Shop
-
(0)Od : Vladimir Kolarić
Avanture Pobednika
700 rsdБАЈКЕ О ПОБЕДНИКУ
1.
Тог дечака сви су звали Победник.
Име му се изгубило одмах после рођења. Нестало је у шумама у којима је дечак живео.
Дуго је дозивао своје име, а онда заборавио.
Дечак је био леп, плавоок и весео. Храниле су га птице.
– Ви сте најлепша створења на свету – говорио је дечак птицама.
Једном, док је брао траве да од њих исплете венчиће око главе, дечаку је пришла птица. Била је златно жута и звали су је Мудра.
– Мудра, хоћеш ли да и теби исплетем венчић? – питао је дечак птицу.
– Мени венчић не треба – одговорила је Мудра. – Мој венчић је сунце.
– Не видим га, Мудра птицо. Сунце је далеко, а твоја глава је мала.
– Видећеш га. Једног дана, очи ће ти се отворити.
– Моје су очи отворене – увредио се дечак.
Птица је само цвркутала и летела у круговима око дечакове главе.
– Ти си најлепша од свих птица, а птице су најлепша створења на свету.
Волео је да посматра Мудру како се игра.
– Ти мислиш да су птице најлепше на свету, Победниче – певала је Мудра. – Зашто то мислиш?
– Птице живе на небу и стално се играју – спремно је одговорио Победник. – Имају шарено одело и лепе гласове.
– Пођи пред зору на поток, Победниче. Буди тамо пре свитања и дочекај сунце. Тада ћеш видети шта је најлепше на свету.
Мудра је одлепршала пре него што је дечак успео ишта да је пита.
Дечак се чудио. Желео је да види најлепше биће на свету. Замишљао је птицу већу и лепшу од свих птица за које је знао. Плашио се само да птица не одлети пре времена, пре него што је добро погледа и запамти. Такве птице су сигурно ретке.
Победник је послушао Мудру. Ујутру, пре зоре био је на потоку.
Сунце је изашло. Дан ће бити диван.
Дечак је чекао. Још нико није долазио. Плашио се да га је Мудра преварила.
– Можда хоће да украде моје венчиће, док сам овде. Кад спавам држим их под собом.
Кад сам будан, носим их на глави. Али свеједно – помислио је на крају дечак. – Направићу још венаца. Траве има, а имам и руке. То ми птице не могу узети.
Одједном, из шуме је изашла Златна.
Златна је била мала девојчица у белој хаљини, дуге златне косе што се вукла по земљи и миловала траве. Земља је од тога била срећна, траве су певале.
Златна је ишла по воду, са глиненим крчагом.
Кад је видео Златну, Победник је поскочио. Жбуње је шушнуло и девојчица га је приметила.
Уплашила се и крчаг се разбио.
Победник је истрчао из шуме. Девојчица је мислила да је вук и почела да бежи.
– Не бој се, Златна. То сам ја, Победник. Не бој се. Направићу ти нови крчаг – викао је дечак.
Златна је застала. Окренула се. Дуго су се гледали у очи. Птице су поново запевале.
Дечак, Победник, схватио је које је то најлепше биће на свету.
-
(0)Od : Svetozar Vlajković
Čubura negde u vremenu
700 rsd1.
„Ој Дунаве, Дунаве,
Плааааааааааааааави,
Превези ме ти до Срема,
Мооооје драге нема“.Као да још чујем ту песму и Цакијев глас који је стизао са трошног зида преко пута наше куће. Лежао је он на том зиду, заклоњен крошњом шкартавог дрвета, гледао у небо кроз гранчице и певао. Имао је деветнаест година, а ја још ни десет, док сам га слушао из мог дворишта. Питао сам се зашто воли ту песму. За нас Дунав није имао никакав значај. Блатњаве плаже, на којима смо проводили лета, биле су смештене на Сави, а неке друге разлоге да идемо на реке, осим купања, нисмо имали.
А тек Срем! Никакве везе са Сремом нисмо имали. Нити је ико од нас имао своју драгу, осим у мислима. Очигледно је да се Цакију свидела мелодија. Да, да, лепа мелодија, нарочито лети. Никад не знамо зашто нам се нешто допадне или нас одбије.
Естетика је узалудни покушај да се објасни необјашњиво. Један од промашаја филозофије. Можда највећи.
Лето је било вечито, без година.
Као и вилини коњици, лептири, врапци непрекидно живахни и гласни, док се купају у прашини.
А Цаки Цврчак је певао, онако сам, на трошном зиду иза лимарске радње свог очуха, лимара Неге, кога нико никада није видео спреда, увек је био окренут леђима, са чекићем и гвожђем које је ударао, заклоњен варницама које су искакале из гвожђа. Знали смо му име и ништа друго о њему. Поштовали смо га јер смо га се плашили. Претворен у сенку, усред искри које су врцале из метала, био је претворен у звук, док је његов пасторак Цврчак певао. Звали смо га међу нама Цврчак, нико се није усудио да га тако зове гласно. Љутио би се, јер је био малог раста, прпошан, ратоборан, а још и обележен ожиљцима од шкрофула које је стекао, причало се, становањем у подруму, са мајком и двема сестрама, тамо, на крају улице Стојана Протића. Звали смо га Цврчак из љубави, не због исмевања. Али, Цврчак то није схватио. Кад је почео да свира алт-саксофон оставио је и зид и нас.
И одселио се у центар града.
Било је тада пуно цврчака и других буба у нашем крају. Данас их нема. Нестале су и гугутке. Ласте на неком другом месту праве гнезда. Отишли су и мрави. Много тога је отишло из краја где смо живели, расли, посустајали и певали. Нестао је и сам тај крај.
Простор не постоји без обележја. Кад она нестану, нестаје и простор који су обележавала. Сад је овај простор у коме се налазим и пишем ове редове неки други простор, неки други крај неког града, са обележјима која се састоје од дугмића за интерфоне, од стаклених балкона и спратова, од подземних гаража и камера у ходницима, од клокотања воде кроз цеви кад суседи пусте воду. Свети Авустин каже да је знао шта је Време док га неко не би питао, али кад га упитају, слегнуо би раменима. Исто се мени дешава са Простором. Време и да не помињем. Простор и Време су заправо измишљотине које нам служе да се не изгубимо превише у овом тајанственом свету.
„Ој Дунаве, Дунаве…“.
Не само да нема цврчака, него нема ни Цакија. Да је жив, имао би близу деведесет година. Нема ни нас. Остале су само успомене. Свако има успомене које су само његове. Али, као да су успомене помало и заједничке, свељудске, уколико смо добро расположени и признајемо да постоје други људи.
Нечије успомене постају моје успомене ако ја погледам тог човека који ми их прича и ако у њему видим себе и остале људе.
-
(0)Od : Alex Nash
Black Beauty
900 rsdPRVO POGLAVLJE
Na samom ulazu u grad popustila sam stisak na ručici gasa. Nekako mi se nije žurilo u skladište. S obzirom na to da je i ova operacija prošla glatko, znam da je žurka već uzela maha i da ću opet morati da glumim zadovoljstvo. A bila sam sve, samo ne zadovoljna.
Nikada nisam ni mogla biti zadovoljna, da se razumemo. Majke se ne sećam. Ne sećam se bukvalno ničega što se tiče prvih pet godina mog života. Najranije sećanje koje posedujem je ono kada su me odveli njemu, a tada mi je bilo šest godina.
Sećam se dvoje ljudi u odelima, između kojih sam stajala, i odbila da pogledam u čoveka koji je bio veći od najvećeg čudovišta. Imao je ljutit pogled, crnu kosu i izražene zelene oči, koje su me gledale kao da sam blato na njegovim čizmama. Sećam se i da mi je u jednom trenutku podigao bradu, zagledao se u moje oči, te se osmehnuo. Taj zlobni osmeh podsetio me je na Češirsku mačku, a nje sam se užasno plašila, iako sam volela tu bajku.
Tresla sam se od straha kada se grleno nasmejao i cinično zahvalio, socijalnim radnicima, koji su tri godine pokušavali da ga pronađu, jer nije koristio svoje pravo ime osim onog bajkerskog, otkako se pridružio klubu.
Ime mu je bilo Black Skull, ne Jonahh Bishop, kojeg su tražili u sistemu. Taj čovek, moj biološki otac, čije ime se nalazilo na mom rodnom listu, netragom je nestao 1990-e godine.
Sticajem okolnosti, prilično sudbonosnih, završio je u pritvoru zbog barske tuče i tako su mu ušli u trag. Po njegovim rečima, to je bio prvi i poslednji put kada su ga uhvatili. Štaviše, bio je veoma ponosan, jer je dvadeset pet godina predsednik MC kluba, koga su samo jednom na delu uhvatile pandurske svinje.
Toga dana, tri puta sam se prestravila: prvi put, kada sam videla da je ogroman; drugi put, kada se nasmejao, dok je tetovaža crne lobanje poskakivala na njegovom vratu; a treći, kada je progovorio.
„Koji kurac da radim sa njom?!“ Dubok glas protkan ljutnjom naveo me je da zadrhtim još jače, te sam se privila socijalnoj radnici uz noge. Nimalo nežno me je odgurnula od sebe i odgovorila mu:
„Gospodine Bishop…“ Početak njene rečenice prekinuo je glasan udarac šakom o sto.
„Da li si glupa, ženo? Rekao sam ti da se zovem Skull. Black Skull. I nisam gospodin, zapamti to!“, dreknuo je jače, a ja sam, zbog tona njegovog glasa, poželela da se sakrijem. Neće me valjda ostaviti sa njim? On nije moj tata, on čak nije ni dobar čika, sećam se da sam pomislila, dok su mi se suze skupljale u očima.
„Pogledajte je, to je vaša ćerka, ne možete je se odreći! Puno je sirotište dece koja nemaju nikoga, ali ona ima vas“, teta je tiho rekla glasom, obojenim strahom.
„Ono što ja vidim je štene. Jebeno štene koje će postati kuja. Da je muško, pa da je zadržim, ali ovako…“ Odmahnuo je glavom. „Ponovo te pitam, koji kurac da radim sa njom? Ovo je moj život.“ Pokazao je na mračnu prostoriju. „Treba li ovde da raste? Među svim ovim drkadžijama?“
„Možda, kada biste iznajmili kuću.“
„Ti si stvarno jedno glupo žensko čeljade, nisi li? Hajde sada umukni i budi lepa, a pusti nas dvojicu da se lepo ispričamo! Ono što ti ne shvataš je da ja ne želim jebenu kuću, ne želim da menjam svoj jebeni život i sigurno ne želim štene koje će zavisiti od mene.“
Iako sam bila mala, bolele su me njegove reči, jer ja nisam bila štene ja sam bila devojčica, neželjena, ali ipak njegova. Svoj pogled, koji sam do sada držala prikovan za pod, buntovnički sam podigla i pogledala ga ravno u oči.
„Ja nisam štene“, rekla sam tiho, jer mi se od straha steglo grlo, ali se nisam mogla zaustaviti.
„Ne čujem te. Vidite…“ Pokazao je rukom na mene. „Čak ni ne kevće kako treba.“
„Nisam štene. Ja sam devojčica, zovem se Megan, imam šest godina, na jesen krećem u školu i ja neću da mi budeš tata! Ti si zao i nepristojan i ja neću da ostanem sa tobom!“, vikala sam koliko me je grlo nosilo, dok sam stiskala male ručice, ne bi li zvučala još glasnije.
„Opa, štene ima potencijala.“ Opet se zabavljeno nasmejao, a mene je srce bolelo, jer je neko ko bi trebalo da bude moj, na mene gledao kao na uličnog psa.
„Nisam štene. Nisam štene. Nemoj mi govoriti da sam štene, jer si ti onda pas lutalica; džukela koja je napravila štene i otišla!“
Teta pored mene je glasno uvukla vazduh u sebe, kada je zakoračio prema meni. Verovatno je pomislila ono što sam i ja. Udariće me. Udariće me i ubiće me na mestu. Ali nije. Kleknuo je ispred mene i mrzovoljno je priznao:
„Ja jesam džukela, i to najveća. Jesam ološ, takođe sam i zao. Tebi nije mesto pored mene. Ti jesi moje dete, i to ne mogu da osporim, ali te ne mogu zadržati. Ja nisam stvoren da budem otac.“
„Ali rekao si da bi me zadržao da sam dečak. Ja mogu da budem dečak.“ Suze su mi se slivale niz obraze, jer sam dugo bila sama u onom sirotištu. Svi su imali nekoga, ali sa mnom niko nije hteo da se druži. Govorili su mi da sam čudovište i da ih moj pogled plaši. On ima isti takav pogled i ja mogu da ostanem sa njim, jer me se on jedini neće bojati. „Neću da budem čudovište, nisam štene, ali mogu da budem dečak.“
U očima sam mu videla promenu, tada nisam znala šta to znači, ali vremenom, kako sam rasla, shvatila sam da je moj otac nekada dozvoljavao da se vidi ogromna količina bola koju je nosio sa sobom.
„Imaš nedelju dana da mi pokažeš zašto bih te trebao zadržati“, šapnuo mi je na uho, ali je njegov šapat bio dovoljno glasan, da je čovek, koji je stajao sa moje leve strane, prvi put progovorio, zbog onoga što je čuo.
„Niste valjda ozbiljni? Ne možete sopstveno dete uzeti na probu. Postoje procedure, postoji zakon…“ Moj otac se polako uspravio, pržeći pogledom, i prišao, sada već uplašenom čoveku.
„Ja jebeno mogu kako hoću. Vaši kurčevi zakoni u mom svetu ne postoje. Jesmo li se razumeli?“ Sačekao je da oboje klimnu glavama, pa je nastavio: „Za nedelju dana se vratite da saznate šta sam odlučio! I nemojte misliti da će vam se izostanak za nedelju dana opravdati. Ponavljam, pojavite se ili snosite posledice.“
„Ne možete nam pretiti tako, mi smo…“
„Vreća službenih govana kakve ja smeštam gde im je mesto.“ Namignuo mi je, pa se ponovo spustio na koleno, ali ne pre nego što im je nemo dao znak da su završili sa svakom pričom.
„Od danas, pa dok ne odlučim šta ću sa tobom, drži se blizu mene, ali dovoljno daleko da mi se ne motaš oko nogu! Ovde ima previše ljudi i bilo bi najbolje kada bi se stopila sa mestom.“ Umorno je protrljao lice i uzdahnuo. „Šta ću sa tobom koji kurac? Nemaš ti pojma šta znači „stopiti se“ zar ne?“
Odmahnula sam glavom i tiho rekla: „Objasni mi!“ Videla sam bljesak ljutnje i tada sam shvatila da bi najbolje bilo da brzo naučim, jer ovaj čovek preda mnom nije imao strpljenja za podučavanje nego za naređivanje.
„Stopiti se, znači uklopiti se. Biti neprimetan, sklanjati se sa puta drugima kako te ne bi primetili. Ali, jebote, kako to izvesti?“, upitao je frustrirano sam sebe, pa je skočio na noge i zaurlao.
„Nemam ja vremena za ova sranja! Sačekaj me tu!“ Izjurio je iz prostorije i zalupio je vratima toliko jako da su se zatresli prozori.
Tog trenutka htela sam da se zavučem u neki ćošak i da plačem, ali nisam smela, jer dečaci ne plaču. Približila sam se pisaćem stolu na kojem je stajao nož.
Plašila sam ga se jer je bio veoma dugačak, no dečaci se nisu smeli plašiti, pa sam ga uzela pažljivo u ruku. Čak i tako mala, iznenadila sam se njegovom lakoćom, bio je lakši od onih sa kojima smo sekli hranu u sirotištu. Okrenula sam ga sa strane i na njegovoj glatkoj, uskoj površini uspela sam videti svoje oči. Tada sam sama sebi rekla: „Ili ćeš biti čudovište ili dečak.“ Spustila sam nož, te sam u čaši za olovke pronašla makaze, pa sam se sama primila posla.
Svoju crnu kosu, ošišanu do ispod ušiju počela sam da sečem, pramen po pramen, i to otpozadi, jer sam želela još malo biti devojčica.
Zabavljena poslom nisam čula da su se vrata iza mene otvorila, ali sam čula urlanje: „Šta to radiš, jebote?!“ Poskočila sam i zasekla sam deo između palca i kažiprsta. Oštar bol me je presekao, ali sam naterala samu sebe da ne vrisnem niti da pokažem da me boli. Okrenula sam se prema vratima i tamo sam zatekla svog oca i ženu, čiji je miris parfema gušio, a lice joj je bilo previše našminkano. Drugo nisam mogla videti, jer je stajala iza njegovog ogromnog tela.
„Šišam se. Dečaci nemaju dugu kosu“, rekla sam mirno, dok sam se trudila zadržati suze bola koje su mi štipale nosić i pokušavale se rasuti po obrazima.
„Kučko, sredi ovaj nered i uradi nešto sa njenom kosom! Od sada je tvoja briga. Nemoj da joj se nešto desi, jer ćeš meni odgovarati. Jasno?“ , zarežao je kroz zube, ne skidajući pogled sa mog lica.
„Razumem, Skull.“
„Odlično, sada mi se obe gubite s očiju!“
Danas, mogla bih reći da negde pripadam. Pripadam ovde, pripadam njemu. Ne postoji ništa što ne bih uradila za njega. Zadržao me je, pružio mi je život pun neizvesnosti, opasnosti i straha, ali me je naučio kako da preživim.
Da li kao muško ili kao žensko, ne znam, ali znam da sam mu bila desna ruka, iako to nikada ne bi priznao. Od sebe sam napravila sina kojeg je želeo, a on od mene tajno, veoma smrtonosno oružje, koje je koristio.
I da se ne lažemo, oboje smo imali koristi jedno od drugog. Bez obzira na činjenicu što nije bilo neke preterane ljubavi između nas, postojalo je ogromno poštovanje, i to mi je bilo dovoljno.
-
(0)Od : Nora North
Neonski anđeo
900 rsdLos Anđeles
Avgust 1998
Plaža Santa MonikaMama nije prestajala da se žali otkako smo izašli iz kuće. Deset puta je rekla da sam nevaljala. Ma, rekla je više od deset puta, ali sam ja posle desetog prestala da brojim.
– Hju, uopšte nisi dobra. Pogledaj, nokti su mi uništeni!
– Ali, mama… Samo sam htela da te obradujem cvećem. – Pokušala sam da joj objasnim, ne shvatajući toliku uzbunu oko tridesetak cvetova nacrtanih duž zida.
– Baš si me obradovala. Ne smej se. Ben! I ti si isti kao ona. Đavolčići jedni, eto šta ste vas dvoje.
Mnogo je smešna kad se duri. Ljuta je zato što je morala da riba zidove, čim je ustala. Volela je ujutru duže da spava, a ja sam jutros ustala rano i iscrtala zid u hodniku cvećem. Znala sam da je to ljuti, iako bi se uvek na kraju nekako odljutila. Moja mama inače jako voli cveće, ali iz nekog razloga ne voli ga nacrtanog na zidovima. Dok ona gunđa, tata se smeje i namiguje mi.
Danas je moj osmi rođendan. 11. avgust. Ove nedelje održava se letnji vašar na plaži. Raspust je, ali roditelji mojih drugara rade, pa će proslava mog rođendana za decu biti održana tek u subotu. Da ne bih danas bila tužna, izašli smo da prošetamo plažom, malo se provozamo na vrteškama i zabavimo se. Samo nas troje. Tata i ja ćemo se voziti. Mama ne voli vrteške, ali zato obožava šećernu vunu.
– Hajde da sednemo ovde da pojedemo sladoled. Šta kažete? Malo mi se zavrtelo od onih letećih kišobrana. – Tata izgleda umorno posle svih vožnji na kojima smo bili.
– Može. Vi sedite, ja odoh da vidim šta su nagrade na igrama pogodi metu i osvoji. Poručite sladoled od lešnika i čokolade za mene.
– Nemoj daleko, Hju! – čujem mamu kako viče za mnom.
Ispred prve kućice ima puno dece. Uglavnom su mlađa od mene. Gumenim loptama gađaju naslagane limenke. Ako sruše sve odjednom, nagrada je veliki plišani meda. Takvog već imam. Tata mi ga je osvojio prošlog leta. U drugoj kućici stoji okačena meta u koju se gađa iz plastične puške. Svako polje nosi neku nagradu, ali ništa mi se ne dopada. Tata jedne devojčice pogađa u centar mete i osvaja za nju roze haljinicu za princeze. Haljine koje meni mama šije su mnogo lepše.
Kod treće kuće stoje dva velika dečaka. Tata mi je već ranije objasnio da su to momci, a ne dečaci, jer nisu ni mojih godina, a nisu ni tatinih. Ja ih i dalje zovem veliki dečaci. Raspravljaju se. Jedan je stariji i veći. Govori ovom drugom da nikad neće pogoditi metu, jer nema fokus. Nemam pojma šta je fokus ali očigledno je nešto mnogo bitno. Njihove mete su pokretne. To su male ptičice koje izlaze iz kućica, ali nikad ne znaš iz koje će se pojaviti sledeća. Ako pogodiš deset ptičica u nizu, osvajaš glavnu nagradu, a ako pogodiš pet onda osvajaš utešnu. Uopšte mi se ne dopada ova igra. Gađanje ptičica nije zabavno, čak i ako nisu žive. Lepe su, plave, liče na onu koja iskače iz sata kod moje bake Odri, svaki put kad sat pokazuje podne. To joj je znak da treba da počne sa spremanjem ručka.
Krećem dalje, ali me privlače svetleća krila, koja su glavna nagrada u trećoj kućici. Onda vidim da su svetleći crveni rogovi za đavolčiće utešna nagrada. To mi treba. Želim ih i za mene i za tatu. Ako se sa njima pojavimo pred mamom, sigurno ćemo je nasmejati i oprostiće mi ono crtanje po zidu.
– Vaško, nikad nećeš uspeti ni pet u nizu da pogodiš, a o svih deset možeš samo da sanjaš. To sam i ja uspeo samo jednom. – Onaj stariji je baš neki davež.
I kakav je to nadimak vaška. Vaške nisu ljudi, to su bube koje napadaju ljudima kosu. Zbog njih devojčice moraju da se šišaju. Stejsi Rivs, iz mog razreda, ih je imala i mama je svakodnevno proveravala moju kosu, govoreći da ne zna kako će preboleti moje divne lokne ako bude morala da mi ih odseče, zbog vaški.
Onaj mlađi dečak uzima pušku. Pokušaće da osvoji nagradu.
– Hej, zdravo… – Pitaću ga da osvoji rogove za mene.
Spušta pušku i prevrće očima. Mislim da je malo ljut na mene.
– Šta hoćeš?
– Da li bi mi poklonio te rogove za đavolčiće, ako ih osvojiš?
Gleda me čudno.
– Nećeš krila? Obično devojčice žele ta glupa krila.
– Ne, meni trebaju rogovi. Jedni za mene i jedni za mog tatu. Ali ja ne umem da pucam.
– Znači, morao bih da pogodim dva puta po pet u nizu. To bi možda ovom krelcu zapušilo usta. Dogovoreno! Samo, ne smeš da me ometaš. Moram da nađem fokus.
– U redu. – Slažem se, praveći se da znam šta je taj fokus.
Od pet pokušaja, pogodio je dva. Ćutim, da ne bih oterala fokus, ako ga je našao, mada mi ne deluje tako. Ljut je. Pokušaće ponovo. Uzima municiju od čike koji radi u kućici i staje na obeleženu liniju sa koje mora da puca.
– Baš, baaaš želim te rogove. Sigurno osvajaš ovog puta! – uzviknem, jer znam da dečaci iz mog odeljenja vole kada navijamo za njih, dok igraju fudbal.
Dečak se kratko nasmeje, pa ponovo podiže pušku ka kućicama iz kojih ptičice treba da se pojave. Čika pritiska dugme i ptičice se pojavljuju. Prvu pogađa. Pogađa i drugu. Treću. Četrvrtu. Još samo jedna. Namešta se u bolji položaj. Zadržavam vazduh. Obara i petu! Skačemo oboje u isto vreme, dok se crvene lampice na kućici pale, jer je nagrada osvojena. Uzima rogove i daje mi ih. Svetle crveno. Stavljam ih na glavu. Sad još jedne, za tatu.
– Hvala. Misliš li da ćeš moći još jedne da osvojiš?
Stariji dečak dolazi do nas smejući se.
– Šta je, Vaško, ipak si uspeo? Ovo je veliki dan za tebe. A vidim, imaš i obožavateljku.
Mlađi dečak se zbog ovih reči zacrveni.
– Mala želi rogove za sebe i za svog tatu. Meni je to super trening. Ne lupetaj!
– Hej, ti, ostavi ga na miru! – Ljuta sam na velikog, nervira me.
– Izvini, mala… Neću da ti diram heroja. Evo, neka pokuša ponovo, možda mu je danas srećan dan.
Smeje se i sklanja se u stranu. Mlađi dečak ponovo kupuje municiju. Ipak će pokušati. Posle tri oborene ptice promašuje, ali odmah uzima novu municiju. Ne odustaje. Veliki se kezi, kao onaj dosadni Rodžer iz zadnje klupe sa kojim niko neće da se druži, jer je bezobrazan. Krade nam olovke i gumice.
Dečak je pogodio četiri ptice. Još samo jedna i imaću rogove i za tatu. Sat pokazuje da mu je ostalo još pet sekundi za pokušaj. Stoji miran, ali ne puca. Tri sekunde. Sprema se i pogađa. Pala je i peta pričica.
– Hju! – Tata se pojavljuje iza mojih leđa. – Sladoled se otopio, dete.
– Tata, pogledaj! – Pokazujem na moje rogove. – Imam rogove kao đavolčić. Ovaj dečak je osvojio jedne i za tebe.
Dečak pruža osvojene rogove tati. Izgleda zadovoljan. Onaj stariji prilazi kućici i uzima pušku. Sada će on da pokuša. Ali mene čeka sladoled.
– Tata, stavi svoje rogove, pa idemo kod mame! Rekla nam je da smo dva đavola. Zar ne?
Tata se smeje. Stavlja svoje rogove. Smešan je sa njima.
– Momče, hvala što si nam poklonio svoje nagrade. Da li bi slikao moju ćerku i mene ovde? Njoj je danas rođendan.
Mlađi dečak uzima aparat od tate i slika nas za uspomenu.
– Hvala ti. – Tata se zahvaljuje dečaku.
– Nema na čemu. I, srećan rođendan.
Odlazi nazad do kućice, a tata i ja idemo ka mami, držeći se za ruke. Mama nas primećuje i veliki osmeh se pojavljuje na njenom licu.
Po tom osmehu znam da mi je oprostila.
-
(0)Od : Verica Žugić
Žule i Beli
500 rsdЖУЛЕ
Мислим да је тог дана почело наше дружење. Кажем – мислим, јер не могу бити баш сигуран. Некад се сећања измешају и не знаш шта је стварно, а шта не. А то и није толико важно, јер сем Белог и нема ко би потврдио и коме би то било битно. Врзмао сам се око њега док се мучио око огромне каменчуге, коју је, од како је сунце почело да се помера у правцу доњег дворишта па све до дубоког сумрака, откопавао крај велике реке, а онда успео да је убаци на колица и догура до брега где су он и Ђура седели у вреле дане тражећи ‛лад испод дрвета са највећом крошњом у близини, гледајући у правцу реке. Сад смо били ту само нас двојица. Камен је био обичан, сив, али ипак довољно велики да на њега седну обојица и ја иза њих приде. Ко омање брдо, рецимо. Ништа посебног на њему није било, ни лепог ни ружног. Не знам зашто се толико мучио око њега. Прсти су му се раскрвавили од силног поткопавања како би га преместио. Везивали су Ђура и он чамац за камен, стојали или седели на њему. Ђура је био причљив човек који је волео да млати рукама и увек нешто објашњава. Изгледа да је то пријало Белом, који је углавном ћутао и тек понекад само климнуо главом. На камену би повремено исклесали неку линију. Обележавали су на њему лепе и ружне ствари које су им се дешавале. Толико знам о том камену. Бели га је сад јако загрлио, спустио лице на њега и видео сам да је био баш, баш тужан. На страни на којој је вило пуно исклесаних линија, додао је још једну, највећу. Са друге је линија било пуно, пуно мање.
Стрина Нагорка је позвала Белог да једе. Е то је једна баш добра жена. И дивно је кувала. Али Бели није био гладан. Већ неколико дана га нисам видео да је било шта јео. Рекô је да је време да крене и стрина Нага је знала да је стварно тако. Она је све разумела – и кад је Ђура био нервозан, љут и утапао своје незадовољство пијући и мрштећи се ту испод дрвета и кад је кров прокишњавао, а Ђура се љутио на неког горе, и не помишљајући да се попне на таван и закрпи рупу. Те послове је обављао Бели. Ђура је радио негде у граду, али је онда остао без посла, а затим и без стопала. Од тада више и није живео – животарио је ту испод дрвета, чекајући да и његово одзвони. То звоно нисам чуо, али као и Бели, знао сам шта чека и да је то близу. Живели су ту на брду крај реке, где би комшија било само кад су били топли дани, па би дошли да у својим воћњацима оберу плодове. А некако се и то проредило. Све чешће се дешавало да се испред куће појави само нека табла, која би Ђуру растужила и због које би уклесао црту на свом камену. И тако, пољубио је и загрлио стрину Нагорку и погледао у мене. Можда ми је махнуо руком, а можда и није. Исто небитно. Знам кад сам позван. Сместио сам се на седиште до њега и кренули смо. Где? Па то ни Бели није знао. Људи имају своје судбине и морају да их испуне. Иду и врзмају се свуда, муче се и злопате, не уживајући нимало. Обешених лица, дубоко несрећни ходају и ходају, тражећи срећу. Тако је то код њих. А ту му не могу помоћи. Спустили смо се комбијем до реке, до места где је ископао каменчугу. Повремено бих отворио очи и погледао да ли спава, али он је само гледао, увек у истом правцу, у неку тачку и није мрдао. Покренуо је комби пред свитање. Неко време је возио, а онда, кад је ваљда мислио да смо довољно одмакли од куће, паркирао крај пута да мало одспава. Није дуго прошло, кад неко покуца на стакло и упитао да ли је можда остао у квару. Да сам могао, све бих лепо објаснио. Бели је само одмахнуо главом и рекао да је стао да мало одмори.
– А и ниси накупац, рекао бих.
– Нисам.
– Данас је пијачни дан, зато питам. Ако би мало да се протегнеш и освежиш, слободно дођи, на дворишту је већ скувана кафа и чека ко ће први навратити.
Не знам за Белог, али ја сам позив за протезање одмах прихватио.
– Добар ти овај мачак, ко кер, скоро.
Е, ту ме увреди на правди бога. Како нас мачке уопште могу поредити са бићима какви су пси? И то још поређење у њихову корист – скоро ко кер? Кад год сам хтео, могао сам Ђуриног Ереша да насамарим или убедим у нешто што ми је одговарало… Ал̕ ајде. Деловао човек пристојно, па му делимично опраштам.
У сваком месту је по један такав човек, са брадом, обучен у црно, најчешће љубазан. Али овде смо се неко време задржали, а и његова жена, испоставило се, једна је права, фина госпођа, која баш воли мачке. О њој ћу вам тек причати.
-
(0)Od : Slobodan Martinović
Mali opis ljubavi
720 rsdКАД…
Кад се насмешиш,
Мрак узима шешир
И капут,
И излази унатрашке,
Као из цркве.Кад мојим сном ходаш,
За тобом остају
Мирис пролећа
И вратови трешања
Што смо појели.Када си тужна,
Туга умире
Од лепоте
И брже-боље пушта
Твој осмех.А кад се наљутиш,
Мрак ми се,
Го и гологлав
Враћа.МАЛИ ОПИС ЉУБАВИ
Наслањамо се једно на друго,
Наслањамо се…
Грле нам се и речи и смех.
Толико чисте љубави нико
Није описао,
Њен крај био би библијски грех.Ми смо тек једно с другим
Продисали;
И помахнитале дане
Што су кидисали
Заједно смо укротили.
Све добро, све лепо
Скупа смо оваплотили
У свет који припада нама
До самог краја света.Наслањамо се једно на друго,
Наслањамо се…
Грле нам се и речи и смех.
Толико чисте љубави није
Никада бивало…
Без ње би све мирисало на грех.НЕЗНАЊЕ
Не знам где се
Завршавам ја,
А почињеш ти.
Не знам
Шта је твоје,
Шта моје.
Не знам,
У ствари,
Ни да ли нас је двоје
Или ја то сањам
Две љубави.ИСТОК
Ти си моја
Аладинова лампа:
Погладим твоју слику,
У својој глави,
И бирам жељу.(Дуго и пажљиво бирам,
Да духа услужног
Не изнервирам.)Ти си тајна
Прича са Истока:
Хиљаду и једна ноћ
У мојој глави.
И бирам причу.(Дуго и пажљиво бирам,
Да неког демона
Не изнервирам.)Ти си нешто
Што знам и не знам:
Осећам твоју душу
У својој души.
И бирам срце.(Дуго и пажљиво бирам,
Да своју истину
Не изнервирам.)МОРА СЕ НАЋИ ГРАДИНАР
Мора се наћи градинар
За ружичњак
У твојој души, на лицу…
Нека те спази док сањаш,
Прелазиш улицу
Или некуд летиш.
И мора тај бити нежан а смео;
Природа спретна и спремна
На бол и ране од трна;
И на изгледан неуспех;
И на досуђен пораз;
И на препреке, и на пех.(Али ако успе,
Ако те освоји,
Живеће у ружином
Мирису и боји!) -
(0)Od : Aleksandar Marković
Oblak iznad šanka
630 rsdBEOGRAD
Rukovanje sa tvojim vratom
šamar je vremenu
za busanje u silikonske grudi smrtima
a smrtima si ovdemetronomski smo podelili aritmiju
jedan takt tvog srca dva su moja
između tvoje i naše
je to što modri reku od pretučene noćisamo sam glup
kad sam srećan sa tobom
ali tvoje je da promeniš pol
i iz mene se nećeš iselitiunapred ti doniram kosti
za građevinski materijal
neka popločaju podočnjake
svakoj zori kojoj sam ostao dužana mene, kad zažmurim
neka ostave ispod tvoje suknje
i kunem ti se
više neću gviriti.BIVŠE SIDRO
Sedim na splavu
sa nekim strancima
pijemo vino
i tupimo o poslu.U jednom trenutku
pored splava
pojavi se ogromna
gvozdena barža
koju gura brod
bar pet puta manji od njejedna od onih
koju je moj otac
istovarao noću.Njegov otkaz
nastavio je jednu reku.Barža je prošla
u dva gutljaja.O POSTANKU ČOVEKA
Radio sam dugo kao čuvar
zatvora u raju
pazio da najgori nebeski šljam
ne pobegne odatle.Nekoliko anđela
iskopalo je tunel kroz nebo
i dokopalo se kiše.Za kopanje tunela koristili
su molitve.Nikad ih nismo pronašli.
ČETVRTA KAZALJKA
Želudac ove planete
zapaljena je kiselina
koja gori progutane strane
kosmičke autobiografije.Iz ugla jedne zvezde
mi smo atomski deo uspomene
do koje buduća i prošla sećanja
neće nikada dopreti.Sećanje je privilegija postojanja
nakon što oseka poslednji put
otkrije nečije lice i miris
i do nas dopliva zaborav.Da li zvezde umeju i žele
da nas rekonstruišu za nevidljivi origami sila
hemikalija je večnosti
i pitanje matematike i ljubavi.Ljubav je gramatika
koju smo nasledili
od nepismenih životinja.Opovrgnuti ljubav znači
zanemeti na ljudskom.To znači biti sam.
PRAVOPIS ĆUTANJA
Subjekat i predikat su ispijali kafu
„Kod Zareza“
usred jedne rečenice
čekajući objekat koji je kasnio.Zarez je oprao čaše
i promenio pikslu
predlogu za šankom.Dve su zagrade sedele
u separeu sintagme
a između njih
nekakvo objašnjenje svega ovoga
zurilo je kroz pravopis i gramatiku
u prazno.Tačke nema.
-
(0)Od : Jelica Kiso
Gledaj, vraćaju se
720 rsdIZVOR
Čovek je kleknuo
da popije vodu sa izvora
Nagnuo je ultraživo lice
prema spomeniku kraj puta
prosute ugažene trstike
u nemiru zmijolikih kaiševa
u prijatnosti svetlog pogleda
slap preko brade
Odraz nečijeg kačketa
na površini samoniklog žubora
Nizak čovek se uspravio
sa prelivenim rukama u džepovima
prepuštenim
upornim naletima propadanja
za čijim je krštenicama tragao
i čiji datumi su bili uvek stariji
od njegovih godina
Krenuo je blatnjavim putem
naspram sunčane tihe kose
i mladih bora na nebuTU JE
Ušla je u hodnik
Bio je mrkli mrak
Napipala je zid, pa vrata
Vrata su se nečujno otvorila
Prešla je preko praga
i stala
Zamirućim šapatom opreznog hoda
nešto je naslutila
Zavrtela se zatim i spustila na klupu
Stigla je
Tu je očiju užarenih
od gledanjaGRAMOFON
Gramofon je svirao u kući
Ostali smo u kolima
Trebalo je krenuti
Malo muzike je nešto najlepše
što čovek može imati
Gramofoni su pravljeni u malim koferima
tako da ih čovek može nositi
sa sobom svuga kud želi
Zacelo to smo bili mi
zatvoreni i lepi kao slika
Nova naručena ploča
kad stigne
mi je otvaramo i slušamo
lepljivim srcemRIBAR
Baca pogled preko okolnih polja
trlja kolena dole kod mosta
iznad reke prevrće ribu
Velika je
ne osvrće se
Uzima ribu sa zemlje
čisti je
donja strana je oblepljena prašinom
tamo gde je vlažna
oko joj je prljavo, grba pod blatom
klizava je razjapljenih usta
rep joj se trese s jedne strane
njegove mišićave ruke
Đavolski je velika
Nosi je u rukama kao naramak drva
Očima gleda preko polja
komadićima ugašenog uglja
usađenog u liceCRNI KOLUT
Pijemo slatku vodu
iz vedra od kedra
Pijemo mlaku i svežu
sa mirisom julskog vetra
Pijemo iz tikve
bar šest časova stoji
ne valja piti iz metala
Cik vode je njen mišić
iz čije ruke pijemo
crni krug vode
tamni sprud
Mirna površina vode
kao okrugao otvor u ništavilo
pre nego što smo je razbudili
i posudom zahvatili
ugledali smo jednu zvezdu u vedru
ili u tikvi
pre nego što smo je pili
osetili smo prohladnu tišinu
kako duva preko naših golih stomaka -
(0)
Otići vodom
400 rsdputopis ostanka, dan drugi
elegantna nesanica prve noći koju provodim sam nakon tvog
odlaska podsjeća me na duge bezbrižne šutnje i duge besciljne
šetnje.
nestrpljivi smo kao miris jorgovana u zraku.
nous voilà dépourvus, solitaires, comme nus tour du monde.
danas se kiša na trenutak provukla kroz suštinski osakaćeno
nebo. previja se u podnožju svemira svedena na kruh, sol i
bijelu buku.
ova jabuka ima koru premazanu voskom. vidim lice, moje je ali
kao da nije.
svako jutro na balkonu me dočeka golub. pogleda me. ja
pogledam njega. on odleti. ja skuham kavu.putopis ostanka, dan peti
ovo je trenutak koji prethodi zaboravu.
izolirana riječ.
notre amour est éternel.
umoriv.
iz te noći.
otvori prolaz.
dah.
ravnoteža je prepreka.
čisti eter
i
pasolinijev epilog.
ovaj trenutak odsutnosti je tajna lozinka.* * *
ugasim svjetlo i bude mrak. onda se mrak usidri u očnim
dupljama, ugmiže u nosnice, bude crno pod noktom.
južnije od juga je samo grad od soli i obale rasjeckane oštrim
kamenom. ako se ikada tamo vratim, vratit ću se kao bosonogi
dječak. skrivat ću malu kutijicu u džepu punu šarenog
dječačkog blaga. zakopat ću je ispod stabla mandarine.
ako se ikada vratim, pažljivije ću slušati vjetar koji se savija u
granama palmi, svaki ručak pojesti do kraja i skakati sa rive u
more na glavu. ako se ikada vratim, otvorit ću um kao cestu,
bez otpora i bola, i natopiti zemlju kamenom,
ružmarinom i
tobom.* * *
tražim sjever od
srebra
i nebo markirano
pticama selicama
raznobojne teglice sa cvijećem na prozorima lebde kao
lampioni
grad se izvija prema moru
i ja postajem ljeto
u koštici breskve
dan se urušava u korake i kalendare i rastvorene zavjese iza
kojih ne vidim nikoga
nešto će se dogoditi
nečujno i zauvijek* * *
postoji bijela tišina i neuzvraćene ruke požutjelih noktiju.
moram govoriti
tiho. moram
postojati tiho.
okrećem leđa svojoj sjeni i sjena okreće leđa meni.
pogledaj, treba othodati ovu težinu boja. -
(0)Od : Osip Mandeljštam
Voronjež, vrana, nož
600 rsdCRNICA
Preuvažena, nanovo crna, svu je na pažnju svode,
Sva u malenim grebenima, sva vazduh i bez nadzora,
Sva u raspadanju, sva u formiranju hora, –
Vlažne grudvice zemlje moje i slobode.U dane ranog oranja crna, do plavetnila sine,
I bespomoćni će se rad na njoj da zasniva, –
Hiljadugorje uzorane glasine:
Nezaokruženo u krugu, nešto važno biva.Pa ipak, zemlja – zagonetka je u stvari.
I kad joj padneš pred noge, ona se ne umiljava:
Trulom flautom nad sluhom stražari,
Jutarnjim klarinetom uho zamrzava…Kako je na raoniku prijatna masna naslaga,
Kako stepa ćuti u aprilskoj spretnosti vidnoj!
Pa, zdravo, crnice, budi srčana, okata i blaga…
Crnorečito ćutanje u radu neprekidnom.April 1935.
* * *
Pusti me Voronježu, i slobodan ću biti:
Spustićeš me, il’ ćeš me slomiti,
Ispustićeš me, il’ povratiti skroz,
Voronjež – nastranost – Voronjež, vrana, nož.April 1935.
* * *
Dečija usta žvaću plevu,
Smešeći se, žvaću,
Kao kicoš ću dići glavu
I štiglića ugledaću.Crno žuto perje, kao čamac repić,
Više kljuna u boju saliven.
Shvataš li koliko si štiglić,
Koliko si kicoš gizdav i umiven.Diviću se svemu, još koji put,
Deci i snegu u oči dok bije,
Ali je osmeh nedeljiv, kao put,
Neposlušan je, sluga nije.9–13 decembar 1936.
* * *
Borove šumice to je zakon:
Viole i harfe porodični zvon.
Stabla krivudava i grane gole,
Pa, ipak, harfe su to i viole.
Rastu kao da je stablo svako
Za harfu Eol povijao polako,
Pa ostavio, žaleći korenje što ječi,
I žaleći stablo, žaleći snagu,
Violu probudio i harfu dragu
Da zvuče u kori, crneći.16–18. decembar 1936.
* * *
Kao dar zakasneli po svemu,
Osećam zime svežinu.
Ispočetka volim njenu
Neuverljivu širinu.Lepa je kad plaši se i strepi
Kao pred početak poduhvata,
Pred ovim krugom golim, slepim,
Strah neki čak i vranu hvata.Al jača od svega što vide oči, –
Plavetnila je ispupčenost ta!
Poluokrugli led slepoočnih
Rečica, što romore bez sna.29–30 decembar 1936.
-
(0)Od : Bojana Bumbić
Cruor
400 rsdTAMNIK
Alav,
u nejestiv krvotok vanvremena…
Dok puca zled u caklu.
Dok vrevom nepca bolim.Smoždismo tvoraca blagost,
demona – strv.Zar voljah te čudima
u koja
nisam verovao?UTINA
Noćom,
dronjav beg
zavrljačih u ljulj.Tvorevino vatre!
Preobraženja tvari!I dažd
i čopor
i žreci
niz pra-stih!Međ kostima klanaca,
odjek sam.KALDRMA
Raspori oprost…
Bogovi su zbačeni,
carevi obljubili krstove,
a Alisa ponovo raskida s knjigama bez slika.Pretrnem.
I neću aminovati krah.
Molitva je himna u grlu neprijatelja.
ČEMPRES
Grcaš na mestu s kojeg sanjaš?
Želja jest nevreme.
Plaviš sunca, pa tinjam proštepan mrakom.
Ja,
Hamletov prestolonaslednik,
Samsonov alem…Presahnut ti, vavek, bivam.
PLAMEN
Odazvao sam se.
Nisu me tražili.Goropad skrih u jame izbodene trskom.
Premda Trojan bejaše uvređen,
ja sam nastavio da sviram. -
(0)
Ljiljana, molim te
720 rsdBEZGLASJE
Sahranili smo reči,
bez obeležja,
bez podušja,
bez suza i crnine.
Zašili smo usne
koncima duginih boja.
Ispijali smo kafe očima,
ljubili se čvorovima,
slušali smo ptice
kako razvlače lešine
pokopanih rečenica.
Ionako nisu učile
jezike ljudi…LETOVANJE U NJUJORKU
Lustracija sivih dana
posrtala je
na paučinastim konopcima
dok sam učila neme mape
da mucaju,
milovala ispucale pete
precrtanim datumima,
rasparenim listovima
odavnih kalendara,
belim štapom
sam dodirivala reči „neka malo“.
I dobro su platili
moj prekovremeni rad:
imala sam tek toliko
da se sunčam
na zenici Kipa slobode
i da glumim
kako zaslepljujem
njegove škrinje
pune svetova.U TOM GRADU
U tom gradu,
koji nema podruma,
koji nema tavana,
našla sam tvoje žmurke
i brzalice i brojalice.
Do njih su me dovele
mrvice moga tela
što ih netom pojedoše ptice
bez krila, glasa i nebesa.BESMISLICE
Lenjim duhom
dragoga lemura
zalivam suncokrete
u Van Gogovom uhu.
Tako ću, valjda,
pronaći mladosti
mrtvim morima.TESKOBA
Približili su zidove,
ugojili zavese,
podbulim lampama
progutali svetla.
Zbog njih ramovima slika
rastu podočnjaci.
Ostavili su punjene stvari,
site događaje,
kazaljke sa proširenim venama
i prašinu,
natopljenu znojem njihove dosade. -
(0)Od : Radmila Vojinović
Kapija na Bulbulderu
630 rsdIX
Kad sam posle završenog šestog razreda dobio knjižicu sa ocenama pohitao sam kod babe i dede u Vojvode Savatija. Noge mi se izdužile, pa preskačem po tri stepenika odjednom. Ne mogu da dočekam da ih vidim. Baba i deda te ne gnjave. Sve druge ljubavi su zapetljane, traže od tebe da postaneš onakav kakvog oni žele, da ispuniš njihova očekivanja i ostvariš njihove snove.
Baba i deda te vole jednostavno.
Seli smo za veliki sto. Baba je sipala rakijicu. Deda je prvo malo razgledao knjižicu, prstima je prelazio preko površine. Nagnuo je glavu na stranu, a onda zažmurio na jedno oko kao da nišani. Zapalio je cigaru i kad je izdunuo prvi dim rekao je:
„Matematika – pet. Istorija – pet. Sunce mu žarko!“
Tesna je kuhinja bila za taj glas koji je preko bakarnih lonaca obešenih iznad šporeta, preko uramljene slike na zidu na kojoj imam pet godina, preko muškatli na prozoru, dvorišta i krovova odleteo niz Bulbulder. Baba se naginjala preko dedinog ramena kao da ne veruje.
„Ljubi ga baba“, suze joj otapaju reči, pa me ljubi u oko.
*
Deda i ja prelazimo ulicu. Jova brica nam otvara vrata.
„Jedno brijanje“, kaže deda.
Kad je Jova brica počeo da sapunja moje golobrado lice, želeo sam da potonem od stida mnogo dublje nego što sam utonuo u berbersku stolicu. Zaustavio sam dah, tri sekunde, pet, šest sekundi. Očekivao sam da će mi dati četku i reći da pometem njom nevidljive dlake. Nagnuo se iznad mene i ja sam video kako mu osmeh razvlači tanke, štucovane brkove iznad gornje usne.To je bio osmeh dobrodošlice u svet odraslih.
Razgovarali su šahu, o derbiju u nedelju, o izgledima „Hajduka“ i zanosnom hodu komšinice Dude. Čak i takve vesti da je Miki limaru pobegla žena dobili su ovom prostoru na važnosti i značaju. Leti bricina ruka, nežno kao da me dodiruje svilena ešarpa. Okreće mi glavu levo, okreće mi glavu desno, podiže bradu. Udišem staromodni miris Jovinog briljantina, isparenja sa vrućeg peškira kojim me prekriva. Osećam kako mi celim bićem struje tajanstveni i čulni šumovi sazrevanja.
I ja se prepuštam magiji stvorenoj samo za muškarce.
Preko Đevđelijske izbismo na Aleksandrovu (moji baba i deda je nikad nisu nazvali Bulevar Revolucije). Išao sam pored dede, i kad bih malo, samo malo poskočio, mogao bih glavom da dodirnem obod njegovog žirado šešira. Sve mi je tesno, i košuljica i koža na mom telu. Za ceo broj. Grudi mi narastaju od neke silovite radosti koja dalje struji po celom mom telu i penje me u visine. Svom snagom sam se usredsredio da uspravno koračam i da ne poskakujem jer bi inače neko pomislio da sam još dete.
Ulazimo u „Orač“. Sve je tu. Karirani stolnjak, škripave stolice, miris ćevapa i luka. Mile kelner mahnu krpom po stolnjaku, nakloni se i pita:
„Šta želi mladi Gospodin?“
-
(0)Od : Jasna Lazić Simić
Dnevnik jedne mame
720 rsdДан 63. (субота, 30. новембар 2019)
Колико сам бринула за тај данашњи одлазак у нови тренинг центар, превише удаљен од стана, толико је Невена била срећна кад се све завршило. Претходно јој је четворо задужених за одржавање зграда долазило у стан да провери зидове и има ли влаге. Не говоре енглески, нешто су написали, Невена је потписала (и поново се сликала, као са таксистом). До посла је путовала више од сат времена, изашла код неког тржног центра, одмах су је позвали из школе, она објаснила где је, сликала место, били су јој одлична навигација, прошла је лавиринтом између зграда, пронашла праву и лифтом стигла до просторије коју је тражила. За ова два месеца колико је у Кини, много је километара по граду прешла таксијем, скутером, аутобусом, пешке, толико је улица и блокова зграда, тржних центара налик једни другима да је још увек једино сигурна да ће кад стигне у „свој“ делић града препознати „свој“ солитер…
Школа у којој је данас радила не изгледа нимало бајковито и раскошно као „њен“ вртић али је зато презадовољна што све кинеске наставнице одлично говоре енглески, што имају план рада за којим Невена од првог дана доласка буквално вапи. Знала је шта треба да ради, чекале су је спремне картице и деца су била орна за учење. Пожелела је да ради са том мало старијом децом, подсетили су је на оне које је оставила у Србији. Деца доста знају и одлично сарађују. Одржала је часове, паузу провела у школи, да не би залутала и закаснила за следеће. Успешно је завршила све, частила се клопом и таксијем се вратила кући. Сутра, иста авантура. Много јој значи ово искуство, тренинг центре је имала у понудама за посао али је одабрала Монтесори који је био изазов и нешто ново што је хтела да научи. Допао јој се тренинг центар, можда ће јој неки нови посао у другом граду бити баш у неком таквом центру.
Осећам да почиње да јој недостаје комуникација, знала је колико јој треба одмор, али полако сада види како је другачији осећај кад људи са којима радиш могу с тобом нормално да комуницирају, кажу шта и како треба а и ти њима даш инструкције што се енглеског језика тиче. Менаџерка Суки и Монтесори наставница Никол говоре енглески, али са особљем разговарају на кинеском, тако да се Невена не осећа најбоље кад не може да разуме о чему говоре, нити да се укључи у разговор. Сарадња са младим васпитачицама не може бити најбоља управо због тога. Тек јој је данас јасно колико би јој једноставније било у вртићу да постоји таква комуникација и добро урађени планови рада.
Насупрот толикој раскоши коју имају, простора и опремљености као у бајци, стоји неорганизованост и неспремност за стране наставнике, односно координација. Дефинитивно, Монтесори асистенткиње би морале да знају енглески језик бар за основну конверзацију.
Не знам да ли бих волела да остане у том вртићу или да оде у неки други град где има више наших људи или странаца. Овде, осим колега на послу, Суки и њене ћерке нема других контаката. Не мислим да је обавезан ноћни живот и забава, али ми је жао да целу годину сведе на децу у вртићу и пет особа са којима разговара. Знам да ће бити прослава, излета и промоција, али то све ипак спада у категорију – посао.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Kad ljubav izda
900 rsdII
Sledećeg jutra Lora je ustala veoma rano iako je bila subota. Loše je spavala zbog nervoze koja nije nestala ni po ustajanju, još se i pojačala, a sve zbog utisaka vezanih za prethodno veče. Čudno! Nije toliko razmišljala o neprijatnosti koja joj se dogodila koliko o tamnoputom neznanacu, malo-malo pa bi joj zaposeo misli, tačnije njegove oči… oči boje… lešnika. Nikako se nije mogla osloboditi njihovog pronicljivog pogleda, kao ni utiska da je pred njim ispala prava glupača − lakomislena i nepromišljena. Nije znala zašto, ali bilo joj je krivo zbog toga. On se verovatno sretao sa ženama tog tipa, zaključila je vraćajući u sećanje njegovo ponašanje prema njoj. Jeste da joj je pomogao, ali bilo je očigledno da se sve vreme zavitlavao.
Ispila je poslednji gutljaj prve jutarnje kafe i pogledala na sat. Čekala je 9 h kako bi pozvala banku i prijavila krađu kartica. Spustivši praznu šoljicu na kuhinjski pult, pošla je da potraži svoj mobilni jer u njemu su joj bili svi važni brojevi.
Bezuspešno je rovarila po torbi, nije bio u njoj. Ponovo se vratila u prethodno veče kako bi se setila kada ga je poslednji put držala u ruci. Sinoć u autu, na gotovs, za svaki slučaj. Bilo je dovoljno samo da pritisne 1 na njegovoj tastaturi i zazvonilo bi kod inspektora Velsa. Tu vrstu zaštite dobila je nakon zabrane Peteru, njenom bivšem mužu, da joj se približava na manje od 100 metara. Osetila je mučninu pri samoj pomisli na njega. Uzdahnula je i oterala sećanja, pokušavajući da se seti gde je ostavila telefon. Bila je sigurna da je sinoć pri izlasku iz automobila telefon gurnula u torbu. Nakon još jednog pokušaja da se seti gde ga je ostavila, izgubila je strpljene, prišla fiksnom telefonu i okrenula svoj broj. Telefon je zazvonio.
Aleksandar se vozio prema svojoj kancelariji. I tog dana imao je mnogo posla, često mu je dan bio prekratak za obaveze koje su mu visile nad glavom. Pred njim je upravo bio jedan takav dan, kratak za sve ono što treba da obavi. Razmišljao je kako da se organizuje i postigne sve. Tok njegovih misli prekinuo je nepoznat zvuk. Neki instrumental dolazio je iz pravca suvozačkog mesta. Nagnuo se i na patosnici video mobilni telefon koji nije prestajao da zvoni. Odjednom se setio prethodne večeri i na usnama mu je zatitrao vragolast osmeh.
− Halo! − javio se.
Lora je čvršće stegla slušalicu. Prepoznala je glas i osetila nelagodu u stomaku.
− Halo! − začula je ponovo sa druge strane.
− Dobro jutro! Lora ovde, devojka od sinoć…ako se sećate… − zastala je i malo pročistila grlo. − Javljate se na moj telefon… ispao mi je sinoć. Pa, treba mi… mislim, telefon! − dodala je brzo.
− A, tako… Kako, Nora?
Iako je dobro čuo kako se zove, namerno je izgovorio pogrešno ime zbog one neodoljive želje da je zadirkuje, nešto ga je podsvesno teralo na to. − Ah… − uzdahnuo je, tobože. − Ponadao sam se da si ga namerno ostavila, u želji da me vidiš ponovo.
Svašta, šta on umišlja?!, pomislila je ljutito.
− L o r a! − rekla je, naglašavajući svako slovo. − Vi se očigledno dobro zabavljate, ali pogrešili ste! − dodala je. − Meni je telefon preko potreban!
− L o r a… − ponovio je za njom, isto tako naglašeno i pomalo otegnuto. − Moraćeš da dođeš po telefon… Hotel In, Avenija Spring Grove 14.
− Hotel?! − upitala je, ne mogavši da sakrije neprijatnu odbojnost u glasu.
Aleksandar se glasno nasmejao. − Ne brini, nije nikakva ponuda. Jedino, ukoliko se u međuvremenu ne predomisliš, pa ti meni ponudiš nešto… − rekao je kroz smeh, a zatim je nastupila kratka pauza potpune tišine. On je zaćutao jer ona nije reagovala na njegove reči, a ona je ćutala jer joj je najednom tako snažno zalupalo srce da nije mogla da progovori. − Telefon će biti na recepciji − ponovo je začula njegov glas, ali sada miran i staložen. To ju je iziritiralo, opet se zabavljao na njen račun.
− Drski ste! − odbrusila je i zalupila slušalicu.
-
(0)
Putopisi
630 rsdRASPORED
Ponedeljkom i petkom
sam na liniji
koja spaja dva groblja
Tup-tup
Zveckaju nove
čizmice
kesa netbuk knjige
Tup-tup
Na prozorima
žive mačke
na trafici
voda i čokolada
Tup-tup
Zvono za odmor
razliva glasove
niz ulice uglove
Paralelno sa
ovim je
smrtna tišina
to me zabavlja
Tup-tup
Napred i nazad
od jednog do
drugog groblja
nikada preblizu
ponedeljkom i petkomMADAGASKAR
Baobabi su svašta videli
što ne mogu ni da zamislim
sa svojih džinovskih stražarnica
punih vode
Bilo bi zaista dobro
da nas baobabi nadžive
kao i ova plava loptica
u kosmičkoj igri klikera
Luka je još mali da se igramo
sa staklencima i džombama
ali naučiće dok poraste
(baobabi već znaju)
šta se sme a šta ne sme
sa našom jedinom kućom
zasada* * *
Atol Kiribati je raj na zemlji
i veoma tužno mesto
svaki raj valjda jednom
nestane
ali Kiribati tone prebrzo
šibaju ga tropske oluje
a kamena nema dovoljno
za zidove
Kome i treba tropski raj
okružen zidovima
legitimno je pitanje
ali treba stanovnicima Kiribatija
koji ne mare mnogo
za naše ideje o
večnom miru
na beskrajnim peščanim plažama
kao što ni mi
ne marimo
za našu odgovornost što
njihove kuće
postaju kontaminirani akvarijumi
Baba i unuka gledaju slike
ispod šupljeg krova
na malom parčetu zemlje
nakratko ukradenom
od mora
Ovde su nekada bile šume
kažu
Unuka razume i ne krivi
zapadni svet i globalno zagrevanje
ona želi sav komfor
koji mi uzimamo
zdravo za gotovo
Baba se ne slaže
sa njom
nimalo
ona se ipak seća šume
malo bolje* * *
U Komiži noću
možeš da vidiš Mlečni put
ne samo zvezdeA zvezda možeš da vidiš
toliko da se pitaš
da li si do tada znao
šta je noć
šta je neboZnam da ćeš ti znati to da ceniš
da će ti biti lepoAko se i dalje bude
videloI ja ću ti pričati o Andromedi
i kako ne treba da se plašiš
stvari koje su daleko
i koje su neminovneTreba se plašiti samo stvari
koje možeš da promeniš
ali nećešŽAL
U bunilu septembarskih
vrućina
nedostaju ti ćilibarski
odrazi na stenama
(nisi znao da ih ceniš tada)
Osećaš da ti identitet
curi
kroz prste
kroz pore
kroz dokumenta
Svet je možda igralište
ali ti ne želiš
da se igraš
Uljuljkuje te popodnevno
sunce
i besmisao te čini
lakom metom
za samosažaljenje
Dani su otegnuti
i treba ti razlog
i način
da ih vratiš
na normalnu brzinu















