• Priče od čudesnih reči
    (0)

    Priče od čudesnih reči

    BROJANICA

    Pile smo kafu. Jasna je ustala da dohvati kutiju sa šećerom. Na grudima joj zaigra zlatan krstić. Kad se to promenilo, pitala sam se.

    Odrasli smo bez verovanja. Većina nas iz vojnih solitera na Banovom brdu. Rasli smo bez običaja i rituala. Osim ako neko nije imao baku koja je u džepu svog krivo-pravo štrikanog prsluka sakrila zvonce za Vrbicu, šarena jaja, priče za laku noć i mnogo, mnogo nežnosti. Zlatna refleksija sa krstića igrala se po plafonu. Odjednom sam se svega setila.

    Bila sam ljuta. Na sebe i sve one koji su me nagovorili da usred decembra dođem na more.

    – Uživaćete na suncu – rekli su.

    More sivo kao razliveno olovo, neba nema. Oblaci uronili u vodu, pa kiša pada iz mora.

    Sivilo se uvuklo u odeću, kožu. misli. Bujice su nanele crveno blato na pošljunčane staze. Očajne mame, koje su ponele štikle i viklere išle su okolo kao pokisli vrapci. Deca se porazboljevala.

    Moj mali sin je dobio temperaturu.

    – Poslaću vam medicinsku sestru – rekao je doktor.

    – Nikako. Snalazim se.

    Moj stariji sin je spavao sa svojom plišanom kornjačom. Malog sina sam ljuljuškala u naručju. Čelo mu je bilo vrelo. Noć se vukla kao pokvaren sat. Vetar je lupao po šalokatrama, povijao je gole grane. Senke su šarale kroz staklena vrata i na zidovima pravile zastrašujuće slike. Razapela sam peškir preko vrata.

    Damari su mi udarali iza očiju. Nikad me ovoliko nije bilo strah. Prozori su bili zamagljeni i soba je bila ispunjena nekim mlečnim, gustim vazduhom. Mogla sam da ga opipam. Skinula sam pelene koje su se treći dan sušile na razvučenom kaišu mog bademantila. Ali nije bilo bolje. Nikad se nisam osećala tako napuštenom. Ostavljenom.

    Na vratima se pojavila neka senka. Sva sam ustreptala. Kvaka se pomerala. Vrisak mi se zaustavio u grlu. Časna sestra se ukopala preda mnom. Bela uštirkana kapa joj je pokrila lice. Prva misao koja je pronašla put u mom zaleđenom mozgu je da liči na opaticu iz filmova Luj de Fina.

    Grč iz grudi se razliva, penje i izleće, kreštav, neprirodan, pomalo histeričan smeh. Preplavi me sram, pokušavam da suzbijem novi nalet smeha. Ali, iz grudi mi se ote jecaj. Ridala sam. Hodala sam u krug po sobi i držala svog malog sina u naručju. Ljuškala ga, ljuljala, drmusala.

    – Svima ću sve da kažem! I mom mužu koji je sad našao da pravi lukobran u Libiji. I njegovoj majci koja me je nagovorila da dođem ovamo. I mojoj majci koja me je savetovala da im se ne zameram. Moj mali sin je počeo da plače. Pružila je ruke da ga uzme. Ja sam uzmakla kao da će mi ga oteti. Rvale smo se. Prva sam se predala.

    Iz kupatila se čuo šum tuša. I razdragan smeh mog sina. Ubod ljubomore prođe mi kroz srce.

    Igrao se na krevetu, golišav kao valjuška. Prstićima je dodirivao rub njene kape. Iz pojasa je izvukla brojanicu, Na kraju se ljuljao mali krst od mjedi. Moj sin je bio očaran.

    Otvorila je prozor, vetar je uneo miris mora. Čulo se samo meko i spokojno disanje moje dece.

    Spustila sam kapke da rasteram trunje u očima. Sigurno sam zaspala jer kad sam ih otvorila soba je bila puna sunca. Ona je sedela na drvenoj stolici pored mog kreveta. Lice joj nisam videla, samo lepe, graciozne ruke skupljene na krilu.

    Odsjaj plavog neba na prozoru, miris dozrelih limunova, eho otkucaja naših srca stvorili su neku čudnu povezanost. Duše su se dodirnule nošene nekom tajanstvenom snagom. Duše žena iz različitih svetova koji su se na čas dotakli. Zagrlile smo se.

    Ne znam sme li se to, ali ja poljubih njen meki, nežni, beli obraz.

    450 rsd
  • Voleo sam Moniku Levinski
    (0)

    Voleo sam Moniku Levinski

    Prvo poglavlje

    I

    Naravno da se sećam prvih trenutaka susreta s Verom, svakog pa i najsitnijeg detalja. Bile su to još one godine kada me je bilo moguće nagovoriti odem na nekakvo književno veče, „dešavanje“ ili slično sranje. Tada, tog studenog zimskog februara, u tom smislu sam dotakao dno, dovukli su me, naime, čak se i ne sećam ko, na promociju knjige daljeg rođaka, koji je u samizdatu objavio osnovnoškolske pričice. Bio je naporan a preduzimljiv čova, koji je za izdanja svojih tomova sabrao po dvadeset i više „sponzora“. Ne znam, možda je tako nešto moguće samo u Gorenjskoj, tom otelotvorenju slovenskosti.

    Matorci su izgradili kuće, otplatili stanove, a kada zanemoćaju, odvezu ih tamo preko, na primer u kompleks blokova Tabor, da tamo u nekom staračkom domu što pre crknu. U nedelju, na maloj misi posle ispovesti, prime dve-tri Zdravo Marije i jedan Očenaš, i ćušnu evro-dva u kutiju ili poslužavnik za priloge i gotova stvar.

    Da skratim, našao sam se u nekakvoj sali obližnjeg staračkog doma, i sve je već bilo spremno za književno veče. Rođak se na užas svoje supruge skroz maskirao u Krjavelja i situacija je bila više nego komična. U tom domu za invalide, kojih je u gorenjskem kraju naročito mnogo, vladao je poznati kiselkasti smrad vlažnog raspadanja i smrti. Starci i starice su sedeli za plastičnim stolovima sa svojim ručicama i tankim nogama nabreklih vena, s onim otužnim licima predanosti, kada već i po kazaljkama na satu tačno znaš da je čas poslednjeg obračuna tu. U stvari, nema se šta napisati o tome šta se tamo čitalo, stolovi su jedva izdržavali onoliko jelo i piće. Tokom promocije dvaput sam izlazio na puš-pauzu, nisam mogao sve to da podnesem. Ničeg impresivnog nije bilo napolju, ali ipak sam iza kamenih stubova pored raznih izvođačâ primetio malu, ljupku plavojku, koja je vodila priredbu zajedno s ostarelom nastavnicom slovenačkog. Isprva sam pomislio, šta zaboga radi ovde? Imala je lepo tkanu odeću, sa čipkama svetlih boja. U svoj toj gomili kandidata za pakao ili raj, nije bilo moguće ne primetiti njeno lepo lice, pravilne crte, elegantne pokrete i sjaj njenih očiju boje lešnika. Ustala je kada je bio kraj mučenja, mala i brza. Bilo mi je svega dosta i otišao sam do svog automobila.

    Jedno od prokletstava te selendre jeste da svi svakoga znaju ili misle da znaju, i onda svaki čas sretneš nekoga ko je pročitao tvoju knjigu na osnovu čega misli da ima pravo da ti se obrati. Tako je bilo i tada, ali nije me bilo briga. Plavokosa je bila prelepa u svojoj zreloj krasoti, možda malčice previše krhka za moj muški ukus, nikakvih baroknih oblina. Naprosto me je očaralo to njeno gotovo savršeno ljupko lice filmske zvezde, ništa drugo.

    Poštovani gospodine pisac taj-i-taj, pitala me je, da li biste jednom došli da nam čitate i predstavite neku vašu knjigu?

    Iznenadilo me je da zna moje prezime, ali to je jamačno bilo zato što je – kao što mi je kasnije rekla – radila u jednoj od obližnjih biblioteka. A već tada, ako se ikako moglo, eskivirao sam književne nastupe, priredbe, čitanja, recitacije i deklamacije. Malo zbog toga što ne umem dobro da recitujem, ali pre svega zbog treme i tog bednog osećaja tokom čitanja da su mi reči pogrešne i to mnogo. Naravno da nikada nisam ni očekivao da ću od knjige dobiti nekakav sitniš a kamoli pristojan honorar. Većinu knjiga sam štampao o svom trošku kod malih, nepoznatih izdavača. Kao i svugde, i u književnosti i izdavaštvu postoje klanovi. I ako nisi bio unutar klana, onda si gotov. Ni sâm ne znam kako je nekom od izdavača uspelo da bibliotekama proda nešto primeraka mojih knjiga koje su u rukopisima odbijali u svim redakcijama. Odbio sam je prilično hladno i osorno, i kasnije smo se još dugo smejali na račun našeg prvog susreta. Muškarac od slame njenog života, iz njenog drugog života, samo za fasadu, Potemkinov šofer i biznismen, te večeri je izjavio da ću tek da zažalim zbog svoje arogancije. Bio je i te kako u pravu.

    Kada sam je kasnije upitao zašto ide da čita starcima, ljudskom tehnološkom višku, koji su šutnuli u domove za umiranje, preostalim još iz Ozare, lepo mi je objasnila.

    Sa starcima se osećam tako mlada i lepa, pa čitam njima, čitam im iz Čarobnjakovog šegrta.

    Jadni matorci, pomislio sam.

    A oni mentalno zaostali su nekako čiste duše, nemaju ono što imamo mi. I njima čitam, na primer iz knjige Moj otac, socijalistički kulak. Joooj, kako se smeju od srca.

    Jadne lujke, opet sam pomislio.

    Bio je hladni dvadeseti mart, pukim slučajem sam u rancu imao jednu svoju knjigu, ne znam, zaista ne znam šta me je nagnalo da sam je sutradan zajedno s imejl-adresom poslao u njenu biblioteku. Znao sam samo njeno ime. To je bio početak pada u zamku, luda plovidba, koja me je gotovo koštala života. Najverovatnije je istina u tome da joj knjigu – samo da nije bilo ljupke ljušture, tog detinjastog i oku ugodnog lica pravilnih crta, dušu dalog za portretne fotografije – ne bih ni poslao. Na fotografijama dostupnim na internetu, mogla se videti kao nekakva gorenjska Ita Rina. Istinski lepa i privlačna. Posle svih debakala koji su bili za mnom, posle svih usamljenih nezadovoljenih žena, koje u većini nisu bile ni bleda senka plavokose, obradovalo me je kako mi se brzo zahvalila.

    Danas tako živimo, nema više onih lepih dugih pisama, pisanih olovkom, nema više ni lepote iščekivanja, reči samo sevaju i piče po ekranu, nema više osvajanja i ljubavnih sastanaka, samo neke brze veze, slično kao kod hrane i svega ostalog. A jeste ponekad zgodno i kad je brzo. Mogao bih sada da od reči do reči da citiram ta prva dopisivanja, čak sam jedno vreme ih čuvao na disketama, ali to ne bi imalo nikakvog smisla.

    Bukovski je s onim svojim da je za dobru jebačinu potreban alkohol mnogo više u pravu od Milera. No, polako, tek smo na početku.

    810 rsd
  • Trinaesta priča
    (0)

    Trinaesta priča

    DOBRO VEČE

    ili Priča i njen sluga

    Kada su se pojavili prvi televizori, moj tata je odmah kupio jedan na kredit. Bio je to nekakav skromni aparat miš-sive boje, marke „RR“ iz Niša, koji je prenosio samo crno-belu sliku, ali nam to nije nimalo smetalo, jer su u to vreme sve emisije i bile isključivo crno-bele. Da nam je neko tada rekao da će se sva ta čudesa, i to za jedva desetak godina, videti i u svojim prirodnim bojama, mislili bismo da je načisto poludeo. Program je počinjao (jedan jedini, klinci mi ne veruju da je bilo tako, a koji se emitovao za celu zemlju) tek oko pet posle podne, i pre i posle toga se sa ekrana mogao čuti samo šum i nekakva brljotina od slike, koju smo zvali „pirinač“. Tek kratko vreme pred početak emitovanja, možda pola sata, možda i manje, pojavljivao se na ekranu znak Jugoslovenske Radio Televizije, skraćeno – JRT, u obliku kruga i s nekakvim geometrijskim aplikacijama, i koji je služio valjda da se gledaoci psihološki pripreme za nadolazeće čudo, a takođe i da se proveri slika. Aparati su, naime, u to vreme imali dugmiće za ručno štelovanje visine, širine i položaja slike, kvaliteta tona i fino podešavanje frekvencije, a krug je valjda bio idealan etalon za tako nešto.

    U našoj maloj kuhinji, od prvog dana se okupljao čitav komšiluk, ne samo iz naše, već i iz okolnih zgrada, da vidi kakvo je to čudo, da čuje šta ima novo u zemlji i svetu, da ima o čemu da priča kasnije, kada ode kući i sutradan na poslu. Znalo je u tih dvadesetak kvadrata da se nakupi i po pedesetak dobrih, znatiželjnih i začuđenih ljudi (više nego danas na dve prosečne književne večeri, više nego na tri koncerta klasične muzike), koji su virili jedni drugima iza ramena; većina njih je stajala, jer nije bilo mesta da se unese toliko stolica. Dolazilo se neposredno pred Dnevnik, ili nešto ranije, ali te prethodne emisije nikome nisu bile posebno zanimljive i onda bi svi u glas razgovarali i nadvikivali se, kao u kakvom predvorju skoro nadolazećeg raja.

    Tišina je nastajala tek s početkom crtanih filmova, koje su deca, posedala po linoleumu, gledala radujući se, i tako se od silne sreće i radosti smejala bukvalno svemu, dok su se odrasli iščuđavali kako to da miš i mačka pa govore („Ali to su nacrtane životinje“, rekao bi neko), kako onda trče ako su nacrtani, i još koječemu. Sve je to zaista i bilo čudno, čudno je i danas, samo što smo se navikli.

    Posle dnevnika su obično išle neke igrane emisije, od kojih sam ja zapamtio samo one predivno blentave serije s Mijom i Čkaljom, kojima smo se tako slatko smejali i danima zatim prepričavali jedne te iste gegove i opet im se smejali po sto puta iznova i iznova, jer prosto nisu mogli da nam dosade.

    Glavni događaj je ipak bio Dnevnik. Dok je on išao, svi su ćutali. Čak i deca koju u međuvremenu nisu poslali na spavanje. Dnevnik je bio prozor u svet. Zamena za prela i posela, na kojima se pričalo i slušalo šta se sve novo u međuvremenu dogodilo, ko je kome preorao među, obrao voćnjak ili preoteo ženu; isto to, samo ne u njihovom selu, nego u zemlji i u svetu. Jedini trenutak kada bi se tišina prekinula bivao je na samom početku, kada bi voditelj, ozbiljan i ceremonijalan kao na dodeli ordena rada sa srebrnim vencem, rekao: „Dragi gledaoci, dobro veče!“ Vasceli komšiluk bi na to uglas odgovorio onako kako su ga čitavog života učili, onako kako dobar domaćin odgovara drugom domaćinu kada ga sretne na pustom drumu, poznavao ga ili ne, onako kako je vazda bilo red. Horsko „dobro veče“, zaplovilo bi vazduhom, ispunjavajući svaki ugao naše male kuhinje, da bi namah ponovo ostala tek tišina u kojoj je Branislav Surutka golicao našu radoznalost. U tim trenucima, više od svega na svetu, želeo sam da i ja jednog dana, kad porastem, postanem voditelj televizijskog dnevnika, da prvi na svetu znam gde je sve bio i šta je sve rekao Tito, a šta Bakarić, koliko je golova dao Šekularac i hoće li sutra biti kiše. A najviše od svega, želeo sam da izađem pred ljude i poželim im dobro veče, i svi da mi uzvrate, kao što i dolikuje.

    To vreme je prošlo. Danas svaka kuća ima televizor, mnoge i po dva, pa i više komada, ali niko više ne razgovara sa njima. Programima se ni broja ne zna, i svaki od njih ima po nekoliko dnevnika sa različitim nazivima, ali nijedan od njih više ne gleda čitav narod jedne lepe i napaćene zemlje koja više ne postoji, okupljen po kuhinjama i kombinovanim sobama onih koji su malo manje siromašni od ostalih.

    To vreme je nepovratno prošlo, kao što svako vreme uvek i neumitno prolazi. I sve što nam se dešava, svaka reč, događaj, promena, vetrić ili kišna kap, ni svesni ne stignemo da budemo da nas je to baš snašlo, a već je postalo prošlost. Sadašnjost je tek puka iluzija, sve je prošlost, čak i ono što će se tek desiti, znamo da će neumitno proteći. Iza svega ostaju samo priče. A priče ostaju taman onoliko koliko traje sećanje na njih. Kada nestane sećanja, nestane i priča, izgubi se u vrtlogu vremena da luta od jednog do drugog odjeka, kao neprekidni šum prošlosti, koji čujemo tek u besanim noćima okupanim kišom koja spira dušu.

    Poneka priča naleti na pravog slušaoca, klizne mu neprimetno u uvo, zavuče se ispod očne jabučice i ostane tu zadugo. I taj i takav slušalac, malo po malo, počne da prenosi priču dalje, kao virus. Premetne je kako njemu odgovara, koliko ume i kako misli da treba, ulepša ponekad, ponešto doda, nešto i oduzme i krene da je širi. Od jednog do drugog, dok se ne zapati ponovo na nekom drugom mestu, kod nekog drugog čoveka sklonog slušanju, pamćenju i pričanju. Kod nekog ko će takođe nastaviti da prenosi virus.

    Neka od tih priča zarazi i posebnu vrstu ljudi, one koji su već oboleli od jedne druge vrste teško izlečive bolesti. Vrstu koja piše. I onda priča takvom čoveku sklizne niz kožu, pa preko prstiju pređe na papir, prođe zatim kroz štamparsku mašinu, smesti se među korice, pa krene među ljude.

    Ljudi koji zapisuju priče najviše vole da petljaju po njima. Da ih ispravljaju, dorađuju, prepravljaju. Da menjaju. I njihova verzija priče, ona koja završi u koricama, ostaje konačna. Nije se dogodilo ono što se zaista dogodilo, već ono što je ostalo zapisano. Ukoliko je zapisivač promene vršio kako njemu odgovara, priča ostaje tu gde jeste, mrtvo slovo na papiru. Ali, ukoliko su te promene izvršene onako kako odgovara priči, i ona ostaje da traže duže. Što je zapisivač bolje ovladao svojim zanatom, time i taj pričin život postaje sve duži. Poneke priče traju vekovima, poneke i duže. Zavisi to i od same priče, ali i od zapisivača. Od njegovog znanja, veštine i posvećenosti priči koju zapisuje. Jer priči mora da se ugađa, da joj se čini po volji. Jer, baš kao modist ili frizer, i zapisivač mora obući i urediti priču baš prema njenoj meri. Ne valja debeloj priči tesno odelo, ne priliči staroj moderna frizura. Zapisivač koji se uznese i pomisli da je veći od same priče, osuđen je na kratak vek, i pričin, ali i svoj. Onaj pak, koji joj verno i pošteno služi, kao strogom ali voljenom gospodaru, može se nadati da će priča nadživeti i zapisivača i ljude koji je čitaju, i knjigu i korice koje je skrivaju, da će putovati dugo od jednog do drugog čoveka kroz vreme i čuvati uspomenu i na događaje i na njihove junake. I na njenog poniznog slugu, koji je imao čast i sreću da se nađe tu kraj nje, baš kad je trebalo, i da je zapiše baš onako kako je trebalo.

    720 rsd
  • Teško u glavi
    (0)

    Teško u glavi

    Ispod belog prekidača

    Ispod belog prekidača
    ležiš i pokušavaš da zaspiš
    u prvim danima zimske idile
    ili se polako uvlačiš u čauru
    U iščekivanju prve naznake proleća
    dalekog hiljadama svetlosnih godina

    Ali u ovom gradu odavno nema proleća –
    govore glasovi koračajući trotoarom
    A zašto ovaj grad smrdi? –
    upita jedan od njih

    Dok korača pitanje
    sa upitnicima i uzvičnicima u zagradi
    nema eha jer kontejneri
    na glavnom gradskom trgu
    grcaju u obilju smeća
    To ponekad se naziva
    ljubav i sreća

    20.12.2009. 17.45 h – 17.54 h nedelja

    Kaktus

    Ostavljaš samo zemlju i trunje
    rastresitog humusa
    sa grudvom bodljikavog krastavca
    i smrdljiva sedišta sa košpicama
    i omotima od kartona
    u brazdi sivog atoma

    21.01.2011. petak 5.04 pm – 5.07 pm

    Dok okrećem pedale

    Bezlično je dok se topi belo
    sliva se niz obraze i šake
    točkovi se okreću
    vozim i polazim
    a prolazim do zaborava

    Stope u belom i slova smera
    New York ili beton predgrađa
    sivo-bela šema
    smeši se sa okna
    dok pogled se baca

    U svetu snova i ta mogućnost postoji
    negde ispod pokrivača
    belog kao belo na krovovima
    kao belo u očnim dupljama
    kao belo u lobanji
    kao belo kada pogled pada
    na teme iznad neona
    uglavljenih u srž betona

    28.12.2009. 21.54 h – 22.00 h ponedeljak

    WC lady

    Film se nije završio
    čemer koji traje
    poznajem ga
    i sve ono što me još čeka
    beskonačne rasprave
    pljuskovi
    kapi opaljuju po koži

    a baba na ulazu WC-a
    ima divnu plavu kosu –
    nekada je igrala balet.

    00.31 h – 00.37 h 20.03.2018. utorak

    Komadanje

    Dok nestajem monotono u okviru dosade
    Oivičen noževima bodljikave žice kaveza
    Ostavljam nagost da trune u okovima

    A tako me izjeda sluzavo zeleno
    Što živi u kutku prošlog vremena
    Ostavljajući krikove rana do odumiranja

    Ali nestvarna je misao slobodnog osmeha
    Dok nesvesno otkrivam strukturu utrobe
    U kojoj tajna u tragovima je skrivena

    Zato nestajem u otisku crnog pepela
    Obojenog strašću vatrene mistike
    Dok komada me dete preminulog stida

    24.10.2000.

    1.090 rsd
  • HoloFaust
    (0)

    HoloFaust

    NEUSPELI FAUST (sad s tranzistora piči Hoćemo Li Brate Zapjevati Miloša Bojanića; štrecnuvši se kao da mu se pričinio duh Tomasa Džefersona): Ček-ček-ček. Je l’ se kaže… joooj… je l’ se kaže tuzi il’ tugi?

    BABA RADMILA, naoko rasejana, bez preteranog oklevanja prvom glavom sleva: Piše se tuzi.

    NEUSPELI FAUST: Ma, zabole me dupe kako se piše! (šacuje je s prezirom) Pitao sam te kako se kaže.

    BABA RADMILA, zatečena: Isto… valjda.

    NEUSPELI FAUST, diskretno izvivši desnu obrvu: Jesi l’ sigurna?

    BABA RADMILA: P-pa jesam. Piši kao što govoriš, a čitaj kako je napisano.

    NEUSPELI FAUST, za oktavu tiše: Sto posto?

    BABA RADMILA, prostodušno: Sto posto. Kad pre zaboravi Vuka Stefanovića?

    NEUSPELI FAUST: Šta vas dve imate da kažete na ovo? (otvoreno sarkastično) Živo me interesuje.

    BABA RADMILA, replicirajući drugim dvema glavama, maltene uglas: Nas dve se slažemo s Prvom Bočnom Radmilom.

    NEUSPELI FAUST, streljajući ih pogledom u dobrom duhu Gestapoa, sad već primetno izvijenih obrva, naizgled bezdušno: Sigurno? (zaustavivši disanje) Sad odoh po normativnu gramatiku… MATICE SRPSKE! (ne miče se s mesta; naizmenično blene u svaku ponaosob dok levim kažiprstom pravi tik kao da pokušava d’ istera mrvicu stešnjenu između zuba, očnjaka i prvog gornjeg pretkutnjaka; nakon tri minuta, podrugljivo) I nemo’ posle da bude ovo-ono, pa lale-mile, pa ono gistro ’nisam znala’, ili ’o, zar je moguće da je opet došlo do izmena u pravopisu’ – tačno ću vas sve podaviti.

    BABA RADMILA, ovog puta svim trima glavama: Ne beri brige, možeš da nam veruješ (za sebe, levom bočnom). Našô na meni da trenira strogoću. Ja, bre, u malom prstu imam sve izuzetke od sibilarizacije.

    NEUSPELI FAUST: Je l’ to ti nešto reče, il’ mi se učini?

    BABA RADMILA: Jok-jok, pričinilo ti se… (polušapatom) siledžijo.

    NEUSPELI FAUST: Tako znači? (matrona je u magnovenju zatečena, jer joj intuicija govori da ju je čuo, te pribegava lukavstvu: zapiljila se u ukrštene reči da izgleda zauzeto) Hmhm-hm, ne znam, brate, zvuči mi nekako šupački. Tuzi? Pf. Jebote, iza ove vitrine samo što nema živih Italijana… al’ ’aj’ da zasad zažmurim na jedno uvo, nego… što mi to malo bolje ne zašećeri ovu limunadu, je li-de, Radmila?

    BABA RADMILA, središnjom glavom koja je, u šta se tek imamo uveriti, van svake sumnje bez dlake na jeziku, dok su ostale kô vezane vreće: Preklani si mi zapretio da ni za živu glavu ne turim više od jedne kafene kašičice, da te šećer ne spiči u glavu; ionako si suviše lud. Vidi, ne bih da me pogrešno shvatiš, ovo su tvoje reči iz novembra dve hiljade treće na dve hiljade petu, a otad jedva da je prošlo 86 godina, baš u idući ponedeljak koji je te nedelje simptomatično pao u petak, jer je, navodno, vreme trostruko usporilo.

    NEUSPELI FAUST (munjevito strgavši jatagan sa čiviluka, na kome se, začudo, već bio nahvatao pristojan sloj paučine; s ekstatičnim sjajem u očima): Hja!

    RADMILA: Bog s tobom, dijete, što mi to odseče glavu? Je li to bonton?

    NEUSPELI FAUST: U, majku mu! Ti nisi kerber… ti si, znači, celim ovim tokom bila lernejska hidra… iiiiiiii! Prekrasno, sad će protok boleština koji ti kulja iz labrnje biti duplo učestaliji od optimalnog. E Darvine, Darvine, ti i tvoja evolucija. Eto dokle si nas doveo. Šta bi nam tek napravio da si bio duplo zagriženiji pozitivista?

    RADMILA: Pazi stvarno, ko bi i u najluđem snu pomislio da sam hidra? Celu mladost proživeh u uverenju da su tri mozga i šestoro očiju moj najdalji domet. U jednom momentu sam čak počela osećati i grižu savesti, maltene samoprezir; mnogi nemaju ni toliko. Šta ti je kukavičluk… A da bejah samo trunku kuražnija, voljna da iskoračim iz provincijalštine na koju me je ova olinjala farsa osudila. Kakav bi to kopernikanski obrt bio po moj, i tako impozantni svetonazor! Nego, što mi, duše ti, odseče glavu? Mogô si mi napraviti veću štetu nego korist. Tja (sebi u bradu, duhom odsutna). Noćas će miš i mačka spavati zajedno…

    NEUSPELI FAUST, zajedljivo: Zini da ti kažem. Mnogo si mi ti ljubopitljiva, znaš? Bolje gledaj kako ćeš sinu i snaji da se opereš zbog te četvrte glavudže, jer će sad sve više da nas košta; kad se provaljuješ od klope kao da imaš pantljičaru. A i ne znam kako ćeš zaspati večeras. Kô bog više nećeš moći ležati potrbuške i da ’oćeš. Uostalom, šta da ti radim, to i tako nije moj problem (podigavši noge na trpezarijski sto kao pravi razuzdani gringo, krajnje indiferentno). Ooo, Atila šmekeru, otkud ti u pola tri?

    810 rsd
  • Erotoman
    (0)

    Erotoman

    Njega mnogi smatraju osnivačem ove varoši što hrli preko obala svojih reka ka dalekim prostranstvima kao da beži od same sebe, za koju su u davna vremena, upravo gledajući je s reka, putnici namernici govorili da iz daljine liči na napušteni kamenolom, a kada joj se približite na puškomet, na otkrovenje. Premda je to, da je taj znameniti despot i pesnik u duši, udario temelje ovoj varoši, samo donekle tačno. No, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju. Ali, kao ljudima od pera, obaveza nam nalaže da se nadalje ipak držimo činjenica, koliko god je to moguće.

    Koristeći svoje vladarsko pravo, iz kog, kao što znamo, proizilaze i sva ostala prava i beneficije, taj velikan učinio je golemu čast ovoj varoši time što ju je posvetio svetoj Bogorodici. Predanje još kaže da varoš skupa sa Jerusalimom i Svetom Gorom, čini Sveto trojstvo. U to ime, zahvalna pokolenja i danas kliču ime tog vladara. Gradski oci dodelili su mu čak i jednu ulicu; i to ne neku sporednu na periferiji, da pravi društvo proslavljenim piscima, narodnim tribunima iz tegobnih vremena i junacima iz ratova koji su našu prošlost učinili slavnom, već u samom centru varoši, gde se zlate imena državnika i vojskovođa i ponekog patrijarha; i ne neku običnu ulicu kakvih je na stotine, već pravi pravcati bulevar. U tom bulevaru danas se nalaze institucije od najveće važnosti za život varoši, a – što je značajno za ovu priču – među njima i jedna svakako najvažnija: Policijska uprava za grad Beograd.

    Od onih koji su imali nepriliku da posete to neveselo zdanje može se čuti da se u njemu službenici rasipaju po hodnicima kao izgubljeni, lupaju vratima kao da su u ludnici. Ali, istine radi, moramo reći, to je samo površan utisak, jer tu se danonoćno radi, bezmalo skapava na rešavanju teških slučajeva; armija vrednih službenika bdi nad našim mirnim snom, što svakako nije za potcenjivanje i pogotovo nije za šalu.

    Dakle, put nas je doveo u taj zloglasni dvadesetdeveti, kako je to zdanje kršteno u drugoj polovini prošlog veka, i kako ga i danas zovu poslenici „sedme sile“ i još pokoji varošanin obdaren dobrim pamćenjem.

    Prostorija u koju upravo stupamo nalazi se u suterenu; smrdljiva, vlažna i neprovetrena. Zaudara na znoj, kanalizaciju i jeftin duvan.

    Višečasovno ispitivanje okrivljenog Lazara Petrovića, zvanog Brando, mladića besprekorne biografije, koji se gnušao i od same pomisli na kriminal i nasilje, bližilo se kraju.

    Za razliku od mnogih koji su tu gostovali – a bilo je i nemalo onih sa zvučnim imenima, krupnih političkih zverki i sumnjivih biznismena, kojima su islednici bukvalno čupali reči kleštima – Lazar je bio na visini zadatka. Opširno je izneo svoju verziju nemilog događaja u kojem je bio glavni vinovnik, kao i čitav niz pojedinosti koje su mu prethodile. I što ga je i dovelo u ovako bedan i ponižavajući položaj, pa za svoje postupke mora da odgovara pred zakonom. Jer za to što mu je stavljeno na teret, ukoliko ne bude dokazao svoju nevinost, sleduje mu ozbiljna kazna, pa i višegodišnja robija.

    Izgledao je slomljen, gotovo uništen. Bez kičme i integriteta. Kao da se nešto od životne važnosti otkačilo u njemu i izmenilo mu fizički opis.

    Rukama se držao za stolicu. Ispred njega, na stolu, stajala je prazna čaša. S druge strane stola sedeli su islednici. Islednik broj jedan i islednik broj dva (tako su se predstavili, ne navodeći svoje generalije).

    Islednik broj jedan je visok i suvonjav, stariji, verovatno pred penzijom, promuklog glasa. Reklo bi se, nepoverljiv po prirodi. Katkad ima i filozofski izraz lica, ali zbilja retko.

    On je vodio ispitivanje.

    Islednik broj dva nešto je mlađi, tamnije puti. Zadužen je za snimanje razgovora, ne progovara. Kao da jedva čeka da što pre zbriše iz ovog memljivog ćumeza.

    I okrivljeni se umorio. Kako i ne bi, s manjim prekidima pričao je više od tri sata.

    Nije to stvar brbljivosti, za ono što je izgovorio treba imati hrabrost.

    Stotine njih što su dopali šaka ovom kužnom mestu, besramno su lagali, krivotvoreći istinu što su bolje znali i umeli, upinjali se iz sve snage da i najmanju sitnicu okrenu u svoju korist. Za razliku od njih, Lazar Petrović je govorio istinu bez ikakvih kalkulacija ide li mu to u prilog ili ne, i koliko može skupo da ga košta. Ne libeći se da pred inspektore iznese svu svoju intimu, otkrivajući čak i najtananije stvari o sebi, kao da je u njima video svoje potencijalne saveznike.

    Naivko, reći će neko.

    Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?

    No, vratimo se najpre malo nazad, na sam početak ispitivanja, da vidimo šta je to sve okrivljeni rekao u svoju odbranu, a zaključke ostavimo za kasnije.

    Kada je Lazar klimanjem glavom dao znak da je spreman, islednik broj dva uključio je mikrofon, potom pružio ruku ka uređaju za snimanje i pritisnuo odgovarajuću komandu.

    – Jedan, dva… Policijska uprava za grad Beograd, odeljenje za krvne delikte, 22. septembar 2017. godine, sati 10.30. Izjava okrivljenog Lazara Petrovića…

    630 rsd
  • (0)

    Skrivena Europa

    * * *

    Tog dana smo biciklom krenuli iz Fužina prema Rijeci, preko Gornjeg Jelenja. Popeli smo se na skoro 900 metara nadmorske visine pa se spustili do Rijeke, tu ručali i krenuli dalje na Ćićariju. Preko Matulja, sve na Vele Mune, Dane pa prema Buzetu! Taman sto kilometara po teškom terenu i uz prilično zahtjevne uspone i opasnu žegu. Mislim da sam popio bar deset litara vode toga dana, ne znam koliko piva.

    Ipak, nakon tih uspona, na kraju nas je dočekao spust u Buzet. Jedan od najpamtljivijih trenutaka u mom životu! Već pred večer, taman na kraju i snaga taj spust mi je predstavljao spas, nadu, dao neku novu moć. Tako se zadovoljstvo teško može staviti u riječi, nakon napornog pedaliranja cijeloga dana, doživjeti tako nešto, s vjetrom u leđa. Ipak, kako smo se približili Buzetu, tako je došlo novo razočarenje.

    Nismo mogli naći pogodno mjesto za prenoćiti! U gradu nije bilo šanse, a oko gradića nije bilo povoljnog mjesta gdje bismo mogli staviti šator i ležaljku između dva drveta. Sve smo obišli okolo, čak se i razdvojili u izvidnicu svak na svoju stranu da bi se razočarano našli i konstatirali da nema nigdje ništa.

    No, kako to obično biva u bezizlaznim situacijama, niotkuda se pojavio stranac i spasio dan! Starčić koji se tuda šetao nas ugleda, porazgovara s nama i uputi nas, prstom pokazavši na napuštenu kuću gdje nikome nećemo smetati i gdje nas nitko neće dirati. Taman izvan grada, malo dalje od ceste i znatiželjnih pogleda, s dva drveta za ležaljku, s velikom balom sijena na kojoj možemo sušiti odjeću, čak i sa stolom i klupama ispred kuće, gdje smo mogli sjesti i večerati kao ljudi, što već danima nismo imali.

    * * *

    Možete ići na put, a ponekad put može doći do vas. Preko Couchsurfinga sam upoznao dosta zanimljivih ljudi, a neke sam ugostio dok sam živio u Vukovaru dvije godine. Jana je ostala najduže, čak tri dana i trudio sam se pokazati joj što je više moguće.

    Jana je taman proslavila sedamdeseti rođendan i častila se jednim malo dužim putem, prateći Dunav. Rekla mi je da neke puteve ne moramo mi sami osmišljavati, nego da oni već postoje, Dunav ih je ucrtao na karti. Nakon godina putovanja u mlađim danima, odlučila se skrasiti u okolici Barcelone, iako je zapravo iz Engleske. Kako joj duh putovanja nije dao mira, odlučila je krenuti iz Beča i otići do Crnoga mora, prateći rijeku koja i sama ima neki poseban duh, rijeku uz koju sam ja odrastao. Nije bilo lako ugoditi njezinoj znatiželji, ispitivala me je sve i svašta, od povijesti grada i područja, preko rata u Vukovaru pa do budućnosti koja tek slijedi, ali je htjela znati više i o mom obrazovanju pa čak i o mojim tetovažama ili o pravljenju bureka kojim sam je častio. Mislio sam si – tako izgleda i tako se ponaša pravi putnik. Znatiželjan je, sve što je novo to mu je dobro, to je privlačno i to želi istražiti. Mogu samo misliti koga je sve upoznala prije mene i nakon mene na tom dugom putu: svi ti gradovi, te ulice uz Dunav, sve priče tih ljudi koji sigurno već godinama negdje žive, znaju tajne prostora, skrivene kutke vremena, duh jedne neobične priče čuvane u kolektivnim sjećanjima.

    630 rsd
  • Odbačena
    (0)

    Odbačena

    II

    Otac je očekivao važan poziv i pošto je morao da izađe na nekoliko sati, ostala je u kancelariji da dežura pored telefona. Nije bio prvi put da mu pomaže u letnjem periodu kada je bila slobodna od fakultetskih obaveza. Interesovalo ju je sve vezano za proizvodnju vina, mislila je da će se, kada završi studije, zaposliti u porodičnoj firmi i da će svojim radom doprinositi njenom napretku. Volela je Lázaro, volela je imanje koje su imali, nepregledne vinograde, male divlje plaže i ljude koji su je okruživali. Nije bila zlopamtilo, brzo bi zaboravljala Fionine nestašluke i male smicalice, gledajući na nju kao na nekoga ko još traži sebe. Zaboravljala je i na to što je majka uvek bila na Fioninoj strani, i što joj se ponekad činila dalekom i stranom. Taj nedostatak bi joj uvek nadoknađivao otac, sa njim je osećala veću i istinsku povezanost.

    Često je prisustvovala njegovim poslovnim sastancima, upijajući svaku izgovorenu reč, jer joj je stalno govorio kako je ono što piše u knjigama jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

    Setila se očevih reči.

    „Emice, moram da izađem, vratiću se brzo, trebalo bi da se sastanem sa jednim veoma važnim potencijalnim kupcem. Ako slučajno pozove ili stigne pre mene, odmah mi javi i budi veoma ljubazna sa njim!”, rekao joj je izlazeći iz kancelarije.

    „Ne brini, oče!”, dobacila mu je, posmatrajući rasuta dokumenta po očevom radnom stolu.

    „Ebi!”, pritisnula je taster na telefonu i pozvala očevu sekretaricu. „Molim te, uputi tog uvaženog gosta kada stigne u očevu kancelariju, nadam se da nije neki davež! Moraću malo da ga zabavljam dok se otac ne vrati.”

    „Ooo, on davež? Nikako!”, zakikotala se Ebi.

    „Poznaješ ga?”

    „Naravno, a volela bih da ga upoznam i malo bliže i malo bolje!”

    „Ebril, uozbilji se!”, blago ju je prekorela Emilija. Sekretarica njenog oca bila je nekoliko godina starija od nje i sa njom je imala jako dobru komunikaciju. „Treba li n e š t o da znam o dotičnom gospodinu?”

    „Mmhhh, njam, njam… Slatkiš! Rado bih ga smazala za večeru!”

    „A, to! Trebalo je da znam! Onda se ne brinem!”

    „Nema te koja ga ne bi poželela, veruj mi!”, rekla je Ebril sasvim ozbiljno. „On je… kako da ti kažem… pravi dasa, ali i veliki ženskaroš! I ne verujem da te neće primetiti, kao i ti njega!”

    „Ebi, ne preteruj! Šta ima da me primeti?! Ništa na meni nije za primećivanje što bi se dopalo takvom zavodniku”, uzjogunila se Emilija.

    „Bože, nemoguća si!”, coknula je Ebi. „Ja bih sve dala da imam te tvoje oči i taj tvoj struk! Interesuju li tebe muškarci uopšte?”

    „Bože me sačuvaj! Naravno! Samo… Pa, neću valjda da naskačem na svakoga koga vidim?!”

    „Uf! Mogla bi malo da flertuješ, zabavno je! Uči, treba da zavedeš pravog!”

    „Ma, daj! Još nemam nameru da se vezujem za bilo koga. A što se tiče zavođenja… bljak! Praviću mu društvo, ukoliko otac zakasni ili… Hoćeš li da se zamenimo?”, zakikotala se vragolasto Emilija.

    „Kako misliš?”

    „Pa, lepo! Ja ću sesti na tvoje mesto, ti dođi ovamo! Dajem ti priliku da budeš sa slatkišem i da ga zavodiš do mile volje! Mene ne privlači ono što žele svi!”, zvonko se nasmejala Emilija.

    „A gospodin Riči? Zamisli da me nađe za svojim stolom?”

    „Ne brini, reći ću da sam te poslala po neka dokumenta.”

    „Pristajem…ali, ne snosim posledice, ideja je tvoja!”

    U roku od dva minuta Ebril je ušla u kancelariju noseći sa sobom svoj ružičasti neseser sa šminkom. Emilija je pokupila dokumenta sa očevog stola, otišla u prostoriju pored, a zatim se udubila u čitanje, sve dok je nije prekinulo oštro kucanje na vratima Ebrilinog ureda. Nije ni stigla da kaže ono kratko „da”, kada je u kancelariju ušao visok i krupan muškarac.

    „Dobar dan!”, obratio joj se. Njegov duboki melodični glas ispunio je celu prostoriju.

    Pogled joj se sreo sa dve sjajne zvezde koje su treptale u njegovim crnim očima, crnjim od bilo koje noći bez mesečine. Telom joj je prošla blaga jeza. Uspravila se u stolici i zategla ramena videvši da je odmerava. Prepoznala ga je, znala je za njega, jer je njegov lik često krasio naslovnice tabloida. Bio je jedan od vlasnika lanca hotela i restorana na rivijeri, hotelijerski i turistički magnat, jedan od najpoželjnijih neženja Italije. Često je bio tema razgovora i u društvu njenih dugarica i svaka se izjašnjavala da bi sa njim rado provela barem jednu noć. Smejala se njihovim glupavim fantazijama, ali… njegova pojava, na samo nekoliko koraka od nje, probudila je i u njoj nešto slično. Osetila je kako je nekom specifičnom energijom i mirisom svežih citrusa ispunio prostoriju u kojoj su se nalazili. Nesvesno je zurila u njega ne mogavši da skloni pogled sa predivnih crnih očiju.

    „Gospođice?”, trgao ju je njegov glas. „Ako ste zadovoljili svoju znatiželju ili nešto drugo, da li biste mogli da me najavite gospodinu Ričiju?”

    „Kakvu znatiželju?”, upitala je malo višim tonom, pokušavajući da prikrije zbunjenost.

    „Posmatrate me, pa…”, bacio je pogled na svoj ručni sat, „…recimo, dobrih tri minuta! Je li to običaj u ovoj firmi: klijent prvo prođe kroz ruke sekretarice ili…?”

    „Ne budite drski!”, odgovorila mu je, osećajući kako crveni. „Samo ste me iznenadili!”

    „Čime?”, uputio joj je još jedan razarajući pogled, izvijajući ironično uglove punih i lepo oblikovanih usana. „Nadam se da ste u svoj rokovnik upisali moju najavu od prošle nedelje i da ste o tome obavestili poslodavca. Danas sam u stisci sa vremenom, ali… sutra, prekosutra… rado bih se prepustio Vašim rukama.”

    „Naravno! Da… Ne!”, rekla je ustajući iza stola kao oparena.

    „Pretpostavio sam da je „da”, s obzirom na to kako me odmeravate”, drsko se nasmejao odmerivši njene pune i poluotvorene usne. „Nemam ništa protiv, malo zabave nije na odmet… Recite, kada?!”

    Emilija je prekrstila ruke na grudima, zauzimajući odbrambeni stav.

    „Ne samo da ste drski, nego ste i bezobrazni!”, rekla je ponovo povišenim tonom.

    On je pogledao ispod skupljenih obrva, očigledno ne hajući za njenu ljutnju.

    „Zanima me šta je „ne”? Gospodin Riči nije upoznat sa mojim dolaskom?”

    „Možete ući u oče… očekivano vreme… Samo, malo ste poranili, gospodin Riči još nije stigao!”, rekla je ljutito. „Da Vam to nije običaj?”

    „Šta?”

    „Da budete tako nekulturni i nasrtljivi prema tuđem osoblju ili ste isti takvi i sa sopstvenim osobljem?”, rekla je, ne razmišljajući ni ko je on ni zašto stoji ispred nje.

    Na trenutak se namrštio i rekao:

    „Svako dobije ono što traži!”

    Kakav drznik!, pomislila je i brzo pritisla taster na telefonu, dajući mu tako do znanja da je njihov razgovor završen.

    „Ebril, stigao je gospodin…”, u momentu nije mogla da se seti njegovog prezimena. Zacrvenela se još više, što zbog ljutnje, što zbog neprijatnosti koja ju je najednom preplavila.

    „Lombardi”, začula je duboki glas od koga je poskočila, jer ga je čula skoro na svom uhu.

    „Maximilijano Lombardi”, drsko joj se nasmešio.

    „Gospodin Lombardi”, rekla je podižući svoj pogled prema njegovom licu.

    Stajao je na pola metra od nje, svojim bedrima blago naslonjen na sto. Drsko ju je odmeravao i dalje, spuštajući pogled od korena njene kose, pa sve do donje tačke V-izreza na tankoj bluzi. Od tog pogleda se naježila, učinilo joj se da poput sitnih strelica prodire i ispod bluze.

    „Zašto ste se zacrveneli? Je li to zbog vaše neefikasnosti ili zbog nečeg drugog?”, uputio joj je pitanje propraćeno osmehom, koji je njegovom licu davao još muževniji izgled.

    Otvorila je usta da odgovori, ali ju je prekinulo otvaranje vrata. Njen otac je ušao u kancelariju.

    „Oh, stigli ste, gospodine Lombardi! Izvinjavam se, nadam se da ne kasnim mnogo!”, rekao je gospodin Riči pružajući mu ruku.

    „Nema problema”, odgovoro je Maximilijano Lombardi pružajući ruku Fabijanu Ričiju. „Vodio sam zanimljiv razgovor sa Vašom…”

    „Ah…”, prekinuo ga je gospodin Fabijano. „Drago mi je da ste se upoznali. Pređimo u moju kancelariju. Emilija, gde je Ebril?”

    „U kancelariji… sređuje neka dokumenta!”, odgovorila je, pokušavajući da spreči podrhtavanje glasa.

    U tom momentu Ebril se pojavila na vratima osmehujući se.

    „Dobar dan!”, oglasila se upućujući Maximilijanu jedan od svojih najlepših osmeha.

    „Izvolite!”, pokazala je rukom u pravcu Fabijanove kancelarije.

    On joj je uzvratio osmeh, pokazujući svoje lepe bele zube i ušao unutra, a za njim i Emin tata.

    „Ufff, kako je zgodan!”, rekla je Ebril, nakon što su se vrata za njima zatvorila, a glas joj je bio nalik predenju mačke.

    „I drzak, i pun sebe!”, frknula je Emilija. „Ne znam… da nas nisam uvalila u nevolju…”, rekla je skrušeno, izbegavajući Ebin pogled.

    „Slušaj, Ebril, moram da idem! Reci ocu da sam imala neka neodložna posla!”

    Kao furija izletela je iz kancelarije ostavljajući zbunjenu sekretaricu.

    900 rsd
  • Gondeov sindrom
    (0)

    Gondeov sindrom

    3. Pisma, blago

    Svečanost. U uglu sobe, između dva velika prozora s penušavom čipkom zavesa, postavljena je jelka čvrsto uglavljena u krstasti čamov stalak. Okićena je krhkim ukrasima sačuvanim od lane: kuglice što umnožavaju bljeske talasastim udubljenjima, oblici zvezdasti i jajoliki, staklene životinjice i ptice s repom od srebrnih struna, pa prskalice, svećice usađene u metalne čirake na krajevima grana, medne bombone u „zlatu“ od staniola, celofanski listići i trake od raznobojnog krep-papira, pahulje i bela paučina; splet sićušnih lampiona što trepte u svim bojama umrežen je od vrha jelke do njenog podnožja u naboranoj svili osutoj konfetama.

    Svetlucavi prah što prolazi kroz sastave na prozorima, kroz ključaonicu i odžak, što oblaže čunkove, sastave kaljevih opeka, dno tinjave rešetke i grumenčiće otkotrljanog žara, načas zaleluja iznad utrnule petrolejke i potom se zavuče pod perjanu dunju gde su se deca ušuškala pred san. Fluorescentna svetlost oko svega i svakoga, stvari i ljudi. Oko mlekadžije, bakalina, pekara, krojača, šustera. Oko poštara!

    Svetluca prostor iznad stola u ukrašenoj sobi, iznad stranica rastvorenog adresara i oko skupocenog očevog nalivpera sa nepravilnim žutim prugama na crnoj osnovi. Pomeraju se po stolu čestitke čija je poleđina ispisana tankim tragom tamnog mastila, po jedna drukčije adresirana koverta za svaki čarobni prizor: snežni oblaci, gorska kućica zarobljena smetom, nahereni plot na prtini, zavejano poštansko sanduče, istrgnut prvi list iz kalendara, jele s granama poleglim od težine snega, irvasi upregnuti u kočiju nakrcanu poklonima, saonice, zvončići i šišarke, pegavo lane, zeka, mače sa mašnicom, promrzli vrapci združeni pod strejom, nasmejano lice Deda Mraza, veseljak s flašom u džepu zavejan pokraj stuba usputne svetiljke.

    Nalivpero vođeno veštom očevom rukom ispisuje poleđine oslikanih želja. Raste tovar poštarskih torbaka; pripravni su pečatari u Zobnatici, Slepčeviću, Rumi, Petrovaradinu, Segedinu, Andaluziji, Toremolinosu, Guadiu, Ženevi, Bitolju, Ohridu…; putuju pošiljke, stižu u pravo vreme do dalekih adresa. Na poštanskim sandučićima ispisana su imena: Josif Hristoski, Cimerman i Gospođica Mod, Gonde, Sibila, Helena, Notaroš i Lusi Furne, Žan-Luj Trentinjan, František Nekvasil, Hoze Eustasio Rivera. U pošiljkama piše da je napolju mraz, uklizana je strma ulica, sankaši podvriskuju i udaraju kalpiš, praskaju već posvuda prangije, nose se kupasti i valjkasti šeširići, siranovski nosevi i svakakve maske, kupovina je obavljena, pečenje je spremno i baklava s orahom od prošlogodišnjeg roda; piše da je u kući toplo, kaljeva peć izdašno greje i toplina raskriljuje sva vrata od soba; a dok jelka miriše i treperi od odblesaka boja, na gramofonu se vrte ploče s elegičnim pesmama o snegu.

    Kuća je ljupka starinska vila s krovnom terasom i mansardom delimično zaklonjenom dekorativnim nadzidom fasade; divlja loza puže od temelja do njenog vrha i gore se zavlači pod široke crepljike; plava pločica s belom brojkom 6 može se s jeseni kad loza ogoli, a u zimu za manjih snegova, nazreti na čeonoj strani između oluka i prozorskog ragastova; prostrano dvorište što okružuje kuću, pod nagibom, izlokano kišnim bujicama, divlje je i pitomo u meri koja ne odvaže ni na jednu stranu.

    Stoletni orah s ljuljaškom, stablo šljive sa sedlastom račvom u visini dečijih grudi, marela što posle prvog ploda u maju na jednoj grani zrije i u junu, badem kojeg će u doba cvata sasušiti jedan februarski mraz, dunja čiju ranjavu koru svu u krastama od slatkaste smole obleću stršljeni, kruška s mednim plodovima što vise na ogoleloj krošnji i u poznu jesen, mali orah kojeg će oboriti jedna noćna oluja, breskva sitnog baršunastog ploda, džombasta trava, mirišljavi korov koji nadleću vilin-konjici opervaženih krilaca, buba-mare i leptiri jarkih boja, opalo lišće sakupljeno u gomilice razvašarene naletima jesenjeg vetra.

    Nahereni plot s dve kapije za izlaz na obe ulice, bandera kraj glavnog ulaza gde tajanstveni posetilac vezuje belog konja, ispucala betonska staza do kućnog praga pod gustišom jorgovana, garaža s krovom obloženim terpapirom i dvokrilnim vratima sačinjenim od dasaka iz „Nekvasilove strugare“, šupa prenatrpana poljskim alatkama, jedan dvorišni ugao s automobilskim otpadom na čijem je vrhu starinska felna od upletene žice, plavo-belo okrečeni golubarnik s prostranim tremom, senovnik pod vinovom lozom i puzavicom ruže, pseća kućica ozidana ćerpićem izdahle porodične manufakture, dva vodoslivnička bureta sa poklopcima što pred nevreme zloslutno kloparaju.

    Cvet jorgovana, ljubičast i beo, cvet jasmina i behari voćaka, bokori ljubičica, visibaba, hrizantema, dan-i-noć, divlji karanfil, čašice božanstvenih lala, baršun ruža, pastoralni cvet bocike, čičak, ukrasni šimšir što okružuje nisku dvorišnu česmu, ladolež, fasadna loza s jeseni zelena i žuta i purpurna i grimizna.

    Jutarnji i večernji cvrkut vrabaca ugnježđenih u lozi iznad svakog prozora, umiljati lavež Bubike, Arapa i Liska, jauk bespomoćnog mačeta slomljene kičme, imena svakog pojedinačnog goluba, lepet njihovih krila pri uzletanju, boje njihovog perja, nadimci za ježa, kornjaču i zeca čije su oči u boji dva klikera iz kolekcije za pokazivanje, imena svih suseda po redosledu doticanja u sluh, njihov izgled, njihovi glasovi i pokreti.

    Sve ovo u srazmeri primerenoj detinjem uzrastu, uveličano ali nekrivotvoreno, biće ucrtano sa preciznošću najboljih kartografa na mapama za buduće tragače; sve to probrano štivo odrastanja, sačuvano od kasnije sumnje u autentičnost, biće smešteno u stvarna i izmišljena skrovišta, u najskrovitije uglove dvorišta i kuće, iza njenih masivnih vrata, iza njenih debelih zidova, u sigurna skloništa za spas od propadanja, u kovčege obložene zelenim plišom i u priče kao što je ova.

    *

    Izlazimo iz boksova u sjajnim čizmama od tanke kože, u belim „pumparicama“ izlizanim između prepona, u bluzama od svile jarkih boja i sa kapama podvezanim oko brade. U padoku je već odlučeno ko će biti Cimerman: on će uzjahati Satana. Manje srećni raspodeliće za ovu trku preostale parove jahača i konja: Cigu i Petuniju, Karolja i Vestalku, Papa i Herkulesa, Konstantinovića i Ćefa, Manojlovića i Tonku. Prilazimo sedlu postavljenom preko račve na šljivinom stablu, objahujemo ga; noge su nam u uzengijama i čvrsto su povučene uzde, spreman je između pazuha džokejski bič od rezbarenog leskovog štapa. Trku će opet dobiti Satan; vrat mu je znojav i kao uvek – izbrazdan grimiznim peteljkama vena.

    Kad smo bežali od kuće penjali smo se na orah uz debelo hrapavo stablo, u gustu njegovu krošnju, nevidljivi ni sa zemlje ni sa neba. Skrivali smo se tamo i kad nam nije bila potrebna uteha, ni bekstvo od ružnih stvari i strašnih nepravdi, već nešto drugo i sasvim drukčije, nešto što nismo znali šta je ali što je bilo lepo i samo naše. Ni u snovima se nismo sklanjali na druga mesta: pentrali smo se na presto u orahovoj krošnji, neuhvatljivi za zveri i fabulozna bića.

    500 rsd
  • (0)

    Duboka svetlost – antologija svetske haiku poezije

    Robert Scott

    * * *

    storm passes
    emptying a wheelbarrow full
    of clouds

    prolazi oluja
    praznim kolica
    puna oblaka

    Dietmar Tauchner

    * * *

    daybreak –
    the snowplow clears
    my nightmare

    svitanje –
    čistač snega čisti
    i moje košmare

    Serge Tome

    * * *

    equinox –
    the stripe of the airplane
    divides the sky

    ravnodnevnica –
    trag mlaznjaka
    deli nebo

    Micheline Boland

    * * *

    middle of the night
    my keepsakes are so cold
    I miss my old dog

    usred noći
    hladne uspomene
    nedostaje mi stari pas

    Ranko Pavlović

    * * *

    I am arranging papers.
    With every thrown letter
    A friend less

    Sređujem spise.
    Svako bačeno pismo –
    prijatelj manje.

    Mile Lisica

    * * *

    sky silence
    in the deep furrows
    a flock of sparrows

    tišina neba
    u dubokim brazdama
    jato vrabaca

    Ginka Biliarska

    * * *

    Now what is
    my shadow doing out there,
    alone in the cold?

    Šta li sada radi
    moja senka, sama
    na hladnoći?

    Minko Tanev

    * * *

    autumnal sun
    the image of God
    appears from the fog

    jesenje sunce
    slika Boga
    izranja iz magle

    Zoran Raonić

    * * *

    Fallen oak tree.
    A boy is counting rings
    on the tree stump.

    Porušen hrast.
    Na panju dječak
    broji godove.

    Enver Muratović

    * * *

    they remain empty,
    after a long winter –
    the children’s gloves

    ostanu prazne,
    poslije duge zime –
    dječje rukavice

    810 rsd
  • Rekreacija pre pakla
    (0)

    Rekreacija pre pakla

    IZBOR

    Poluotvoreni prozor u stanu tvojih roditelja
    hladi ti prvu jutarnju kafu
    decembar je ali još nije zima

    vrelina šolje izaziva ti uznemirenost
    kao popodnevna svađa u zgradi
    kao nepregledno polje opušaka
    koje zatičeš u gradskom parku

    srkneš li vrelinu kafe
    srknuo si sve trnje iskustava
    koje će doći nakon mladosti

    prospeš li njen talog
    okrenuo si glavu od zločina i nepravde

    LOŠE NAMERE

    Osećaš po mirisu svoje kože
    neki požar će uskoro doći
    buknuće u kukuruzu ili žitu
    spaliće šumu ili letinu

    ispucali sitni ostaci
    nalik na tvoje prozirne šake
    bedne žetve lelujaju u žezi

    uzdišu iscrpljena stabla
    koja su osakatila ludilo ili pohlepa

    neki požar će uskoro doći
    svejedno loš
    buknuće pred tobom tek tako
    gotovo kao i uvek do sada
    ne možeš mu se odupreti

    ne veruješ u nemarnost
    ni u iznenađenja
    ma kakva bila
    poznaješ namere
    mirišu u vazduhu

    DVOGLAVI

    Dajte mi dvoglavog pesnika
    dajte mi ga na dan-dva
    dajte mi ga sad

    tako dvoglavog u čijoj su se
    kosi sakrili Minotaur i Tezej
    koje uzalud tražim

    tako neumornog koji hoda
    vekovima unatrag
    u potrazi za Svetim gralom
    tim krvavim ciklusom Sveta
    (što se klati na leđima smaragdnog guštera)

    u čijim pesničkim venama
    teku pripitomljeni Dunav i mutna Sava
    puna iznutrica nepoznatih mučenika
    koje nisu mogle svariti ni zlatne ribice

    dajte mi ga tako dvoglavog
    u oči da mu pogledam
    jesu li i one janusovske

    DRUGI IZLAZAK

    Ars longa, vita brevis.

    Na starom rajačkom groblju
    gore visoko na brdu
    blizu zaboravljenih Bogova
    ukorenjenom u prve vinograde
    nakon Velikog potopa
    našao sam lobanju

    gleda sa suve zemlje
    ka pimnicama
    mene ne primećuje
    uzimam je i približavam uhu
    želim da čujem huk historije
    želim da čujem zašto je izišla
    iz svog čokotnog groba

    ćuti, ne gleda u moje lice
    očne duplje su suve i prazne
    nema mulja za podsmeh
    nema bora ožiljaka za osmeh

    kotrljajući se napušta ovaj raj

    vino se teško pije
    kad je čovek sam

    TESTO

    Grizem pogačice detinjstva
    prazne i masne

    nigde čvaraka
    nigde sira
    u njima

    samo testo i kore

    jedino još reči i sećanje
    hrskaju pod zubima

    zaglavljuju se poput koščica
    negde između ždrela i jednjaka

    630 rsd
  • Iznedrene pesme
    (0)

    Iznedrene pesme

    РАСКОРАК

    На ветрометини
    Изгубих осмех
    И трагове

    Разбуктали пламен
    Груди ми разара

    Атоми твога постојања
    Лебде у понору

    Време је живот
    Он немилице измиче

    Удавих у себи
    Радост и бол

    Кораком новим закорачих
    У недокучиви хаос

    ОСТАЛО МИ ОД ПРЕДАКА

    Трудна равница
    И зној жетелаца

    Зов трубе на јуриш

    Топови са Кајмакчалана

    Блатњави ровови Солуна

    Кадињача
    Игмански марш
    И песма пролетера

    Искра предака у мени

    ПРЕСТИЖ

    Ноћ

    У мени трагови дана

    Несвесно бележим
    Разговор два дечака

    Ми имамо телевизор у боји

    Па шта

    Мој тата иде колима на посао

    А мој је тата јачи од твога

    Ноћ

    Трагови сумње у мени

    МОГУ ЛИ

    Могу ли
    Грлити ветар
    И јахати сунчеве зраке
    Свемиром

    Могу ли
    Мењати свет

    Да не буде рата

    Да гладни буду сити
    Жедни напојени

    Могу ли

    Могу
    Али само у песми

    НОВА СВИТАЊА

    Ослушкујем
    Како се ноћ разлаже
    У раскораку са временом

    И тело се моје разлаже

    У пространству
    Губе се осећања

    Макар и као симбол немоћи
    Ипак постојим

    Искричаво свитање на хоризонту

    Упрта погледа у наступајући дан
    Ново се јутро растаје од ноћи

    400 rsd
  • Strip sa margine
    (0)

    Strip sa margine

    „STRIP SA MARGINE”, ALI BAŠ SA MARGINE…

    „Strip sa margine”, kao projekat portala Strip Blog nastao je iz želje urednika da se u jednom časopisu pronađu stripovi samo „neafirmisanih” umetnika.

    Zašto je to uopšte važno?

    Jedini razlog tome je taj što u ostalim časopisima, koji objavljuju radove manje poznatih autora, uvek imamo regionalno, ali i svetski poznate stripface, koje pre svega prodaju taj časopis, a onda čitaoci od njih, uglavnom ne vide svitu autora koji ne rade na velikim serijalima, za velike izdavačke kuće, a samim tim ni ne zarađuju od svog rada na stripu, već im je to ljubav i hobi koji upražnjavaju u toku svog slobodnog vremena.

    Kako bismo više obratili pažnju na ove umetnike, od kojih su mnogi i nagrađivani za svoj stripovski rad, odlučili smo da nijedna strip-faca iz našeg regiona, ali ni iz sveta ne uzme učešće ni u jednom segmentu pravljenja ovog časopisa.

    Ovo je prvi broj časopisa „Strip sa margine”, nadamo se da će ih biti još.

    Uživajte!

    Miloš Simić,
    glavni i odgovorni urednik sajta Strip Blog.

    800 rsd
  • (0)

    Medena & sponzor

    Godina 2016.

    Ognjen

    Nekada zaista ne treba ustajati iz kreveta, ova dva dana su dokaz tome. Po prvi put ne želim da ustanem iz kreveta. Nemam volje, iako sam dobro nakljukan lekovima. Nakon što mi je Pavle zbog Tijane sredio facu, davno zaboravljeni duhovi moje prošlosti su se probudili. Ne zaboravljeni, već duboko skriveni negde u malom kutku mog mozga i srca.

    Nisam ljut na Pavla, ne zameram mu, i mada smo se rastali, razumem ga. Tijana mi je zaista postala draga. Ona mi je odgovarala jer je pristajala na sve moje uslove, na neki način bila je savršena za mene. Savršena, jer nije tražila više, nije tražila osećanja i srce. Bila je realna. Znao sam da i ona ima neki rep iz prošlosti, i nisam iznenađen što je ljubav bila u pitanju. Drago mi je zbog nje i što je konačno našla svoju sreću. Mada mi je promenio lični opis, Pavle je zaista dobar lik, a ona zaslužuje nekog takvog. Bila je uz mene kada se moja sestra Olivera porodila. Tako smo se i upoznali. Dobrica kakva jeste, nekako se savršeno uklopila u moj svet. Nije tražila ništa a opet me je puštala da budem ono što jesam, sponzor.

    Da, to sam ja, onaj koji plaća sve. Tako je lakše, nema osećanja, svi znamo na čemu smo. Nema ljutnje kada se sve završi, lepo kažu: „čist račun – duga ljubav.” Poznat sam kao galantan, ali hladan. Nemam srca, ono ne kuca ni za jednu. Nikada. Osim jednom… Nekada davno.

    Bila je… Pa bila je sve, ali to onda nisam znao. Nisam bio svestan koliko mi je značila dok nije otišla. Voleo sam je, a to nisam znao dok nije nestala. Moja Nata, moja Medena, moja sreća.

    I sada, posle toliko vremena, kada sam mislio da se ne sećam ni njenog imena, da sam zaboravio kako izgleda osmeh na njenom licu, opet se pojavljuje u mom životu. Sam pogled na njeno lepo, ozbiljno lice, uzdrmao je moj savršeno miran svet. U mom životu je sve uređeno, znam ko sam, znaju ko sam, ne diraju me, ne diram ih. Sve se vrti oko posla, mojih klubova, lakih ženski, i naravno moje princezice Maše. Ona je moje sve. Za nju živim. Njoj dajem sve. Davno sam doneo odluku da svoju decu imati neću, greh na duši koji nosim je razlog te odluke. I opet kao i svakoj velikoj odluci u mom životu glavni razlog je bila moja medena doktorka, Natalija Medenica.

    Kada sam je video pre dve večeri bio sam zapanjen promenom na njoj. Nije više ona nevina i naivna devojčica koju sam nekad znao. Sve na njoj je drugačije. Kosa joj je svetlija, grudi su joj punije, telo joj je sada telo zrele žene, a ne tek procvale devojke. Nekad je razdragani osmeh krasio njeno lice, a sada je tu ledena, profesionalna doktorka. Led u njenim očima je ono sto me je šokiralo. Ali život je tome naučio.

    Uvek je bila nasmejana. Čak i kada sam bio najgrublji prema njoj, i kad je u očima imala more suza, zbog mene je osmeh uvek imala na usnama. Nekad je u mene gledala kao u Boga, a sad kao u mrava koga bi rado zgazila. Arogantno i umišljeno kopile kakav sam bio, mislio sam biće uvek tu. I bila bi, da nisam bio takav gad prema njoj. Volela me je kao nijedna, dala mi je sve, a kako sam joj vratio?!

    Natalija

    Sedim u zamračenoj sobi. Trebala bih da spavam i odmaram, ali ne mogu. Ne mogu jer već dva dana ne mogu da se sastavim. Ne mogu da se pomerim sa ove fotelje, smeta mi sve, čak i svetlo ekrana mobilnog telefona. Neko bi pomislio da sam flipnula. Možda i jesam, jer se već dva dana pitam – zašto?

    Zašto se pojavio, i to u mom dežurstvu? Zašto, kad su godine prošle od poslednjeg susreta, dodira, pogleda, svega… Zašto ga je život naneo ponovo meni na put?

    Ni u najluđim snovima ne bih pomislila da će moje dežurstvo biti tako turbulentno. To veče je tek druga noć koju radim. S obzirom na saobraćajne nesreće moja klinika je često puna raznih pacijenata kojima je moj rad potreban. Nije lako biti ovo što sam ja.

    Nije, ali ja sam sa velikim naporom došla tu gde jesam. Nije lako biti najmlađi maksilofacijalni hirurg u Beogradu i okolini. Nije, ali ja sam to zaslužila. Radila sam naporno i evo me. Ali ništa nije moglo da me spremi za njega, za njegove dve fufice i podsetnik na prošli život.

    Toliko napora i truda da sve ode u zaborav, palo je u vodu kad sam dotakla njegovo lice, njegov slomljen nos i zavirila u njegove proklete oči.

    Jednom je Natalija bila mala, mlada i naivna, više nije.

    Jednom je Natalija pustila srcu da diktira i vodi je. Jednom je Natalija dala sebe celu. Jednom i više nikad.

    I zato se sad pitam – zašto? Kada je sve bilo spremljeno, sklonjeno, zapečaćeno i zaboravljeno. Zašto, Bože?

    Dva dana ista meta, isto odstojanje. Ništa pametnija, ništa trezvenija. I boli me.

    Jutros je stigla prva njegova poruka. Zašto ne razume reči: Ne želim više nikad da te vidim? Ne želim ništa od njega, ni glas, ni poruku, ništa. Pošto sam profesionalac, odradiću njegovu kontrolu i zatvoriću ta vrata jednom za svagda.

    Ali poruke se nižu: Nato, srećo moja… Nato, Medena… Nato, moram da te vidim samo još jednom van bolnice… Nato, moram da ti objasnim…

    Bole me.

    Boli me svako slovo kad se setim svega. Boli me, jer mi srce drhti, a ne sme. Boli me, jer mi usta i oči jecaju bez glasa i suza.

    I ponovo mi univerzum stavlja prepreku na put. I ponovo ga pitam zašto? Zašto i to sad kad mi je najbolji prijatelj ponudio brak. Zavrtim prsten na domalom prstu i uzdahnem.

    Od ljubavi do mržnje, kažu, malo je. Ognjen i ja prošli smo sve faze. Kolikogod da sam ga nekad volela, toliko isto ne mogu da mu oprostim. Jer, sve sam mu dala, a kako mi je vratio?!

    900 rsd
  • (0)

    Zelenooka

    Kat

    Dovraga, zašto ne?

    Millerov prijedlog i nije tako loš. Lova mi treba. Nije prvi put da prodajem sebe za lovu. Neka ide dovraga, živo me zanima koliko ću izdržati. Biti ljubazna, pristojna, suzdržati poriv da ga provociram.

    Pravo pitanje je zašto pristajem na to. Idemo saznati.

    Prošlo je par dana od našeg dogovora. Dobila sam lovu, dobila sam čak i stimulaciju, a sve što trebam raditi jest da ne provociram Millera. Trudim se čak i u sebi da ga ne zovem raznim nadimcima.

    Pokušava li me preodgojiti, dobro mu ide. Ovaj radni tjedan mi prođe ipak odlično. Miller me ujutro dočeka na samim vratima i odmah ode na posao kao da smo dogovorili i minimalni kontakt. Jednako radim i ja, čim on stupi popodne u kuću, izlazim u žurbi.

    Nakon toga jurim u čistionicu raditi, pokrivati Harperinu smjenu jer želim da se nakon mamine smrti odmori i provede u miru doma. Tako da sad nemam više vremena za svoje standardne poslove, što ne znači da me moji ljudi ne zovu i ne traže. Dapače… osjećam kao da žale za mnom. Baš se iz toga razloga ne mogu posvetiti ostvarenju Adamove želje. Ali ono što činim je dobro.

    „Što se događa s tobom, Kat?” Sjedim za stolom za vrijeme ručka s Adamom.

    „Molim?”

    „Kat, jesi li bolesna ili imaš nekih problema? Jer previše si ovih dana… mirna.”

    „Ne. Zdrava sam.” Odložim vilicu i nalijem u čašu soka.

    „Ali nisi dobro. Nisi niti komentirala Millera već danima. Nisi pitala ni jesam li našao ključ.”

    „Trudim se biti pitomija.”

    „Molim? To je Miller naredio?” Adam me pogleda mrko i nezadovoljno.

    „Ne može on meni ništa narediti. Pristala sam jer… ne znam ni sama zapravo. Trudim se, jako se trudim Adame, da mu nešto ne dobacim kad izlazim iz kuće ili ujutro kad sav namirisan prođe pored mene.”

    „Malo sam… razočaran, Kat. Ne daj da te itko mijenja.” Nijema sam na ove riječi.

    „Ne brini se Adame, samo glumim.” Podragam njegovu ruku i onda ga natjeram da nastavi ručak. Mali pogađa, ali ja testiram svoje granice, testiram sebe i nije tako loše. Ali bojim se… negdje ću puknuti… kad mi se skupi, nastupit će eksplozija koja će sve uništiti do temelja. Raula izbjegavam nazvati, to bi bilo previše sebično. Usredotočim se na Adama, ali i na promjenu koju s danima uočim na Milleru. Nakon točno tjedan dana glume i tišine među nama, koju prekinemo uz jedno dobro jutro ili doviđenja, Miller me dočeka na vratima, a onda krene u kuhinju za mnom. Malo me zbune njegovi koraci pa se okrenem i pogledam ga. „Zar ti ne moraš ići na posao?”

    „Ne danas. Ostajem doma. Radim odavde. Želim malo biti s Adamom. I čuti od tebe kako on napreduje.”

    „Od mene?”

    „Da.”

    „OK.” Požurim ispred njega i dohvatim prvo šalicu kave. Pomalo ulijevam sebi kavu iz aparata, kad začujem kako stolica struže po podu. OK. Pitoma Kat. Suradnja. Ljubaznost. Mogu ja to, pa nisam iz prašume, zar ne? Stoga dohvatim drugu šalicu i nalijem i Milleru kavu. S kap hladnog mlijeka i jednim Natreenom. Okrenem se da mu dodam kavu, a dočeka me njegov pogled put intrige. „Za mene?”

    „Za koga drugoga”, odgovorim mu na čuđenje povodom mog postupka.

    „Hm… Hvala?” Neobično je sjediti ovako blizu njega u ovoj napetosti i vagati svaku riječ. No pristala sam, podsjetim se.

    „Onda, Ava, kako ti se čini Adam?” Idućih desetak minuta, dok nas Adam ne prekine, ispričam mu kako Adamu prolaze dani, kako vježba, a prije svega kako je zaista dobrog raspoloženja uvijek. Pričam mu kako igramo društvene igre i sve u svemu, uživamo. Sve to vrijeme Miller me gleda bez osmijeha, glave tek malo pognute. Prstima dira svoju čeljust, a usne drži potpuno stisnutima. Drukčiji je.

    900 rsd
  • Poezija revolucije
    (0)

    Poezija revolucije

    Šandor Petefi (1823-1849)

    SLOBODA SVETA

    Jedna me samo tišti misao:
    na dušeku ne skončati tek,
    istiha svenuti kao cvet
    potajno kome crv podgriza luč
    što tinja tu u pustoj odaji.

    Ne daj mi, bože, takvu smrt,
    ne meni, samo takvu smrt!
    Nek budem munjom ošinut, opružen bor,
    iz korena kog čupa bure bes;
    il` stena koju s vrha planine
    u provaliju ruši urnebes.

    Kad celom ropskom svetu tom
    dojadi jaram, pa se uspropne,
    zavitla, rumen, žarkom zastavom,
    a na njoj sveto, plameno slovo to:
    Sloboda celog čovečanstva!

    I to zagrmi od zapada na istok,
    i s tiranima bukne boj –
    o, da tu padnem – na tom ograšju!
    Mladosti moja, tu mi prospi krv;
    nek trube zvuk i mačeva zvek,
    topova rik, uguše zanavek.
    U naletu ka pobedi,
    atovi, ržući,
    prejur`te me, pregazite,
    na bojištu nek ostane moj krvavi leš!

    A svane l` dan velikog pogreba,
    uz glase tužne i toržestvene,
    pod teškom senkom crnih zastava,
    rasute kosti prikupite mi
    u zajednički grob junaka svih
    što padoše za tvoj pobedni steg.

    Prepevao Veljko Petrović

    Kosta Abrašević (1879-1898)

    CRVENA (1894)

    Crvena je krvca što kipi u nama;
    Crvena je munja što oblak prolama;
    Crveno je nebo kad se zorom smije;
    Crven nam je barjak što se gordo vije;
    Crvena je munja u našim grudima;
    Pa i gnev je crven što nas obuzima;
    O, tirani, čujte – ne treba vam kriti –
    I osveta naša – crvena će biti!

    Sezar Valjeho (1892-1938)

    ČUVAJ SE ŠPANIJO!

    (Španijo, neka me ova gorka čaša mimoiđe)

    Čuvaj se Španijo sama sebe!
    Čuvaj se srpa bez čekića,
    i čekića bez srpa!
    Čuvaj se žrtve, uprkos njoj samoj,
    krvnika, uprkos njemu samom,
    i ravnodušnog stvora, uprkos njemu samom!
    Čuvaj se onog koji, pre no što pevac zapeva
    tri puta će te se odreći,
    i onog koji te se, potom odriče tri puta!
    Čuvaj se lobanje bez cevanica,
    i cevanica bez lobanje!
    Čuvaj se novih imućnika!
    Čuvaj se onog koji jede leševe tvoje,
    koji tvojim živima ždere mrtve!
    Čuvaj se privrženog sto posto!
    Čuvaj se neba iznad vazduha,
    Čuvaj se vazduha iznad neba!
    Čuvaj se onih koji te vole!
    Čuvaj se tvojih junaka!
    Čuvaj se Republike!
    Čuvaj se budućnosti!…

    *Sa španskog jezika preveo Vladeta Košutić

    Vladimir Vladimirovič Majakovski (1893-1930)

    LEVI MARŠ

    (Mornarima)

    Širite se u maršu!
    Oterajte spletaka zolju!
    A vi, govornici, lakše.
    Reč
    imate,
    druže pištolju!
    Dosta nam je života po tragu
    što ostaviše Adam i Eva.
    Ošinimo istorije ragu!
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Hej, bluzo plava!
    Krstari daleko!
    Okeanu sagledaj rubove!
    Zar
    bojnom brodovlju neko
    zatupi u lukama kljunove?
    Nek se kezi
    i riče kroz krunu
    Britanije lav, pun gneva.
    Pobediti neće komunu.
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Onamo,
    za brdima tuge,
    sunčani kraj izobilja.
    Preko gladi,
    preko mora kuge,
    milionskim korakom silnim!
    Nek je okolo plaćena banda
    i nek čelik u mlazu seva.
    Neće Rusijom vladat Antanta.
    Leva!
    Leva!
    Leva!
    Oči orla zar da se smrače
    i za staro vid da se hvata?
    Grlo sveta
    stegni još jače
    rukom proletarijata!
    Grudi istur’te svi skupa!
    Nek se nebom ruj stega razleva!
    A ko li to desnom stupa?
    Leva!
    Leva!
    Leva!

    Sa ruskog preveo Lav Zaharov

    Pjer Paolo Pazolini (1922-1975)

    MOJOJ NACIJI

    Ne arapski narod, ne balkanski narod, ne antički narod, već živa nacija, već evropska nacija:
    a u stvari šta si? Zemlja dece, gladnih,
    korumpirani vladari, službenici zemljoposednika,
    upravitelji kukavice!
    Advokati premazani brilijantinom prljavih nogu.
    Funkcioneri dripci kao i zatucani stričevi!
    Jedna kasarna, jedna sveštenička škola, jedna slobodna plaža…jedan kupleraj!
    Milion sitnih buržuja kao i milion svinja pasu
    gurkajući se ispred novih palata
    i među kolonijalnim kućama oguljenim kao crkve.
    Baš zato što si postojala sada ne postojiš,
    baš zato što si bila svesna sada si bez svesti!
    I samo zato što si katolkinja, ne smeš da misliš
    Da je tvoje zlo celokupno zlo: Krivica svakog zla!
    Potoni u ovo tvoje lepo more…oslobodi svet!

    Sa italijanskog prevela Jasmina Livada

    Antonio Agostino Neto (1922-1979)

    ZAPADNA CIVILIZACIJA

    Lim pričvršćen za kolju
    zabodenom u zemlju
    prave kuću.
    Dronjci upotpunjuju
    bližu sliku predela.
    Sunce se provlači kroz pukotine
    i budi njenog stanovnika.
    Posle dvanaest sati ropskog
    rada:
    Razbijati kamen
    prenositi kamen
    razbijati kamen
    prenositi kamen
    po suncu
    po kiši
    razbijati kamen
    prenositi kamen!
    Starost brzo dolazi…
    Jedna asura u tamnim noćima
    dovoljna je da se umre
    zahvalan
    i od gladi!

    Bertolt Breht (1898-1956)

    PITANJA JEDNOG RADNIKA KOJI ČITA

    Ko sagradi Tebu sa sedam kapija?
    U knjigama nalazimo imena kraljeva.
    Da li su kraljevi dovukli gromade stena?
    A višestruko porušeni Vavilon –
    Ko ga podiže toliko puta? U kućama kojim
    Zlatnozrake Lime stanovahu zidari?
    Kuda su, one večeri, kada završen bi Kineski zid
    Neimari pošli? Veliki Rim
    Trijumfalnih kapija je pun. Ko ih podiže?
    Nad kim su
    Trijumfe slavili cezari? Da li je često opevana Vizantija
    imala palate samo za svoje stanovnike? Čak i u
    legendarnoj Atlantidi, one noći kad je progutaše valovi, urlikali su davljenici za robovima svojim.
    Mladi Aleksandar osvoji Indiju
    On sam?
    Cezar Galiju potuče
    Zar nijednog kuvara ne povede sa sobom?
    Filip šanski zaplaka, pošto potopiše
    Flotu njegovu. Zar ne zaplaka i neko drugi?
    Fridrih drugi pobedi u sedmogodišnjem ratu.
    A ko
    Pobedi osim njega?
    Na svakoj stranici pobeda.
    Ko skuva pobedničku gozbu?
    Svakih deset godina po veliki čovek.
    Ko plati troškove?
    Toliko izveštaja.
    Toliko pitanja.

    Oskar Davičo (1909-1989)

    U SPOMEN NA TAMNOVANJE SVETOZARA MARKOVIĆA

    Umesto rala, volovskih kola,
    umesto gladi i mesto suza,
    ah, jednog dana umesto bola,
    umesto tuge i mesto uza,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    umesto pljačke i pandura,
    umesto kralja i mesto knjaza,
    ah, jednog dana umesto bura,
    umesto rata, mesto proteza,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    umesto brava i mesto reza,
    ah, jednog dana umesto noći,
    blesnuće rafal iz mitraljeza
    kad drukče svetlost ne može doći,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    kad bukne ruža mesečine
    i sunce srca, drugovi moji,
    s njima sloboda i mašine,
    ko ljubav što me s devojkom spoji,
    ah, jednog dana, jednog dana,

    biće sve lepo neizbežno,
    i strasno, biće ko duša blaga
    i kad je toplo i kad je susnežno,
    življenje biće svima ko draga,
    jednoga dana, jednoga dana.

    Pablo Neruda (1904-1973)

    PIŠEM ZA NAROD

    Pišem za narod iako on ne može
    da čita moje pesme svojim seljačkim očima.
    Doći će vreme kada će jedna reč, arija
    koja potresa moj život, dopreti do njegovih ušiju,
    i običan orač tada dići će svoje oči,
    rudar će se, razbivši stenu, nasmejati,
    ribar će jasnije videti treptavi sjaj
    ribe što će mu iskliznuti iz ruku,
    mehaničar, čist, tek okupan, sav
    u mirisu sapuna, gledaće moje pesme,
    i možda će svi oni reći: “Bio je to drug.”
    To je dovoljno, to je kruna koju želim.

    Preveo Milovan Danojlić

    Pol Elijar (1895-1952)

    SLOBODA

    Na mojim đačkim sveskama
    Na mojoj skamiji i drveću
    Po pesku po snegu
    Pišem tvoje ime.

    Preko svih pročitanih strana
    Preko svih belih strana
    Kamena krvi hartije ili pepela
    Pišem tvoje ime.

    Preko pozlaćenih slika
    Preko oružja ratnika
    Preko krune kraljeva
    Pišem tvoje ime.

    Preko čuda noći
    Na belom hlebu dana
    Preko vernih godišnjih doba
    Pišem tvoje ime.

    Na svim mojim parčadima azura
    Preko ribnjaka buđavog sunca
    Preko jezera živog meseca
    Pišem tvoje ime.

    Preko polja preko vidika
    Po krilima ptica
    I na mlinu senki
    Pišem tvoje ime.

    Na svakom dahu zore
    Preko mora preko brodova
    Preko izbezumljene planine
    Pišem tvoje ime.

    Preko pene oblaka
    Po znoju oluje
    Preko guste i bljutave kiše
    Pišem tvoje ime.

    Preko blistavih oblaka
    Po zvonima boja
    Po fizičkoj istini
    Pišem tvoje ime.

    Po probuđenim stazama
    Po putevima razasutim
    Po trgovima preplavljenim
    Pišem tvoje ime.

    Na lampi koja se pali
    Na lampi koja se gasi
    Preko mojih sjedinjenih kuća
    Pišem tvoje ime.

    Preko ploda presečenog na dvoje
    Ogledala i moje sobe
    Preko mog kreveta školjke puste
    Pišem tvoje ime.

    Na mom ješnom i nežnom psu
    Na njegovim načuljenim ušima
    na njegovoj nespretnoj šapi
    Pišem tvoje ime.

    Na odskoku mojih vrata
    Preko uobičajnih stvari
    Na talasu blagoslovene vatre
    Pišem tvoje ime.

    Na svoj usklađenoj puti
    Na čelu mojih prijatelja
    Na svakoj ruci koja se pruža
    Pišem tvoje ime.

    Na oknu iznenađenja
    Na pažljivim usnama
    Daleko iznad ćutanja
    Pišem tvoje ime.

    Preko razrušenih skrovišta
    Preko mojih survanih kula svetilja
    Na zidovima moje dosade
    Pišem tvoje ime.

    Preko odsutnosti bez želje
    Preko gole samoće
    Preko koraka smrti
    Pišem tvoje ime.

    Na vraćenom zdravlju
    Na isčežloj opasnosti
    Na nadi bez uspomena
    Pišem tvoje ime.

    Snagom jedne reči
    Ponovo počinjem svoj život
    Rođen sam da te upoznam
    Da te imenujem.

    Slobodo.

    900 rsd
  • Balkanske hronike I: Gospodari rata
    (0)

    Balkanske hronike I: Gospodari rata

    II

    Dan je bio sunčan i veoma topao. Pravi julski ljetni dan koji je trebalo preživjeti na vrelom gradskom asfaltu.

    Miloš Ivanović je oko deset časova ustao iz kreveta i sada, nešto prije podne, sjedio je na popularnom beogradskom splavu nedaleko od hotela „Jugoslavija“. Pio je kafu i posmatrao Dunav.

    Kroz tamna stakla sunčanica zamišljeno je gledao u rijeku. Prethodne noći nije puno spavao. Ipak, navikao je na to. Na nekoliko sati sna. Takav mu je bio posao. I posebno vikendom se nije mogao nadati da će biti drugačije.

    Razmišljao je o incidentu koji se sinoć desio ispred kluba. Nerviralo ga je to. Iako je navikao na problematične tipove, na pijanu i drogiranu omladinu, i na svakakve nabrijane likove sa kojima je dolazio u dodir u burnim prestoničkim noćima, to je uglavnom rješavao na drugi način. Verbalno. Zastrašivanjem. Ili, u krajnjem slučaju, sa nekoliko šamara.

    Ali, ono sinoć je bilo dosta ozbiljnije i nimalo mu nije bilo prijatno što se našao u jednoj takvoj situaciji.

    Prošlo je dosta vremena od kada je bio na nišanu i kada je on druge držao na nišanu. O tome sada nije volio ni da razmišlja. Samo bi se nepotrebno iznervirao. I sada mu je bilo krivo što ne može dovoljno da uživa u kafi i pogledu na rijeku, što se badava opterećuje glupostima i što jednostavno tu čitavu stvar ne ostavi iza sebe.

    Ipak, sve je dobro ispalo. I nije bilo povrijeđenih. Poslije su mu u klubu mnogi prilazili i čestitali na hrabrosti.

    I kada je na to pomislio, na trenutak mu je bilo lakše.

    Dovršio je kafu i zatim zapalio cigaretu. Lagano je povukao dva dima. I tada je ugledao Stojana.

    Stigao je. Njegov bivši šef. I prijatelj. Čovjek sa kojim se, nakon toliko vremena, sada trebao vidjeti.

    Odmah je primijetio iskreni osmijeh na njegovom licu dok je žurnim koracima prilazio stolu. Ustao je sa stolice i takođe, smješkajući se, srdačno pozdravio starog prijatelja.

    „Izvini što malo kasnim. Imao sam nekih obaveza čitavo jutro“, odmah je istakao Stojan, ne skidajući taj osmijeh sa lica.

    „Ma nema veze. Ja svakako volim ovde da sedim i pijem kafu“, odvratio je Miloš, opušteno odmahujući rukom. „Danas nigde ne žurim.“

    „E odlično. I htio sam da imamo vremena da se malo ispričamo. Dosta vremena je prošlo od onda.“

    „Iz ovog ugla, to mi sve liči na neki drugi život.“

    Stojan je na par trenutaka ućutao. Gladio je prstima prosijede brkove i gledao ga. Vjerovatno je i on razmišljao na sličan način. Zatim se opet osmijehnuo i opuštenim tonom upitao: „Jesi li doručkovao? Ja sam gladan, pa bismo nešto mogli naručiti.“

    „Naravno! Samo sam kafu popio. Ovde je hrana odlična. Videćeš!“, rekao je. Potom je rukom dao znak konobaru da dođe do stola.

    Naručili su omlete sa slaninom i sirom. I čim se konobar udaljio od stola, Stojan je nastavio: „Kako čujem, sinoć si imao burno veče.“

    Miloš je istinski bio iznenađen. „Kako znaš za to? Ni policiju nismo obavestili.“

    Na Stojanovom licu se pojavio zagonetni osmijeh i on je, ne obraćajući pažnju na prethodno pitanje, nastavio: „Momak kojeg si nokautirao ima jaka leđa. On je sin Vukašina Milanovića.“

    „Milanović. Onaj biznismen sa Kosova?“

    „Da, velika faca u privredi i politici. A kao mnogi drugi poput njega, ima problematičnog sina koji voli malo više da divlja. Mali Pavle više nije tako mali. Sada nosi pištolj. Ili bolje rečeno, nosio ga je do sinoć.“

    „Pavle, tako se zove ona dileja?“

    „Da, ali on nije bitan. Bitan je njegov stari koji je prilično jeben tip. On je narodni vođa na Kosovu, ugledni privrednik, dobrotvor, ma pravi patriota biznismen“, odgovorio je Stojan uz kiseli osmijeh na licu.

    „Imam osećaj da baš previše ne gotiviš tog tipa, ili se varam?“, upitao je. Zatim je opušteno povukao dim cigarete.

    „To sada nije bitno“, ozbiljan je bio Stojan. Izgleda da je želio da što prije okonča načetu temu o navedenom biznismenu. „Nije bitan Vukašin, niti njegov sin, bitno je da nisi ti za taj posao koji sada radiš, da se zajebavaš sa nekim drogiranim delikventima i da oni vade pištolj na tebe. Ti možeš mnogo više da postigneš, Miloše.“

    Miloš ništa nije rekao na ove posljednje riječi svog bivšeg šefa iz policijskih dana. Čekao je da vidi šta još ima da mu kaže. Izgledalo je kao da ima nekakve posebne namjere prema njemu, kao da ovaj njihov današnji susret nije bio samo radi evociranja uspomena.

    Bilo je tu još nečega. Osjećao je da je tako.

    „Obezbjeđivanje lokala po gradu nije posao za čovjeka tvog kalibra“, nastavio je Stojan, ne skidajući ozbiljan izraz lica. „Ja znam tvoje potencijale, znam šta sve možeš i znam šta sve trebaš da postigneš. Možda bismo mogli ponovo da radimo zajedno, ako ti to želiš?“

    Povukao je snažno jedan dim i zadržavajući ga par trenutaka u ustima, puhnuo je u stranu. Trudio se da prikrije radoznalost, ali to mu nije tako lako polazilo za rukom. „Ti meni nudiš nekakav posao ili šta već?

    „Iskreno, da!“, bez ikakve dileme, odgovorio je Stojan. „Nisam te pozvao da se nađemo samo da bi ćaskali o starim danima, iako je, naravno, i to zadovoljstvo. Ovdje sam da ti ponudim nešto što neko kao ti nikako ne bi smio da odbije. Nešto što je tebi u krvi i što je dio tebe. Nešto što je tvoja sudbina.“

    „Moja sudbina!“, uzviknuo je Miloš. „Nije valjda da si pod stare dane postao religiozan i uključio se u neku sektu, pa i mene hoćeš tako da zajebeš?“

    Stojan se iskreno nasmijao na njegov prethodni komentar. „Ne druže, nije nikakva sekta. Samo sam se tako izrazio. Ono što hoću da kažem jeste da ti nudim mogućnost da ponovo radimo kao nekada. Za pravu stranu!“

    „Zar i danas, posle svega, ima prave strane?“, podrugljivo je upitao. Namjerno je želio da naglasi sarkazam u svojim riječima.

    „Danas je prava strana potrebnija nego ikad ranije. I danas nam na toj strani trebaju najbolji među najboljima. Najbolji pripadnici našeg naroda“, ozbiljnim tonom, odgovorio je Stojan. Napravio je kratku dramsku pauzu, da bi potom nastavio na isti način. „A ti, Miloše, ti si jedan od tih, jedan od najboljih!“

    Miloš je, na trenutak, zastao. Bilo mu je krivo za određenu dozu neozbiljnosti koju je do sada ispoljio u razgovoru, ali istovremeno, bio je nepovjerljiv prema čitavoj ovoj nedefinisanoj i nepovezanoj priči. Sam sebi je postavljao milion pitanja. „Kakav posao? Zašto on govori o nekakvoj pravoj strani? Šta misli pod time? I u šta on želi da me uvuče?“ Pitanja su se u sekundama redala jedna za drugim i on je bio sve više znatiželjan. Ali, takođe, i sve više zbunjen.

    „Izgleda da sam te naveo na razmišljanje. Zar ne, druže?“, konstatovao je Stojan. Na licu mu se opet pojavio onaj zagonetni osmijeh koji je tako malo govorio, a pokretao tako mnoga pitanja.

    „Mislio sam da radiš nešto privatno, imaš neku firmu ili tako nešto“, napokon je progovorio. „Nisam siguran kakve veze to što ti radiš ima sa prošlim danima, sa našim radom u policiji i sa ovim što sada govoriš.“

    „Imam privatnu firmu, u pravu si, ali to nema veze sa ovim o čemu sada pričamo. Ja govorim o poslu vezanom za bezbijednost, za ono u čemu si najbolji.“

    „O čemu se radi? Bezbednost čega ili koga?“

    „Države“, odgovorio je njegov bivši šef. „Rekao sam ti, nudim ti posao za velike dječake, za one prave.“

    U kratkim intervalima je povukao nekoliko dimova. Razmišljao je o tome kako ova priča postaje sve interesantnija. Ali, isto tako, i sve čudnija.

    „Slušaj Miloše“, nastavio je Stojan, „ne želim ovdje da pričamo o ovoj stvari. Mislim da bi se trebali sutra vidjeti kod mene u kancelariji. U firmi koju si spominjao.“

    Miloš ništa nije rekao, nego se samo osmijehnuo.

    „Želim da upoznaš nekoga. On je prijatelj. Dobar čovjek, jedan od najboljih“, nastavio je Stojan. Očigledno je onu riječ „najbolji“ pokušavao da naglasi. „Ako možeš, sutra oko tri dođi kod mene, pa ćemo tada pričati o svemu. Detaljno.“

    „U redu“, odvratio je. „Moram priznati da si me zainteresovao. I prilično zbunio.“

    Stojan se osmijehnuo. Zatim je iz novčanika izvadio vizitkartu i pružio mu je. „Evo ti adresa firme. Tamo ćemo se sutra naći.“

    U tom trenutku je došao konobar sa doručkom.

    „Sutra!“, još jednom je naglasio Stojan dok je konobar postavljao hranu ispred njih. Napokon su mogli da doručkuju. Bilo je već krajnje vrijeme, a ovaj čudni razgovor o nekakvom misterioznom poslu, nastaviće sutra, u prilično diskretnijem okruženju.

    1.200 rsd
  • Međučin
    (0)

    Međučin

    Пет минута пре поноћи

    Немој ноћас да патиш за оним што немаш,
    радуј се оном што имаш,
    јер да је требало имати то што немаш,
    то нешто некако би дошло.

    Загрли ближње
    и опрости им неке ружне речи,
    замоли да и они теби опросте,
    јер они су ту и кад други оду – они су ту заувек.

    Сети се ноћас оних који гледају на тебе
    као на богатог принца,
    оних којима је камен јастук,
    а ветар јорган.

    Да ли ћеш?

    Кад ми коса добије сивило,
    а артритис победи прсте,
    кад ми ноћне море буду
    покушај сећања на значење речи
    које сам изговарао претходног дана,
    кад ми тешка битка буде
    сечење ноктију на ножним прстима,
    мирис устајалог буде мирис моје пегаве коже,
    кад ми корак буде дугачак колико и мисао,
    а мисао кратка, да поред мене пролети,
    кад више нису важне жеље,
    кад нису битни снови,
    кад је важна радост свитања јер још један дан сам ту.
    Да ли ћеш ме и тад волети?

    Медитеран

    За већину, смрт је излаз.
    Али не и за мене.
    Ја имам једну чемпресову шуму,
    мирис рузмарина и мимоза,
    галерију стена,
    врт разнобојног камења,
    белог песка и шкољки,
    со(л) у ваздуху и со(л) на кожи,
    дах живота у таласима.
    Море.
    У сновима који не умиру.

    Михољска

    Када умрем,
    нека буде михољско лето.
    Топло, жуто, црвенкасто,
    хладно јутро и диван дан,
    негде успаван,
    на песку,
    поред мора, плавкастог од неба,
    сјајног од сунца,
    у очима да ми дрема
    лето које пролази,
    и да слушам таласе,
    уроњених прстију дубоко у песак
    и глава да ми почива на облутку.
    Михољско.
    Лето.
    И ништа после.

    Дани

    Дани су само бескорисно изговорене речи,
    капи кише изгажене на улици,
    дани су лото бројеви и угашена нада,
    згужвани чаршави, несварени ручкови.

    Дани су само снови ноћи,
    поређани кипови оронулости у парку,
    дани су изговор за живот,
    огуљена поморанџина кора.

    Дани су само пролаз преко ливаде,
    бескрајни низ свега и свачега,
    дани су нерешена теорија завере,
    неопеглане кошуље, прљаве чарапе.

    Дани су само бесмислен судар светова.
    Дани…промичу неухватљиви, као таласи.

    500 rsd
  • (0)

    Doći će pun snage

    Demnacio memoriem I

    Odlomci iz Abdul Hasanovog putopisa po Herceg-Bosni i Crnoj Gori

    Biševica, 14. jul 1632. godine

    Evo nas u Biševici, mjestu koje okružuju visoke planine Golije. Kroz gradić teče rječica čudnog, ženskog imena, Živana. Askeri su odsjeli u hanu nadomak šume, a memuri, i ja s njima, smješteni smo u prelijepoj kući bega Amidžića, na kraju sela. Sutra ćemo krenuti u potragu za stokom, koju su Crnogorci oteli od ovdašnjih Turaka tokom proljećnih mjeseci. Ta „kavga za ovce“, kako je ovdje zovu, polagano je poprimila razmjere pravog rata. Na obje strane ima desetine mrtvih i ranjenih. Čini se, previše žrtava zbog ukradene marve. Da li se oni ubijaju zato ili iz nekih drugih razloga, samo Alah zna!

    _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

    Ovo je zemlja lijepih, visokih ljudi i još ljepših žena, ali ih rijetko možete susresti ili vidjeti na ulici. Uglavnom po kućama ili na poljima, oni svoje dane provode u radu i preživljavanju. Tek u večernjim časovima, kad sunce zađe za planine i žega prestane bivati nesnosna, gradić uzvri od glasova, priče, smijeha, pjesama… Stariji, oženjeni muškarci, sjede u grupama po trojica-četvorica, na klupama ispred kapija, ozbiljni i mrki, raspravljaju o važnim pitanjima od lokalnog, ali i svjetskog značaja, jer ovdje vijesti ne dolaze na vrijeme, zapravo kasne nedjeljama, ponekad i mjesecima, pa se uvijek ima o koječemu ćakulati. Od toga kojih sve kaura žene aga svakodnevno obilazi i kakve sve poslove pronalazi i izmišlja za njihove muževe, do izvora prihoda sultanovog brata Selima, izbjeglog na grčko ostrvo Hios prošle godine. Mladi se skupe ispod nekog drveta, obično hrasta, ili u nekom šljiviku, pa se druže, igraju i pjevaju do kasno u noć. Nakon toga odlaze svako svojoj kući, legnu spavati, odmoriti malo, a sutra ponovo na rad i tako ukrug, iz dana u dan. Gledajući ih i diveći im se, čovjek ne može a da ne pomisli kako je ovaj jednostavan život zapravo lijep u onom najčistijem, idiličnom vidu i kako bi mogao i on ovako živjeti i proživjeti život u mutluluku siromaštva, bez strasti koje ga uništavaju, razaraju mu grudi i zatamnjuju dušu. Ali ispod tog prekrasnog ćilima, ispod te šarene oblande, spava šejtan, zvijer koja čeka svoj vakat, svojih pet minuta i koja će ustat onda kada se budemo najmanje nadali. „Umjesto mednih usta zapjevaće puške, a umjesto šargija zasviraće sablje!“ Tako mi rekoše neki mudri starci, dolje na rijeci, dok smo lovili ribu, a ja im zanijet pričao o ljepoti njihovog mjesta.

    _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

    Pitaju me ovi dobri ljudi o čemu ja to povazdan pišem i što će mi sve to!? Ja im pokažem svoje ’artije, a oni zvjeraju u njih ko bene. Nema ovdje pismenog čovjeka, čak je i hodža, jedan drčan i nepristojan cüce, skoro sasvim nepismen. Juče baš, objašnjavao sam jednom kaurinu: „Treba ostaviti za sobom nešto, neki znak da si postojao, hodao, uživao, ljubio život, jer kad nas nestane, čitav svijet nestaje sa nama. Isto tako, nije ga bilo sve dok se nismo rodili. Tek s našim nastankom nastao je i svijet oko nas, jer on je samo slika koju smo mi, u svojoj glavi, stvorili o njemu.“ Sagoh se i ubrah maslačak. „Pogledaj ovaj cvijet“, rekoh. „On je ovakav kakav je zato što ga ja takvog vidim.“ „Ali, i ja ga vidim istog takvog!“, pobuni se mladić. Nasmijah se i dunuh u maslačak. Desetine bjeličastih trunčica razleteše se zrakom. U mojoj ruci osta samo gola stabljika. „A sada, kako ga sada vidiš?“ upitah. „Nikako, jer ga više nema“, odgovori on. „Griješiš“, rekoh mu, „ima ga, samo više ne izgleda onako kao prije, ali, ako zatvoriš oči, možeš ga još uvijek vidjeti.“ On čvrsto stisnu okice i povika: „U pravu si! Vidim ga, vidim, isti je kao što je bio!“ „Tako je i s čovjekom i knjigom. Zato ja pišem“, zaključih.

    900 rsd
  • Poreklo i koreni familija
    (0)

    Poreklo i koreni familija

    Ковачевац од деспотовине до кнежевине

    Ковачевац припада категорији великих насеља новог постанка. Већи део атара је раван са блажим падинама, изузев Маковице, солидног природног потенцијала. Ковачевац нема стариначких родова, а серију интензивног групног досељавања отворили су „Маринковићи“, насељавањем у „Лађевац“ у другој половини 18. века, где су им били кованлуци (пчелињаци) напуштајући своју сабраћу „Кнежевиће“, старинце Кусатка. До краја 18. века доселиће се још 6 великих родова који ће формирати језгро будућег насеља. Није познато да ли је у прошлости постојало насеље под именом Ковачевац, јер скоро сви турски пописи 16. и 17. века нису објављени ни преведени. У попису из 1476. године у атару данашњег Ковачевца, пописано је насеље Црквеница, које се према објављеној карти Еме Миљковић, налазило у источном делу атара на или у близини локалитета „Смрдак“. Највероватније да је ово насеље имало своје гробље 50м северно од рачве локалног пута за „Маковицу“ са регионалним путем Младеновац – Смедерево чији остаци су се до скоро ископавали. Тај попис региструје и насеље Баташевац (Баташић) (1-181- 2-161) у долини Баташевског потока на локалитету Баташево поље које је некад припадао Ковачевцу, потом селу Границе, а данас је ту део младеновачког насеља Баташево. За оба насеља није познат број домова, а ни када су замрла, највероватније се то догодило после 1530. године. Оно што изненађује је да се назив Ковачевац не јавља ни у првој половини 18. века, прецизније ни на попису 1741. године. Тада су пописана насељена и пуста села чији заратни простор је био у фискалној функцији јер су села представљала тимаре и зеамете који су додељивани турским спахијама на коришћење. Ако је неко насеље имало велику вредност, дељено је међу спахијама. Нажалост, овде нема Ковачевца ни међу пустим насељима. Оно што је највероватније и што може бити прихваћено је да се испод високе вредности насеља Лесковац, које је идентично данашњем локалитету „Лесковац“ у Кусатку у граничном појасу према Ковачевцу и „Лађевцу“ крије добар део атара данашњег Ковачевца. Лесковац је проглашен за тимар са укупном вредношћу 23100 акчи и подељен између 7 турских спахија (3- 63.и 64.), као насеље са највишом вредношћу међу тематским јасеначким селима. Будући да је Кусадак исказан као посебан тимар, основано је веровање да је простор Лесковца највећим делом био у атару Ковачевцa.

    Што се тиче самог назива Ковачевац, ако га не садрже необјављени пописи из времена турске окупације, он је продукт предака данашњих фамилија и као такав новијег датума. Предање у селу каже да су „Маринковићи“, као оснивачи донели наковањ и чекић са Косова и на њему ковали те по томе се насеље прозове Ковачевац. Ова легенда делује наивно и неуверљиво. „Маринковићи“ могу бити ти који су допринели оживотворењу назвања Ковачевац, али не у вези са ковачким занатом већ у вези са пчеларењем. Напред је речену да су у „Лађевцу“ били КОВАНЛУЦИ „Маринковића“, одакле су се они иселили на данашњи простор. Кованлук је назив занимања, јако распрострањен у средњовековној Србији и односи се на пчеларење. Међутим, само место где су се налазиле кошнице (кованице) могло је бити прозвано „КОВАН-ЧЕВАЦ“, а имаоци кованлука „КОВАН-ЧЕВЦИ“.

    Временом због отежаног изговора назално „н“ испред „ч“ као африката (сложеног гласа) изгубило се па је остао данашњи назив да означи место у свакодневној комуникацији („Идем у Ковачевац“) , односно житеље са тог простора „Ковачевци“, или у једнини Ковачевац („Он је Ковачевац“). У селу није забележена појава више ковача у ранијој прошлости по чему би настало име Ковачевац. Учвршћењу имена Ковачевац по свој прилици допринео је род „Соскићи“ који су у Ковачевац досељени из села Ковачи у Херцеговини те као велики род од суседа прозвани „Ковачевци“, а поједници из рода „Ковачевац“ када је требало означити географско порекло. Зато не треба бежати од тога да заслуге за данашње име Ковачевац имају оба рода. Сам појам Ковачевац, у том случају, топономастички је ојконим.

    За време Првог устанка у Ковачевац су досељена два рода, а после устанка 24 рода искључиво мала, што значи да је реч о појединачном досељавању који ће дати коначну физиономију насеља. Према географском и етничком пореклу досељеничка композиција је: 3 рода су из Херцеговине, 1 род из Црне Горе, 9 родова је са Косова, 4 из Рашке, 2 из Босне, 1 из северне Грчке, 2 од Пирота, 1 од Ужица, 2 из Тимочке Крајине и Видина, 1 из Војводине, а 6 родова је непознатог порекла. Непознате су углавном замрле, одсељене или фамилије настале призећем и од пасторака. До 1823. године Ковачевац је село које има заселак по имену Границе, када се оно издваја у посебно насеље. Има нечег специфичног у настанку насеља Границе. У време кад су Границе била заселак, насеље су чинили родови директно досељени на тај простор за време Првог устанка у „сјеничком таласу“ 1809. године. Дакле, Границе нису настале, како је то било уобичајено путем раселице од ковачевачких и делова фамилија ковачевачких родова, већ од становништва ван Ковачевца. Када је уследило одвајање и оне фамилије које су се доселиле на ковачевачки рубни простор из сјеничког простора напустили су Ковачевац и одселиле се у Границе, формирајући тако посебно насеље. Границе ће 1863. године бити не само село већ село са општинском влашћу, иако је припадало категорији малих насеља. Доћи ће, чак, до исељавања неких фамилија из Граница, пре и после пописа 1863. године у Ковачевац (Новићи, Нешићи, Милетићи, Бошковићи и др.). Све досељене граничке фамилије у Ковачевац и данас се сахрањују на малограничком гробљу. Искакање из колоточине трасираних појава у прошлости дало је посебан печат овом насељу. Попис 1863. године бележи Ковачевац као велико насеље са 217 кућа са општинском влашћу. Међу пописаним домаћинствима било је 13 богатих, 32 солидног имовног стања, сиромашних 36, а највише задовољавајућег имовног стања чак 136. или 65%, док изузетно богатих није било. Доминирале су инокосне породице, док је задруга још било, али мало великих што је указивало на велику раслојеност. Највећа задруга ( Марка Максимовића – Ћераши) је имала 18 чланова, а било је и три задруге са по 16 чланова. Податак да нема изузетно богатих домаћинстава сведочи да је број домаћинстава био велики у односу на расположиво земљиште. Поређење са Великом Крсном која има само 4 домаћинства мање али скоро трећину више површине и више изузетно богатих, само потврђује већ изречену констатацију.

    1.000 rsd
  • (0)

    Nebeska zvona

    Igra krvi i prašine

    Alvarez je nervozno žmirkao posmatrajući sunce kako zalazi iza Siera Madre. Vatrena narandžastocrvena kugla topila je zrnca prašine, šaljući mu toplotu kroz čelo direktno do mozga. Ponovo je žmirnuo, proverio pištolj i opremu, pogledao niz put. Dvojica lokalnih alkosa dremala su ispred bara; na sredini ulice, u prašini, igrala su se čupava i bosonoga deca. Tri dečaka i devojčica. Bili su prljavi i u ritama. Alvarez je ipak zapazio tople i blistave smeđe oči devojčice, njen dugi vrat i slap neuredne, divlje smeđe kose. Nesvesno se obliznu a ruka mu pomilova nož. Biće vremena da se pozabavi devojčicom, pomisli, biće nakon što obavi ono zbog čega je i došao u ovu zabit.

    Tada ju je ugledao. Gde su mu bile oči? Mora da ga je vrućina prevarila, pomisli. Sedela je na verandi ispred bara; zakleo bi se da sekund ranije nije bila tu. Posmatrala ga je očima beskrajne noći. Pune, čulne usne izviše joj se u prezriv osmeh kada mu uhvati pogled koji joj je šarao po bluzi. Jednu sandalu je izula i bosom nogom se igrala po prašini. Alvarezu je taj gest izgledao pun skrivenog, erotskog značenja; nije umeo tačno da kaže zbog čega, ali u tom pokretu, u toj igri, bilo je nečeg neobično izazovnog. Gotovo smrtonosnog.

    Pomisli kako ima simbolike u tome što će poslednjoj iz njene vrste presuditi u novogodišnjoj večeri, na razmeđi dva veka i milenijuma. Deca noći su brza, ali meci su bili brži. Nikada nije promašio metu. Kada ju je pogledao ponovo, želeo je da još samo tren uživa u njenoj lepoti, pre nego što joj prosvira metak kroz glavu. Taj tren ga je koštao… svega. Pogledi su im se sreli, paralisala mu je udove. Nije mogao da pokrene ni mali prst na ruci, i panika je već plivala u njegovom umu, a zajedno sa njom na površinu je izbijalo i nešto drugo. Prihvatanje, pomirenost, želja da se potraga okonča i da se prepusti bezumnom talasu kojeg se plašio i za kojim je očajnički žudeo. Devojka se pokrenu. Alvarez je skamenjen posmatrao njen ples. Izvodila je pokrete koji su odudarali od svakog standarda i tradicije. Deca su oduševljeno pljeskala. Pitao se da li će njegova smrt označiti kraj ovog neobičnog pozorišta na otvorenom. Nakon svakog pokreta devojke u prašini je ostajao mali crtež. Alvarez shvati da crtež predstavlja dve prilike, mušku i žensku, koje zajedno odlaze ka zalasku sunca. Grlo mu je bilo suvo od straha, ali osećao je istovremeno i čudno zadovoljstvo. Kao da mu čita misli, devojka stade sa plesom. Na licima dece Alvarez ugleda razočarenje, ali ona se ubrzo opustiše i vratiše se igri.

    Devojka mu je polako prilazila. Alvarezu zastade dah. Zaista je lepa, pomisli. Nije osetio bol kada ga je ugrizla, niti kada je ugledao sopstvenu krv kako kaplje na prašnjavo tlo. Posmatrao je kao hipnotisan, bez reči, kako se devojka smeši i stopalom razmazuje njegovu krv po prašini. Nervi počeše da mu se bude, udovi da se pokreću.

    Gledala ga je mirno, a u njenim očima su plivale zvezde i Mesec. Kroz njene usne Alvarez je čuo šapat drevnih, davno zaboravljenih bogova i duhova. Osetio je da je vreme na trenutak stalo, da se prostor raširio u beskrajnu pukotinu koja se pružala od zvezde do zvezde, u kojoj su nestali svi njegovi snovi i želje. Osim jedne. Da lovi. Beskonačno, bezumno, da lovi na dve noge i na četiri, lovi i ubija, zauvek, do kraja vremena, da mu sveža krv kaplje iz čeljusti dok još topao plen spušta pred njene noge. Da mu zvuk njenog biča, dok mu u zahvalnost za ulovljenu večeru para kožu, bude najlepša muzika. Večna melodija, koja nikada neće prestati. Nikada. Dok je otkopčavao opremu, spuštao pištolj i nož u prašinu, boja tla se pod plaštom vrele tropske večeri menjala; od sive i braon, do nijansi narandžaste i crvene. Deca pogledaše u nebo, kao da očekuju kišu. Za to vreme, devojka pruži Alvarezu ruku, a on je bez reči prihvati i pođe za njom. Deca okrenuše glave u njihovom pravcu, ali za sekund prekasno. Neobični par već je nestao u noći. U tom trenutku, bez najave, niotkuda, počela je padati kiša. Smeđokosa devojčica zaplaka. Njeni drugovi je upitno pogledaše, a ona prstom pokaza na mesto gde se nalazio crtež u prašini.

    Kiša je potpuno izbrisala crtež.

    900 rsd
  • Granični prevoji pesme
    (0)

    Granični prevoji pesme

    Седељка

    Моји прсти поигравају
    По граничним превојима песме
    Убио сам јутро у оку
    Срушио сам планине и равнице
    Док је по пропису
    Моја љубав просипала речи
    Које нисам записао
    На седељци сам нем

    Као риме

    У погледу птице касне
    Прелети малокрвних пахуљица
    Под снегом пањ
    Сјајна кратка зима
    Твоја мелодија лута
    Пратећи гареж и дим
    Орахов лист сушим на прозору
    Да не изађу риме

    До нове туре

    Бају Џаковићу, песнику по рођењу

    Напусти ту болесничку собу у јагодинској болници
    Побратиме по стиху и духу
    Искључи инфузију разбуцај брауниле
    И крочи у варљиви октобар
    „Цепај Каталински!“
    Дошао сам да те водим у кафану „Легенда“
    Да смишљамо звездоснове
    Да пијемо рујно вино
    И гледамо крчмарице младе
    Доћи ће и Џуди, Рексон и Енџи
    Банџа не може на другом је свету
    Да наздравимо невољи и самоћи
    И туга није могла без нас
    Да у кафанском диму
    Окадимо наша живописна лица

    Изађи са нама побратиме
    Рецитуј своје песме пијаној певаљки
    И нама
    То је најбоља публика
    Слушају и гости у кафани
    Књижевно вече траје песниче
    Твоји стихови су изнад нас
    Наздравимо побратиме
    Проспимо мало вина за Банџу
    За сан сновиђење сновоспев
    У коме живиш до нове туре
    Без мрље на души као дете

    Постојимо у древним митовима

    за Tim Roth-a

    У стиху што ороси песму
    Пливају реке из нашег сна
    Стварне и нестварне као наш ум
    Барку поринимо
    Проналазимо одговоре на непостављена питања
    Упијамо светлост
    Упијамо мук

    У крику раскриљујемо
    Звук осаме
    И постојимо
    У древним митовима
    У наслагама воска
    У окнима са погледом старца
    Ка црвеном путу
    Ка далеким умирањима

    Једном облутак
    Једном пријатељ

    Оцу

    за најбољег човека

    Теби сам посветио прегршт песама
    А ни једну нисам записао

    Између очева и синова
    Постоји причљива тишина

    Разумемо се оче од првог дана
    И сва неспокојства
    Борбе
    Падове и победе
    Спаковали смо у наш сан
    Који и даље снивамо

    Покушавам да кажем
    Нешто велико
    Али то се не записује речима

    Наше сенке су истоветне
    Наше мисли широке

    450 rsd
  • Škola klavira 2 – napredni tip
  • Škola klavira 2 – osnovni tip
  • Bitka za Sorb
    (0)

    Bitka za Sorb

    Godinu dana ranije

    Tog dana su se delile uloge za pozorišnu predstavu koja će na Dan škole biti postavljena u velikoj sali. Priča se da je u pitanju „Petar Pan“. Svaka uloga Vasi bi bila prihvatljiva, izuzev možda krokodila koji Kuki odgriza ruku sa satom. – Ali, teško da će mi i to zapasti – razmišljao je dečak. Ne zato što nije dobar glumac. Nikako. Bolji je od mnogih, siguran je u to. Ipak, samo je petak, a oni nemaju nikakve šanse.

    Dunjus i Vasa obožavaju pozorišne predstave. Zajedno s mamom, na dečijem igralištu, leti izvode lutkarske predstave. Celo pozorište stane im u dve kutije cipela, koje je Dunja ukrasila šljokicama, komadima tkanine, fluorescentnim flomasterima i čimegod je stigla. Lutke napravi mama od rasparenih čarapa i puno mašte. Tekst smišljaju i menjaju zajedno, u hodu, pripremajući se za nastup. Vasa bude zadužen da po komšiluku izlepi plakate, koje takođe zajedno dekorišu. Dunja, Dunjus ili Duki je Vasina mlađa sestra. Najveća faca ikada. Ima toliko krupne kestenjaste oči da sve upija njima, hipnotiše čoveka i pridobija ga za sebe. Biće opasna čarobnica kad poraste, Vasa je siguran u to! Za nju ne postoji problem sa uklapanjem, a i kako bi – ona je savršena! Doduše, ona je i prvi razred, a tada je sve malo lakše. Iako i ona kuka da sada ima manje vremena za igru sa zecom Svikom i Tučkom, njihovim psom koga povremeno ostavljaju i kod bake na selu. To je u stvari bio njegov, pseći izbor – nekad bi, čim bi počeli da se spremaju nazad za Novi Sad uskakao u kola na svoje mesto, pozadi ispod Dunjinih nogu, a nekad virio iza kuće i mahao repom umesto pozdrava. Dunja je to u početku teško prihvatala, a onda shvatila da je Tučko, pored toga što je njena maza i ljubimac, i pravi Koceljevac, i da ne može dugo bez lunjanja po ovoj brežuljkastoj varošici. Tata Žuga mu je nadenuo ime Smrda i ludeo bi kada bi se ovaj, umoran posle višečasovne šetnje sa decom, izvrnuo baš na njegovoj odeći. A ona mu je, iskreno rečeno, bila omiljena za popodnevnu dremku. Mama je govorila da je sam kriv što ne skloni svoje stvari u ormar, što je imalo smisla, pa su svi gledali gde šta ostavljaju, jer Tučkov miris na odeći, nikom nije bio baš neophodan…

    Ali sve je to neka druga priča. Kraj je časa. Vasa nema pojma o čemu je nastavnica srpskog pričala. Audicija će upravo početi. Pola ga nema. Ni da ide, ni da ne ide. Vrti razne filmove u glavi, ne zna šta da radi. Svi su već istrčali iz učionice, a on još uvek pakuje stvari u torbu. Doduše, to je redovna situacija – još je učiteljica Brana u prvom razredu izjavila da se vuče kao ranjeni puž. Prošetaće do učionice predviđene za probu, pa šta bude, bude.

    Pola škole je tu. Seo je u zadnju klupu i sad iščekuju nastavnicu. Blizu je vrata, pa još uvek može da zbriše. Kraj njega sede jedna sedmakinja, znaju se sa velikog odmora. – Loša procena – razmišljao je. – Trebô sam sesti na stolicu do vrata, ovako mi je zagradila prolaz.

    Utom stiže i nastavnica. – Deco, mir! Počinjemo! Ove godine izvodićemo „Petra Pana“. Davaću svakome da pročita po jedan dijalog! Tišina, rekla sam! Zatvorite vrata! Ko nema mesta da sedne, nek stane sa strane, jedno iza drugog, ne gurajte se! Tišina, rekla sam! Tamara, Teodora, podelite tekst. Ajdʼ barem vama dvema ne moram ništa da govorim, prošle ste sve ovo!

    Mlada visoka mršava žena, tršave puštene kose i prilično visokog glasa utišavala je graju u učionici, isuviše maloj da primi sve zainteresovane.

    Dve devojčice, sedmakinje, svesne svoje važnosti laganim uvijajućim pokretima delile su tekst. Bile su skoro identično obučene – crne majice, iscepane farmerke, i obavezne starke. Kosa puštena, i kod jedne i kod druge, sakrivala je pola lica.

    – Ugasio sam – Vasin mozak radi sto na sat. – Ostati ili pobeći glavom bez obzira?

    Deca izlaze u parovima i čitaju dodeljene dijaloge. Vasa je u paru sa visokom devojčicom iz prvog reda. Dobra je. Noga mu se nekontrolisano trese, ne može da je smiri. Boji se da to neko ne primeti, jedva se i koncentriše na tekst. Knedla mu je u grlu, ne može da pusti glas. Devojčicu koja je čitala sa njim, zadržava, daje joj još jedan tekst da pročita. Ništa od mene, misli dečak. Iskreno, bio sam grozan. Još jače mu se steže grlo. Izleće napolje. Ne zna kuda bi. Stan je preko puta škole, ali ne ide mu se kući.

    – Prošetaću da me prođe taj grozan osećaj – razmišlja. Mada, trebaće malo više od šetnje. – Baš mi je krivo, mogô sam bolje. – Čuje bat koraka, ali se ne okreće.

    – Ej, Vaso, gde si pobegô? – sedmakinja se zadihala trčeći, a lice joj je postalo bordocrveno.

    – Šta da čekam? – kratko će dečak.

    – Nastavnica te je prozvala, sad će uslediti podela uloga, prošao si.

    – Šta? – Vasa je stvarno bio iskreno iznenađen. – Prošao? – ponovio je dok su oboje trčali prema učionici.

    – Bio si super, znala sam odmah da prolaziš. Ne mogu da verujem da nisi imao uopšte tremu, ja sam umrla na sceni, a ovo mi nije prva uloga.

    Vasa je zastao da doda, ali ona ga povuče za ruku. – Ajdʼ, brže malo! – posle pričamo.

    500 rsd
  • Pravac
    (0)

    Pravac

    Повратак у осамдесете

    (у Крупари, са Ђорђем Кубурићем)

    Прошлост је једино извесна,
    враћам се у осамдесете,
    у пределе белог сна,
    исписан црвено-црном бојом сете.

    „Најлепше певају заблуде“,
    пристао бих да се врате,
    „пристао бих све што хоће“,
    само да ме се љубави сете.

    Шта не бих дао за сећање,
    што би рекао Борхес,
    на Итаку да се вратим,
    али Итаке више нема,

    о сновима да сведочи
    остала је само од песка песма.

    Лирика јужних Карпата

    Тамо нећу, а овде ме не желе,
    куд да се денем,
    ој, планино, старино, леле,
    по тебʼ ходим, на врх се пењем.

    Стрма је узбрдица,
    а крила немам да полетим,
    не мари, не мари,
    к мени силази соко птица.

    Још се снег бели
    на Карпатима јужним,
    завијају вукови моји верни,
    зову ме гласом тужним.

    Упркос свему, опстаје песма,
    дух места никад се не сели,
    да слободно певају
    могу само усамљени и смели.

    На Стражилову

    Звезда Данице, звездо рана,
    у овој суморној јесењој ноћи,
    изведи ме на пут старих дана,
    спаси ме тишине, речи немоћи.

    Ти си звезда мога данка,
    што сијаш изнад Стражилова,
    поздрави, поздрави ми Бранка,
    мога брата злаћаних слова,

    који вечно бди у тишини.
    Ој, звездо, сестро на висини,
    пробуди сунце, песму у мени,
    нек ме обасја ове тавне јесени.

    (Стражилово, 3.11. 2019.)

    Икаре, не лети високо

    Икаре, не лети високо,
    не узвисуј се превише,
    ниси ти птица, ниси соко,
    ни анђео што крилима маше.

    Не иди дело од земље,
    нема нигде слободе,
    нека те снови, пусте жеље,
    у бездан небески не воде.

    Врати се своме роду, Икаре,
    не узноси се у заблуди,
    довољно је што летиш изнад шикаре,
    буди близу, нема поезије без људи.

    Не удаљуј се, о, Икаре, брате клети,
    не остављај ме самог,
    јер само сунце може да лети,
    нама је земља дата, земљу дао нам Бог.

    Ноћ је. Баш лепа ноћ

    Ноћ је. Баш лепа ноћ.
    И месечина, бела светлост,
    и киша сипи блага.
    Лепа је моја драга
    док безбрижно спава.

    Ноћ је. Баш лепа ноћ.
    Тишина, само срца било
    бубња у ушима.
    Док читам, у себи
    препознајем Толстојево лудило.
    Кајем се због сваке речи
    коју сам изрекао.
    Жао ми је непријатеља својих.

    Ноћ је. Баш лепа ноћ.
    Мирише земља после кише,
    тихо бесаница испарава.
    Бдим. Зурим у даљину,
    можда још неко не спава.

    400 rsd
  • Kosmajski vilajet od despotovine do kneževine
    (0)

    Kosmajski vilajet od despotovine do kneževine

    Осврт на становништво државе Немањића

    Иако на први поглед излази из тематског оквира, овај осврти треба да читаоцу приближи време које претходи времену које је предмет списатељства, да буде уводник у све токове долазећег времена, кључ за разумевање појава и догађаја.

    Средњевековна моћна држава Немањића, по историји, имала је угледајући се на Византију, моћне владаре и још моћнији савез властеле и свештенства који је Немањићима гарантовао наследну владарску титулу, а владаре бирао сам као својеврсни српски парламент још од доласка Немање на власт. Племство је било носилац материјалног, а свештенство духовног благостања и напретка као владајућа класа. Зависно становништво је тежиште овог осврта, а чинили су га потчињени слојеви оличени у меропсима (себри, земљоделци) и власима сточарима. Повеље српских владара о додељивању села и катуна манастиру Хиландару дају свеобухватну слику о делатности, занимању, друштвеном положају и обавезама, етничкој композицији становништва, пореклу имена и презимена, топономастици, ојконимима и др. Оно што посебно импресионира је постојање и пре Душановог законика писаног закона о обавезама и правима потчињеног становништва, како у односу према држави, тако и у односу на цркву као стуб у немањићкој држави. Ти закони су насловљени као „Закон Србљима“ и „Закон Власима“. Становништво Срба на који се односио „Закон Србљима“ бавило се земљорадњом: ратарством, повртарством, занатством, пчеларством, риболовом и ловом, а сточарством су се бавили Власи, на које се примењивао „Закон Власима“. Њихова занимања су: овчари, козари, говедари, коњари, свињари, мазгари и бивољари. Од култура земљоделци су гајили јару и озиму пшеницу, просо, винову лозу, разно воће и поврће, лан и хмељ за справљање пива („Слад Стефану дне која метохија прави та да га донесе и оточи“ [1-42.] … „Меропах да цеди слад, трипут годишње да га охмељи“) [1-59.] Међу земљоделцима посебно занимање је било сенари (косачи). Доста је било пчелара, а риба се ловила на Плаву и Скадарском језеру, а касније и на Сави. Занатлије су оличење у млинарима, ковачима, топионичарима (руда), мачарима, златарима, зидарима, седларима, уздарима, ткачима, кројачима и грнчарима. Посебна занимања била су соколари, псари и солари (радници у соланама Зете). Интересантно је напоменути да је био заступљен и лов на зечеве као групни лов без оружја – хајком. Не може се рећи да је подела на меропсе и сточаре била само подела по основу занимања, већ и по основу етничке припадности која их је диктирала. Посебни закони за оба слоја становништва, правописно назначење имена великим словом децидно (…. Ни Влаху ни Србину …“ „Србин да се не жени у Власима …“ [1-117.] недвосмислено указује на етничку слојевитост потчињеног становништва. Позивајући у помоћ историју, знамо да су Срби, како је то забележио византијски цар Константин Порфирогенет још у 10. веку (око 960. године), дошли из западне Чешке и Лужница у 7. веку и заузели област централног Балкана, а да су Власи романизовано староседелачко становништво Балкана које се под притиском придошлица населило у градове ли је прихватило сточарење у планинским областима. [38-40; 39-181.]

    Многе области добиле су називе по њима: Власина, Стари Влах, у Грчкој Тесалија се звала Велика Влашка, а на Косову област између Пећи, Приштине, Ораховца и Звечана звала се Влашка земља. [1-133.] По историји средишњи и источни део Балкана, пре доласка Римљана у Старом веку, живели су Трибали, на простору данашње централне Србије, Мези источно од Трибала до Црног мора, Одризи – јужно од планине Хем (Балкан) и источно од Софије и Серди – у западној Бугарској и граничном појасу Србије јужно од Старе планине. Дакле, Власи су углавном остаци наведених и др. племена, сврстаних под јединствен појам – Власи [38-15.] За назив Трачани многи историчари тврде да је погрчени назив за Рашане (у данашњој Тракији река Расе, притока Марице, стара област Рашка као и имена градова – развалине у тој области, али и српска средњовековна држава Рашка са главним градом Расом). У немањићкој држави Власи као посебна категорија становништва представљају снажан фактор. Иако су класа потчињених, због своје бројности пресудно су утицали на економски развој друштва. Но само сазнање да су Власи кохезиони фактор у тој друштвеној заједници, снажне биолошке репродукције, само уз пажљиву опсервацију могу дати одговор зашто је то тако.

    Одсуство конфликата између ове две друштвене заједнице, као дестабилизујућег друштвеног фактора, упућује на блискост по језику, култури и традицији. Поглед на лична имена Влаха открива подударност са српским именима, именима земљоделаца како по пореклу основа тако и по префиксима и суфиксима за творбу личних имена. То је још један прилог да је постојао сроднички однос у далекој прошлости који у новим околностима још увек није ишчезао. Као и код Срба – ратара преовлађују типична народна имена српске-свесловенске номенклатуре са две основе, с тим што код Влаха постоји нешто већа заступљеност библијских имена као Петар, Димитрије, Константин, Михаило. То само открива њихово дуже постојање на овом простору и већи утицај Византије. Како се дата имена очева и дедова Влаха битније не разликују од најмлађе генерације, то нема места теорији да су Срби као млађи народ, али бројнији, извршили словенизацију Влаха те тако Власи изгубили идентитет. Таквом поимању противуречи чињеница да су једни од других живели одвојено – Власи на планини, Срби земљоделци у равници, а закон им је забрањивао мешовите бракове како се равнотежа занимања не би нарушила. У таквим околностима, ако је неко био приморан да призна господареву власт, није морао прихватити номенклатуру српских имена и језик. Очито да је блискост, односно сродност била пресудна за зближавање до егализма што потврђује њихов суживот у потоњим временима када се бришу ове разлике. Са данашње дистанце тешко може неко неверовати да имена Драгослав, Десимир, Владимир, Милош, Младен, Костадин, Дарко, Дејан, Бранко, Витомир и др. нису српска и да су била у употреби пре пет-шест векова у народу који није сродан са Србима. [1-144] Када говоримо о именима ваља додати да има и код Срба (земљоделаца) и код Влаха необичних имена, данас ишчезлих, као: Драјко, Његош, Пријатељ, Љубав, Сумња, Друг, Невад, Добросрд, Дом, Питомац, Њежило, Прељуб, Хлап, Калођурађ, калојан, Гороцвет, Модра Гора, Лисица, Медвед, Паук, Ушоје, Срамко, Капил, Грубер, Шишман, Голозло, Костило, Балдовин, Хрс, Дабоје, Котор, Богреш, Глават, а код дедова доста погрдних: Лажимир, Бабота, Бач (чобанин), Бан, Шорић, Дружило, Ирша, Репина, Мамило, Грднос, Нерад, Јеж, Чепрња, Курикућа, Баташ, Неорица, Дудал, Сестроња, Копрц, Буљан, Зуб, Радооча, Мекооча и др. Презимена на –ић била су ређа, а била су извођена од имена очева, надимака, занимања, етникума по месту географског порекла као: Богдановић, Војиславић, Балшић, Гурибрадић, Прчибрадић, Кршибабић, Мачар, Златар, Ковачевић, Татарин, Бугарин, Грковић, Русиновић, Влахист, Сремчевић, Штимљанин и др. Од посебног је значаја да су се на челу катуна (сточарско насеље) налазили примићури, као старешине, а над више катуна стајао је кнез чији назив и надлежности ће се задржати и након пада Србије под турску власт. Преглед богате топономатике и ојконима нуди велики број селишта (давно опустела насеља) насталих за време, а многа и пре настанка немањићке државе. Већи број могила (хумки) ка омеђе дарованих села манастиру Хиландару сведочи о начинима сахрањивања мртвих староседелачког становништва у давној прошлости. Будући да се неки називи насеља, катуна, топонима, јављају наравно знатно касније, и у широј околини Космаја и Јасенице неизмењеног облика или од њега изведеног, то их наводимо јер су вредни помена као спона међу просторима и временима: Орашац, Ковачевац, Прилеп, Гунцати, Губавча. Средњевековна имена која бележе поменуте косовске повеље основа су за даривање имена насељима у каснијем периоду. Тако је данашње насеље Раниловић у Поткосмају забележено у 16. Веку под именом „Хрсовац“, дакле изведено од имена Хрс које је краћи облик имена Хранислав-Хранило [1-144].

    800 rsd
  • (0)

    Sabrana dela Radoja Domanovića

    Слика са улице

    Погледајте само ову шарену, непрегледну масу на улици што се повија тамо-амо. Шта мислите из чега је састављена? Кога ту нема: ту су вам државни великодостојници са лаганим ходом; трговци; чиновници; амали са тешким теретима на леђима; беспосличари са лаким штапићима; слуге са издрпаним оделом и лепим корпама на рукама; лепотице са гиздавим оделом и бајним осмејцима; просјаци са тужним лицем, или сузним очима; дебели беспосличари што се брину о „апетиту“ и здрављу, и мршава сиротиња са бригом „шта ће јести“; књижевници; Чивути што шеткају тамо-амо пред својим дућанима, трљају руке и вичу купце…

    Све пролази једно поред другог и свако има свога циља и својих мисли. Боже мој, да чудних мисли и осећања!

    Послушајте само оно потмуло, неразговетно брујање што постаје од разних речи и гласова још разноврснијих личности што склапају ову масу.

    Свака изговорена реч, сваки глас, ма чији био, као да пада у море речи и гласова и одмах престаје бити целина за се, већ само служи да подржава општу вреву и брујање. Понека реч искочи јаче на површину, и тек да је уочиш, а она се већ изгубила у оном општем шуму, што га ветар односи ко зна куда? Неки се смеју и шале; неки се туже и уздишу; неки се здраве и разговарају пријатељски; други се опет свађају. Ту се хвали, куди, оговара, довикује, виче, шапуће, нуди, одбија, мами… „Чега још нема у свету?!“

    Има готово већ више од десет минута како један млад човек, од својих двадесет година, стоји на једном истом месту, у крају улице, и оборене главе лупка штапићем по камену. Са лица му се чита туга и нека тешка брига у коју је запао. С времена на време подигао би главу и тужно погледао по гомили света што врви улицом на све стране; уздахнуо би, оборио наново главу и продужио даље, готово механички, лупкати штапом по оном камену.

    Сви људи, и уопште све што је очима гледао, изгледаше му досадно, лудо и глупо. Од толиких речи и гласова што допираху до његових ушију, он није чуо ни једног јединог гласа, ни речи што би се на његову тугу и јад односила. Нико неће његов бол да разуме, ни утехе да пружи, или бар да обрати пажње на њега. Сви му људи изгледају као какве фигуре на дроту, створене само зато да га муче и киње, да буду на досади и онда када му треба саучешћа, помоћи и утехе.

    – Шта се овај разјапио као бесомучан? – прогунђа љутито гледајући једног пекара који, пролазећи покрај њега, викну својим јаким гласом: „кифле“, и свирну у рог.

    „Ах, свете, свете, како сам те мало познавао“, мишљаше у себи. „Сада тек видим у правој боји… Зар нико од оволиких људи не може разумети овако тежак положај, па да ме бар теши, ако ништа друго, а и то би ми било доста?… Гле, колико се дигла врева, чисто да ми уши заглуну па ипак… ала су људи без срца и осећања… Ено, како се они смеју безбрижно и весело!… Како бих ја разумео тугу свакога човека и притекао му у помоћ.“

    Из таквих мисли трже га један човек у издрпаном, масном оделу, са тужним лицем и чисто молећим погледом.

    У рукама је држао две саксије са цвећем што изнесе да прода да би могао купити јела својој деци.

    – Узмите, господине, цвеће, ако је по вољи – рече му тај човек скромним и понизним гласом…

    Овај га погледа, па љутито одмахну главом. Тиме је хтео рећи да му не треба цвеће.

    – Али врло јефтино ћу дати, господине, узмите, јер ми је врло потребан новац! – продужи онај са саксијама, нижим и тужнијим гласом.

    – Не треба ми! Разумеш ли? Шта ми сад вазда причаш? – одврати љутито младић и, окренувши се на другу страну, пође улицом оборене главе, занет својим јадом.

    – Узмите, молим вас, јер ми је велика нужда; севап ћете учинити – опет ће продавац, пристајући за њим.

    – Та иди бестрага, шта си ме се наврз’о са тим цвећем?… Кад ти кажем: не треба ми, не треба!… Шта ми ту вазда досађујеш?! – одговори му младић опоро, и оде даље.

    Онај са саксијама застаде, па уздахнувши помисли у себи: „Баш су данас људи без срца и осећања“, а сузе му заблисташе у очима.

    Београд, 1893.

    3.000 rsd
  • Sidro u srcu
    (0)

    Sidro u srcu

    Večernja

    Nemoj mi reći ništa o sreći,
    poznajem je dobro sa druge strane
    moji su snovi o njoj veći,
    čuvam je za neke bolje dane.

    Ostavi priču kad drugi viču,
    oni su stvoreni za takve stvari
    siromasi jadni što vičući sriču
    i Bogu je smešno, al’ neće da kvari.

    Ko je još stao kiši za vrat?
    Ko je još skrenuo reku sa toka?
    Ne staje vreme kad stane sat,
    ni tuga ne istekne sa suzom iz oka.

    Noć

    Kad snovi putuju noću do zvezda,
    ostaju sećanja u kosi granja.
    Padaju tiho u ptičija gnezda,
    padaju noću svud gde se sanja.

    I meseca eno, sa staze snova
    na zemlju toči beskrajno plavu
    svetlost pozadi svakoga krova
    i nežno pada na tvoju glavu.

    Pola je na mene

    Koliko smo bose očuvali dece,
    prstiju je malo da pokaže broj.
    Pravili smo redom đavole i svece
    pola je na mene, pola na tvoj soj.

    Delili smo s njima zauške i plač,
    čekali od svakog da postane svoj.
    Terazije svi su dobili i mač,
    pola je na mene, pola na tvoj soj.

    Delili ih redom govoreći svakom:
    „Ovo je na mene, neka bude moj“.
    Učili ih sve smo ljubavlju i šakom,
    pola je na mene, pola na tvoj soj.

    Sada smo sami, vidim izdaleka,
    vodi se sa smrću zadnji, teški boj.
    Svi su zdravi, živi, nek su duga veka,
    pola je na mene, pola na tvoj soj.

    Šešir

    Crni šešir, prastara java,
    na njemu fina patina stara.
    Koliko je raznih pokrivao glava,
    a sada bačen na dno ormara.

    Devetsto peta, prošlo doba,
    na slikama brkata neka gospoda.
    Stari čiviluk, mirisna soba,
    na stolu bokal, u njemu voda.

    Štajnic Jozef, na klobuku mekom,
    na svili šešira iz Beča piše:
    „Zaboravljen u prošlom veku nekom
    na glavu ga niko ne stavlja više“.

    Druga su mora i druge luke

    Kad prođemo nekada stazama starim,
    i vetri belinu počnu da tope,
    negde u nekom snegu na putu,
    lagano kopne naše stope.

    Kako da kažem: „Sve je prošlo,
    godine duge i duge zime“,
    kad negde u meni ti još postojiš
    kô reka puna mesečine?

    Sećam se nekih prošlih zima,
    u jednom džepu stisnute ruke.
    Sada smo samo dva strana broda,
    druga su mora i druge luke.

    400 rsd
  • Voćnjak na obali tjeskobe
    (0)

    Voćnjak na obali tjeskobe

    SONATA BABLJEG LJETA

    selo se utapa
    u jednoglasju cvrčaka
    mjesec se valja
    po zvijezdama
    ko magarac po prašini

    iz kuta
    svog ništavila
    žmirkam kroz paučinu
    iživljeno djetinjstvo
    taj obrazac vječnosti

    i ovo je ljeto
    protrčalo
    s udvostručenim oprezom
    kao jednooki štakor
    preko dvorišta

    smrt
    uronjena u život
    istisnut će
    onoliko smisla
    koliko je život
    bio buran

    POPUTBINA KROZ DVA STOLJEĆA

    poljubili smo se
    slučajno
    kao mirisi nošeni vjetrom
    grajom djece
    u dvorištu škole

    neuredno proljeće
    nasumce je razbacalo
    svoje materijale
    zbunilo nas
    gazeći prašinu kišom

    svijet je za me bio
    trgovac čudima
    što podiže gradove
    kao cirkuske šatore
    a u sela dovozi sladoled
    i balone
    napunjene helijem

    ti već bijaše pomislila
    da ti je tijelo
    muzička kutijica
    odjevena u
    plašt od bjelokosti

    zato nas je
    kao neskladan par
    dodir prognao u noć
    mene u mistiku parkova
    tebe u proživljavanje
    pjesama s terasa

    ljubio sam te
    kao da se opraštam
    na brzinu
    a poljubac mi bio
    prvi u životu

    izabrao me za
    povjerljivu misiju
    osudio me
    na vječnu mladost
    kao nesretnog vampira

    MIMOHOD

    snuždeni pješaci
    polaze na posao
    a mi se vraćamo kući

    pahuljice
    hladni žmarci
    i njene čizme
    do iznad koljena
    sve baš kao
    još jedan izazov

    svi oko nas
    gunđaju i psuju
    mašu i
    užurbano nose
    svoje terete

    a ona
    polako
    skida rukavicu
    i otresa mi
    snijeg s brkova

    ZA UPRAVLJAČEM

    sjedam za upravljač kamiona
    obavezno palim cigaretu
    imam jasnu predodžbu
    kako treba izgledati
    prevareni mužjak što se liječi

    uspomene skreću pažnju s vožnje
    kao fazani pored ceste
    ili muhe koje ubijam
    vjetrobranom svoga vozila
    tim štitom od glasova i zime

    sendvič sa ”čim više svega”
    i vadim novac za plaćanje
    iz džepa kožne vjetrovke
    ona mi služi da naglasi nemar
    kojim nosim svoju samoću

    zaključavam tihu kabinu
    pa nevoljko odlazim kući
    stroj je prepun opranog rublja
    još jučer sam ga morao
    objesiti da se vani suši

    TAJNI RADNI DAN

    svi su u uredu
    danas nujni
    oči su
    mutne i prazne

    opet bježimo
    jedni k drugima
    također
    jedni od drugih

    radio pjeva
    kava miriše
    može se
    i bez ljubavi

    cure će kititi
    prozor pred božić
    a ja ću
    zaliti cvijeće

    400 rsd
  • Istočno od pakla cigareta
    (0)

    Istočno od pakla cigareta

    ODRASTANJE

    I dalje su osamdeset i neke
    Odavno više ne pre 20 godina
    Rano jutro
    Kada mi mama prstom pokaže
    Na oko 200 metara udaljeno obdanište
    Sada si veliki
    Odavde možeš sam
    I to je značilo odrastanje
    Shvatao sam to
    Baš kao i sada
    Odlazak na posao
    Laoshi Gordon
    Ranac na leđima
    Sada skuterom
    Dvorac (iz bajke) sa 300 dece
    Gde podetinjim
    Smanjim se
    Ručam iz dečijih tanjira
    Preležavam dečije bolesti
    Sve uz onaj miris flomastera
    Kao pre trideset godina

    Except no home to turn back home
    Pola šest poslepodne
    Dvadesetominutni povratak
    With some thoughts on the way
    And a music on the lips
    Natrag u starost
    Cigarete & misli
    Igračke za odrasle

    SUN(ČANICA)

    U snatrenju
    Prosute po vrelom pesku
    Prosto proširene Misli
    O vetru koji me raznosi
    Po plaži na sve strane
    Zrnce po zrnce
    Stopim se sa njim
    Gde sam u tom trenutku?
    A znam da sam i dalje prisutan
    Da me ima
    Samo gde?
    I šta me to može sabrati
    A da to nije
    Zrno po zrno
    Nazad u taj isti pesak?

    ČUVAR PLAŽE U LETNJEM PERIODU

    Oblak se kreće brže
    Od broda na pučini
    A sporije od dima
    Izvan sezone
    Na polupustoj plaži
    Yalong Bay-a
    Staring at the sea
    U polupustoj vodi
    Po koji nevešti plivač
    Staring at the sand
    Fali ubistvo neko
    Na litici scenic spot-a
    Natpis
    Danger, keep distance
    Ali me niko ne upozori
    To keep emotional one, too
    Možeš da gledaš
    Ali ne i da diraš u nestvarne stvari
    Ili kako je keva govorila
    Na jednom drugom moru
    U jeku sezone
    Nemoj u duboko

    KONCERT ZA NIKOGA

    Počeo je vikend
    Subota prepodne
    Ali moram da skoknem do obdaništa
    Zaboravio sam Nešto
    Pusta zgrada
    Od 500 kvadrata
    Nema dece
    Tišina i promaja po hodnicima
    Kada čujem klavir
    Kako dopire
    Iz neke od dvadesetak učionica
    Pokušam da pronađem
    Odakle dolazi taj zvuk
    Popnem se na treći sprat
    Ali svi klaviri stoje pokriveni
    Krenem po zaboravljene stvari
    Ka kuhinji
    Kada muzika krene da se pojačava
    Prepuna grešaka
    Ali to uporno ponavljanje
    Me hipnotički zadrži
    Prikovanog za stolicu
    Baletske sale
    Koncert za Nikoga
    Ili nju samu
    Posle pola sata
    Pijanista ostane još koji minut nepomično
    Protegne se
    A ja pobegnem
    Kasnije saznam da su to bile
    Kompizicije Xiaobang-a
    (u prevodu Šopena)
    I nisam siguran da li je sve ovo
    Samo doživljaj
    A da se u stvari ništa
    Nije dogodilo

    OKEANSKO OSEĆANJE

    Love is a feeling I just can’t lose
    Pogrešno otpevam Van Zandt-ovo
    Fall is a feeling I just can’t lose
    Odakle to dolazi?
    Iz okeana preda mnom?
    Ili u meni?
    Šta to želi da mi poruči?
    Šta to izbacuje na površinu?
    Kompenzaciju za usamljenost?
    Utehu neku?
    Možda se priseća
    Čega ja ne mogu
    Tada On potamni
    Krene da baca talase
    Uzburka me
    Batrga
    Preplavi
    Razbija o stene
    Zato čekam noć da ga prekrije
    Da nestane
    Ali mesečina…
    Ali snovi…
    Izjutra po mirnoj pučini sunce blista
    Na usnama pogrešan stih
    Love is a feeling I just can’t lose

    400 rsd
  • Nisam zašnirao njokalicu (šatro priče)
    (0)

    Nisam zašnirao njokalicu (šatro priče)

    ДРУГАР ИЗ ЛЕЛЕЈСКЕ ГОРЕ

    Уђаних га код Метропола. Шибао је према Вуку. Мој стари другар из лелејске горе.

    Били смо најбољи пајтоси у школи. Заједно смо гамбали на ћаге. Џоњали у буварама. Барили рибе. Пикали фуцу. Кошкали се.

    Затабанах за њим и брзо га стигох. Чвокнух га по офингеру. Он се окрете и препозна ме.

    – Где си другар!? – узвикну ошошољен – Јеси ли жив?

    – Жив сам Лазо! Жив још како! – аблендовах и чврсто га навукох на плућа.

    500 rsd
  • (0)

    San jezika: Antologija glasovne poezije

    Луис Керол (1832–1898)

    КАРАЗУБИЈАДА

    То бје у пржисат, и отке тајке
    Сврдлукаху све жиром у сјењави:
    А кукушне су биле шарадајке
    И хрикали су дамузи јењави.

    „Само се чувај, синко, Каразуба!
    Канџи што грабе и раља што гризу!
    Чувај се птице-јалдузлице, немој
    Грабуњца брудог пустит близу!“

    Он узе зворни мач у десну руку,
    Душмана зебног тражио је дуго –
    Под голчин-стаблом застаде у муку
    Да смисли нешто друго.

    И док је младић размишљао зурно,
    Гле Каразуба са пламеним оком!
    Кроз мрозну шуму он звењече журно
    И гробоће сваким скоком!

    Једноле, дволе! Напријед, сијеци, режи, –
    И зворни челик бљескута и стриже!
    Оста без главе Каразуб да лежи,
    Младић кући рипимице стиже.

    „О, па зар уби, синко, Каразуба?
    Дјечаче зрајни, падни ми на груди!
    Сладног ли дана! Арлаук и ура!“
    Од радости му смијешак руди.

    То бје у пржисат, и отке тајке
    Свдрдлукаху све жиром у сјењави:
    А кукушне су биле шарадајке
    И хрикали су дамузи јењави.

    Превео Иван В. Лалић

    Паул Шербарт (1863–1915)

    KIKAKOKU

    Kikakoku!
    Ekoralaps!
    Wiao kollipanda opolasa.
    Ipassata îh fûo
    Kikakoku proklinthe petêh.
    Nikifili mopa Lèxio intipaschi benakaffro-propsa
    Pî! propsa pî!
    Jasollu nosaressa flipsei.
    Aukarotto passakrussar Kikakoku.
    Nupsa pusch?
    Kikakoku buluru?
    Futupukke – propsa pî?
    Jasollu…

    1897.

    Рудолф Блимнер (1873–1945)

    ANGO LAINA

    Oiai laéla oía ssísialu
    ensúdio trésa súdio mišnumi
    ja lon stuáz
    brott šjatt
    oiázo tsuigulu
    ua sésa masuó tülü
    ua sésa mašiató toró
    oi ségnu gádse ándola
    séngu ándola
    oi séngu
    gádse
    ina
    lefola
    kbaó
    sagór
    kadó

    Хуго Бал (1886–1927)

    KARAWANE

    jolifanto bambla ô falli bambla
    grossiga m’pfa habla horem
    égiga goramen
    higo bloiko russula huju
    hollaka hollala
    anlogo bung
    blago bung
    blago bung
    bosso fataka
    ü üü ü
    schampa wulla wussa

    ólobo
    hej tatta gôrem
    eschige zunbada
    wulubu ssubudu uluw ssubudu
    tumba ba- umf
    kusagauma
    ba – umf

    Франсис Пикабиа (1879–1953)

    COEUR DE JÉSUS

    Jardi me cha vide
    Plu cuses vi gent re
    Jan este oses cine resses
    Brûl ille mor gnée cui
    Avo alon allu ndon
    Cur emblés chi tite pord
    Porch raient couro sotis chrét
    Son terrés eff Teprie sa

    Велимир Хлебњиков (1885–1922)

    * * *

    Бобеоби певале су усне…
    Вееоми певали се гледи
    Пиеео певале се веђе
    Лиееј – певао се изглед
    Гзи – гзи – гзео певао се ланац,
    Тако на платну неких подударности
    Изван димензија живело је Лице.

    Превели са руског Вера Николић и Бора Ћосић

    Алексеј Кручоних (1886–1968)

    ГРАДСКА ПЕСМА

    ju ju juh
    ju ju juh
    gr gr gr
    pm
    pm
    dr dr rd rd
    u u u u
    kn kn lk m
    ba ba ba ba

    Игор Терентјев (1892–1937)

    * * *

    Sojneka žynéjra
    Lipitaroza kuba
    Vejda lejdé
    Cjubé
    Tuka stuka vej
    Ojok kjok Éb`
    Hércup
    Up
    Pi

    Рихард Хилзенбек (1892–1974)

    CHORUS SANCTUS

    a a o a e i i i i o i i
    u u o u u e u i e a a i
    ha dzk drrr bn obn br bus bum
    ha haha hihihi lilili leiomen

    Иво Андрић (1892–1975)

    ЛИЛИ ЛАЛАУНА

    Лала лула, луна лина
    Ала луна лани лана
    Ана лили ула ина
    Нали илун лилиана

    Лила ани ул улана
    Лани лину ул нанула
    Анали ни нина нана
    Ила ала уна нула

    Алауна лул ил лала
    Алилана, лан, лу, ли, ла.
    Налу нилу нун нинала
    Нала уна ан анила.

    720 rsd
  • (0)

    Otpadija

    KRATKA ISTORIJA OTPADIJE

    Pre ovih vremena bila su neka druga, veoma različita, ali, opet, kada se pogledaju pojedinosti, začuđujuće slična vremena. I kao što reče onaj poznati antropolog, Milovan Krleža: Nikad nije bilo da nekako nije bilo i nikada neće biti da nekako ne bude.

    U suštini, istorija Otpadije je naličje goblena. To je, naime, zidni ukras sa utkanim ili izvezenim slikovnim scenama. Od 1662. godine Luj XIV stavlja svoju osunčanu šapu na radionicu porodice Goblen, iako se, paradoksalno, u Francuskoj goblen zove tapiserija. To nam ukazuje da niko nije prorok u svom selu; tako ni stari majstor Goblen po čijem imenu se ova slika naziva, u svojoj zemlji nije mogao svom izumu da nadene svoje ime. Eto tako, kod tih goblena, ili tapiserija ako ste Francuz, postoje dve strane – jedna koja se vidi, a druga koja je naslonjena na zid. Isto to je i Otpadija – naličje goblena koje je okrenuto ka zidu, bez koga, naravno ne bilo ni lica, s tim što lice treba da se gleda. Tako, kada su napisane prve stranice bilo koje istorije, one mrlje koje je ostavio pisac, oni redovi koji su precrtavani, prvo grubim potezima kamena ili kakvog metalnog predmeta, posle toga makazama, sve do, bogme i lobotomije – eto, to je ta istorija.

    To štivo mora biti malo po svom obimu, ali je bremenito višeznačjima, skrivenim porukama, naznakama i skraćenicama koje govore više od reči. Stvar je u tome da nije potrebno pisati istoriju Otpadije, ona je zbir zvaničnih istorija, njihova senka, njihovo unutrašnje značenje i njihov smisao. Takođe, kao što je zbir, ona može biti i razlika. U prevodu: istorija nečega kao što je Otpadija uopšte ne postoji, jer je ona sama ideja istorije, ishodište svih postojećih u kome se one, kao u sokovniku, izmućkaju, prestaju da budu ono što jesu i postaju svoja suština.

    Nemoguće je setiti se svih onih koji su pokušavali da napišu svoju verziju; vrlo uzaludan posao. U učenim krugovima smatra se da je samo pominjanje postojanja ovog toponima pouzdan pokazatelj teškog oblika nervne labilnosti i uznapredovalih mentalnih poremećaja. Ove stvari se, kao što je poznato, ponekada odražavaju i na digestivni trakt, dakle na varenje i na protok hranljivih materija u prirodi. Zato se dešavalo da istoričare Otpadije povremeno nazivaju seronjama. U krajnjoj liniji, njihov najveći problem bio je u tome što nisu shvatili da rade uzaludan posao.

    Sve što postoji jednom će završiti u Otpadiji. Neko će biti u upravljačkim strukturama, a mnogi u upravljanim strukturama. Nema tu prostora za mnogo teksta, to su samo lične priče. Svaka lična priča je kratka istorija.

    Za sada istorija ima karakter tragedije sa elementima trilera i natruhama burleske. Ko zna, možda se, nekim čudom pretvori vino ili vodu, mada ni luk i voda nisu isključeni. U tome i jeste čitava draž: ima tu puno vode – što u krvi, što u znoju, što u suzama.

    Naličja se čitaju uz pomoć krivih ogledala. Ako je odraz lep – nešto sa vidom čitača nije u redu. Na ogledalo postavljeno iznad teksta ako se uhvati para od daha, onda je vreme za bekstvo. Ako u ogledalu piše: popalismo, poharasmo, poubijasmo, onda proveriti lice teksta. Ako isto tako piše, onda mora da tako i jeste bilo. Ako piše nešto drugo, onda je bilo onako kako ne piše.

    Među čitačima nećemo naći ni srećne, ni nesrećne. Ko spozna Otpadiju naći će se u prostoru iznad dobra i iznad zla, iznad sreće i iznad nesreće. Ko se nađe u Otpadiji, naći će se i ispod dobra i ispod zla i ispod svake nesreće. Definisati sreću je teško ili nemoguće. Nesreću je mnogo lakše opisati, ali je teže nositi. Otpadija je mesto na kome su se sva proročanstva već ostvarila.

    Istorija Optadije kroji se makazama. Oštrim. Toliko o tome.

    540 rsd
  • (0)

    Crne masline

    2.

    Prošle su dve nedelje od Delirijum tremensa i od mog sna sa momkom čije oči liče na ukusne, crne masline. Prošao je kraj marta i moj trideset šesti rođendan. Već je sredina aprila. Bila sam poslednji put u Pragu 2008. sa mojim dragim. Moja velika ljubav koja se završila tako što smo se nakon sedam godina rastali. Ja sam osoba koja nije pristalica bilo kakvih papira, pa tako ni bračnih. Ljubav da, zajednički život, deca da. Ali papir i svadba je nešto o čemu nisam maštala ni kao dete. Uvek me familija pozivala, prijatelji takođe. Dođem, ispoštujem, a onda kad legnem da spavam imam noćne more. Posle jedne svadbe koja je zapravo bila i kulturna, imala sam takav horor u snu da sam se probudila i plašila da zaspim da ne bih sanjala nastavak. Naime, sanjam sopstvenu svadbu na kojoj mi veliki lav govori da će mi pojesti noge. Eto, to je moja vizija braka verovatno.

    Idem u Prag, 28. aprila je let. Rezervisano. Putujem sama, tamo me čeka Svetlana, ona živi godinama u Češkoj. Koleginica sa Filološkog, završila je češki jezik i književnost i maltene nakon diplome bohemistike dobila posao tamo. Nije se nikad vratila. Zove me mesecima u goste. U kontaktu smo redovno. Neke moje pisanije prevodi na češki. Čudno je bilo to naše upoznavanje. Filološki, čuvena Piramida. Prostor u kome se studenti druže u pauzi između predavanja. Uglavnom je velika gužva, galama. Svi smo pod utiscima bilo ispita, bilo predavanja. Mene je Piramida asocirala na bunker, zato što je u prizemlju same zgrade, pa smo se iz Sale heroja (najveći amfiteatar na Filološkom) spuštali u Piramidu na kafu. Kada sam upisala Filološki prvi susret sa, sada to mogu da kažem, privilegijom studiranja a tada sam blokirana strahom, bila je upravo Sala heroja. Tu nas smeste, izgleda kao na filmu. Veliki prostor koji te očarava i plaši istovremeno. Dekan ti poželi dobrodošlicu i čestitaju ti na izboru fakulteta. Posmatraš ljude oko sebe, jedino pitanje koje ti je tada u glavi je: da li ću uspeti da progutam sve te ispite i dobijem diplomu. Iz ove perspektive to su bile slatke muke. To mi je bio veliki izazov, građevina koja izaziva strahopoštovanje iz prostog razloga što su neki veliki umovi ostavili svoju energiju u tom prostoru. Sama činjenica da su prvi profesori Popović i M. Stenfild odvedeni ’41 u zarobljeništvo i, srećom, kada su se vratili ’45 u razoren Beograd studenti su bili voljni i nestrpljivi da počnu sa radom. Moram još da pomenem i mog omiljenog Danila Kiša koji je završio književnost na tom fakultetu i ostavio ogroman trag.

    Elem, bio je oktobar, sedim sa koleginicama u našem bunkeru, zvanom Piramida. Oktobarski rok, haotičan kakav jeste, jurimo uslove za upis naredne godine. Sve je krcato, smiruje nas i truje nikotin. Što bi rekla jedna književnica – Poludnica. Jedna devojka prilazi našem stolu i pita:

    – Izvinite, da li mogu da vam se pridružim, treba mi mesto da nešto napišem, ovde jedino ima prostora da se uglavim?

    – Ma, naravno, dođi, jedino da te naša priča ne ometa.

    – Ne, ma kakvi. Potrebno mi je da nešto prepišem.

    – Onda, upadaj.

    – Ja sam Svetlana.

    Upoznaje se sa svima i tako je krenulo naše druženje.

    Nedostajala mi je kad je otišla u Prag, to je jedno luckasto stvorenje, ali prava dobrica. Hvala Bogu na internetu, pa se naše druženje, makar i virtuelno, nastavilo. Fino vaspitana devojka, pažljiva, uvek kada dođe iz Praga donese mi neki neobičan poklon.

    Vratila sam se sa posla, danima sam mislima u svom koferu. Jovan Ćirilov je rekao: Putovao sam često po sobi. Nisam tip osobe koja se danima pakuje, ali dva dana imam neki bleskasti osećaj koji me ne napušta. Svi su oko mene srećni ovih dana, pa se to prenelo i na mene. Stojim na svom balkonu, sada sam u fazi ljubičastog i žutog cveća, zasadila sam ga prilično. Liči na kaleidoskop. Pretapaju se te dve boje, podigla sam noge na verandu, slušam Fly me to the moon… Grickam čeri paradajz, kačkavalj, papriku i masline, crne, moje omiljene. Asociraju me na more i na one čudne oči, koje ne zaboravljam. Let me play among the stars… pa, pa, ra, pa, pa. Pevušim u sebi i maštam kako pričam sa svojim slikama na zidu. Rekla sam vam već da volim što ćute, ali trenutno kao da ih čujem da prate ritam, ritam mog srca, kao da su sa mnom na Jupiteru ili Marsu. Another words, hold my hand, another words, darling, kiss me.

    Moj balkon gleda na Dunav, često zamišljam kako nekim brodićem plovim. Mislima i plovim, zamišljam da sam kapetan tog broda i da mogu da obiđem ceo svet. Gomilom knjiga koju posedujem, time sam već to i učinila. Ušla u svaki delić zemaljske kugle. Dišem duboko, vazduh me mami, taj prolećni, obećavajući. Spremila bih neku večeru, ribu možda. Zovem Jelenu i Mirjanu, doneće vino i sladoled. Ovo nije bio običan dan, ovo je bio poseban dan. Pridružio nam se i Ivan, sve vreme smo se smejali. Svi smo bili raspoloženi, baš kao i moje cveće, a bogami i slike. Portret moje prabake mi je namigivao, verujte.

    400 rsd
  • Vrtlog života
    (0)

    Vrtlog života

    I

    Većina jedva čeka petak – početak vikenda, vreme odmora i blagostanja za sve koji su radili proteklih pet dana. Za mene su to oduvek bili uzaludni petkovi i gužva ni zbog čega. Moje kćerkice Anita i Mirna takođe su obožavale petak, jer sledi vikend, a vikendom se ne ide u vrtić. Subota i nedelja su za njih dve bila rajska dobra vremena. Priznajem da sam bila malo stroža prema njima, za razliku od moje pokojne majke – Anite koja me je retko kad grdila, a kamoli udarila. Njenih batina se čak ni ne sećam. Previše mi nedostaje.

    Skuvala sam kafu tog jutra i poželela da je popijem u miru i tišini, ali to je, naravno, bilo nemoguće. Naišla je Isidora – moja sestra od strica. Slobodoumna, ekscentrična i neuhvatljiva devojka. I baš kad pomislite da ste je najzad upoznali, ona pokaže još jedno novo lice. Istovremeno zna da bude i mudra i krajnje detinjasta. Takva je, ali je obožavam.

    – Mogla si da me pozoveš da zajedno popijemo kafu, a ne da sediš tu sama u mrtvoj tišini – sela je preko puta mene i spustila telefon i ključeve na sto.

    – A otkad ti ustaješ ovoliko rano? – namrštila sam se.

    – Otkad sam počela da ležem u pola devet uveče, draga moja. A noćas nisam ni spavala. Jedva sam čekala da svane i da dođem kod tebe.

    – Isidora, šta se dešava sa tobom u poslednje vreme?

    – Zakuni mi se prvo da će ovo ostati između tebe i mene, i da nećeš reći nikome, ali baš nikome.

    – Jesam li te ikada izdala?

    – Nisi – tiho je odgovorila. – Trudna sam – promucala je i pocrvenela.

    – Jesi li sigurna?

    – Sigurna sam i izvršiću samoubistvo.

    – Nećeš! Reći ćeš mi prvo ko je otac deteta!

    – Naravno da ti neću reći – odmahnula je glavom.

    – Reći ćeš mi ako misliš da ti pomognem!

    – Nema meni pomoći, sister.

    – Isidora, daj uozbilji se, molim te, odrasla si devojka!

    – Čekam Savino dete.

    – A Sava je?

    – Upoznala sam ga ove godine na moru.

    – Odakle je?

    – Iz Kragujevca. Bio je dobar mladić i obećao mi je da će doći ovde, ali…

    – Rekla si mi sada da je bio dobar mladić. Šta se desilo?

    – Doživeo je saobraćajnu nesreću i poginuo na licu mesta – oči joj se napuniše suzama.

    Brzo sam ustala, sela pored nje i čvrsto je zagrlila.

    – To dete mora da se rodi, Isidora. Branislav i Sonja su razumni ljudi, shvatiće.

    – Neće, nego će me izbaciti iz kuće!

    – Lepo ćeš im objasniti, Isi.

    Odmahnula je glavom. – Nisu oni Anita i Slobodan.

    – Znam da nisu, ali… Oh, draga moja… Žao mi je… Ko ti je rekao da je poginuo?

    – Njegova sestra mi je poslala poruku – obrisala je suze. – Nego, ja imam jedan plan u glavi. Razmišljala sam da se što pre udam, jer jedino tako mogu da izvučem živu glavu.

    U tom trenutku je naišla Sonja – Isidorina majka a moja strina.

    – Devojčice moje – poljubila nas je, sela i zapalila cigaretu.

    – Nisi u menjačnici, Sonja? – upitala sam je.

    – Nisam. Alfredo me je zamolio da bude pre podne. Po podne ide sa Marinom kod kumova – odgovorila mi je i pogledala Isidoru. – Gde ti je brat?

    – Sigurno spava – promrmljala je Isidora.

    – Zašto me lažeš, Isidora!? Nije ni dolazio noćas kući.

    – E pa baš me briga! Nismo više deca da nas stalno proveravaš i kontrolišeš!

    – Kako to razgovaraš sa mnom, Isidora!? – zagrmela je Sonja. – Jesi li poludela!?

    – Gušite me! I ti i Branislav! I samo da znaš… planiram da se udam, i to što pre! – ustala je Isidora uznemireno i otrčala iz sobe.

    – Izvini, lepotice – ustala je i Sonja. – Idem da razgovaram sa gospođicom. U poslednje vreme je postala mnogo čudna – poljubila me je i otišla.

    – Hvala Bogu – uzdahnula sam i popila na brzinu onu hladnu kafu.

    Mrzim da pijem hladnu kafu!

    – Dobro jutro – čula sam glas svog dragog mužića Dušana, ali kad sam se okrenula, shvatila sam da je neraspoložen.

    I danas je ustao na levu nogu.

    – Jutro – uzvratila sam mu istim tonom.

    – Otišao sam – jedva je izgovorio rečenicu. Obukao je sako i izašao iz kuće.

    Dušan i ja smo malo više od pet godina u braku i imamo dve prekrasne devojčice – Anitu i Mirnu. Anita je starija od Mirne nepuna dva minuta. Bili smo srećna porodica do pre godinu dana. Dušan je počeo da radi od jutra do mraka i to me je dovodilo do ludila. Prebukiran je poslom i jako malo vremena provodimo zajedno. Pritom je i podigao silne kredite od raznih banaka, pozajmice od sumnjivih ljudi kako bi bio uspešan u poslu i hvalio se kako je vlasnik firme. Retko kad odemo do restorana ili zbrišemo negde vikendom van grada. Strast, a bojim se i ljubav koju osećam prema njemu počela je da se gasi.

    400 rsd
  • Pesničke proze Tina Ujevića
    (0)

    Pesničke proze Tina Ujevića

    Interpunkcijska artikulacija žanrovskih i stilskih osobenosti

    Interpunkcijski instrumentarij Ujevićevih kratkih proza skoro je identičan onom iz pesama u stihu i veoma je raznolik.

    Pesnici pretežno izbegavaju pravopisne, odnosno interpunkcijske znakove i pravila ili jednolično upotrebljavaju neke od njih. Svako se odstupanje računa kao izdaja interesa kolokvijalnog ili standardnog književnog govora (jezika) u korist lirskog, poetskog. Što je odstupanje smelije, to je pesnički originalnije. Ujević, naprotiv, poetski crpi sve mogućnosti ovih znakova. On savršeno tačno poznaje pravopisna pravila, čime usmerava interpretacijsku percepciju čitalaca u željenom pravcu, ali i nadograđuje zvučne stilske figure. Ovo je još jedan razlog zbog kojeg, eventualno, ne bi došle u obzir priče kritičara o nasilnoj i namernoj Ujevićevoj poetskoj hermetičnosti.

    Tačkom i zarezom upravlja dužinom sintagme ili rečenice, čime automatski planira ritam, ali i lirsku misaonu celinu i njenu sukcesivnost. Tačka i zarez produžavaju ili pak značajno skraćuju smisaonu pauzu, u zavisnosti od učestalosti, od oscilacije osećanja. Ako su sintaksičke periode kraće, skraćuje se i pauza; ako su duže, onda se produžava. Time se eufonijski uobličava tekst. Skraćivanje zastoja jeste suprotno od interpunkcijskog i dikcijskog uputstva, međutim, poetski je delotvorno kada zahteva lirska situacija. Primer su eliptične i specijalne rečenice u ovim poetskim prozama.

    Tin Ujević, dakle, dovodi do paradoksalne suprotnosti uputstva za standardni književni jezik. Mada principi ograničenja refleksivnih zaokruženosti i deoba ostaju i dalje delatni, što znači da su samo zvučni kodovi pesnički oslikovljeni, ufigurirani.

    Iza dveju tačaka sledi lirski epilog, zaključak ili „razjašnjavanje“ u naporednim tropima, lirska dedukcija.

    Tri tačke su kraj refleksije i početak retoričkog pitanja, nadrealističko pomračenje i pomeranje svesti, bezgranično nastavljanje parataksičkih sinonima i tautologija…

    Tačka sa zarezom je logična međa između grupe povezanih „pojmova“. Nema nikakvu stilsku dopunu.

    Kad Ujević želi ironično da naglasi neke reči ili da uputi na njihovu dvosmislenost, stavlja ih pod znake navoda što im, u stvari, ograničava značenje. Trebalo je da ih kontekstualno osmisli u znaku ironije, paradoksa, dvosmisla da bi izostavio navodnike koji upravo sužavaju poetski i semantički prostor.

    Upravni govor je, u tom pogledu, zanimljiviji, prvenstveno kada je lirska pozicija pripovedanja prvo lice jednine i kada izdvaja, kao direktno kazivanje, svoje reči i rečenice (češće u ranije napisanim tekstovima: Maske, Povratak, Zbogom, Posljednja mudrost). Uzrok je, dabome, emotivne prirode: „višak“ mora da izađe iz svog bitka, iz svog „ćutanja“, monološki ujednačene, introspektivne melodije, sa bolnom namerom da razgovori usamljenog i teškog sebe, da se kroz nepovratno otuđene reči uveri da ima duh i telo, da proveri prag izdržljivosti pokušavajući da uvek vrati njihove odjeke i sledećim samoposmatranjem ujedini svoje odbegle likove. Ujedno postiže varijaciju dinamike lirskih pripovedanja ne utičući bitno na ritmiku. Bez izvesne tendencije ponavljanja ostavlja utisak razbijanja harmonije. Upravni govor nalazi razlog i poticanje pre svega u emotivnom i refleksivnom sastavljanju lirskog junaka, u situaciji govora o njemu i kompoziciji motiva.

    Oble, čak i uglaste zagrade podstiču (nekad i figurativnu: parodijsku, ironičnu, sarkastičnu) diskreciju, oble – manju a uglaste – veću; „objašnjavalačkim” komentarima utiču na promenu rečenične i tekstualne intonacije. Unutar male proze opstaje zaseban, zagrađen tekst, pomeren bliže piščevoj ličnosti, ujedno direktnije ograđen od lirskog junaka. Figurativno razvija nijanse ironije, refleksivno podvajanje – kontrast i melodijsku antitezu: glasnije – tiše, „zvaničnije“ – „nezvaničnije“ (Trulež, Zastoj, Mali pustolovi, Alkoholni sni, Jedna okultna sredina, Lešine u podrumu, Fefelli, ergo sum, Jesam li poznat u afričkoj prašumi?, Aleja kestenova – sa uglastim zagradama).

    U štivu Bilješke iz kafane Topole postoji sijaset interpunkcijskih ili pravopisnih znakovnih upozorenja koja napadaju integraciju motiva brojnim pauzama i rade na relativizaciji tematskih jedinica i njihovog sleda. U sinhronijskom nizu to su kvantifikacijski kontinuirane razuđenosti smisla, najjača figurativna uporišta, praznine i preskoci u svesti i osećanjima, u opažanjima koje treba popuniti intervencijama lirske fantazije. U mogućoj interpretaciji čini se da ovaj ortografski galimatijas funkcioniše po nadrealističkim pravilima igre i da zahvaljujući njemu i ostale komponente strukture dobijaju nadrealističko ubrzanje i poredak.

    Tako postoje dva paralelna poetska sveta – izgovoreni i neizgovoreni, stvoren od intermeca, a najveličanstvenije se lirski barata sa onim čega „nema“.

    U istom tekstu, kao i u nekim drugim, naići ćemo na udvojene uzvičnike, upitnike, crte. Oni ekspresionistički govore o udvostručenom doživljaju, pojačanim strastima ili nerešivom skepticizmu, pitanjima koja će zauvek ostati retorička. Rekli bismo da se, ipak, ne radi o pravopisnom, interpunkcijskom egzibicionizmu, već o pokušaju da se verno izraze lirski i psihološki, unutrašnji svetovi.

    800 rsd
  • Gvardijan
    (0)

    Gvardijan

    UPOZNAJ ME, DE LUKA! TI JESI JA

    Rezidencija De Lukinih, San Antonio, Teksas
    Jul 2011.

    Krupno, muško telo, izmučeno noćnom morom, bacakalo se po crnoj satenskoj posteljini, znojeći se. Poslednjih par noći je učestalo sanjao svog oca, kao nagoveštaj teških, zloslutnih dana. Ništa što je bilo povezano sa Marčelom de Lukom nije donosilo bilo šta dobro, pa čak iako je odavno bio mrtav.

    Neki ljudi su bili u stanju i iz groba da muče. Marčelo je bio jedan od njih.

    „Ja sanjam. Ovo je košmar. Probudiću se. Ti si mrtav.”

    „Vredi li ti, moj De Luka, da se probudiš? Java ti je bolja?”

    „Šta hoćeš?”

    „Da se sećaš!”

    „Sećam se, monstrume. Sećam se svaki dan šta si me naterao da uradim.”

    „Dobro je da se sećaš, Lorenco. Dokle god se sećaš ko si i čiji si, znaćeš i gde ti je mesto. Ne budi takav mekušac.”

    „Ne želim tvoje zaveštanje, oče. Davno sam napustio sve što ima veze sa tobom i tvojim angažovanjima.”

    „Naravno da želiš. Želiš nju, zar ne? Želiš onu koja te nije dostojna po prezimenu. Želiš običnu ženu, jer si tu ljubav prema običnom nasledio od majke. Moći ćeš da je dobiješ i sačuvaš samo ako prihvatiš moje nasleđe. Samo tako ćeš biti dovoljno jak. Prihvati svoje gene, Lorenco! Uzmi svet za sebe!”

    „Ja nisam ti.”

    „Upoznaj me, De Luka! Ti jesi ja. Mi smo isti likom, kao dva identična odraza u ogledalu, kao dva identična lica zveri. Uzimamo ono što nam se prohte, a tebi se prohtela trenutno curica bez otmenosti i nasleđa. Želi je i tvoj nedostojni brat. Ta mala, mršava stvarčica je očigledno nešto posebno, čim se dva najmoćnija čoveka na svetu glože oko nje.”

    „Neću dozvoliti Antoniju da je povredi. To je jedini razlog zašto je štitim.”

    „Zašto misliš da je on želi povrediti, Lorenco? Možda je samo želi posedovati, kao i ti.”

    „Ja je ne želim na taj način.”

    „Laž. Laž. Laž.”

    „Nije laž.”

    „Kukavice!”

    Smejao se, sve dok se njegovo telo nije udaljilo u nekoj sanovitoj, improvizovanoj magli, noseći taj zlokobni smeh sa sobom.

    Bila je to prezentacija autentičnog porodičnog košmara.

    Lorenco de Luka se probudio i uspravio na krevetu, mokar i neveseo. Stvar koju mora uraditi učiniće da zaliči svom ocu. Moraće je uzeti bez pitanja i oteti protiv njene volje, a tako sebi natovariti na savest još jedan greh. Antonijevo muvanje oko nje mu nije ostavilo drugog izbora. Bojao se da je ne povredi, a to je bilo nešto što nije mogao podneti. Zašto? To ni sam sebi nije mogao odgovoriti. Recimo, nije mu se svidela činjenica da sitan demon poput njegovog brata povredi anđela poput nje. Ako će se već neko igrati Raja i Pakla, to će biti on.

    U toj igri, on će deliti karte iz svog špila.

    Nije se mnogo premišljao oko svog sledećeg poteza.

    Bilo je tri ujutro kad je podigao telefon i kratko naložio: „Namamite je!

    800 rsd
  • Roman o telu
    (0)

    Roman o telu

    3.

    Napisao sam reči za svoju novu kompoziciju, a znao sam da je ona tu negde blizu, dole na stepeništu i iza svake moje reči na hartiji. Tako nisam znao kako da je izbacim. Iza svake reči plazila se na mene pakosno i sito, razbludno i smešljivo, sažaljivo, tvrdoglavo, zadrto.

    Sa svakom mojom reči rimovala se neka njena podsmešljiva primedba. Sve u šta sam uveren da bi bilo sjajno za moju novu ploču, sve je posle njenog slika postajalo glupo.

    Pozvao sam telefonom Veru:

    – Ne mogu da pišem…

    – Pa nemoj da pišeš.

    – Ali treba da pišem.

    – Onda piši!

    – Ali ne mogu.

    – I šta da ti na to čovek odgovori.

    – Ne znam… I ne očekujem da mi nešto bogzna šta kažeš.

    – Da, ti smatraš da sam ja glupa.

    – Opet ti…

    – Hoćeš da se svađaš?

    – Hoću.

    – Nisam očekivala takvu iskrenost. Zašto?

    – Tako. Nervozan sam, ljut, nezadovoljan, nesiguran.

    – Opet nešto izvodiš… da dođem do tebe?

    – Nije loša ideja.

    – Znači da dođem?

    – Naravno.

    – Evo stižem za pola sata.

    – Ipak bolje nemoj.

    Muk.

    – Zašto ćutiš?

    – Već sam pošla.

    – Prebrza si. Izgubićeš me. Ne smeš biti kao zapeta puška.

    – U pravu si. Nisam ni mislila da dođem.

    – Hajde, dolazi. Uznemirava me neka budala.

    – Muško ili žensko?

    – Pa šta misliš?

    – Otkud znam kad si ti u pitanju?

    – Uostalom zateći ćeš je na stepeništu.

    – Za tebe se uvek zakači neka luda… Ti si pravi magnet za manijake.

    – Kakvo sveže poređenje!

    – Upotrebi ga u svojoj najnovijoj kompoziciji. Uvek su tako originalne!

    – Nije loša ideja! Podelićemo honorar. Naslov će biti „Magnet za manijake“.

    – Neizlečivo si trivijalan… Da li primećuješ da sam već u tvom krevetu.

    – Naravno, ugasi lampu… I ćuti.

    – Ta ženska na stepeništu nije ni tako loša.

    – A videla si je?

    – Da, stoji kraj lifta… Znala sam da je tu zbog tebe. Posmatrala me sa nežnošću.

    – Valjda sa mržnjom?

    – To bi bilo prirodnije… Ali devojka me je gledala bez mržnje, čak milo… Imala sam utisak da sa mnom ulazi u tvoj stan. Da li je poznaješ od ranije?

    4.

    Ta luda je banula u moj život iznenada. Sišao sam iz tramvaja posle svog koncerta, a ona me je sačekala na stanici i obratila mi se bez ikakvih uvoda:

    – Što si posmatrao tako iz prikolica?

    – Nisam uopšte primetio da si bila u tramvaju.

    – Kako nisi? Smešio si se. I davao nekakve znakove.

    – Čini ti se. Možda sam se osmehnuo, ali ne tebi. Ruke sam držao u džepu.

    – Ne, davao si znakove.

    – Idi dođavola! Žurim… Zdravo!

    – Kako sad zdravo? Moramo da razgovaramo. Znam da želiš nešto da kažeš.

    – Ne, nemam šta da ti kažem. Ako hoćeš autogram, gde ti je hartija?

    – Budalo, kakav autogram!

    Zakoračio sam da je obiđem, a ona je vešto koraknula istu stranu i preprečila mi put.

    – Evo opet se smeškaš kao maločas.

    – Smešno mi je – preprečila si mi put. Sada se zaista tebi smejem.

    – Sve ja znam. Meni je sve jasno.

    – Koliko ja znam mi se ne poznajemo.

    – Ja sve znam o tebi.

    – Blago tebi.

    – Hoćeš li da ti pričam? Rođen si u Beogradu dvanaestog jula 1956. godine. Zoveš se…

    – A kako se ti zoveš?

    – Ja se uopšte ne zovem. Nisam rođena, nemam roditelje, ni adresu, ni zanimanje.

    – Verujem samo ovo poslednje.

    – Ja ne lažem.

    – Dobro, kako nisi rođena?

    – Tako lepo… Nisam htela da se rodim, pa prema tome nisam rođena.

    – Dobro, rođena protiv svoje volje. To je drugo. Nije ni to mogućno, ali recimo…

    – Sa mnom je sve mogućno.

    – Ali evo tu si, preda mnom.

    – To se tebi samo čini.

    – Dobro, a kako onda razgovaramo?

    –To i sama ne znam. Što si me uznemirio? Da me nisi uznemirio, ja ne bih govorila s tobom.

    – Ja tebe uznemirio?

    – Pa, naravno. Smešio si se i davao znakove. Od sada moraš da računaš sa mnom.

    – Ja ništa ne moram.

    – To ćemo tek da vidimo.

    – Pretiš?

    – Ne. Ali moraš da razgovaraš sa mnom.

    – Kako da razgovaram s tobom kad ne postojiš.

    – To zvuči dosta logično, ali sve što je stvarno ne mora da je logično. Ti studiraš logiku, pa bi morao da od toga nešto shvatiš. Jedno je logika, a drugo je ono što mora da bude.

    Počela je da govori mnogo i nevezano, a ja sam krenuo kući bez komentara. Ostavila me je da prođem. Govorila je za mnom, a onda je zaćutala. Znao sam da me posmatra. Zatim sam začuo korake, sve jače i bliže. Okrenuo sam se besno. Nije mi se približavala, već je kao sa detetom napravila glupu šalu. Tapkala je na mestu sve jače, ne bih li ja pomislio kako mi dotrčava s leđa. Cerekala se i više nije bila lepa. Bila je odvratna. Osećao sam je u stomaku, kao nesvareno jelo.

    720 rsd
  • Antinoj 24
    (0)

    Antinoj 24

    PACIJENTI SU MAČKA U DŽAKU

    Tijanino stanje je gotovo odmah po priključenju na milion i dvesta hiljada jedinica kristalnog penicilina postalo bolje.

    Samo nekoliko dana po dolasku stavljena je u raspored za tretman u sobi.

    Tehničar joj je pomogao da ustane iz kreveta, ali se već na hodniku nekako izmigoljila iz njegove ruke. Išla je pognute glave upoređujući svoje papuče sa njegovim dok su jedva čujno, gumeno i plastično, kloparali po okrpljenim vinas pločama. Lifta su se domogli u ujednačenom ritmu. Za tih nekoliko trenutaka do podruma mogla je na miru da zaključi da su njegove kroksice original.

    Nisu obraćali pažnju na manire i bili su nehajno izvan pristojnosti. On je nju posmatrao tehnički – ukoliko se bude zanela na jednu ili na drugu stranu, moći će da je poduhvati. Bila je krhka i raslabljena, ali zazirao je zato što se maločas drsko opirala pomoći. Nije mogao tačno da joj odredi figuru ispod rezedo ogrtača i nekoliko slojeva odeće.

    Kaiš joj je pri geganju upadao između nogu, a kada ga je izvukla otud, pogledom se uspela sa njegovih klompi, preko pantalona, sve do ramena gornjeg dela ispranog odela. Nekada je bilo belo kao sneg. I ona je njega posmatrala tehnički. To je preimućstvo bolničkih uniformi.

    Mesto za stolom zauzela je više kao da se srušila nego kao da je sela. Postupno je izvlačila prvo jedan pa drugi lakat da se održi iznad ivice. Namestila je bradu među dlanove.

    Doktor Pašenog je strpljivo sačekao da se pacijentkinja stabilizuje (silazak ju je izmorio više nego što je i sama očekivala). U trenutku koji je smatrao pravim za početak postavio joj je uobičajena pitanja o datumu prijema u bolnicu, o imenu i zanimanju. A zatim i uobičajeno: „Zašto ste ovde?“

    Tijana je takoreći istom intonacijom i bojom glasa, samo u svojoj ženskoj i malo promukloj varijanti rekla da ima jaku upalu desnog plućnog krila. Međutim, pri kraju reči „krila“ (kao da su je vinula, kao da su je odapela sa službenog saopštenja), ona se zaplaka.

    Opet je čekao nadajući se da će pacijentkinja doći do reči, do daha. Ali njeno uzdisanje postajalo je sve jače. Malo više zatečen pokušao je da bude prijatan i duhovit rekavši da pacijenti obično plaču „tek tamo, negde, na trećoj-četvrtoj seansi; a nekome treba i mnogo više…“

    Tijana je nastavljala da jeca zureći u prazan sto.

    „Vama, Tijana, očigledno ide od ruke, došli ste u pravo vreme na pravo mesto…“

    Možda nije ni čula šta joj je govorio.

    „Brana drži u zatočeništvu unutarnje ranjeno ja koje se sakrilo i šalje poruku Biću da nešto nije u redu… Tako i bolest… napada određeni organ…

    „Vas je, a to je više nego očigledno, skolila velika tuga. Dobro je što plačete, to jako pozitivno utiče na vaše trenutno stanje, koje, ako sam dobro shvatio…“

    „Isplačite se slobodno, ne čuvajte taj bol u sebi…“

    „Možete li mi makar malkice, izdaleka, reći šta vas muči?…“

    „Pokušajte da mi kažete barem jednu reč..“

    „Smirite se, Tijana, plačete već skoro sat vremena! Imam sledećeg pacijenta…“

    Doktor Pašenog predao je Tijanu tehničaru, jedva je podigavši sa stolice po kojoj se zamutila i razlivala zajedno sa suzama. Pošli su nazad, ali ovog puta nije mogla da mu se otme.

    Taman se malo pribrala i zaustavila bujicu kada ču neodmerene i nemarno izgovorene tehničareve reči: „Sledeći put ići ćete kolicima. Suviše ste slabi za ovaj poduhvat.“ Onda udari u još veći plač.

    Morali su da joj daju injekciju za smirenje.

    Vraćena je u krevet, u sobu u kojoj je ležala sa još tri bolesnice. Zabrinuto su gledale kako je unose i polažu na postelju. Umrtvljena lekom zaspala je odmah, ne čuvši šta se oko nje dešava. Uneli su je baš u trenutku kada je žena sa kreveta preko puta nje govorila o umrlom sinu: nedelju dana pre nego što će zauvek napustiti ovaj naš poznati svet zadao joj je tri udarca nožem, od kojih jedan u grudi; ubodi je nisu ubili, ali su joj trajno oštetili levo plućno krilo. Nastavile su da pričaju pošto je Tijana blaženo zahrkala.

    Petnaestak minuta kasnije na vratima se pojavila doktorka Ana Vasić. Popela se sa reumatološkog odeljenja (na kome je radila poslednjih dvadeset i kusur godina), kratko se posavetovala sa doktorom Ismailijem i ušla u Tijaninu sobu, u vreme koje je dopušteno samo lekarima. Videla je kako blaženo spi, pomilovala pogledom i ostale tri pacijentkinje, prošaputala da će biti sve u redu. Neka se ne uznemiravaju. Mobilni telefon u njenom džepu počeo je da vibrira i ona mahnu ženama i izađe na hodnik na prstima, da nešto ne poremeti u harmoničnom glasnom disanju i smirenju koje je unela u sobu, tiho zatvorivši vrata.

    Na ekranu je pisalo „pac. Jovan Knežević“.

    Vrlo su retko imali potrebe da se čuju telefonom pa je pomislila da je nešto u vezi sa velikim događajem koji se sprema za prekosutra – otvaranje izložbe „Antinoj 24“ (zbog čega je Ana bila veoma ponosna na svoju kćerku Mariju). Zašto bi je inače zvao. Ako je dobro upućena, upravo postavljaju slike i skulpture, jel tako, to je trebalo da urade danas po podne…

    Međutim, Jovan ju je zvao iz sasvim drugih razloga.

    „Molim vas, Ana, danas sam propustio termin za posete, a na pulmologiji leži jedna moja prijateljica koju bih svakako da posetim, vrlo važnim povodom. Naime, sutra ne mogu nikako da stignem…“

    „Naravno, Jovane, ne morate mi ništa objašnjavati. Samo, molim vas, iako sam dežurna čitavu noć, potrudite se da dođete pre deset…“

    630 rsd
  • Ostavši letom u Moskvi
    (0)

    Ostavši letom u Moskvi

    * * *

    Sve napisali na jednom listu
    Kojim će mi do znanja dati
    Da će mi košulju navući čistu
    Pre no što će me ustreljati
    I gotovo ubijen kao zaspao
    Okupan u znoju lednom
    Setim se da sam na plaži ležao
    Zagrljen sa devojkom jednom
    U rano jutro ja se budim
    U rumenoj nekoj bašti
    Miriše barut. Slutim
    Pucanj. Sad ću pasti

    * * *

    Kafa i votka. Noć bez snova.
    U peći pleše plamen.
    Palačinka crna gramfona
    Vrti se i zabavlja me.
    Živim, skoro izistinski.
    Kiša da asfalt udavi.
    Aleksandar Vertinski
    Peva nešto o ljubavi.

    * * *

    Ja idem a ptice pevaju
    i drveće od pesme zanemi
    nikome pesnici ne trebaju
    sasvim su drugi sada problemi

    U složenom cvrkutu mrtvih ptica
    luta smrt kao zadnja utvara
    na snimku će biti obrnuta lica
    antisneg krematorijskog gara

    JESEN

    Narandžastozlatna, gusta
    Sleće s hrastova, klenova, sa iva
    To dok povlači se vlast šumska
    Baca, u panici, sve iz arhiva.

    * * *

    Ljudi na mesec putuju
    Kavijar jedu ne gladuju
    Pomislih: bože sveti!
    Svejedno ću ja umreti.
    To što će me progutati
    Ustima gladnim celog veka
    Neće tu brešu zakopati
    Taj što tamo na mene čeka.
    To sve samo progres krije
    Ovo jeste a ovo nije
    To je ka meni skok tvoj
    Na luni zaigranoj.

    720 rsd
  • Dok spavao sam svuda je padao sneg
    (0)

    Dok spavao sam svuda je padao sneg

    * * *

    Kasno je već. Evo nebom reflektori
    zaigrali. Zabavlja se svetina.
    To je noćni klub, tu su igre, razgovori.
    Kao da je ʽ43. godina.

    Kao vraćam se i pod bombama stradam.
    Sneg i zemlju eksplozija budi.
    I ubijen u sivo blato padam.
    A ti me probudi, probudi.

    * * *

    Ovde mnogo plaču. Ovde krstovi stoje.
    I ne pije se sasvim, bože me prosti.
    Ka nebu bokori pružaju grane svoje
    Kao da su nečije kosti.

    Kada bi svi oni na tren vaskrsnuti znali,
    Krijući svoja lica rekla bi ta nejač:
    „Ma, šta pričati o životu, moj stari,
    Kad ni smrt ne može da zaguši plač.“

    MUZIKANT I ANĐEO

    Na starom skveru svira muzikant,
    bledunjav, crna traka čuva mu vrat.

    Slušam sa klupe, gotovo ne dišem,
    na starom skveru nikog nema više.

    Samo se golubovi vrte tu oko nogu
    i plavooki anđeo odan svome Bogu.

    …ah, što muzika tužnija, strašnija biva
    tim se krilati nežnije osmehiva.

    ZIMA

    Svake godine zima dolazi rano.
    Dvadeset godina njenom belinom
    bejah omotan. A sa ovom zimom
    kao da s uma silazim lagano,
    mili druže. Nikoga, ničega.
    Stih se rodi, i već umire
    stisnutih zuba. Nečije ridanje navire,
    čuješ li, kako žale zbog njega.

    …A kad se upali zvezda u noći,
    i pogase se svetiljke u kući,
    grejem dlanove, u njih dišući,
    i šapućem: „Sve će proći, sve će proći.“
    I gledam, umirući, kroz okno, čedno
    polje besprekornog snega.
    Da je bar nečijih tragova – čoveka
    ili zveri, nije li svejedno.

    * * *

    Dok spavao sam, svuda je padao sneg –
    Padao s neba, beli, plavičasti,
    I neki strašni izišao je čovek
    sa ogromnom lopatom u svojoj vlasti
    i probudio me. A nije me sneg
    razbudio, tiho, sasvim tiho je padao.
    Sredinom dana probudih se bled
    a za zidom dečak je tužno plakao.
    Nekada davno na sneg bih izlazio
    bez kape i kaputa i ka prvoj stanici
    trkom bežao i do smrti rȁd bio,
    miloj, u zečijoj bundi, prijateljici.
    Išli kod mene, naokolo je sneg ležao.
    Dvorište beše pusto, sami na celom svetu
    nas dvoje smo bili. Kako sam znao
    poljubih je tada, od uzbuđenja smo se tu
    osvrtali, ja krišom, otvoreno ona.
    Gde li se sada dela moja tuga,
    moj nemir? Naslonjen preko balkona
    slušam plač i vidim sneg. Kuda
    da bežim sada, a nikuda ne bih.
    Sneg plavičast, kô čaršav posle pranja, lak.
    Grebi lopatom, čoveče, plači i grebi.
    Moj dečak ili devojčica, moj dečak.

    720 rsd
  • Sa druge strane stakla
    (0)

    Sa druge strane stakla

    TEODORA (12)
    KOJA JE POSTALA DETE NACIJE

    Ovo je priča o devojčici. Maloj, a velikoj ženi. Onoj, u koju se narod Srbije na prvi pogled zaljubio i u dahu je zavoleo, dao joj sve što je mogao i uz njenu nadljudsku snagu, uz njene roditelje i mlađeg brata, pomogao da ponovo raširi, naizgled slomljena krila.

    Dobar dan, ja sam Teodora. Imala sam težak oblik leukemije koju sam pobedila. Zato sam sad ovde i planiram da ostanem.

    MOJA PERSPEKTIVA
    ILI KAKO SAM VIDELA RAK

    Kažu da me ništa nije zaobišlo. Ipak, nešto jeste. Ono najgore. Zaobišlo me je ono od čega svi beže i misle da mogu da se sakriju. Zaobišla me je smrt. Ta brutalna i bezosećajna spodoba. Možda me i nije zaobišla, možda sam joj umakla, nasamarila je, nadmudrila, možda je naišla na lukaviju, pametniju i snažniju devojčicu nego što je očekivala. Ne bojim se više smrti. Ranije sam se plašila. Strah me je samo od odlaska. Ne volim da se selim, posebno kad ne znam kuda idem. Bojim se i ostavljanja. Ne želim nikoga da ostavim, niti želim da mene neko ostavi, a smrt je stalno tu, oko svih nas. Stigne pre ili kasnije na svačija vrata. Ne treba da se plašimo, treba samo što duže da je zavlačimo, ako ništa drugo, tako ćemo je nervirati, sigurno.

    Kod mene je sve bilo normalno i onda odjednom ništa više nije bilo normalno. Moram tako da počnem, jer tako je bilo. Nenormalno baš.

    Moje lečenje trajalo je ukupno nešto duže od dve godine. Da, dugo je trajalo, predugo možda. Ne mogu baš da kažem da sam sad skroz završila sa lekarima, terapijama, kontrolama i sličnim medicinskim „dragocenostima“, ali volim da mislim da je najgore prošlo. Bar što se tiče bolesti, odnosno lošeg stanja tela u kojem kontrolu nad organizmom preuzima neka glupa leukemija koja vam je nepozvana ušla u krv. Nepozvane goste niko ne voli, pa kada se uvale u kuću, mnogi ne prezaju da ih „na finjaka“ izbace napolje. Iako besprekorno lepo vaspitana, prema ovoj gošći nisam bila fina i nije mi žao. Zbog te posete i dalje imam probleme sa toksinima, sa teškim otrovima u svom malom telu koji me baš smaraju, pa moram još uvek da se družim sa onim sestrama što vole da nose bele mantile i da posećujem zgradu bolnice.

    Imala sam samo osam godina, bio je 11. maj i meni je dijagnostikovana „akutna mijeloidna leukemija“. Eto, rekla sam! Probajte i vi, izgovorite! Teško je, jelda? Reči su grube, hrapave, komplikovane za izgovor, ne znam ko ih je takve osmislio, ali svaka mu čast, baš se namučio. Moralo je valjda da zvuči ozbiljno. Ništa nisam razumela, u to vreme nije bilo ni potrebe, samo sam shvatala da se sve nekako izokrenulo, promenilo, izvrnulo naopačke, zbog tih nekoliko grubih reči.

    Znam da sam bila devojčica, kao i svaka druga. Nisam se razlikovala od svojih drugarica iz škole, niti od svojih sestara, sve smo bile iste. Onda se nešto desilo u mom životu, pa sam se ja – malo izmenila. Život se promenio. Iako sam bila dete, bez životnog iskustva, bez velikih planova za budućnost, bez obaveza i tereta raznih odgovornosti, moje vreme bilo je i ostalo dragoceno, a moj život bajka.

    Kako to obično ide, svaka bajka ima glavne junake, dobre i zle. Ima princezu, princa, dvorac, ali i zlikovca, negativca. Tu su veštice, zmajevi, zli čarobnjaci koje do kraja priče princ, uglavnom svojim mačem, izbriše sa lica zemlje. Tako se u moju bajku u kojoj smo glavni junaci bili tata, mama, brat i ja, i živeli srećno, misleći, do kraja života, jednog dana nečujno na prstima ušunjala tamna senka. Nepozvana gošća bila je zlikovac. Veštica. Ono što spodoba nije znala, je da u ovoj bajci nema naoružanog princa, već svi mi, junaci, za opasačem imamo po jedan oštar mač. Tako smo joj došli glave sa svih strana. Naravno, prošlo je neko vreme dok sam smogla snage da taj mač izvadim „iz kamena“ i njime zamahnem u pravcu izvora veštičje senke.

    1.090 rsd
  • Istorijski azbučnik Savskog venca
    (0)

    Istorijski azbučnik Savskog venca

    Александар Живановић Сања

    Рођен је 1890. године у Београду. Био је студент и четник, добровољац од 1912. године. Погинуо је приликом покушаја пребацивања на турску територију код места Лисице, 1912. године. Улица Сање Живановић на Сењаку носи његово име.

    Артиљеријска касарна
    Кнеза Милоша бр. 24

    Артиљеријска или Тобџијска касарна налазила се на углу Милоша Великог и Немањине. На том месту је касније изграђена зграда Министарства шума и руда и Министарства пољопривреде и вода а данас се у тој згради налази Министарство иностраних послова.

    Ватерполо клуб Север

    Спортски боб клуб Београд, основан је 1926. године да би промовисао зимске спортове. Да би „убили“ летњу паузу, чланови боб клуба су основали пливачку секцију и подигли пливалиште на Сави, на месту где се данас налази ресторан „Шест топола“. Пливалиште је имало клупску зграду, свлачионице, ресторан и др.

    На пливалишту су поред пливања игране и прве ватерполо утакмице. Убрзо је формиран и ВК „Север“, од кога је касније настао Пливачки и ватерполо клуб Црвена звезда.

    Велика касарна
    Кнеза Милоша бр. 31

    Преко пута дворца је у периоду 1834-1836. године подигнута Велика касарна. Зграда се зидала без обзира на протесте београдског паше. Имала је основу у облику слова „П“ и била је отворена према дворцу тј. према улици. То је била највећа касарна у ондашњој Србији. Претпоставља се да је грађена по пројекту Јохана Хенгстера из Земуна или Франца Јанкеа. У њој су се одржавала и скупштинска заседања краљевине СХС.

    Касарна постоји и данас и налази се у дворишту Генералштаба у улици Кнеза Милоша број 31.

    Лиман хан

    Лиман је био турски хан који се налазио на месту првог отвора моста краља Александра Ујединитеља. Назив хана (Лиман) потиче од турског назива за пристаниште а у непосредној близини је било Савско пристаниште по коме је и добио име.

    Кафана Лиман хан је била у власништву капетана Мише Анастасијевића, великог трговца и добротвора.

    Милошева чесма

    Чесма је подигнута у периоду 1831-1834. године истовремено са изградњом Конака кнеза Милоша. Милошева или чесма код Топчидерске цркве је најстарија уређена чесма у Топчидеру. Чесму је Управа Топчидерског парка обновила 1930. године. Чесма постоји и данас.

    Милутин Ивковић – Милутинац

    Рођен је 1906. године у улици Милоша Поцерца. Био је лекар и фудбалер, унук војводе Радомира Путника.

    Као лекар, дерматолог, имао је приватну праксу у Београду. Хуманиста, сиромашне је лечио бесплатно и куповао им је лекове из сопственог џепа.

    Ипак много је познатији као фудбалер. За ФК Југославија је одиграо 235 утакмица. После Југославије, пред крај каријере играо је за БАСК. Био је капитен репрезентације која је учествовала на Првом светском првентству у фудбалу у Уругвају 1930. године. Последњу утакмицу је одиграо 6. маја 1943. године, приликом прославе 40 година постојања БАСК-а.

    Гестапо га хапси због комунистичке прошлости, 24. маја 1943. године а већ сутрадан је стрељан у Јајинцима. Једна улица поред стадиона ФК Партизан носи његово име а у парку ипред истог стадиона постоји у његова биста.

    Обелиск у Топчидерском парку

    Налази се у непосредној близини Милошевог конака у Топчидерском парку. Подигнут је 1859. године у част повратка кнеза Милоша Обреновића у Србију. Аутор споменика је каменорезац Франц Лоран. Споменик је сачуван и данас.

    Парни млин кнеза Александра Карађорђевића
    Топчидерски друм

    Ово је био први парни млин у Београду. Подигнут је 1850. године. Млин је био у власништву кнеза Александра Карађорђевића па су га звали и „Књажевски парни млин“. После пада династије Карађорђевић, млин је продат 1869. године, а 1883. године га купује фирма „Игњат Бајлони и синови“.

    Пирамида

    Београд је имао четири пирамиде. Реч је о бункерима које су Немци подигли да би заштитили своје људе од бомбардовања. Пирамидалног су облика да би бомба која би погодила склоништа склизнула низ зидове пирамиде и тако штету свела на минимум. Основа је 27 x 14 метара а зидови су дебели три метра. У тренутку писања овог текста остала је само још једна у Савској улици.

    Сима Лозанић

    Рођен је 1847. године. Био је један од првих осам професора на Београдском универзитету, први ректор и први почасни доктор. Предавао је хемију на већини европских универзитета.

    Био је члан и председник Српске краљевске академије. У више наврата је био министар у Српској влади.

    Једна улица на Дедињу носи његово име.

    Скулптура Жетелица
    Топчидерски парк

    Скулптура „Жетелица” постављена је 1852. године и једини је сачувани и најстарији примерак украсне парковске скулптуре у Београду. Представља богињу земљорадње Цереру, ливена је у Бечу и рад је бечког вајара Фиделиса Кимела.

    5.000 rsd
  • Sudsko čudo
    (0)

    Sudsko čudo

    ПРВИ ЧИН

    ПРВА СЦЕНА: ПОЈАВА СУДСКОГ ЧУДА

    (Канцеларија адвоката Антанасија. Улази Старац.)

    СТАРАЦ
    Добар дан.

    АНТАНАСИЋ
    Добар дан.

    СТАРАЦ
    Јесте ли чули да се у Зриковцу догодило судско чудо?

    АНТАНАСИЋ
    Чуда, па ни судска, не постоје. Какво чудо?

    (Старац зачуђен одлази, улази жена.)

    ЖЕНА
    Добар дан. Јесте ли чули да се у Зриковцу догодило судско чудо?

    АНТАНАСИЋ
    Какво чудо? Чуда, па ни судска, не постоје.

    (Жена одлази зачуђена, улази Веља.)

    ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
    Добар дан. Јесте ли чули да се у Зриковцу догодило судско чудо?

    АНТАНАСИЋ
    Шта вам је с тим „чудом“?

    Господине Вељо, треба ли некоме Зриковчанину правни савет? Антанасије ме овласти да вам дајем савете. Не – да гатам о судским чудима.

    ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
    Ма како само Ви, адвокатов приправник, популаран зриковачки саветник, не знате, а цео Зриковац зна, да се у селу догодило судско чудо?

    До јуче је скривано! Чак и од Влајка Карабаша! Јединог зриковачког несудничара, али, и јединог познаваоца свих судничара и свих њихових парница и кривица. Карабаш зна све наше судске вратоломије, које се годинама претресају пред судом.

    АНТАНАСИЋ
    Покуша да Вељи објасни неке ствари, али Веља наставља.

    ВЕЉА
    Добро, дајте ми савет. Хоће ли суд да протестује менице, дао сам их трговцу на велико за робу. Не иде ми продаја. Нисам му платио о року? Како да избегнем судску блокаду мог рачуна код банке?

    АНТАНАСИЋ
    Суд ће блокирати твој рачун и платиће менични дуг. Ако немаш пара на рачуну, заплениће ти робу у радњи и даће је у јавну продају.

    ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
    Неће, млади адвокате. Меници је истекао рок наплате.

    АНТАНАСИЋ
    Поверилац подноси меницу на протест по истеку рока плаћања. А Ви сте га замајавали да протекне и уговорени рок протеста? Лукаво, лукаво, трговче Вељо.

    ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
    То не радим лукаво, него пословно. Узмем робу, дам повериоцу орочену меницу, он верује да ћу му платити о року. Кад види да нећу, касно је да тражи наплату по меници. Престала је да важи.

    АНТАНАСИЋ
    Лепо. Али поверилац Вас тужи у парници И наплатиће од Вас главницу, камату и трошкове.

    ВЕЉА СНАЛАЖЉИВИ
    Док он покрене парницу, ја продам робу и убирам камату, а њему платим кад најави тужбу, да му не бих плаћао ни камату ни трошкове.

    АНТАНАСИЋ
    Ви не послујете савесно и поштено.

    ВЕЉА
    Не живи се од поштења, него од зараде.

    У послу сам успешан зато што сам сналажљив, Хвала Вам за савет којим сте ме подржали у послу.

    400 rsd
  • Vesele tridesete
    (0)

    Vesele tridesete

    IDEM LI JA ILI NE?

    Četvrtak uveče. Zadnjih pet meseci pijem anksiolitik ujutru i dobro sam. Serem na svoju književnost svih ovih pet meseci. Pijem. Pijem alkohol iz duše. Tačno osetim vreme kad treba da se nalijem, direktno u mladalačku dušu od 39 godina…

    Bio sam potpuno razbijen prošlog petka. Rođeni otac me je zamalo doveo do ludila. Napio sam se i nisam ceo vikend išao u stan kod njega i kod moje majke. Spasilo me piće. Piće iz duše i direktno u dušu.

    Nešto me zadnjih par dana bole krsta. Opet sam uveo kompjuter u stan, posle godinu i nešto pauze i odsustvovanja, pa sam stalno ustajao iz kreveta da promenim muziku, ili odsedim po dva-tri sata čitajući svoje neobjavljene zabeleške.

    Finansijska situacija je na mestu. Danas uzeo stanarinu od 170 evra i sutra bi trebalo da platim račune i dažbine za prethodna dva meseca. Plaćam to na svakih dva meseca, sve odjednom.

    Sutra je petak. Kompjuter je izgleda crkao. Radio je dobro cela tri dana. Jutros, posle prve kafe pustim „Gobline“ i sve zvoni u mom stanu. Praznim se i lepo mi je. Mogu da slušam muziku po tri-četiri sata, a da sam svestan da ona ne vredi ni pet para. Ali, zvoni mi u stanu, duša mi se leči i puni tom čarobnom stvari – muzikom.

    Tako već tri dana. Ono „samoubistvo“ i skok u alkohol potpuno sam zaboravio u ovih dva-tri dana. Bio sam negde. Posle godinu i nešto dana u tri dana čarobne zvonjave – u muziku.

    Imao sam super ortake tri dana, ali već trećeg dana, danas, kompjuter mi je posustao.

    Prethodna tri vikenda sam potrošio na rođenog oca. Bio je aktivan i preko nedelje. Jednom me je probudio u 8 ujutru i rekao da odem po onu drugu stanarinu. To me oduševilo i odlučio sam da mu oprostim prvi vikend, u kome me doveo u prvu komu. Tad sam se povukao u sebe, a onda, posle dva-tri dana probudio me je poslom, rano ujutru. Narednog vikenda, opet smo bili ortaci.

    Malo opasno druženje i ortakluk, ali to je bio drugi vikend rizika sa njim. A onda je udario opet. Optuživao me što nisam došao na neku sahranu, u Despotovac, zvao me i preko nedelje na sahranu i prošlog petka sam bukvalno bio na ivici. Piće. Prošlog petka, a onda opet ceo vikend nisam išao kod njega i majke u stan.

    Iz svega ovoga se vidi da mi je petnaest dana visio iznad glave. Pomislio sam da sam poludeo, da sam se pupčanom vrpcom vezao za tog morona, a onda skok u alkohol prošlog petka.

    I evo – zadnja tri dana sam zaboravio na tri spojena vikenda i apsolutnu saradnju sa svojim ocem i preko nedelje.

    Čak sam u jednom trenutku bio u neverici. Da ovo stvarno nije postalo prijateljstvo, pomislio sam. A onda me je zadnjeg petka optužio što nisam došao na sahranu. Hteo sam da pozovem svog psihijatra, da prvi put upadnem kod njega prevremeno, a onda mi sinu da prenesem monitor i zvučnike iz kevinog stana u moj stan.

    I evo – tri dana trajalo je to. Posle godinu i nešto dana pauze. Danas otkaza moj novi ekran. Ne mogu da pustim čarobnu zvonjavu, ortake – muziku. Opet se vraćam pisanju priča.

    Raskoljnikov je posle izvršenog čina shvatio da je pogrešio u svojim procenama. Umesto moći dobio je apsurd. Student – Raskoljnikov. Kad sam ja bio student i odlučio se da napustim fakultet sve sa računicom da imam moć, dospeo sam na Filozofski fakultet. I tu, kao i Raskoljnikov, dobijem saznanje o apsurdu. E, tad sam prvi put samostalno otišao i javio se psihijatru:

    „Nešto ovde nije mnogo u redu“, rekao sam joj. Bila je žena.

    Raskoljnikova je spasla Sonja posle zatvora a mene je posle ludnice spasla Sofija ili moja zaljubljenost u nju. I evo, sad sam u 40. godini života, postao sam pisac, književnik odavno i čitao sam ovih dana jednu studiju o Dostojevskom.

    Sa farmacije skok u psihologiju na Filozofskom fakultetu, da bih jednog divnog dana, pre desetak godina, izašla moja prva knjiga iz štampe.

    Oko 35. godine sam opet upao u neki psihički čabar da bih se izvadio prvom kirijom, koju sam uzeo od oca.

    Ali da me zove preko nedelje, ugovara poslove, naređuje, optužuje što ne idem u rodni Despotovac, a da vikendom mlatara po mojoj nepostojećoj krivici, to je stvarno prevršilo svaku normalnu meru. Što reče onaj mamlaz, Kinaski:

    „Piće je bilo Bog.“

    Drugačije pijem zadnjih pet meseci, nego u dvadesetim godinama svog života. Ali je filing isti. Leči dušu taj napitak. Taj čarobni napitak, koji će jedino da te radi u dušu kad si normalan i srećan. A zadnjih pet meseci sam normalan, srećan i pijem.

    Zašto sam pominjao Raskoljnikova, moć, prelazak crte i apsurd kao rezultat? Zato što se u ovih pet meseci stalno pitam – šta je to bilo sa mnom nekada, pre dvadesetak godina?

    Sad imam svoj stan, mesečna primanja, književnik sam i cirkam kao što je Moskri radio dop.

    I eto – dolazi još jedan vikend. Planirao sam da se u petak veče uradim u dušu, uz muziku i kompjuter posle godinu i nešto dana pauze, ali kao što sam rekao – posle tri dana, ekran je otkazao.

    A baš sam se ovih tri dana osećao kao da imam 17-18 godina, kad je uz ovu istu muziku sevnula raskoljnikovljevska ideja moći u meni i sa mnom. Baš kao kada sam prvi put čuo pravi pank rok. A bio sam treći razred gimnazije. Večeras nisam loše, zvoni književnost u meni tonight.

    Da li sam dospeo do sebe, konačno, da li sam sada na pravom putu? Da li se vraćam u život? Da li opet postajem ono što jesam, ili su ovih tri dana svemirskog broda bili jedna mala iluzija? Kao piće, kao kratka priča, kao Raskoljnikov i ja? Kao ushićenje kad mi neka lepotica izjavi oduševljenje što ćemo se uskoro videti? Ne znam.

    Sve govori da idem. Idem sigurno i uvek negde, ali gde sada idem? Ili je ovih pet meseci jedna laž, laž čoveka kome sat iskucava poslednje mesece njegove četrdesete godine života. Golgota je prošla. Počinje nešto. Šta?

    600 rsd
  • Povratak šampiona
    (0)

    Povratak šampiona

    POČETAK

    Nakon što se završila sezona 2017-18. trebalo je smoći snage i okrenuti novi list i početi sve ispočetka. Prava na grešku nije bilo, trebalo je sesti dobro razmisliti šta i kako dalje. Za početak je trebalo dovesti trenera koji bi vratio Zvezdu na put kojim idu šampioni.

    Iz kluba su otišli Milko Bjelica, Dilan Enis, Alen Omić, Tejlor Ročesti, Džejms Feldin, Matijas Lesor, Pero Antić, Stefan Janković, Nemanja Dangubić, i Nikola Jovanović koji je otišao na pozajmicu u Trento. Ostali su Branko Lazić, Dejan Davidovac, Filip Čović, Marko Kešelj, Ognjen Dobrić i Aleksa Radanov. Trebalo je dovesti trenera koji bi zajedno sa upravom i stručnim štabom stvorio tim kadar da vrati Zvezdi titulu i plasman u Evroligu.

    Rukovodstvo kluba svesno da nema vremena za gubljenje, odmah se dalo na posao, pa je ono što joj iz objektivnih razloga nije pošlo za rukom prošle sezone sada je uradilo i 13.07.2018. godine i ozvaničilo saradnju sa Milanom Tomićem kao novim trenerom Crvene zvezde na tri godine. Milan Tomić, inače nekadašnji košarkaš Radničkog i Olimpijakosa a potom dugo godina i pomoćni trener u stručnom štabu Olimpijakosa (dva puta kratko i prvi trener Olimpijakosa), prihvatio se veoma odgovornog zadatka da vrati Zvezdi tron.

    Samo dan nakon što je Milan Tomić postao trener Crvene zvezde stiglo je i prvo pojačanje. Bili Beron, američki bek šuter je 14.07.2018. godine potpisao za Crvenu zvezdu, i ispostaviće se kasnije da je to bio odličan potez trenera i uprave kluba.

    16.07.2018, nakon što je završio sa školovanjem u SAD-u, u Crvenu zvezdu se vratio i centar Dušan Ristić, Zvezdina budućnost u narednom periodu. U naredna dva dana Crvena zvezda je završila sa pojačanjima kada je centarska pozicija u pitanju, prvo se nakon što je ostavio veliki trag u Zvezdi 17.07.2018. vratio Maik Cirbes da bi sutradan 18.07.2018. iz FMP-a u Zvezdu prešao Majkl Odžo, gorostasni dobroćudni div (koji neverovatno podseća na Džona Kofija lika iz filma Zelena milja).

    03.08.2018. godine novi član je postao i Stratos Perperoglu koji je i te kako poznato košarkaško ime i koji je već radio sa Tomićem u Olimpijakosu, i on će takođe biti odlično pojačanje i postati ljubimac zvezdinih navijača ali i autora ovih redova koji će ga nazivati doktorom košarke jer to zaista i jeste.

    Samo dan kasnije 04.08.2018. godine u Zvezdu stiže i Muhamed Faje, široj javnosti ovde nepoznat košarkaš koji je prethodno igrao u Grčkoj ligi, ali dobro je bio poznat Milanu Tomiću koji će takođe biti pun pogodak.

    Iz FMP-a je vraćen Boriša Simanić koji će u ovoj sezoni pod dirigentskom palicom Milana Tomića eksplodirati i potvrditi svoj esktra košarkaški talenat koji je posedovao kao i Nemanja Nenadić koji je imao iza sebe odličnu sezonu u FMP-u.

    10.08.2018. godine Crvena zvezda je dovođenjem plejmejkera Džoa Reglanda završila prelazni rok i mogla je da krene sa pripremama i prijateljskim susretima i polako da sprema tim za predstojeću sezonu. Uglavnom, ovaj tim će izneti celu sezonu do kraja će 11.02.2019. godine dovesti još samo K.C Riversa za razliku od ostalih timova a pogotovu najljućih rivala za trofej, ekipa Cedevite, Partizana i Budućnosti koji su promenili po trenera u sezoni i dovodili veliki broj igrača pre i tokom sezone. Zato je i ova sezona Crvene zvezde i te kako dobila na težini i važnosti.

    600 rsd
  • (0)

    DADA KROKODARIJUM – Antologija francuske dadaističke poezije

    Пјер Албер-Биро (1876–1967)

    ИЗА ПРОЗОРА

    Киша сивило кише.
    Рикавртлогтрљаноггвожђа
    Камењештодрхти
    Трамвајскрећенауглу
    Електрицитет
    Жезломотора
    Жезлосветлости
    Жезлољудсконосилацвоље
    Земљаморењиховдубокмир

    Ноћдан
    Кишасунце
    Бесконачност
    Потпуна
    Ко-њ-скре-ће-на-углу

    Стара механика
    Кишасивилокише

    Трамвајелектрични

    Луј Арагон (1897–1982)

    СТАТУА

    Сласт Ручак сунца
    Умирем Слина Сан

    Звоните Јутрење
    Маска са хлороформом Љубав

    ваљам се читавом својом дужином
    Понор Углавном

    Тепих пред постељом није мртав
    Она се креће певајући веома тихо
    Пантер Пантер
    Моје тело не умире зато под наборима завесе
    Човек у мору Мастило
    За скретање

    Селин Арно (1885–1952)

    ЛИКОВИ-ЗАГОНЕТКЕ

    Није много тајанствен за воланом твојих кола
    Никада нећеш наћи кључ
    Д у наопакој слагалици у аутобусу М
    Поново за звезду окачене лестве преврнуте
    Тумарање бицикла дурбини отмено подигнути
    Очигледно није довољно
    Дада ће пристићи
    Засешће на ивицу путева уз луцкасту ватру
    На смех дечијег бунцања
    И пут подругљивог гвожђа
    Показује нове зубе
    Последњем возу

    Жан Арп (1887–1966)

    СТАРОСТ ЖИВИ ОД ДЛАКЕ У ДЛАЦИ

    старост живи од длаке у длаци
    преко ваздуха сироче постаје
    живи као јаје
    из којег се излеже воће
    на ужету разапетом између два крила
    ваздух је стар колико и крила
    воће крила рађа
    лишће крила крвари
    на поткама ваздуха

    Жак Барон (1905–1986)

    НЕПОЗНАТИ

    Рекао је моје усне јесу чудовишно грожђе
    пантери који певају
    тише од најтиших птица у долини
    и бикова окрвављених великим тамним облацима
    Рекао је
    Носим у својим грудима
    таласе огромне жестоке
    усред лепог цвећа великих дана
    Звао је Марију
    малу девојчицу што носила је поврће
    Рекао је рекао је још
    Мак сам
    који буди ујутро плаветнило бледих животиња

    Андре Бретон (1896–1966)

    ЗЕМЉАНИ КЉУЧ

    Пјеру Ревердију

    Може се следити на завеси
    Љубав одлази
    То је сигурно
    Концертни клавир
    Све се губи
    У помоћ
    Прецизно оружје
    Цвеће
    У глави ће се излећи
    Неочекиван преокрет
    Врата попуштају
    То врата су музике

    Пол Дерме (1886–1951)

    ШТАП

    Десно крило шешира
    Процветао штап Духови
    И светлост пљускова
    Под стрехом
    немарно звижди Лето има задригло лице пијанца
    Траже се у сенци наше главе Пљачкаш који кркља на стрњици
    окончала се твоја успешна сезона
    Ружин језик на грахорки
    COQ челични дрмуса твоју кресту
    Ево јаја диљем пута

    Покривена двоколица јури на челу

    Сећање…
    Све јутарње муве Срушиле ми се на руке
    Јесам ли доживео већ нешто слично Удар ветра
    Ех свадба
    Сезона ружа
    је прошла

    Робер Деснос (1900–1945)

    КУВАН ЈЕЗИК II

    црним гласом
    мршавим гласом
    заводи ме
    у танкој ноћи
    у дану времена.
    Оденути се у вео косе
    музе са умирућим грудима.

    И округао глас
    каже како је пут поробљен.

    Каква печена светлост тог дана!

    Пјер Дрије ла Рошел (1893–1945)

    ТВОРНИЦА = ТВОРНИЦА

    Као трансмисаони каишеви у породичној творници
    Гранате
    мимоилазе индустријска постројења на својим путањама
    под главом Људи –
    Људи,
    вековима извештеним за рад који,
    у видицима и годинама,
    врти се у круг,
    пресецајући Земљу редом поигравајућим пијуцима.
    И жеља власника сикће међу њима, налик на фијук бича.

    Пол Елијар (1895–1952)

    БЕЗ МУЗИКЕ

    Неми су лажови, говоре.
    И ја у бесу одиста говорим сам себи
    И моја реч
    Заблуде буди,

    Мало моје срце.

    810 rsd