drugi
    (misli se na auto)
    ni trepnuo kada je
    onog prvog lupio
    (ovde se misli na čoveka)
    kao jaja uskršnja kad se lupaju
    pa jedno strada
    a onom drugom
    – ništa.

    Ljuske na ulici: krhotine stop-svetla
    nekoliko žutih pikavaca i gomilicu
    čađi metlom je nešto pre osam izjutra
    pokupio Ciganin čiji se fluorescentni
    prsluk već uveliko iskrzao pod levom miškom.

    RASPRODAJA

    Trebalo bi neke sumnje
    odagnati. Recimo, skotna kuja
    (čije su mladunce dripci malopre prodali!)
    izbezumljeno tumara obližnjom šumom
    i posle debele kiše sva lipsala
    strovali se preko gljiva.

    Ako su otrovne, pitam se,
    kakvo će joj mleko biti?
    Može li kap, a kap će tokom sna
    sigurno briznuti, može li
    kap mleka otrov obuzdati?

    Ili ćemo morati po starom:
    gljive, čim ih ljudsko oko
    ugleda,
    prestaju da rastu.

    KORAK

    za N. M.

    Nogu pred nogu, stigneš i do obale,
    ali tu nisi da bi se ugledao na onog
    čudesima obasutog, pa da u jednom trenutku
    korakneš površinom.

    Negde pod mostom naiđeš na
    velike limene kante trouglo poređane,
    kao pod vašarskom šatrom
    i spremne na sopstveni krah.

    Staneš međ njih, ćutite skupa. Čekaš da
    vas neko razbuca;
    ne vidiš da si već razbucan.
    Oko tebe cangrču otpali šrafovi
    i matice, škripi ustajalo motorno ulje.

    Poviše mosta buka, ali niko u obalskoj
    drami ne učestvuje, niti je iko svestan nje.
    Prolaze kroz tuđ život, kao da nije njihov,
    kao da se njima tako nešto nikad ne može desiti.
    Makar šta.

    Tvoja žena danima ulazi u radnje
    u Knez Mihailovoj, ruka joj kleca,
    kažiprstom pokazuje ono čega u
    tim radnjama nema.
    Niti u radnjama u bilo kojoj drugoj ulici.

    Iz poslednje radnje izlazi van
    ogromnih leđa.

    A ti prolaziš banderu,
    vidiš na obližnjoj kući,
    na spoljašnjoj okapnici,
    ledeni zub,
    lomiš ga i odmah na topao jezik
    mećeš, ljuštiš ga kap po kap
    sve dok žeđ ne umine.
    Potom širom otvaraš usta,
    jer zvezde su tako nisko,
    a ti si tako gladan.

    ALA

    Mojoj dragoj kerberki, Nadeždi

    Naslonjen na krov solitera
    broj jedanaest, tačnije na
    trometarsku plastičnu crvenu
    crtu iz reklamnog panoa na
    krovu solitera, i još tačnije na poslednje
    slovo imena trgovinskog lanca,
    latinično slovo I, pa kao da je iz njega nastao,
    na zapadnom nebu jasno se video oblak
    u obliku ale:
    romboidna glava sa krestom,
    smežuran stomak, uzdignut rep.

    Bilo je sedam i četrdeset devet
    uveče i jednako su zamirali
    petak i mart. Tekao je šesti dan
    letnjeg računanja vremena i
    više ništa nije bilo po starom.

    Lepo se mogla čuti škripa
    ljudskih tela gurnutih u
    novo vreme: sat ranijeg ustajanja,
    ručak i večera posluženi pre gladi i
    ko zna šta još sve ne.

    U visini rečene ale, ni levo ni desno već naspram nje,
    nebo je bilo omalano slojem prvog mraka
    pa pomislih da ale mogu i tminu bljuvati,
    da njih na ovom svetu nije isključivo
    radi vatre i svetlosti i da se,
    uistinu, treba čuvati zacrtanog.

    Dabome, taj nabljuvani mrak,
    kojeg je svakim trenom bivalo sve
    više,
    ljude je nemilice gutao,
    kao gladno dete kad smaže krišku
    leba i masti, onako u jednom zalogaju;
    bez žvakanja, gotovo u komadu.

    I šta sad?
    Bogami, čekati. Da, nakon islužene
    noći, nebesna ala svetlost bljune,
    pa da vidimo je li varenje bilo u
    bolje ljude ili u još goreg
    čoveka?

    630 rsd
  • Živeti se može samo bez ljudi
    (0)

    Živeti se može samo bez ljudi

    Odmetnik

    Grliš bistre zore,
    divlja jutra nevinog sunca.

    Mladi hrast grane savija,
    radosnicom rosnom ti oči
    umiva.

    Pod senom tvojom,
    divlje ruže otvaraju srca
    za rojeve svetih pčela.

    Ptice ti šapuću tajne
    koje su od neba ukrale.

    Na tvojoj stopi, u klupku
    zmija sneva mlečnu reku.

    U žuboru vodopada
    slušaš reči od anđela
    koji sudi:
    Živeti se može samo bez ljudi.

    Velika subota

    Trče senke neživih i
    nepokretnih stvari.

    Noćna žega grize vazduh.
    Crno sunce vezalo na krovove
    marame od pare.

    Mrak se rascvetao,
    lije mi pod uzglavlje toplu tminu.

    Taj jastuk dubok je san u kojem se
    zdravim sa ljudima bez lica.

    Uzalud mi neko šapnu:
    ne idi za njima.

    Ljudi koji nemaju nikoga

    Ljudi koji nemaju nikoga
    prodaju polovne igračke
    na betonskim ostrvcima
    među barama
    ilegalnih buvljaka.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    vrte prazne kese
    u džepovima ukiseljenih kaputa.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    spavaju u liftovima.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    rodili su se na stepenicama
    samačkog hotela,
    povijeni krilima
    mrtvih golubova.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    hladni su odrazi
    mrcina raspetih u ružičnjacima.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    trepere na ulicama
    kao ekrani televizora
    bez programa.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    pljuju kada prolaze pored crkve.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    slave Zadušnice,
    ispijaju žestinu i kafu
    ostavljenu na grobovima.

    Ljudi koji nemaju nikoga
    nisu zaplakali nikada.

    Rosa

    U rosi mlade deteline
    jedan oblak cveta.

    U rosi mlade deteline
    šarene se odrazi livade
    dok zvuk frule nemuštima
    prepričava snove pastira.

    U toj kapi spava Mesec i
    zvezdana duša
    noćnog leptira
    nemog svedoka bratimljenja
    između vuka i jelena.

    U drhtavoj suzi
    nebo ljubi zemlju
    kada zver u čoveku zaplače.

    Kolevka

    To nebo je drugačije,
    poduprto je ekstazom tišine.
    Taj mir; san usnulog
    ispod drvenog poklopca,
    dah grumena zemlje
    u šaci kosača oblaka.

    540 rsd
  • Vitki plamen
    (0)

    Vitki plamen

    Ђурђевдан 1999.

    Кућа је дисала врховима плућа.
    Отац је упалио славску свећу.
    Дрхтала је.

    Са зидова су сишли
    наши бркати преци,
    изљубили нас,
    вратили се на зидове.

    Дошли су тихи гости.
    Прекрстили се,
    узели жито и вино.
    Ручали смо.
    Кашике су се освртале
    лево, десно.

    У близини
    одјекнула је експлозија.
    Ујак је пролио црно вино.

    Из аждаје са иконе
    крв се пролила
    по уштирканом столњаку.
    Под кућним прагом
    стегла се змија.

    Од те славе
    сви дишемо врховима плућа.

    Жене које су чекале

    Чекале смо
    да нам се вратите,
    ратници.
    Без руке, ноге, срца,
    како који.

    Дању вукле за собом
    оно мало земље
    што нисте повели у рат,
    ноћу танка тела
    свијале у круг.

    Куће смо
    носиле на обрамницама.

    Одлагале их пажљиво,
    као крчаге,
    под стабла дебелих дудова,
    крај тек рођених синова.

    Рађале смо их,
    за нове игре ратова.

    Минибус

    На релацији
    Степојевац – Београд
    пензионисани возач
    вози из петних жила.

    У минибусу
    седе поспане жене.
    Ко женке кенгура
    чврсто држе своје торбе,
    и у њима
    оно мало
    што им је остало од живота.
    Парче сна између куће и фабрике.

    Песник

    Да га загрлиш
    могао би
    три дана и три ноћи
    да ти у наручју плаче.

    Зато пише
    песме
    пуне као нар,
    крцате ко трговачке лађе,
    тешко разумљиве.

    Јер
    не можеш море
    у чашу да улијеш.

    Једна суза могла би
    да направи потоп.

    Ватра

    Кад изгори песник
    остаје ватра
    и њен витки пламен.

    До новог песника.

    630 rsd
  • Todorov univerzum
    (0)

    Todorov univerzum

    BOLESNO GNEZDO

    Jula

    Lana i ja smo išle u gimnaziju u Inđiji. Ja sam htela pohađati medicinsku školu u Zemunu, pa posle studirati medicinu, ali mi to, naravno, nije bilo dozvoljeno, jer je grad bio leglo greha, a ja glupa ovčica, koja će lako da poklekne. Medicina, takođe, nije dolazila u obzir, jer oduzme ženi život, pa ne stigne da se uda i rađa decu. To su bile reči mojih roditelja, pa je jedina opcija koja mi je preostala bila Inđija i njene škole. Ponekad sam mislila da su moji roditelji najkonzervativnije osobe na planeti. Bilo mi je toliko krivo što nemam brata ili sestru da podelimo teret njihovih nebuloza. Ovako je sve palo na moja pleća i što su više godine prolazile, sve mi je teže bilo da podnosim. Biti mlad u ograničavajućim okolnostima je najteža stvar na svetu. Nezadovoljstvo čak nije ni bila prava reč za ono što sam ja osećala. Ponekad, posle napornih dnevnih obaveza, osamila bih se na našoj verandi i pričala sa cvećem, jer nisam imala ni sa kim drugim da pričam. Bilo mi je malo Lane, jer sam je imala uvek nakratko. Iako ja njoj nisam imala bog zna koliko da ispričam iz svojih iskustava, ona meni jeste. Bila je puna utisaka i vizija i mogla sam je danima slušati, ali mi je dozvoljeno da odem kod nje jednom nedeljno, kao i njoj kod mene, i to od strane mojih roditelja. Njeni se nikada nisu protivili našem prijateljstvu. Previše druženja među šiparicama potiče razmišljanje o glupostima, govorio bi moj otac. I zato sam ja bila devojka koju su slušale jagorčevina i đurđevak. Bila sam i šaptač ružama. Od bake sam stalno donosila nove semenke i sadnice, pa su nam dvorište i veranda bili puni cveća. Moj otac ih je mrzeo i proklinjao na svakom koraku.

    „Šta mi okupiraš kuću ovim beskorisnim stvarima? Bolje da si posejala luk i krompir, nego što samo klečiš u tom cveću. Ista si k’o tvoja tetka. I ona je samo njušila cveće i pravila gluposti.”

    Bio je uvek besan kad bi me video da ga zalivam ili čupkam travu oko njega. Umeo je, namerno, iz pakosti, da pređe traktorskim točkom punim blata preko moje aleje, u kojoj sam posadila dan i noć ili da sredstvom za prskanje korova poprska ruže. Voleo je da uništi sve ono čemu bih se ja radovala, a ja nisam smela ništa da mu kažem, već bih otišla kod bake i plakala nekoliko sati.

    „Samo još koju godinu, pile bakino, i čim postaneš punoletna, doći ćeš kod bake da živiš. Đubrad su to neopevana, i on, a i ona moja luda ćerka, kad to podržava. Deda i ja smo se uvek pitali na koga se nametnula.”

    Baku je majčino ponašanje uvek mučilo i nijedna moja poseta njoj ne bi prošla, a da ne spomene koliko je razočarana svojom ćerkom.

    „Nemoj plakati, dušo bakina. Razvedriće se i tebi jednog dana u životu. Imaćeš toliko ljubavi da ćeš moći lopatom na kamare da je bacaš.” Grlila me je i tešila uvek moja starica lepotica. Onda bih se vratila kući i gledala moje svele ruže, iskopala ih, i od para za užinu kupovala nove. Jednom sam molila majku da mu se suprotstavi i da mu ne dozvoli da uništava nešto tako lepo kao što je cveće.

    „Julo, ti si još mlada i ne znaš ništa. Tvoj otac zna šta je najbolje za tebe i za nas. Ja sam njemu prepustila da odlučuje.”

    „Ali, mama, čega ima dobrog u tome što ubije cveće?”

    „To on zna. Ipak, sigurna sam da je u pravu kad kaže da se zaluđuješ glupostima.”

    „To nisu gluposti, mama. On je okrutan, a ti slepa. Ja neću da imam život poput tebe i nikad se neću udati za nekog poput mog oca.”

    „Sram te bilo, Julijana! Tako za oca da kažeš. Čekaj samo da se vrati i da čuje šta si rekla.”

    Uhvatio me je paničan strah. Znala sam da mu je bilo potrebno i manje od ovoga da me kazni. Mrzela sam njegove kazne, jer su posle moje petnaeste godine uvek bile psihološke prirode. Voleo je mučiti moju dušu tako što mi ne bi dao da idem kod bake ili Lane, a znao je da se napajam upravo iz tih izvora.

    „Nemoj mu reći! Mama, molim te, nemoj da mu kažeš.”

    Naravno da mu je rekla. Mislim da je osećala i svojevrstan ponos, kad je to uradila. Samo je falilo da je moj otac, kao poslušno kuče, počeška po leđima i pomazi po njuškici. Zbog toga, dva meseca letnjeg raspusta, posle druge godine srednje škole, nisam smela da izađem iz dvorišta. Zgrešila sam rečima krajem maja, a zvaničan početak služenja moje kazne je bio juli mesec. Moj otac je obožavao kaznama postavljati vremenski okvir. Ipak, rešio je da mi zabrani da se prošetam selom na Fijakerijadu koja se organizovala na Duhove, u junu, na seosku slavu, iako taj datum nije spadao u vremenski okvir služenja kazne. Umesto da me pusti da prošetam sa Lanom, zakačio je prikolicu za keca, stavio u nju ovcu, koju je prodao čika Milojku Sariću, seoskom mesaru, a mene smestio pored ovce u prikolicu.

    „Šta je? Čuvaš cveće, pa možeš da pričuvaš i ovcu.” Zlobno se smejao. Nisam znala zašto sam mu uopšte bila potrebna da je potera preko sela, a još manje sam znala zašto mi nije dozvolio da sednem u auto, već je stavio balu slame pozadi i rekao mi da pravim društvo ovci. Možda bih i pomislila da je lud, da nije poterao auto sa prikolicom posred centra sela. Nekoliko fijakera je bilo načičkano prekoputa Mirinog frizerskog salona, sa ne baš reprezentativnim konjima.Više su ličili na cigansku kljusad, slabo uhranjenu, loše dlake i opuštenih ušiju k’o u magaraca. Samo jedan među njima je bio prelep i vran, pa je štrčao među ostalima kao cvet lokvanja u muzgavoj bari. Njegova upregnuta partnerka je sramežljivo krila svoju ružnoću i prljavštinu, dok su je opsedale muve i obadi. Kakav par, pomislila sam. Ovo se u životu i može desiti samo nasilnim uprezanjem, jer takav pastuv nikada ne bi odabrao nju za saputnicu. Ili možda bi? Nekad su se u prirodi dešavale neobjašnjive stvari.

    Problem je nastao, kad je konj, sav uznemiren, počeo da njišti oko kobile, koja je očigledno želela da se pari. Zvoncad na fijakeru su zazvečala, a sve one silne gomile cveća kojima su seoske žene nakitile fijaker su počele da otpadaju. Tu se odmah skupila gomila da reupregne konje i odvoji pastuva od kobile. I kao što to uvek biva u malim organizacijama još manjeg sela, skupilo se dosta ljudi da vidi šta se zbiva i zašto fijakerijada još nije počela. A tada je Boško Ilić uleteo u gužvu sa svojom ćerkom, prikolicom i ovcom. Po značaju koji nam je otac pridavao nismo nužno ni morali ići tim redosledom. Ispred su mu put preprečili ljudi koji su odvodili vranca, koji je bio jako uznemiren, a sa strane je bila gomila sveta, koja je sve to posmatrala. U toj gomili je bilo i nekoliko mojih školskih drugova. Gledali su me, neko je čak i uperio prstom u mene, smejali se do suza, pa opet pokazivali na mene.

    „Vidi kakav par ovaca!”, neko je vikao iz gomile dovoljno glasno da sva raja čuje.

    Sagla sam glavu, postiđena, i ništa nisam govorila. Umesto mene je moja saputnica izgovorila jedno bee i krenuli smo. Nazad sam se opet vozila u prikolici, dok su mi gimnazijalci mahali i umirali od smeha. Cilj mog oca je bilo ponižavanje. Znao je šta je jednoj tinejdžerki bitno, da želi da se dopadne drugima, da želi prihvatanje njenih vršnjaka i rešio je i to da pogazi. Moj otac je bio pomalo psihotičan čovek, a ludilu nisu bila potrebna dodatna objašnjenja, možda samo inicijator i okidač. Skoro deceniju kasnije ću shvatiti da su inicijator i okidač bili moja tetka i bolesna ljubav koju je otac gajio prema njoj.

    1.400 rsd
  • Lela i druge priče
    (0)

    Lela i druge priče

    DAMA SA VIOLINOM

    Toplo beogradsko predveče me je zateklo na Zelenom vencu. Posle polučasovnog truckanja i cimanja napred-nazad u gradskom autobusu koji greje i u toplim majskim danima, gradski vazduh je predstavljao pravo osveženje za moje čelo, više puta preznojeno od muke i podignutih želudačnih sokova skoro do jednjaka. Zateturan silaskom na asfalt, vapio sam za par minuta predaha i nekim suvim pecivom koje bi smirilo uzbunu niže jednjaka.

    Pet pekara, poređanih jedna do druge, činilo je špalir izazova za gladne, ali ne i za ljude željnih običnih peciva bez dodataka i filova. Ipak, par kuvanih đevreka je stidljivo čekalo svoju šansu da izmile iz ugla jedne pekarske vitrine. Pored takvog izbora, prosto sam sebi delovao kao čudak koji zaobilazi sve đakonije skoro neprimerenim porivom za suvim pecivom kao lekom protiv akutne neprijatnosti. Ah, ionako me nije briga, uzimam šta hoću i to je to. Kusur u polovini vrednosti date novčanice sam smotao u džep, mrzeći me da ponovo vadim tek spakovani novčanik iz pantalona.

    Smirivši svoju neočekivanu neprijatnost u probavnom traktu, produžih put kroz podzemni prolaz. Ljudi su išli pravo, bez osvrtanja, bez skretanja, svako svojim putem, tako da mi je bilo skoro neobično da skrenem ulevo u deo prolaza ispod Brankove ulice. U tom parčencetu bio sam tog trenutka jedini prolaznik, uz tri osobe koje su tu, očigledno, čekale svoju milostinju. Iako je to bio uobičajeni prizor, već prvi pogled na njih mi je davao određenu neobičnost.

    Treća osoba bio je jedan odrpani čovek koji je sedeo pognute glave, ispred koje je stajala kutija, iznutra obložena kesom, sa nekoliko novčanica manje nominalne vrednosti. Pored njega behu neke torbe sa obe strane, zatvorene, ali ne i prazne. Drugi čovek je bio jedan sličan odrpanac, tamnije puti, ali glave držane pravo, odlučno. Čitav taj njegov stav, iako sedeći, bio je potpora natpisu pored njega „JA SAM GLADAN“. Ni njegova kutija za milostinju nije bila ništa punija. Ali, prva osoba se skoro nikako nije uklapala u prizor.

    Bila je to žena, ne baš u prvoj mladosti. Zgodna žena, sa lepotom od koje je ostalo samo sećanje u njenim tamnim očima i nežnoj, dugačkoj crnoj kosi koja je spuštala svoje slapove do pola leđa. Njena crna, elegantna, pomalo uska ali nikako i nepristojna haljina davala joj je izgled dame, što su potvrđivali i njeni pokreti. Svirala je violinu uz snimljenu klavirsku korepeticiju koja je dopirala iz nekog njenog smera. Muzika je bila veoma nežna, čak skoro neprikladno spram mesta gde se nalazi. Njeno sviranje je bilo besprekorno, ne sasvim jednostavne melodije, ali da, sasvim lakih, reklo bi se decenijama uvežbavanih pokreta. Čitav prizor delovao je kao nespretno urađen kolaž u čijoj sredini su bile iscepkane slike zanesene violinistkinje na nekom koncertu u svečanoj sali, tresnute preko slike socijalnih slučajeva i zaboravljenih ćutljivih senki od ljudi.

    Kakva groteskna scena! U prvom trenutku pomislih kako bi bilo da ih sve fotografišem mobilnim telefonom, ali ispravna ideja da bi to bilo vrlo neotesano i neuviđavno, naročito prema dami, sprečila je moju ruku da se maši za džep. Produžih svoj put kroz hodnik, nimalo ne žureći, ali bez zastajkivanja. Svakim korakom sam krao note koje su klizile iz violine, koje kao da su stiskale svoje usne da ne zaplaču mukom njene vlasnice. Na jedan način sam uživao u muzici, ali sve manje, dok se tužna, nemušta muzička priča odvijala, ispunjavajući čitav prolaz. Kao da sam tada dobio tegove u nogama, počeo sam da usporavam, dok se nisam zaustavio tek zamakavši za ugao hodnika, gde me je ponovo čekala gradska gužva.

    Kako sam se zaustavio, neka čudna knedla u duši je zapela, grebući me kao polomljena grisina. Tako se nešto zaista i slomilo u meni. Ruka sa kusurom, još uvek u džepu, bila je rešena da svoje blago ustupi ovoj neobičnoj dami, kao da želi da podeli zalogaj koji sam imao malopre. Okrenuo sam se i pošao polako nazad u prolaz, čvrsto rešen da joj kažem poneku reč saosećanja i podrške koja bi se izborila od mnoštva koje su mi u trenutku nikle. Da sam imao trista evra, odveo bih ovu damu u neki lep restoran u gradu na dostojnu večeru i ostavio bih joj ostatak para da se snađe u nevolji. Ali, tu je bila samo ta jedna novčanica koju sam izvadio iz džepa i nežno, sa poštovanjem, spustio pored dve novčanice koje su već boravile u otvorenoj kutiji za violinu. Uspravih se i pogledah damu u oči.

    Auh!

    Čoveče…

    Njen uzvratni pogled je trajao delić sekunde, ali ispričao mi je čitavu priču! Otprilike ovako:

    „Hvala ti, dobri čoveče! Znaš, ja ne pripadam ovde. Rođena sam u ovim gradu, tu sam odrasla, školovala se, završila fakultet… Nikada nisam oskudevala ni u čemu. Udala sam se za čoveka koji me je voleo i kojeg sam volela. Dobili smo i ćerku… Divni moj anđeo! Ali, bolest je bila surova i uzela mi je čoveka, i tako sam ostala bez podrške i ljubavi, a onda i bez posla, bez prijatelja… bez roditelja… ćerka je otišla… sve se urušavalo kao lančanom reakcijom i sad nemam nikog. Onda su došli neki odvratni ljudi i uzeli mi sve što sam imala i što mi je ostalo od njega. Stan, i sve u stanu. Ukinuli su mi račun u banci. Kao, neki dug… Ma lopurde, crkle dabogda! Moj muž je bio vredan i pošten, ali njegovi saradnici to nisu bili. A on je verovao ljudima. Čista duša, bio i ostao, neka mu je laka zemlja! I tako, sve što mi je ostalo jeste ova violina, moja duša od koje se ne rastajem. Violina, to sam ja! I zato još imam volju i želju da se borim, za sebe i za nju… (treptaj očima koji zaustavlja suzu)… Hvala ti što si prepoznao moj jad i što još ima ljudi na ovom svetu. Zbogom, dobri čoveče, Bog neka čuva tebe, kad je meni već udelio kaznu.“

    Taj trenutak, ta priča, kao da je spržila moj um, oduzela mi elokventnost, razoružala do srži i zarozala kao ofucani tepih. Reči su se, neizgovorene, izgubile u zvucima violine koji nisu prestajali da tuguju sa svojim ljudskim delom duše u vidu ove izuzetne, ali nesrećne žene. Oborih pogled kao što bi vitez oborio koplje pred kraljicom. Onemeo, produžio sam opet kroz prolaz, potpuno poražen.

    Dok sam se peo stepenicama u Brankovu i dalje u Sremsku ulicu, prizivao sam sve sile dobra da pruže šansu ovoj ženi da povrati svoje dostojanstvo, sačuva zdravlje i održi nežnost, da joj daju snage da se izbori i bude ona dama, dostojna sebe od pre nedaća koje su je skolile i srušile kao kulu od karata. Ovoj trefovoj dami treba džoker, i verujem da će ga naći. Verujem da je više nikada neću videti u tom musavom prolazu, u svetu koji joj ne pripada, i da će ponovo stajati gde joj je mesto, nikada jača i čvršća, nikada lepša, nepobediva! A ti, kad god se vratiš ovoj priči, uputićeš jaku molitvu za nju. Hvala ti što čitaš ovo, i u ime dame sa violinom!

    720 rsd
  • Europa in extremis
    (0)

    Europa in extremis

    ПЕТЕР ХАНДКЕ – УНИВЕРЗАЛНИ ДИЈАГНОСТИЧАР САВРЕМЕНОГ ДОБА

    Петер Хандке недвојбено је уз немачког књижевника и филозофа – романтизованог и неокласицистичког европског деветнаестог столећа – Јохана Волфганга Гетеа, један од најзначајнијих писаца на немачко-аустријском језику коме је српска тематика дала несагледиву и енормну вредност његовом опусу.

    Не смеју се, истодобно, сметнути с ума ни врсне књижевне србистике великих европских књижевника и мислилаца попут: Виктора Игоа, Леонида Андрејева, Ф. М. Достојевског, Јесењина, Лава Н. Толстоја, П. Меримеа и Адама Мицкјевича, били то њихови романи, новеле, приче, есеји или памфлети; јер, доиста, то су велика дела књижевника који су и поред српског темата у својим делима у изузетним околностима – осећали за Србе. Међутим, Петер Хандке је редак бисер. И у писаној и у говорној речи, то јест, Петер Хандке је својим друштвеним ставовима и књижевним темама наговестио враћање на велику позорницу уметничке литературе првобитну и давно-запостављену улогу књижевног ствараоца, демијурга речи и маште: проповедање у приповедању – како су то своједобно чинили властитим перима Ф. М. Достојевски, Н. В. Гогољ, Л. Н. Толстој, Његош, Балзак, Томас Ман и Херман Хесе у деветнаестом и двадесетом столећу. Вративши својим психолошким романима и путописно-еруптивним есејима велику тему књижевне и метафизичке Истине у светску књижевност, Петер Хандке данас се може назвати без икакве сумње – највећим живим светским књижевником. У грандиозном Хандкеовом делу (чија Златна кула броји преко деведесет необоривих и постојаних спратова, од чега је на српски језик преведен минорни део) разабиру се најлепше странице европске литературе двадесетог и двадесет првог столећа. Шаренолики и милозвучни описи земаљске природе и њене метафизичке и духовне улоге у смислу човековог живљења, који обилују Хандкеовим хиперболистичким сликањима учинили су Хандкеов опус универзалним. Ниједан светски или европски уметнички стваралац писане речи, у данашњем свету, у времену финиша, дакако – врхунца политичке и друштвене глобализације (дакле, у данашњем добу које ствара нову епоху људског цивилизацијског „развоја“, епоху: мас– медија, галопирајућег развоја телевизије, интернета и осталих нових и нашироко злоупотребљених људских изума, и у времену несхватљиве и данашњем људском уму нездраве брзине живота, те под тим дојмом и књижевности као такве) није дао тако упечатљиву, тако јасну и тако књижевно-сугестивну стилску и метафоричну технику којом говори, о наизглед „обичним“ „стварчицама“ и појавама за човека у природи, попут: ветра, река, језера, облака, кише, различитих облика дуге, јаркога сунца или мокрога снега – једним, доиста, јаким сугестивним и сензибилним подухватом који ове „обичне“ и подразумеване природне појаве доводи у сам центар смисла људског постојања и метафизичког битисања на овом свету, што је Хандке неписано наметнуо као аксиом своме делу – човек је природа – природа је човек. Хандкеова уметничка мисао и литерарна смелост у приповедним и романескним, а нарочито у есејистичким делима прожета је особито снажно Кафкиним утицајем (превасходно у роману Велики пад, где усамљени појединац у сукобу са реалношћу јесте понајбоља копча са делом европског књижевника антрополога-песимисте: Франца Кафке; не, дакле, само у погледу огромне сличности монолитног и „челичног“ књижевног стила, спољног оквира, и тематике осаме, већ и у начину портретисања ликова, осликавања амбијента, догађаја и протека радње, времена – а нарочито ова Хандкеова мотивска нит долази у сличност и додир са Кафкиним кратим прозама (Одлуке, Пролазници који трче, Путник у трамвају и Изненадна шетња), премда у Хандкеовој литератури појединац (који је увек централна тема) не доживљава тако особито снажне, вулканске, унутрашње и моралне катастрофе како се то збива са увелико отуђеним и морално-уништеним ликовима француског писца и филозофа – Албера Камија или Франца Кафке.

    Хандкеови јунаци морално су и постојано здрави. Они, доиста, не пате и не трпе због својих карактерних недостатака, духовне унакажености и непостојања моралних закона у себи. Они, дакле, пате од других узрока који своју генезу налазе, и корене вуку из друштвених изопачења, девијација, проблема, тачније – моралног и духовног људског застрањивања. Хандке, као аутор – фатално је тврди оптимиста. Његови јунаци у великој су мери отуђени, те дубоко интровертни, наизглед и суицидални, скоро уништене свести, потпуно здробљене савести, скрајнути са друштвене позорнице на маргину бивствовања и животарења, и са силовитом дозом перманентног беса попут Камијевог Мерсоа, Кафкиног Јозефа К. и Јонескуових драмских ликова. Али Хандкеови јунаци не извршавају самоубиства. Они не убијају. Они, такође, не бивају убијени. Они, заправо, нису ни „монолошки манијаци“, „шизофреничари“, „подли хохштаплери“ и најпосле – „крваве убице и безочни злочинци“, попут Холмсовог Моријатија, Балзакове рођаке Бете или Крлежиног пуковника и бесудног диктатора Блитве – Кристијана Барутанског; Хандкеови јунаци, такође, нису садистички „жедни“ својих жртава, нити у темељу смисла свог обитавања на свету имају иједну другу тежњу, сем – да буду и остану људи. Хандкеов књижевни опус зрачи најприроднијим оптимизмом који је за данашњег, двадесетпрвовековног, човека, посигурно најздравији и најпотребнији. Хандкеови литерарни јунаци јесу попут Бекетових и Џојсових, особито затворени, до крајности недруштвени, исувише интроспективни, а Хандкеово је целокупно књижевно дело (укључујући истодобно и драме) без великог акцента на важности и улози друштва као целине, у поређењу с књижевним делом једног другог немачког писца – Гинтера Граса (романи: Лимени добош и Псеће године), који ставља огроман усклик на улози, те значају друштва у препороду и преваспитању човека као јединке. (Наиме, Гинтер Грас претежно је у свом роману Псеће године на особито пародијски начин приказао и доказао голему историјску и политичку кривицу Немаца, као народа, за избијање, то јест – отпочињање крвавог Другог светског рата, а такође и у роману Лимени добош Грас је сугестивно упозоравао на претњу потенцијалног повратка идеологије Адолфа Хитлера – националсоцијализма, и у својим је романима постојано хтео ставити до знања свим Немцима, као народу, да је одговорност за појаву Адолфа Хитлера искључиво – њихова.) Књижевни јунаци Петера Хандкеа јесу потпуно и маестрално изграђени (Глумац у Великом паду, Јозеф Блох у Голмановом страху од једанаестерца, Зоргер у Моравској ноћи, Јудита у Кратком писму за дуги растанак, Маријане у Леворукој жени, итд.), то јест, они су, дакле, литерарни ликови чија је свест (али и савест!) најздравија у данашњој светској уметничкој литератури. Да, они се опиру друштвеним законима који често нису људски, они су, истодобно, фатално изопштени из друштва, они ужасно проживљавају сличне моралне катастрофе као књижевни ликови у новелама и романима Кафке или Хемингвеја, они страдају, они нужно, без своје воље чине поједина недела – не желећи у души и свесно да их учине, али они све то доживљавају, све те стеге, недаће и муке, јер су унаточ наметнутим „вредностима“ остали своји: остали су, дакле, људи, спрам друштва које је постало, како га је Хандке у једном интервјуу сликовито и фатално јасно дефинисао: скупина „неосвешћених маса“ – Endhorde. Управо такви ликови су у последњих четрдесет година огњеном критичарско-политичком метлом прогнани из европске литературе, и неким језивим и неписаним правилом забрањени за домишљање, маштање и стварање у главама уметника писане речи. Баш такви ликови су њихов Аутор. Они би посигурно радије отишли, такорећ – утекли, одбегли у шуму, дакле – у „дивљину“, планину, радије би обишли места бола и људских, ратних и животних недаћа: Велику Хочу, Косовску Митровицу, Кравицу или Јежештицу (где животно обитавају људи који су унаточ својим ратним и историјским голготама, ипак и на концу, остали људи и који су особито сличнији Петеру Хандкеу, као великом ствараоцу писане речи, него онима на Менхетну или Трафалгар скверу), него што би се препустили и предали анималном процесу једноумља, аморала и друштвене, то јест политичке и сваке друге људске искључивости – која у свом науму провођења „једног мишљења“, ма чије и какво оно било – не доноси ништа добро. Такве Хандкеове јунаке, али засигурно и њихове верне читаоце, многи од припадника „неосвешћених маса“ – тих одиозних Endhordi би „снажном десницом ухватили за потиљак“ и радили с њима исто, дакле, што и Малоумник своме Старатељу у маестралној Хандкеовој краткој причи Изјава сведока, дакле: они би их дохватили и гурнули под сечиво машине за сечење репе, „притом се безумно кикотајући“, како је то верно осликао Хандке у својој прози. Сва је срећа, па је кроз ову „гиљотину за репу“ прошао њихов Аутор, и остао жив.

    Дакле, Хандкеово велико дантеовско дело слободно је данас и спокојно за своју мисију препорода литературе. Ако је Шекспир био тумач мрачног шеснаестог и седамнаестог европског столећа, а Његош очи и уши српских слободарских хтења кроз деветнаести век, онда је Петер Хандке несумњиво тумач и најбољи дијагностичар данашњег: двадесет и првог столећа.

    2020.

    630 rsd
  • Godina dosade
    (0)

    Godina dosade

    BEOGRADSKI RADNIK, jun 2020.

    Utorak je. U nedelju su bili održani izbori. Vučić dobio svuda, što se i očekivalo. Još pre tri nedelje počeo sam žešće da se cimam po gradu. Ja i moja majka smo jednog četvrtka i petka skoro izludeli od poslova po gradu. Naravno, ustajao sam u 5-6 ujutru i završavao poslove. I tako sam konačno dobio mesto u dnevnoj bolnici, na Institutu za psihijatriju u opštini Savski venac. Odmah iznad Višegradske ulice.

    Dakle, izluđivanje je trajalo u četvrtak i petak, a u ponedeljak mi je doktor Lalović zakazao svakodnevni dolazak u dnevnu bolnicu od pola 9 ujutru do pola 1. Pola sata posle podneva. Gurao sam prvu nedelju, drugu, došli smo i do treće nedelje. Plus onaj četvrtak i petak, neposredno pred početak boravka u dnevnoj bolnici. Danas je utorak. Skoro pune tri nedelje, ustajao sam u 5, pola 6, i išao na posao. Pre par dana, gospodin Glavonja je opet dobio izbore i već danas, u utorak, saopšteno nam je da u prostoriji dnevne bolnice, stavimo maske.

    Utorak. Oko 10 sati se održava vizita. Celo osoblje klinike bilo je u toj prostoriji. Došao sam na red. Lalović je predsedavao. Rekoh ovako:

    „Evo, već treću nedelju sam tu. Potpuno mi se promenio bioritam. Drugo, ukinut mi je lorazepam, a povećan rivotril. Treće, za sada mi je ukinuta jutarnja zalasta.“

    „Povećan ti je rispolept na 2 miligrama ujutru“, ubaci se Lalović pred svima.

    „Da. Za sada je tako. Redukcija lorazepama i zalaste za sada idu dobro“, rekao sam.

    „Ovako, Vladimire“, rekoše.

    „Odsad ćeš da dolaziš utorkom i petkom od pola 9 do pola 1.“

    „Je l’ to stvarno?“, upitao sam potresen srećom.

    „Da“, rekoše. „Samo utorkom i petkom. Zaslužio si to, a i redukcija lekova ti dobro ide. Svaki dan si dolazio, socijalizovao se, upoznao celu dnevnu bolnicu, ljude, osoblje. Samo odi po terapiju do tehničara. Daće ti sve lekove do petka“, završili su.

    Od sreće sam šizofreničarki bacio kosku pred svima, a i ona meni, jer su i njoj skratili svakodnevne dolaske na utorak i petak. Jedan od normalnijih ljudi od 60 godina starosti mi je prošle nedelje rekao da ne zna šta ja i Dino tražimo ovde, kad smo jedini normalni. Dino ima 48 godina, a ja tačno 41 godinu. To je bilo prošle nedelje, kad je dan bio divan za razgovor, iznošenje problema, međusobno razumevanje, kafu i cigare.

    Za vikend sam bio odlično. Nisam ulazio u konflikt sa ocem. U petak uveče sam odradio onu moju desetokilometarsku šetnju. Bukvalno je ovog puta nisam ni osetio. Okupao sam se u petak uveče u svom stanu. Kao što sam rekao, kupatilo mi je konačno u funkciji. Daklem, popravljeno je.

    I tako sam u petak uveče ređao u glavi pozitivne misli. Odmor, vikend, šetanje. Kad sam zimus krenuo u ove šetnje od 10 kilometara, išlo je jako teško. Nije bilo baš prijatno. Sada, u petak uveče izašao sam vani kao nekad, u klub, među devojke.

    Sport, književna karijera, stan, dve kirije, svaki dan u dnevnu bolnicu. Osećao sam se fenomenalno. Što reče Švalba.

    „Konačno si se vratio zdravom gledanju na život.“

    Bilo mi je krivo, jer još nisam ostavio cigare. Subota i nedelja su lepo protekli. Spavao sam dugo. Bio je i jedan porodični ručak. Ja, majka, otac, snaja, brat, bratanac i bratanica.

    I onda je došao ponedeljak. Kao i prošli ponedeljak, i ovaj ponedeljak mi nije protekao prijatno. Iz mirnog i lagodnog života, opet sam uskočio tamo gde je Elmer Davež, NLO-šizofreničarka i ostali, totalni raspadi. Tog dana, oko 10 sati me pozvao Lale u ordinaciju.

    „I dalje imam problem sa ovom šizofreničarkom, ali sa njom sam čak našao neku komunikaciju. Drugi problem mi je Elmer Davež. Dobro, on je malo lakši slučaj“, rekao sam Laletu.

    „Ovako. Ona je super. Ona je jako dobra. Davež je teži slučaj“, rekao mi je.

    Koju li dijagnozu ima?, pitao sam se.

    „Ovako“, reče Lale, „pošto možeš bez lorazepama, da krenemo sa ukidanjem zalaste“.

    „To sam i ja mislio“, rekoh mu.

    „Ako to uspe, spašću na jedan anksiolitik i jedan antipsihotik dnevno. Takav sam bio prvih 10 godina, posle moje 21. godine“.

    „Na to i ja ciljam“, reče.

    I danas se dogodila provala oblaka. Smanjili su mi svakodnevne dolaske na utorak i petak. A taman sam počeo da radim neki najnormalniji posao u Beogradu, a da to nije književnost.

    Jedna starija žena, iz moje ulice, odvezla me kolima do naše ulice, ja sam ušao u stan i pristavio prvu kafu. Osećao sam se kao 2005. godine u junu, kad sam položio botaniku na Farmaceutskom fakultetu. Valjda sam se tako osećao.

    Prvo, nadam se da Elmer neće dolaziti utorkom i petkom. Načuo sam da je u dnevnoj bolnici, ponedeljkom i sredom. Teži slučaj od šizofreničarke? Šta ima gore od toga? Ima. Elmer Davež.

    I eto, Vučić je i dalje na vlasti. Svi pričaju o pojačanim merama, o obaveznom nošenju zaštitnih maski. Kažu da neće biti pritvora. Još.

    Kad sam danas krenuo kući, svratio sam u ordinaciju, kod Lalovića.

    „Doktore, dolazim u petak. Ako se naviknem na život bez jutarnje zalaste, možemo li u petak da skinemo i večernju?“

    „Upravo to sam mislio“, reče on.

    Eto, bar mi je to sigurno dok ne krene novo vanredno stanje. Ako uopšte krene. To bi bilo to, ukratko.

    Inače, su zadnje tri nedelje bile odrađene u furioznom tempu. Trenutno je kraj juna, bliži se juli.

    Sve je počelo pred Novu godinu, kad sam krenuo da šetam svaki dan po najvećoj zimi i bljuzgi po 10 kilometara. Nekad sam vezivao i dva dana po 10 kilometara. Onda sam posle 5-6 godina prvi put osetio ljubav za konkretnu žensku osobu. Onda je usledilo vanredno stanje od dva meseca. I za kraj, furiozne tri nedelje socijalizacije i panka.

    Primetio sam prošle nedelje da mi se vratio osećaj za humor, dobru dikciju, pričanje anegdota. Čak sam i kod NLO izazvao gromki osmeh jednom svojom anegdotom. Sve se menja kad dođe ponedeljak, a sa njim i Davež. Elmer Davež od 65 godina, sa gorom dijagnozom od šizofrenije.

    Utorak je. Ručao sam kod majke, zalio kafom i ušao u svoj stan. Kraj je ovoj priči, ali je možda početak novom vanrednom stanju. Barem sa Lalovićem imam sklopljen posao, koji će potrajati.

    Novina? Nova 2007. godina? Promena? Videćemo.

    Ne znam samo kako Švalbi da reknem da sam u novom avionu, da imam novog psihijatra. Nismo se svađali, vodili smo jako podsticajne, umne razgovore. Valjda sam dobro. Popiću sada jednu kafu, i to bi bilo sve za danas. Sutra je sreda. Ne idem na posao. Otac mi je u Despotovcu. A Elmer Davež valjda na posao dolazi ponedeljkom i sredom.

    Kraj juna. Kišovito. Vučić dobio izbore. Umoran sam. Bitno je da sutra, u sredu, ne idem na posao. A baš sam pomislio da sam postao pravi Beogradski radnik i radenik. I dalje sam samo nepoznati književnik, koji posećuje dnevnu bolnicu zbog penzionisanja.

    810 rsd
  • Svakodnevni pokušaji apokalipse
    (0)

    Svakodnevni pokušaji apokalipse

    DO KRAJA SVETA

    još malo o kraju Sveta
    kraju svega
    što nas ovako
    ili onako već čeka.
    zborimo danas
    kao da već kroz
    razne jauke nije već
    sve rečeno.

    osobeni pečat
    jedinstveni ton
    i aromu apokalipsi
    daju upravo znakovi
    koji usput mame prolaznike.
    srećemo ih kako se potucaju
    od jedne do druge ekstaze
    skliznuli sa kalendara
    Inka i Maja.

    ohrabreni izlaze
    iz sokaka
    koji uvek puca
    pravo na more ili groblje.

    TUŽNI I JADNI

    mislim da sam samo jedanput
    u svom životu video magarca
    kako tegli nekog mrkog i starog čoveka.
    ne, to nije bilo na moru,
    vrtiću, školskom izletu.
    bilo je to negde u Bugarskoj
    vrlo blizu Vidina.
    beše mi žao te malene i mudre životinje.

    više puta sam video kako čovek
    tegli drugog čoveka
    na svojim pogurenim, išibanim leđima.
    ne to nije bilo u ratu
    niti su oni bili drugovi, neki kamaradi
    braća po majci, ocu, nožu….

    jedan je umišljao da je gospodar
    drugi sluga i da mu pripada.

    ne beše mi žao
    ni jednog ni drugog.

    PESNICI

    svi pesnici su nevaspitani;
    trude se da svoje reči
    približe istini a istinu svetu.

    svi pesnici imaju dušu klovna;
    uprskaju svaki zicer
    za izbavljenje svoje duše.

    svi pesnici su psi;
    vape za ljubavlju svog gospodara
    bio on žena, vlast ili puka svetina.

    JEZIK CRNE ZEMLJE

    uz mirise tamjana
    dostojanstvenog
    ali pretežno tužnog skupa
    ispred trulih stabala lipe
    čuje se glas parohijskog popa
    koji ohrabruje pokojnika
    ma gde se on nalazio sada.

    dok u krošnji iznad
    jato sova
    spava li spava

    MERA I METAR

    ne olakšavaj se rečima
    reči ostavi za oporuku
    za one koji će doći.

    ne rugaj se simbolima
    oni su tu pre tebe
    i tu će i ostati.

    ne umači prst u glagole
    ukoliko misliš da će zauvek
    biti slatki.

    ne odevaj se prečesto metaforama
    zaraziće te glib politike
    pre nego što uspeš da ih odbaciš.

    u svemu imaj meru.
    ne dopusti da fizika
    nadvlada metafiziku u tebi.

    imaj svoj pravac
    ma kakav prezir
    padao ispred tebe.

    400 rsd
  • Učim se da gledam – Amerika
    (0)

    Učim se da gledam – Amerika

    2

    Srki. Moj najbolji drugar. Nema ga više. Proveo je u Americi, zajedno sa mnom, poslednje dve decenije svog života i vratio se nazad u Beograd, neizlečivo bolestan, da bi posle šest meseci agonije tu i umro. U svom stanu na Vidikovcu. Možda i srećan, jer umro je tamo gde se rodio i gde je živeo prethodne četiri decenije. Popio je poslednje pivo na mestu koje je dvadeset poslednjh godina sanjao i u snu ga nazivao tamo gde sunce izlazi.

    On mi je „udesio“ Ameriku.

    Srki je već imao šestomesečno iskustvo boravka u Americi; tamo, u Detroitu, sredinom 1989. godine, bio je gost kod svojih drugara iz detinjstva, a preko njega i mojih poznanika, Belog i Pere, i nikada – čudilo me je – ama baš nikada nije pričao o utiscima sa tog „gostovanja“. Održavao je vezu sa Belim tokom apokaliptičnog vremena s početka devedesetih, tek uzgred bi pomenuo da ga Beli ponovo poziva u goste, ali kao da je nešto tajio preda mnom u vezi sa tim, sumnjao sam da iz nekog razloga ne želi da mi prenese da Beli možda i mene uključuje u taj poziv, jer, istina, zbližio sam se s Belim tokom jednog njegovog boravka u Beogradu, u martu 1992. Pored mnoštva svojih uvrnutosti, Srki je voleo da bude „gospodar situacije“. I doista, tek kada je on odlučio da je za to sazrelo vreme, rekao mi je: „Evo ti Belov telefon i njegova američka adresa, bilo bi lepo da mu se javiš. Ja neću da idem tamo, bio sam već, a Beli bi rado i tebe ugostio.“

    Nakanio sam se nekako da napišem pismo Belom, a on se posle primljenog pisma javio telefonom: „Samo izvadi vizu i – stiže ti od mene novac za kartu, za boravak nemaš da brineš, bićeš kod mene.“ Prikupio sam sva neophodna dokumenta, uključujući odobren dopust s posla i preporuku Udruženja književnika iz Francuske 7 u kojoj je stajalo da bi mi boravak u SAD koristio u radu na novom romanu. Odbili su me, u tom prvom odlasku u američku ambasadu, te nebeske 1993. godine lepo dokumentovane u onom jesenjem popodnevu. Posle rutinske konverzacije, smeđokosi, providni, izvežbano ljubazni konzul, jednako se namešteno osmehujući, rekao mi je da je moja dokumentacija za svaku pohvalu, no, situacija (situacija sa mojom zemljom) je takva-i-takva, zar ja to ne znam? Žao mu je, on mi zasad ne može izdati vizu, prećutao je da mi kaže da pripadam naciji čiji je predsednik jedan osioni komunista… Pokupio sam svoje papire kivan na sebe što sam i ja prećutao da mu nešto kažem: ne osmehuj se zalizanko, ja nisam od tvoje sorte. Šta me je porazilo: u Titovoj Jugoslaviji jedan Srki, uz sve epitete za njegovu dobru dušu, zbog čega četrdeset godina jeste bio moj istinski drug, jedan luftiguz, dakle, sa završenom osnovnom školom, bez sekunde radnog staža, bez kučeta i mačeta, na maminoj trpezi u četvrtoj deceniji života, otputovao je s crvenim „komunističkim“ pasošem u Ameriku kao od šale, sada je jednom inženjeru zaposlenom u naučnoj ustanovi, piscu, porodičnom čoveku s decom, s vlasničkim prebivalištem, koji je već proputovao pola sveta i nigde tamo nije ni pišao na javnom mestu (a Srki jeste, pričao mi je, kad je bio s Belim u Njujorku) a kamoli da je podmetao bombe ili širio komunističku propagandu, zabranjeno da poseti, recimo, američku stranu Tesline Nijagare. „Ne zagađuj naše prelepo kapitalističko tlo“, govorio mi je našminkani osmeh američkog zvaničnika iz kabine, iza debelog stakla.

    Zašto se s ovakvom beleškom osvrćem danas unazad? Strepeo sam: ko zna da li ćemo igde i ikad još putovati? Šta je bilo – bilo je, tako su stajale stvari.

    U drugom pokušaju, početkom jula 1996, odobrili su mi boravak u Americi. Šta je presudilo? Već stečeno iskustvo odlaska u Ambasadu, ili osoba koja je odlučivala, jedna sasvim normalna žena s one strane šaltera koja je, bez osmehivanja, prirodno ljubazna, bez ikakvih dodatnih pitanja, gledajući moja dokumenta, izgovorila tek nekoliko reči: „Aha, inženjer… idete u posetu prijatelju iz detinjstva… ma nemojte, zove se Miro Klemenc…“

    Nekoliko dana posle mene i Srki je otišao u Ambasadu. Na njegovo a jednako i moje veliko iznenađenje, i on je dobio vizu.

    Putovaćemo odvojeno, takve su iz nekog razloga bile direktive odande, iz Srkijevog štaba u Americi.

    Putničke agencije su se prosto utrkivale oko moje karte; u to vreme cena povratne karte do Amerike u proseku je iznosila oko 400-500 dolara, no, budući da je za avgust prema tamo vladala putnička groznica zbog Olimpijade u Atlanti, cena je više nego udvostručena. „Gea“, „ABA“, „Putnik“ i još neki prodavci, kojima nisam krio da imam ponude sa više strana, razbijali su se oko mene u međusobnom nadmetanju; odabrao sam i rezervisao „Putnikovu“ ponudu od 1.070 dolara i javio Belom taj, za mene, astronomski iznos.

    Beli se javio krajem jula i poručio mi da novac stiže preko Majla koji dolazi u svoj stari kraj preko Beograda, trebalo bi da ga u to-i-to vreme sačekam na Surčinu, sa Srkijem, jer Srki zna Majla, i da od njega primim pošiljku.

    – A ti si taj! – kazao je Majlo, debeli Lala, pružajući mi koverat sa žigom motela „Rainbow“. – Svakakve sam priče čuo o tebi. Drago mi je. Onda, vidimo se u Ameriki.

    U koverti je osim novca za moju kartu bilo i 40 dolara „za pivo“ Srkiju.

    I otišli smo na to pivo, Srki i ja, ispijajući flaše na betonskoj klupi ispred granapa na Vidikovcu, njegovom omiljenom mestu – tamo gde sunce izlazi. I prvi put smo pričali o Americi, zapravo, ja sam ga samo slušao, znao sam da su te njegove „izglobljene“ priče upućene meni za oprez, da mi na znakoviti način ukazuju na ono što bi trebalo da se potvrdi kad budem bio na licu mesta, pre nego što i on tamo stigne. Dok je pričao, razmišljao sam o pozamašnoj svoti novca u svom džepu koja mi je stigla od Belog, praktično nepoznatog čoveka: samo nekoliko druženja s njim u Srkijevom „ateljeu“ na Vidikovcu pre nego što je otišao u Ameriku, i dva-tri zajednička izlaska u restorane onda kada je odande prvi put doputovao na kraći odmor u Beograd; imao je devojku Anitu s kojom je bio par što izaziva zavist u onih koji su ih posmatrali, napisao sam nekoliko literarnih skica o njemu i njoj – to je bilo sve. I bilo je tužno, sećam se da sam tragao za uzrokom svog bedastog raspoloženja. Kasnije, u kući, Marija i ja smo seli na krevet, izvadili smo pare iz koverta, provlačili novčanice kroz prste, bacali ih uvis, da lepršaju i padaju na gomilu, kao oni srećnici po hotelskim sobama u filmovima o Las Vegasu. U kućnom budžetu, uz nešto nemačkih maraka s kojima smo spasavali (ne)vrednost strmoglavo inflatornog dinara, imali smo i tri novčanice od jednog dolara, odložene kao fetiš u Zilahijevom „Samrtnom proleću“ na najvišoj polici kućne biblioteke, koje sam od jedne Belove pošiljke Srkiju „otkupio“ s nekoliko čekova u birtiji na tramvajskoj stanici u Topčideru kad je Srki s njima hteo da plati račun za litar belog i kiselu vodu. Marija je videla senku (ipak) u mom osmehu, stisla mi je dlan i rekla: „Beli nije naivan čovek, posle više od deset godina u Americi dobro zna da proceni svoje investicije. Ništa od ovoga nije slučajno; ako ništa drugo, investirao je u knjigu koju bi mogao da napišeš, o svima njima tamo. Američku knjigu. Uostalom, zar se nisi zbog pisanja odlučio na ovu avanturu?“

    Šesnaest godina pre ove situacije, posle našeg boravka u Parizu, razdvojio sam svoje stvaralaštvo na pre i posle Pariza. Pitao sam se sada, ne samo za stvaralaštvo nego za našu sveukupnu egzistenciju, za naš život – hoće li biti podeljeni na pre i posle predstojećeg leta za Ameriku?

    800 rsd
  • Predeo kroz koji se probijam
    (0)

    Predeo kroz koji se probijam

    TEKST KOGA POKRIVA DUD SA LIŠĆEM KOJE SU IZJELI INSEKTI. I ogromne muve koje se skupljaju oko crnih i belih palih plodova na zemlji. Sa koje se diže otužan zapah prljavštine i gnjilosti. Dud koga sada pokriva ovaj tekst, koji će ga pokriti. Pisanje koje će susresti dud. Njega koji je predmet moje želje da sebe od onda sretnem pod njim Iz susreta sa njim rodiće se neophodnost za pisanjem. Sada. U tu-stajnosti onoga što vidim pred sobom kako mu se približavam, kako, tada, nisam znao da mu se približavam za meru jednog sećanja. To približavanje onda je ostalo u meni. Vidim sebe kako se približavam stablu i klupi ispod njegove krošnje sa pustom, pospanom ravnodušnošću koja me prati ka toj stvari toga onda iz koga tek sada, dok ga pišem, izvlačim svoju želju da ga vidim, jer ga vidim sada. Sa ocem, onda? Ne znam. Sa majkom, onda? Ne znam. Sam, možda posve sam. Svetlost se sjedinila sa prašinom. Sa belinom kućâ pod suncem. Sa gledanjem koje se širi i nigde se ne zaustavlja. Jer nema gde da se zaustavi. Ima toga nezaustavljanja u ravnici koja i sama piše sobom, ravnicom, noseći na sebi svoje tragove. Koje ja pišem. Dala mi se želja ravnice za pisanjem. Njena želja koja piše moje pisanje. Želja koja me želi da pišem jeste ista želja koju ja sada pišem. Želja, jedna od mnogih, protiv smrti. Tu sam zajedno sa smrću. I onda kada sam bio tamo kraj toga dudovog stabla bila je ona sa mnom. Čula su se iz daleka crkvena zvona oko tri popodne. Oglašavanje nečije sljubljenosti sa smrću. U koju je on, neko, ušao. Zvona i smrt uvučena u krošnje drveta koje ništa ne poriče. Ne može da poriče. Koje samo prima. Koga moj jezik prima, ne umeći da ga uzme. Sada. Ali kruži. Iznad onoga što moj jezik piše: nečija davna smrt je ovde, postoji jedno sada ovoga ovde pisanja koje to piše Svako pisanje je nekakva prisutnost i posthumnost. Glas pozajmljen smrti. Da bi se moglo umreti. Sve je to bilo tu i tada u onom pejzažu. Samo nisam znao šta u njemu reži na mene. Šta me negira? Šta mi govori? Moje telo, maleno onda, sa zemljom pod njim, sa belinom koja me uvija uza se, idući sa mnom sa mojim prolaženjem. Korak po korak. Tu su nekakva vrata, prag kuće, prozori sa spuštenim kapcima. I kao da nikoga nema iza zidova. Ja idem, tuda. I nebo sa koga padaju pustinje svetlosti povlači se za mnom. Stablo pored koga sam sadaonda prima me kao gosta. Samo onoliko trenutaka koliko ispod njega prolazim. Dovoljno tu, ono, stablo, sa mnom. Toliko dovoljno veliko da ispod njega idem. Ide se kroz tiho, kroz pospanost duda. Sa trenom. Sa obuhvatom njegovim koji me neće napustiti nikad. Trava ispod njega. Travke. Ostrvca sive zemlje. Zujavost muva oko kojih se ulepljuje vonj trulih plodova. Ugaženih. Tuda idem. Kao da se ide kroz to. Kao da je to upisano u trajanje bez trajanja. Pisanje duda. Pisanje koje me izbacuje u dud. To nije bilo važno onda. Ko ga je zahtevao sada? Video sam da idem prema dudovom stablu, jedno prepodne, u leto, u nebo, u belost kuća, idem u miris, u hladovitost senke, u lišće izjedeno insektima, u drvo idem sa mnom koje će mi dati da ga sada pišem, koje je došlo po mene da ga pišem, sada, kao da je izvučeno iz nekog drugog života sa dudom nada mnom, sa mnom, on od nekada što se prostirao pored puta koji je vodio prema drugim putevima. Jednom od puteva mojih. Jedan dud na mome putu. Kojim sam išao. Kojim od onda putujem, koliko i do onda. U putovanje u koje sam ušao da bih video to drvo od mnogih jedno. Sve dok za njega bude bilo reči, dok reči budu dolazile. Ili, dokle god ga gledam za njega će biti mojih reči. Ne želim da ih zaustavljam, mada to mogu kad god poželim. Ili, mogu da se još jednom osvrnem na njega. Bez reči. Samo da ga gledam. Tako: kao da gledam u sebe. To nedostižno onda. Koje dovodi do kraja našu nemoć s rečima. Onako kako Vitgenštajn kaže: Mogu samo govoriti o njima, ne mogu njih izgovoriti. Kolikogod išao prema njima. Prema njihovim česticama u meni. Prema kapanju njihove tvari po meni. Za toliko sam sâm. Bilo je neponovljivo to onda sa stablom kome dolazim, približavam mu se, prolazim ispod njega i – ostavljam sebe u njemu. Nikada neću više moći doći po to moje u njemu. Nikada. Jer to nikada jeste ostalo zauvek njegovo, moje u njemu zauvek. Samo na taj način to što se zbilo ostaje pravično podeljeno između njega i mene. Stvari moramo da poštujemo. Bog stvari je jedan i isti naš bog. Sa njima smo. Ne nad njima. Naš divni teret su one. Stvari. Pokazuju nam jednostavnost zajedničkog bivanja jedno-uz-drugo-preko. Nikada nas neće napustiti. Ni mi njih. Možemo ići doveka jedno prema drugom, biti u njima sa nama kao i one u sebi sa nama. Ništa to dešavanje ne pokriva, ne prikriva. Tek, ponekad, možda oholost čovekova. Samo taština čovekova može da zaboravi stvari, seme naše koje je s njima jedno. Pisanje, međutim, ne. Pisanje vas čini sa stvarima jedno. Njime se vraćate u jednost sa njima. U divljinu praodnosa stvari i bića, koja je prethodila svemu što sada, osim kada pišete, ne vidite. Pisanjem se vraćate u svoj prapogled, koji je sve već video pre nego što ste to videli vi. Gledati neposredno – kakva poezija! Nedirnutim pogledom gledati sve što je jednom bilo vaše seme i od čega je nemoguće pobeći. Udaljavate se od dudovog stabla, idete daleko, mnogo daleko, nikada dalje od vas, ulazite među lavež pasa, u urlike bezdane tišine u zimsko predvečerje sa snegom čija se zavesa od pahulja pred vama diže a šarke neba se pokreću, pretumbavajući belinu sve do nepoznatih uzroka gore, u hladnoj praznini i u raskovanoj ravnici bez oslonaca u vidljivom – dole.

    720 rsd
  • Šesta pesma za Ingu
    (0)

    Šesta pesma za Ingu

    1. Prva pojava

    „Spavam na uzdignutom delu trotoara koji okružuje prostor oko Doma vojske. Dobro sam umotana: imam jorgan i ćebad. Spavam tu nakon dodele diploma o završenoj srednjoj školi. Svi su dobili diplomu osim mene; ja nisam kupila neki formular. Dogovaram se s razrednom oko toga kad mogu da dođem po nju; onda se ceo razred razilazi, a ja se čudim zašto nismo otišli na piće da to proslavimo; mislim, njihove diplome…“

    Olivera je utisnula kabl rešoa u utičnicu i sipala u džezvu vodu iz toaleta sa kraja hodnika. Uključila je kompjuter i štampač, ukucala šifru za pristup programu, nakratko otvorila prozor. Iz fioke je izvadila načetu kesicu kafe.

    „Pre nego što sam legla u taj improvizovani krevet, hodala sam bosa; negde su mi se izule cipele sa starinskim potpeticama. Vraćala sam se da ih nađem; više ih nije bilo. Odeća mi je bila svečana, u zlatnim i srebrnim nijansama, ali mi je loše stajala; izgledala sam zdepasto. Sebe sam videla iz druge perspektive – kao da gledam film – samo što se pogled objektu čudi i nije njime zadovoljan. Čini mi se da sam više bila pogled nego objekat.“

    Dok je mešala kafu uopšte nije gledala u to što radi; tako je bilo svakog dana. Jovan je samo čekao kad će to da se završi prolivanjem kafe po zidu.

    „Ležem u tobožnji krevet: meko je, toplo; mirno spavam. Ujutru se budim, u snu, i slažem jorgan i ćebad. Prilazi mi neuniformisano lice koje mi traži dozvolu da spavam na javnom mestu; on kaže ferman, ne znam odakle mi ta reč. Kažem mu – ma ne, bez brige, ja sam ovdašnja, živim gore preko reke. A, onda dobro, kaže on. Prilazi drugoj, starijoj ženi; ona je spavala tu blizu, u parku. I ona je ovdašnja. Dobro, onda ja mogu da idem, kaže inspektor i odlazi zviždeći. Nizak je, ima brčiće. Baš je njega briga ko gde spava.“

    Jovan joj je prebacio prazne šoljice iz špajza. I on je pripremio kompjuter, pomerio u stranu nekoliko fascikli, stavio municiju u heftericu, proverio da li mu crvena hemijska još uvek piše, izvadio iz fioke okrugli pečat i pravougaoni faksimil sa potpisom gospodina šefa zvanog Doktor. Svesku iz džepa jakne gurnuo je pod tastaturu. Po tragovima na ekranu videlo se da je obrisan prljavom krpom; probao je to da otkloni papirnatom maramicom. Olivera mu je nalila kafu u šoljicu i dodala vlažnu maramicu, ne prekidajući priču.

    „Sklapam jorgan i zovem muža da dođe po mene; objašnjavam mu gde da se parkira. On dolazi, malo je nervozan; onda dugo putujemo. Kroz prozor fotografišem nebo. Oblaci su kao kućice od marcipana: bele sa roze krovovima, gusto naređane; ja se uopšte ne čudim što oblaci imaju prozore i vrata. Prolazimo pored uske i visoke gotičke građevine sa mnogo detalja na fasadi. Boja joj je siva, ali topla, kao da je pomešana sa smeđom nijansom. Hoću da je uslikam zajedno sa oblacima, ali ne mogu da nađem takav ugao pod kojim obe stvari mogu da obuhvatim u jedan kadar.“

    Tu je Olivera naglo prekinula priču; sivo-smeđa građevina što proseca bajkovite oblake visila je još neko vreme nad njihovim glavama. Nastavili su da piju kafu u tišini. Jovan je prošao rukom kroz kosu, a pramen koji je do maločas zaklanjao desnu stranu čela, sad je prešao na levu i tu je ostao.

    Oliverin muž bio je sirov, nemaštovit patrijarhalni tip kakve je viđao samo u starim filmovima; nije voleo ni te filmove ni takve muškarce. Odavno je bilo vreme da siđu sa scene; već su poumirali i glumci koji su ih glumili. Dobro je znao kako je grebucka to što nije završila fakultet; još jedna u moru priča koje počinju sa: ne kajem se. Ništa joj nije rekao; ona mu i nije pričala svoje snove da bi ih tumačio; možda pre iz navike. Više od deset godina radili su u istoj kancelariji.

    „Sutra idem u sud, u devet“, progovorio je posle nekog vremena.

    „Šta ćeš u sudu?“

    „Ostavinska rasprava nakon smrti oca: umro je pre nekoliko meseci.“

    Olivera je podigla pogled sa dokumenta koji je držala u rukama.

    „Odakle tebi otac?“

    „Eto… Pojavio se kad je umro.“

    800 rsd
  • Avanture Pobednika
    (0)

    Avanture Pobednika

    БАЈКЕ О ПОБЕДНИКУ

    1.

    Тог дечака сви су звали Победник.

    Име му се изгубило одмах после рођења. Нестало је у шумама у којима је дечак живео.

    Дуго је дозивао своје име, а онда заборавио.

    Дечак је био леп, плавоок и весео. Храниле су га птице.

    – Ви сте најлепша створења на свету – говорио је дечак птицама.

    Једном, док је брао траве да од њих исплете венчиће око главе, дечаку је пришла птица. Била је златно жута и звали су је Мудра.

    – Мудра, хоћеш ли да и теби исплетем венчић? – питао је дечак птицу.

    – Мени венчић не треба – одговорила је Мудра. – Мој венчић је сунце.

    – Не видим га, Мудра птицо. Сунце је далеко, а твоја глава је мала.

    – Видећеш га. Једног дана, очи ће ти се отворити.

    – Моје су очи отворене – увредио се дечак.

    Птица је само цвркутала и летела у круговима око дечакове главе.

    – Ти си најлепша од свих птица, а птице су најлепша створења на свету.

    Волео је да посматра Мудру како се игра.

    – Ти мислиш да су птице најлепше на свету, Победниче – певала је Мудра. – Зашто то мислиш?

    – Птице живе на небу и стално се играју – спремно је одговорио Победник. – Имају шарено одело и лепе гласове.

    – Пођи пред зору на поток, Победниче. Буди тамо пре свитања и дочекај сунце. Тада ћеш видети шта је најлепше на свету.

    Мудра је одлепршала пре него што је дечак успео ишта да је пита.

    Дечак се чудио. Желео је да види најлепше биће на свету. Замишљао је птицу већу и лепшу од свих птица за које је знао. Плашио се само да птица не одлети пре времена, пре него што је добро погледа и запамти. Такве птице су сигурно ретке.

    Победник је послушао Мудру. Ујутру, пре зоре био је на потоку.

    Сунце је изашло. Дан ће бити диван.

    Дечак је чекао. Још нико није долазио. Плашио се да га је Мудра преварила.

    – Можда хоће да украде моје венчиће, док сам овде. Кад спавам држим их под собом.

    Кад сам будан, носим их на глави. Али свеједно – помислио је на крају дечак. – Направићу још венаца. Траве има, а имам и руке. То ми птице не могу узети.

    Одједном, из шуме је изашла Златна.

    Златна је била мала девојчица у белој хаљини, дуге златне косе што се вукла по земљи и миловала траве. Земља је од тога била срећна, траве су певале.

    Златна је ишла по воду, са глиненим крчагом.

    Кад је видео Златну, Победник је поскочио. Жбуње је шушнуло и девојчица га је приметила.

    Уплашила се и крчаг се разбио.

    Победник је истрчао из шуме. Девојчица је мислила да је вук и почела да бежи.

    – Не бој се, Златна. То сам ја, Победник. Не бој се. Направићу ти нови крчаг – викао је дечак.

    Златна је застала. Окренула се. Дуго су се гледали у очи. Птице су поново запевале.

    Дечак, Победник, схватио је које је то најлепше биће на свету.

    700 rsd
  • Čubura negde u vremenu
    (0)

    Čubura negde u vremenu

    1.

    „Ој Дунаве, Дунаве,
    Плааааааааааааааави,
    Превези ме ти до Срема,
    Мооооје драге нема“.

    Као да још чујем ту песму и Цакијев глас који је стизао са трошног зида преко пута наше куће. Лежао је он на том зиду, заклоњен крошњом шкартавог дрвета, гледао у небо кроз гранчице и певао. Имао је деветнаест година, а ја још ни десет, док сам га слушао из мог дворишта. Питао сам се зашто воли ту песму. За нас Дунав није имао никакав значај. Блатњаве плаже, на којима смо проводили лета, биле су смештене на Сави, а неке друге разлоге да идемо на реке, осим купања, нисмо имали.

    А тек Срем! Никакве везе са Сремом нисмо имали. Нити је ико од нас имао своју драгу, осим у мислима. Очигледно је да се Цакију свидела мелодија. Да, да, лепа мелодија, нарочито лети. Никад не знамо зашто нам се нешто допадне или нас одбије.

    Естетика је узалудни покушај да се објасни необјашњиво. Један од промашаја филозофије. Можда највећи.

    Лето је било вечито, без година.

    Као и вилини коњици, лептири, врапци непрекидно живахни и гласни, док се купају у прашини.

    А Цаки Цврчак је певао, онако сам, на трошном зиду иза лимарске радње свог очуха, лимара Неге, кога нико никада није видео спреда, увек је био окренут леђима, са чекићем и гвожђем које је ударао, заклоњен варницама које су искакале из гвожђа. Знали смо му име и ништа друго о њему. Поштовали смо га јер смо га се плашили. Претворен у сенку, усред искри које су врцале из метала, био је претворен у звук, док је његов пасторак Цврчак певао. Звали смо га међу нама Цврчак, нико се није усудио да га тако зове гласно. Љутио би се, јер је био малог раста, прпошан, ратоборан, а још и обележен ожиљцима од шкрофула које је стекао, причало се, становањем у подруму, са мајком и двема сестрама, тамо, на крају улице Стојана Протића. Звали смо га Цврчак из љубави, не због исмевања. Али, Цврчак то није схватио. Кад је почео да свира алт-саксофон оставио је и зид и нас.

    И одселио се у центар града.

    Било је тада пуно цврчака и других буба у нашем крају. Данас их нема. Нестале су и гугутке. Ласте на неком другом месту праве гнезда. Отишли су и мрави. Много тога је отишло из краја где смо живели, расли, посустајали и певали. Нестао је и сам тај крај.

    Простор не постоји без обележја. Кад она нестану, нестаје и простор који су обележавала. Сад је овај простор у коме се налазим и пишем ове редове неки други простор, неки други крај неког града, са обележјима која се састоје од дугмића за интерфоне, од стаклених балкона и спратова, од подземних гаража и камера у ходницима, од клокотања воде кроз цеви кад суседи пусте воду. Свети Авустин каже да је знао шта је Време док га неко не би питао, али кад га упитају, слегнуо би раменима. Исто се мени дешава са Простором. Време и да не помињем. Простор и Време су заправо измишљотине које нам служе да се не изгубимо превише у овом тајанственом свету.

    „Ој Дунаве, Дунаве…“.

    Не само да нема цврчака, него нема ни Цакија. Да је жив, имао би близу деведесет година. Нема ни нас. Остале су само успомене. Свако има успомене које су само његове. Али, као да су успомене помало и заједничке, свељудске, уколико смо добро расположени и признајемо да постоје други људи.

    Нечије успомене постају моје успомене ако ја погледам тог човека који ми их прича и ако у њему видим себе и остале људе.

    700 rsd
  • Black Beauty
    (0)

    Black Beauty

    PRVO POGLAVLJE

    Na samom ulazu u grad popustila sam stisak na ručici gasa. Nekako mi se nije žurilo u skladište. S obzirom na to da je i ova operacija prošla glatko, znam da je žurka već uzela maha i da ću opet morati da glumim zadovoljstvo. A bila sam sve, samo ne zadovoljna.

    Nikada nisam ni mogla biti zadovoljna, da se razumemo. Majke se ne sećam. Ne sećam se bukvalno ničega što se tiče prvih pet godina mog života. Najranije sećanje koje posedujem je ono kada su me odveli njemu, a tada mi je bilo šest godina.

    Sećam se dvoje ljudi u odelima, između kojih sam stajala, i odbila da pogledam u čoveka koji je bio veći od najvećeg čudovišta. Imao je ljutit pogled, crnu kosu i izražene zelene oči, koje su me gledale kao da sam blato na njegovim čizmama. Sećam se i da mi je u jednom trenutku podigao bradu, zagledao se u moje oči, te se osmehnuo. Taj zlobni osmeh podsetio me je na Češirsku mačku, a nje sam se užasno plašila, iako sam volela tu bajku.

    Tresla sam se od straha kada se grleno nasmejao i cinično zahvalio, socijalnim radnicima, koji su tri godine pokušavali da ga pronađu, jer nije koristio svoje pravo ime osim onog bajkerskog, otkako se pridružio klubu.

    Ime mu je bilo Black Skull, ne Jonahh Bishop, kojeg su tražili u sistemu. Taj čovek, moj biološki otac, čije ime se nalazilo na mom rodnom listu, netragom je nestao 1990-e godine.

    Sticajem okolnosti, prilično sudbonosnih, završio je u pritvoru zbog barske tuče i tako su mu ušli u trag. Po njegovim rečima, to je bio prvi i poslednji put kada su ga uhvatili. Štaviše, bio je veoma ponosan, jer je dvadeset pet godina predsednik MC kluba, koga su samo jednom na delu uhvatile pandurske svinje.

    Toga dana, tri puta sam se prestravila: prvi put, kada sam videla da je ogroman; drugi put, kada se nasmejao, dok je tetovaža crne lobanje poskakivala na njegovom vratu; a treći, kada je progovorio.

    „Koji kurac da radim sa njom?!“ Dubok glas protkan ljutnjom naveo me je da zadrhtim još jače, te sam se privila socijalnoj radnici uz noge. Nimalo nežno me je odgurnula od sebe i odgovorila mu:

    „Gospodine Bishop…“ Početak njene rečenice prekinuo je glasan udarac šakom o sto.

    „Da li si glupa, ženo? Rekao sam ti da se zovem Skull. Black Skull. I nisam gospodin, zapamti to!“, dreknuo je jače, a ja sam, zbog tona njegovog glasa, poželela da se sakrijem. Neće me valjda ostaviti sa njim? On nije moj tata, on čak nije ni dobar čika, sećam se da sam pomislila, dok su mi se suze skupljale u očima.

    „Pogledajte je, to je vaša ćerka, ne možete je se odreći! Puno je sirotište dece koja nemaju nikoga, ali ona ima vas“, teta je tiho rekla glasom, obojenim strahom.

    „Ono što ja vidim je štene. Jebeno štene koje će postati kuja. Da je muško, pa da je zadržim, ali ovako…“ Odmahnuo je glavom. „Ponovo te pitam, koji kurac da radim sa njom? Ovo je moj život.“ Pokazao je na mračnu prostoriju. „Treba li ovde da raste? Među svim ovim drkadžijama?“

    „Možda, kada biste iznajmili kuću.“

    „Ti si stvarno jedno glupo žensko čeljade, nisi li? Hajde sada umukni i budi lepa, a pusti nas dvojicu da se lepo ispričamo! Ono što ti ne shvataš je da ja ne želim jebenu kuću, ne želim da menjam svoj jebeni život i sigurno ne želim štene koje će zavisiti od mene.“

    Iako sam bila mala, bolele su me njegove reči, jer ja nisam bila štene ja sam bila devojčica, neželjena, ali ipak njegova. Svoj pogled, koji sam do sada držala prikovan za pod, buntovnički sam podigla i pogledala ga ravno u oči.

    „Ja nisam štene“, rekla sam tiho, jer mi se od straha steglo grlo, ali se nisam mogla zaustaviti.

    „Ne čujem te. Vidite…“ Pokazao je rukom na mene. „Čak ni ne kevće kako treba.“

    „Nisam štene. Ja sam devojčica, zovem se Megan, imam šest godina, na jesen krećem u školu i ja neću da mi budeš tata! Ti si zao i nepristojan i ja neću da ostanem sa tobom!“, vikala sam koliko me je grlo nosilo, dok sam stiskala male ručice, ne bi li zvučala još glasnije.

    „Opa, štene ima potencijala.“ Opet se zabavljeno nasmejao, a mene je srce bolelo, jer je neko ko bi trebalo da bude moj, na mene gledao kao na uličnog psa.

    „Nisam štene. Nisam štene. Nemoj mi govoriti da sam štene, jer si ti onda pas lutalica; džukela koja je napravila štene i otišla!“

    Teta pored mene je glasno uvukla vazduh u sebe, kada je zakoračio prema meni. Verovatno je pomislila ono što sam i ja. Udariće me. Udariće me i ubiće me na mestu. Ali nije. Kleknuo je ispred mene i mrzovoljno je priznao:

    „Ja jesam džukela, i to najveća. Jesam ološ, takođe sam i zao. Tebi nije mesto pored mene. Ti jesi moje dete, i to ne mogu da osporim, ali te ne mogu zadržati. Ja nisam stvoren da budem otac.“

    „Ali rekao si da bi me zadržao da sam dečak. Ja mogu da budem dečak.“ Suze su mi se slivale niz obraze, jer sam dugo bila sama u onom sirotištu. Svi su imali nekoga, ali sa mnom niko nije hteo da se druži. Govorili su mi da sam čudovište i da ih moj pogled plaši. On ima isti takav pogled i ja mogu da ostanem sa njim, jer me se on jedini neće bojati. „Neću da budem čudovište, nisam štene, ali mogu da budem dečak.“

    U očima sam mu videla promenu, tada nisam znala šta to znači, ali vremenom, kako sam rasla, shvatila sam da je moj otac nekada dozvoljavao da se vidi ogromna količina bola koju je nosio sa sobom.

    „Imaš nedelju dana da mi pokažeš zašto bih te trebao zadržati“, šapnuo mi je na uho, ali je njegov šapat bio dovoljno glasan, da je čovek, koji je stajao sa moje leve strane, prvi put progovorio, zbog onoga što je čuo.

    „Niste valjda ozbiljni? Ne možete sopstveno dete uzeti na probu. Postoje procedure, postoji zakon…“ Moj otac se polako uspravio, pržeći pogledom, i prišao, sada već uplašenom čoveku.

    „Ja jebeno mogu kako hoću. Vaši kurčevi zakoni u mom svetu ne postoje. Jesmo li se razumeli?“ Sačekao je da oboje klimnu glavama, pa je nastavio: „Za nedelju dana se vratite da saznate šta sam odlučio! I nemojte misliti da će vam se izostanak za nedelju dana opravdati. Ponavljam, pojavite se ili snosite posledice.“

    „Ne možete nam pretiti tako, mi smo…“

    „Vreća službenih govana kakve ja smeštam gde im je mesto.“ Namignuo mi je, pa se ponovo spustio na koleno, ali ne pre nego što im je nemo dao znak da su završili sa svakom pričom.

    „Od danas, pa dok ne odlučim šta ću sa tobom, drži se blizu mene, ali dovoljno daleko da mi se ne motaš oko nogu! Ovde ima previše ljudi i bilo bi najbolje kada bi se stopila sa mestom.“ Umorno je protrljao lice i uzdahnuo. „Šta ću sa tobom koji kurac? Nemaš ti pojma šta znači „stopiti se“ zar ne?“

    Odmahnula sam glavom i tiho rekla: „Objasni mi!“ Videla sam bljesak ljutnje i tada sam shvatila da bi najbolje bilo da brzo naučim, jer ovaj čovek preda mnom nije imao strpljenja za podučavanje nego za naređivanje.

    „Stopiti se, znači uklopiti se. Biti neprimetan, sklanjati se sa puta drugima kako te ne bi primetili. Ali, jebote, kako to izvesti?“, upitao je frustrirano sam sebe, pa je skočio na noge i zaurlao.

    „Nemam ja vremena za ova sranja! Sačekaj me tu!“ Izjurio je iz prostorije i zalupio je vratima toliko jako da su se zatresli prozori.

    Tog trenutka htela sam da se zavučem u neki ćošak i da plačem, ali nisam smela, jer dečaci ne plaču. Približila sam se pisaćem stolu na kojem je stajao nož.

    Plašila sam ga se jer je bio veoma dugačak, no dečaci se nisu smeli plašiti, pa sam ga uzela pažljivo u ruku. Čak i tako mala, iznenadila sam se njegovom lakoćom, bio je lakši od onih sa kojima smo sekli hranu u sirotištu. Okrenula sam ga sa strane i na njegovoj glatkoj, uskoj površini uspela sam videti svoje oči. Tada sam sama sebi rekla: „Ili ćeš biti čudovište ili dečak.“ Spustila sam nož, te sam u čaši za olovke pronašla makaze, pa sam se sama primila posla.

    Svoju crnu kosu, ošišanu do ispod ušiju počela sam da sečem, pramen po pramen, i to otpozadi, jer sam želela još malo biti devojčica.

    Zabavljena poslom nisam čula da su se vrata iza mene otvorila, ali sam čula urlanje: „Šta to radiš, jebote?!“ Poskočila sam i zasekla sam deo između palca i kažiprsta. Oštar bol me je presekao, ali sam naterala samu sebe da ne vrisnem niti da pokažem da me boli. Okrenula sam se prema vratima i tamo sam zatekla svog oca i ženu, čiji je miris parfema gušio, a lice joj je bilo previše našminkano. Drugo nisam mogla videti, jer je stajala iza njegovog ogromnog tela.

    „Šišam se. Dečaci nemaju dugu kosu“, rekla sam mirno, dok sam se trudila zadržati suze bola koje su mi štipale nosić i pokušavale se rasuti po obrazima.

    „Kučko, sredi ovaj nered i uradi nešto sa njenom kosom! Od sada je tvoja briga. Nemoj da joj se nešto desi, jer ćeš meni odgovarati. Jasno?“ , zarežao je kroz zube, ne skidajući pogled sa mog lica.

    „Razumem, Skull.“

    „Odlično, sada mi se obe gubite s očiju!“

    Danas, mogla bih reći da negde pripadam. Pripadam ovde, pripadam njemu. Ne postoji ništa što ne bih uradila za njega. Zadržao me je, pružio mi je život pun neizvesnosti, opasnosti i straha, ali me je naučio kako da preživim.

    Da li kao muško ili kao žensko, ne znam, ali znam da sam mu bila desna ruka, iako to nikada ne bi priznao. Od sebe sam napravila sina kojeg je želeo, a on od mene tajno, veoma smrtonosno oružje, koje je koristio.

    I da se ne lažemo, oboje smo imali koristi jedno od drugog. Bez obzira na činjenicu što nije bilo neke preterane ljubavi između nas, postojalo je ogromno poštovanje, i to mi je bilo dovoljno.

    900 rsd
  • Neonski anđeo
    (0)

    Neonski anđeo

    Los Anđeles
    Avgust 1998
    Plaža Santa Monika

    Mama nije prestajala da se žali otkako smo izašli iz kuće. Deset puta je rekla da sam nevaljala. Ma, rekla je više od deset puta, ali sam ja posle desetog prestala da brojim.

    – Hju, uopšte nisi dobra. Pogledaj, nokti su mi uništeni!

    – Ali, mama… Samo sam htela da te obradujem cvećem. – Pokušala sam da joj objasnim, ne shvatajući toliku uzbunu oko tridesetak cvetova nacrtanih duž zida.

    – Baš si me obradovala. Ne smej se. Ben! I ti si isti kao ona. Đavolčići jedni, eto šta ste vas dvoje.

    Mnogo je smešna kad se duri. Ljuta je zato što je morala da riba zidove, čim je ustala. Volela je ujutru duže da spava, a ja sam jutros ustala rano i iscrtala zid u hodniku cvećem. Znala sam da je to ljuti, iako bi se uvek na kraju nekako odljutila. Moja mama inače jako voli cveće, ali iz nekog razloga ne voli ga nacrtanog na zidovima. Dok ona gunđa, tata se smeje i namiguje mi.

    Danas je moj osmi rođendan. 11. avgust. Ove nedelje održava se letnji vašar na plaži. Raspust je, ali roditelji mojih drugara rade, pa će proslava mog rođendana za decu biti održana tek u subotu. Da ne bih danas bila tužna, izašli smo da prošetamo plažom, malo se provozamo na vrteškama i zabavimo se. Samo nas troje. Tata i ja ćemo se voziti. Mama ne voli vrteške, ali zato obožava šećernu vunu.

    – Hajde da sednemo ovde da pojedemo sladoled. Šta kažete? Malo mi se zavrtelo od onih letećih kišobrana. – Tata izgleda umorno posle svih vožnji na kojima smo bili.

    – Može. Vi sedite, ja odoh da vidim šta su nagrade na igrama pogodi metu i osvoji. Poručite sladoled od lešnika i čokolade za mene.

    – Nemoj daleko, Hju! – čujem mamu kako viče za mnom.

    Ispred prve kućice ima puno dece. Uglavnom su mlađa od mene. Gumenim loptama gađaju naslagane limenke. Ako sruše sve odjednom, nagrada je veliki plišani meda. Takvog već imam. Tata mi ga je osvojio prošlog leta. U drugoj kućici stoji okačena meta u koju se gađa iz plastične puške. Svako polje nosi neku nagradu, ali ništa mi se ne dopada. Tata jedne devojčice pogađa u centar mete i osvaja za nju roze haljinicu za princeze. Haljine koje meni mama šije su mnogo lepše.

    Kod treće kuće stoje dva velika dečaka. Tata mi je već ranije objasnio da su to momci, a ne dečaci, jer nisu ni mojih godina, a nisu ni tatinih. Ja ih i dalje zovem veliki dečaci. Raspravljaju se. Jedan je stariji i veći. Govori ovom drugom da nikad neće pogoditi metu, jer nema fokus. Nemam pojma šta je fokus ali očigledno je nešto mnogo bitno. Njihove mete su pokretne. To su male ptičice koje izlaze iz kućica, ali nikad ne znaš iz koje će se pojaviti sledeća. Ako pogodiš deset ptičica u nizu, osvajaš glavnu nagradu, a ako pogodiš pet onda osvajaš utešnu. Uopšte mi se ne dopada ova igra. Gađanje ptičica nije zabavno, čak i ako nisu žive. Lepe su, plave, liče na onu koja iskače iz sata kod moje bake Odri, svaki put kad sat pokazuje podne. To joj je znak da treba da počne sa spremanjem ručka.

    Krećem dalje, ali me privlače svetleća krila, koja su glavna nagrada u trećoj kućici. Onda vidim da su svetleći crveni rogovi za đavolčiće utešna nagrada. To mi treba. Želim ih i za mene i za tatu. Ako se sa njima pojavimo pred mamom, sigurno ćemo je nasmejati i oprostiće mi ono crtanje po zidu.

    – Vaško, nikad nećeš uspeti ni pet u nizu da pogodiš, a o svih deset možeš samo da sanjaš. To sam i ja uspeo samo jednom. – Onaj stariji je baš neki davež.

    I kakav je to nadimak vaška. Vaške nisu ljudi, to su bube koje napadaju ljudima kosu. Zbog njih devojčice moraju da se šišaju. Stejsi Rivs, iz mog razreda, ih je imala i mama je svakodnevno proveravala moju kosu, govoreći da ne zna kako će preboleti moje divne lokne ako bude morala da mi ih odseče, zbog vaški.

    Onaj mlađi dečak uzima pušku. Pokušaće da osvoji nagradu.

    – Hej, zdravo… – Pitaću ga da osvoji rogove za mene.

    Spušta pušku i prevrće očima. Mislim da je malo ljut na mene.

    – Šta hoćeš?

    – Da li bi mi poklonio te rogove za đavolčiće, ako ih osvojiš?

    Gleda me čudno.

    – Nećeš krila? Obično devojčice žele ta glupa krila.

    – Ne, meni trebaju rogovi. Jedni za mene i jedni za mog tatu. Ali ja ne umem da pucam.

    – Znači, morao bih da pogodim dva puta po pet u nizu. To bi možda ovom krelcu zapušilo usta. Dogovoreno! Samo, ne smeš da me ometaš. Moram da nađem fokus.

    – U redu. – Slažem se, praveći se da znam šta je taj fokus.

    Od pet pokušaja, pogodio je dva. Ćutim, da ne bih oterala fokus, ako ga je našao, mada mi ne deluje tako. Ljut je. Pokušaće ponovo. Uzima municiju od čike koji radi u kućici i staje na obeleženu liniju sa koje mora da puca.

    – Baš, baaaš želim te rogove. Sigurno osvajaš ovog puta! – uzviknem, jer znam da dečaci iz mog odeljenja vole kada navijamo za njih, dok igraju fudbal.

    Dečak se kratko nasmeje, pa ponovo podiže pušku ka kućicama iz kojih ptičice treba da se pojave. Čika pritiska dugme i ptičice se pojavljuju. Prvu pogađa. Pogađa i drugu. Treću. Četrvrtu. Još samo jedna. Namešta se u bolji položaj. Zadržavam vazduh. Obara i petu! Skačemo oboje u isto vreme, dok se crvene lampice na kućici pale, jer je nagrada osvojena. Uzima rogove i daje mi ih. Svetle crveno. Stavljam ih na glavu. Sad još jedne, za tatu.

    – Hvala. Misliš li da ćeš moći još jedne da osvojiš?

    Stariji dečak dolazi do nas smejući se.

    – Šta je, Vaško, ipak si uspeo? Ovo je veliki dan za tebe. A vidim, imaš i obožavateljku.

    Mlađi dečak se zbog ovih reči zacrveni.

    – Mala želi rogove za sebe i za svog tatu. Meni je to super trening. Ne lupetaj!

    – Hej, ti, ostavi ga na miru! – Ljuta sam na velikog, nervira me.

    – Izvini, mala… Neću da ti diram heroja. Evo, neka pokuša ponovo, možda mu je danas srećan dan.

    Smeje se i sklanja se u stranu. Mlađi dečak ponovo kupuje municiju. Ipak će pokušati. Posle tri oborene ptice promašuje, ali odmah uzima novu municiju. Ne odustaje. Veliki se kezi, kao onaj dosadni Rodžer iz zadnje klupe sa kojim niko neće da se druži, jer je bezobrazan. Krade nam olovke i gumice.

    Dečak je pogodio četiri ptice. Još samo jedna i imaću rogove i za tatu. Sat pokazuje da mu je ostalo još pet sekundi za pokušaj. Stoji miran, ali ne puca. Tri sekunde. Sprema se i pogađa. Pala je i peta pričica.

    – Hju! – Tata se pojavljuje iza mojih leđa. – Sladoled se otopio, dete.

    – Tata, pogledaj! – Pokazujem na moje rogove. – Imam rogove kao đavolčić. Ovaj dečak je osvojio jedne i za tebe.

    Dečak pruža osvojene rogove tati. Izgleda zadovoljan. Onaj stariji prilazi kućici i uzima pušku. Sada će on da pokuša. Ali mene čeka sladoled.

    – Tata, stavi svoje rogove, pa idemo kod mame! Rekla nam je da smo dva đavola. Zar ne?

    Tata se smeje. Stavlja svoje rogove. Smešan je sa njima.

    – Momče, hvala što si nam poklonio svoje nagrade. Da li bi slikao moju ćerku i mene ovde? Njoj je danas rođendan.

    Mlađi dečak uzima aparat od tate i slika nas za uspomenu.

    – Hvala ti. – Tata se zahvaljuje dečaku.

    – Nema na čemu. I, srećan rođendan.

    Odlazi nazad do kućice, a tata i ja idemo ka mami, držeći se za ruke. Mama nas primećuje i veliki osmeh se pojavljuje na njenom licu.

    Po tom osmehu znam da mi je oprostila.

    900 rsd
  • Žule i Beli
    (0)

    Žule i Beli

    ЖУЛЕ

    Мислим да је тог дана почело наше дружење. Кажем – мислим, јер не могу бити баш сигуран. Некад се сећања измешају и не знаш шта је стварно, а шта не. А то и није толико важно, јер сем Белог и нема ко би потврдио и коме би то било битно. Врзмао сам се око њега док се мучио око огромне каменчуге, коју је, од како је сунце почело да се помера у правцу доњег дворишта па све до дубоког сумрака, откопавао крај велике реке, а онда успео да је убаци на колица и догура до брега где су он и Ђура седели у вреле дане тражећи ‛лад испод дрвета са највећом крошњом у близини, гледајући у правцу реке. Сад смо били ту само нас двојица. Камен је био обичан, сив, али ипак довољно велики да на њега седну обојица и ја иза њих приде. Ко омање брдо, рецимо. Ништа посебног на њему није било, ни лепог ни ружног. Не знам зашто се толико мучио око њега. Прсти су му се раскрвавили од силног поткопавања како би га преместио. Везивали су Ђура и он чамац за камен, стојали или седели на њему. Ђура је био причљив човек који је волео да млати рукама и увек нешто објашњава. Изгледа да је то пријало Белом, који је углавном ћутао и тек понекад само климнуо главом. На камену би повремено исклесали неку линију. Обележавали су на њему лепе и ружне ствари које су им се дешавале. Толико знам о том камену. Бели га је сад јако загрлио, спустио лице на њега и видео сам да је био баш, баш тужан. На страни на којој је вило пуно исклесаних линија, додао је још једну, највећу. Са друге је линија било пуно, пуно мање.

    Стрина Нагорка је позвала Белог да једе. Е то је једна баш добра жена. И дивно је кувала. Али Бели није био гладан. Већ неколико дана га нисам видео да је било шта јео. Рекô је да је време да крене и стрина Нага је знала да је стварно тако. Она је све разумела – и кад је Ђура био нервозан, љут и утапао своје незадовољство пијући и мрштећи се ту испод дрвета и кад је кров прокишњавао, а Ђура се љутио на неког горе, и не помишљајући да се попне на таван и закрпи рупу. Те послове је обављао Бели. Ђура је радио негде у граду, али је онда остао без посла, а затим и без стопала. Од тада више и није живео – животарио је ту испод дрвета, чекајући да и његово одзвони. То звоно нисам чуо, али као и Бели, знао сам шта чека и да је то близу. Живели су ту на брду крај реке, где би комшија било само кад су били топли дани, па би дошли да у својим воћњацима оберу плодове. А некако се и то проредило. Све чешће се дешавало да се испред куће појави само нека табла, која би Ђуру растужила и због које би уклесао црту на свом камену. И тако, пољубио је и загрлио стрину Нагорку и погледао у мене. Можда ми је махнуо руком, а можда и није. Исто небитно. Знам кад сам позван. Сместио сам се на седиште до њега и кренули смо. Где? Па то ни Бели није знао. Људи имају своје судбине и морају да их испуне. Иду и врзмају се свуда, муче се и злопате, не уживајући нимало. Обешених лица, дубоко несрећни ходају и ходају, тражећи срећу. Тако је то код њих. А ту му не могу помоћи. Спустили смо се комбијем до реке, до места где је ископао каменчугу. Повремено бих отворио очи и погледао да ли спава, али он је само гледао, увек у истом правцу, у неку тачку и није мрдао. Покренуо је комби пред свитање. Неко време је возио, а онда, кад је ваљда мислио да смо довољно одмакли од куће, паркирао крај пута да мало одспава. Није дуго прошло, кад неко покуца на стакло и упитао да ли је можда остао у квару. Да сам могао, све бих лепо објаснио. Бели је само одмахнуо главом и рекао да је стао да мало одмори.

    – А и ниси накупац, рекао бих.

    – Нисам.

    – Данас је пијачни дан, зато питам. Ако би мало да се протегнеш и освежиш, слободно дођи, на дворишту је већ скувана кафа и чека ко ће први навратити.

    Не знам за Белог, али ја сам позив за протезање одмах прихватио.

    – Добар ти овај мачак, ко кер, скоро.

    Е, ту ме увреди на правди бога. Како нас мачке уопште могу поредити са бићима какви су пси? И то још поређење у њихову корист – скоро ко кер? Кад год сам хтео, могао сам Ђуриног Ереша да насамарим или убедим у нешто што ми је одговарало… Ал̕ ајде. Деловао човек пристојно, па му делимично опраштам.

    У сваком месту је по један такав човек, са брадом, обучен у црно, најчешће љубазан. Али овде смо се неко време задржали, а и његова жена, испоставило се, једна је права, фина госпођа, која баш воли мачке. О њој ћу вам тек причати.

    500 rsd
  • Mali opis ljubavi
    (0)

    Mali opis ljubavi

    КАД…

    Кад се насмешиш,
    Мрак узима шешир
    И капут,
    И излази унатрашке,
    Као из цркве.

    Кад мојим сном ходаш,
    За тобом остају
    Мирис пролећа
    И вратови трешања
    Што смо појели.

    Када си тужна,
    Туга умире
    Од лепоте
    И брже-боље пушта
    Твој осмех.

    А кад се наљутиш,
    Мрак ми се,
    Го и гологлав
    Враћа.

    МАЛИ ОПИС ЉУБАВИ

    Наслањамо се једно на друго,
    Наслањамо се…
    Грле нам се и речи и смех.
    Толико чисте љубави нико
    Није описао,
    Њен крај био би библијски грех.

    Ми смо тек једно с другим
    Продисали;
    И помахнитале дане
    Што су кидисали
    Заједно смо укротили.
    Све добро, све лепо
    Скупа смо оваплотили
    У свет који припада нама
    До самог краја света.

    Наслањамо се једно на друго,
    Наслањамо се…
    Грле нам се и речи и смех.
    Толико чисте љубави није
    Никада бивало…
    Без ње би све мирисало на грех.

    НЕЗНАЊЕ

    Не знам где се
    Завршавам ја,
    А почињеш ти.
    Не знам
    Шта је твоје,
    Шта моје.
    Не знам,
    У ствари,
    Ни да ли нас је двоје
    Или ја то сањам
    Две љубави.

    ИСТОК

    Ти си моја
    Аладинова лампа:
    Погладим твоју слику,
    У својој глави,
    И бирам жељу.

    (Дуго и пажљиво бирам,
    Да духа услужног
    Не изнервирам.)

    Ти си тајна
    Прича са Истока:
    Хиљаду и једна ноћ
    У мојој глави.
    И бирам причу.

    (Дуго и пажљиво бирам,
    Да неког демона
    Не изнервирам.)

    Ти си нешто
    Што знам и не знам:
    Осећам твоју душу
    У својој души.
    И бирам срце.

    (Дуго и пажљиво бирам,
    Да своју истину
    Не изнервирам.)

    МОРА СЕ НАЋИ ГРАДИНАР

    Мора се наћи градинар
    За ружичњак
    У твојој души, на лицу…
    Нека те спази док сањаш,
    Прелазиш улицу
    Или некуд летиш.
    И мора тај бити нежан а смео;
    Природа спретна и спремна
    На бол и ране од трна;
    И на изгледан неуспех;
    И на досуђен пораз;
    И на препреке, и на пех.

    (Али ако успе,
    Ако те освоји,
    Живеће у ружином
    Мирису и боји!)

    720 rsd
  • Oblak iznad šanka
    (0)

    Oblak iznad šanka

    BEOGRAD

    Rukovanje sa tvojim vratom
    šamar je vremenu
    za busanje u silikonske grudi smrtima
    a smrtima si ovde

    metronomski smo podelili aritmiju
    jedan takt tvog srca dva su moja
    između tvoje i naše
    je to što modri reku od pretučene noći

    samo sam glup
    kad sam srećan sa tobom
    ali tvoje je da promeniš pol
    i iz mene se nećeš iseliti

    unapred ti doniram kosti
    za građevinski materijal
    neka popločaju podočnjake
    svakoj zori kojoj sam ostao dužan

    a mene, kad zažmurim
    neka ostave ispod tvoje suknje
    i kunem ti se
    više neću gviriti.

    BIVŠE SIDRO

    Sedim na splavu
    sa nekim strancima
    pijemo vino
    i tupimo o poslu.

    U jednom trenutku
    pored splava
    pojavi se ogromna
    gvozdena barža
    koju gura brod
    bar pet puta manji od nje

    jedna od onih
    koju je moj otac
    istovarao noću.

    Njegov otkaz
    nastavio je jednu reku.

    Barža je prošla
    u dva gutljaja.

    O POSTANKU ČOVEKA

    Radio sam dugo kao čuvar
    zatvora u raju
    pazio da najgori nebeski šljam
    ne pobegne odatle.

    Nekoliko anđela
    iskopalo je tunel kroz nebo
    i dokopalo se kiše.

    Za kopanje tunela koristili
    su molitve.

    Nikad ih nismo pronašli.

    ČETVRTA KAZALJKA

    Želudac ove planete
    zapaljena je kiselina
    koja gori progutane strane
    kosmičke autobiografije.

    Iz ugla jedne zvezde
    mi smo atomski deo uspomene
    do koje buduća i prošla sećanja
    neće nikada dopreti.

    Sećanje je privilegija postojanja
    nakon što oseka poslednji put
    otkrije nečije lice i miris
    i do nas dopliva zaborav.

    Da li zvezde umeju i žele
    da nas rekonstruišu za nevidljivi origami sila
    hemikalija je večnosti
    i pitanje matematike i ljubavi.

    Ljubav je gramatika
    koju smo nasledili
    od nepismenih životinja.

    Opovrgnuti ljubav znači
    zanemeti na ljudskom.

    To znači biti sam.

    PRAVOPIS ĆUTANJA

    Subjekat i predikat su ispijali kafu
    „Kod Zareza“
    usred jedne rečenice
    čekajući objekat koji je kasnio.

    Zarez je oprao čaše
    i promenio pikslu
    predlogu za šankom.

    Dve su zagrade sedele
    u separeu sintagme
    a između njih
    nekakvo objašnjenje svega ovoga
    zurilo je kroz pravopis i gramatiku
    u prazno.

    Tačke nema.

    630 rsd
  • Gledaj, vraćaju se
    (0)

    Gledaj, vraćaju se

    IZVOR

    Čovek je kleknuo
    da popije vodu sa izvora
    Nagnuo je ultraživo lice
    prema spomeniku kraj puta
    prosute ugažene trstike
    u nemiru zmijolikih kaiševa
    u prijatnosti svetlog pogleda
    slap preko brade
    Odraz nečijeg kačketa
    na površini samoniklog žubora
    Nizak čovek se uspravio
    sa prelivenim rukama u džepovima
    prepuštenim
    upornim naletima propadanja
    za čijim je krštenicama tragao
    i čiji datumi su bili uvek stariji
    od njegovih godina
    Krenuo je blatnjavim putem
    naspram sunčane tihe kose
    i mladih bora na nebu

    TU JE

    Ušla je u hodnik
    Bio je mrkli mrak
    Napipala je zid, pa vrata
    Vrata su se nečujno otvorila
    Prešla je preko praga
    i stala
    Zamirućim šapatom opreznog hoda
    nešto je naslutila
    Zavrtela se zatim i spustila na klupu
    Stigla je
    Tu je očiju užarenih
    od gledanja

    GRAMOFON

    Gramofon je svirao u kući
    Ostali smo u kolima
    Trebalo je krenuti
    Malo muzike je nešto najlepše
    što čovek može imati
    Gramofoni su pravljeni u malim koferima
    tako da ih čovek može nositi
    sa sobom svuga kud želi
    Zacelo to smo bili mi
    zatvoreni i lepi kao slika
    Nova naručena ploča
    kad stigne
    mi je otvaramo i slušamo
    lepljivim srcem

    RIBAR

    Baca pogled preko okolnih polja
    trlja kolena dole kod mosta
    iznad reke prevrće ribu
    Velika je
    ne osvrće se
    Uzima ribu sa zemlje
    čisti je
    donja strana je oblepljena prašinom
    tamo gde je vlažna
    oko joj je prljavo, grba pod blatom
    klizava je razjapljenih usta
    rep joj se trese s jedne strane
    njegove mišićave ruke
    Đavolski je velika
    Nosi je u rukama kao naramak drva
    Očima gleda preko polja
    komadićima ugašenog uglja
    usađenog u lice

    CRNI KOLUT

    Pijemo slatku vodu
    iz vedra od kedra
    Pijemo mlaku i svežu
    sa mirisom julskog vetra
    Pijemo iz tikve
    bar šest časova stoji
    ne valja piti iz metala
    Cik vode je njen mišić
    iz čije ruke pijemo
    crni krug vode
    tamni sprud
    Mirna površina vode
    kao okrugao otvor u ništavilo
    pre nego što smo je razbudili
    i posudom zahvatili
    ugledali smo jednu zvezdu u vedru
    ili u tikvi
    pre nego što smo je pili
    osetili smo prohladnu tišinu
    kako duva preko naših golih stomaka

    720 rsd
  • Otići vodom
    (0)

    Otići vodom

    putopis ostanka, dan drugi

    elegantna nesanica prve noći koju provodim sam nakon tvog
    odlaska podsjeća me na duge bezbrižne šutnje i duge besciljne
    šetnje.
    nestrpljivi smo kao miris jorgovana u zraku.
    nous voilà dépourvus, solitaires, comme nus tour du monde.
    danas se kiša na trenutak provukla kroz suštinski osakaćeno
    nebo. previja se u podnožju svemira svedena na kruh, sol i
    bijelu buku.
    ova jabuka ima koru premazanu voskom. vidim lice, moje je ali
    kao da nije.
    svako jutro na balkonu me dočeka golub. pogleda me. ja
    pogledam njega. on odleti. ja skuham kavu.

    putopis ostanka, dan peti

    ovo je trenutak koji prethodi zaboravu.
    izolirana riječ.
    notre amour est éternel.
    umoriv.
    iz te noći.
    otvori prolaz.
    dah.
    ravnoteža je prepreka.
    čisti eter
    i
    pasolinijev epilog.
    ovaj trenutak odsutnosti je tajna lozinka.

    * * *

    ugasim svjetlo i bude mrak. onda se mrak usidri u očnim
    dupljama, ugmiže u nosnice, bude crno pod noktom.
    južnije od juga je samo grad od soli i obale rasjeckane oštrim
    kamenom. ako se ikada tamo vratim, vratit ću se kao bosonogi
    dječak. skrivat ću malu kutijicu u džepu punu šarenog
    dječačkog blaga. zakopat ću je ispod stabla mandarine.
    ako se ikada vratim, pažljivije ću slušati vjetar koji se savija u
    granama palmi, svaki ručak pojesti do kraja i skakati sa rive u
    more na glavu. ako se ikada vratim, otvorit ću um kao cestu,
    bez otpora i bola, i natopiti zemlju kamenom,
    ružmarinom i
    tobom.

    * * *

    tražim sjever od
    srebra
    i nebo markirano
    pticama selicama
    raznobojne teglice sa cvijećem na prozorima lebde kao
    lampioni
    grad se izvija prema moru
    i ja postajem ljeto
    u koštici breskve
    dan se urušava u korake i kalendare i rastvorene zavjese iza
    kojih ne vidim nikoga
    nešto će se dogoditi
    nečujno i zauvijek

    * * *

    postoji bijela tišina i neuzvraćene ruke požutjelih noktiju.
    moram govoriti
    tiho. moram
    postojati tiho.
    okrećem leđa svojoj sjeni i sjena okreće leđa meni.
    pogledaj, treba othodati ovu težinu boja.

    400 rsd
  • Voronjež, vrana, nož
    (0)

    Voronjež, vrana, nož

    CRNICA

    Preuvažena, nanovo crna, svu je na pažnju svode,
    Sva u malenim grebenima, sva vazduh i bez nadzora,
    Sva u raspadanju, sva u formiranju hora, –
    Vlažne grudvice zemlje moje i slobode.

    U dane ranog oranja crna, do plavetnila sine,
    I bespomoćni će se rad na njoj da zasniva, –
    Hiljadugorje uzorane glasine:
    Nezaokruženo u krugu, nešto važno biva.

    Pa ipak, zemlja – zagonetka je u stvari.
    I kad joj padneš pred noge, ona se ne umiljava:
    Trulom flautom nad sluhom stražari,
    Jutarnjim klarinetom uho zamrzava…

    Kako je na raoniku prijatna masna naslaga,
    Kako stepa ćuti u aprilskoj spretnosti vidnoj!
    Pa, zdravo, crnice, budi srčana, okata i blaga…
    Crnorečito ćutanje u radu neprekidnom.

    April 1935.

    * * *

    Pusti me Voronježu, i slobodan ću biti:
    Spustićeš me, il’ ćeš me slomiti,
    Ispustićeš me, il’ povratiti skroz,
    Voronjež – nastranost – Voronjež, vrana, nož.

    April 1935.

    * * *

    Dečija usta žvaću plevu,
    Smešeći se, žvaću,
    Kao kicoš ću dići glavu
    I štiglića ugledaću.

    Crno žuto perje, kao čamac repić,
    Više kljuna u boju saliven.
    Shvataš li koliko si štiglić,
    Koliko si kicoš gizdav i umiven.

    Diviću se svemu, još koji put,
    Deci i snegu u oči dok bije,
    Ali je osmeh nedeljiv, kao put,
    Neposlušan je, sluga nije.

    9–13 decembar 1936.

    * * *

    Borove šumice to je zakon:
    Viole i harfe porodični zvon.
    Stabla krivudava i grane gole,
    Pa, ipak, harfe su to i viole.
    Rastu kao da je stablo svako
    Za harfu Eol povijao polako,
    Pa ostavio, žaleći korenje što ječi,
    I žaleći stablo, žaleći snagu,
    Violu probudio i harfu dragu
    Da zvuče u kori, crneći.

    16–18. decembar 1936.

    * * *

    Kao dar zakasneli po svemu,
    Osećam zime svežinu.
    Ispočetka volim njenu
    Neuverljivu širinu.

    Lepa je kad plaši se i strepi
    Kao pred početak poduhvata,
    Pred ovim krugom golim, slepim,
    Strah neki čak i vranu hvata.

    Al jača od svega što vide oči, –
    Plavetnila je ispupčenost ta!
    Poluokrugli led slepoočnih
    Rečica, što romore bez sna.

    29–30 decembar 1936.

    600 rsd
  • Cruor
    (0)

    Cruor

    TAMNIK

    Alav,
    u nejestiv krvotok vanvremena…
    Dok puca zled u caklu.
    Dok vrevom nepca bolim.

    Smoždismo tvoraca blagost,
    demona – strv.

    Zar voljah te čudima
    u koja
    nisam verovao?

    UTINA

    Noćom,
    dronjav beg
    zavrljačih u ljulj.

    Tvorevino vatre!
    Preobraženja tvari!

    I dažd
    i čopor
    i žreci
    niz pra-stih!

    Međ kostima klanaca,
    odjek sam.

    KALDRMA

    Raspori oprost…

    Bogovi su zbačeni,
    carevi obljubili krstove,
    a Alisa ponovo raskida s knjigama bez slika.

    Pretrnem.

    I neću aminovati krah.

    Molitva je himna u grlu neprijatelja.

    ČEMPRES

    Grcaš na mestu s kojeg sanjaš?

    Želja jest nevreme.

    Plaviš sunca, pa tinjam proštepan mrakom.

    Ja,
    Hamletov prestolonaslednik,
    Samsonov alem…

    Presahnut ti, vavek, bivam.

    PLAMEN

    Odazvao sam se.
    Nisu me tražili.

    Goropad skrih u jame izbodene trskom.

    Premda Trojan bejaše uvređen,
    ja sam nastavio da sviram.

    400 rsd
  • Ljiljana, molim te
    (0)

    Ljiljana, molim te

    BEZGLASJE

    Sahranili smo reči,
    bez obeležja,
    bez podušja,
    bez suza i crnine.
    Zašili smo usne
    koncima duginih boja.
    Ispijali smo kafe očima,
    ljubili se čvorovima,
    slušali smo ptice
    kako razvlače lešine
    pokopanih rečenica.
    Ionako nisu učile
    jezike ljudi…

    LETOVANJE U NJUJORKU

    Lustracija sivih dana
    posrtala je
    na paučinastim konopcima
    dok sam učila neme mape
    da mucaju,
    milovala ispucale pete
    precrtanim datumima,
    rasparenim listovima
    odavnih kalendara,
    belim štapom
    sam dodirivala reči „neka malo“.
    I dobro su platili
    moj prekovremeni rad:
    imala sam tek toliko
    da se sunčam
    na zenici Kipa slobode
    i da glumim
    kako zaslepljujem
    njegove škrinje
    pune svetova.

    U TOM GRADU

    U tom gradu,
    koji nema podruma,
    koji nema tavana,
    našla sam tvoje žmurke
    i brzalice i brojalice.
    Do njih su me dovele
    mrvice moga tela
    što ih netom pojedoše ptice
    bez krila, glasa i nebesa.

    BESMISLICE

    Lenjim duhom
    dragoga lemura
    zalivam suncokrete
    u Van Gogovom uhu.
    Tako ću, valjda,
    pronaći mladosti
    mrtvim morima.

    TESKOBA

    Približili su zidove,
    ugojili zavese,
    podbulim lampama
    progutali svetla.
    Zbog njih ramovima slika
    rastu podočnjaci.
    Ostavili su punjene stvari,
    site događaje,
    kazaljke sa proširenim venama
    i prašinu,
    natopljenu znojem njihove dosade.

    720 rsd
  • Kapija na Bulbulderu
    (0)

    Kapija na Bulbulderu

    IX

    Kad sam posle završenog šestog razreda dobio knjižicu sa ocenama pohitao sam kod babe i dede u Vojvode Savatija. Noge mi se izdužile, pa preskačem po tri stepenika odjednom. Ne mogu da dočekam da ih vidim. Baba i deda te ne gnjave. Sve druge ljubavi su zapetljane, traže od tebe da postaneš onakav kakvog oni žele, da ispuniš njihova očekivanja i ostvariš njihove snove.

    Baba i deda te vole jednostavno.

    Seli smo za veliki sto. Baba je sipala rakijicu. Deda je prvo malo razgledao knjižicu, prstima je prelazio preko površine. Nagnuo je glavu na stranu, a onda zažmurio na jedno oko kao da nišani. Zapalio je cigaru i kad je izdunuo prvi dim rekao je:

    „Matematika – pet. Istorija – pet. Sunce mu žarko!“

    Tesna je kuhinja bila za taj glas koji je preko bakarnih lonaca obešenih iznad šporeta, preko uramljene slike na zidu na kojoj imam pet godina, preko muškatli na prozoru, dvorišta i krovova odleteo niz Bulbulder. Baba se naginjala preko dedinog ramena kao da ne veruje.

    „Ljubi ga baba“, suze joj otapaju reči, pa me ljubi u oko.

    *

    Deda i ja prelazimo ulicu. Jova brica nam otvara vrata.

    „Jedno brijanje“, kaže deda.

    Kad je Jova brica počeo da sapunja moje golobrado lice, želeo sam da potonem od stida mnogo dublje nego što sam utonuo u berbersku stolicu. Zaustavio sam dah, tri sekunde, pet, šest sekundi. Očekivao sam da će mi dati četku i reći da pometem njom nevidljive dlake. Nagnuo se iznad mene i ja sam video kako mu osmeh razvlači tanke, štucovane brkove iznad gornje usne.To je bio osmeh dobrodošlice u svet odraslih.

    Razgovarali su šahu, o derbiju u nedelju, o izgledima „Hajduka“ i zanosnom hodu komšinice Dude. Čak i takve vesti da je Miki limaru pobegla žena dobili su ovom prostoru na važnosti i značaju. Leti bricina ruka, nežno kao da me dodiruje svilena ešarpa. Okreće mi glavu levo, okreće mi glavu desno, podiže bradu. Udišem staromodni miris Jovinog briljantina, isparenja sa vrućeg peškira kojim me prekriva. Osećam kako mi celim bićem struje tajanstveni i čulni šumovi sazrevanja.

    I ja se prepuštam magiji stvorenoj samo za muškarce.

    Preko Đevđelijske izbismo na Aleksandrovu (moji baba i deda je nikad nisu nazvali Bulevar Revolucije). Išao sam pored dede, i kad bih malo, samo malo poskočio, mogao bih glavom da dodirnem obod njegovog žirado šešira. Sve mi je tesno, i košuljica i koža na mom telu. Za ceo broj. Grudi mi narastaju od neke silovite radosti koja dalje struji po celom mom telu i penje me u visine. Svom snagom sam se usredsredio da uspravno koračam i da ne poskakujem jer bi inače neko pomislio da sam još dete.

    Ulazimo u „Orač“. Sve je tu. Karirani stolnjak, škripave stolice, miris ćevapa i luka. Mile kelner mahnu krpom po stolnjaku, nakloni se i pita:

    „Šta želi mladi Gospodin?“

    630 rsd
  • Dnevnik jedne mame
    (0)

    Dnevnik jedne mame

    Дан 63. (субота, 30. новембар 2019)

    Колико сам бринула за тај данашњи одлазак у нови тренинг центар, превише удаљен од стана, толико је Невена била срећна кад се све завршило. Претходно јој је четворо задужених за одржавање зграда долазило у стан да провери зидове и има ли влаге. Не говоре енглески, нешто су написали, Невена је потписала (и поново се сликала, као са таксистом). До посла је путовала више од сат времена, изашла код неког тржног центра, одмах су је позвали из школе, она објаснила где је, сликала место, били су јој одлична навигација, прошла је лавиринтом између зграда, пронашла праву и лифтом стигла до просторије коју је тражила. За ова два месеца колико је у Кини, много је километара по граду прешла таксијем, скутером, аутобусом, пешке, толико је улица и блокова зграда, тржних центара налик једни другима да је још увек једино сигурна да ће кад стигне у „свој“ делић града препознати „свој“ солитер…

    Школа у којој је данас радила не изгледа нимало бајковито и раскошно као „њен“ вртић али је зато презадовољна што све кинеске наставнице одлично говоре енглески, што имају план рада за којим Невена од првог дана доласка буквално вапи. Знала је шта треба да ради, чекале су је спремне картице и деца су била орна за учење. Пожелела је да ради са том мало старијом децом, подсетили су је на оне које је оставила у Србији. Деца доста знају и одлично сарађују. Одржала је часове, паузу провела у школи, да не би залутала и закаснила за следеће. Успешно је завршила све, частила се клопом и таксијем се вратила кући. Сутра, иста авантура. Много јој значи ово искуство, тренинг центре је имала у понудама за посао али је одабрала Монтесори који је био изазов и нешто ново што је хтела да научи. Допао јој се тренинг центар, можда ће јој неки нови посао у другом граду бити баш у неком таквом центру.

    Осећам да почиње да јој недостаје комуникација, знала је колико јој треба одмор, али полако сада види како је другачији осећај кад људи са којима радиш могу с тобом нормално да комуницирају, кажу шта и како треба а и ти њима даш инструкције што се енглеског језика тиче. Менаџерка Суки и Монтесори наставница Никол говоре енглески, али са особљем разговарају на кинеском, тако да се Невена не осећа најбоље кад не може да разуме о чему говоре, нити да се укључи у разговор. Сарадња са младим васпитачицама не може бити најбоља управо због тога. Тек јој је данас јасно колико би јој једноставније било у вртићу да постоји таква комуникација и добро урађени планови рада.

    Насупрот толикој раскоши коју имају, простора и опремљености као у бајци, стоји неорганизованост и неспремност за стране наставнике, односно координација. Дефинитивно, Монтесори асистенткиње би морале да знају енглески језик бар за основну конверзацију.

    Не знам да ли бих волела да остане у том вртићу или да оде у неки други град где има више наших људи или странаца. Овде, осим колега на послу, Суки и њене ћерке нема других контаката. Не мислим да је обавезан ноћни живот и забава, али ми је жао да целу годину сведе на децу у вртићу и пет особа са којима разговара. Знам да ће бити прослава, излета и промоција, али то све ипак спада у категорију – посао.

    720 rsd
  • Kad ljubav izda
    (0)

    Kad ljubav izda

    II

    Sledećeg jutra Lora je ustala veoma rano iako je bila subota. Loše je spavala zbog nervoze koja nije nestala ni po ustajanju, još se i pojačala, a sve zbog utisaka vezanih za prethodno veče. Čudno! Nije toliko razmišljala o neprijatnosti koja joj se dogodila koliko o tamnoputom neznanacu, malo-malo pa bi joj zaposeo misli, tačnije njegove oči… oči boje… lešnika. Nikako se nije mogla osloboditi njihovog pronicljivog pogleda, kao ni utiska da je pred njim ispala prava glupača − lakomislena i nepromišljena. Nije znala zašto, ali bilo joj je krivo zbog toga. On se verovatno sretao sa ženama tog tipa, zaključila je vraćajući u sećanje njegovo ponašanje prema njoj. Jeste da joj je pomogao, ali bilo je očigledno da se sve vreme zavitlavao.

    Ispila je poslednji gutljaj prve jutarnje kafe i pogledala na sat. Čekala je 9 h kako bi pozvala banku i prijavila krađu kartica. Spustivši praznu šoljicu na kuhinjski pult, pošla je da potraži svoj mobilni jer u njemu su joj bili svi važni brojevi.

    Bezuspešno je rovarila po torbi, nije bio u njoj. Ponovo se vratila u prethodno veče kako bi se setila kada ga je poslednji put držala u ruci. Sinoć u autu, na gotovs, za svaki slučaj. Bilo je dovoljno samo da pritisne 1 na njegovoj tastaturi i zazvonilo bi kod inspektora Velsa. Tu vrstu zaštite dobila je nakon zabrane Peteru, njenom bivšem mužu, da joj se približava na manje od 100 metara. Osetila je mučninu pri samoj pomisli na njega. Uzdahnula je i oterala sećanja, pokušavajući da se seti gde je ostavila telefon. Bila je sigurna da je sinoć pri izlasku iz automobila telefon gurnula u torbu. Nakon još jednog pokušaja da se seti gde ga je ostavila, izgubila je strpljene, prišla fiksnom telefonu i okrenula svoj broj. Telefon je zazvonio.

    Aleksandar se vozio prema svojoj kancelariji. I tog dana imao je mnogo posla, često mu je dan bio prekratak za obaveze koje su mu visile nad glavom. Pred njim je upravo bio jedan takav dan, kratak za sve ono što treba da obavi. Razmišljao je kako da se organizuje i postigne sve. Tok njegovih misli prekinuo je nepoznat zvuk. Neki instrumental dolazio je iz pravca suvozačkog mesta. Nagnuo se i na patosnici video mobilni telefon koji nije prestajao da zvoni. Odjednom se setio prethodne večeri i na usnama mu je zatitrao vragolast osmeh.

    − Halo! − javio se.

    Lora je čvršće stegla slušalicu. Prepoznala je glas i osetila nelagodu u stomaku.

    − Halo! − začula je ponovo sa druge strane.

    − Dobro jutro! Lora ovde, devojka od sinoć…ako se sećate… − zastala je i malo pročistila grlo. − Javljate se na moj telefon… ispao mi je sinoć. Pa, treba mi… mislim, telefon! − dodala je brzo.

    − A, tako… Kako, Nora?

    Iako je dobro čuo kako se zove, namerno je izgovorio pogrešno ime zbog one neodoljive želje da je zadirkuje, nešto ga je podsvesno teralo na to. − Ah… − uzdahnuo je, tobože. − Ponadao sam se da si ga namerno ostavila, u želji da me vidiš ponovo.

    Svašta, šta on umišlja?!, pomislila je ljutito.

    − L o r a! − rekla je, naglašavajući svako slovo. − Vi se očigledno dobro zabavljate, ali pogrešili ste! − dodala je. − Meni je telefon preko potreban!

    − L o r a… − ponovio je za njom, isto tako naglašeno i pomalo otegnuto. − Moraćeš da dođeš po telefon… Hotel In, Avenija Spring Grove 14.

    − Hotel?! − upitala je, ne mogavši da sakrije neprijatnu odbojnost u glasu.

    Aleksandar se glasno nasmejao. − Ne brini, nije nikakva ponuda. Jedino, ukoliko se u međuvremenu ne predomisliš, pa ti meni ponudiš nešto… − rekao je kroz smeh, a zatim je nastupila kratka pauza potpune tišine. On je zaćutao jer ona nije reagovala na njegove reči, a ona je ćutala jer joj je najednom tako snažno zalupalo srce da nije mogla da progovori. − Telefon će biti na recepciji − ponovo je začula njegov glas, ali sada miran i staložen. To ju je iziritiralo, opet se zabavljao na njen račun.

    − Drski ste! − odbrusila je i zalupila slušalicu.

    900 rsd
  • Putopisi
    (0)

    Putopisi

    RASPORED

    Ponedeljkom i petkom
    sam na liniji
    koja spaja dva groblja
    Tup-tup
    Zveckaju nove
    čizmice
    kesa netbuk knjige
    Tup-tup
    Na prozorima
    žive mačke
    na trafici
    voda i čokolada
    Tup-tup
    Zvono za odmor
    razliva glasove
    niz ulice uglove
    Paralelno sa
    ovim je
    smrtna tišina
    to me zabavlja
    Tup-tup
    Napred i nazad
    od jednog do
    drugog groblja
    nikada preblizu
    ponedeljkom i petkom

    MADAGASKAR

    Baobabi su svašta videli
    što ne mogu ni da zamislim
    sa svojih džinovskih stražarnica
    punih vode
    Bilo bi zaista dobro
    da nas baobabi nadžive
    kao i ova plava loptica
    u kosmičkoj igri klikera
    Luka je još mali da se igramo
    sa staklencima i džombama
    ali naučiće dok poraste
    (baobabi već znaju)
    šta se sme a šta ne sme
    sa našom jedinom kućom
    zasada

    * * *

    Atol Kiribati je raj na zemlji
    i veoma tužno mesto
    svaki raj valjda jednom
    nestane
    ali Kiribati tone prebrzo
    šibaju ga tropske oluje
    a kamena nema dovoljno
    za zidove
    Kome i treba tropski raj
    okružen zidovima
    legitimno je pitanje
    ali treba stanovnicima Kiribatija
    koji ne mare mnogo
    za naše ideje o
    večnom miru
    na beskrajnim peščanim plažama
    kao što ni mi
    ne marimo
    za našu odgovornost što
    njihove kuće
    postaju kontaminirani akvarijumi
    Baba i unuka gledaju slike
    ispod šupljeg krova
    na malom parčetu zemlje
    nakratko ukradenom
    od mora
    Ovde su nekada bile šume
    kažu
    Unuka razume i ne krivi
    zapadni svet i globalno zagrevanje
    ona želi sav komfor
    koji mi uzimamo
    zdravo za gotovo
    Baba se ne slaže
    sa njom
    nimalo
    ona se ipak seća šume
    malo bolje

    * * *

    U Komiži noću
    možeš da vidiš Mlečni put
    ne samo zvezde

    A zvezda možeš da vidiš
    toliko da se pitaš
    da li si do tada znao
    šta je noć
    šta je nebo

    Znam da ćeš ti znati to da ceniš
    da će ti biti lepo

    Ako se i dalje bude
    videlo

    I ja ću ti pričati o Andromedi
    i kako ne treba da se plašiš
    stvari koje su daleko
    i koje su neminovne

    Treba se plašiti samo stvari
    koje možeš da promeniš
    ali nećeš

    ŽAL

    U bunilu septembarskih
    vrućina
    nedostaju ti ćilibarski
    odrazi na stenama
    (nisi znao da ih ceniš tada)
    Osećaš da ti identitet
    curi
    kroz prste
    kroz pore
    kroz dokumenta
    Svet je možda igralište
    ali ti ne želiš
    da se igraš
    Uljuljkuje te popodnevno
    sunce
    i besmisao te čini
    lakom metom
    za samosažaljenje
    Dani su otegnuti
    i treba ti razlog
    i način
    da ih vratiš
    na normalnu brzinu

    630 rsd