Shop
-
(0)Od : Miro Radojević
Rat idola
500 rsdJAVA
Prolazi već treći dugi sat, a bučna mašina i dalje neumorno pukće i brekće meljući pod sobom silne kilometre. Usmjerava je ruka iskusnog šofera koji neprestano marljivo vrti volan lijevo-desno, naizmjenično pritiska kvačilo, gas ili kočnicu, mijenja brzine i pali i gasi žmigavce, kratke i duge farove, a stiže čak i da bira stanice na radiju, kad god umjesto muzike započne neka dosadna priča. Vidi se po svemu da je to pravi profesionalac koji rutinski radi svoj zahtjevni posao: prevozi ljude sa jednog mjesta na drugo, brzo, pouzdano i precizno, ne razmišljajući previše u koju svrhu – jer zašto bi se, pored punih ruku redovnog posla, zamarao još i sa nečim što ga se uopšte ne tiče? Radije će to ostaviti onima koji putuju! Sudbina je htjela da jedan od tih sretnika budem i ja, mlađani momak koji sjedi sâm u komotnim šaragama i tu privilegiju plaća trpljenjem užasnog brundanja i drmusanja motora: poskakujući i tresući se bez prestanka, zurim kroz prljavo staklo u svjetla naseobina u daljini, podsjećaju me na tople domove i na mirisnu večeru, na mekanu postelju i ugodan san, zbog čega mi izgledaju daleka i nedostižna kao i prve zvjezdice što se pomaljaju na nebu iznad njih. Ali i mnogo bliže stvari, još vidljive u taj pozni sumrak, postaju mi nekako prozirne i neuhvatljive: promiče brojno drveće, žbunje, kamenje, stubovi dalekovoda, saobraćajni znaci, i samo što se pojave na musavom ekranu ispred mene, a već žurno nestaju negdje iza, kao da ih nikada nije ni bilo… Čitav spoljašnji svijet najednom je postao beskoristan i neupotrebljiv za mene, na raspolaganju mi je ostala jedino tupava stvarnost zamračenog i zagušljivog autobusa, čiji uspavani putnici, onako mlitavo zabačenih glava, poluotvorenih očiju i razjapljenih usta, najviše sliče mrtvacima koje je neko poslao na posljednju vožnju. Klatare se na svojim sjedištima u ritmu nadolazećih krivina, i tek ponekad se trgnu ne bi li sačuvali krhku ravnotežu uspostavljenu između zbilje i sna, što pokazuje da su još živi i pomalo me zabavlja, kao kad u filmovima strave i užasa likovi iz otvorenog sanduka nekim naglim pokretom isprepadaju okolinu, koja se tako brzo pomirila sa njihovom smrću!
No, bez obzira na naš lični doživljaj ovog noćnog putovanja, domaća javnost skoro unisono je smatrala da smo svi mi, koji se vozimo ovim specijalnim busom, iznimno povlašćeni putnici! Ne zato što je dotični prevoz spadao u neku ekstra visoku klasu, što na raspolaganju možda imamo klima-uređaj, ili televizor, ili WC, ili što u njemu sjedimo zbog nekog svog visokog statusa, ili obrazovanja, ili imovne moći – naprotiv, svako živi je dobro znao da je u pitanju obična izraubovana konzerva koja vonja po nafti i po prljavštini, u kojoj knjavaju klinci tek izišli iz školskih klupa i tek pomalo zabradatili – već iz jednog mnogo, mnogo uzvišenijeg razloga: naime mi mladci smo, svi odreda, zvanično odabrani za ovu posebnu vožnju! Nimalo naslijepo i nimalo nasumično, već veoma pedantno i sistematski, po vrlo strogim kriterijumima, kako to i dolikuje počasti koja je sve muškarce u našoj miroljubivoj državi zapadala, htjeli to oni ili ne htjeli, najmanje jednom u životu. A da slučajno ne posumnjamo u tu prejaku naklonost odraslih prema nama i u veličinu istorijske misije u koju su nas poslali, pompa i halabuka sa kojom smo ispraćeni na put jasno nam je stavila do znanja da se svuda oko nas dešava nešto veoma značajno i povijesno važno, nešto što daleko nadilazi naše uske lične i porodične okvire i poglede, takoreći balavurdijske, u kojima smo se sve do juče naivno kretali, živjeli i razmišljali… A u čemu, eto, mi izabrani imamo čast aktivno sudjelovati! I to blagovremeno, bez imalo docnje i odlaganja, ili neke suvišne dileme i nedoumice oko ispravnosti našega poslânja. Za tu petu brzinu u koju smo naglo ubačeni svakako da smo mogli zahvaliti milosti darežljive sudbine, ali još više blagoslovu raspomamljene sredine i naših oduševljenih srodnika i znanaca, i ponajviše, revnosti zahuktale i za kavgu i tuču sa susjedima raspoložene državne administracije… Zato smo, valjda, i ispraćeni iz zavičaja uz fanfare i osmijeh roditelja, uz podršku rodbine i zdravicu prijatelja, i uz gromki aplauz cijeloga društva, tek toliko da ne zaboravimo na dûg koji imamo prema svima njima.
Shodno svemu tome trebalo bi da se ja, sada i ovdje, dok pod zvaničnim pokroviteljstvom nacije putujem u pustolovinu, dobro osjećam u svojoj mladoj koži. Imati takvu unisonu potporu za bilo koji poduhvat, a kamoli za onaj od državnog značaja, pa još u mojim poluzrelim godinama, rijetko je postignuće koje valja cijeniti i poštovati, jer koliko me na nešto obavezuje toliko mi isto, valjda, i olakšava. Ali ja se, naprosto, osjećam drugačije. Osjećam se nimalo ushićeno i poletno, već potišteno i snuždeno. Moglo bi se reći, čak nekako protivzakonito. Uz to još, spopada me na momente i snažna mučnina. Ta podmukla zvijer kidiše na mene drsko i u naletima, ujeda me i mrcvari postupno, kao što čopor hijena dugo masakrira svoju bespomoćnu žrtvu, u kratkim pauzama čekajući da nasmrt iskrvari… Modar sam u licu i sav klonem i malaksavam. U pitanju je najodvratnije stanje patnje, kojeg se najviše užasavam i bojim. Sve one gadne zubobolje, glavobolje, kostobolje, opekotine, posjekotine koje su me ikad zadesile, sve mi je to, ma koliko neprijatno i bolno bilo, govorilo da sam živ i da postojim, i te kako postojim, a ovo, ovo do raspadanja mučno stanje govori mi skroz suprotno, da fizički nestajem, i kakav je to grozomorni osjećaj kada se nestaje… Rastavlja mi tijelo na mrvice i na trunčice, dezintegriše me do posljednjeg molekula i posljednjeg atoma, izobličuje me do neprepoznatljivosti, svodi na blijedu sjenku bivanja sklupčanu na izlizanom somotu sjedala. Nije to ona obična bolest vožnje, ona što se zakuvava dolje u stomaku i što se može lako zaliječiti bljuvanjem u najlonsku kesu, ne, ovo apokaliptično pomračenje dolazi pravo iz glave, negdje u njoj se roji i širi dalje po tijelu, uništavajući kao uragan sve pred sobom. Da me tako propisno zgužvaju i deformišu kao zgnječenu limenku pića, mogu samo moje teške i sumorne misli, kužim to. Teške kao nikada dosad, jer je olovno breme prinude i moranja koje faktički od rođenja junački teglim na plećima naraslo do nepodnošljivih razmjera. Čini mi se da čovjek čitavog života isuviše toga mora. Malo toga mu ostaje za hoću, želim, volim. I to me izbezumljuje: sa ovom prisilnom vožnjom mrsko moranje je, odista, prevršilo svaku mjeru! Kažu u šali da u normalnim zemljama, onima u kojima vojaci profesionalno vojuju za službenu plaću, obični ljudi moraju za svoga vijeka učiniti samo dvije stvari – odužiti dug prema državi, to jest platiti joj poreze i tako napuniti kasu, i umrijeti. Na Balkanu taj je ionako već dovoljno šturi životni optimizam oduvijek bio još jednostavniji i praktičniji: običan čovjek mora, takođe, vrnuti dug državi, ali tako što će na njen mig obući uniformu i džabe ratovati za nju, i možda čak odmah i umrijeti! Sve u paketu. Ne sviđa mi se baš nimalo to ovdašnje moranje, pogotovo zato što je proteklih turobnih dana i mjeseci frankenštajnski oživjelo iz vica, i nažalost počelo se na više mjesta najsurovije obistinjivati!
-
(0)
REZ – Regionalni zbornik socijalne i angažovane poezije
500 rsdDarko Cvijetić
KOŠULJICE
Crna torba.
Od grube pogrebnoopremne svile.
U kojoj su mojoj materi u
Americi
Dali urnu s pepelom
Njezina brata.
Kad smo urnu pokopali
U didov grob
Torba ostala.
Tako nosim u njoj pjesme.
Bolje im
U torbi za prah.
I to se zove:
Oteti pepelu pidžamu za večeras.Žarko Jovanovski
FAŠISTI OD PORCULANA
U mojoj zemlji
većina građana
drži fašiste od porculana
doma,
u regalu,
odmah iznad televizora.
365 dana u godini pale im svijeće
i brišu im prašinu s grkljana.
Fašistima u domovima je toplo,
domovi su čisti,
a duše građana bistre
i najčešće idu
u nebo.
Ponekad porculanski fašisti
plaču suze od solne kiseline.
To građane od srca nasmijava.
Svaki fašist se,
ipak,
puno radije smješka,
svaki u svojoj vitrini,
sigurno,
spokojno,
gotovo kao Buda.Bogdan Cvetković
AUTOPORTRET SNA
noćas su sastavljali izveštaj
rovareći po iskopinama
nevidljivi arheolozi vremena
celu noć su u pomračini drobili
o artefaktu čoveka
koji se usput davno
stidljivo pohvalio
kako je odsanjao
krajkažu da je
sa osmehom padao
u duboki meki eho
svojih poslednjih reči
koje sam nije čuoujutru je ćutljiv
zamišljao svoj glas
kao most do nebauveče
još ćutljiviji
čestice svetlosti
utkiva u svoju senku
spreman da ponovo umre
za pravu stvarBranko Ječmenica
NA UGLU ULICE
Na uglu ulice
Odmah prekoputa pijace
Tamo gde staju tramvaji
Sedi jedan čovek na stoličici
Šake sa kratkim zadebljalim prstima
Isprepletanim
Gube se u tmurnom mantilu
Ispred njega je kućna vaga
Na kojoj meri težinu prolaznika
Za dvadeset dinara
Pola hleba
Da li je to dovoljno
Da li je sam
Ima li dece
Da li puši
Onda to nije dovoljno
Šake gledaju ko prolazi
Okreću se levo i desno
I čekaju
Da neko punih creva
Pokrene njegovu vagu
Ko će da izmeri težinu njegovog pogleda
I na kojim terazijama
I šta da stavi na drugi tas
Koliko je ovo teškoAdisa Bašić
KONDICIJA
Nisam mogao
ponijeti sve troje.
Jedno sam ostavio
u šumi.Sunčica Vučaj
NEĆU BELI SVET
moja crna mama nije rodila
al’ je izabrala
da bi opstala
belog dečaka
pa onda belu devojčicu
i na kraju crnog dečaka
belog dečaka je volela
belu devojčicu je – trpela
a crnog je –
tukla
sada
beli sin ima porodicu
bela ćerka ima samu sebe
a crni –
svoju muku i jad
kažu nekad crno beli je ovaj svet
a to uvek i samo znači
– beli
to je onaj u kome bela ja
od svoje crne i bele majke
plačem sada
jer ne mogu da nađem
ono što mi treba
onu crnoženu sebe
da se sa njom jednom
u ljubavi
umirim.Vladimir Tabašević
DETE MI SE ZAPLIVALO
Dete mi se zaplivalo Jadranom
Uzduž i popreko pliva li plivaA rat su javili da će, još malo
A meni se dete zaplivalo JadranomPa još roni, traži kamenje i makarone
Šta ono zna šta je ratA neki jedriličar, musav i srećan, landra Jadranom
I meni veli:
Gospođo, mali vam roni pliće nego inačeSlobodanka Boba Duđerija
POTOP
Ne pratim više ratove
lažem sebi da su daleko
Ne pratim više deložacije
svaki put
isele i dio mene
Ne mogu više ni poplave
mada se osjećam
jednako potopljeno
Ne pratim više ni sebe
možda sama sa sobom zaratim
možda samu sebe iz sebe iselim
možda sve svoje svjetove
umorom od nemoći
ravnodušno potopim.Nikola Đurđević
TAČKE
svakog vikenda
na železničkoj stanici
mašem vozovima
i razmenjujem tugu
sa putnicima
moja tuga je bila u
rusiji norveškoj
nemačkoj švedskoj
malti…
ne pomičući se
s jedne tačke
zarazio sam
čitav svetDarko Stanković Bobarka
MAHANJE
Mnogi odlaze,
umorni od ove igre preživljavanja,
i ja ih ne krivim zbog toga…
volim da ih zamišljam srećne
u tom Njujorku, Londonu i Berlinu,
bez srušenih iluzija i bez nostalgije,
sa ponekim lepim sećanjem na nas
koji ostajemo ovde,
kao ukleti duhovi staničnih perona,
osuđeni na večno mahanje. -
(0)Od : Berislav Blagojević
Bumerang
500 rsdČAROBNA BIBLIOTEČKA PRAŠINA
DRUGOVI! DRUGARICE!
RADNICI!Da bismo pomogli borbu naših drugova železničara i pokazati, da smo gotovi, da branimo svoje pravo na život,
OBUSTAVIMO RAD ZA 48 SATI!Ako dopustimo, da železničari budu pobeđeni danas, onda ćemo doživeti sutra svoj poraz!
BRANIMO SVOJA PRAVA!
U štrajk svi do jednoga.Možda su čuda ipak moguća. Barem ispod čarobne bibliotečke prašine. Devetnaestovijekovno izdanje nadbiskupskog časopisa Vrhbosna stiješnjeno u pozamašnoj gomili NOB-ovskih epopeja krvavo crvenih korica i u njemu ćirilični poziv na štrajk. Na ekavici.
Ili čudo ili čudan smisao za humor nekog bibliotekara. Odokativnom metodom procjenjujem da su mikroskopske grinje što se baškare u slojevima prašine stare otprilike pola vijeka. Zato glasam za čudo, jer gotovo sam siguran da bibliotekari hiljadudevetstošezdesetih nisu imali smisla za humor. Osim toga, taj uštirkani bibliotekar (ili je to bila neka nadžak-bibliotekarka sa hladnom trajnom na glavi i metlom u stražnjici?) nije mogao da zna koliko će ovaj neprirodni knjiško-ideološki kalem tek da postane urnebesan.
Postoji, doduše, još jedno moguće objašnjenje, a ono podrazumijeva najopasniju igru, igru bez pravila. Igru sa potpuno nepredvidljivim ishodom. Igru slučaja.
Nobel i dinamit. Fleming i penicilin. Kolumbo i Amerika. Planket i teflon. Igrom slučaja otkriveni su i crteži u Altamiri i čips i rendgen. Gospodin Slučaj potpisao je stotine hiljada nasumičnih otkaza od početka globalne ekonomske krize. Slučajno je, barem tako kažu, zagubljen i originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma. Slučaj je htio da se moji upoznaju ovdje, da na svijet pogledam iz ovog grada, da odem nakon završene srednje škole i da se vratim nekoliko godina kasnije s repom među nogama kao linjavo, buvarasto pašče. Tridesetpet mi je i ne znam šta bih i kuda sa sobom. Više zbog dosade i straha (priznanje u digresiji: strah me je misliti na Ninu, na nas!) nego zbog nekog uzvišenog razloga, prihvatio sam poziv moje nekadašnje profesorice srpskog da pomognem selidbu gradske biblioteke iz memljivog suterena u neki adekvatniji prostor. I ona je dobrovoljac, trudi se, vida knjiške rane selotejpom kao hanzaplastom, ispravlja presavijene stranice i umeće u korice siledžijski potrgane listove. Optimista je. Ili možda utopista? Zapravo, mislim da je utopljenica prava riječ. Utopljenica koja se poput mene vratila u zavičaj i sad se koprca u ovom živom blatu. Po tome smo slični. Zato i jesmo zajedno na ovom (besmislenom?!) zadatku zbrinjavanja knjiga. Igrom slučaja i knjige su ovdje dočekale da budu odbačene, raseljene, mučene i ubijane. Često to tako biva: knjige dijele sudbinu ljudi, a ljudi sudbinu knjiga.
Kada se čovjeku nozdrve ispune magičnim bibliotečkim prahom, onda mu svašta pada na pamet. Tako, na primjer, pomišljam kako nije slučajno da sam baš na ovaj način došao do plakata koji poziva na štrajk. I to baš danas kad niko ne štrajkuje, iako prava radnika odavno nisu bila ovako ugrožena. Istina, zakonici su ispunjeni odredbama koje štite najrazličitija ljudska i radnička prava, ali, jedan pogled na neke od knjiga koje pakujem u kutije dovoljan je da mi pred očima zasvijetli poznati kliše (jer ovdje se klišeima pojave najbolje objašnjavaju): papir trpi sve.
Samo, ko god da je smislio ovu poštapalicu očigledno nije upoznao ljude u ovoj zemlji. Šta ovi ljudi mogu da istrpe, normalan čovjek sigurno ne može! Šutiranja, marškanja i potucanja od šaltera do šaltera, zavrtanja šije i ušiju, stezanja kaiša, ucjenjivanja i reketiranja, povlačenja za nos, raznorazna magarčenja, (zastrašujuće stvarni, premda alanfordovski) porez na porez ili porez na vazduh… I sve uzalud. Niko ni da pisne, ni da drekne, a kamoli da se dohvati motke ili barem kakvog transparenta. I baš kad me pod svoje uzmu ozlojeđenost i bijes sjetim se da sam i sâm ćutao i trpio godinama, gledajući svoja posla i misleći da ću na taj način opstati i ostati. Međutim, gospodin Slučaj se malo zaigrao i sa mnom.
I? Šta sad? Šta kog đav’la više hoće od mene?! Pun mi je kofer i igre i slučaja i stihije. Dok stojim među redovima knjiga, pitam se da li će ovdje uvođenje reda ikada doći na red. Odmahujem rukom.
Čim završim s ovom kutijom otići ću na pivo.
Tako se ovdje rješavaju problemi. Guranjem pod tepih ili u kutiju, svejedno, a potom – pravac kafana.
Viševjekovna tradicija koja se ne smije prekinuti.
-
(0)Od : Slaviša Radovanović
Istoričar
500 rsdПре него што је напустио посао, издржао је двадесет шест година сусретања са неким коме није смео да погледа у очи.
Данкине очи, некада бистре као одскок сунца са морске површине, време и суровост живота учинили су да све више нестају у тамнилу таласа бора око њих. Шта ће се десити ако их данас погледа? Хоће ли засијати бар зрачак некадашње светлости?
Петак је.
Светомир је био будан при првим напорима новог дана да се отме од четвртка. Тачно у два и тридесет пет.
Иза, сув и топао, тринаести мај нестао је у мрачној поноћи.
Први наставнички час одржао је давних седамдесетих година двадесетог века. Слепљен за школу као слепи миш за таваницу свих четрдесет година рада, није прихватао чињеницу да му она постаје све удаљенија, неприступачнија, туђа. Мучило га је размишљање да данас неко други предаје другачију историју од његове. Та наука је као брашно, по њему је то било време, преко којег се сипа врела вода, у овом случају ратови. Од тога се месе погаче, од најгорчих до најслађих, али и хлеб тврдокорац, који ломи зубе. Када је сазнао да се ради о младој жени, просто се разболео. Никада није прихватао да женама приличе бојеви и преврати. Шта би у сред Душановог царства тражила млада жена, чији глас једва да допире до последње клупе? Зар она да хода уз Александра Великог, Цезара, Џингис Кана, или Карађорђа? Како да дочара погибију турског војсковође у Косовској бици гласићем нешто јачим од цвркута? Са историјом су се довољно играле све власти које је дочекивао и испраћао. Поверити је младој жени, која се тек испилила из јајета науке, је бацање прашине у очи прошлости.
Очи!
Предосећао је и прижељкивао да ће данас сусрести Данкине. Као ретко када без бојазни. Као увек са грижом савести. Сувише тога везује њих двоје, да би их живот и његова упорност да га не призна таквог, потпуно раздвојили.
Данашњи празник школе неће пропустити седећи у својој соби, у малом замку своје кћерке, у Миријеву, из досаде пиљећи у увек исте вести, или кроз прозор, у увек исти призор. Није то учинио ни са једним од шест претходних које је испратио као бивши наставник у њој. Поред своје крсне славе, Светог Јована, и сеоске заветине у Свирову, Ђурђевдана, који је у овом београдском насељу прославио пре недељу дана са јагњетином из оближње печењаре, бескрајно је уважавао четрнаести мај, дан основне школе у Нагорелој Вароши, у којој је провео читав свој радни век.
У то време школа се звала „Седам секретара СКОЈ–а“, пре Другог рата била је „Основна школа нагореловарошка“, а отишао је из исте зграде, али сада школе „Вук Караџић“.
Од када је уписао свој последњи час, ниједном празник своје бивше школе није прославио као њен гост, за столом, сред жамора просветара и теткица, који се распростирао просторијом чим директор поздрави госте, а главни гост, као, узврати реченицом–две, устане и навикнуто промрмља да му је велика част и задовољство што може да им се обрати. Присети се нагле галаме свих присутних у сали, када говорници поседају. Општа ларма га је подсећала на време, када је, као дечак, у сред спокоја храстове шуме у селу повикао: Ааа!, и када су се стотине чавки и врана од ње одлепиле и огласиле односећи своје грактање све више и све даље летом, којим зацрњиваше плаветнило неба.
Узалуд су га позивали прве три године, потом су га заборавили, или новом директору није био препознатљив као човек и наставник. Нови не хају за онима који су отишли? Затечени су битни. И они које примају. Желе да их подреде себи. Посебно овог пролећа две хиљаде дванаесте, када је нервоза због избора у држави висила у ваздуху, лепљива као трава крпигуз по увратинама њива у свировачком атару.
Пензионери нестају, као у бајкама, и никада више не појављују се, осим на понекој умрлици на бандерама око школе.
Он се још није преселио на бандеру, а, хвала Богу, нису ни други наставници из његовог времена, сви заметнути када и Други светски рат. Нека остали чине како им је воља, он ће и данас дан своје школе да обележи на свој начин.
-
(0)Od : Zoran Škiljević
Vrata podzemnih voda (drugo izdanje)
400 rsd1.
Sve je počelo onog vrelog junskog popodneva kada smo Žabac, Šekspir i ja ostali bukvalno bez ijednog prebijenog cvonjka u džepu, što je za nas, koji nismo na to naučili, bilo ravno tragediji. Nas, prokurčeni šupljoglavi trio La Kampanela, što nam je, vrag će ga znati zašto, u jednom naročito ushićenom trenutku, kao da imamo nekakve muzikantske pretenzije, prilepio moj večito narogušeni otac, pa nas otad u stopu prati i, kako stvari stoje, ostaće nam za uspomenu i dugo sećanje za vekove vekova.
Gde baš sad da budemo švorc? – šizeli smo iz sve snage. – Baš sad kada je kraj školske godine i kada nam se ludački ide u bioskop da gledamo Mi nismo anđeli sa Nikolom Kojom, Zoranom Cvijanovićem i Brankom Katić u glavnim ulogama?
To je i poslednji kulov u gradu već odgledao, ali mi volimo da se pravimo pametni, mi smo, kao i obično, čekali da prođu gužve pa da onda opušteno ušetamo u bioskop kao oslobodioci. A sad, kao u inat, nemamo ni prebijene banke.
A, navraga, gde god promolimo nosine, u školi i u kraju naročito, svi prosipaju fore iz filma kao iz rukava i smeju se kao blesavi, a mi, pošto nam nema druge, ćutimo i slušamo i sležemo ramenima kao poslednje budale. Kao da nam piše na čelu kakvi smo zvekani ispali, pa nas namerno svi zezaju u zdrav mozak ko može više. Samo što nas još ne pitaju: „Hoćete još?“
Jaka stvar otići u bioskop.
Smešno, čoveče – šta drugo da konstatujem.
Nije sramota nemati novac, u svetu kakav nam je dat, kao što su nam dati i nos i oči, i darovi bližih i daljih predaka koje nosimo u genima, imati i nemati je relativna stvar, danas imaš, sutra nemaš, danas imaš malo manje, sutra imaš još manje, prekosutra imaš koliko da ne crkneš gladan, ponekad imaš i za štek, i tako to, sve u krug.
Sramota je biti nepošten, sramota je biti kvarnić, sramota je varati ljude i činiti zlo, tako su nas od malena učili i u kući i u školi i mi smo to baš onako dobro utuvili u glavu kao Oče naš i držali se toga kao pijan plota. Nismo pravili nikakva sranja, kakva obično prave derani našeg uzrasta, u smislu da posle imamo problem sa sopstvenom savešću, ili, ne daj bože, sa zakonom.
Ali kada imaš osamnaest godina, fućka ti se za sve. Ne znaš ni ko ti glavu nosi a kamoli nešto drugo, a, pri tom još i misliš da si faca i po, niko lepši od tebe, niko od tebe pametniji, niko važniji; svašta ti se mota po glavi kao da te je neko urekao, ne pitaš za cenu i na sve pristaješ; krv vri u tebi dvadeset šest sati dnevno, i kad spavaš jednako kao i kada si budan, onda sve to što veruješ da si utuvio u svoju glavudžu pada u vodu i slepo se držiš samo onoga što si tog trenutka naumio kao da neko drugi gospodari tobom uz tvoje dopuštenje. A naumio si, primerice, da ideš u bioskop da gledaš Mi nismo anđeli i nema te sile koja će te od toga odvratiti – kakva sramota, kakvi bakrači! – neće, pa taman se čitav svet izvrnuo naopako pred tvojim sluđenim očima.
Još da zlo bude veće, sva trojica smo bili pod kaznom. Surovim roditeljskim zakidanjem na džeparcu što je milion puta grđe od svakih batina. Jerbo upravo smo sva trojica bili dobili ukor razrednog starešine zbog neopravdanih izostanaka. Svakog proleća sa nama je bila ista pesma: bežali bismo sa časova i kada je trebalo i kada nije trebalo, bilo je dovoljno da neko od nas proviri kroz prozor sa hodnika ili iz učionice i ugleda napolju koga već treba, i znalo se šta sledi.
Da se sad pojavimo roditeljima na oči sa pričom da nam se ide u bioskop, evo moje glave ako nam ne bi bila produžena kazna za još nedelju dana u najboljem slučaju, a pride još fasujemo i par šljaga koliko da nam slična glupost sledećih sto godina ne padne na pamet. A onaj moj prdonja Obrad ima takvu ručerdu, bože sačuvaj, kao da je kovač a ne mastiljara. Ako me dohvati iza ušiju, imaću bioskop u glavi dva dana najmanje, vrteću kaubojce i neme burleske dok se ne upiškim od sreće.
Morali smo, dakle, da se oslonimo na vlastite snage. Use i u svoje kljuse, što se kaže. Da smislimo nešto, manje ili više pametno. Bilo šta samo da što pre dođemo do mani mani. Mi nismo anđeli igra još dva-tri dana a posle toga jok, tako je pisalo u novinama.
Sedeli smo na klupici ispred moje zgrade i dumali šta ćemo i kako ćemo. Svako je imao neku ideju, ali sve su jednako bile glupe da gluplje ne mogu biti pa je na kraju aklamacijom, dakle jednoglasno, prihvaćeno ono što je pametni ja bio predložio. Ako je to bilo najbolje što su naše vijuge mogle da iznesu na svetlost dana, onda možete misliti kakve su tek bile one ostale nazovi ideje, slava im.
Imao sam u glavi, takoreći, gotov plan, i izložio sam ga što sam razboritije mogao.
Onomad sam na početku Ugrinovačke slučajno primetio nešto što bi nas moglo zanimati, kažem im ja. Švrljao sam tuda sa malom Aleksandrom iz trećeg tri.
– I besomučno joj se upucavao po ko zna koji put već, je l’ to hoćeš da nam kažeš? – na to će Žabac i zasmeja se onda budalasto kako on to već ume, kao da je rekao bog zna šta pametno.
– Ne prekidaj me, konju! – odbrusim mu, koliko da mu ne ostanem dužan, pa onda nastavim:
– I kod onog autobuskog stajališta odakle se skreće ka novom tržnjaku, znate onom gde ima i prodavnica ploča.
– Nosača zvuka!
– Ok, nosača zvuka, ako tako hoćete, dakle tu sam uočio jednu otmenu, poveću dvospratnicu malo povučenu od ulice, sa upadljivo lepim i brižljivo uređenim vrtom. Ništa neobično, reći ćete, u Zemunu stvarno nema šta nema, ali sad evo imamo i DOM MOLITVE!
Otkud se tu stvorio, stvarno pojma nemam, a nije ni važno.
– Šta je? Šta se krstite? Spolja gledano to zdanje nije ni nalik na crkvu, još manje na manastir, a, kažem vam, ipak je reč o bogomolji.
S čela ima veliki krst prilepljen za fasadu, koji svetli noću i vidi se izdaleka, a iznad njega velikim neonskim slovima pisalo je: „H.Z.I.S.“ (Hrišćanska zajednica Isusovog srca).
Evo još jedne od onih novokomponovanih sekti što praktikuju da idu od vrata do vrata reklamirajući boga, kao da je bog nova marka paste za zube ili aranžman na Tasosu, ili, naopako, politička stranka – pomislio sam to i onda ugledao plakat koji beše stajao na kapiji: pisalo je da ljubazno pozivaju sve zainteresovane da čuju iskonsku nepatvorenu reč Božju pravo iz Isusovog srca, da dođu u četvrtak u šest popodne na tribinu O duhovnosti danas u svetlu Isusovog učenja.
ULAZ JE SLOBODAN – pisalo je debelim slovima, a svi posetioci dobiće na poklon Bibliju, fototipsko izdanje sa kožnim povezom.
– E, to da se dobija Biblija za dž., dripci jedni – kažem im ja na kraju – u tome je vic, zato vam sve ovo govorim.
Ideja je bila da odemo tamo i da iskuliramo tih sat, najviše sat i po, a onda da trknemo do Zemunskog keja, tamo ćemo kod preprodavaca knjiga da utopimo biblije kô od šale, i eto nam lova za bioskop.
-
(0)Od : Jagoda Kljaić
Otjerane ptice
400 rsdGLOKSINIJE
(Znak uspjeha?)Kad je buđenje u pola pet
a šetnja u to doba čisto ludilo
preostaju samo purpurni
cvjetovi gloksinija
jedini znak uspjeha
izloženi iza prozorskog stakla.Još je poluboga Herakla
sina vrhovnog boga Zeusa
i smrtnice Alkmene
zadivila boja purpura
kad je njegov pas
u drugom stoljeću prije nove ere
jeo jednu vrstu dragocjene školjke
pa mu njuška ostala umrljana
neviđenom i čudnovatom bojom.Družim se s polubogovima
razgovaramo preko gloksinija
u svitanje prerano za buđenje.NEPOLJUBLJENI
(Zauvijek?)Htjednem li nježno i blago
objasniti snagu izgovorene riječi
onome koji ne razaznaje šapat
ne umije lagano udariti
i velikim se vodama radovati
ne usudi se u raskoraku zastati
ne može kišom žeđ utažiti
i zmiji ujed oprostiti
onome koji nikad nije
poljubio izbrazdano lice
starca prosjaka ciganke
pa ni vlastite matere
od onda kad ga je
u veliki grad otpremalabolje da zašutim
progutam urlik popijem suzu
napunim ruke vjetrom
postanem stvrdnuta pjena
da se u pokušaju
trajno ne izgubim
među nepoljubljenima.BEZ VAGANJA
(Sigurna?)Nećemo vagati na kilograme
dovoljna je pregršt
kao mjera zadovoljstva
zrelih trešanja smokava petrovača
bombona u zlatnom papiru
izribanih jabuka očišćenih oraha
pepela s ognjišta ilovače s groblja
sijena iz jasala trave sa strnokosakilogrami se nigdje
ne bi mogli smjestiti
a za pregršti mjesto ne treba
dovoljne su ruke iz ramena
da sve iz džepova povade
i u usta ubaceprogutat ću većinu prošlosti
sve čega se domognem
samo tako bit ću sigurna
u trajni zapis o postojećem.OSLIKANA
(U letu?)Osunčana bjelina
na obalu zaleđenog sokaka
izvlači majstora – fotografabez namještanja i poze
slìka tijela u snijegu
raširenih ruku i nogu
poletjelo bi da ga nije
pritisnuo dah smrzavicedo sutra će ga zapišati
psi lutalice
promijenit će oblik
to više neću biti ja
koja sam samo
tu sekundu bijelog dodira
zaboravila
onoga na koga sam
kroz nesan mislila.BAJKA
(Postaje varka?)Da nisam bila dijete
u vremenunemogućem
za nevino djetinjstvo
ne bih danas prepoznala bajku
čudesnom svjetlošću začaranu,
tajanstvenu poput … poput …
ljubavi u Vincentovim suncokretima,
preljubljenu u ljepotu žutoga cvijeta.Krik odsjaja čežnje
odjednom prestaje biti varka
neoslikana.
Postaje bajka. -
(0)Od : Branka Zeković
Aleksija
500 rsdVolim Beograd, njegove široke ulice prepune života i ljudi, automobila i živopisnih kafića, lebdeće disharmonije svega što nam znači u svakodnevnici, isprepletano izvesnom setom koja se može sresti samo ovde, na njegovom asfaltu.
Posmatram lica ljudi u prevozu, na ulici, njihova brigom osenčena lica. Retko čete uloviti neki osmeh, briga za svakodnevnicu potisnula ga je u drugi plan, a moja sećanja iz detinjstva pamte neka druga vremena.
Uličice u mom kraju u kojem sam odrasla, za mene imaju posebnu draž, iskrsnu iznenadno sa boka, tu se još uvek može osetiti miris lipa i dok hodate uskim trotoarima, zamišljate neko nepovratno iščezlo vreme, dok iz daljine dopiru zvuci velikog grada.
U jednoj od takvih ulica živeli su i moji roditelji.
Blizu Kapetan Mišinog zdanja, tokom burnih junskih dešavanja 1968. srelo se dvoje ljudi čija je različitost bila neizmerna, a spojila ih je slučajnost majka svih srećnih i isto tako nesrećnih ljubavi i odigrala sudbonosnu ulogu koja im je promenila živote.
Ili kako bi moj otac rekao, citirajući Šopenhauera:
«Ono što ljudi zovu sudbinom, najčešće su njihovi glupi potezi».
Tog toplog junskog dana, bila je subota, moja majka i njena prijateljica obe svršene maturantkinje Učiteljske škole, u iščekivanju posla koji im je bio obećan na jesen, krenule su u grad da kupe konac za Vilerov goblen. Prvo su svratile do Jugoslovenske knjige gde su na brzinu prelistale „Wiehler gobelins catalog“ i uzdisale gledajući slike. Moja majka, sa već zavidnom iskustvom vezilje goblena, odlučila se za goblen „Letnji dan“ i „Devojka sa knjigomi“, dok se njena drugarica Dragana opredelila za „Ljubičice“ i „Ifigeniju“. Za svaki goblen su im trebali i konci u boji, u proseku oko tridesetak, novac su dobile od roditelja, a izračunale su da će im ostati možda i za sladoled.
Odlučile su da odu do prodavnice na Terazijama da ih kupe, i da istovremeno to iskoriste i trknu do Kapetan Mišinog zdanja i vide dešavanja o kojima se pričalo u njihovoj kući, gde se uglavnom negativno ocenjivao studentski bunt.
– Sve bih ja te razbojnike u zatvor! Ne treba Tito da im toliko popušta! – negodovao je Stanko, mamin otac. On je još kao mladi perspektivni radnik i budući šef odelenja za nabavku u Šećerani na Čukarici, bio primljen u Partiju, i za njega su studenti bili samo razmaženi lezilebovići, koji su sedeli na grbači svojih roditelja.
Njih dve, nedovoljno upućene, bile su zatečene atmosferom u centru grada, i kako su dalje odmicale ka Filozofskom fakultetu, rastuća tenzija koja se bukvalno osećala u vazduhu oko njih, buka i gomile mladih ljudi sa transparentima, doprinelo je da u njima preovlada strah za sopstvenu bezbednost. Brže-bolje su potražile prvu poslastičarnicu blizu Narodnog pozorišta, utračale u nju, i sele u dve slobodne stolice.
Ubrzo su shvatile da su tu oko njih svi ti mladi ljudi koji su bučno i žustro diskutovali, upravo oni zbog kojih su se sklonili i na koje su ih upozoravali njihovi roditelji.
Za moju majku to ionako više nije bilo važno.
Preko puta nje sedeo je najlepši čovek koga je srela u svom životu, oličenje svih njenih nedostižnih snova i maštanja.
Iako su kriterijumi moje majke što se lepote tiče bili i njoj samoj nejasni, mahom rukovođeni junacima iz filmova i časopisa, ovaj mladić bio je lepši i od samog Ašli Vilksa iz njenog omiljenog filma «Prohujalo sa vihorom»…
Njegova kovrdžava plavo-riđa kosa bila je nešto duža, ali do granice koja je bila prihvatljiva za njen ukus, bela košulja i pulover sa plavim romboidima delovali su uredno, otmeno i otskakalo je nekako od svega pogotovo odeće društva oko njih. Moja majka mu je krišom odmerila i obuću koja je bila njen fetiš kao i uredne nokte što je bilo odlučujuće u njenom izboru muškarca.
Dok su ostali mladići uglavnom nosili patike »šangajke», čovek njenih snova nosio je kožne sandale koje do tada nije imala prilike da vidi, čiste i besprekorne.
Drugarica je gurkala ispod stola i zatim uzbuđeno šapnula na uvo:
– Vidiš da su to «oni», pogledaj transparente, idemo na drugo mesto!
Pored njihovog stola naslonjeni na zid, stajali su transparenti ispisani krupnim crvenim slovima:
«Mi smo sinovi radnog naroda», a na drugom: »Nemci su u ovoj zemlji postavili jednog dana rekord u ubijanju đaka. Ako je nekome stalo da taj rekord premaši, večeras mu je prilika, jer ovde ima više od 5.000 đaka!»
Moja majka i njena prijateljica počele su da se vrpolje unezvereno gledajući prema vratima. Čekale su pogodan momenat da skoče i pobegnu i na vreme sebe spasu od nevolje. Pri samoj pomisli šta bi joj rekao otac da zna u kakvom je društvu moja majka je počera da se preznojava. Istovremeno je osećala želju da ostane još malo pored tog divnog mladića, ali strah je nadvladao, i ona se podigla sa stolice da krene.
– Ne brinite drugarice, bezbedne ste – obratio im se iznenadno lepi neznanac kojem je odmah sve bilo jasno pri pogledu na njihova lica.
Tako je moja majka imala priliku da čuje i njegov glas, i da im se pogledi sretnu… zbunila se i pocrvenela do ušiju kao neka klinka i samo prošaputala:
– Da, znam, sve je u redu, hvala druže!
To je bilo kao udar groma, moj otac svršeni student filologije, potomak ruskih Jevreja sa majčine strane od koje je nasledio plavo-riđu kovrdžavu kosu i ljubav prema ruskom i francuskom jeziku, kao i ljubav prema ruskoj i francuskoj književnosti, u očekivanju radnog mesta profesora u Ekonomskoj školi, došao je da podrži svoje kolege. Igrom slučaja, iznenadno i krajnje neočekivano sreo je tu sićušnu devojku plave kose upletene u kikice, a ta dva rumena kruga na njenim obrazima zadali su mu konačni udarac ili kako bi rekli Francuzi: „ Coupe de foudre!“.
Pomislio je u sebi da je to devojka u koju bi mogao da se ozbiljno zaljubi.
-
(0)Od : Borivoje Petković
Porubi života
500 rsdI. SASVIM OBIČAN ŽIVOT
1.
Opisati rečima, ponekad je komplikovana rabota. Mnogo se lakše čini i doima da brojevi, puka statistika ili jednostavna ćutnja kazuju i više i bolje nego sve reči koje čovek može da prizove iz moždanih vijuga. Kako opisati i napisati – život?
U tri reči:
Rođen.
Živeo.
Ostareo.
Fali i četvrta, ona konačna, no, namerno je neću napisati. U inat, njoj samoj. I meni samom.
A može i drugačije. Naširoko.
– ODUZIMANJE
2.
Ne sećam se detinjstva, negde duboko zakopanog u materinskoj utrobi, svakako ne kao Grasov junak iz „Limenog doboša“.
Neka prva, maglovita, podsvesna slika je krevet i ja u njemu. Senke na plafonu, nacrtane krošnjom koja se talasa ispred kuće.
Moja sestra. Ljubica. U mom sećanju, tek se zadevojčila. Meke crte lica. Prćast nos. Sitne tamne oči, uokvirene dugim crnim trepavicama. Ne znam da li je projektor moje svesti zapamtio njeno lice mojim očima ili je to uobrazilja nastala iz jedine njene fotografije, na crno-braonkastosivkastom oguljenom foto-papiru.
Majka. Nikako ne mogu, ni uz najveći napor i silazak u najdublja sećanja, sebi da dočaram majčin lik. Samo emocija od koje srce zatreperi, i dan-danas. Neki osećaj, gotovo pod prstima opipljiv, kao kad te neko gleda i ti si svestan tog pogleda, a ne uspevaš da otkriješ te oči. Majka.
Onda – mračni hodnici iz kojih ponekad, nekakvim čudnim radom mozga, bljesne deo svetlosti – smeh moga oca, gromoglasan. Lik moje najmlađe sestre, svečan dan kao da je Vrbica, ona uplakana, na krevetu leži. Duge godine nikakvog sećanja, a onda odjednom – pucnji, plač. Groblje. Miris usirene krvi.
Jasna sećanja, čiste slike kao u sinemaskopu. Duboke kao rendgenski snimci. Urezane u koru mozga, trajno. Bez lica.
3.
Kuća moga dede. Mi, varoška deca, posedali po stepenicama, u hladovini trema. Moje tri sestre, najstarija Ljubica, srednja Zora i najmlađa Anđelija. I sin moga strica, naš brat, Pavle. I ja. Deda, gromoviti brkajlija, koji je u mojim detinjim mislima bio zamena za Kraljevića Marka, vikom i gestikulacijom, pričom rukama i upornim ponavljanjem govori o šumi iza kuće, kad se prođe okućnica, u koju mi, deca, treba da bežimo na pojavu svakojake vojske koja tuda prolazi. Deda, koji je ratove pregrmeo, obučen je u grubo sukno zelene boje, sa razdrljenom košuljom. Posmatram njegove dlakave grudi, koje krasi ožiljak od bajoneta, o kom s ponosom priča i još ga ponosnije pokazuje, nama, unucima, kad se potegne priča o čojstvu i junaštvu. Dedini brkovi su se ubrzano pomerali, jer su reči koje je izgovarao jurile jedna drugu. Panično i zabrinuto je ponavljao – šuma, zakopano, hrana, voda, „krijte se“. Vojska. To je bila najčešća reč. Znao je deda da gde je vojska, tu radosti nema.
Ne znam gde je tada bio otac. Jednostavno, ne znam. Bio sam najmlađi, imao samo šest godina. Kad sam tražio majčin zagrljaj, dobijao sam Ljubičine poljupce. Majka je bila otišla „negde“, otac je bio „tamo“. Baba je bila mrtva, to niko nije krio od mene, jer baba je umrla pre nego što sam se ja rodio.
Ljubica. Teško je se setim. Ponekad, njene reči, nežne. Kad prebrojim njene godine u glavi, tada, kad je počeo rat, nije mogla imati više od šesnaest-sedamnaest. A na sebe je preuzela ulogu žene od pedeset.
Zora. Gusta, duga, tamnosmeđa kosa. Mršava. I to je sve, nikakav impuls, niti ikakav znak koji bi mogao da je prepozna u nagomilanoj arhivi sećanja. Kosa. Mršava. I ime – Zora.
Anđelija. Moje visine, moje građe. Starija sigurno tri, ako ne i četiri godine od mene. Uči me da sabiram i oduzimam koristeći okrunjena zrna kukuruza. Sedimo pored vatre. Sigurno znam da ne idem u školu. Sigurno. Ni nje ne mogu da se setim. Samo njenih ruku, sitnih šaka i dugih prstiju. I one zime se sećam, kad ju je deda na rukama izneo iz kuće i odjednom sam u dvorištu morao da se igram sâm, bez nje. Ljubica je govorila, kroz suze, da je majka došla po nju i odvela je.
A onda su, s proleća, kroz selo počele da prolaze vojske.
4.
Moj brat od strica, Pavle, jednostavno je nestao. Otišao je do bunara, gde je neka vojska napravila logor, da vidi puške. I nikad se nije vratio. Ja sam shvatio da su puške opasne i nisam više imao želju da ih vidim.
Sećam se šumskih jagoda koje sam, krijući se od sestara, brao. Ja sam se krio od njih, a one od vojske. Ne od one koja je odvela dedu, već od one druge, koja se naselila u dedinoj kući.
A onda, kao da je sve što je trebalo da prođe kroz naše selo prošlo, ostavljajući musavu decu i uplakane žene, spaljene kuće i mrtve pse.
Ljubica nas je opet uzela za ruke i povela nas nazad u našu varoš. Mislio sam da je varoš to „negde“ gde će nas majka sačekati. Ili makar da je varoš to „tamo“ gde će očev glas da nam pruži sigurnost.
Varoš je bila i „negde“ i „tamo“. Bila je sve ono čega se dete plaši u mraku.
5.
Nisam prepoznao našu kuću. Ni onu do nje. Ni onu iza nje. Nisam pronalazio znakove da sam baš ja i baš tu nekad bio. Našoj kući nedostajao je krov, nedostajao je zid, nedostajala su vrata, prozori.
Nedostajala je ljubav. Ljubav koja kuću, gomilu cigala i građe, čini domom.
Ljubica i Zora su plakale. U sebi, jecajima isprekidanim i tihim. Ja sam pokušavao da svoju ruku izvučem iz Ljubičine, koja me je držala čvrsto, uplašeno, kao da me, ako pusti, nikad više neće uhvatiti. Osećao sam njene nokte u koži, njenu jezu.
A onda nas je povela niz kaldrmisanu ulicu, pažljivo gazeći uglačani kamen.
Okrenuo sam se u pravcu ruševine, umišljajući da čujem majčin glas. Cigle su mi se cerile u lice.
6.
Jeo sam halapljivo, kao neko kuče, izgladnelo i promrzlo, kome se neko smilovao i dao mu lonac najslasnijega mesa. I sestre su jele, nimalo ne zaostajući u svojoj požudi za hranom. Oko nas obigravala je tetka, sve vreme izgovarajući – „sirota deco“.
Moja tetka, majčina sestra Mara, volela nas je kao svoje, iako svojih nije imala. Imala je samo muža, teča Rajka, učitelja u našoj školi, kod koga su sve moje sestre naučile prva slova i brojeve. Teča je izgubio ruku u vreme kad su nas poslali u selo. I teča vasceli dan sedi u birtiji, tik do železničke stanice. Rákija.
Šćućuren ispod pokrivača pravim se da spavam. Zora priča u snu, vrti se. Ljubica i tetka plaču.
Tetka spominje moju majku.
Ljubica Anđeliju.
Obe plaču zbog teča Rajka.
Zbog oca.
Pričaju i plaču.
Plačem i ja. Zora plače u snu. Ljubica nas ljubi, mene pa nju. Čuje se psovka, iz dvorišta. Teča dolazi. Psuje.
Plačem ispod pokrivača, koji miriše na masno.
7.
Kad nas je tetka smestila u sobicu, tik uz njihovu spavaću sobu, kao da je nekakva mentalna gumica izbrisala sva moja sećanja. I nijedno, nikad, nije došlo da me poseti, da mi odgonetne neki od tih detinjih dana provedenih u tetkinoj kući.
Jedino čega se jasno sećam bio je jedan sunčani dan. Dvorište tetkine kuće, sto od grubog drveta, dve stolice. Na jednoj sedi teča, na drugoj ja. Teča nosi belu košulju, sa prišivenim desnim rukavom. Rukav se, bez ičije volje, leluja sa svakim pokretom ili daškom vazduha. Kao nekakav papirni zmaj, otkačen od kanapa, visoko na nebu, u igri sa vazdušnim strujama i vetrovima. Teča, belom kredom, po zelenoj površini polomljene školske ploče nevešto ispisuje slova. Onako kako dešnjaci pišu kad koriste levu ruku. Onda ja napišem to isto slovo, svojom desnom rukom. Ponovo teča. Ponovo ja. A, b, v, g, d, đ… Pišemo i brišemo. Pomažem da zapali cigaretu. Donosim mu vodu.
Teča se smeje dok ispisuje brojeve – arapske numere.
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9.
Onda napisa krug.
0.
Bacio je tablu na zemlju, zavitlao je preko dvorišta. Ustade, i kao da je hteo nešto da kaže. Namignuo mi je, prvo na levo, a zatim na desno oko.
I izašao iz dvorišta.
I mog sećanja.
-
(0)
Mamac br. 2
100 rsdNika Dušanov
OSTRVO
Remote. Beautiful. Mysterious. Unique. Islands are worlds of their own. Places apart, where life has evolved differently.
„National geographic“
1.
Iz guste krošnje izleteše dve poveće ptice nabreklih vratova. Čak i sa ove udaljenosti ličile su na obične čaplje, ali putnicima kojima je obećano egzotično putovanje na granici nestvarnog one su valjda trebalo da izgledaju kao pterodaktili ili žar-ptice. Autori projekta su pronašli inspiraciju verovatno u priči o ostrvu doktora Moroa, King Kongu, šta znam. Umalo da viknem psi-leptiri! i to samo da bih video prezriv pogled direktorke turističke organizacije. Nisam to uradio jer je na sastanku mesne zajednice dogovoreno da sarađujemo, da se držimo priče. Brat mi je rekao da priča jeste glupa, ali da se uzdržim od svog cinizma. Priča o Ostrvu je ambiciozno zamišljena kako raspaljuje maštu i prazni novčanike. Ono što je decenijama širilo oko sebe samo smrad mulja i truleži, zahvaljujući „maštovitom“ projektu postalo je mesto tematskog turizma. U brošuri je pisalo: Neotkriveni svet. Sa jedinstvenom florom i faunom. Bića koja ne postoje nigde u svetu. Rečno ostrvo izloženo neobjašnjivoj radijaciji koje prkosi zakonima prirode. Potpuno odsečeno od sveta.
2.
Najveći problem je bio što ovakvu priču teško možeš prodati domaćem turisti, a oni su bili jedini gosti koji su nam došli. Doduše, jedan par stranaca je zalutao da vidi o čemu je reč, ali su ih komarci brže-bolje iskasapili, pre no što su se popeli na brod. Ubrzo, na društvenim mrežama, naše mesto biće visoko kotirano na listi mesta koje treba izbegavati. Ispod fotografija muljevite vode, plikova od komaraca na ružičastoj zapadnjačkoj koži i moje musave kecelje, nizaće se komentari u kojima se sredovečni Nemci, Holanđani i Englezi sprdaju sa istočnoevropskim vicem od zemlje. Tako smo zaglavili sa domaćim turistima. Nazad se nije moglo. Neotkriveni svet. Sa jedinstvenom florom i faunom. Genijalci koji su nas uvalili u ovo morali su da opravdaju sredstva koja su dobili iz fondova, a mi lokalci smo morali da sarađujemo pod pretnjom da nijedan novčić neće ući u našu zajednicu, potpuno odsečenu od sveta, ako ne odigramo svoje uloge.
3.
Mirno sam zapalio cigaretu na palubi. Uskoro je trebalo da počne. Gledao sam lice direktorke turističke organizacije. Bila je vidno nervozna iščekujući reakciju gostiju na brodiću. Streljala je i nas, posadu, da ne bismo sabotirali celu stvar. Kad smo se približili na dvadesetak metara od obale, cela ta strana ostrva počela je da ispušta krike i da trese svojim žbunjem i krošnjama. Stvarno sam bio srećan što izgledam kao što izgledam jer me je to poštedelo smrzavanja i gacanja po blatu ostrva, inače bih i ja sada bio tamo i tresao grane i urlikao iz petnih žila. Ti nesrećnici su boravili tamo danima, dok ih ne odmene neke druge zverke. Direktorka je odmah na početku sezone odvojila naočitije kandidate za konobare i animatore, a oni neugledniji postali su ostrvska čudovišta.
4.
Gosti su se valjali od smeha. Neki od njih su uzvraćali krike nazad ka ostrvu. Čudovišta sa ostrva su isprva zamukla od poniženja, da bi posle prihvatila igru dovikivanja sa raspoloženom publikom. Iako je „magija trenutka“ bila uništena, te večeri se dosta popilo i pojelo. Svima je bilo jasno da je ovo samo dno turističke ponude zemlje, i na neki način su bili srećni što su deo ovog treš-spektakla. Iz nekog razloga osećali su se povlašćeno. Zaboravili su da su i sami na dnu, da su doveli decu na jedino mesto koje su mogli da priušte.
Oslobođeni očekivanja zadovoljstava (koja prkose zakonima prirode) koja su im u poslednje vreme stalno izmicala, za koja su morali štedeti, u koja su morali da veruju da ih osećaju, svi su se te večeri preobrazili (izloženi neobjašnjivoj radijaciji) u velikodušna jednostavna bića.
Gledao sam svoje prelepe ruke (potpuno odsečene od sveta) prebačene preko ograde broda. Čak i na poslu, kada moram da savijam rep pred nadređenima, ne dozvoljavam da u meni iščili divljenje sobom (bićem koje ne postoji nigde u svetu). Nikakvo poniženje me ne može spustiti sa trona.
Jedna devojčica mi je prišla i zatražila (neotkriveni svet) sok od breskve.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Crveno-bela bajka
600 rsdPOČETAK
Bajke na kojima smo mi odrastali, kao i mnoge generacije pre nas i posle nas, počinjale su sa onom čuvenom rečenicom „Bila jednom jedna…“, i na kraju su se one uvek završavale srećno. Ovo će biti moderna bajka sa istinitim likovima i istinitim dogadjajima o 12 neustrašivih zvezdinih košarkaša koja će se takodje završiti srećno… Bajka o 12 zlatnih momaka koji koji su došli tiho i ušli u legendu, momci koji su uradili nešto što niko pre njih punih 69 godina nije uradio u Crvenoj zvezdi.
Nekada davno, u jednoj maloj zemlji koja se zvala Srbija, postojao je Košarkaški klub Crvena zvezda koji je nekada bio jako poznat i slavan, ali su usledile godine kada je postao zaboravljen i napušten od skoro svih. A onda su došli neki ljudi i počeli da ga vraćaju tamo gde je nekada bio. Pa su oni napravili nešto što će se zauvek pamtiti, i vratili osmehe zvezdašima i učinili ih ponosnim.
Sezona 2013/14. je završena ne baš onako kako su zamišljali svi u Košarkaškom klubu Crvena zvezda i kako su to njeni navijači priželjkivali, ali moralo se krenuti u nove pobede. Klub je napredovao u odnosu na prethodne godine i trebalo je napraviti korak napred. Iz kluba je otišla nekolicina igrača: kapiten Marko Simonović i Tadija Dragićević u Francusku, Raško Katić u Španiju, Ivan Radenović, De Marcus Nelson je prešao u Grčki Panatinaikos, Oleksandar Lipovij se vratio u Ukrajinu, Vojislav Stojanović i Stefan Lazarević su prekomandovani u FMP, a Dušan Ristić je odbio da potpiše prvi profesionalni ugovor i otišao u SAD na studije. Pred trenerom Dejanom Radonjićem je bio izuzetno težak zadatak da iznova selektira i sastavi tim koji će ponovo jurišati na sve trofeje u narednoj sezoni. Iako je Zvezda bila najbolja posle ligaškog dela, nažalost desio se jedan slab dan kada je u polufinalu F4 Aba lige bila poražena od Cibone. Zvezdi se ipak sreća nasmešila, zagrebačka Cibona koja je pobedom nad Zvezdom izborila finale, a kasnije u tom finalu pobedila i Cedevitu i osvojila igranje u Evropi, zbog izuzetno teške materijalne situacije je odustala od igranja Evrolige, te je Zvezda kao prvoplasirana ekipa nakon ligaškog dela stekla pravo da umesto Cibone po drugi put zaredom učestvuje u najelitnijem takmičenju. Nakon završetka sezone bukvalno je počela operacija sklapanja tima za narednu sezonu. Prišlo se jako ozbiljno tom zadatku jer nije smelo biti grešaka.
Jednu od najvažnijih stvari koje je uprava uradila u toku sezone je što je 22.01.2014. produžila ugovor sa američkim košarkašem Čarlsom Dženkinsom na još godinu dana. Popularni Djenka je već pokupio sve simpatije i osvojio srca navijača Zvezde, tako da je ovaj potez naišao na sveopšte oduševljenje i odobravanje.
Prvo veliko pojačanje je došlo u vidu Nikole Kalinića, reprezentativca Srbije koji je 21.07.2014. potpisao trogodišnji ugovor sa Crvenom zvezdom. Kalinić je već bio jednom član Crvene zvezde u sezoni 2010/11, ali tada nije zadovoljio Zvezdine kriterijume. Nakon toga igrao je za Vojvodinu i Radnički iz Kragujevca. Odličnim partijama je izborio sebi mesto i u reprezentaciji Srbije sa kojom je osvojio srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu i bio jedan od najzaslužnijih za ovaj fantastičan uspeh.
Nije se dugo čekalo u redove crveno–belih je sletela i druga lasta. 31.07.2014. iz redova Mega Vizure u Crvenu zvezdu je prešao supertalentovani košarkaš Nemanja Dangubić, koji je sa Zvezdom potpisao trogodišnji ugovor sa klauzulom da može posle svake sezone da ode u NBA.
05.08.2014. nemački košarkaš Maik Cirbes potpisao je za Crvenu zvezdu. To je bio prvi nemački košarkaš koji će zaigrati za Zvezdu a došao je iz Bamberga sa kojim je osvojio jednu titulu i jedan kup Nemačke. U Zvezdu je došao kao zamena Rašku Katiću. Potpisao je na dve godine, s tim što je u klauzuli ugovora stojala solucija da nakon završetka sezone do 30.06.2015. može preći u neki nemački klub ako to bude želeo i da nakon tog roka ostaje Zvezdin igrač još godinu dana.
Prava košarkaška bomba je odjeknula 15.08.2015. kada je za Crvenu zvezdu potpisao američki košarkaš plejmejker Markus Vilijams. Čovek koga su Zvezda a i njeni navijači i te kako imali prilike da dobro upoznaju prošle sezone kada je igrao za Lokomotivu Kuban i kada je bukvalno bio nerešiva enigma za Zvezdu i njene igrače. Imao je lošiju sezonu u Lokomotivi pa je hteo da u Zvezdi odigra bolje, pogotovu u Evroligi, što bi mu bila odskočna daska za neki bolji, unosniji ugovor.
Kockice su počele da se slažu polako. Dejan Radonjić je pažljivo birao igrače na pozicijama koje su mu bile kritične i kvalitetno sastavljao tim koji će odgovoriti svim njegovim zahtevima i zamislima koje će pred njih staviti.
I kao poslednje pojačanje za ovu sezonu je stigao Stefan Jović, srpski plejmejker i reprezentativac koji je takodje sa reprezentacijom osvojio srebrnu medalju na Svetskom prvenstvu. Jović je potpisao trogodišnji ugovor sa Zvezdom i odmah nakon potpisivanja u svom prvom intervjuu je rekao da mu se ostvario dečački san da igra u Crvenoj zvezdi. U Zvezdu je došao iz Radničkog iz Kragujevca, isto kao i Nikola Kalinić. Za Jovića ima jedna zanimljiva anegdota. Svojevremeno je bio izabran za kapitena Radničkog, ali posle stavljanja nekih Zvezdinih pesama na svom fb profilu uprava kluba je rešila da mu oduzme kapitensku traku. Ali, na kraju san mu se ostvario na obostrano zadovoljstvo.
-
(0)Od : Ivan Ivanović
Crveni kralj
810 rsd1.
Сад сам у Америки. У граду Окленду, Федерал Стејт Калифорнија, Јунајтид Стејтс оф Америка. Играм фудбал, шта бих друго. Знам да би у Јутославији неки волели да чувам овце, али морам да их разочарам. Играм за Калифорнија клипсрс из Окленда. Играм центра, као и другде. Нећу да се пувам, али најбољи сам нападач целе Јенки профи лиге. А Јенки профи лига има тридесет шест тимова и у њој игра преко триста странаца! Највећа лига на свету, наравна ствар.
Нисам овде сам. У Америки игра преко педесет Југословена који су били све сами првотимци клубова југословенске Првс лиге. Неки су дошли у Америку са дозволом и уз благослов Фудбалског савеза Југославије. Ја сам дошао без дозволе, као дивљак, што значи да играм илегално. У Европи би ме за то чекала дебела казна и не бих могао поново да играм.
У Југи ми нису дали дозволу да играм у иностранству јер су ме неки тамошњи фудбалски босови мрзели! Ускраћујући ми папире хтели су да ме униште, да ме набију сто метара под земљу! Само, што мени у Америки њихови папири уопште нису требали! Овде ми нико није тражио никакву дозволу. Мени је дозвола за играње у Јенки профи лиги моје фудбалско знање. Они који имају уредне папире могу слободно њима да обришу дупе, у неком од америчких јавних клозета, ако им на терену не иде како ваља!
Пре него што су ме примили у Китерсе, одиграо сам две пробне утакмице на којима сам гинуо као сваки онај коме је то последња шанса у животу. Чак ме нико није ни питао за који сам тим играо у Југославији. Они и не знају за те тимове. А о дозволи и да не говорим. Тако је овде, леба ми! Боли Амере кита шта се ради у Европи и шта о мени кажу неки људи у Фудбалском савезу Југославије! Њима је једино важно да сам ту, као грло које је спремно за трку. Они се нису учланили у Фифу и не признају европска правила. Држаће ме овде док добро играм, а онда ће ме ногодупирати! Тако је то у Америки!
А у Европи се не може играти без дозволе националног савеза. Без те пишљиве дозволе играч мора да чека годину дана да би играо. Тако су чекали Жељко Перушић из загребачког Динама и Зека Чебинац из београдске Црвене звезде. Па и Милош Милутиновић је чекао да би заиграо за минхенски Бајерн. За годину дана човеку може свашта да се деси, може да погине у саобраћајном удесу! Ја нисам могао да чекам. Зато сам дошао у Америку.
Тако и не помишљам на камбек у Југу, што је, иначе, сан свих фудбалских печалбара из Југославије. Уосталом, после свега што ми се у југословенском фудбалу десило, пуна ми је кита свега!
У Америку ме је довео доктор Лека Пегровић, који је овде велики фудбалски бос. Има славу и популарност као што је имао у Југи! Кад је чуо у каквом сам сосу У Југославији, довео ме у Америку. У Јенки профи лиги играм, дакле, илегално, без званичне дозволе. Само што ми то уопште не смета да будем велики играч. Исто тако је дошао и Давидовић из београдског Партизана. У Партизану је био резерва и никако није могао да уђе у први тим. У Америки је најбољи халф целе профи лиге. Неки кажу да је најбољи халф на свету! Кажу да нема тог тима за који он не би могао да игра. Једино у Партизану за њега није било места! То само показује какво је зезање југословенски фудбал.
Поред мене, у Клиперсима игра и Миле Спасојевић, Миле Мирис, мој велики другар још из детињства и један од најбољих играча који су дошли из јужне Србије. Мирис игра лево крило и нас двојица смо најбољи тандем нападача у целој Јенки профи лиги, и нема те одбране од Њујорка до Лос Анђелеса која може да нас заустави. Овде смо ми оно што су у Југославији били Шеки и Бора Костић. Мирис је био велики играч и тамо, поготово док је играо у Нишу, а што није постао државни репрезентативац криви су његови лигаменти и понеки људи. А ја сам играо двапут за репрезентацију Југославије и био сам велика марка. Узмите новине, од шездесете до шездесет пете, па ћете видети шта сам ја био у Југославији. Прочитајте шта је о мени написао Љуба Вукадиновић у Илустрованој Политики: „Пронађен нови центарфор за државни тим!“ А у Сент Луису игра Бора Костић који је у Југовини био незамењиви државни репрезентативац и најбољи шутер кога је Југа икад имала. Бора је пре тога био у Италији, у Ланеросију, где су му сломили ногу. Овде игра у великој форми и исто набија голове из слободних удараца као што је пробушио великог Лава Јашина, са четрдесетак метара на стадиону ЈНА у Београду. Могу вам рећи да смо се ми Југоси у Америки снашли гуд, фајн.
У Југу ћу се вратити једног лепог дана кад престанем да играм фудбал. Доћи ћу у бјуику, као господин, пун лове. Не знам кад ће се то десити, али тај дан чекам. ‘Леба ми! Још ћемо се ми видети. Истина, не знам шта бих могао тамо да радим, јер ја једино што знам то је тај проклети фудбал. Знам да ми неће дати да радим у фудбалу. Док је Крста Попадић, мој љути непријатељ, на власти, ја у југословенском фудбалу не могу ни да присмрдим. Ипак, доћи ћу.
-
(0)Od : Alisa Salopek
Reci mi da znam
400 rsdNedelja, 10. juli 1988.g.
Nedelju dana smo sestra i ja bile u B.B. kod tetke, sinoć smo se vratile. Bilo je zanimljivo, lepo, malo i dosadno, jer nikoga sem tetke i njenih ne poznajemo… Al’ najbolje od svega su one tetkine “k’o papir” tanke palačinke! Sa nama je došao i njen stariji sin, a mlađi, koji ima godinu dana je ostao. Nino ima četiri godine i ići će sa nama na more. Divno! I volim što ide, ali baš i ne… Drag mi je, sladak, ali baš “vući” mlađeg brata svuda, pa paziti na njega, ne ispuštati ga iz vida… More, plaža, skakanje u vodu, “slatkiši” okolo… A mi sa mlađim bratom! Znam da će sve „spasti“ na nas dve. Da ga čuvamo i vodimo svuda, da se igramo sa njim u plićaku i u pesku. Mislim, baš mi i ne ide to… Mama i tata su isplanirali da sutra idemo za Kopar. Ostali bismo samo dve nedelje, a tata bi pomogao stricu da sređuju kuću u Picuparama (u Istri). Tina već pakuje stvari. Opet se ljuti na mene što ona sve radi a ja piskaram… Posle ćemo ići da kupimo kupaće kostime. Oni prošlogodišnji su nam mali. Nino me zove da mu crtam “a’to”… Na auto misli, zaluđen je njima… Tako mali a svakom autu zna ime…
(negde oko ponoći)
Nino je tek sad zaspao. Uf! Koliko samo može da priča… Nikad se ne umori. Pitam se koliko će pričati kad bude stariji?
Ipak ne idemo sutra na more. Shit! Tek sutra naveče će doći tetak, pa će i on sa nama u Kopar. Da bi bio sa Ninom, ako se slučajno zaželi mame… Tako je javio danas telefonom.
Išle smo večeras sa Ninom do “klupa”. Svi su nas pitali ko nam je to, a bratić im je umesto nas odgovarao: “Sta te b’iga!” Kako je samo bio sladak kad se onako svađao sa Zdenkom i drugima. Bili su tamo još neki nepoznati i jedan Oliver-Oli, Zdenkov, i kako sam saznala, i Željkov drug, a Željko nije bio. Zdenko kaže da Željko radi preko celog dana a, pošto turnir još traje, posle posla je tamo.
U povratku smo svratile na turnir… Samo smo provirile, jer je već bio pao mrak i morale smo požuriti zbog Nine. Bio je gladan. Željka sam videla na dve sekunde, samo „zdravo“ u prolazu i dugi, dugi pogledi… Ali, u hodu, bez zastajanja… Nino me vukao i bio je tako nemoguć da nisam htela da se zaustavljam.
Ko zna šta sad Željko misli o meni?! A ja ne prestajem da mislim o njemu. Mislim da ga volim… Mislim. Osećam. Znam. Znam to je to. Gori mi nešto u grudima, gori, čim mu se lika setim. I ne samo lika… I onog osmeha… Kad se osmehne dve jamice na obrazima kraj usana se pojave, a oči… Taj pogled ubija. Uf, ne smem dalje, skroz ću se raznežiti.
Utorak, 12. juli 1988.g.
Sinoć smo opet sa Ninom išle na turnir. I videla sam Željka. Krenule smo ranije i nismo išle na “klupe”, tako da smo stigle na početak turnira. Baš u vreme kad je Željko „gasio“ pesmu i najavljivao ekipe. Iako smo bile malo dalje od njega, ipak me video i mahnuo mi. Samo to… I da, osmehnuo se. Eto! Nisam htela do njega. On nije mogao ostavljati mesto „di-džeja“. Ja nisam htela ostaviti Tinu s bratićem… Da je bar samo to… Videla sam posle pored njega onu Snežu iz Nemačke… Zato nisam htela tamo. Pa čak ni onda kad je ona otišla a on ostao sam. Ne znam ko mu je ona, drugarica, sestra ili devojka… Možda je samo poznanica, možda nema ništa s njom. Možda u vezi sa svim grešim.
Još uvek se sećam one večeri kad je rekao da mu se sviđam, da želi da mu budem devojka. Još uvek… Iako nešto kao kroz maglu… Mada nije prošlo mnogo dana od tada, ali… Kao da smo se od te večeri udaljili, nismo se ni viđali, ili tek u prolazu… A sada još i ovo što sam sinoć videla. Boli. Nekako boli…
Za dva sata krećemo za Vinkovce, pa dalje na beogradski noćni voz za Kopar. Ista linija kao i svake godine. Možda bude i isti voz, ili isti vagon?! Kao da se ništa ne menja… A ja bih tako htela neku promenu, nešto da me trgne, razbudi. Da me zaista razbudi. Čini mi se da je Tina ipak u pravu, snevam u nekom veku iza nas zajedno sa onim junacima iz knjiga.
Četvrtak, 14. juli 1988.g.
Drugi dan je kako smo na moru. Juče, posle ručka i kratkog odmora od puta, išli smo u Žusternu na kupanje. Da ispunimo Nini želju, jer je bio uporan da što pre vidi “moje” kako on govori. Danas su svi otišli u Picupare: tata, tetak, stric i strina i Alen (naš brat od strica). Nas dve smo sa mamom i Ninom u kući, a Muki (strinin sin, sada ima svoju grupu, zove se “Zebra imago”) je kod nekog druga, verovatno vežbaju sviranje. Ne verujem da ćemo danas ići na plažu… Mami se ne da da idemo pešice, a kaže da mora i kuvati ručak. Ne znam zašto smo uopšte i dolazili ako ćemo stalno biti u kući?
U utorak, pre nego što je došao šinobus, na stanici se pojavio i Željko, a ja u zemlju da propadnem. Nemam pojma otkud se on stvorio, samo, eto, došao da se pozdravi. Nekako je saznao da putujemo, a verujem i da znam ko je to mogao da mu kaže – sigurno Zdenko, jer jedino je on preko Tine znao da idemo. Nije dugo ostao i nije sačekao da krenemo, nije se upoznao ni s kim (ne daj, Bože, da jeste! Ubio bi me blam!).
Došao je bajsom, kao u prolazu, kao slučajno da baš tuda ide, a puta dalje ima samo preko pruge – u Mandinovce, ali je on skrenuo desno i otišao do otpravnika (he, he… dobro je odglumio to…), usput je zastao do nas, do mene… Pitao gde idemo, koliko ostajemo i da se javim – jednom razglednicom, bar. Dao mi je i adresu… Onda je otišao levo do tog čoveka, a po pozdravljanju s njim, videla sam da se poznaju. Otišli su u stanicu, došao je voz i više ga nisam videla.
Sad ne znam da li da mu se javim ili ne? Da li uopšte to i želim? Želim, jer… Ipak, šta god ja mislila o njemu i onoj “Švabici”, o onome što sam videla te večeri na turniru, to kako su se zezali i igrali pločama i mikrofonom, kako su se gledali, možda sam, a želim da je tako, možda sam sve to krivo protumačila. Tina kaže da mu je to sigurno sestra… Al’ njegovu rođenu sestru poznajem, nije ona, možda je neka druga sestra… Tako je cakan bio kad je došao na stanicu, pocrvenio k’o paprika, a verovatno sam i ja… Pored nas tata, mama, tetak, drugi putnici… K’o za inat, sve neki poznanici i komšije…
Tina mi govori da ne treba toliko da brinem šta će ko reći. U pravu je – opet. Komšije i druge, kao, šta je njih briga s kim ću ja stajati i pričati… Naravno, mama je odmah pitala ko je to i šta će on s nama, s kim se to družimo i kako ga poznajemo..? Eto, zašto! Zbog takvih pitanja i njenog negodovanja!
-
(0)Od : Tatjana Venčelovski
Ošišano sunce
500 rsdOgled
Razložiti bubamaru
na crveno, tačke
i krila.Podeliti kornjaču
na oklop, trbuh
i kretanje.Sklopiti ždrala
od nogu
i vernosti.Načiniti život
od snova
i ograda.Odjednom
Negde, na nekoj traci
zabeleženo je vreme
zastalo
u tvojim vežnjačama
i tuga koju ćeš
poneti u zubima
kad budeš hteo da se nasmešiš.
Negde u jednom sećanju
upisana je noć
rasuta
kao plakati na zidovima
moje samoće,
a pašće kiša
na jastuke oproštaja
i sva ću se ulepiti.Nikog ovde više nema.
Ni vrata na koja bi kucao.
Ni svetla.
Ni mene.
Sam si na svojoj strani Meseca.Iznenada
Sunce, rekao je vozač.
Ja se poradovah toj jednostavnosti.
Sneg je, prekrivajući sve vidljivo, doneo
tišinu u kojoj je otkucavalo
pitanje smisla.
Magla je, snishodljivo, otpuzala uz reku.
Skidoh naočari.
Sunce, ponovio je.
Više nije bilo isto.Intarzija
da su mi ožiljci Fride Kalo
i nemiri Lempicke
da me posipaju pasuljem
i ispraćaju ruzmarinom
da brojim bisere
a da svinje gledaju
da bivam trešnjin cvet
i krvarim u perju
da sam Spartanka
ili proročica
da se u kiši kupam
i gojim od ljubavi
da sam jednima zmija
a drugima zavet
da poletim
da se odmotam
da vičem
da me čuju
da mi je svejednoObična
Nije se desilo ništa
Jutro je i dalje plavo
I kiša je i dalje mokra
Laži i dalje bole
Hrabrost je i dalje retkaNije se desilo ništa
Reči su i dalje suvišne
I snovi i dalje tek snovi
Srce je samo srce
I mir je nedostižanNije se desilo ništa
A ništa je veliko i prazno
Ništa je teško i mračno
Ništa je obično i glupo
Ništa je odsutno neštoNije se desilo ništa
Ljubav je i dalje tu
Nije se desilo ništa
Samo je kraj -
(0)Od : Slobodan Todorović
Predeo s grobljem
400 rsdDOSTOJNOST
Parije tumaraju ukrug planetom
u potrazi za boljim svetom.I ko ne može da se snađe
u Donjecku il’ Damasku se nađe.A kad u nevidni svet zaluta,
ozari ga kraj životnoga puta.Paradizo, džennet ili raj
– izaberi svih lutanja kraj.Kad namah napustiš Donjeck grad,
ostaneš zauvek i mrtav i mlad.(leto 2014)
NOĆNA VRATA
Na vrata zakucaju ponoćni gosti
s kapama od kose.U jagnjeće kože odeveni,
vuci misliš da su.Kad ono jagnjad
u jagnjećoj koži.Iz tvog su stada.
Jednim bi ti
mahom
jezik
iščupali.LEPOTA I ODLAZAK
Bila je krotka, svetlucava crnka,
što je doista retko.
Uvek kada bih kročio u taj dućan
u ulici Tavnih kestenova, posebno mi se
dopadao način na koji je otvarala kutije
vadeći sijalice iz duboke tmine,
dok zvezde venu u prozoru, kao hrizanteme,
u privatnom paklu oktobra.
Lusteri su blještali kao stotine malih
kandila – narova – tigrovih kandži:
mutnožuto i purpurno.
A ona je samo nežno
u grla nizala žarulje, vrteći ih
nehajnim pokretima.
I sve bi blistalo, kao kad se dugo penješ
na vrh piramide u pustinji,
i dospevši gore, skoro bez daha,
možeš da se suočiš sa sudbinom,
neizrecivom iskrom,
da spoznaš lavirinte u kojima caruju
sumnja, radost ili isceljenje. Potom,
dok njena senka bledih dlanova
klizi ulicom Tavnih kestenova,
ostaješ gore, posmatrajući pustinjsko sunce,
ćilibar koji gotovo da ne postoji, u tami,
negde, sam, u dalekoj praznini.
I ne umeš, nikako ne možeš da siđeš,
ostaješ tamo, zauvek.(Bajina Bašta, 28.2.2006)
OMAMA
Mirisi lipa, ko plašt,
ogrnuli noć.Bezmerje
tišine u tami,
tame u tišini
mami.
Lebde bezglasne krošnje
lahorom po platnu zida.Brižno mi spremaš
gorko lice
bezbrižno.POVLAČENJE
Sačinivši plan putovanja
kofere punimo dahom,
odmah za oblacima palimo.Sa topola i klenova
za nama požari lišće.Senka drveta pline u vodi,
tik pored naših lica
dogoreva stablo.Sopstvenu kuću niz reku
ronimo
uzvodno da se preživi.Listovi riju površ,
potonulom senkom pokriveni
su naši životi.Živom vodom beleg
vrluda na tišaku.Raspadaju se sklopovi na kiši.
Potop je otac sveta.(januar 2014)
-
(0)Od : Nataša Vučić
Nije lako sa škorpijama
500 rsdAnitu, našu heroinu, probudio je zvuk telefona, i još sanjiva, podigla je slušalicu i mrmljala nešto, čak i njoj samoj nerazumljivo. S druge strane je dopirao glas njene tetke Marije.
– Doći ću danas, tetka, obećavam ti. Evo, čim doručkujem i popijem kafu. – odgovorila je i nakon kraćeg razgovora spustila slušalicu.
I odmah posle doručka i jutarnje kafe, otišla je kod Marije i Ivane.
Ivana, Anitina sestra od tetke, mala duša, kako je ona zvala, nije bila željna bombona, čokolade, putovanja, rolera, trotineta… Bila je željna pažnje, ljubavi i čašice razgovora.
Anita je kod svoje tetke uvek bila dobrodošla. Tetka je očuvala i volela je isto onoliko koliko i svoju kćerku Ivanu.
Tog popodneva Anita i nije bila baš raspoložna. Sedela je u prelepoj crnoj haljini, pripijenoj uz telo, a spuštene lokne su joj padale niz lice. Ustaje i staje kraj ogledala.
Pomalo je bila izgubljena u nekom, za nju, nepoznatom svetu. Tražila je svoje mesto pod suncem, tražila je ljubav koja će je grejati iskreno, pomoći joj da sve okrutnosti ovoga sveta zaboravi. Nekog sa kim će moći da podeli sve ono što krije duboko u sebi. Nekog ko će joj pokloniti svu svoju ljubav i nekog kome će verovati, ko će je nasmejati i razumeti u trenucima kada su joj oči zamišljene i tužne.
Veoma je lepa, vesela, zrela i odgovorna devojka. Optimista je i pravi borac. Uverena je da se jedino radom može ići napred kroz život. Odlučna, strastvena, posesivna, smela, a ponekad i sklona spletkama. Dosta je tajanstvena, i voli da istražuje. Intrigantna, uporna, ponekad arogantna, ali i talentovana za svoj posao. Voli da nameće svoju volju, ne zato što je loša, nego zato što smatra da je u pravu.
Sa njom se ne treba poigravati, jer kada prestane da se interesuje za nekoga, to je pre iz razočaranja nego iz dosade. Zavodi vrlo vešto. Plete mrežu oko žrtve, jer osobu koja joj se dopadne, smatra plenom i uživa ako uspe da ga se dokopa.
♣
Slobodan Vučković – čovek koji ne koristi mnogo reči, ali zna da bude veoma temperamentan kada mu dosadi. Dupla Škorpija u horoskopu, ali i u životu. Njegova najveća mana je veliki ponos… Jer mi, čim pročitamo prvu rečenicu neke knjige, već nam je donekle jasno da li ćemo nastaviti sa čitanjem ili ćemo knjigu vratiti na policu da sakuplja prašinu. Tako je i sa upoznavanjem – ako vas neko prvom rečenicom oduševi, već je završio veliki deo posla. Slobodanu su oduvek zvezde bile naklonjene i to mu je predstavljalo najmanji problem.
Istrčao je tog popodneva iz svoje sobe vidno uznemiren.
– Majko, je l’ znaš gde mi je auto? – upitao je Slobodan Zoricu neraspoloženo.
Zorica je nekada bila prava lepotica, a nakon tri porođaja i dalje je bila privlačna, uglađena gospođa iz visokog društva. Nije mnogo radila, pa je imala dovoljno vremena da se bavi tračevima sa komšinicama. Ponosna je majka sinova Slobodana i Branislava i kćerke Olge.
Uživa u statusu koji joj je suprug pružio svojim radom, ali ne veruje previše u ljubav.
Zahvaljujući njenoj ženstvenosti možete se prevariti i pomisliti da imate pred sobom ženu koju zanima isključivo moda, džet-set, jer je uvek doterana, deluje površno, priča o svakodnevnim problemima na veseo način, samouverena, sa pozitivnim stavom prema životu. Iza te vesele i dobrodušne osobe krije se jak karakter, žena koja zna šta hoće. Sve što ona kreira u svom umu zna da realizuje i da dobro unovči. Ona može biti ponekad izrazito lenja, jer od svega najviše voli uživanje i sve što radi ima za cilj da stvori dobru materijalnu osnovu kako bi dobro i udobno živela. Imala je dobar izvor prihoda u vidu situiranog supruga, nije se preterano angažovala na poslu. Probirljiva je, pomalo snob i voli da je u centru pažnje. Sklona je da dramatizuje događaje, da očekuje da joj svi poklanjaju pažnju. Kada je potrebna drugima, tu je da se nađe pri ruci, ali i to je deo njene želje da pokaže kako se bez nje ne može.
– Sine, Bane je morao da skokne do faksa. – odgovorila mu je Zorica.
– Uopšte me to ne zanima. Ima Žarkov auto, pa može ceo dan da skače. Hiljadu puta sam rekao da se moj auto ne uzima bez MOJE dozvole! – obukao je jaknu i izašao iz kuće.
Morao je da uzme očev auto.
Bio je to trenutak nepažnje kada je udario auto ispred sebe. Oboje su izašli iz automobila vidno nervozni, ali kada su im se pogledi sreli, usledio je obostrani, blagi, smešak.
– Pazi kako voziš! – rekla je Anita ljutito, i krenuvši da pogleda svoj auto, noga je zabolela i morala je da sedne.
– Izvini… – osmehnuo joj se Slobodan, jer mu se dopala na prvi pogled.
– Daj da odemo do ambulante. – ponudio se da joj pomogne, a Anita, pošto je bila bespomoćna, morala je da prihvati.
Tokom pregleda, Slobodan je Anitu čekao ispred klinike.
Izašla je iz ordinacije pola sata kasnije.
– Uganuće, kaže doktor da sam dobro prošla. – rekla je umorno.
– Taksi te čeka, a za auto ne brini… Biće ispred tvoje kuće za nekoliko sati.
Anita je zapisala svoju adresu, dala mu papirić i otišla.
-
(0)Od : Duška Kisin
Piši i ti
400 rsdЛЕТО НА АДИ
Ко су људи који су већ од 05.00 на Ади у летњем периоду? Госпођа X. у дугачкој браон хаљини са белим дугачким рукавима и пунђом, која насмејана иде брзим ходом. Господин огромног стомака, који прелази каиш на панталонама, са слушалицама на ушима. Ћелав, истетовирани младић са булдогом, од кога се уплашите иако иде у супротном смеру. Група младих, која спава на обали. Набилдовани, нарцисоидни, младић, који у разним позама прави селфије у води. Старији брачни пар који се пресвлачи у џаковима за пресвлачење иако на плажи још нема никог. Већ годинама на Аду близу превлаке, мало касније, око 06.30 долази породица која у велику црну гуму ставља своје „дете са посебним потребама“ које се радује јер ће бити у води, испуштајући неке чудне звуке, на које се навикнете, али вам у почетку буде врло тужно и мучно. Неки гњурац, који свако јутро препливава део који је „дозвољен“ за посетиоце и сваки пут изгледа као да тражи нешто, или неког ко се утопио у језеру. Мало касније угледате младе кајакаше, а онда већ после осам, време је за одлазак, јер нагрне река људи који ту остају цео дан.
То онда више није иста Ада.
-
(0)Od : Dušan Opačić
Majakovski: pesnik revolucije
720 rsdФРАКЦИЈА, ИДЕЈА, РЕВОЛУЦИЈА
Када је родоначелник италијанског футуризма, књижевник Ф. Т. Маринети потписао манифест футуризма објављен 20. фебруара 1909. године у париском листу „Фигаро“, утемељене су смернице уметничког правца који је окренут будућности, који верује у њу и који је ствара. Самим настанком у првој деценији новог века италијански футуризам је био израз потпуне негације дотадашње уметности, али, и поред добро замишљених поставки, његов садржај је био више социјални, са мањком уметничког обележја, што резултира освајањем различитих слојева друштва. Kада се коначно афирмисао постаје званична уметност Мусолинијевог фашизма, под паролом националног препорода, и завршава на погрешној страни.
Приликом посете Маринетија Русији, одмах се осетио јаз између руских и италијанских футуриста, јер су други, према бројним оценама, били склони декаденцији. Постојала је још једна разлика међу њима, а то је да покрет руских футуриста био подељен у многе фракције.
За разилку од италијанског, руски футуризам није имао прецизно уцртане уметничке кодексе, и базирао се на одрицању од културног наслеђа. Италијански футуризам није битно утицао на руски када је књижевност у питању. Пресудно је утицао само на ликовне уметности у Русији. Својим настанком, футуризам у Русији подстиче читаву плејаду писаца на тражење новог појма поезије, што резултира рађањем авангардног покрета под називом „кубофутуризам“ од 1913. до 1915. године. Носиоци најзначајније фракције руског авангардног покрета су били Јелена Гуро, браћа Бурљуци, Кручоних а посебно Владимир Мајаковски и Велимир Хлебњиков. Мржњом према буржоаском поретку, они, кроз програм футуриста који је веома радикалан и амбицизан, успешну реализацију у пракси виде једино у револуцији, што јасно објашњава њихов пристанак, касније и активно учешће у Октобарској револуцији 1917. године. Променивши песнички језик, који остаје инспирисан побунама против империјализма, капитализма, ратова, терора, шовинизма, у тадашњој руској поезији по први пут настаје тзв. телеграфски стил, одбацују се класична синтакса, метричке норме, времена, придевски и глаголски начини. Стихови се све чешће изражавају чистим сликама, именицама, математичким знацима, псовкама и новим, до тада невиђеним распоредом речи и слова. Одбацује се и религиозни језик симболиста, што је у неку руку и логично јер је сам футуризам настао као реакција на симболизам. Вешто се кроз нову поезију провлаче дијалектизми са често измењеним значењима, речи које немају везе са логиком а које би требало да асоцијацијом схватимо преко звука и слике. Изразито су поштовани жена и осећајност, негован фолклор и слављено народњаштво и село. Један од носиоца и организатора кубофутуризма поред Мајаковског је песник Велимир Хлебњиков (1885-1922). Он је био песник који је на све начине порицао урбану цивилизацију, враћајући се често руско-словенској митологији, тражећи повратак на старе изворе руског језика. У руској поезији постаје највећи архаист и новатор, уводећи тзв. вануме (речи без логичког значења) и старе заборављене руске речи.
Рушио је синтаксу, а са Мајаковским и Кручонихом развијао ирационални песнички језик. Хлебњиковљев утицај на Мајаковског и друге руске песнике био је веома плодотворан. Интересантно је и да је кубофутуристима била блиска група „Центрифуга“, чији су носиоци били Асејев и Пастернак, а који су циљно настојали да помире футуризам са симболизмом, често користећи фолклорне теме. Кубофутуризам је у руској књижевности одиграо капиталну улогу рађајући плејаду великих песника, и уједно омогућивши развој руског формализма и конструктивизма. Такође је значајно утицао на модерну европску и светску књижевност.
Приближавамо се јубилеју једног века од када су пролетаријат и сељаштво преузели ствар у своје руке, по први пут у историји човечанства, и извели социјалистичку револуцију, одбацујући окове робовласничког капитализма, скидајући гвоздени плашт конзерватизма са својих леђа, са вером, надом и неописивом енергијом у стварање новог света и хуманијег друштва у служби обичног човека. Тог црвеног октобра по старом календару 1917. године, у одлучни бој са царским властима, поред радника и сељака, у прве редове су стали сви тадашњи еминентни руски писци и уметници. Пред одлучујућу битку, пар година раније, деца са села закорачила су плочницима и калдрмама Санкт Петерсбурга и Москве. Наоштрених пера новом речју до тада непостојећом, својим ентузијазмом урбанизовали су село и сељака, свој завичај пренели у градове где су им се широм отворила врата разних „кружока“, као покретача прогресивне и слободне мисли, чију би реализацију представљала једино револуција. Господарење над огромним природним богатствима и ресурсима, јефтином радном снагом, широке могућности за разне банкарске махинације и манипулације, све то је нестало оног часа када се зачуо први пуцањ из топа са крстарице Аурора.
Кроз историју уметности често се дешавало да уметници буду најгласнији трибуни који позивају на устанке народа и промене у друштвеном систему, да би управо њима најтеже било да у одлучном моменту да покажу спретност и довољно мудрости како би у том налету сачували баш уметност. Мајаковски је био један од ретких коме је то пошло за руком. Његове прве песме су заголицале а потом са одушевљењем биле прихваћене код стране разних књижевних кругова у Москви, а резултат је манифест под називом „Шамар душтвеном укусу“ који ће Мајаковски саставити заједно са Бурљуком, Кручонихом и Хлебњиковим 1912. године. Њиме улази у историју руске и светске књижевности као родоначелник руског футуризма.
Следе његове значајне поеме „Облак у панталонама“ (1915), „Рат и мир“ (1916) и „Човек“ (1917). У њима се одсликава његово настојање да створи нову поезију, која би одговарала урбаном и револуционарном раздобљу историје. Мајакосвски се вешто поиграва речима, жаргонски и вулгарно, увлачи у стихове властите кованице и неологизме, непознате метафоре и хиперболе. Разбија традиционалну структуру стиха стварајући нову, наилазећи на позитивну реакцију критика и ван граница Русије, где се масовно преводила његова поезија а он био изучаван као творац новог облика поезије. Бунио се против ратова, социјалне и културне неправде, беде, расне и економске дискриминације, недостатка мира и достојанства у свету.
Језиком улице, обраћајући се масама, успевао је да социјалну и политичку тематику уздигне на ниво истинске уметности. Револуцији је припадао експлозивно, као корен дрвета земљи… у сваки свој стих је веровао, био је бриљантан рецитатор…
-
(0)
Mamac br. 1
100 rsdPersis Karim
KAKO PREBROJATI MRTVE
„Vođenje evidencije o broju ubijenih Iračana nije posao Sjedinjenih Američkih Država”, rekao je jedan student, „i uostalom, kako bismo prebrojali mrtve?”
Uzmite njihove udove razbacane po ulicama –
pomnožite ih sa hiljadu i jedan.Pitajte svakoga u Bagdadu ko je izgubio
brata. Rođaka. Sestru. Dete – da zabeleži
njihova imena na magnetofonu.Otiđite u svaku školu, stanite
ispred odeljenja, pročitajte imena učenika,
na svaku praznu klupu, bar dvoje mrtvih.Potražite bilo koju prodavnicu u kojoj se prodaju cigarete –
pitajte ih koliko su boksova prodali ove godine.Otiđite na autobusku stanicu i kupite deset karata –
ponudite ih bilo kome ko želi da ode.Posetite pogrebnika. Pitajte ga koliko je
kedrovine i borovine poručio ovog meseca.Mrtvi nisu mnogo zahtevni. Oni ne govore
o brojevima ili na nepoznatim jezicima, oni nemo ležei čekaju – da budu prebrojani.
KATASTROFA NA POMOLU
Narodu Irana
Počinje rečima –
fanatici
koji svom narodu oduzimaju
nadu, krše
sva obećanja.Počinje rat:
vreća puna mržnje,
pretnje prikrivene žegom –
zauzimanje stava, žustra
Rasprava Ljudi
neizbežna katastrofa
na pomolu.Rat nema obličje.
U početku, zvuči kao zvono
koje otkucava ponoć,
ali se za razliku od duha
ne vraća u bocu.
Ova oluja je beskrajna.Ne može se zaustaviti:
ova bajalica nije delotvorna.
Poput tornada usisava
život, ne ostavlja ništa
osim pepela, podvojenih ličnosti.Osećam u kostima.
Približava se poput nekoga čije lice
posmatram, čije oči pomno
pratim, priljubljena uz kompas,
vidim da rat dolazi,izbija
iz ovih reči.
One su čudovišta
koja ne vide
da ljudi plaču.One su tvorci
uništenja
koje počinje govorom
a završava se hladnim
pogledom budućnosti.ATEFEINO POGUBLJENJE
Bila je umorna devojčica zarobljena u mislima žene.
Razmišljala je o cigaretama i seksu tokom lenjih popodneva.
Nije mogla da se suzdrži. Njen bes zbog nepravde
bio joj je na vrhu jezika, u boji usana.
Prvo je spavala sa dečakom iz komšiluka,
potom sa muškarcem koji je bio duplo stariji od nje.
U izveštajima je pisalo da je bila psihički nestabilna.
Kada je izašla pred sudije, zbog „krivičnih dela protiv
čednosti“
njeno stanje pritajenog ludila se pogoršalo.
Suprotstavila se svojim tužiocima, sa 100 udaraca
jezikom je bičevala njihova tela
umotana u belu tkaninu i svetost.Nekoliko nedelja kasnije visila je sa konopca
pričvršćenog za granu kestena na Neka trgu.
Ispod crnih nabora tkanine koja ju je skrivala,
prolaznici su videli prezir na licu
nekadašnje device. Kako bi se bolje osećali,
mrmljali su sebi u bradu.
Bila je kurva, zavodnica, obmanjivačica muškaraca.Te noći je njeno telo zakopano u toplu, vlažnu zemlju.
Neko ju je, verovatno muškarci, iskopao,
u strahu da bi njena koža i kosti
istrunuli u zemlji
po kojoj sveti ljudi hodaju.Neki kažu da je ponovo ustala.
Prepustila se letu
duše, budnom oku
koje nas preklinje da se setimo
tela iz kog smo nastali.* Atafe Rađabi, 16 godina, pogubljena u Iranu 15. avgusta 2004.
HIBRID
Kada sam shvatila
šta je to što jednu Iranku
čini dobrom
bilo je prekasno.
Amerika me je već iskvarila,
njeni široki kukovi i nepristojno ponašanje
dodatno su me oslabili.
Nisam čak bila ni „Iranka-Amerikanka.“
Nedostajala mi je osećajnost, jezik,
odbojnost prema dlakama
i želja za malim nosom.
Bilo je prekasno… već sam
postala nešto drugo
i nisam poštovala pravila
neophodna
za život
jedne Iranke.
Bilo je dovoljno to što sam imala četiri brata
i majku koja nije bila prefinjena,
naučila sam da psujem i više sam vodila računa
o ocenama od dečaka.
Ponekad, kada se nisam ponašala onako kako je on zahtevao,
otac me je podsećao
da sam previše amerikanizovana…
reči koje su se zarivale u kožu
poput noža,
kidale me
i stvarale jaz
između nas.
Nikada nisam mogla potpuno da shvatim
šta to znači ‘previše američko’.
Da li je mislio na poštuj svoje roditelje,
razgovaraj sa njima o svemu,
nemoj da spavaš sa dečkom
pre braka,
ne budi laka devojka?
Da li je smatrao da bi moja američka polovina
trebalo da poštuje njegova pravila?
Bilo je prekasno.
Kao i svi roditelji doseljenici, želeo je da uspem,
da se obrazujem, da budem pametna i lepa
ali da ne zaboravim
da moram da nađem muža.
„Žene su poput voćki“, rekao bi, „moraju da rađaju
ili će se sasušiti.“
Kada bi tako govorio,
poželela bih da budem
jedna od onih hibridnih
dekorativnih šljiva
čiji cvetovi su dražesni i veličanstveni
ali uvenu
nikada ne dajući plod.(S engleskog prevela Jelena Mandić)
-
(0)Od : Nebojša Pašić
Ubistvo i nesreća
500 rsd2.
Miloša je vest o staričinoj (Martinoj) smrti zatekla u ponedeljak ujutro u firmi. Kolege su pričale s gađenjem o gnusnom zločinu koji se desio u susednom selu. Kada je shvatio o kome se zapravo radi, nije mogao poverovati. Ali kada je čuo da se zločin odigrao upravo ono veče kada je on bio kod Sandre, ostao je bez daha. Osetio je drhtavicu i bledilo mu se pojavilo na licu. Nije znao kako da se ponaša. Bio je svestan da nema on ništa s tim zločinom, ali ako ga je neko slučajno primeto ono veče u blizini kuće, mogu ga ispitivati. To već ne bi valjalo. Otkrila bi se njegova velika tajna i veza sa Sandrom. To bi imalo nesagledive posledice po njega jer bi verovatno i njegova supruga saznala za tu vezu i to bi bio kraj. Manje je brinuo o sebi koliko je razmišljao kako da zaštiti Sandru ako pukne bruka. Povukao se neprimetno iz prostorije gde su kolege još uvek raspravljale o zločinu jer se bojao da nešto ne posumnjaju pošto je bio bled kao krpa. Poznavao je sebe dobro, počela ga je hvatati panika, pokušao se nekako smiriti. Srećom, dobio je odmah radni zadatak, pa se opet neprimetno udaljio iz firme i otišao na teren. Sada mu je bilo mnogo lakše, mada se o tom slučaju pričalo i na terenu. Bilo je mnogo verzija kako se dogodio taj nesvakidašnji zločin, ali je narod kao narod pričao sve i svašta. Pričalo se da su motiv najverovatnije bile pare jer se smatralo da je posle Todorove smrti ostalo mnogo novca kod baba Marte, pošto je Milan verovatno slao iz Nemačke, a i navodno je prodao i neku zemlju što mu je žena nasledila posle bratove smrti. Sve moguće kombinacije su mu prolazile kroz glavu jer nije mogao prosto da ne razmišlja o tome šta se desilo. U jednom momentu je pomislio: neka bude šta bude, samo da njega neko nije video i to prijavio. Taj dan je prošao i niko Miloša nije spominjao, tako da mu je laknulo kad je došao s posla kući. Tamo ga je dočekala supruga Sofija s tom istom pričom o staričinoj smrti. Miloš se uključi u razgovor nerado i ispriča Sofiji da je on poznavao tu staricu, kao i njenog pokojnog muža i da ne može poverovati da je baš nju neko tako svirepo ubio. Miloš se nikako nije mogao smiriti. Samo je o tome razmišljao. Tu noć nije mogao nikako zaspati jer je sve vreme bio opsednut mišlju da li ga je neko primetio. Kad počnu inspektori da vršljaju po selu i počnu da ispituju seljake, ako ga je neko primetio i na sto metara, jedva će dočekati da kažu jer je to takav mentalitet, tako bi se pravili važni pošto bi smatrali da će baš oni doprineti da se reši zločin. Tako razmišljajući, osećao je nekakvu zebnju i veliki strah. Razmišljao je, šta ako se sazna da je on upravo to veče bio u tom dvorištu. Pomislio je na tren da postoje i otisci njegovih cipela u dvorištu pošto je padala kiša, te i od guma njegovog auta pošto je bio parkiran tu u blizini. Otiske njegovih ruku oprala je kiša pošto je pipao ogradu staričinog dvorišta. Mislio je da će poludeti. Već je sebe zamišljao kako ga policija hapsi i odvodi na razgovor i kako nema alibi ni za šta. Pomisli: „O, Bože, šta da radim?“ Da prizna da je ubio staricu i da tako zaštiti Sandru ili šta da kaže, šta je tu radio baš u to vreme. Ako prizna zločin iako ga nije učinio, samo bi Sandru i zaštitio, ali teško da bi mu to žena oprostila i njegova familija i svi oni koji ga znaju. A šta onda da kaže, šta je tu radio? U glavi mu je bio veliki košmar i nije mogao normalno razmišljati. Da nije bila samo noć, mogao bi izmisliti milion razloga što se tu zadesio, a ovako noć i kiša, teško da mu iko poveruje u bilo koju priču osim istine.
-
(0)Od : Jagoda Kljaić
Vodeni žig
300 rsd2. satiranje
voda satrla ljude
u 2014. proljećuiako je satiranje
najčešće
proces koji ne liči
na izgubljenu bitku
jer u početku izgleda
kako satirač i satirani
dva ljudska bića
imaju podjednake šanse
da zamijene uloge
do životnog finalapravilo ne vrijedi
ako je satirač prirodaostaje samo jedna dilema
kretati u bitku
ili sjesti skrštenih ruku i nogu
u lotos pozu
indijskih mudraca
i čekatišto će i koliko
od onoga što je
još prije nekoliko sati
bilo životno važno
na svome
ili nekom drugom
mjestu
ostatipostajući nikad postojeće
uzaludno ispunjena želja
životno prevareni san
lažna potrebabez kojih je moguće
dalje preplivavati
između
potopljenih stvari
kroz rastavljene zidovei život
cijediti i cijediti4. ritam doboša
kiša je počela ples
tananih udaraljki
skladni orkestar dječjih ruku
daje ritam dobošima
a prvi put su
vidjeli instrumentsvirači smješteni u oblake
odavno zauzetih mjesta
galerije raspoređene
po godinama starosti
kako se jedni umore
drugi nastavljajuosjete kad nailazi njihovo vrijeme
takt se promijeni u jednoj kapi
svemoć njima zavlada
otpuste dio sebe da postanu lakši
tonovi poznati i usklađeniudaraju
i varaju
da svirajudjevojčica u sobi
sa dva prozora
počinje plakativoda će je opet okružiti
Za sestru Mirjanu
7. najveća nesreća
najnesretniji je čovjek nemoćan
pred događajima i situacijama
neizabranima i neželjenima
ostavljanja i oproštaja
oduzimanja i gubitaka
rastajanja i zaboravanemoć
koja nema olakšanje
u ljutnji na nekoga
il’ na sebe sama
čini čovjeka sićušnim
tiješti ga u okviru
u kome je donedavno
bio vladar12. bez vatre
sunce suši izvana
vatra iznutrasakriveno iza oblaka
njegova moć
noću postaje nemoćvatra traje
ne smetaju joj
mjesečeve mijenedrva potonula
iz složenih dvorišta
otplovilaneće koristiti mokra
ni onome
u čijem se zaustave19. duga na njivi
i na kraju
duga
spuštena
niza brazde
kukuruza
pšenice
raži
ječma
duhana
uljane repice
suncokreta
obojena
makovima
njima voda
ništa ne može
ljudi mile
tragom duge
pogleda uprtog
u zemlju od blata
dok im se noge
o dugu oslanjaju -
(0)Od : Jagoda Kljaić
Mimoze u moru
300 rsdZvonjenje
Ogledalo razvonilo u paramparčad.
Na zidu.
Zna da nam više neće trebati.
Usitnila ga duga.
Kroz zatvoren prozor.Tabane grijem na vratašcima rola.
Samo da ne planem od nožnih prstiju.
Predugo bi trajalo.
Uvlačim se u vatru
koja se odjednom rashlađuje
dok žeravicu zalijeva voda
iz suhe cjepanice.Govorenje
Govori mi muškarac.
Gleda, bez treptaja,
deset minuta u jarko sunce
na udaljenom otoku Mediterana.U Njoj je samo tama.
Crnilo.
Sve je u Božjim rukama.Uzdam se u njih,
vjerujem da nije prekasno.
Neću moći.
Ali, moram, nema tko,
samo sam ja sada i majka, i otac,
i sestra, i brat,
i prijateljica, i voljeni muškarac,
i sva ljubav ovoga svijeta.
Oni su predaleko,
zakovani strahom viđenoga
i slutnjom neviđenoga,
oslobođeni vlastitih života
pokorni robovi onih koje su rodili
nemoćni sveci njihovog propadanja.Polijetanje
Odjednom, samo odjednom,
kao bujica iz osušenog tla,
potres na pustom grebenu – otoku,
erupcija u zrakopraznom prostoru,
eto meni ukazanja. O važnom i nevažnom.
Shvatih veličinu i sićušnost.
Da sam bar ranije bilo što o tome naučila!
Vjerojatno bih bolje gledala oko sebe i bliže sebi.
Zaštićena sa svih strana,
s krilima što su nadastrla cijeli svijet,
samo sam čekala da poletim
sa pticama selicama tamo i natrag.
Gurala sam i vukla
i sve one što su se našli u blizini.
Misleći da im činim dobro,
kao da oni sami nisu znali kome jatu pripadaju.
Tako sam utjecala i na Njene planove, izbore, odluke.
Ne razmišljajući o utvrđenim rokovima.
Bio mi je znan Početak,
kao važnija točka putanje,
jer Kraj ionako nije naš,
toliko sam naučila.Bušenje
Našle smo se odjednom
u bestežinskom stanju,
u balonu što lebdi bez vjetra,
a koga su počeli bušiti,
najprije sitnim,
pa sve debljim iglama,
napunjenim otrovnim pogledima i riječima.
Sama sam opet nekako na vrijeme
iskočila iz balona, sakrila se,
izmakla s vidika, izbrisala tragove,
pokušavajući i Nju povesti
u nesigurno sklonište.
Bilo je prekasno.Njen balon je prečesto i prejako ubadan,
dok se nije sasvim,
po svim stjenkama cjelovitosti,
rasprsnuo.Zazivanje
Nakon …
samo se pomiriti
sa jednostavnom činjenicom
Djetetovoga nepostojanja.
Otac Mladen nije mogao,
bila je njegova ljubimica,
– sine tatin –
teško je reći
da li je brzi odlazak izabrao njega
ili je on izabrao odlazak za Njom.
Majka Zorka
ostade na nogama duže.
Kako bi mogla svaku večer,
prije usnivanja,
zazvati Dijete
i ponekad se tješiti da je čula odgovor.
Samo nijemi tutanj iz podzemlja. -
(0)Od : Dušan Opačić
Iz apartmana 303
300 rsd* * *
КАО и обично
Када су ноћи покривене облацима
Оним истим што сметају звездама
И онда не могу да те видим
Да те сретнем
Некако покушавам
Али никад до краја
Длановима да облаке уклоним
Оне проклете што те од мене крију
Кад бих могао да те угледам
Бар као ужарену тачку на небеском пространству
Онда бих знао да под њом дишеш
Мени познато миришеш
Да си ипак стварна
Божанство које моје очи не виде
Али бар да чујем
Шапат или тиху реч
Коју таласи по стенама избацују
И оног Посејдона чекам сваке ноћи
Да једним потезом избрише облак
Да ми покаже
На којој планети твоја стопала стоје
Да и њу волим као и тебе
Дивна је сигуран сам
Та планета што боли
Што ме мами и тера да воли
Опрости ми
На мојој слободи
Што те не питах а ставих у стих
Те облаке морим и гоним
Јер не знам ти ликОСУЂЕН
Утамничен, испирам своје ране
Под шкртом славином
На кап воде, три капи моје крви
Човек у мени далеко је
Слободан под сунцем опаљен
Над мојом главом страх и патња
Око њега рајски врт у тајни загрљен
Два света неспојива
Два човека у једном телу
Да, тело које не зна
И пут који их једино саставља
Онај судњи само у једном правцу
Тамо где повратна карта не важи
Отићи ћемо заједно
У смрт
На неко боље место
Човеку у мени, добро знано* * *
ЈЕДИНИ дом који имаш
То су пропланци крај друма
Тамо где расте пољско цвеће
Оно што ништа не кошта
Када дарујеш
Онај мали гест пажње
Њој коју волиш
Када те прате боје сиромаштва
Та позната слика што никад не бледи
Поглед на завичај
Видиш и пољско цвеће
Зар не?
Не трпиш сажаљење
Не прилазиш богатој трпези
Увек си сам
Крај путева у недоглед
Дом!
И када су снегови и кише
Дивљи цвет живи
И када је берба болних стихова
Венеш на њеном столу док га чека
Она те једина има
У погледу сузних очију
На врелим уснама
У песми коју воли
Може се и сатима смејати
Ја венем па венем
Не жалим, радујем се
Чујем само звиждук ветра
Опало лишће које не боли
У јутро јесење
Одлазим, венем
Пре него што ће облаци залајати
Покривен земљомНА ВРАТИМА
НЕКО куца на врата
Је л’ смрт?
Или случајник који грешком звони
На погрешна врата?
Можда је она досадна
Људска патња
Гласник несреће
Ослобођен од бесмислице
Тишина је над буком тријумфовала
– Ах, стари добри мој! –
Поздравља ме стари знанац
Страх
Од милоште назван
Александар Блок
Вирус у прогресу
Узалудни жал
Невакцинисаног меког гласа
Сједињен у полету
Бирократског стиха
Отварам врата
Са погледом у празнину
Нигде никог
Само мирис њене коже
У пратњи опалог жутог листа
На прагу мога дома
Затварам очи на трен
Страх ме напушта и поздравља
Милостиво ми опрашта
Молећи прошлост
Да ме украде назад
Свакако одлазим и ја
Са бесплатном картом
У једном правцу
Опијен сурогатом
Доброг вина
Зајахаћу распевану звезду
Ону из сећања
Да, ону из погледа нашег -
(0)Od : Dragi Tasić
Poligraf i Bare
400 rsdПолиграф
2. Оптужница
Суђење
У челу читаонице, за столом, заседа трочлано Књижевно судско веће. Десно седе оптужени и бранилац, лево тужилац и сведоци, уз Веће седи записничар, а у ћошку стоји Светозар, судски извршитељ.
Суђење је јавно, пред читаоцима.
Председник већа
Судићемо присутном писцу 12 књига, оптуженом за књижевно недело полиграфије. Он, према оптужби, његове књиге, без књижевне вредности, представља јавности као уметничку прозу и поезију.
Позивам тужиоца, оптуженог писца, браниоца и сведоке да говоре истину. Тражим да читаоци прате претрес мирно. Нека нико не ремети суђење. Судски извршитељ удаљиће из суднице сваког реметника.
Тужиоче, изнесите оптужбу!
Тужилац
У име библиотекарства, оптужујем присутног писца што своје књиге, иако не припадају лепој књижевности, представља читаоцима као књижевна дела. У њима – његовој „поезији и прози“ – написао је о српској стварности све што зна – а то је свашта – погрешно уверен да схвата њену садржину и разуме суштину њене текуће драме.
Зато, ни по чему уметничка дела, његове књиге су књишка полиграфија. Полиграфос код Грка говори површно све и свашта, а не казује ништа дубље и потпуно.
Оптужени писац је полиграф, писањем штети угледу српске културе.
С обзиром на број и обим, књиге су и израз пишчеве скрибоманије потекле из страсти писања ради писања.
Оно, пак, што се у књигама може схватити, вређа српску политичку елиту и клевета Америку, Европску унију и њихов војни савез – НАТО пакт.
Клеветањем страних сила овај „писац“ отежава пријем Србије у Европску унију. И подстиче непријатељство страних држава према држави српског народа.
Председник већа
Наведите чињенице и радње. И дајте доказе. Поткрепите оптужбе за сва казана недела.
Књижевно веће води поступак „ни по бабу, ни по стричевима“. Откриће истину о књигама оптуженог. Казниће писца ако је крив, ако није – ослободиће га одговорности.
Тужилац
У збирци песама Морија, оптужени измишља тешку мору у народу, насталу у очи распада Југославије. Епом Јестонија, неистинито, збркано и нејасно „пева“ којешта о сукобима међу југословенским народима. Шест народа назива „БалкаНидима“, а Америку и Европу „Атлантидима“.
„Атлантиде“ је окривио за распад Југославије и велике жртве и материјалне штете настале у ратном сукобу међу „Балканидима“.
Поетским зборником и романом Под сенкама Јестоније оклеветао је НАТО-пакт за страдања српског народа.
Романом Саваполис увредио је више од 20 српских политичара, Хашку тужитељку Карлу дел Понте и холандског амбасадора у Београду.
Књижевном судском већу на време сам уз оптужницу приложио и пишчеве књиге и молим Веће да их по потреби чита. Или да саслуша сведоке, који су их читали. Затим да утврди да не припадају књижевности – односно, да су једне политички памфлети, друге новинарски фељтони.
Председник већа
На основу чега закључујете да су књиге овог писца – политички памфлети или новинарски фељтони?
Тужилац
Памфлети су због извртања политичких збивања у Србији.
Фељтони су по садржају и новинарском стилу извештавања јавности.
Књига Окрњене биографије јахача пањева, делом је монографија, делом читуља о нестајању безначајних поданика српског социјализма. Њоме оптужени осуђује обнову грађанског друштва, сводећи га на српско бувљачко друштво.
За осуду је што се писац памфлета, фељтона и моногафија, представља библиотекама као уметник, српски књижевник.
-
(0)Od : Igor Mihajlov
Potraga
600 rsdMAJAMI
Gradskim autobusom, po unapred zapisanim instrukcijama, stigao sam na Saut Bič i zatim ušao u lokalni šatl-bus koji me je odvezao do poslednje stanice na Vašington aveniji. U šatl-busu me je dočekala galama i smeh nekoliko oskudno obučenih, pocrnelih devojaka. Odmah mi se svideo Majami. Hostel se nalazio blizu, na Kolins aveniji, glavnoj arteriji Majami Biča. Konačno, posle šest noći spavanja po vozovima, krevet. Soba je bila poluprazna, što je uvek dobrodošlo. Sutradan sam se prošetao po plaži i okupao, a kupanje tokom kalendarske zime uvek najviše prija. Velika sparina davala je subjektivni osećaj temperature od 40°C, iako je bilo „samo“ 27°C. Sa lica mi je kapala znoj.
Predveče sam primetio da je došla nova devojka u sobu. Ujutru, nakon mog razgovora sa roditeljima preko Skajpa, pitala me je da li sam iz Srbije. Bio sam iznenađen što je čula za Srbiju a posebno kako je tačno prepoznala jezik. Pomalo oklevajući, svestan lošeg imidža Srbije u svetu, potvrdno sam odgovorio. Međutim, smesta mi je rekla nešto što ni od Srbina, a kamoli od Amerikanaca, nikada nisam očekivao da čujem: „ Meni je Srbija najbolja zemlja na svetu!“. Zinuo sam u neverici. Pitao sam je da li ona uopšte zna nešto o Srbiji. Devojka se zvala Holi i bila je iz Čikaga. Proputovala je ceo Balkan, a u Srbiji je boravila čak četiri puta! Pogledala je sve ex-yu filmove i pročitala veliki broj knjiga. Slovenija i Hrvatska joj se nisu dopale pošto se tamo već oseća duh zapada dok su ljudi u Srbiji i dalje neiskvareni, prirodni. Pričala mi je kako su ona i njena majka putovali vozom u Crnu Goru. Mogao sam samo da zamislim kakve je utiske iz voza Beograd – Bar ponela starija gospođa. Nisam bio siguran da li se Holi, Srbija toliko svidela jer joj se učinila egzotičnom, drugačijom od svega onog što je imala celog života u Čikagu ili zbog same zemlje i ljudi u njoj. Ali, eto, ima i takvih priča u Americi.
U hostelu sam mogao da ostanem samo nedelju dana pošto su se bližili novogodišnji praznici i cene su znatno porasle. Morao sam što pre da pronađem smeštaj. Još ranije sam odlučio da se u Srbiju vratim početkom marta, a ne maja za kada sam imao povratnu kartu. Naime, glavni zadatak mog dolaska, preuzimanje zelene karte, sam ispunio i želeo sam da u Srbiji preko američke firme WES nostrifikujem diplome i steknem još neke veštine kako bih se, po povratku u Ameriku na jesen, u Njujorku lakše zaposlio. Za preostala dva meseca u Majamiju, trebao sam naći bilo kakav kratkoročan posao i pre svega smeštaj.
BITI POTPUNO SAM
Uz usku okeansku plažu Sani Ajls Biča šepurile su se elegantne, vitke zgrade, potpuno netipične za Majami Bič u kojem preovlađuje niža gradnja u Art deko stilu. Najlepše su bile tri bele bliznakinje u vlasništvu čuvenog američkog preduzetnika Donalda Trampa. U ovom kraju je boravio veliki broj Rusa, koji su uživali sve pogodnosti života na „domaćem terenu“. Bila je to tropska Rusija u malom. Zavideo sam im. Živeti ovde sa porodicom, među svojima, tako je sigurno lakše.
Nakon dva meseca u Americi, već je počela da me hvata nostalgija za kućom. Dosta mi je teško padalo to što sam svaki dan, ceo dan sam. Smetao mi je taj osećaj kojeg do tada nikad nisam imao. Biti potpuno sam. Dok sam živeo u Srbiji, mislim da nisam bio svestan koliko su mi porodica i prijatelji stvarno značili. Stanovati sam u Beogradu ili nekom drugom gradu u Srbiji, na korak od porodice, ne može dočarati taj osećaj. Veoma se često te drage osobe uz koje smo proveli ceo život uzimaju zdravo za gotovo, kao da će biti sa nama zauvek. Ovo iskustvo privremenog gubitka me je na neki način trgnulo i pomoglo mi da ih više poštujem i cenim njihovo prisustvo u mom životu. Većina ljudi nema „luksuz“ da oseti takav privremeni gubitak, jer kad neko ode, otišao je zauvek i često nam je kasnije žao što nismo bili svesni koliko nam je zapravo ta osoba značila.
Novogodišnje veče sam proveo sedeći na plaži i slušajući muziku iz klubova koji su postavili šatre u blizini. Započeo sam 2007. godinu u Zrenjaninu, nisam ni mogao tada zamisliti da ću za sledeći doček biti u Majamiju. Kada se točkovi sudbine pokrenu, nikada se ne zna kuda će te odvesti. Svake Nove godine u Zrenjaninu žudeo sam za svetom, da budem na nekom dalekom, egzotičnom mestu. Sada sam bio u Majamiju, a ipak je nešto falilo. Mamina jelka i pokloni, tatino dremanje, bakin izbor televizijskog programa, grejanje mačaka uspavanih u krilu, novogodišnja večera… Nisam bio svestan sve te lepote i topline dok ih nisam izgubio.
-
(0)Od : Zoran Ilić
Kotrljanje Bertolta Brehta
400 rsdDa sam ja Neko
Od vremena kada je Pajaco na svom blogu pisao o najpoznatijoj kubanskoj blogerki Joani Martines, prohujale su godine. Međutim, od tada kao da se ništa nije promenilo: na Kubi je i dalje komunizam. Braća Kastro još vladaju. Prvo Fidel a potom i Raul, i to je ono što iritira Martinesovu. Isto tako, nju iritiraju i automobili na kubanskim ulicama i drumovima.
Ukratko, blogerka Joani Martines je zaradila izvesnu sumu novca od prljavog ali demokratski nastorojenog Zapada, pa bi htela da kupi auto. Ona nije previše zahtevna tako da bi to mogao du bude i najobičniji ruski „moskvič“. Međutim, problem je što Martinesova ne spada u odabrane. A na Kubi je to revolucionarna elita! Tako da je, za razliku od srpskog blogera, Kubanka ljubiteljka kapitalizma, dok komunizam prezire. On joj se gadi.
„Posedovati moskvič ili ladu na Kubi znači da si u svakom trenutku ostao lojalan“, piše gđa Martines na svom blogu. Lojalan braći Kastro budući da je Argentinac Če Gevara odavno mrtav.
Beogradski bloger potpuno razume svoju kubansku koleginicu, međutim, ne zna, niti to može da zna, da li ona njega razume? U svakom slučaju, potražiće pomoć od Nekog. Možda u razgovorima sa njim iskristališe stavove i razreši nedoumice?
1.
Neko i Pajaco dogovorili su se da se sretnu na Kalemegdanu, na tom balkanskom bregu za razmišljanje. Ko će prvi da započne razgovor, postavi pitanje? I dok Pajaco okleva, Neko preuzima inicijativu i izgovara sledeću rečenicu, prosto je ispaljuje Pajacu u lice:
– I blogeri su ljudi!
Pajaco mirno, neutralno, odgovara:
– Da, jesu, mada naučno nije dokazano.
Neko ga začuđeno pogleda. Pajaco nije ni primetio njegov pogled, već je gledao negde u daljinu.
Neko:
– Ne znam da li ti je poznato da pored Generacije Y, čiji je predvodnik i rodonačelnik kubanska blogerka Joani Martines, postoji i Generacija Z?
Pajaco:
– Ne, nije mi poznato. Jedino mi je poznato da je „z“ poslednje slovo abecede, i ako smo stigli do tog slova, kako ćemo, onda, da označimo post-Z generaciju?! Ipak, reci mi ko su oni? Da li je druga, za razliku od Generacije Y komunistički nastrojena grupacija kubanskih blogera?
Neko:
– Oni su budući stručnjaci za klimatske promene i hirurzi za pamćenje. Decu rođenu između 1995. i 2010. godine zovu Generacija Z i oni čine osamnaest posto svetske populacije, a za dve decenije vodiće ovaj svet.
Pajaco:
– Generacija Z su deca?
Neko:
– Tako je! O deci je reč. Običnoj deci koja se igraju ispred tvoje zgrade, odlaze u vrtiće, osnovne škole… To su deca koju svakodnevno srećemo i jedva ih primećujemo. Međutim, budućnost radi za njih. Ne zaboravi to! Za dve-tri decenije niko se neće ni sećati Joani Martines i Generacije Y, ali zato će Generacijia Z ostaviti dubok trag u ljudskoj istoriji.
2.
Neko se vraća samom početku svog razgovora sa Pajacom i njegovoj rečenici: „Da, jesu, mada naučno nije dokazano.“
Neko:
– Ono što naučno nije dokazano jeste tek najobičnija hipoteza i ništa više!
Pajaco:
– Ništa više, međutim, ni ništa manje, dragi Neko!
Neko:
– Donedavno je Velika Fermaova teorema bila čuvena hipoteza. Vekovima je dokazivanje te teoreme mučilo matematičare.
Pajaco:
– Više ih ne muči?
Neko:
– Krajem dvadesetog veka Endru Vajls je pronašao dokaz teoreme.
Pajaco:
– Taj tip me baš nimalo ne zanima.
Neko:
– Ni mene. A i ružan je. Bar prema fotografijama dostupnim na internetu.
Pajaco:
– On je ipak 1995. godine postao slavan dokazavši Veliku Fermaovu teoremu.
Neko:
– Pored toga što je postao slavan, Endru Džon Vajls zaradio je i šezdeset hiljada dolara tako da se bavljenje naukom ponekad i isplati. A za nagradu koju je nelepi britanski matematičar dobio, može da zahvali nemačkom industrijalcu Paulu Volfskeru.
Pajaco:
– I industrijalci znaju da budu plemeniti. Nisu baš uvek bezdušni. Nažalost, njihova plemenitost i dobrota otkriju se tek nakon njihove smrti.
Neko:
– I Oskar Šindler je bio nemački industrijalac.
Pajaco:
– Koliko znam, on nije bio ljubitelj nauke kao Paul Volfsker, ali je tokom Drugog svetskog rata spasavao Jevreje. Čak je poznat i tačan broj spasenih: hiljadu i dvesta.
Neko:
– Snimljen je i igrani film „Šindlerova lista“. Naravno u Holivudu, a gde bi drugde?!
Pajaco:
– Da li nas to, onda, čeka virtuelno putovanje do Holivuda?
Neko:
– Možda da, a možda i ne. Zato krenimo prvo do Krakova!
Pajaco:
– Slažem se! Krakov je ionako Beogradu znatno bliži od Holivuda, a ono što ne volim jesu duga i zamorna putovanja.
Neko:
– Verovatno je i Oskar Šindler slično rezonovao i krenuo u Krakov, a ne u znatno udaljeniji Holivud. On se odmah po nacističkom osvajanju Poljske seli u Krakov kako bi pokušao da iskoristi novonastalu situaciju i obogati se. Tako razmišljaju industrijalci.
Pajaco:
– Da bi ostvario svoj naum, Šindleru je bila neophodna pomoć Jevreja.
Neko:
– Što nas, opet, direktno vodi do Mječeslava Pempera zvanog Mitek.
Pajaco:
– Lista sa hiljadu i dve stotine jevrejskih imena se samo zove „Šindlerova“ dok je njen pravi sastavljač Mitek.
Neko:
– Mitek koji je doživeo duboku starost.
Pajaco:
– Život koji je započeo u poljskom gradu Krakovu, Mječeslav Pemper okončao je u bavarskom gradiću Augzburgu.
Neko:
– U njegovu čast gradske vlasti proglasile su dan žalosti i nacionalnu zastavu spustili na pola koplja. Bio je to trijumfalni Mitekov odlazak sa ovog sveta.
3.
Pajaco:
– Krenuli smo iz Krakova i srećno stigli u Augzburg. Međutim, Holivud je još uvek daleko. Sa one strane Atlantskog okeana.
Neko:
– Holivud jeste daleko dok je Augzburg mnogo bliži. Konstatovali smo da je to grad Mitekove smrti, ali to je i grad u kome je Bertolt Breht rođen.
Pajaco:
– Zakotrljajmo, onda, Bertolta Brehta! Nadam se da će to kotrljanje biti uzbudljivo.
Neko:
– Zakotrljajmo ga! Što snažnije! Neka se Breht zavrti kao čigra!
Pajaco:
– On je rođen u buržoaskoj porodici, a studirao je filozofiju i medicinu. Godine 1924. pridružuje se Nemačkom teatru u Berlinu.
Neko:
– Nadam se da iz Augzburga nećemo da produžimo za Berlin?
Pajaco:
– I ja se nadam. Umoran sam od svih tih putovanja po nemačkim i poljskim gradovima.
4.
Neko:
– Bertolt Breht se u Berlinu i oženio. Njegov izbor je bila glumica Helen Vajgl.
Pajaco:
– U Berlinu je postao i marksista.
Neko:
– On postaje marksista, a njegova domovina polako ali sigurno klizi u nacionalsocijalizam.
Pajaco:
– Dakle, i njega čeka putovanje, napuštanje Nemačke. Ali gde?! Gde će Breht da otputuje?
Neko:
–Tamo gde je i Holivud. U Kaliforniju!
Pajaco:
– Slično kao i u Hitlerovoj Nemačkoj, ni u Americi marksisti nisu preterano popularni.
Neko:
– Novo putovanje kako za nas, tako i za Brehta?
Pajaco:
– Za njega je to putovanje započelo 1947. godine i dve godine mu je trebalo da stigne u Berlin. U grad koji je njegova sudbina.
Neko:
– I naša, rekao bih.
Pajaco:
– Kada smo već kod sudbine, smrt je sve bliža. Bar za Brehta.
Neko:
– Godina je 1956. Za nas dvojicu nepoznato, nedoživljeno vreme.
Pajaco:
– U avgustu pomenute godine Breht umire od infarkta.
Neko:
– Umire, nestaje sa ovoga sveta. Ali pre svog konačnog odlaska, on stvara politički teatar. To je njegovo zaveštanje.
-
(0)Od : Slaviša Radovanović
Ciganski sud
600 rsd2.
Од када је овде доведена, Росицу је савладао страх од непознатог а надолазећег, осећала се веома лоше, усамљеном и под великом претњом нечега што није знала да одреди шта је. У почетку, трудила се да уочи глас бар једног од двојице полицајаца који су је привели, као да би јој то препознавање нешто помогло.
Дочекивао ју је само мук, по коме трчкараше неочекивани звуци метала, који као да ове ноћи понекад зацвили у жалу што нема око кога да се обавије.
Рекла им је да се зове Клара, да има шеснаест и по година и они су то убележили. Националност нема, јер је Циганка. Држављанство јој је француско. Рођена је у Србији, а у тренутку када су је ухапсили враћала се из Немачке, где је била у посети баби.
Пре поласка на терен, старији су јој давали прецизна упутства за лажно представљање пред полицијом, умањење година живота бар за једну, навођење неке улице коју су урбанисти потпуно изменили и броја неке од зграда давно одређених за рушење, које, у овом тренутку не постоје, нарочито њихов речени број. Тако је као своју адресу навела Улицу Сорен на Монтреју, и број шездесет и један, а да је добро знала да је читав тај део некадашње улице срушен и да се сада на том месту налази парк са справама за дечију забаву, по којима су целодневно висили мали, бучни, белозуби црнци.
Имала је погрешан утисак да њено право име није прихватљиво за затвор.
Једном је од некога чула да росу нико не може заробити, затворити, оградити, нити јој променити име.
Није затвор ни за друга чаробна имена, за Зорицу, Златицу, Медену, Душицу, па ни Никсицу, а још мање за Љубичицу. Таква имена су од Бога дата и просто не могу да се прилепе уз реч затвор. Циганке баш знају да носе лепо одабрана имена, мислила је.
Шта би зора, злато и пољско рано, пролећно цвеће имали заједничког са робијом? Не могу бити тамо, одакле се не би на време појављивали свету на очи. Свет на њих чека и без њих не може. И сваки цвет на њих чека и без њих не може.
Тако некако причаше њен деда, док јој је за пролећа брао љубичице и никсице по ливадама које су падале ка Морави.
Само је деда Душан могао да јој говори тако лепо. Од мноштва унучади, Душан је Росици поклањао посебну пажњу. И посебне приче јој је причао. Шта год јој куповао, није јој се толико допадало, колико баш те приче о њеном имену и њеној лепоти. Росица није била у потпуности дете овог света, бар што се тиче њених очију и косе.
Њеног тела и звука гласа.
Била је нешто од придодатих му делова лепоте живота, у којима Цигани покушавају да нађу срећу. Њен деда по мајци, Душан, говорио јој је да никада неће бити ништа више старија од росе. Увек ће остати најава свитања.
Сада је ту где је, у затвору. Још млада за тако нешто.
Роса подразумева јутро, освежење за биљке и њихово лишће, преко којих дишу и за људе и њихове мисли.
Није била једина у овој вечери, коју су оковале решетке.
Десно од ње, у последњем од кавеза, као да је залутао, или пуком грешком ту остављен, налазио се само један младић. У односу на површину просторије, без десеторице у њој, затвор у Стразбуру као да је био празан. Тај притворени је ћутао, бавио се својим мислима и деловао као да ни њега нема.
Росица му је, кроз одшкринута метална врата видела само црну косу и део необријаног образа.
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Nek poteče voda
600 rsdDajana B.
1.
Dajana je na prvom času podviknula invalidu koji se kao i svi mi udubio u analizu Basarine priče.
Invalid je bio ok lik. Na kraju seminara o Rilkeovoj poeziji u uglu se pojavilo jedno plašljivo stvorenje bez pola noge. Profesor Blokovski završio je svoju filozofsku raspravu o Rilkeu, a onda rekao: „Evo, stigao je Slavenski. On će vam voditi časove umetnosti pisanja.“
Invalid se preobrazio. Stao je na noge i počeo da rešeta. Odmah je progovorio o panku. Malo je reći da sam se oduševio. Rokao je.
Ja sam se sav zaneo u diskusiju o jednoj Basarinoj priči i više nisam ni primećivao Dajanu, koja je sedela do mene i tonula u samo njoj rečito ćutanje. Kao što rekoh, u jednom trenu dok sam ja leteo u analizama Basare, Dajana je podviknula Slavenskom. Ne znam zašto.
Ućutao sam i začudio se. Zašto mu je podviknula? Čak je i moj zanos prekinula. Brzo smo prešli preko ovoga i nastavili da živo diskutujemo.
Tog dana ja sam nacrtao crtež na stranici svoje sveske i rekao Dajani:
„Ovo crtam od kad znam za sebe. Ništo drugo nisam nikad nacrtao. Mora da je neka opsesija.“
Dajana je blistala tog dana: „Meni liči na kraljevstvo.“
Onda je uzela svoju svesku i nacrtala delfina, sunce i cvet. Linije njenog crteža bile su mirne, lake, tople i skladne. Nežne.
„To je moj dečko“, rekla mi je.
Napisao sam nešto ispod svog crteža, ona je napisala datum, pocepala list i stavila ga u svoju torbicu.
„Mogu da uzmem?“
„Fala bogu.“
„Hvala“, reče Dajana.
Sve se to događalo na seminaru o Rilkeovoj poeziji. Osećao sam se kraljevski pored nje. Sačuvala mi je mesto i čekala da sednem pored nje na predavanju tog dana. Bila je ushićena i prvi put obučena kao anđeo. Neki sporazum se dogodio između nas dvoje dva dana pre toga.
„Mom dečku nije dobro“, to je prvo što mi je rekla kad sam seo na stolicu koju je čuvala za mene.
Sledećih dana počela je da me izbegava. To je ono njeno rečito ćutanje. Na predavanjima iz psihologije komunikacija više nije sedela do mene, a ja sam se kao i uvek kad su u pitanju dobre pičke posavetovao sa ocem.
„Udari joj čežnju“, rekao mi je otac tog vikenda.
Prilika za čežnju bilo je koliko hoćeš. Slatka plava Ruskinja Aleksandra počela je odavno da se vrzma oko mene. Kad god bi se videli na fakultetu cmoknuli bismo se u obraz. Počeo sam iskreno da se dvoumim između Aleksandre i princeze Dajane iz Sremske Mitrovice.
E, bajni dani na početku studiranja.
Ne znam zašto, stalno sam slušao „Beogradski sindikat“, njhove dve pesme – „Svedok saradnik“ i „Moj Beograde“. Prva stvar me je bacala u neopisivu sreću i snagu, a ova druga u najlepšu moguću žalost i suze.
Hip hop se vratio. „Marčelovo“ „Otvaranje“ bila je treća dobra hip hop stvar.
Dajani je bila posvećena pesma od „Parnog valjka“.
Duša mi je bila prepuna svega prvih nekoliko nedelja na fakultetu, a onda sam popizdeo jednog dana i to na času umetnosti pisanja. Zašto?
Zato što ne volim mentole koji sisaju krv svojim očevima i mole za parče ljubavi. „Budi muško“, reče diler dopa u filmu „Lepa sela lepo gore“.
Slavenski to nikada nije mogao.
Kad je tog dana krenuo popizd iz mene na sva nagomilana sranja u prvih nekoliko nedelja studiranja, setio sam se svog oca. Pogledao sam se u ogledalo i rekao:
„To je to.“
Dajana je i dalje imala dečka, Aleksandra nije bila moj tip, a Slavenski je bio mentol. Nikada nije mogao da na miru sasluša savet svog oca, koji je glasio:
„Budite nesavršeni kao vaš otac nebeski.“
2.
Maj, 2013. godine. Autor jedne knjige pesama, sa stanom na Novom Beogradu, sada student druge godine jednog umetničkog fakulteta zove svoju bivšu devojku iz Despotovca za život u dvoje. Pre toga je kresnuo jednu udatu Beograđanku, a onda je odbacio jer se sprdala sa njegovim seljačkim poreklom. Opisani čovek zove svoju bivšu devojku iz Despotovca, zove još desetak prelepih cura sa svog smera na fakultetu i sve odjednom pristaju da mu budu prijatelji na Fejsbuku. Jedna od tih deset je Dajana. Ona ima dečka iz svog sela i ponosi se time. Opisanom čoveku to smeta, jer zna da takav ponos i uspeh može da dostigne svaka seoska budala. Ipak je on autor knjige za poznatu izdavačku kuću iz Beograda, živi sam na Novom Beogradu, slobodan je i odgovoran pojedinac. Rešio je da izvede performans na Fejsbuku. Inače je zaljubljen u svog psihoterapeuta, Anđelu, ali budi hrabar pa joj to kaži. Rizikuješ smrt, gubitak, sve. Opisani čovek odlučuje da zaigra jednu igru. Na fakultetu ga ponižava profesor umetnosti pisanja. Naš junak smatra da je autor i pisac i da niko nema prava da piše cinične komentare na njegove, ili bilo čije studentske radove. Kresnuo je udatu Beograđanku i odlučio da izvede cinični performans. Na Fejsbuku se sa svojom bivšom iz Despotovca zaklinje u večnu ljubav. Šta je uradio? Pošto zna da ga Anđela prati, pošto zna da ga prate profesori sa njegovog smera, pošto zna da je ljubav prema dr Anđeli nemoguća, odlučio je da se malo poigra. Posebno ga je iziritirala Dajanina opaska na fakultetu: „Da li je moguće da neko ovde nema Fejsbuk!?“
Naš junak je odlučio da uđe u Fejsbuk, pozvao dve bivše devojke iz Despotovca i desetak anđeoskih cura sa svog fakulteta, sa svog smera. Igra tako počinje. Na Fejsbuk postavlja ogromnu fotografiju svoje prve knjige da bi celom smeru dokazao kako je profesor umetnosti pisanja totalni debil. Ogromna fotografija je ogromni dokazni materijal. Pošto je kresnuo svoju čitateljku, Beograđanku, odlučio je da izreklamira i ljubav sa svojom bivšom devojkom iz Despotovca. Izreklamirao je i knjigu, kao dokazni materijal protiv lažnog pedagoga, a pored knjige na fejsbuku počinje otvorena, iskrena veza sa bivšom devojkom.
Čak je euforija postala tolika da je sa njom proveo jedan čaroban vikend na Novom Beogradu, a odmah zatim najavio je i brak na opisanoj Fejsbuk stranici. Kao što znamo, prati ga Anđela, prati ga udata Beograđanka, prate ga profesori sa njegovog smera, prati ga i njegov rođeni brat, koji je u vezi, ali još nema petlju da se ženi. Ne treba zaboraviti da se naš junak od početka saradnje sa dr Anđelom oseća poniženim, u klopci, osramoćen i go. Šta radi naš junak? Jednim potezom hoće da sruši ceo opisani beogradski establišment i ljude koji taj establišment čine. Ubrzo niču prvi plodovi. Zove Dajanin dečko i preti mu. Dajana i njen dečko naravno tripuju da se ljubavne izjave na Fejsbuku odnose na nju. Upecala se i partnerka njegove bivše devojke na sve. I Roksi mu preti. Sve dostiže vrhunac kad naš junak odlazi u Despotovac sa ciljem da na brzaka obavi venčanje sa bivšom devojkom i tako zauvek zapuši usta dr Anđeli, koja ga ponižava, maltretira i drži u klopci. Naš junak stiže u Despotovac, ali ga bivša i sadašnja devojka nije sačekala na autobuskoj stanici. Odlazi do njene kuće, ker urla na njega, u kući očigledno nema nikoga. Odlazi na gajbu i razmišlja da je likvidira. Posle nekoliko sati trpnje i muke, njegova na Fejsbuku najavljena žena, zove ga telefonom. Skoro je ponoć. Ceo dan je izgubio čekajući je da se pojavi. Sutradan se pakuje i pravac Beograd. Od tada je prošlo tri godine i nijednom mu više nije palo na pamet da tamo ide. Naravno, dr Anđela je uvređena. Ne može da shvati da je naš junak toliki seljak. Ona je, naravno, visoko gore i neće oprostiti našem junaku avanturu sa seljančicom.
Posle nekoliko meseci od akcije na Fejsbuku, najuren je profesor umetnosti pisanja. Naš junak shvata da je konačno kucnuo čas da sada ima i Anđelu. Totalno je popizdeo u njenom stanu i preuzeo kontrolu.
Dakle, dogodila se zanimljiva stvar. Pošto je pobedio, istrajao u stavu sve vreme držeći pod kontrolom ceo fakultet, a odlazak budale sa mesta profesora umetnosti pisanja izaziva u njemu veliko olakšanje, naročito posle kolapsa koji je izveo u Anđelinom stanu. Nema više kontrole. Naš junak banči, šenluči, kupio je sebi i jedan štap i svom zanosu gospodski ga nosi sa sobom. I tako se približavamo maju 2013. godine.
Čini se da sve što više idemo napred, sve što se više približavamo cilju, Bogu ili ludilu, neke sile u nama, đavo i zlo, pokreću još gora iskušenja.
Našem junaku se pojavljuje vizija zmije u glavi od trenutka kad je skinuo budalu sa mesta profesora i preuzeo kontrolu kod dr Anđele. I onda dolazi do odlučujućeg udarca.
„Imaš ekipu na faksu. Imaš tvoju seljanku iz Despotovca, ali si i dalje mali i govno za mene“, govori mu dr Anđela.
„Imaš li prinudne misli i vizije?“, pita ga neočekivano i naš junak se odjednom nalazi u čudu i šoku.
Na kraju, iscrpljen borbom sa vizijom zmije, bez odgovora na ljubav prema Anđeli, naš junak gubi kilažu i tone. Priznaje za vizije Anđeli i sada je pad potpun.
Još jednom su pobedili strah, neizvesnost, muka, zabranjena ljubav, paranoja, okovanost lancima i sve drugo što je kod njega svesno prizvodila Anđela. Iz samog dna očaja, naš junak se diže i konačno izgovara ono čega se najviše plašio, čega se celog života plašio.
„Zaljubio sam se u tebe, Anđela“, kaže.
„Ja sam udata, imam muža i sve što mi treba“, odgovara mu ona.
Naš junak ne može da veruje da je pogodio u sred centra. Iz granične situacije sa ludilom skače u ovaj poslednji ponor i pobeđuje.
Ubrzo je okrutnoj kurvi dao otkaz, našao pravog izdavača, odjebao kretenski fakultet, počeo da spava mirno i dugo, potpuno svestan Boga, koji je valjda i podario svu lepotu življenja nama, klošarima iz Despotovca.
-
(0)Od : Žarko Dapčević
Zlatna levica – Radivoj Korać
600 rsdPORODICA I DETINJSTVO
Tridesetih godina prošloga veka Bogdan Korać, koji potiče iz svešteničke porodice i čiji su i otac i stričevi bili sveštenici, živeo je u Somboru gde je radio kao činovnik u pošti. Inače je bio i rezervni oficir Kraljevine Jugoslavije. Tu u Somboru je upoznao svoju životnu saputnicu Zagorku Gradinski, koja je takodje bila zaposlena u pošti a poticala je iz ugledne gradjanske porodice iz Sombora. Sa njom se venčao 1937. godine. Milan Gradinski, Radivijev deda po majci je bio upravnik Gradskog slagališta. 5. novembra 1938. godine rodio im se najstariji sin Radivoj, koji je dobio ime po dedi svešteniku. Dve godine kasnije, 1940. godine dobiće i drugog sina – Djordja. Kako je rat već buktao u pojedinim delovima Evrope, neumitno se približavao i ovim prostorima. Početkom rata dolazi do mnogih bujanja nacionalizma i zločina te je tako u Somboru to bio slučaj sa madjarskim nacionalistima. Bogdan završava u logoru „Lago di garda“ u Italiji, a majka Zagorka po nečijoj prijavi da je jevrejka sa Radivojem i Djordjem koji je bio beba biva poslata u logor. Pukom srećom, na samoj železničkoj stanici pred ukrcavanje u vagone, ljudi koji su prozivali uvideli su da prezime Korać nije jevrejsko već srpsko i skidaju ih sa spiska za logor. Stric Radivoja Koraća, Veljko Korać, dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu, bio je oženjen Jevrejkom pa je neko tajnom dojavom stavio senku na celu porodicu. Spas su morali potražiti kod Bogdanovih roditelja u Lici u malom selu Radanovac, koje se nalazilo izmedju Korenice i Plitvičkih jezera. Medjutim, ni tamo nema mira za njih jer u toku rata u Lici ustaše sve spaljuju, pa je tako i selo Radanovac bilo iste sudbine. Samo zahvaljujući milosti italijanskih vojnika, koji su se sažalili nad dvoje male dece Radivojem i Djordjem, porodica Korać je izbegla smrt streljanjem. Tako, moraju da odu u novo izgnanstvo: majka Zagorka sa decom odlazi u Zagreb kod rodjaka porodice Oklopdžija, kod pradede po babinoj liniji Leposave Korać (Bogdanova majka), gde ostaju sve do kraja rata.
Dotle je Bogdan uspeo da pobegne iz logora i priključio se partizanima. Porodica se ponovo sastaje posle rata, vraća se u Sombor i tada Bogdan dobija premeštaj da počne da radi u pošti u Beogradu. Nakon dve godine i majka Zagorka dobija posao u pošti, te se sele 1947. godine za Beograd i konačno porodica ponovo biva na okupu. Dobijaju stan u Takovskoj ulici. Taman kad se činilo da su strahote iza njih, a mora se napomenuti da je na Radivoja sve to i te kako ostavilo traga, usledio je novi udarac za porodicu. Pedesetih godina, bez ikakvog razloga i presude, odvode Bogdana na Goli otok gde je probavio dve godine i još godinu dana na prislinom radu u Užicu.
Bogdan je bio je bio pravičan i strog otac, bio je dosta zatvoren dok je majka Zagorka bila ta spona izmedju njega i dece. Po rečima Djordja Koraća, nikada nije naredjivao, niti vikao, tačno se znalo kada treba nešto da se uradi. Ubrzo posle trogodišnje robije, Bogdan je bio rehabilitovan jer je bilo utvrdjeno da je nevin poslat na Goli otok, ali nažalost rane niko nije mogao da izbriše i zaleči.
Bogdan postaje direktor pošte kod Železničke stanice. Detinjstvo Radivoja i Djordja je obeležilo dvorište Osnovne škole „Vuk Karadžić“ koja se takodje nalazi u Takovskoj ulici, par stotina metara niže od njihovog stana. Inače, Takovska ulica će i te kako, iako nenamerno, uticati na životni put Radivoja Koraća. Tu, u tom dvorištu, prvi su put imali dodira sa loptom, ali najpre fudbalskom. U tom ranom detinjstvu dva brata su bila na suprotnim stranama, Radivoje je imao svoj tim po imenu „Palilulac“ dok nasuprot njemu Djordjev tim se zvao „Pionir“. Radivoje je odmalena u sebi posedovao pobednički mentalitet. Bez obzira koji je sport igrao, nikada nije voleo da gubi, poraz je jako teško podnosio. Igrali su fudbal, Djordje se dosta izveštio pravljenju krpenjača. Stric Nikola im je jednom prilikom poklonio pravu žutu fudbalsku loptu: radost je bila neizmerna ali je i bila kratkog daha. Neki beogradski mangup im je ukrao loptu i pobegao prvim tramvajem a sa njime i njihova radost i san. Posle toga su se vratili na krpenjače. Radivoje bi, pre nego što počne utakmica, uvek govorio da prvi puca penal, ako bi ga neko slučajno pretekao, onda bi se javljao kao drugi. Voleo je da se nadigrava, dok je nasuprot njemu, Djordje bio motor, lokomotiva ekipe. Igralo bi se do dvanaest golova, Radivoje bi dao desetak i otišao, jednostavno nije imao mira.
Sve ga je zanimalo: od sporta do geografije, za koju je pokazao izuzetno interesovanje još kao dete, kada je sa pradedom po očevoj liniji sedeći u krilu kao iz rukava sipao imena dalekih gradova i zemalja. Bilo mu je tada pet godina. Jednostavno, u sebi je imao neki dar od boga, čega god bi se dohvatio išlo mu je od ruke. Za reprezentaciju škole je igrao i rukomet i bio najbolji strelac školskog prvenstva. Kada bi pucao na gol nije to radio svom silinom, već precizno, taman toliko da golman iako prozre gde će lopta ići ne može da stigne da odbrani. Obožavao je i šah, igrao ga je kad god bi mu se ukazala prilika, a takodje i stoni tenis. Postoje i dve anegdote vezane za šah i stoni tenis. Naime, jednom prilikom se u zgradi osnovne organizacije održavao šahovski turnir tzv. simultanke, gde je Radivoje igrao istovremeno na desetak i više tabli. Na jednoj od tih tabli igrao je protiv majstora šaha Andrića. Gospodin Andrić je imao problema sa vidom pa je nosio naočare sa velikom dioptrijom, popularne „tegle“. Radivoje je znao da protiv njega mora primeniti lukavstvo, te je protiv drugih protivnika igrao na uobičajenim šahovskim tablama, a sa Andrićem na minijaturnom šahu na nabadanje. Trik je uspeo, te je Korać toga dana dobio majstora šaha Andrića a takodje i sve ostale protivnike. Znao je dosta puta da u isto vreme rešava šahovske probleme ili čita gradivo za školu, ili kasnije fakultet, i da rukom lopticu baca ka zidu i hvata je u letu kada se odbije, tako je voleo da vežba koncentraciju i reflekse. Druga anegdota je vezana za stoni tenis, ali važila je i za šah. Naime, po kazivanju Djordja Koraća, bili su retki trenuci kada je on Radivoja pobedjivao u stonom tenisu ili šahu, ali kada bi se to desilo, istog sekunda bi legao na pod jer Radivoje bi u naletu besa bacao reket ili figure, pa čak i šahovsku tablu svuda oko sebe. Jednostavno, bio je rodjeni pobednik.
-
(0)Od : Bora Petković
Život sa Čarobnjakom
300 rsdПрви пут сам га угледао, скроз сам сигуран да се тога сећам, једног јутра. Седео је поред прозора у соби, а кроз прозор је сунце сијало. Испод столице је мрдао босе ноге, као да прати ритам писаће машине на којој је куцао. У коси, ни дугачкој ни краткој, али црној, па прошараној са сребрним нитима, запетљао му се дувански дим. На себи је имао белу мајицу и беле панталоне.
Одједном, као да је осетио мој поглед, окренуо се. Осмех му се промоли иза проседе браде и ожутелих бркова.
Писаћа машина сама је наставила да исписује слова док ме је он држао високо, високо, тик испод сунца које је миловало његове руке, а грејало мој образ. Као његов осмех. Мирисао је на сапун којим сам се и ја купао. Мирисао је и на дуван. И на радост. И на музику, која је окречила собу и натерала га да заигра, држећи ме у наручју, и чврсто и нежно, као да се плаши да ме не повреди и истовремено не испусти. Јако и нежно. Играли смо док млеко није искипело на шпорету, а он се само насмејао на то. Прво сећање на Чаробњака увек ми у нос донесе баш тај мирис искипелог млека, помешан са баш тим дечијим сапуном и љутим мирисом дувана.
Пипао сам му браду, меку као коса. Игра се светло у њој, црно, црвено и сребрно се меша док затварам једно, па друго око, покушавајући да намигнем. Сви људи који су познавали Чаробњака говорили су да треба да се реши те браде. Али он, он је браду чувао да би се у њој гнездиле птице, скривали мрави, да би у њој расле мале животињице, неке чудне биљкице и да би том брадом голицао мене по голом стомаку. Смејао сам се до суза и дирао му косу, а Чаробњакова брада и пољупци су били моје прве играчке. Као и црне плоче, које смо пуштали на зачараној кутији – „грамофону“, што је на језику чаробњака значило „духови који певају“, па ми је он певао неким неразумљивим чаробњачким језиком и вртео ме као рингишпил. А онда би ми дао да куцам на његовој машини или бисмо цртали и смејали се дајући имена стварима које смо цртали. Чаробњакова брада пуна тајни.
Чаробњак не би био чаробњак, да није имао и чаробног пса, малог црног кратконогог и краткоухог пса Гару. Док је писао, Гара је лежао испод стола и повремено дизао главу, као да проверава да ли све у реду. Или је устајао да се прошета по кући и застајао поред мог кревета, као да се плашио да ме не пробуди. Кад је Чаробњак певао и Гара је певао. И ја сам певао. Свако је певао на свом језику, али смо се разумели.
Чаробњак се често претварао у крилатог коња, стављао ме на рамена и летео низ улице. Често су га људи посматрали као чудо, док би пролетео поред њих, оденут у чудне звуке. На кркачама ме је носио, а ја сам носио смех у очима и на уснама. И гласне повике да пожури крилати коњ. Кад би се Чаробњак уморио од тога да буде крилати коњ, пружио би ми руку и онда бисмо нас двојица ишли један поред другог, као што иду сви велики људи. Имао је мекане руке, са ситним длачицама на прстима, као код брескве. На кажипрсту, са спољне стране имао је мали, отврднули жуљ, за који је рекао да добио борећи се са Пен-калом, монструмом писања.
А кад бих се ја уморио од ходања, поново би ме стављао на рамена и претварао се у крилатог коња. Често бих, док је летео, заспао у његовој проседој гриви.
Чаробњак је правио разне чаробне напитке и свакаква чаробна јела. Често смо јели јело направљено од змајевих јаја која су се звала „егс“ и меса митског бића које је називао „Хем“. Умео је да направи магичну чорбу од патуљастих печурака које је добијао од седам патуљака и од које се смањујеш кад заспиш. Заједно смо кували супу од златних кокошака, коју, кад поједеш, можеш да летиш до неба, у сновима. И сваки дан је кувао млеко од свете краве. То млеко ако се пије довољно дуго, чини да кад одеш на чаробно место звано Индија, будеш као код куће. И понекад, у млеко од свете краве додавао је свој црни, чаробни напитак, који је звао кафа, говорећи да од њега расту бркови које сам желео да имам, више него ишта на свету.
Понекад сам морао да будем у соби, међу зидовима на којима су били насликани таласи и морске звезде, шкољке и рибице. Чаробњак је куцао и музика је свирала. Кад је куцао на машини, смишљао је чаролије, а да би смислио чаролију, требао му је мир. Да бих био миран, причао ми је причу о морском дну, где ја живим, у подморници, окружен морским звездама, шкољкама и рибицама. И ја бих легао на кревет у својој подморници и слушао ритам машине и звук песме. Понекад би, између тих звукова, пролетела птица која је носила уздах или чаробњакову сузу. Једном сам га помиловао по коси, а он је брзо прешао руком преко лица. Рекао је да су сузе само капљице које се мешају са чаробним напитком који се зове Живот.
-
(0)Od : Bora Petković
Mesi i ja
400 rsdImam deset godina.
Tačnije, imam deset i po, ali volim da kažem deset, jer je to moj omiljeni broj. To je broj koji Lionel Mesi nosi na dresu. 10. Desetka.
On je moj omiljeni igrač, i više od toga, on je moj heroj. Primetićete da malo ličim na njega, tako sam sitan, i frizura nam je slična, samo je njegova duža. I što je najvažnije, on je rođen 24. juna osamdesetsedme, a ja istog dana dvehiljadite. Kao i on, i ja sam zaluđen fudbalom, međutim, u blokovima za mene više nema fudbalskog kluba gde bih trenirao, pa samo zamišljam da treniram. Tek sam se ove godine izborio za mesto u timu mog razreda, kad su se blizanci Luka i Nemanja preselili i napustili školu. Falio je igrač u drugom timu, a bilo im je glupo da zovu Saru, iako ona igra bolje od većine mojih drugova. I eto, prvo sam bio golman, a onda je Marko povredio nogu, pa sam prešao u vezni red, mada sve češće ulazim u napad.
Navijam za Srbiju i Barselonu. U Barseloni igra Mesi, još od trinaeste godine, dakle, nije još kasno da počnem s ozbiljnim treningom, mada roditelji stalno pričaju da je bolje da počnem s knjigom nego s loptom. Ako vas interesuje, Barselona je već godinama najbolji klub u Evropi, redovno pobeđuje u Ligi Španije, a one iz Reala uredno izblamira. A ako ste gledali prenos u maju, videli ste kako su odrali Mančester sa tri prema jedan i postali šampioni Evrope.
Iako sam strasni navijač Barse, moj tata uporno pokušava da me nagovori da navijam za Crvenu zvezdu, koja je takođe bila šampion Evrope – kad je on imao dvadeset dve godine – još u prošlom veku. Kupio mi je i dres i kapu, ali ne vredi, kad gledam Zvezdu obavezno mi se pridrema. Kao da gledam usporeno pušten film.
Deda je još gori od tate, on kao penzionisani zastavnik JNA, šta god to značilo, naređuje da moram da navijam za Partizan, koji je bio učesnik finala Kupa šampiona, kad je deda bio mladić, 1966. Ja prosto ne mogu da zamislim dedu kao mladog, ali pokazivao mi je slike, mada tata tvrdi da je u pitanju fotošop. Te, šezdesetšeste, Partizan je izgubio od Reala sa 2:1, a obzirom da Real redovno gubi od Barselone i da im Mesi stalno daje golove, gde je logika da ja navijam za Partizan?
Deda i tata se stalno svađaju oko toga ko je bolji i recituju sastave timova, upoređuju igrače koji su igrali i čitaju statistike s kompjutera. Naravno da svako vuče na svoju stranu, potežu niske udarce, psovke i šta još ne. A onda dođem ja i iznerviram ih kad prodefilujem u plavo-crvenom dresu sa brojem 10. Posle toga se obavezno posvađaju i deda ode, zaklinjući se da više nikad neće kročiti u naš stan. To ga drži uglavnom do sutradan.
Deda je u stvari mamin tata, a tata nema tatu, umro je kad je bio na fakultetu, mislim tata, ne deda. Mama nema mamu, ona je umrla kad sam ja bio mali, imao sam dve godine. Tata ima mamu, ona je u penziji, kao i deda, i stanuje u bloku preko puta. A deda stanuje u našem bloku, samo s druge strane. Mi smo nekako u sredini, tako da i deda i baka svraćaju svaki dan, ali se trude da to bude u različito vreme. Oni su kao pas i mačka, uopšte se ne trpe, ako baka kaže da je nešto belo, deda obavezno kontrira i kaže da je crno. A onda baka krene da debatuje s njim, pa deda uredno odgovori i posle dođe do svađe. Međutim, ponekad se sretnu kod nas jer nisu dobro isplanirali vreme dolaska, a onda se potrude da ćute, popiju kafu koju im ja, da istaknem, skuvam, pa odu. Ili ode jedno od njih, a ono drugo, koje je ostalo, kaže tiho, da kao ja ne čujem, „jedi govna“ ako je u pitanju deda ili „noge slomio, dabogda“, ako je baka. Ali, ja ih oboje volim, možda baku malko više simpatišem, ona je ipak na mojoj strani, što se tiče klupske pripadnosti, kupila mi je dres Barselone za prošlu Novu godinu, a i kaže da joj se sviđa „onaj Gvardiola, iako je to nepristojno, ipak simpatično pljuje po terenu“. Mada, i deda ume da me potkupi, novom fudbalskom loptom, doduše, kupljenoj kod Kineza, ali se izgovara malom penzijom i nedovoljnim kvalitetom original adidas lopti.
Baka uživa da kuva, a između kuvanja gleda emisije o kuvanju, tako da kuva za sve nas, osim za dedu. Onda donosi šerpice ili šerpetine da jedemo. Zapravo, donosila je, dok nije uhvatila dedu kako čeka u zasedi da ona ode. Kako ona ode, deda kao slučajno navratio, pa pita šta to miriše, onda izvrši inspekciju šerpica, iz svake nešto glocne ili sipa u tanjir ako je čorbasto. Kad ga je baba uhvatila s kašikom u šerpi sa punjenom paprikom, naredila je tati da posle posla dolazi po sledovanje. Tata s posla prvo svrati kod nje, pa mu se baka požali na skupoću, bolesti ili nešto treće, trenutno aktuelno, pa popiju kaficu, pa mu servira da jede, „pa, pa, pa“ – on donese ručak za večeru. Mama uglavnom jede na poslu, tako da zapravo svi kući dođu siti, sem mene. I dede, od kad je uhvaćen u osmatranju.
Koliko sam shvatio iz priče, baka i deda su prodali svoje stare stanove, kad sam ja bio mali, i od ta dva prodata, kupili tri stana – „ali da svi budemo blizu“, na inicijativu moje mame. Pre nego što smo kupili te stanove, mi smo živeli kod dede. Moj tata se posvađao sa dedom, a nije bilo oko fudbala, i onda smo se preselili kod bake. Posle nekog vremena provedenih u bakinom stanu, moja baka je „očitala“ mojoj mami. Baka, koja insistira da je zovem „Bajka“, tako s vremena na vreme poludi i onda ne bira šta kaže, što je i tad bio slučaj. I mama je spakovala stvari i sa mnom se vratila kod deke. Tata je ostao sa bakom, jer je još uvek bio u svađi sa dedom.
Roditelji su mi se tada viđali u parku, kada me je mama dovodila da se igram i zamalo se rastali jer im je sve postalo naporno – i matorci, i park, i ja, i posao i nemanje stana i sve. Da se moji roditelji ne bi rastali, deda i baka su prodali svoje stanove, kako bi njima omogućili da budu srećni. Tako smo od dva stana u širem centru grada kupili ovo gde stanujemo, tri stana na Novom Beogradu. Moj tata kaže „mali, kad ovo dvoje matorih ode na nebo, ti odmah dve gajbe…“. Ja ne bih voleo to da se desi, ali, ako se bude desilo sve ću da prodam i da kupim stan u blizini Kamp Noa, kao i pretplatnu kartu za sve utakmice Barselone, bar da bude neka korist od tih stanova.
-
(0)Od : Dragi Tasić
Okrnjene biografije jahača panjeva
1.000 rsdПрви одељак: Остарели ђаци
Педесет година после матуре
Ове, 2002. године, у лето, у Лесковцу, Марислав Стојиљковић Мацко, окружни судија, Томислав Цветковић Џавалија, професор књижевности и Радомир Здравковић Пикља, професор математике, сви пензионери, биће стожер око кога хоћемо да се окупимо педесет година после матуре.
Желимо да се сретнемо и развеселимо, или, као деценијама разбијана војска, проређени и јадни, да се запрепастимо над собом.
Доктор права и југословенски дипломата Миодраг Митић Мики из Београда је усрдно тражио другарским ламентом да се видимо – колико нас има и колико нас може да дође на гимназијски праг.
Раштркани, пар месеци се тражимо међусобно, у земљи и иностранству. Због сусрета смо радосни као некад у ђачко доба. За нови свет смо стари и избледели. Многи су нам умрли, неки оронули. Преостали, још смо живахни, иако се осећамо сувишнима. Увређено мислимо да смо заборављени, а помрли су они који су нас знали и памтили.
Мики се уписао у памћење југословенске, па (судећи по његовим књигама) и руске дипломатије. Својим списима је означио филозофију беде светске, а у њеној сенци и домаће политике. Истакао је танку потку логике савремених заступника српских интереса у свету. Његово учење биће поучно, ако се – после октобарског преврата 2000. године, у нас буде стварала учена дипломатија за наредне деценије.
Пре који дан у Београду, код „Мажестика“, предао ми је Џавалијин песнички позив за матурантски скуп. У врело подне пили смо сокове и мењали књиге, ја њему једну песничку, једва се усуђујем да је обелоданим; он мени туце својих из области међународног права и о дипломатији, као науци и вештини.
У ћошку, са краја шанка, типкао је стари клавириста у намери да подсети бучне присутнике на негдашњу отменост локала. У „Мажестик“ се није могло ући без кравате у време почетка наших студија, педесетих година сада завршеног века.
– Доскора, овде се седело у тишини – рече Мики.
За трен опуштени, несвесно смо се дотакли негдашњих воља за песничком речи. Своје песме није донео.
Знам Микија, увек је прибран и стрпљив. Из разговора који жедно тече о збивањима у нас, видим, постао је и трпељив и кад му се не трпи. Спојио је познату своју благост и одмереност дипломате и умника и трпи напетости у Србији због дуге светске блокаде. Незадовољство не испољава речима. Оно из њега избија. На свој захтев отишао је у пензију деведесет пете; слом југословенске, сломио је и српску дипломатију. Држи предавања као универзитетски професор у Новом Саду, Подгорици и Бањој Луци. Две нове државе стварају своју будућу дипломатију.
Па, ето, и ја сам у пензији. Ни ја нисам престао да радим, адвокат сам у Бору. Пред уставним судом Србије и Црне Горе водио сам поступак за оцену уставности измена пензијског закона, које је Скупштини предложила Ђинђићева влада. Тим изменама су укинуте ранијим законом стечене пензије активним адвокатима лекарима, инжењерима и занатлијама. Уставни суд је поништио промене закона које су ускраћивале стечена права грађана.
Мики ме упита зашто сам у посвети моје књиге „Јестонија“, пред његовим именом написао – „доктору“. Зато што јеси доктор, рекао сам му.
Договорисмо да се нађемо на ђачком сусрету у Лесковцу. Понећемо сенке младости са собом.
Најзад, 15. јуна друге године новог века, тридесет шест старица и стараца, лесковачких матураната с краја прве половине претходног века, приспело је пред Лесковачку гимназију.
По присутнима видим да смо сјајни и никакви. По песнику Џавалији „времешна младеж“ која може још да доживи „жар живота“, или, бар, „жишку стамене љубави гимназијског другарства“ – како је написао у позивници за сусрет..
Радосни смо због сусрета. Раније смо се окупили пред школом, не стижемо да се сви међусобно поздравимо. Почеће школски час.
Мене опседају сећања, која ме неће оставити ни после часа. Ни поподне, за време предаха. Нити у ноћи заједничког весеља које ће трајати до зоре.
Доба које не треба да се багателише
Судија Марислав, мој најранији друг Мацко, председник Организационог одбора за писање монографије о нашој гимназијској генерацији, жури да ме наговори да напишем „хронику о нама, коју треба да оставимо за собом“. Схватам да тражи да напишем монографију о нашој школској дружини. Кажем му, у шали, да не могу да пишем читуље, камоли шта друго. Чак и кад бих знао и памтио оно битно о свима!
У својим сећањима, истина, налазим одбљеске ђачке прошлости. Последњи разред и матуру завршио сам у Нишу. О десетогодишњици матуре – 1962. године – био сам захвалан Одбору за сусрете што се сетио да ме врати у лесковачко ђачко друштво.
– Захвалност другарима што те нису заборавили, довољан је разлог да спремиш завештање потомцима о нашем уделу у развоју Србије, па и Југославије.
– И Југославије? – гледам га с неверицом.
– Дабоме, о свему ономе, што је било наше!
– Као адвокат, немам времена да се бавим нашим годинама и местима рођења, студијама, женидбама и удадбама, радним успесима, ордењем и наградама!
– И положајем наших наследника, у данас ојађеном друштву! – Мацко увећава посао који треба да обавим.
Руком одмахујем:
– Не могу, судијо, небитна је наша прошлост. Важан нам је остатак живота!
– Поучан је наш удео у незаобилазној прошлости! – чуди се што не схватам тако важну ствар.
Још се поздрављамо са касније приспелима. Улазимо у школу узбуђени. Мацко, док се пењемо на спрат, жури да заврши наумљен посао:
– Ми смо сведоци минулог доба, које не треба да се багателише. Доба које сада не признају, као да га није било. Обнављају заборављене „грађанске вредности“, а поричу нас, који смо градили социјалистичке, и знањем и знојем уздизали Југославију.
Љути се што се смејем. Онда му повлађујем:
– Ново време гледа нас са сумњом. Испитује нас, маше главом, не верује нам. Обрисало нас је. А ми смо још ту, не можемо – ни назад, ни напред!
– Па то о нама напиши!
Већ смо на спрату. Он са Пикљом и Џавалијом председава нашем разреду. Долази млада директорка гимназије Олгица Милетић, која треба да нас прозове. Нисам стигао да му озбиљније кажем:
– Нови, у новом времену се обраћају нашим старим сенкама, на митинзима и телевизијама. И вичу: ,,Време вам је било покварено – црвено, изопачено, болесно, недемократско, тиранско и неправедно! Бедно, без идеала и циљева. Беживотно! И ви сте били такви, проклети да сте! Живели сте у доба које треба прећутати, заборавити и избрисати га, заједно са вама, из српске историје!“
Џавалија, Мацко и Пикља поздрављају директорку школе. Одлазе заједно у врх пуне наставничке зборнице у којој сви седамо, с обеју страна дугог зеленог наставничког стола.
-
(0)Od : Boško Velimirović
Finski tango
500 rsdUvod
Telo i osmeh
Na palubu je došao mali čovek u starinskom odelu. Nabio je šešir do obrva da mu ne bi odleteo pod udarima vetra. Pitao se da li bi preživeo kada bi pao s broda u more, kao da je predosećao da će pasti, ali njegov pad u vodu će biti u zimu kada spasa nema. Mali čovek se zvao Joni. Joni je bio mali u ambiciji, u prijateljstvu i ljubavi, ali u jednoj stvari mu se posrećilo, makar na kratko – ukrao je ljubav protagonisti ove priče. Zato sada pričamo o njemu. Osamljen u glasnoj gomili je oteo ljubav snage Velikog praska i zauzvrat nije dao ništa. Uzimao je sve a da ništa nije vraćao.
Brod je lomio talase Baltika. Talasi su bili crni i jaki, ali brodski čelik je bio jači. Joni je stajao na palubi na otvorenom, udisao miris mora i osećao sitne kapi slane vode na licu. Došao je sam na ovo krstarenje. Plovidba u Turku–Stokholm– Turku krugu. Bez zaustavljanja. Oko njega su bili ljudi leta, neki su bili pijani, neki su bili trezni. Devojke su nosile šarene haljine, vijorile su kao naopake zastave. Brod je jurio kraj malih ostrva koja su se pojavljivala i nestajala u svetlosti prozora. Poneko ostrvo je bilo nastanjeno lepim kućama i drvenim saunama. Brod je jurio da bi se vratio, nije stajao.
Joni je otišao na piće, pio je polako i gledao druge kako piju brzo. U baru se nalazio trubadur, vrteo je iste pesme koje će i sutra vrteti na akustičnoj gitari. Joni je otišao do diskoteke, iako nije voleo disko muziku. Tamo je naišao na iznenađenje.
U diskoteci su svirali finski tango, ispred muzičara na bini plesali su devojka i muškarac. Muzika je bila brza, publika je pljeskala u ritmu iznad koga se izvijao zvuk violine. Devojka je gledala muškarca u oči, Joni je gledao u devojku. Nije gledao u njene oči. Gledao je njeno telo i osmeh. Na reflektorima se videlo da su joj obrazi crveni. Takve crvene obraze je imala njena mama. Joni je poznavao devojku na bini, zvala se Inka. Leto je bilo toplo, vrata diskoteke su bila otvorena. Na nebu su bile zakačene zvezde i jedan avion, mnogo brži od broda.
Videla ga je sa bine i poklonila mu osmeh. Joni se pitao da li će njegova popularna prijateljica sići do njega i Inka je sišla do Jonija kada se završio nastup.
– Lepo je videti te. S kim si?
– Takođe! Lepo plešeš. Sam sam.
Pitala ga je za broj sobe jer su nju opsedali pijani novinari. Dao joj je broj sobe koja se nalazila na sedmom spratu.
– Moja soba je mala.
– Ali bez pijanih novinara. Na moja vrata svaki čas dolaze i lupaju.
– U pravu si, dođi. Kupiću nam kokice. Imam i prozor u kabini. Moćićemo da gledamo mrak i poneko osvetljeno ostrvo.
– Kao kad smo bili deca, tada smo iz šume gledali jezero.
– Vidimo se za pola sata.
Inka je otišla. Pijani novinari su se stvorili oko nje i pratili njene korake. Ona je bila nasmejana i crvenih obraza; imala je obraze na mamu. Bila je kao cvet.
Joni je prošao pored bara i akustične gitare, pored ruke koja je udarala po žicama. Kupio je kokice i krenuo ka sobi. Dok je išao dole ka sedmom spratu broda, popeo se na rukohvat i pažljivo hodao uskim drvetom u praznom hodniku. Prema diskoteci je video momke koji su gledali jedan drugome mišiće i tetovaže. Momci leta. Stavio je kokice kraj okruglog prozora svoje kabine. Kad su bili deca Inka i Joni su jeli kokice. Kažu kad se tetovaže skinu, ponekad se ponovo pojave, naprosto se vrate. Inka se pojavila. Naslonila se kraj prozora kabine, nasmejana i srećna. Srećna, srećna. Gledala je zvezde i pomislila da je svemir živ.
Oči
Već pola godine, Joni i Inka su živeli zajedno, u centru Tamperea. Sve je bilo blizu, i škole i prodavnice, pozorišta i nastupi. Jezera, koja su okružila grad, odavno su se zaledila a sneg je padao po krovovima i ispod njih. Ljudi su bili dobro obučeni. Sneg je bio na njihovim kapama. Joni i Inka su plesali. Inku su svi gledali, Inku su samo hrabri zvali da pleše. Joni je gledao, ali nije gledao njeno telo i osmeh. Gledao je njene oči. Pokušavao je da vidi da njene oči gledaju druge.
Na sledećem nastupu je nanovo pratio njen pogled. Sledećeg jutra je čitao žutu štampu koja je pričala o njoj i o njemu, vezano za nju. Uveče, pijani novinari su bili oko nje, trezni novinari bi pitali i njega ponešto, u vezi nje. Joni je pomislio da uradi nešto hrabro, gde bi stvarno mogao da padne. Pomislio je da će tako izaći na prvu stranu nebitnih novina.
Posle svake noći su stizala teška jutra. Doručkovali su.
Žuta štampa je ružna uvek, i kad je nova i kada ostari. Boje su agresivne i neprijatne. Joni je gledao Inkinu fotografiju na jeftinim novinama. Inka mu je rekla da odlazi.
– Odlazim.
Joni je imao šarenu hranu za doručak – crvenu i zelenu papriku, i beli jogurt, ljubičaste bobice, crvene jagode.
Vrata su se čula kada su se otvorila i zatvorila. Ličilo je da pozdravljaju sama sebe u odlasku.
Ali, ovo nije priča o malim ljudima sitnih ambicija i male ljubavi; ovo nije priča o Joniju. Ovo je priča o muškarcu slomljenog srca koji nosi ljubav snage Velikog praska. Da bismo je čuli moramo otići do toplog mesta gde se priče pričaju.































