Presing
-
(0)Od : Borivoje Petković
Smrt i druga iznenađenja
400 rsdУморна песма
Толико сам уморан
да бих најрадије
легао
на
земљу.
Али, не смем!
Ко ће после
да ме
подигне?YU
Када пожелим
да сам срећан,
ја путујем у
Југославију.
У њој сам
млад,
у њој сам
срећан
и у њој
не бринем.
Пакет аранжман.Медитеранео (трећи део)
Дланови.
Исечени мокрим конопцима.
Крљушт испод ноктију.
Буром бичевано лице,
у ожиљцима спава
со(у)л.
Старац.
И море.
Медитеран.
И ништа више.Неко ко памти сваки дан мог живота
Још ме се само мајка сећа
кад сам био дете.Само мајка памти
моје красте, болести,
невешта слова и песмице.Само мајка памти
какo ме је покривала
тешким штепаним јорганом.Дани
Вуку се дани
као кораци
кроз гробље.
И брзо горе,
као свеће. -
(0)Od : Vlasta Mladenović
Povratak u osamdesete, renoviranje
400 rsdЗИДИНЕ
Стојим пред каменим зидинама
старе цивилизације,
можда Урука, можда Микене,
свеједно, мене то не занима,
чак ни шта пише на њима.
Ја само гледам те громаде,
пропали граде.
Све је тако мирно,
тихо, сабласно,
не чује се више
ни смех, ни плач,
свугде само трава и драч.
Ја сам само гост,
тужан гледам у будућност.АКО МЕ ЗОВУ, ЗОВУ
Ако ме зову, зову,
Ако не, добро је исто,
Нека вода сама тече,
она зна пут. Све је чисто.Ја своје речи не намећем,
преко мутне реке нећу,
не идем тамо где се
браћа међу собом надмећу.Нек Хомер и Хесиод воде битке,
мене не занимају песничке арене,
остајем овде, у бистрој лирици,
веран своме срцу, певам птици.ПОЕЗИЈА СЛОВЕНСКЕ ДУШЕ
(Ненаду Кебари)
Рођен сам у колиби, српској изби,
одрастао на руској литератури,
ја сам слушао како књиге шуме,
о како стих бистро жубори.И гледао сам у даљини брезе,
све сам видео у очима словенских песника,
сјајна љубав, као суза чиста лирика,
за којом моје срце чезне.Песник сам села, као и Серјожа,
под скутом старог кафтана,
не знајући да је то моја кожа,
кренуо сам у свет, пут кафана.Ни ја нисам песник салона,
нити то могу бити,
ја певам у забити,
а одјекује бескрајна васиона.ЗЕМЉО МОЈА
Далеко од обале, на пучини сам,
мислио сам да ти се не јављам,
никад више,
никад више.Ал видим гавране, црне птице,
круже изнад родне литице,
нема мени спокоја,
земљо моја,
земљо моја.ПЕВАЊЕ НА ДУГЕ СТАЗЕ
Не журим нигде,
кроз трње и богазе
лаган је мој ход,
певам на дуге стазе.Уморан и сагнут,
године ме газе,
ал уздиже ме Господ,
Певам, певам на дуге стазе. -
(0)Od : Milutin Ogrizović
Neprimireni um
810 rsd8i Šta razlikuje čoveka koji je ekstremno zadovoljan sobom od onoga koji ekstremno sebe mrzi? Baš ništa – na kraju i jedan i drugi završe kao besmisleni onima koji „čekaju“ u redu za isto…
9i Novac uvek i jedino pouzdano meri čovekovo uzbuđenje… Zato je danas konačno dostigao čak i formu ozvaničene virtuelnosti sa kojom možete „kupovati“ za sebe svakojaka materijalna uzbuđenja…
10i Muzika koju čujem oko mene uvek me tako jasno i konačno odeli od ljudi kojima bi trebalo da pripadam. To su trenuci kada se moj um oseća oslobođenim. Ali i primirenim, istina –uvek privremeno…
11i Kada čujem „dobar dan“ od čoveka sa kojim ne želim verbalnu komunikaciju, a još kada budem i „sateran“ da to isto i uzvratim, nestaje svaka samokontrola u meni i sve što tada kažem jedino je vredno od onoga što „uopšte“ ikada pre ili posle izgovorim. Tada izričem i osuđujem bez ikakvog pomilovanja. Ne promišljam; ne manipulišem; ne lažem.
12i Zašto ne podnosim ezoteriju čovekovog ukopavanja posle njegovog biološkog kraja? Zato što svi koji prisustvuju tom najbezumnijem od svih bezumnih čovečijih činova beskrajno lažu, i to ćuteći!
13i Zašto religije u manje ili više sličnoj formi traju i danas iako se već ozbiljno pretvaraju u banalne ezoterije, čije su globalne predstave i globalno najmasovnije tragikomedije aktuelnih čovekovih masa? Samo zato što je čovekova životinja nemerljivo podlija i prikrivenija u dobru negoli u zlu… Zlo jasno odslikava čovekovu životinju, a lažne i blasfemične predstave iz takvog „verovanja“ današnjem čoveku samo daju onaj savršeni i konačni vrednosni „amen“.
14i Zašto se neki ljudi boje mase, čak i one koja bi ih potencijalno mogla staviti na neki pijedestal? Zato što su takvi ljudi na putu da konačno primire, ili su već „primirili“ životinju u sebi. A da je nisu konačno i „pobedili“, pouzdana je potvrda to što su još biološki živi…
15i: Šta je samoća do jedinog i poslednjeg pribežišta čovekove svesnosti? Mesto za tako teško čuvanje čovekove antiživotinje…
16i Čovek komunicira sa drugim čovekom jedino zato što se boji prečestih susreta sa svojom svešću. Svaki razgovor sa drugim, a posebno oni besmisleni i dugi formalni razgovori, izričaj su čiste čovekove životinje, odnosno njena najsavršenija mehanička radnja do koje je dosegla. Spram ćutanja koje je savršena metafizika čovekove antiživotinje, prezir savršenstva uma nad prostom mehaničkom telesnom radnjom govora.
17i Zašto onda ja puno pričam? Zašto se ponosim svojim „dugim“ rečenicama? Pa samo zato što nisam pouzdano ni započeo da se borim sa životinjom u sebi. To što sam je svestan, ne znači ništa, jer pred njom sam apsolutno nemoćan i besmislen… Čeka se samo onaj poslednji „odgovor“ moje antiživotinje, jedini „odgovor“ koji bi pobrisao ništavilo koje se tako dugo „taloži“ po mome umu.
18i „Prolazi život“, reče čovek pored mene. Pomislih u trenu: „Pa šta?!“ Zar se u tome i ne krije jedina njegova „podla“ smislenost sa kojom se čitavim svojim tokom poigrava sa bednom i mizernom svešću svih čovekovih masa do sada?
19i Šta me je do sada najviše razočaralo u dosegu čovekove prosvećenosti? Pouzdano je to izgled mesta za čovekovo sopstveno „odlaganje“. Groblja su tako jadna i ezoterična mesta na planeti, ali mesta koja istovremeno tako jasno ocrtavaju čovekovo još uvek dominantno životinjsko utemeljenje. Kada gledam ta mesta iz daljine, uvek „vidim“ čopor vukova koji vrebaju svoju žrtvu; i to na ciči zimi, žrtvu koja se već odavno „okamenila“ i predala…
20i Zašto radim tako bedno plaćeni posao, a posao koji me istovremeno tako obuzima, koji ima „moć“ da paralelno „teče“ pored moje svesti. Ponekad se samo „pogledaju“ posle čega i „on“, posao, i „ona“, svest, samo povećavaju autopercepciju sopstvene superacije u odnosu na „ono onog“ pored sebe? Pa samo zato što u meni još uvek ima previše „životinje“ sa kojom više ne znam ni kako ni „kuda“!
21i Koji i kakav se čovek uvek ponosi sobom? Samo onaj bezvrednog uma. A kakav se tek onda beskritički ponosi svojom decom? Onaj koji je još za red niže na skali čovekove „umnosti“, onaj još potkapacitiranijeg uma…
22i Kada kročim među ljude, kada zakoračim prostorom u kome u trenu pre svega osetim poglede ljudi na meni, uvek uistinu premrem, i tako omamljen od njihovih nepobrojivih životinjskih nakana samo čekam da se što pre vratim svojoj samoći – brlogu svoga uma.
23i Zašto se sve civilizacije pre hrišćanstva danas čoveku čine tako jasne i određene, zašto za njima tako „prosvećen“ sve jače žudi? Samo zato jer su sve te civilizacije tako vidljivo odeljivale čoveka i ostale životinje, čak i onda kada je čovek u njima bio najveća „životinja“. Sa hrišćanstvom čovek samo započinje podlije da „prikriva“ svoju životinju, a gde će ga to odvesti do u nedokučivi prostor njegove beskonačnosti. Jer prosto mora sve brže da „beži“ od svoje životinje, od sebe. I zato tvrdim da ništa ne preostaje ovakvom čoveku nego da započne sa svojim „popravljanjem“. Jer kad se „pogleda“, još mu je samo um ostao neistražen!
24i Koji je čovek najnemirniji, najkonfuzniji, najnezadovoljniji? Uistinu samo onaj kome je razum pobednička strana njegove svesnosti, čovek „slabe“ životinje u sebi.
-
(0)Od : Mladen Marjanović
Rukopisi u dubovoj kori 1 i 2
500 rsdПАШЊАЦИ МОЈИ
Кад сам недавно пролазио кроз Милиће, свратим до пријатеља Боре Чоњића, знамо се дуго, па реко’ да се видимо и попричамо мало. Он је велики шаљивџија, па знам – чућу неку добру причу, без даљњег.
Састанемо се у граду, сједнемо у једну прастару конобу, пијемо чај и причамо. Дотакосмо се разних тема и ликова, па кад Боро први пут направи мало дужу паузу, ја искористих прилику па га упитах да ми исприча једну од прича из свог села. Све сам занимљиве приче одувијек волио, али су ме те приче о селима понајвише надахњивале, па сам њих најчешће тражио да чујем, а често и у детаље записивао.
Напољу почела киша, мало оквасила прозорска стакла, али брзо стаде. Смијени је сунце, те посла зраке кроз ситно подијељена стакла на прозору. Зраци падају са прозора на наш сто, густи и живи као да их је неко нацртао. Сједимо уз звекет чаша, шоља и кашичица, причамо.
Кад упитах Бору за једну од тих прича, он се одмах насмија, а ја се припремим за слушање, а чини ми се још подоста народа кришом би да слуша Борин говор. Он приповиједа, а ја уз хартију и оловку ћутим и слушам. Овако ми је он тај свој доживљај пренио и дочарао:… ,,Нешто шушну и ја се тргох из кратког сна. Погледам око себе – нема ништа, а чујем на дрвету некакво кикотање, и схватим – ђеца. ’Оће да се нашале са мном па и ја одлучим да им учиним. Нагнем се поново леђима на стари дуб, затворим очи, мало забацим главу, прекрстим опружене ноге, мало се промешкољим, па се онда смирим и правим се да ништа не примјећујем. Они се мало примирише, па док трајаху тај мир и тишина, ја искористим прилику па се загледам у своје пашњаке. Једно шездесет, седамдесет метара преда мном ограда од колаца и љескових грана, уплетене. Није пуно висока па и лежећи одатле видим преко ограде како говеда пасу. Она млађа се с времена на вријеме и разиграју и кô у шали пободу, па онда опет погну главе трави. Седамнаест крава имам; пасу, па кад ожедне, крену узбрдо на воду. Има добра вода на врх једног пашњака, па оне кад год ожедне – тамо иду. Пођу узбрдо, ричу, машу реповима, па се неђе двадесетак метара пред воду изгубе из вида; не виде се више од јасенова и превоја…И, спавам ја. Кад не би мало а нешто ми паде на главу, нешто лагано као да ме помилова по коси, па ме скоро превари да заиста заспим, али не дадох се. Знам, ваља ми косити па не смијем заспати, већ само да откуњам мало па да наставим. Паде опет нешто на мене, у крило ми паде, па ја малко отворим једно око и видим гранчица са два-три листа, и један жир. Ништа ја. Не прође десет секунди, колико је довољно за једно дјечје договарање, кад ме погоди једно од ђеце жиром у палац десне ноге. Бос ја, јер сам одувијек бос косио, нарочито послије кише, прија ми тако. Не мичем се ја, а чујем опет некакав договор међу њима, и чујем неко од њих се приближава руком или ногом ка мени, те се ја мало протегнем па се спустим скроз на земљу, окренем се на десни бок, скупим се мало, ставим руке под главу и правим се да сам још слађе заспô. Оно се дијете поврати назад, па се нешто дошаптавају и онда сиђоше сви са дрвета полако, и чујем – троје их. Иза леђа ми. Приђе једно и једном подужом травком што сам је јутрос покосио заголица ме по врату, па по увету, па образу, али ја ништа“. Боро узима гутљај чаја, па наставља уз осмијех који обећава скори смијех. „Бијаху ту још мало, покушаше још једном да ме заинтересују, заголицаше ме по табанима, ал’ ја опет ништа, и одоше. Заобиђоше ме, и видим их ђе трче и чујем ’оће на вир да се купају. Пустим их да одмакну једно педесет метара, па као у сну повичем из свег гласа: ооој Тодореее, манит ли си, па што испразни вир ђе се ђеца купају и краве поје? Мислиш ли ишта то својом тиквооом? Шта кажеш, ааа“? А они сви у смијех што се ја свађам са Тодором у сну. Устанем ја, па као викем за њима: куд ћете вас троје а они сви углас: на вир, а ја опет се правим: нема вам тамо воде, Тодор испустио све, и краве воде иза старе штале. Кад се они закикоташе, па онда трком на вир и чујем их како граје тамо. Насмијах се и ја фино, па се латим косе, зађем у посљедње откосе па чекам да и сунце зађе да идем мало да одморим. Ваља ми сутра раном зором опет косити.
Завршим за тај дан, пођем са косом у руци у сумрак кући, прођем поред дуба па узмем балон воде што из њега пијем, узмем и кошуљу у десну руку са балоном; прођем крај вира, поведем и Јована Миловог, Милицу Иванову и Марка Тодоровог па их све успут испратим кући и дођем својој кући, претпосљедња у том реду. У селу има четрнаест кућа, моја и Светозарева најкрајње. У дворишту се оперем на чесми, оставим косу поред амбара, уђем у кућу, вечерам и легнем да спавам“.
-
(0)Od : Maja Jarić
Sanjati sivog slona
400 rsdТелевизија је најраспрострањенија забава XXI века. Слике са другог дела света завирују у наше домове једним кликом доносећи привиде збивања из далеких крајева. Дечак црне косе ошишане тако да му глава изгледа као изврнута шерпа такође убраја телевизију у забаву, играчку која држи пажњу, и сваки слободан моменат (којих дечаци имају на туце!) проводи погледа упртог ка светлости која избија из уређаја. Његове се очи цакле попут кликера на сунцу, а понекад заборави да трепне, док животиње јуре, лове или вребају једна другу у пределима унутар телевизора. Толико веродостојности пружа програм да му се чини да су у његовој соби, на дохвату руке. Дечаку коме животиње привлаче пажњу као сови пољски миш, родитељи не ускраћују овај вид забаве. Он је другачији од дечака његовог узраста због несвакидашњег схватања живота. За њега је зец кога лисица поједе део природног поретка а зец кога ловац шчепа грешка природе. У њему се ролеркостер емоција покреће док упија вибрације неког далеког света – довољно далеког да остане безбедан, али близу срцу да поприми осећања. Из забавно-поучних програма узимао је информације и знање, проводећи сате пред екраном, али ће само једну лекцију са собом носити вечно, али несвесно, све до места где неостварени снови уз сањара леже.
Кишног поподнева, у топлој дневној соби, једна сурла се вукла наспрам дечака са фризуром у облику изврнуте шерпе. Дан је био у одласку па је сивило из дворишта прешло поред дечака чије су очи влажиле пред бројним нијансама зелене џунгле. Кроз шуштаво лишће веће од отворене шаке дечаковог оца, лењо се пробијао слон женског рода на чијим се леђима башкарио човечуљак у кошуљи од лана окер боје. Човек је сигурно већи од дечака, али за слоницу чије име дечак неће запамтити, је човечуљак. Под тежином величанствене животиње грање је крцкало као дрво у шпорету обавијено ватром. На сурли која се повремено повијала светлуцале су ситне капи кише наговештавајући да се невреме у виду обилних падавина ближи. Под увеличавајућим капима је кожа слона била попут једнобојног оникса. Визуелни ефекат је пореметио водитељ гласом који казује да га испуњава посао који обавља говорећи: „Ела је, као мала, ограничавана везивањем ноге. Могла је да се креће онолико колико је дужина ланца дозвољавала. Неукроћена, покушавала би да се отргне, али је ланац спречавао у намери, стога је сада довољно само да осети тежину окова око зглоба да би мислила да нема куд, осим да се креће куда јој се нареди. На тај начин слонови уче и вечно памте ограничења која им даје једна карика везана уверењем да је свезана…“
Дечак са фризуром у облику изокренуте шерпе је морао да трепне. Екран је приказивао ланац око чланка незграпног слона који опуштено виси као наруквица од вунице око зглоба раздраганог водитеља. Помислио је да капи предстојеће кише на сурли сивог слона можда и нису од кише, и иако није смео животињи очи да погледа, срце дечака је задрхтало.
-
(0)Od : Mladen Vuković
Pesnički umnjaci
400 rsdPESMA O ZUBOBOLJI
Horhe Luisu Borhesu
Svemir je biblioteka
Tako Borhes veli
A uspaljeno nepce moje probubnjalo
Ko da je svih knjiga sveta
Poglavlja porađaloSvemir u nepcu
Širio se boli
Bibliotekari paziše
Da ga ravnomerno raspodele
Od vrata ka temenu
(I suprotno)
((Svakom opekom bolnom
Na pravo mesto položenom
Lavirint podizaše ko kakva zajednica Dedala))Bol se olavirintio
Da od samoga sebe onemogući bekstvo
Uzidan u hipnotišućoj postojanosti
Centripetalio je ka jezgru vrtoglavo
U predahu žarne boli
Čitao poeziju Oktavija Paza
Odlazio i vraćao se u iste hodnike
Takvim kretanjem potvrđivao realnost ciklizma
(Nekom opšteprihvaćenom
Nekom iscrpljujućem
Kako kome!?)Bauljajući dobrovoljno zarobljen
U hladnokrvnoj brutalnosti rezona
Kakvu samo lavirinti mogu da poseduju
Pitao se,Koju će nam to knjigu svemir pozajmiti?
A koju dati u trajan posed?PALOME DŽIVDŽANU
Pao je dživdžan
Isturio grudi
Šepuri se malen
U smrti je gordPao je dživdžan
Na užegli asfalt
Pedalj od trave
Kljunom donedavnom rezao svodPao je dživdžan
Položih ga u travke
Nek mu vlati sad budu
I kuća i grobPao je dživdžan
U susret žena mu išla
„Mrzi dživdžane“
Odao je hodPao je dživdžan
Suzu ko mrvu mi kljucnu
Ta ptičica mala
Moj najbliži rodPukovnik MaLden Fau, 24/25. VII 2020.
ODA DEPRESIJI
Grebao sam po zemlji da izbijem nekud
Kao Rilkeov Panter u kavezu trošio korake
Utamničen dobrovoljno, sa ključem oko vrata
(Ili je i ta Vera moja, samo Bejkonova Idola!?)
Stavio sam katance na sve kapije spoljašnosti
Prokljuvio je i izgubio interesovanje
U položaju fetusa sada često snevam
Milujem snove kao brojanice oko ručnog zglobaSve to spolja što ko plima nadolazi
U krugovima,
Podnositi i podnositiNajteže je budan biti!
Kad probudim se posmatram nokte zapuštene,
Neodsečene,
Gledam u to crno podno njih zarivenoI znam sve ono što znale su mesije,
Nokti su merne jedinice depresije
POEZIJA ’74
Najvećem timu svih vremena
Rinus Mihels je za fudbal
Ono što je Džejms Džojs za književnost
Kada bi se jedanaestoricom
Crtala metrika poezije
Nabrajala bi se ovim redom:Jongbloed
Han
Rijsbergen
Suurbier
Krol
Jansen
Neskens
Van Hanegem
Rensenbrink
Rep
Njegovo Veličanstvo KrojfKrojfov pas
Iz punoga sprinta
Na pedeset metara
Džojsov je red prljave fantazme
Kada uvidiš i razumešTok misli u totalnom fudbalu
Otkrio si tajnu vasione
Lebdiš ko kundalini majstor joge
Nad svemirom koji je
Perpetuirani
Tok Totala* * *
Šifra_Wanderlust
Alber Dada
Nije dao ime pokretu „Dade“
On, dakako, nije ni bio dadaist
Teško da su ga pominjali
I Ugo Bal i Tristan CaraTakav,
Dromoman,
Bio je nulti pacijent
Jedne nezabeležene epidemijeDanas da je živ,
Bio bi šampion trekinga -
(0)Od : Zoran Ilić
Sve što neko (ne)zna
400 rsdPitanja i odgovori
1.
U tekstu koji sledi o čemu će biti reči?
O tome kako je slučajni susret dvojice sredovečnih muškaraca naterao jednog od njih da se zapita šta on zna o…
O čemu?
Neozbiljno bi bilo odmah na početku otkriti šta se to zapitao jedan od dvojice muškaraca nakon slučajnog susreta sa vršnjakom. Ali zato nije neozbiljno da se kaže ko su oni, kako se zovu, čime se bave… Jer ne mogu sve vreme da budu označeni kao dvojica sredovečnih muškaraca. To mora što pre da se promeni, a po mogućstvu, odmah! Sada! Ovog trena! Nema oklevanja i odlaganja…
Mada su u svakodnevnom životu delili isto ime, u tekstu koji sledi i koji će biti ispisan rukom jednog od njih (upravo onoga koji se zapitao šta on zna o…), oni će biti različito označeni. Biće preimenovani iz sasvim praktičnih razloga, a budući da je jedan od njih dvojice jedno vreme živeo u Italiji, pa shodno tome, u rodnom gradu imao nadimak Talijan tako ćemo ga i zvati, dok će drugi biti (ili tačnije: on će to da postane) Neko mada ga niko i nikada tako nije oslovljavao. Dakle, na delu je potpuno različit pristup za odabir imena aktera priče koja se lagano i sporo razvija.
– Što sporije, to bolje! Nigde se ne žurimo, zar ne? Sporost kao životna filozofija. Zar u onom čuvenom Zenonovom paradoksu kornjača nije brža od Ahila?
2.
Gde Nekog zatičemo?
U autobusu kojim se on nakon susreta sa Talijanom vraća u grad u kom živi. Koji je to grad? To je grad o kome postoji i pesma: Grade, na ušću dveju reka ispod Avale… Mada, istini za volju, prosečni stanovnici tog grada (jasno vam je da se radi o prestonici Srbije) skoro ništa ne znaju o pomenutoj planini!
Tamo se više ne ide na izlete, na prvomajske uranke… Možda na Avalu jedino još dolaze školske ekskurzije, i učenici se zajedno sa svojim nastavnicima penju na vrh televizijskog tornja, obilaze Meštrovićev spomenik Neznanome junaku, trče po proplancima…
– Uživaju u svom bezbrižnom detinjstvu!
3.
Gde je tačno mesto Nekog u autobusu?
Negde na sredini, i sa suprotne strane od one na kojoj je vozač. U trenutku dok gleda kroz prozor on će samom sebi da postavi sledeće pitanje:
– Šta ja znam o Italiji i njenim stanovnicima? Toliko sam vremena utrošio odlazeći u bioskope i gledajući italijanske filmove, slušajući italijansku muziku na radiju ili na TV–u… Čitajući knjiga italijanskih pisaca… Putujući u Trst, Veneciju…
Jednom sam čak bio i u Veroni, i stajao ispod balkona za koji je turistički vodić rekao da je Romeov. Nešto kasnije, stajao sam i ispod balkona Julije Kapuleti, ali mi se to nije toliko dojmilo. Romeo mi je bio važniji. Bliži. Znatno bliži od Julije.
– Koliko sam samo suza prolio nad njegovom tužnom sudbinom!
Međutim i Neko je svestan da kada se ispod nabrojanoga podvuče crta, zaključak je da to nije previše, da je to skoro ništa. Tim pre što je sve što je naveo on radio u mladosti. Odavno je prestao da posećuje bioskope, da sluša radio… Čita italijanske pisce, da putuje u Italiju…
– Sasvim su mi dovoljni Portorož i susedni Piran. Slovenija! Ostajem na granici između Italije i Slovenije, i ne ide mi se dalje. Italiji me više ništa ne privlači. Pogotovu ne nadmenost njenih stanovnika koji se ponašaju kao da su centar sveta.
Jednom sam bio u jednom autletu nedaleko od Trsta, i prodavačica me je upitala:
– Odakle ste vi?
– Iz Srbije – odgovorio sam.
– Znala sam – bio je njen trijumfalan odgovor.
Pa, zašto pitaš ako si znala?
Neko je živeo u vremenu Interneta, i ta ružna, rogobatna reč je uspela mnogo toga da prekrije. Da redefiniše. Jutjub je zamenio slušanje radija, odlaske u biskope… Kao što je zamenio i kasetofone, gramofone… Društvene mreže Fejsbuk, Tviter i Instagram su, opet, zamenili druženja, sedenja u kafanama ili kafićima, davne odlaske u diskoteke… Džimejl je zamenio slanje pisama, razglednica, novogodišnjih čestitki… Viber i Mesindžer telefonske razgovore…
– Možda je to, ipak, dovoljno?
Za šta?
– Da kada se Talijan i ja sledeći put sretnemo, budem u stanju da sa njim razgovaram o Italiji, italijanskim filmovima, muzici… Književnosti…
Priznajem da su moja razmišljanja pomalo bezvezna! Baš će on sa mnom da priča o Italiji! Kao da ne može da nađe kompetentnijeg sagovornika za tu temu?! Možda i ne može? Ne bi trebalo tek tako sebe da potcenjujem. Uostalom, zaključio bih, da je i za njega, slično kao što je to i za mene, Italija prošlost koje, on verovatno, i ne želi da se seća. Još manje želi da sa nekim evocira davne uspomene. Šta je bilo, bilo je. Sada smo tu gde jesmo…
Ipak, tog vrelog avgustovskog popodneva sedeći u klimatizovanom autobusu Neko je uplovio u tu temu, pozicionirao je sebi nasuprot. Na kraju krajeva, ako više i ne bude stvarnih susreta sa Talijanom, oni mogu da budu imaginarni. A Nekom su, nekako, i draža takva druženja (ili: „druženja“) jer nepostojeći sagovornik ne može da te razočara, da te izneveri… Da bude grub ili nezainteresovan za ono o čemu pričaš…
– Moj zaključak je pomalo paradoksalan: idealni sagovornik je nepostojeći sagovornik!
-
(0)Od : Dušanka Ilić
Moj prozor u svet
400 rsd* * *
Samo na trenutak zažmuri,
u pticu pretvori se
i oseti kako je
u nebo vinuti se.Samo na trenutak zažmuri,
u ribu pretvori se
i oseti kakav na dnu mora
život vodi se.Samo na trenutak zažmuri,
u svica pretvori se
i oseti u mraku kako
celo telo sija ti se.Samo na trenutak zažmuri,
u detinjstvo vrati se,
probudi to dete u sebi, jer i ono
samo na trenutak zaspalo je.* * *
Jedan list sa grane
pade mi na rame,
kap rose sa njega
usnu mi takne nežno,
slučajno baš tu.Jedna ptica
slete mi na put,
iz krila jedno perce
dotače mi prst,
slučajno baš tu.Jedan oblačak
nad mojom glavom
pusti kišu
i okupa me svu,
slučajno baš tu.Jedno kuče malo
u stopu prati me svud,
repićem svojim
radosno maše,
slučajno baš tu.Ostadoh da sama lutam
niz poznati prašnjav put.
Tumačim znake,
uspomene skupljam,
slučajno baš tu.* * *
U parku na drvenoj klupi
starica jedna sedi
na lice je stavila masku
koža nežna počela je da bledi.Sunčevi zraci
obasjavaju joj kosu sedu
u očima joj tugu vidim
ali i radost neku.Ruke je sklopila u krilu
dok u sebi pesmu peva lepu,
blagost na licu joj vidim
ali i odvažnost neku.Tako ona u tišini svojoj,
pod lipom na klupi ovoj
prošlosti se seća svoje,
u njenoj duši radosti još ostalo je.* * *
Sedim za stolom
olovku u ruci držim,
nešto mi ne da
misli na papir da pružim.Dok sedim tako
vreme polako teče,
pod slabom svetlošću lampe
u slike gledam neke.Sa crno-belih slika
dečija lica se smeše,
ono što na njima vidim
staviti na papir je teže.I dalje sedim za stolom
u nemoći svojoj
na tom papiru da napišem
još jedno veliko slovo.Stare slike su bolje
od svake priče moje,
zato će papir ostati
nestvarno bele boje.* * *
Na železničkoj stanici stojim
pogledom prugu pratim
u daljini čuju se sirene
to voz stiže na vreme.Nestrpljivo ljudi
na peronu stoje
hodaju gore-dole
i čekaju voljene svoje.Detinjstvo me zove
na ovom mestu da stojim,
ne čekam, ne ispraćam nikog
srce me ovde vodi.Pogledom pratim ljude
srećni se grle i ljube
sećanja naviru mi – nekada davno
živela sam pored pruge.Iz dvorišta gledam,
nedaleko od mene vozovi prolaze
sigurno će jedan
odvesti negde i mene.Ustajem rano
u školu spremam se,
moj otac zabrinuto vrti glavom:
„Prugu kad prelaziš, pazi samo!“Bezbrižno, kako to dete može
pred spuštenom rampom stojim
čekajući da voz prođe,
mašinovođi mašem i vagone brojim.A noću, kad sneg zaveje,
pisak čujem, na vrata stanem,
žuta svetla na njemu što sjaje
u mrak polako odlaze dalje.Sada sam daleko,
nema pruge, dvorišta, ni kuće,
samo ponekad k’o sad
neka me seta ka njoj vuče. -
(0)Od : Lazar Molnar
Dečko mojih snova
1.090 rsdU drugoj polovini drugoga dana, već je polako počelo bivati jasno da je žega svakim novim satom nesnosnija. Ali nije ovo prvi put da se maj ogrtao julom; s tim ste naprosto morali računati.
Trećega dana u podne, najstarijem putniku karavana, osamdesetogodišnjaku iz Persije, izvesnom Kurušu Pirhadiju je, naočigled nekolicine najbližih saputnika, iznenada pozlilo. Najednom se uhvatio za grudi, ispustivši, jedan za drugim, dva gotovo istovetno tupa, i maltene bezglasna krika, da bi se, nedugo potom, stropoštao na zemlju. Sekunde su ga delile od momenta kada će izdahnuti, i povodom toga se zbilja više ništa nije moglo učiniti. Izrazito karakteristična fizionomija pokojnog Pirhadija bila je jedna od retkih koje ste mogli kao od šale uočiti u masi od nekoliko hiljada njih. Duguljastog lica, usahlih obraza, kukastog nosa, duge sede brade i gustih obrva… brašnjave, ispucale kože.
Te pitome, zelene oči ostale su iskolačene, čežnjivo zagledane u daljinu, kao da i dalje nepokolebljivo prkose sveopštem ništavilu vaseljene. Pune sete, ali i nekog neopisivog sjaja. Kao da je kroz njih, u tih nekoliko trenutaka, protrčala čitava večnost. Tanke, suve usne ostadoše prevučene velom reči, koje nikada neće biti izgovorene. Bolna grimasa verodostojno je odslikavala arhetipsku nemoć čoveka da razume i prihvati dodeljenu mu sudbinu.
Pogodilo se da se među putnicima nije našao ama baš niko ko ga je poznavao. Malo je ljudi koji bi se odvažili da krenu karavanom u kome nemaju makar jednog poznanika. Bio je ćutljiv i ni sa kim nije govorio. Jahao je na maloj dvogrboj kamili, uvek negde na repu grupe. Uz sebe je imao samo pohabanu kožnu torbicu sa četiri kriške hleba, nekoliko egipatskih kovanica i malo vode. Budući da nisu znali kuda se zaputio, odlučeno je da mu pustinja bude večna kuća.
Čudno je to, zar ne? Ugasi se život u treptaju oka.
Kada su ga zatrpali i poveći kamen postavili iznad mesta na kojem mu je bila zakopana glava, na red je došao poseban ritual, koji je od davnina zauzimao centralno mesto, sa stanovišta egipatske religioznosti. Obred nije podrazumevao versku isključivost, te je obavljan bez obzira na to kom narodu bi pokojnik pripadao. Iz karavana bi bio izabran čovek koji je najviše vremena proveo u pustinji. Njemu bi pripala dužnost, ali i čast, da o pokojniku prozbori nekoliko reči, i da se pomoli za spokoj njegove duše. Međutim, trojica najstarijih Egipćana odbili su da to učine. Argument koji su potegli bio je da nemaju nameru da Bogove mole da jednom namćoru i osobenjaku podare pravo na večni počinak među blaženima. Omari se ni sekunde nije premišljao; tačno je znao šta mu je valjalo činiti. Postavi ruku blizu ramena. Soko siđe na ruku. Zatim je primače ramenu jednog slatkog dečačića, koji mu beše najbliži. Bio je to, zapravo, njegov najmlađi sin. Soko nežno pristade na dečakovo golo rame. Potom skide turban, stade naspram kamena − na manje od dva metra − duboko udahnu a zatim uspravi glavu, došavši licem u lice sa nepreglednim nebeskim plavetnilom, koje ih je odasvud bilo tako brižljivo natkrilo:
„Pogledaj nas, Ozirise, ti, čija milost rodila je noć i dan! Ti, koji blagosloviš biljku kad iz semena niče, dok raste i buja, stasita i moćna, lepotom svojom − kô vrhunskim milodarjem − duše dok nam razgaljuje, da bi se, u konačnici, nemoćna i sama, večnoj tmini prepustila! Nismo znali ovog čoveka, ali to je čovek, a mi smo ljudi, braća njegova. Možda ga je muka neka grizla, ili bolest, tuga… nejasni čemer neki. Imamo ljubavi za njega, Premudri, jer si nam je svih ovih vekova pružao, i nikad nas nisi napustio. Molim te za spokoj duše njegove, kao što bih te za rođenog brata molio, da ga imam. Oprosti mu grehe, jer znaj: Čistotu Tvoju nikada nećemo dostići, ali ćemo joj, dokle god u nama trunke ljudskog bude bilo, celim bićem stremiti. Jer, šta je život, i kakva je svrha njegova, ako dopustimo da jednom za svagda zaboravimo na milost i oproštaj? Amin.“
Zaduva tada neki vetar sa istoka. Silovito. Sunce na momenat za oblake zađe. Jeza ih je prošla čitavim telom. Stari Egipćani uvideše grešku, zato brže-bolje priđoše grobu i pustiše nekoliko suza da pored kamena pokapaju. Duvao je vetar… duvao. Kada je prestao, prizor koji je usledio, nema sumnje, nikoga od prisutnih ne mogaše ostaviti ravnodušnim. Tik pored kamena izrastoše dva cveta plavog lotosa, neverovatnom brzinom, do svoje pune veličine u samo nekoliko sekundi.
„Oče, čuo si nas“, i Nafiju zasuziše oči, međutim, ubrzo ih otre dlanovima, da ne bi uznemirio svog dečačića, koji je i sâm bio na ivici da zaplače, jer mu ništa nije bilo jasno. Mora da je košmarno tako goluždrav – a, ne beše mu više od deset godina − gledati oca dok plače. Suzne oči, strogo vizuelno, bile su odraz nemoći. Otac nipošto ne bi smeo da pokazuje nemoć u sinovljevom prisustvu; on je zaštitnik, on je njegov lav, on je od čelika, on je besmrtan i on nikada neće umreti. Suze su bile odraz nemoći, i Nafi je to znao. Zato mu priđe sa nikad širim osmehom, poljubi ga u kosu, a sokola brže-bolje uze natrag.
Mladi Grk bejaše uz Nibelija, koji mu je, od samog početka, prevodio Omarijevo dirljivo obraćanje Gospodarima Prostora I Vremena. Tako nešto nikada ne bi doživeo u svojoj Atini. Videvši lotose, i mladić zaplaka. Nešto kasnije pritrča Nafiju, i čvrsto ga zagrli. Nesvakidašnji prizor, kada su svi, barem na momenat, skinuli maske, i ostali ljudi. Kada se, barem na časak, nisu stideli onoga što zaista jesu. Svaki je od njih tog podneva pustio suzu: ne toliko za Kurušom, koliko za samim sobom.
-
(0)Od : Dragan Milojković
Hronike Helma
1.500 rsd – 1.800 rsdRaspon cena: od 1.500 rsd do 1.800 rsdPrvi deo: TRAGOM ČOPORA
Meseca ŽETVARA, dan dvadeset sedmi, petak, godina 6838, INDIKTA 13tog od postanja SVETA, Ili MESECA JULA, 27og, LETA GOSPODNJEG 1330. OD ROŽDESTVA HRISTOVA
okolina VELBUŽDA
Veliki sivi vuk zastao je na ivici guste šume, nedaleko od vrha uzvišenja. Očima koje su sijale u mraku pogledao je u bledi Mesec na nebu. Oblizavši jezikom čeljusti, još uvek vlažne od krvi plena kojim se upravo nahranio, seo je na travu i ispustio dug i žaloban zov.
Kao odgovor, nedaleko od sebe začuo je zov svog brata, vođe čopora. Ohrabren tim zovom, koji mu je pokazao da nije sam u ovoj noći, vuk je radosno pretrčao kratko rastojanje do vrha uzvišenja gde je iznenađeno zastao. Daleko u dolini, tamo gde su reke proticale i natapale zemlju i gde je trava mirisala na vodu i život; tamo daleko u ravnici ugledao je brojne vatre. Te male, treperave kresnice gorele su iskričavo i svojim mnoštvom besramno su oponašale zvezde na nebu.
Planinska zver je tiho zarežala. U nozdrvama je osetila izmešane mirise ljudi i konja. I dim od vojničkih vatri. Vekovni neprijatelj vučije vrste bio je tu, u podnožju planine koja mu je bila dom. I bio je brojan. Zbog toga se vuk ponovo oglasio. Još jednom se kroz planinu prolomio otegnuti, tužni zov. Ovog puta odgovorilo mu je mnoštvo njegove braće. Iz šume, iz jaruga i klisura, sa obronaka i vrleti njihovo zavijanje rascepilo je noć. Dok je slušao njihovu noćnu pesmu, vuk je zadovoljno frknuo jer je čopor bio upozoren na dvonožne uljeze, koji su se u dolini razmileli poput mrava.
A onda je zadovoljstvo u njegovom vučijem srcu iznenada usahnulo. U mnoštvu različitih mirisa koji su do njega dopirali iz doline vuk je osetio poseban miris, koji ga je naterao da razgrne čeljusti i da besno zareži. Dlaka na vratu mu se nakostrešila a oči mu dobiše divlji sjaj.
Iskonski neprijatelj njegovog soja, mnogo krvoločniji i jači od čoveka, nalazio se u ravnici, skriven među vatrama koje su veselo treperile. Onjušivši vazduh još jednom, gadljivo je zafrktao kao da je od sebe želeo da odagna tu mirisnu nit, koja je stigla do njega protežući se duž strmog planinskog obronka, vijugajući između stabala i grmlja, uzdižući se iznad krošnji drveća i zaobilazeći stene. Već sledećeg trena, planinska zver je silovito potrčala što dalje od šatora koji su prekrili dolinu. Ispred jednog od tih šatora, koji je po svom izgledu bio raskošniji od ostalih, zastao je Pribac Hrebeljanović. Mladi ratnik nije mogao da oseti miris koji se provlačio kroz ratni tabor kralja svih srpskih zemalja, Stefana Uroša Trećeg Nemanjića, i koji je u beg naterao jednu od najopasnijih divljih zveri. Tom dvadesetpetoletnom vitezu na umu su bile neke sasvim druge stvari. Njegov prijatelj od malih nogu, mladi kraljević Dušan, bio je u nevolji. Pribac je to dokučio čim ga je mladi Nemanjić pozvao u svoj šator.
Inače vesele prirode i neposredne naravi, Dušan je tog dana prišao Pribcu odmah po njihovom dolasku u tabor srpske vojske, koji se nalazio na severnoj strani od Velbužda, na obali reke Kamenča. Ovog puta mladi Nemanjić je bio neobično tih i potišten.
– Večeras ćemo se naći u mome šatoru. Ali pripazi da te niko ne vidi – kratko je rekao i odmah se udaljio.
Dušanova tajnovitost je bila dovoljna da bi Pribac shvatio da se njegov gospodar našao u nekakvim neprilikama. Zbog toga je sada zastao jer je želeo da se uveri da nije privukao ničiju pažnju. Tek što se obazreo oko sebe, pred njim se razmakoše zastori gospodskog, crvenog šatora. Dobro poznato, nasmešeno lice mladog Nemanjića poželelo mu je dobrodošlicu.
– Uđi, Pribac – pozvao ga je Dušan.
– Došao sam kao što si mi rekao, moj gospodaru. Niko me nije video. Mada se pitam, čemu tolika tajnovitost – reče Pribac kada se našao u šatoru.
Kao da nije čuo njegove reči, mladi kraljević Dušan ga je nekoliko dugih trenutaka netremice posmatrao svojim krupnim očima, a onda je dvadesetdvogodišnji naslednik srpskog trona prišao zastoru. Tu je zastao kao da osluškuje da li se neko nalazi sa druge strane.
– Ti znaš, Hrebeljanoviću, da si mi najbolji prijatelj – rekao je, vidno zadovoljan jer u blizini šatora nije bilo nikoga. – U tebe imam najveće poverenje koje jedan čovek može imati prema nekome. Doduše, tome se ne treba čuditi jer nas dvojica drugujemo od malih nogu. To ti govorim jer želim da naglasim da je naše prijateljstvo veliko i da će ono…
– …uvek postojati između nas. – dovršio je Pribac – Sve ja to dobro znam, gospodaru. Isto tako znam da na ovom svetu ne postoji nešto što bi u meni moglo da poljulja vernost koju osećam prema tebi. Zbog toga mi je neobično tvoje sadašnje okolišanje, jer ti to nikada nisi činio. Zato te molim, gospodaru, da mi jasno kažeš kakva te je muka pritisla i zašto sam u tajnosti došao kod tebe, kad sva srpska vojska zna da smo nas dvojica drugovi od malena.
Poslednje Pribčeve reči izmamiše osmeh na Dušanovom licu, jer se mladi kralj prisetio dana kada su se njih dvojica prvi put sreli…
… Tada, pre četrnaest leta, on je napustio očev dvor. Ponesen pričama o junačkim delima svojih hrabrih predaka, otišao je u šumu da bi tamo vodio zamišljene borbe sa vrkodlacima. Igrom sudbine, naišao je na pravu zver. Pred njim je iz gustog rastinja iskrsnuo veliki medved. Ne gubeći prisebnost, Dušan je našao spas na najbližem drvetu. Neko vreme se skrivao u krošnjama, nadajući se da će zver otići svojim putem.
Nažalost, medved nije žurio. Seo je kraj stabla i strpljivo čekao. U neko doba, kada mu je strpljenje, napokon, bilo na izmaku, šapama je počeo da udara u stablo pokušavajući da strese dečaka na zemlju. Dušan je iz sveg glasa dozivao pomoć dok se stablo ljuljalo.
A onda se pojavio Pribac. U to vreme mladi Hrebeljanović je imao jedanaest leta. Međutim, to ga nije sprečilo da sa običnim štapom nasrne na medveda.
Isprva, životinja je ustuknula. Kada se pribrala od iznenađenja i kada je videla da mu novi protivnik nije dorastao, zver je iznova krenula u napad, ovog puta na Hrebeljanovića.
Za to vreme ni Dušan nije sedeo skrštenih ruku. Čim je video u kakvoj se opasnosti našao nepoznati dečak, koji mu je pritekao u pomoć, skočio je sa drveta. Odlomio je prvu granu koja mu se našla pri ruci da mu posluži kao oružje.
Tog dana su njih dvojica, Dušan i Pribac, stojeći jedan drugome rame uz rame, oterali zver i time udarili temelj prijateljstva koje je među njima raslo tokom narednih godina.
-
(0)Od : Dragan Milojković
Hronike Helma: Poslednji lov
1.600 rsdPrvi deo: TRAGOM ČOPORA
Meseca ŽETVARA, dan dvadeset sedmi, petak, godina 6838, INDIKTA 13tog od postanja SVETA, Ili MESECA JULA, 27og, LETA GOSPODNJEG 1330. OD ROŽDESTVA HRISTOVA
okolina VELBUŽDA
Veliki sivi vuk zastao je na ivici guste šume, nedaleko od vrha uzvišenja. Očima koje su sijale u mraku pogledao je u bledi Mesec na nebu. Oblizavši jezikom čeljusti, još uvek vlažne od krvi plena kojim se upravo nahranio, seo je na travu i ispustio dug i žaloban zov.
Kao odgovor, nedaleko od sebe začuo je zov svog brata, vođe čopora. Ohrabren tim zovom, koji mu je pokazao da nije sam u ovoj noći, vuk je radosno pretrčao kratko rastojanje do vrha uzvišenja gde je iznenađeno zastao. Daleko u dolini, tamo gde su reke proticale i natapale zemlju i gde je trava mirisala na vodu i život; tamo daleko u ravnici ugledao je brojne vatre. Te male, treperave kresnice gorele su iskričavo i svojim mnoštvom besramno su oponašale zvezde na nebu.
Planinska zver je tiho zarežala. U nozdrvama je osetila izmešane mirise ljudi i konja. I dim od vojničkih vatri. Vekovni neprijatelj vučije vrste bio je tu, u podnožju planine koja mu je bila dom. I bio je brojan. Zbog toga se vuk ponovo oglasio. Još jednom se kroz planinu prolomio otegnuti, tužni zov. Ovog puta odgovorilo mu je mnoštvo njegove braće. Iz šume, iz jaruga i klisura, sa obronaka i vrleti njihovo zavijanje rascepilo je noć. Dok je slušao njihovu noćnu pesmu, vuk je zadovoljno frknuo jer je čopor bio upozoren na dvonožne uljeze, koji su se u dolini razmileli poput mrava.
A onda je zadovoljstvo u njegovom vučijem srcu iznenada usahnulo. U mnoštvu različitih mirisa koji su do njega dopirali iz doline vuk je osetio poseban miris, koji ga je naterao da razgrne čeljusti i da besno zareži. Dlaka na vratu mu se nakostrešila a oči mu dobiše divlji sjaj.
Iskonski neprijatelj njegovog soja, mnogo krvoločniji i jači od čoveka, nalazio se u ravnici, skriven među vatrama koje su veselo treperile. Onjušivši vazduh još jednom, gadljivo je zafrktao kao da je od sebe želeo da odagna tu mirisnu nit, koja je stigla do njega protežući se duž strmog planinskog obronka, vijugajući između stabala i grmlja, uzdižući se iznad krošnji drveća i zaobilazeći stene. Već sledećeg trena, planinska zver je silovito potrčala što dalje od šatora koji su prekrili dolinu.
Ispred jednog od tih šatora, koji je po svom izgledu bio raskošniji od ostalih, zastao je Pribac Hrebeljanović. Mladi ratnik nije mogao da oseti miris koji se provlačio kroz ratni tabor kralja svih srpskih zemalja, Stefana Uroša Trećeg Nemanjića, i koji je u beg naterao jednu od najopasnijih divljih zveri. Tom dvadesetpetoletnom vitezu na umu su bile neke sasvim druge stvari. Njegov prijatelj od malih nogu, mladi kraljević Dušan, bio je u nevolji. Pribac je to dokučio čim ga je mladi Nemanjić pozvao u svoj šator.
Inače vesele prirode i neposredne naravi, Dušan je tog dana prišao Pribcu odmah po njihovom dolasku u tabor srpske vojske, koji se nalazio na severnoj strani od Velbužda, na obali reke Kamenča. Ovog puta mladi Nemanjić je bio neobično tih i potišten.
– Večeras ćemo se naći u mome šatoru. Ali pripazi da te niko ne vidi – kratko je rekao i odmah se udaljio.
Dušanova tajnovitost je bila dovoljna da bi Pribac shvatio da se njegov gospodar našao u nekakvim neprilikama. Zbog toga je sada zastao jer je želeo da se uveri da nije privukao ničiju pažnju. Tek što se obazreo oko sebe, pred njim se razmakoše zastori gospodskog, crvenog šatora. Dobro poznato, nasmešeno lice mladog Nemanjića poželelo mu je dobrodošlicu.
– Uđi, Pribac – pozvao ga je Dušan.
– Došao sam kao što si mi rekao, moj gospodaru. Niko me nije video. Mada se pitam, čemu tolika tajnovitost – reče Pribac kada se našao u šatoru.
Kao da nije čuo njegove reči, mladi kraljević Dušan ga je nekoliko dugih trenutaka netremice posmatrao svojim krupnim očima, a onda je dvadesetdvogodišnji naslednik srpskog trona prišao zastoru. Tu je zastao kao da osluškuje da li se neko nalazi sa druge strane.
– Ti znaš, Hrebeljanoviću, da si mi najbolji prijatelj – rekao je, vidno zadovoljan jer u blizini šatora nije bilo nikoga. – U tebe imam najveće poverenje koje jedan čovek može imati prema nekome. Doduše, tome se ne treba čuditi jer nas dvojica drugujemo od malih nogu. To ti govorim jer želim da naglasim da je naše prijateljstvo veliko i da će ono…
– …uvek postojati između nas. – dovršio je Pribac – Sve ja to dobro znam, gospodaru. Isto tako znam da na ovom svetu ne postoji nešto što bi u meni moglo da poljulja vernost koju osećam prema tebi. Zbog toga mi je neobično tvoje sadašnje okolišanje, jer ti to nikada nisi činio. Zato te molim, gospodaru, da mi jasno kažeš kakva te je muka pritisla i zašto sam u tajnosti došao kod tebe, kad sva srpska vojska zna da smo nas dvojica drugovi od malena.
Poslednje Pribčeve reči izmamiše osmeh na Dušanovom licu, jer se mladi kralj prisetio dana kada su se njih dvojica prvi put sreli…
… Tada, pre četrnaest leta, on je napustio očev dvor. Ponesen pričama o junačkim delima svojih hrabrih predaka, otišao je u šumu da bi tamo vodio zamišljene borbe sa vrkodlacima. Igrom sudbine, naišao je na pravu zver. Pred njim je iz gustog rastinja iskrsnuo veliki medved. Ne gubeći prisebnost, Dušan je našao spas na najbližem drvetu. Neko vreme se skrivao u krošnjama, nadajući se da će zver otići svojim putem.
Nažalost, medved nije žurio. Seo je kraj stabla i strpljivo čekao. U neko doba, kada mu je strpljenje, napokon, bilo na izmaku, šapama je počeo da udara u stablo pokušavajući da strese dečaka na zemlju. Dušan je iz sveg glasa dozivao pomoć dok se stablo ljuljalo.
A onda se pojavio Pribac. U to vreme mladi Hrebeljanović je imao jedanaest leta. Međutim, to ga nije sprečilo da sa običnim štapom nasrne na medveda.
Isprva, životinja je ustuknula. Kada se pribrala od iznenađenja i kada je videla da mu novi protivnik nije dorastao, zver je iznova krenula u napad, ovog puta na Hrebeljanovića.
Za to vreme ni Dušan nije sedeo skrštenih ruku. Čim je video u kakvoj se opasnosti našao nepoznati dečak, koji mu je pritekao u pomoć, skočio je sa drveta. Odlomio je prvu granu koja mu se našla pri ruci da mu posluži kao oružje.
Tog dana su njih dvojica, Dušan i Pribac, stojeći jedan drugome rame uz rame, oterali zver i time udarili temelj prijateljstva koje je među njima raslo tokom narednih godina.
-
(0)Od : Sibile Levičarov
Apostolov
810 rsdNa putu s Rumenom
Mi smo još i dobro prošle, kažem sestri. Ona sedi ispred, na suvozačevom mestu, i ćuti. Sićušnim klimanjem glave u pravcu prozora nagoveštava da me je razumela. Navikla je već na moje primedbe i tačno zna o čemu govorim.
Konačno je otišao, kažem. Otac koji stavi tačku pre nego što uništi celu porodicu, više je za pohvalu nego za proklinjanje.
Stavi tačku. Sada sam već i tokom dana u stanju da to izgovorim. Nema smisla više da se čudim nečemu što je već gotovo. Staviti tačku zaustaviti, zadati. Zadati završni udarac sada, bokserskim pokretom ruke u ovaj naslon za glavu preda mnom, to bi trebalo da uradim, ali sve ostaje u vazduhu, ruka mi se spušta na koleno brže nego što se podigla. Glupo? Da, mnoge stvari koje činim su glupe, ali tome još nisam našla leka. Sestra me trenutno ne vidi i ne čuje jer se osmehuje Rumenu, a osim toga i buka automobila guta finije šumove.
Neki put kada govorim sestri, kao da govorim u vetar. Ona i previše dobro poznaje moje zalete u kojima spominjem oca, i zna da se otac u tim prilikama uvek loše provede. O majci obe ćutimo kao zalivene. Kod sestre me najviše oduševljava to što me nikad ne uzima za ozbiljno i uvek mi sve prašta. Iako smo u međuvremenu postale sredovečne, sestra, koja je od mene starija tačno dve godine, još uvek me tretira kao da sam nedužno dete, na moje nestašluke obično samo namršti čelo i duboko se nada da ću pre ili kasnije ipak odrasti.
Rumen Apostolov nije naviknut na nas, često mu se diže kosa na glavi. Moje izjave ga dovode do očajanja, ali sestru obožava. Sluh mu je izvanredan, razume gotovo sve što kažemo, izuzev kada namerno počnemo da govorimo na švapskom dijalektu, tada njegov detektivski prefinjen smisao za jezik zakaže, ne uspeva da izađe na kraj s mekanim, izbrušenim glasovima.
Rumen je naš Hermes, leti sa jezika na jezik, vozi, i uvek nalazi put kojim treba da se ide. Jedan od onih očajnih bugarskih šofera koji ne obraćaju nimalo pažnje na sve što je pocrkalo pokraj brzog autoputa. Vozi nas kroz svoju očajnu zemlju, koja je noću još očajnija, kao neurotik koji je u potpunosti posvećen nama dvema.
Mi zaista nemamo na šta da se žalimo, kažem sestri. Podigli su nas, izdržavali, nisu nas tukli, plaćali su nam obrazovanje koje se malo čak i odužilo, a na kraju smo dobile i neko skromno nasledstvo. Šta bi osim toga moglo još da se poželi?
Gadim se hladne razboritosti svojih rečenica, zato neko vreme držim jezik za zubima. Sestra ionako previše ćuti a Rumen se ne usuđuje da se umeša u razgovor koji je očigledno započet sa ciljem da ima svoj nastavak.
Vozimo se na dobro urađenom autoputu ka Velikom Trnovu. Sofiju smo upravo ostavili za sobom, s leve strane se vide bolešljivi industrijski pogoni, dimnjaci iz kojih se dižu ka nebu crvenkasto-žuti pramenovi dima. Ceo krajolik s leve strane prekriva crvenkasto-žuti veo, prepun sitnih čestica koje na suncu svetlucaju kao otrov. Oseća se smrad. Ispred nas je dugačak red kamiona. Rumen Apostolov se nagne gornjim delom tela udesno i sigurnim pokretom ruke okreće volan u nameri da zaobiđe kolonu, po svaku cenu, iako zna da će mu posao otežati to što mu na zadnjem sedištu sedi žena koju dosta teško podnosi.
Ruža vetrova mržnje prema ocu ume da zakovitla i pokoju iskricu ljubavi prema njemu, govorim tiho sestri, dok za sobom ostavljamo crvene oblake prašine metalurškog kombinata „Kremikovci“, tog nekadašnjeg čeda bugarsko-sovjetskog prijateljstva.
Nas dve smo deca nemačko-bugarskog prijateljstva, sumnjivog u istoj meri u kojoj je bilo i bugarsko-sovjetsko. Nije mnogo ni preostalo od tog prijateljstva satkanog od laži, gvožda i lima, možda samo pokoji zarđali tenk i gomila davno istrunulih leševa. Ispod jedne od tih izmeštenih gomilica je i naš otac istrunuo, ne kao leš iz rata, nego kao jedan od onih iz kasnijih vremena.
Neka se taj otac pojavi sada, ako može!
Ništa. Još nije sazrelo vreme da se nežnim udarcima čekića izlupa slika oca. Hristo, njegovo ime nosi snažnu simboliku. Nije to neko dobroćudno ime koje bi dečaku pomoglo da se snalazi u svetu. Gvozdeni venac značenja opterećuje to kršteno ime. Otac – Hristo, u vreme kada još nije bio otac nego samo običan sin, brzo je naučio da piše, kažu, ali je pri pisanju svog imena imao određene poteškoće. Kao odrastao čovek, tada već lekar, imao je zbrkan rukopis, prava muka za sve apotekare koji su zbog recepata morali da ga dešifruju. Svojeručan potpis sasvim nečitak. Da, čak je i naš otac u svom imenu nosio jezgro sopstvene ličnosti. Bio je potpuno zbrkana ličnost, govorim sestri i već je čujem kako uzdiše zbog mog blebetanja, mojih neshvatljivih hirova koji slede.
Ličnost bez glasa i značaja, u najmanju ruku ga ćerke takvog vide, ako ga se uopšte nekad sete, govorim trijumfalno. Ipak-ipak-ipak, setimo ga se. Pojavljuje se tu i tamo šeprtljavo, prema sopstvenoj želji, ta mrcina od oca!
U snovima koje otpočinjemo noću a zatim ih preko dana ukrašavamo, otac se redovno pojavljuje.
Budući da sestra uporno ćuti a Rumen samo stenje i udara šakom u volan svaki put kada mu se učini da ga neko od glupavih slaboumnika sprečava u slobodnoj vožnji, nastavljam da govorim sada već i umesto sestre – iako ona po običaju poriče da se očevi pojavljuju u snovima, pa isto tako i naš zbrkani otac, sve tvrdoglavije.
Nedavno, u noći pre nego što smo krenuli za Sofiju, sedeo je u mojoj sobi. Njegovo prisustvo nije bilo nimalo neobično, slično kao u jednoj Murakamijevoj priči, u kojoj se kaže: Kada je Katagiri stigao u svoj stan, tamo ga je čekala džinovska žaba.
Mene nije čekao nikakav džinovski vodozemac, nego samo otac. Ponašao se diskretnije od Murakamijeve žabe: ćutao je. Jer zašto bi trošio glasne žice kada nas dvoje ionako nemamo o čemu da pričamo. Onda je polako ustao i prošao kroz zid. On je već bio nestao, ali se na podu još uvek vukao za njim drugi kraj njegovog konopca, koji je kasnije polako takođe nestao u zidu. Otac najčešće nosi sa sobom i svoj konopac, to nije ništa novo.
-
-
(0)
Rimaginator – sećanja na Kolju Mićevića
720 rsdZLATKO PAKOVIĆ
Spomen na Kolju Mićevića
Ušao je Kolja Mićević u osamdesetu godinu, a da ni za jedno proleće nije ostario.
Podmlađivalo ga je učenje, rad bodrio. Govorio je samo ono što ga oduševljava, i to je sva tajna jednog od najlepših muških života ikada vođenih na prostoru četvorougla: Banja Luka, Beograd, Mali Lošinj, Pariz. Bio je to misterijski život koji ništa ne taji, stvarni eruditski ljubavni roman kakav ume da komponuje samo genij autora “Blede vatre” i “Lužinove odbrane”.
Pozivu prevodioca, posvetio se Kolja Mićević do dna duše. Zanat prevodilaštva iskovao je do savršenstva, da mu postane glavni metod samospoznaje i tumačenja pesništva i sveta. Društvo srećnih ljudi, zamišljao je na muzičkim osnovama.
Prepevavao je, virtuozno smelo, ne tek pesme i knjige, nego je, alhemijom prepeva, iz mrtvih oživljavao duhove njihovih autora, da budu vodiči kroz tamu savremenosti. Trubadure iz Provanse, podigao je u srpski jezik kao savremenike, da nam očiste zamagljeno ogledalo žudnje; od Vijona je načinio najboljeg srpskohrvatskog pesnika u vremenu kad se taj njegov prevod Velikog i Malog majstorovog zaveštanja pojavio, da i Krležu očara. Preveo je Kolja Mićević celokupne pesme i puno, gotovo sve iz “Sveski” Pola Valerija, vraćajući time srpski jezik najjasnijem pokušaju razmišljanja o stvarima kao da same stvari govore. Kolji Mićeviću Valeri je bio isto što i Danteu Vergilije, a Dantea je na srpski i francuski prepevao tako da Dante, iz ranog četrnaestog stoleća, modernizuje današnju versifikaciju, da otkriva rimaginaciju – taj spoj rime i imaginacije, imaginacije u rimi – što je originalna reč Kolje Mićevića.
Nabrojati samo imena autora i naslove knjiga, koje je Kolja Mićević preveo na srpski i francuski jezik, te naslove knjiga njegovih eseja i pesama, tražilo bi prostora za dve dužine ovog teksta. No, to bi imalo smisla. To je jedan grandiozni spomenik živoj reči čiji su autori odavno mrtvi. Sve te knjige imaju moć transsupstancijacije. One animiraju umrtvljeni duh čitaoca. Udružiti, pak, ove čitaoce, značilo bi preorkestraciju društva iz osnova. To se zove renesansa.
Posvećujući svoj život proučavanju životâ umetnikâ i njihovih književnih i muzičkih dela, Kolja Mićević je preuzimao na sebe i da živi te živote. Kad bi govorio o Pou, Igou, Valeriju, Morisu Sevu, Arnou Danijelu, Danteu, Bahu, Mocartu…, osećalo bi se prisno prisustvo tih ličnosti u hipostazi oduševljenog njihovog tumača. Ako se ne inkarniraju, reči su prazne.
Kao što čita i tumači književna i muzička dela, čitao je Kolja Mićević znake samog života, snove, susrete, razgovore, signale gestova, nagoveštaje osećanja, ćutanja… Bio je sveprisutni čitač.
Voleo je da radi spontano, da ga pomno proučavanje jednog predmeta vodi neplanirano u drugu oblast ili drugoj ličnosti, čijem se susretu nije nadao, ali nikad nije dopustio da taj pređeni put potom ne protumači poput teksta otkrivenog pisma ili pesme. Bio je rimaginator ne samo kao prevodilac poezije, nego i kao prevodilac života.
U njegovom intimnom životu ima tragičnih i komičnih događaja takve poetske snage kao da izlaze pod perom Poa ili Dantea. Mnogi među njima izgledaju kao čudo, kao da su se u život alhemičara reči upleli sižeji iz životâ i delâ pisaca i kompozitora čije je sudbine voleo.
Događaj o kojem se ovde usuđujem da govorim jeste javna stvar. Obelodanio ga je božanstveni svedok Predrag Matvejević u tekstu „Ratnici i dezerteri“:
„O Kolji Mićeviću morat ću jednom napisati poseban ogled. Ponosim se što sam njegov prijatelj. Cijenim njegovo umijeće i poštenje. Prve godine emigracije proveli smo jedan uz drugoga u Francuskoj. Sjećam se jednog popodneva, vozio sam se autobusom središtem Pariza i prolazio sa suprugom kraj velike pošte na otočiću Cité: ugledasmo odjednom Kolju kako izlazi kroz golema vrata i drži se za glavu. Učinilo nam se da plače. Iziđosmo na prvoj stanici, pojurismo za njim, stigosmo ga: što se dogodilo? ‘Srušili su mi Ferhadiju!’. Slična je bila moja reakcija na vijest da je u Mostaru srušen Stari most. Satima nisam vjerovao a onda – kad sam vidio slike na televiziji zaplakah. Ferhadiju bezumno porušiše ‘Srbi’, Stari most suludo ‘Hrvati’. Stavljam ih obično pod navodnike, jedne i druge – oni za mene nisu ni Hrvati ni Srbi. Kolja i ja takvima na pripadamo. Ponosimo se time što nismo njihovi.“
Ovaj je tekst Matvejević napisao u odbranu Kolje Mićevića od napada nacionalista iz Republike Srpske, koji su smatrali da Kolja Mićević treba da bude prognan zauvek iz Banje Luke kao i Dante iz Firence.
Odu njihovom savršenom prijateljstvu, Matvejević završava ovim rečima: “Vratit ćemo se, o bivši drugovi i lažna gospodo, tamo otkud smo potekli, makar samo da umremo u kraju koji nismo prestali voljeti. Ali vam nećemo doći pod uvjetima koje vi postavljate niti platiti cijenu koju tražite. Ima svagdje Nikola Galića (onaj koji je tada napadao Kolju Mićevića, prim. aut), koji sve čine da se nikad ne vratimo. Razumijem ih – naš povratak može samo uvećati njihovu sramotu.”
Početkom novembra 2020. godine, Kolja Mićević obreo se nakratko u Banjoj Luci, književnim poslom, da se iz nje ne vrati. Umro je u njoj 17. novembra. Nadam se da će njegov trajni povratak uvećati sramotu onih koji su učestvovali u istoriji beščašća u Banjoj Luci, i da će njegov grob zasvetleti tamo kao obelisk najlepše vrline.
Proveli smo zajedno veče u Maloj Slaviji 30. oktobra te godine, na Valerijev rođendan. Nisam ni slutio da čarobnjak ne kani da se iz Banje Luke vraća.
Posle dvestotinjak objavljenih knjiga, za njim je u Parizu ostalo toliko još nedovršenih radova, a među njima, posle šeststo napisanih stranica, negde na početku „Čistilišta“, i delo „Ko je ko u Danteovoj ‘Komediji’“.
„Ko loše živi, zar može jasno zapevati?“, peva Branko Miljkovića, čije je sve pesme Kolja Mićević prepevao na francuski jezik. Ko pokvareno, podlo, neiskreno živi, ne može iskreno pevati: nema, dakle, rascepa između egzistencije pesnika i pesničke esencije, o čemu svedoče sudbine i dela Mocarta, Vijona i Dantea, kao i sudbina i delo Kolje Mićevića.
Kad o njemu mislim, pred oči mi izlazi slika čoveka koji se usuđuje da stoji na rukama na vrhovima kula, minareta, katedrala, sinagoga i zvonika, kako je to Kolja Mićević i činio. Pamte to i Kula Nebojša i Crkva svetog Lovrinca na Hvaru, u kojoj se nalaze dela venecijanskih majstora slikarstva, a među njima i radovi Veronezea i Ticijana.
Stojeći na rukama na samoj ivici ponora, s nogama uperenim u nebo, da mu oblaci budu pantalone, nalazi se danas Kolja Mićević u srpskoj književnosti, kako tamo još stoje samo Laza Kostić i Stanislav Vinaver.
-
(0)Od : Amelia Stewart
Na vrhuncu slave
900 rsdUvod
Irina
Osam godina ranije
Jedan, dva, tri… Jedan, dva, tri… Vežbala sam sama na gredi. Pokušavala sam da osmislim novu koreografiju. Oduvek sam bila slaba na muziku.
„Njet, Irina!“
Ali Dunja nije bila raspoložena za novine.
„Želim da probam nešto drugačije, Dunjaša.“
„Njet, radićeš onako kako smo se dogovorile. Jesi li danas nešto jela?“
„Samo ono sa papira.“
„Dobro. Samo uporan rad i odricanje daje rezultate. Tvoj otac ima iznenađenje za tebe.“
Već sam bila juniorska prvakinja. Prvo veliko seniorsko takmičenje počinje sutra. Imam tremu ali i jedva čekam.
„Šta je to, znaš li?“
Tata me je mnogo čuvao. Vrlo verovatno jer sam jedinica i, kako kaže, njegov ponos. Nikad nije stao i nešto mi zabranio. Čak je poticao moje bavljenje gimnastikom.
„Još dva skoka. Ako budu dobra, slobodna si.“
Uspećeš, Irina. Uspećeš. Uvek sam sama sebe bodrila. Otkad mame nema, ne postoji ženska figura u mom svetu osim Dunjaše.
„Bravo. Irina, bićeš prvakinja sveta! Bićeš apsolutna vladarka.“
Svako dete sanja da čuje ove reči. Nema veze što sve to sporo dolazi, trpi velike posledice i odricanja. Na kraju puta čeka te svetska slava i br. 1.
„Spasiba, Dunja. Vidimo se sutra.“
„Bez prejedanja, Irina. Moraš ostati mršava.“
Klimnula sam i otišla u svlačionicu. Boris, tatin vozač, već je čekao ispred vrata.
„Dobar trening, krasiva?“
„Odličan. Gde idemo?“
„Otac te čeka u tvom omiljenom restoranu.“
Šteta što mogu da jedem samo salatu. Sport traži odricanje. Irina, bićeš najbolja. Nakon 20 minuta ušla sam i zatekla oca u društvu crnke. Odmah sam prepoznala Dariju.
„Irina, kako si porasla. Serjoža, ona je divna.“
„Darija, drago mi je da te vidim. Ponovo.“
Darija je bila mamina prijateljica, koja se nakon njene smrti izgubila. Nisam je viđala, niti čula. Prevrnula sam očima na ovu dragost. Koja ironija.
„Sedi. Šta želiš da jedeš, piješ?“
Odjednom više nisam bila gladna. Videla sam kad je stavila ruku preko tatine.
„Zašto smo ovde? Umorna sam, trening je bio naporan.“
Bila sam gladna, ali nisam želela još da budem u njenom društvu.
„Iri, znaš da te ja volim. Ti si mi sve na svetu, daragaja. Ali usamljen sam. Nakon tvoje majke, ja…“
„Nemoj ni da izgovoriš…“
„Irina, tvoj otac ti želi reći… Oplakali smo tvoju majku kako zaslužuje. Tebi smo dali vremena da se privikneš da je nema, a i sada ćemo ti dati vremena da se privikneš na novu situaciju. Serjoža, reci joj.“
„Darija i ja ćemo se venčati i ona će živeti sa nama. Ti..“
„Ne! Ne! Ne želim…“
Ustala sam naglo i potrčala ka izlazu. Tata je odmah krenuo za mnom.
„Iri!“
Suze su krenule iz očiju. Nikad nisam tatu zamišljala pored druge žene, pored Darije tek nikako. Uletela sam u auto, tata odmah za mnom.
„Borise, vozi u krug.“
„Tata… Ne želim. Ne volim Dariju, niti ću je ikad voleti. Ona nije mama.“
Plakala sam kada me uzeo u naručje.
„Naravno da nije, Iri. Nikad neće zauzeto njeno mesto.“
Tata je bio jako zauzet, a kako sam i sama trenirala po ceo dan nismo se puno viđali. Uveče bi došao u moju sobu, pitao kakav mi je bio dan i zaželeo laku noć. Nikad nije pominjao Dariju.
„Koliko to traje?“
Osetila sam kako se ukočio.
„Irina… Ja…“
„O ne. Nisi valjda?“
„Nije kako se čini, Irina. Jednostavno se desilo. Galina je bila tebi podređena. Odmalena je za tebe planirala tako puno.“
„Nemoj mene da si krivio slučajno! Mrzim te.“
Nakon tog dana još sam više trenirala. Osvojila sam prvenstvo sveta. Gorak ukus pobede. Nije mi bilo ni do čega. Kako sam išla u privatnu školu, sve sam više tražila izlaz odavde. Odjednom, više nisam želela da budem u Moskvi. Vrhunac svega došao je samo mesec dana kasnije kada su se Darija i tata ipak venčali. Nikada se nismo pomirili. Činjenica da je prevario majku sa njenom prijateljicom, dok je trenirala mene, terala me je na povraćanje.
„Imam za tebe superponudu. Ja bih lično odbila, ali s obzirom na ovu situaciju mislim da će za tebe biti i više nego dobro. Američki tim te želi uz sebe.“
„Dunjaša, šta to pričaš?“
Mama me je učila da volim Rusiju više nego išta, no nije me mogla naučiti šta je to ljubav i da pravdam preljubu. Još nismo stigle dotle.
„Puno novca je u opticaju. Želim da znaš da je Serjoža protiv, ali ako želiš da odeš ja ću se lično zauzeti za tebe.“
„Hoćeš?“
„Naravno. Nikad nećeš otići na Olimpijadu ako ti glava bude u problemima. I šta kažeš?“
„Kažem da te volim, Dunjaša.“
-
(0)Od : Saša Veselinović
Bezobrazni romantik
600 rsdSara
„Mislim da je pravo vreme da zaprosiš moju ćerku, Uroše. Dokazao si se kao vrhunski rukovodilac i vreme je da te prebacim na mesto generalnog direktora.“
Prisluškivala sam tatine reči dok sam silazila sa sprata, pazeći da me niko od njih dvojice ne čuje.
„Drago mi je što takvo mišljenje imaš o meni. U stvari, nadao sam se da će to biti krajnji rezultat mog vremena sa Sarom“, rekao je Luka držeći čašu viskija u ruci.
„Njena majka je već izabrala verenički prsten, za koji zna da je po Sarinom ukusu, tako da će ti to skratiti muke. Samo joj stavi prsten i njena majka će početi sa organizacijom venčanja“, rekao je moj otac.
Pre nego što su nazdravili za njihov postignut dogovor, ušla sam u sobu, prekidajući ih.
„Neću se udati za tebe, tako da ne moraš ni da me pitaš. Nisam tvoja imovina koju možeš da koristiš da zaključiš poslovni dogovor“, rekla sam razočarana očevim ponašanjem.
„Zar ne misliš da malo preteruješ?“, rekao je Uroš ustajući sa svoje kožne fotelje.
„Teško. Ne volim te, ni ti ne voliš mene.“
„Stalo mi je do tebe, Saro. To mi je dovoljno.“
„Pa meni nije dovoljno. Zaslužujem bolje i neću se udati za tebe“, rekla sam Urošu gledajući ga direktno u oči.
„Prestani da dramiš, Sara. Sve je već dogovoreno. Uroš i ti ćete se venčati“, prekinuo nas je moj otac.
„Biće teško organizovati venčanje bez mlade“, okrenula sam se ka svom ocu.
„Gde ideš?“, upitao me je i pogledao me kao da sam njegovo vlasništvo.
„Ne znam. Ali napuštam kuću i neću se vratiti dok ne prihvatiš da se neću udati za nekoga koga ne volim.“
Odjednom je moj otac ustao sa fotelje i naglo reagovao, „ako izađeš na ta vrata, neće ti ostati ništa osim te odeće na tebi.“
Samo sam ga pogledala, nisam mogla da verujem koliko me je sopstveni otac razočarao i izašla sam napolje. Nisam više htela da ga vidim.
U tom momentu pojavljuje se moja mama. „Sara, ne možeš otići“. Drži me za ruke i moli me da se smirim. „Molim te, skuvaće nam služavka čaj pa ćemo popričati o ovome.“
„Izvini mama, ali nemamo o čemu da pričamo. Volim te puno, ali neću da služim ocu kao sredstvo za sklapanje ugovora. I takođe se neću udati za nekog koga ne volim“.
„Ne budi smešna, Sara. Ne misliš valjda da napustiš sve ovo“, reče pokazujući rukama na ogromnu kuću u kojoj živimo.
„Moj život vredi više od ovoga“, odgovorila sam joj.
„Nećeš daleko stići pre nego što shvatiš kakvu si veliku grešku napravila.“
Uzela sam samo svoju tašnu i krenula ka vratima kuće. Okrenula sam se zadnji put i rekla joj: „To je rizik koji ću morati da prihvatim“. Zatvorila sam vrata i izašla.
Ušla sam u svoj plavi kabriolet i odvezla se što dalje od svoje kuće. Vozila sam se tako gradom, ni sama nisam znala kuda ću ići. Na sebi sam imala samo sat, bisernu ogrlicu, belu haljinu i bebi roze kaput. Plava duga kosa mi je padala do ramena.
Bila sam rasejana, tako brzo se sve ovo odigralo da nisam ni sama bila svesna šta se događa. Ali u jedno sam bila sigurna, a to je da želim živeti svoj život sama. Bez očevog vezivanja, ugovaranja i majčine nesigurnosti. Oni verovatno misle da je novac najbitniji u životu. Možda za njih ali ne i za mene.
Parkirala sam auto ispred neke zgrade, izašla sam, ostavila svoj telefon i zaključala auto.
Stala sam na trotoar i mahnula taksisti koji je u tom trenutku prolazio.
Ušla sam u taksi. Pitao me je gde želim da me odveze. Ni sama nisam znala. Znala sam da želim da pobegnem negde gde me niko ne zna.
„U tvoj omiljeni kafić“, odgovorila sam.
„Mesto gde ja izlazim malo je slobodnije“, rekao je crnokosi mladić koji je vozio taksi.
„Upravo takvo mesto mi i treba“.
-
(0)Od : Lorry Medlin
Tesa – prvi deo serijala „Igra ćutanja“
1.200 rsdPoglavlje 1.
Simon je skoro nezainteresovano posmatrala cimerku koja je veoma pažljivo čitala nešto na svom laptopu. Uživala je u ispijanju prve jutarnje kafe u nedeljno jutro i gledala u prazno sve do momenta kada se začuo uzdah devojke koja je sedela prekoputa nje. Na licu Tese Ignjasio pročitala je zabrinutost i to je probudilo Simonino interesovanje. Dobro je poznavala svoju cimerku i njen uzdah je trgao, ukazujući na to da za njega postoji ozbiljan razlog, jer Tesa nikada ništa nije radila nepromišljeno, pa ni uzdisala. Što bi se reklo – ona je bila osoba koja je uvek triput merila, a jednom sekla.
– Problem? – upita Simon, srkućući kafu.
– Mogao bi biti – promrmljala je Tesa, mašivši se za još jedan keksić s kokosom.
– O čemu se radi? – Simon je postavila novo pitanje iako svesna da će teško izvući neku informaciju iz gospođice Ignjasio ukoliko ona sama ne odluči da joj kaže. – Nešto što bi trebalo i ja da znam?
Tesa nikada nije prestala da je fascinira, čak ni sada, posle toliko godina koje su provele zajedno. Kod Tese je bilo nečeg veoma neobičnog i nedokučivog, nečeg za šta Simon nije bila sigurna da ga i sama poseduje. Njena cimerka imala je neku moć kojom je privlačila ljude, moć sastavljenu od više segmenata, počev od nesporne latino lepote pa do neke topline kojom je zračila. Duga crna kosa, tamnoputi ten i ugljen-crne oči, bili su kombinacija koja je većinu ostavljala bez daha, već na prvi pogled.
Kada su se prvi put srele, gotovo pre osam godina, Simon je osetila zavist prema mršavoj devojci sa tajanstvenim pogledom. Međutim, njena zavist nije trajala dugo. Nakon nekoliko razmenjenih rečenica, kupila ju je toplinom i razboritošću. Mada su bile istih godina, Tesa je imala zrelost, stav i nepokolebljivost, ali i nekakvu tugu koju je Simon nagonski osećala. Povremeno bi hvatala njen setan pogled, neretko i prazan, onaj koji gleda kroz čoveka kao kroz prozorsko staklo. Iako su dugo delile i stan i posao, Simon nikada nije uspela da dopre do Tesinog stvarnog bića, onog što je nosila duboko u sebi, jer Tesa je spadala u osobe koje se ne otvaraju lako i to joj je davalo notu mističnosti. I nakon osam godina, ona je ostala ista, još je u njoj bila ta blaga melanholična tajanstvenost, aura koja je odvajala od ostalog sveta i zatvarala u neki tajanstveni i nepovredivi prostor.
– I? – Simon znatiželjno podiže obrve u iščekivanju da joj cimerka bar nagovesti čemu njen zabrinuti izraz lica pošto je smatrala da ne bi trebalo da ima razloga za to. Prevazišle su poteškoće koje su imale na početku osnivanja svoje zajedničke dizajnerske firmice, a time i one vezane za egzistenciju.
Simon na trenutak odluta u prošlost. Setila se svog odlaska iz roditeljske kuće… iz obesti. Njeni roditelji su dobrostojeći apotekari, a ona njihovo jedino dete koje u jednom trenutku nije znalo šta želi pa je došlo na ideju da se osamostali. Želela je da živi sama i da joj niko ne popuje. Međutim, kao i ostali tinejdžeri sa takvim porivima, nije bila svesna šta sve podrazumeva samostalnost. Ona ima i lice i naličje, svoju cenu, i ako nisi sposoban da je platiš, ili ćeš se podvijenog repa vratiti roditeljima ili ćeš postati niko, pogotovo u velikom gradu kakav je Panama Siti. Zahvaljujući Tesi, Simon nije doživela nijedno od to dvoje.
Dve bandoglave devojke spojila je umetnost, ljubav prema slikarstvu. Srele su se u školi slikanja, poklopile su im se energije i ubrzo su počele da dele stan. I ne samo stan, već i ostale životne brige. Simon se blago namršti sećajući se kako joj Tesa nikada nije rekla odakle joj novac za prilično skupu školu slikanja, jer bilo je očigledno da nije rođena u velegradu iako je imala vaspitanje i manire. Simon je platila školu novcem koji joj je dala majka kada je odlazila iz kuće, uz napomenu da dobro razmisli želi li spiskati novac na nekakvu zgubidan školu pošto je za njene roditelje umetnost, a posebno razmazivanje boja po platnu, bilo nešto od čega se ne može živeti. Kasnije, Simon se i sama uverila da su bili u pravu.
Simon i Tesa, ubrzo nakon prvog susreta, počele su zajedno da žive. Zanosile su se mišlju da će postati velike umetnice. Sanjale su svoja platna izložena u najeminentnijim svetskim galerijama, slavu i putovanja širom sveta, ali stvarnost je bila malkice drugačija od njihovih snova. U današnjem svetu gde se neretko više vrednuje nešto drugo, a ne talenat i kvalitet, teško je naći svoje mesto, a skoro nemoguće preći stepenike od nepoznatog umetnika entuzijaste do priznatog umetnika koji živi od svog rada. Dok su one sanjale, slikale svoja platna i maštale kako će baš te slike zauzeti mesto na najpoznatijim svetskim izložbama, njihovi novčanici su se lagano tanjili i samostalnost je došla po svoje. Nakon mnogo bezuspešnih pokušaja da prodaju neko platno u neku od panamskih galerija, shvatile su da će ostati na ulici bez prebijene pare. Razočarane ili otrežnjene od mladalačkog zanosa, manule su se ćorava posla i okrenule stvarnosti u kojoj su se nalazile.
Dugo vremena su radile po restoranima, kafićima i samoposlugama dok nisu uštedele dovoljno novca da pri kraju meseca ne razmišljaju kako će platiti kiriju za stan. A onda… Jednog dana Tesa je donela polovan računar i nekoliko priručnika za veb-dizajn, obavestivši Simon da je došla na ideju kako da iskoriste svoj slikarski talenat. Pokretač ideje u Tesinoj glavi bio je sasvim običan razgovor sa jednom od stalnih mušterija restorana u kom je radila. Gospodin Manolo, vlasnik auto-placa, dok je jeo svoj uobičajeni obrok – crveni pasulj u tortilji od spanaća – požalio joj se kako dizajneri reklama deru za svoj rad i da je i on među odranima. Njegovo jadikovanje u Tesi je pritislo ono dugmence on.
Svaki slobodan trenutak provodile su u učenju i savlađivanju veštine izrade prezentacija, a zatim i dizajniranja vizit-karata, logo-znakova, veb-stranica. U početku je bilo jako teško, prvenstveno pronaći bilo kakav posao koji bi mogle da odrade. Danima su išle od lokala do lokala, bukvalno moleći da nekome urade bar reklamni listić, sve do momenta kada se na njihove molbe smilovao gospodin Salvatore, lokalni poslastičar kome posao i nije baš dobro išao od ruke. Pogodili su se da on kupi potrebni materijal za štampanje, a one da odrade reklamu, pa ukoliko to doprinese boljoj prodaji njegovih kolača, mogu se i nadati nekoj nadoknadi za uloženi trud.
Bile su prepune ideja i reklamni pano brzo je osvanuo na ulazu u poslastičarnicu. Ljudi su zastajkivali ispred njega, a zatim i počeli ulaziti u radnju, jer mnogi se nisu mogli odupreti želji da probaju poslastice koji su mamile sa reklame – pečene banane prelivene medom, pitu od borovnica ili sok od zove čiji se slatkasti ukus skoro mogao osetiti samo od gledanja u mehuriće koji su se prelivali iz prepune čaše i klizili niz pano sve do njegove donje ivice. Prodaja kolača se poboljšala i gospodin Salvatore im je isplatio prvi novac koji su zaradile upotrebivši svoj umetnički talenat. Posle njega radile su reklamne listiće za piljaru na uglu njihove ulice, pa logo za piceriju u kojoj su često doručkovale, i tako… malo-pomalo, od usta do usta, počele su sticati mušterije. Od dizajniranja reklamnih listića stigle su do dizajniranja veb-stranica i korica za knjige. Otvorile su i dizajnerski studio. Simon se bavila dizajnom veb-stranica, a Tesa ilustrovanjem knjiga. Tako su obe uspele da unovče svoj umetnički dar i da sebi obezbede pristojan život.
-
(0)Od : Dejan Simić
Sad je opet sve ok
1.000 rsdDok je svet išao napred na svim poljima, ja sam ubrzano učio o njemu iz maminih dečjih pesmica, knjiga, kao i kroz filmove i raznovrsne televizijske programe. Dečji program toga doba je obilovao edukativnim emisijama sa raznovrsnim temama. S obzirom na to da je televizija doživljavala revoluciju, postajala je neminovno neodvojivi deo dečjeg obrazovnog procesa. Apetiti su mi zbilja bili nezasiti. Ljubav ka knjizi, filmovima i kasnije teatru su me obeležili i ostavili neizbrisiv pečat na moju ličnost, nudeći uvek zanimljiv izlet u drugu realnost.
„Kad u školu pođu đaci, dosadno je maloj maci. Ko bi rekô, ko bi rekô, čuje maca peva neko“, recitovala je mama uporno.
Iskreno me je brinula i sudbina male Anke iz dečje pesmice:
„Svoju macu mezimicu grdila je mala Anka, Ti si maco nevaljala, jedna prava gotovanka! Noćas mi je miš progrizô, čarapicu novu, belu, a ti ni repom nisi makla, prespavala si noć celu. A sada si dotrčala, hoćeš tanjir toplog mleka, e da znadeš nećeš dobit, ne voli te više seka.“
Ovako je moja mama pokušavala bezuspešno da uspava svoje čedo, međutim ja sam imao bezbroj novih pitanja koja su se nizala i drugačiju agendu. Ispitivački i radoznali um nije davao mira ni meni, a ni njoj, dok je baraž pitanja neprestano prekidao njeno recitovanje. Bio sam uporan u nastojanju da upijem što je više moguće. Apetiti su mi bili ogromni, posebno zato što sam naučio daleko pre polaska u školu da čitam i pišem. To mojim roditeljima nije olakšavalo posao. Već tada sam imao intenzivan unutarnji svet i potrebu za dijalogom sa samim sobom. Moje su misli jurile velikom brzinom napred. Stalno sam zurio nekud, čak i kao dete, nezasito upijajući svet oko sebe. Spavanje je delovalo kao neverovatan gubitak vremena, koje se moglo utrošiti za upoznavanje okolnog sveta i postavljanje mnogih pitanja, koja su istinski obremenjivala moj mali um. Već tada je strpljivoj mami koja je pokušavala da me uveri da je sve u redu sa macom, bilo više nego jasno da je moja radoznalost šira od okeana i da jednostavni odgovori neće zadovoljiti moju znatiželju. Borila se tako sa mojim apetitima uporno i dugo, nastojeći da svojom brižnošću, ali i kreativnošću smiri znatiželju svog sina, čija su interesovanja prevazilazila njegove godine. Brižnost i lepota njenog duha su obeležili moje odrastanje i učinili su da dom u kome sam odrastao bude ispunjen sigurnošću i toplinom. Uveren sam i danas da mi je taj najraniji osećaj voljenosti koji sam dobio istinskom ljubavlju majke, dao jak fundament na kome sam kasnije mogao da gradim, osećaj ispunjenosti koji me je pratio tokom celog budućeg življenja, kao i osećaj unutrašnjeg spokoja i sigurnosti. Ona mi je usadila i osećaj poštovanja prema samom sebi i osećaj sopstvene vrednosti, jer mi je redovno govorila koliko vredim i podsećala me da to nikada ne zaboravim. Od nje sam nasledio i osećaj samodovoljnosti jer ona nikada nije imala problem da ispuni vreme zanimajući se nečim ili stvarajući nešto. Uvek je puno i strastveno čitala, i lako se prebacivala u drugi svet putem literature, filma ili slikanjem. Inklinacije koje je uvek imala ka lepom i umetničkom je prenela na mene. Svoj bogat unutrašnji svet mašte je zadovoljavala time što je sebe uranjala u knjige. Uvek je čitala, obožavala filmove, muziku, bila izuzetna u kulinarstvu, i bila prava riznica informacija o umetnicima, piscima, političarima, glumcima, pa sve do najobičnijih ljudi sa interesantnim životnim pričama. Poput mini enciklopedije mogla je da kaže ponešto na svaku temu. Njeno pamćenje je i danas fascinantno. Jačina i snaga njenog duha su impresivni. Preživela je mnogo toga tokom svog burnog života, doživela strašne, rane i tragične gubitke, međutim stoički ih je sve podnela, pronalazeći uvek snagu da nastavi dalje. Iako u sebi sadrži krhkost i osetljivost, istovremeno joj je duh nesalomiv, a lice i dalje mladoliko. Teška iskušenja je nisu pokolebala a teret života joj nije slomio duh. Oprobala se u slikarstvu i doživela donekle satisfakciju i na tom polju. Tokom svog življenja nikada nije zavisila od prisustva drugih, mada su je svi rado viđali u svom društvu i ljudi su je u principu uvek voleli. Prisustvo ljudi joj nije uvek bilo neophodno, ali joj nikada nije bilo naporno. Zahvaljujući njoj, naš je dom uvek bio topao i otvoren za sve, a ljudi su iz njega odlazili sa osećajem zadovoljstva i sa željom da se brzo vrate. Moja mama i danas, u svojim poznim godinama, ima mnogo talenata koji su ostali neiskorišćeni do kraja, međutim, u životnom smislu kao osoba, ona je sebe ostvarila i gledajući iza sebe može biti više nego zadovoljna i sretna svojim životnim putem. Da joj je život pružio malo više šanse, nešto više podrške i razumevanja, kao i nešto manje tragičnih događaja, njoj ne bi ni nebo bilo granica. Moja uloga je uvek bila da joj pružim mogućnost da doživi i iskusi sve ono što joj je u prošlosti bilo uskraćivano. Nadam se da sam bar delimično u tome uspeo. Privilegija je imati kontinuiranu podršku i požrtvovanost svoje majke, kakvu sam ja dobio. Za tu nesebičnu žrtvu ne postoji mogućnost odužiti se, niti smisliti reči koje bi dovoljno opisale nivo zahvalnosti sa moje strane. Osećaji željenosti, voljenosti i sigurnosti su zasigurno najvažnija baza koju majka može pružiti svome detetu. Sa tom bazom u zrelijim godinama čovek će moći sve, dok će bez nje uvek tražiti svoje utemeljenje i mesto kome pripada.
-
(0)Od : Miloš Crnjanski
Sve pesme Miloša Crnjanskog
1.090 rsdЈАДРАНУ
Заборавио си бијесне и грозне гусаре.
И галије од Неретве, црне и крваве.
И песме и мачеве наше дуге и тмуре
и јадра и весеља урличућа кроз буре.Заборавио си њине тешке, мрачне главе.
Хај, погледај и сад, шкоља кад се зажаре
и тресну о нас грмљавине твоји таласа.Чуј, како се ори песма наша тврда гласа,
не клекла никад несретна ал бијесно весела
са крваве обале једнога народа цијела:Да није најлепше љубав,
већ за грумен сунца убијати и рано умирати.СЕРЕНАТА
Чуј, плаче месец млад и жут.
Слушај ме драга последњи пут.Умрећу, па кад се зажелиш мене,
не вичи име моје у смирај дана.
Слушај ветар са лишћа свелог жутог.Певаће Ти: да сам ја љубио јесен,
а не твоје страсти, ни чланке твоје голе,
но стисак грања руменог увенулог.А кад Те ноћу срце заболи:
загрли и љуби грану што вене.
Ах, нико нема части ни страсти,
ни пламена доста да мене воли:Но само јабланови вити
и борови пусти поносити.
Но само јабланови вити
и борови пусти поносити.[Поткамиен, у Галицији, 1915.]
ПРИЧА
Сећам се само да је била
невина и танка,
и да јој је коса била
топла, као црна свила
у недрима голим.И да је у нама пре уранка
замирисо багрем бео.Случајно се сетих невесео,
јер волим:
да склопим очи и ћутим.Кад багрем догодине замирише,
ко зна где ћу бити.
У тишини слутим
да јој се имена не могу сетити
никад више.[1919]
ПРВА ЈЕЗА
Деси се: да се зачудим,
кад ме изненада растуже:
кишица плаха,
ил једна смеђа дечија глава
у коју се загледам дуже.Деси се да се пробудим,
од ноћна близа неба плава,
и ставим руку на срце
што куца јако.И да се тад у мислима занесем,
и осетим полако полако:
да је младост прошла,
па се стресем.НОВЕ СЕНКЕ
Моје су руке нове сенке,
побледеле су мирне,
ко уморна свирала после теревенке
кад их месечина дирне.Оне све сенче драго и њежно,
и љубе све што се губи,
у небо мутно, бескрајно снежно,
у снег што сарањива, кад љуби.Сенка је њина као паучина танка,
што дрхти немоћно, меко.
Ја сам на свету свему успаванка,
а мир је мој далеко.Моје су ране болне и нове,
а мисли сузне, неопрезне.
Блажени који по мору плове,
и остају да чезне.Мисли се моје ничег не клоне.
Без суморне наде и спаса
пусте радосно у видик тоне
у зрак што их таласа.У бол и грех и крвопролића.
Са тугом новом и безданом
у сласт витлају жељом необузданом,
ко свело лишће, сва бића. -
(0)Od : Moma Dimić
Sve pesme Mome Dimića
1.000 rsdДАРИВАТИ КАТЕ
Идемо даривати Кате
Идемо је даривати жиревима
и идемо је даривати плавим ветровима
с мора
Идемо се попети
на брег
утихлом музиком дана и ноћи
Идемо се попети
уз брег
и дариватиИдемо даривати
Идемо се попети уз степенике
жица златних и ваздуха
Идемо се отргнути из даљина
мало затамњених
Идемо дариватиАли ми идемо даривати
прелепу Кате
што је чекала путујући
Идемо брзо даривати Кате
док нам боје наше
трају по огртачима и по прстима
и док нам ушне шкољке усправно стоје
крај сувих маски
далеких дародавацаИдемо даривати Кате
Идемо је даривати златним жиревима
Идемо је даривати плавим ветровима
нашег мораСАН
Чуј како човек један
далеко у шуми спаваНе греби му очи
сад кад их је склопио
Не труби му у уво
сад кад га је отклониоНе веј му прах зелени под косом
сад зида рођење своје тај дан
Грудве земље испод леђа му не кради
на прагу непознатог века опет је онЧуј чуј како човек један
далеко у шуми спаваСРЕЋА
Тражићу жену
црну као воз.
Тражићу жену,
жену Циганку.Тражићу жену
да јој се тресу минђуше
док будемо пролазили путевима.
Јој, тражићу такву жену.Тражићу жену
да ми из пуне гуше пева
док будемо пролазили путевима.
Тражићу такву жену.Тражићу жену –
да не буде мирна
док будемо пролазили путевима.
Тражићу жену, бре!Тражићу ту жену
црну као црни воз гланц.
Тражићу жену, црну жену Циганку.ДВА ВРАПЦА
Два врапца ухватих ноћас
кад пружих руке
Првом очи избијене
други беше мајкаРуком којом држах слепо врапче
у слепо врапче
ми се створи
Приближих ону с мајком
кљуном њеним кљун моје
руке љубећиНоћ целу хранила ме
ситним ловом
својим ноћнимКАМЕН
У камену овом само ја дишем
само окце моје трепери
и не да ове воде
само окце моје трепери
и не да овај цвет
У камену овом само ја дишемГле камен цео је око мене
ни путника неког
ни звезде јасне
само окце моје трепери
ни пута за ме
Гле камен цео је око менеУ камену овом само ја
само цвет мој ка мени се свија
овај плави зумбул ово небо
само окце моје трепери
цвет плави у дубокој води
У камену овом само ја -
(0)Od : Zoran Krstić
Ptica u dimnjaku
900 rsdPROSVETLJENJE
Sedim sa ćerkama za našim velikim kuhinjskim stolom. Sve troje smo u pidžamama, uopšte ne izlazimo iz njih. I one i ja ozbiljno smo shvatili svoje slobodne dane. Penka nam je natrpala hrane za ceo mesec, pa ne moram ni da kuvam, samo sam jedan dan otišao do prodavnice po hleb.
Pričamo, igramo društvene igre: tablića, mice, čoveče, ne ljuti se. Lete karte, lupkaju žetoni po tabli, kotrljaju se kocke, ruše figure. Po pravilu, sve se skoro uvek isto odvija: Najda je ta koja najčešće gubi, pa besni i pravi strašne grimase, a Tara joj se smeje nevaljalim, ružnim smehom i time je još više podbada.
– Čekajte, deco, smirite se, ovo bi trebalo da nam bude samo zabava – pokušavam da ih prosvetlim. – Nije važno ko pobeđuje.
– A što mi se ona onda ovako podsmeva? – Najda i dalje besni.
– A što je tebi toliko važno da me pobediš? – začikava je Tara.
– Kad je Bog stvorio ljude – počinjem svoju staru litaniju (iznosim pretpostavke koje sam pronašao i prigrlio čitajući neku nepouzdanu, antropološku i religijsku literaturu) – na Zemlji je postojao Raj zemaljski. Nisu tu bili samo Adam i Eva, kako neki doslovno čitaju Sveto pismo. Bilo ih je mnogo više. Adam i Eva su samo metafora, naziv za celokupni tadašnji muški i ženski rod. Dakle, u tom raju nije trebalo da se radi, hrane je bilo u izobilju, samo je trebalo da pružiš ruku i da bereš. Ljudi su samo skakali, igrali se, kupali, plivali… Nikom ništa nije trebalo preko toga, nije bilo takmičenja, samo zabava i smeh.
– Je l’ to mesto bilo nešto kao Dembelija? – pita me starija ćerka.
– Jeste, tako nešto. Ima i danas takvih mesta i ljudi na Zemlji, ali veoma malo. Čovečanstvo se izmenilo, probudili smo i pokrenuli vreme i zlo u nama.
– Pa zašto? – čudi se mlađa.
– E pa zato što je jedna od žena videla nekog papagaja šarenog perja i poželela da se i ona tako okiti. Nekoliko muškaraca poletelo je ko će pre da ga uhvati i da joj donese perje i tu je počelo nadmetanje. Onda su i druge žene, videvši ovu prvu nakinđurenu, požurile da se kite, da se takmiče koja će lepše to da uradi. I tu je onda nastao kalabalak, jurnjava i strka. Muškarci počeše da hvataju, da love ptice i sve te neke druge zverove mekog i šarenog krzna i perja i od tada je sve krenulo ukrivo. Još kad je neka budala pojela komad mesa oderane ili očerupane životinje, pa preporučila to i ostalima, mozak nam se sasvim pomutio. Poludeli smo, izgubili pamet i ponašamo se glupo i bolesno i dan-danas. Takmičimo se, jurimo za perjem, za mesom, ljutimo se, bijemo. Zavidimo jedni drugima, slavimo besmislene pobede, rugamo se onima koji nisu uspeli da nas dostignu.
– Je l’ i mama htela šareno perje? – pita Najda.
– Ona je htela još i mnogo više od toga, samo što ni sama nije znala šta.
U fabriku sam stigao mnogo pre početka smene, presvukao sam se i seo u kuhinju. Tamo je već bio i Sofronije, dočekao me, odmah zaskočio, i vrti svoj monolog.
– Oteglo se ovih nekoliko slobodnih dana! Lepo smo proslavili, pa onda i reprizirali, ali jebi ga, posle poče opet neka standardna bleja. Setio se ja juče da probamo nešto da razbijemo monotoniju, pa okupio ortake za fudbal na snegu. Orali smo celo poslepodne, danas kad stignem kući ima pošteno da se izbanjam… ’oću, majke mi!
Ulazi Gospava, nosi pajalicu i kofu, deluje mi umorno. Rabadžija skače, pruža joj ruku, čestita Novu godinu. Ljubi je u debele obraze, hteo bi i kompliment da joj udeli.
– Jaooo, gospođo – sve je što uspeva da izmuca.
Čestitam joj i ja, ljubim je tek u lice, šta ću kad je ovaj smarač ovde. Ništa ne dospevam da je pitam, moram već da idem na rabotu.
Viljuškar vozim kao da sam sinoć s njega sišao, osećaj se ne gubi samo tako. Ipak, nestrpljiv sam da što pre utovarim robu i uhvatim neki kratki intermeco, da pronađem svoju guzaru. Imam sreće. Najezda kamiona očekuje se tek posle užine.
Gospava mete ganjak između ulaza i kuhinje. Stojim kraj nje i gledam je dok radi, ne prekidam je u poslu, ćutim. Kao da je zbunjena zbog toga.
– Gde si čekao Novu godinu? – pita me. – Kod kuće, s decom?
– Ne, napolju, bio je neki doček – lažem. – Pre toga sam jedno vreme bio tu kod Kize u kafani. Deca su bila kod mojih roditelja.
– Kod Debelogusca si bio?! Pa tamo se skuplja sam ološ!
– Nisam dugo ostao. A što ga tako zoveš?
– Pa to mu je slavni nadimak! Kako ne znaš?! Moj Bora i njegovi ortaci bili stigli s ratišta, napravili mu rusvaj u lokalu, a kad se Kiza pobunio, dve gorile ga digle i smestile na roštilj. Izgorelo mu celo dupe!
– Prava lola taj tvoj Bora! Sigurno ti je bilo zabavno s njim za Novu godinu.
– Što si tako zajedljiv? – snuždila se Gospava.
– Možda zato što sam ja tu noć hteo da provedem s tobom!
Opet ne uspevam da je poljubim, sad nailazi Zoka Pampur. On je i inače uvek brbljiv i druželjubiv, a ovaj put ima poseban razlog za to.
– Au, Veline, što sam se proveo za doček! Bio sam s jednom tvojom, Bugarkom, Cvetana Krasteva se oka! Jaooo, koja nimfomanka! Krenula do sestre u Španiju, zapela u Beogradu pa ostala da čeka Novu. Baš sam imao sreće!
Alatničar odmah odlazi, ali ostavio je nemir za sobom. Čistačica se mršti kao da tek sad povezuje neke stvari. Uznemirila se, jer naslućuje da će je konačno dovršenje slagalice razočarati ili uplašiti.
– Kako on to misli „tvoja Bugarka“?
– Pa eto, tako. Zovem se Velin, prezivam Dragomirov, to je bugarsko ime i prezime. Kad sam se rodio, otac me i upisao kao Bugarina. Mada ja ni ne razmišljam u tim pojmovima i uopšte ne osećam potrebu da se nacionalno opredeljujem i na taj način ograničavam. Ali ljudi k’o ljudi, svrstavaju se i obeležavaju svakoga, hteo on to ili ne.
– Dragomirov?! Nisam znala da se tako prezivaš! – suze joj izbijaju na oči, uvređena je. – Da sam znala da si Bugarin, da nisi Srbin, ne bih ni pričala s tobom!
– Imam i romske, ciganske krvi! – namerno dolivam benzin na vatru, a onda, ljut, prilazim ženi, hvatam je za ramena i drmam. – Šta ti je bre, budalo?! Ko ti je napunio glavu takvim glupostima?
Ćuti, šmrca.
– Je l’ baš moram da budem ortodoksni, rasni Srbin s pedigreom da me prihvatiš k’o čoveka? Svi smo mi ljudi, ej! Svi nosimo u sebi dobro i zlo, svi imamo iste potrebe, ista osećanja, iste mane. A isto tako, svako je izuzetan na svoj način. Nisam lud da idem za čoporom! Šta mi treba da tražim kolektivna obeležja i zastavu u koju ću da se zavijem? Pa upoznala si me, pokazao sam ti ono od sebe šta mislim da je važno!
Gospava plače, slomljena je, ali kao da se i smiruje. Čini mi se da će moje iskrene, nespretne reči i moj molećivi, nevericom prepunjeni pogled uspeti da nadvladaju njene predrasude.
– Ostani sa mnom i pokazaću ti jedan drugačiji svet – šapućem joj na uvo, brišem joj suze i nežno je ljubim. – Mislio sam da si otvorenija od drugih, da imaš malo šire vidike.
-
(0)Od : Milan Milivojević
Avet Don Kihota
810 rsd1
Tužne su i sumorne decembarske večeri dok zaudaraju na prolaznost i prošlost, na iskonski priziv uspomena i truljenje telesnosti u vremenu. Sadržaja nema, ni duha, samo neki usnuli dremež, neka praznina, od koje telo kao da želi prespavati nadolazeću tamu i drhtavi nemir, želeći da se dočepa prolećnog lahora i izobilja živosti.
Ispunjena takvom, kao teg teškom, prazninom, Divna Lavrentijević je uspavala svoju ćerkicu i, odlazeći u kuhinju, naprečac odlučila da popije čašu crnog vina. Tako će, mislila je, ugasiti nemir u sebi i odagnati tu neopisivu težinu koja joj je pritiskala grudi. Osluškivala je žubor vina dok je isticao iz flaše i to beše jedini zvuk u tom trenutku.
Zimska noć poklopila je zemlju i grad, sve se umirilo.
Kao što je i želela, nedugo potom, oseti kako joj se vinsko vrenje počinje iz stomaka širiti telom. Naglo otežalom šakom zgrabi daljinski i uključi televizor bez ikakve želje da se usredsredi na ono što joj se prikazivalo na ekranu. Uskoro joj i misli počeše lelujati, rečenice ostajaše nedovršene, teme zbrkane, nepovezane… Odlično, pomisli, prevariće taj teški teret u sebi i zaspaće lagano, uljuljkana alkoholom.
Leže na kauč u dnevnoj sobi dok je sa ekrana do nje dopirao monotoni glas voditeljke i mukotrpno prebaci preko sebe pokrivač. Oseti da u njoj nestaje snaga i svaki pokret joj postade nemoguć. Uskoro se spusti i koprena svesti i Divna se, nekako lagano, stade utapati u čednom snu.
Prvi deo noći prespavala je bez osećaja, bez trzaja, nesvesna postojanja teške zimske kiše koja je, bez prestanka, dobovala po limenoj okapnici pod prozorom. Tek u neko doba, počeše je kroz san proganjati nejasni obrisi od kojih je osetila strah, a da ih nije, tako u snu, umela ni opisati, niti im jasno sagledati oblik.
Prvobitno, beše to strah od nestanka, od nekakvih paklenih virova koji odvlače duše u prostor besmisla. Potrčala je ulicom koja se ukazala pred njom, a koja nije ličila ni na jednu u javi poznatu.
Najzad, iza sebe ugleda i obličje stvari koje je progonilo, i učini joj se da je reč o ogromnom muškarcu, na trenutak obavijenim nekakvim oklopom, da bi zatim imao oblik konjanika. Razmaka među njima nestade i on kao da se nađe tik uz nju.
Divna Lavrentijević se, od straha, probudi i mahinalno sede na kauč, nogu čvrsto prikovanih za drveni pod. Njena crna, loknasta kosa, nemirno je padala preko ramena, uokvirujući joj lice. Zadihana, nekoliko trenutaka gledala je ispred sebe, u prazninu prozračnu od svetlosti televizora, pa se naglo okrenu setivši se konjanika, kao da je i on, uhodeći je, preskočio granicu koja razdvaja san od jave.
Ipak, malo kasnije, razbuđena, shvati da je sve to bio san, te umorno ustade i krenu ka spavaćoj sobi gde je već spavala njena desetogodišnja ćerka, zanoseći se u hodu i dalje ophrvana nesvesticom. Tiho, gotovo na prstima, uđe u prostoriju i leže pored ćerke glavu zaronivši u jastuk.
Nakon toga, mirno prespavavši ostatak noći, narednog jutra probudi se malo raspoloženija, naročito u poređenju sa prethodnom večeri. Ustade, pa nakon tuširanja i popijene kafe, poče buditi svoju ćerkicu, prvo tihim glasom, pa onda malo glasnije. Dete se teškom mukom budilo, pa se Divni učini kao da ima temperaturu.
„Đavo ni danas nema slobodan dan!“, pomisli, dlanom opipavši čelo devojčice dok se ona, sanjiva, poslušno prepuštala majčinoj brizi.
Na sreću, lažna uzbuna, sve je bilo u redu. Divna od radosti poljubi ćerku u obraz i ponese do kupatila.
-
(0)Od : Verica Živković
Zelena terasa
720 rsdTog jutra, kao i prethodnih nekoliko dana, padala je kiša. Bili su prvi dani proleća i na mahove je lilo kao iz kabla. Tokom vožnje Marku se činilo da i pored uključenih brisača ne vidi dobro ivice kolovoza. Ipak, snažna mašina je bila stabilna na putu i on je nešto sporije, ali sigurno napredovao ka svom cilju. Dovezao se do Kraljeva svojim velikim komfornim džipom. Niz mokre ulice slivala se voda, a on je lagano kružio dok nije našao mesto za parkiranje. Stao je blizu kafića gde je imao dogovoren sastanak. Našao se sa dobavljačem koji mu je doneo kataloge i uzorke zlatnog nakita za novu prodavnicu. Proširio je svoju galeriju, i pored umetničkih predmeta rešio da ima i zlataru. Sastanak je bio uspešan. Dogovorio je povoljne uslove za nabavku moderno dizajniranog nakita.
Dok je izlazio iz kafića, seti se da treba da se vidi i sa Simom, svojim drugarom iz detinjstva. Sima je takođe bio Kraljevčanin i sada je bio u poseti svojim roditeljima, pa Marko reši da ode do njega. Na parkingu je pokušao da upali džip, ali motor nije reagovao. Probao je više puta, bezuspešno. Prvi put mu se ovako nešto desilo. Besno je udarao dlanovima o volan, razmišljajući šta da uradi. Kada je shvatio da auto ne mrda s mrtve tačke, pozva Simu:
,,Čoveče, prvi put mi se ovo desilo u životu! Tu sam u Kraljevu, ali džip me zeza, neće da upali!“
,,Ne sekiraj se! Doći ću po tebe svojim alfa romeom. Znam jednog dobrog automehaničara, pozvaću ga da ti reši to sa džipom“, ču vedar Simin glas.
Uskoro dođe Sima i njih dvojica naizmenično pokušaše da upale džip, ponovo bez uspeha. Dođe i automehaničar, ali nije mogao tu na ulici da otkrije kvar.
,,Sigurno je zakazala elektronika. Moram da pogledam na skeneru u radnji. Znaš, ovi novi automobili su takvi. Odšlepaćemo ga do mog servisa“, reče automehaničar očajnom Marku.
,,Znam, čuo sam to od prijatelja… Ma treba da se vratim u Beograd. Maja me čeka da još nešto završim u galeriji. A ta popravkа ko zna koliko će potrajati“, smrknuto reče Marko.
,,Slušaj, uzmi moj auto, pa se vrati u Beograd. Ja sam dogovorio da se vidim sa nekim mojim kolegama ovde u Kraljevu, pa ću onda ići službenim kolima nazad“, ponudi mu Sima.
Marko prihvati, jer je znao da to Simi nije problem, radio je kao inspektor u policiji i mogao je lako da se organizuje za prevoz. Skloniše se sa kiše. Posedeše još malo u kafiću, dok šlep služba ne odveze Markov auto na popravku. A onda Marko navuče kapuljaču, uskoči u Simin auto i krenu za Beograd. Nije ni slutio da neko iz parkiranog automobila sa druge strane ulice prati njegov ulazak u kola i povratak za Beograd.
Sa uživanjem je vozio ovaj sportski model koji je lako sekao krivine i besprekorno odgovarao na svaki manevar. Marka ponese vožnja i on se osećao sve moćnije, povećavajući brzinu. Dok je opušteno isprobavao sposobnosti tog automobila, u retrovizoru primeti kako mu se ogromnom brzinom približava crni audi koji, obilazeći ga, prođe tik uz njega. Marko oseti da ga povuče u stranu sila strujanja vazduha i vlažnost kolovoza. Pribra se i smanji brzinu. Isuviše ga je obuzelo uživanje u brzoj vožnji. Na magistrali se odvoji od manje kolone i ponovo je bio sam na putu. Sada mu se iz suprotnog smera velikom brzinom približavao automobil sa upaljenim dugim svetlima, delimično prelazeći na njegovu stranu. Pogledavši u retrovizor opazio je masivno terensko vozilo koje mu se u međuvremenu opasno primaklo. Snažno je stisnuo volan i naglim skretanjem pokušao da izbegne čeoni sudar sa automobilom što mu je munjevito jurio u susret. Ogromni terenac mu otpozadi skoro očeša branik. Marko shvati da hoće da ga izguraju sa kolovoza. Točkovi zaribaše po mokrom ivičnjaku i sakupljenoj vodi i to ga dodatno zanese. Volan se okretao van njegove kontrole. Kola su počela da krivudaju, a onda sleteše preko ivice nasipa. Dok su padala, počeše da se okreću naglavačke. Noge su refleksno pritiskale kvačilo i kočnicu, a ruke grčevito stezale volan. Udarao je glavom o krov i vrata automobila. Izleteše vazdušni jastuci i skoro mu izbiše vazduh iz grudi. U glavi mu je odzvanjalo: ,,Razbio si tuđ auto!“ Napokon prestade tumbanje. Automobil se zaustavi, ali okrenut naopako. Oseti kako mu se krv sliva niz lice i vrat. Bespomoćan položaj u kome se našao izbezumi ga, a jaki bolovi u glavi, ramenima i nozi su sve to pogoršavali. Povređen je. Nešto ga preseče u grudima i smrači mu se u glavi.
Na trenutak vide nekoliko crnih prilika koje su se neobično brzo našle pored automobila. Obasja ga snop svetla baterijske lampe. I iznenađen ču neobične povike slične naredbama u vojsci:
,,Stoj! Obustavi! Pogrešna meta! Nije Romeo… Nazad!“
Svetlo nestade. Nestaše i tamne prilike, isto tako naglo kao što su se pojavile. On nije mogao da reaguje. Visio je naglavačke. Razdirući bolovi u nogama su se pojačavali pri najmanjem naporu da se odupre ili izvuče, a nemoć u rukama i osećaj nesvestice su ga užasavali. Gušio se pri pokušaju da udahne dublje, probadajući bol u grudima ga je oštro zaustavljao kada bi hteo imalo da se pomeri. Nikada se u životu nije našao u tako mučnoj i bezizlaznoj situaciji. Koliko dugo je bio ovako zarobljen u kolima, Marko nije znao. Čak ni da li je gubio svest, niti da li je padao u san od iscrpljenosti, nije bio siguran.
Tek udarci nekog metalnog predmeta u vrata automobila, lomljava i škripa lima ga trgnuše. Neko pokušava da mu pomogne, znao je. Probao je nešto da kaže, ali usta su mu bila puna krvi i sluzi. Samo je jeknuo i prokrkljao. Čuo je glasove spolja. Neko je povikao:
,,Živ je! Živ je!“
Sečenje metala mu se činilo beskrajno dugo. Napokon su počeli da ga izvlače iz automobila. Pokidali su jastuke i isekli pojaseve. Dovikivali su se međusobno, pomerajući ga:
,,Pazi! Polako! Možda mu je kičma povređena!“
Čuo je sirenu hitne pomoći. Jake ruke su ga stavile na nosila. Ponovo mu se sve zamračilo.
Probudio se u bolničkom krevetu. Na licu mu je bila maska, a u obe ruke uključena infuzijа. Sve ga je bolelo i nije mogao da pokrene ni ruke ni noge. Proletela mu je stravična misao: ,,Nepokretan sam.“ Ipak, oseti da snagom volje pomera prste na rukama, i lagano pomaknu jednu nogu. Bi mu lakše. Ni bolovi mu sada nisu tako teško padali. Udahnu i zagrcnu se.
,,Polako, polako… Ne pomerajte se…“, začu glas. Neko ga malo bolje namesti na jastuku i on ponovo zaspa.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Gospođica Luda
900 rsdPROLOG
– Gospođice Daglas, imate li da kažete nešto u svoju odbranu? – pita me stariji detektiv dok me onaj mlađi samo posmatra. Ne mogu da verujem da sam završila u policijskoj stanici, ponovo. Otac će me ubiti.
– Naravno da imam ali nisam sigurna da Vi imate vremena za moju priču – odgovorim ozbiljno.
– Ne brinite imamo mi dovoljno vremena – iskrivio je brk i stavio svoju ruku na naslon stolice u stilu nekog detektiva iz krimi-serija prošlog veka.
– Onda sedite – uputim mu osmeh i ispravim se.
– Sve je počelo onog dana kada sam se spremala da bacim tipa sa mosta. Da me nije pozvala moja majka i izložila mi svoje lude planove ništa od ovog se ne bi dogodilo! – moja majka je stvarno luda. – Kažite mi, molim vas, koja to majka traži muža za svoju ćerku koja ima tek dvadeset i sedam godine?
– Spremali ste se da bacite tipa sa mosta? – pogleda me u čudu.
– Pa da, tako zarađujem.
– Zarađuje tako što bacate ljude sa mosta? – raširio je oči još više u neverici.
– Ponekad, imam različite metode, nekad ih upucam, izbodem nožem, otrujem, sameljem u industrijskoj mašini za meso, pregazim kolima… – pokušavam da se setim svih svojih metoda za ubistvo.
– Čekajte malo… Vi ubijate ljude? – uspravio se.
– Hello, to sam maločas rekla – je li on glup ili gluv?
– Priznajete da zarađujete novac ubijanjem ljudi? – trepnuo je nekoliko puta kao da je pokvaren. Ma šta je njemu?
– Naravno, ponekad ih i mučim, ne mogu samo hladnokrvno da ih ubijem, to ponekad nije pravedno a i, priznajmo, nema tu zabave.
– Vi to radite iz zabave?
– Ne, nego zato što su loši ljudi zlikovci, silovatelji, ubice, nasilnici a neki su samo kolateralna šteta, moram da upotpunim priču – ne mogu ubiti samo glavnog negativca i završiti priču posle dva poglavlja.
– Priču? Čime se vi bavite, gospođice Daglas? – napokon se oglašava mlađi detektiv. Dobro je, ume da priča.
– Pišem kriminalističke romane. „Gospođica Luda“ – istaknem ponosno. – Znam, znam, ime mi je ludo, ali u moju odbranu bila sam šašava tinejdžerka kad sam počela sa pisanjem, nisam baš očekivala da ću se proslaviti – izdeklamujem vedro i odjednom se začuje glasno TUP.
– Je li se on to upravo onesvestio? – pogledam u starijeg detektiva koji leži na podu. Jednostavno je pao.
– Jebote, nisam znala da sam toliko poznata, definitivno moram da tražim veći procenat zarade od izdavača.
Mia
– Nikad, slušaj me dobro, nikad više nećeš pipnuti nijednu ženu – nagnuo ga je preko ivice mosta spreman da počini prvo ubistvo u životu.
– Mia!!!! – glas moje majke se prolomi celom kućom.
– Jebote kevo, koji ti je đavo? Hoćeš li da me ogluviš? – okrenem se besno u pravcu vrata moje sobe. Gde je ona uopšte? Kunem se da je glasnija od trube.
– Pripazi na jezik, gospođice, i silazi dole imamo goste! – vikne još glasnije, ako je to uopšte moguće.
– Ne mogu, upravo se spremam da bacim tipa sa mosta! – okrenem se ka laptopu.
– Baciću ja tebe, silazi dole!
– Isuse, ala je naporna – prevrnem očima.
– Pa Vejde, izgleda da imaš sreće, poživećeš još malo – sačuvam otkucan tekst i sklopim laptop. Bolje da odem do majke.
Ne mogu da verujem, zar opet? Prevrnem očima i siđem niz stepenice.
– Mia, ovo je moja nekadašnja kolegInica sa posla Tina, a ovo je njen sin Sem – majka mi ljubazno predstavlja goste. Moja majka je bivša manekenka koja i dan danas izgleda mrak, a ja sam naravno lepa na nju, međutim ova njena koleginica je ispeglana, toliko je zategla lice da ne može da se nasmeje kao ljudsko biće. Podseća me na karikaturu, a njen sin? Pa on je čist gej. Kako znam? Moj najbolji prijatelj je peder, ili gej kako kažu u Evropskoj Uniji.
– Drago mi je, ja sam Mia, jedinica i ponos moje drage i prelepe majke – nabacim veštački osmeh i izludim majku. Šta? Ti si me zvala?
– Sedite molim vas – moja majka ponudi i svi se smestimo.
Sranje, koliko je sati? Skoro će pet, obećala sam koleginici da ću je menjati na kratko, moram da se rešim ovih ljudi za deset minuta. Misli, pišče.
– Kako vam se dopada grad? – pita moja majka.
– Miran je, nismo mogli više da izdržimo u Los Anđelesu, tolika buka – Tina zamahne veštačkim noktima, ako ne pripazi iskopaće nekome oko.
– Seme, kako fakultet? – pita ga moja majka.
– Odlično, upravo sam diplomirao – kaže Sem piskutavim glasom i odmahne rukom kao majka. Lažno se zakašljem da prekrijem smeh a majka me izrebri pogledom.
– Šta si studirao? Modni dizajn? – pitam vedro.
– Da, kako si znala? – oduševljen je.
– Tvoja garderoba govori sama za sebe – koja je usput više ženska nego muška.
– Hvala, sam sâm je sašio.
– Naravno da jesi – nasmešim se.
– Seme, Mia bi mogla da ti pokaže grad? – moja majka se naravno ubacuje. Volim moju majku ali ono za manekenke i pamet je totalna istina, dobro poluistina u njenom slučaju.
– Voleo bih to, usput bih mogao da ti dam par saveta o izboru garderobe – odmeri me tip onako s visoka.
Stvarno? Kači se sa mojom omiljenom duksericom? To mi je duks za pisanje, donosi mi sreću i inspiraciju.
– A ja ću ti zauzvrat pomoći da pronađeš dečka – tùšē.
– Mia! – vikne moja majka.
– Molim? – manekenka i njen sin izbulje uči.
– Moj sin nije gej – počastila me, pa rekla bih sa namrgođenim izrazom lica ali ne vidi se od previše botoksa.
– A ja sam još uvek devica – zatrepćem i ustanem.
– Moram da idem, bilo mi je drago što smo se upoznali, nadam se da nećemo skoro ovo ponoviti – namestim lažni osmeh i odem u svoju sobu.
Povodadžijski podvizi moje majke su upravo postali očigledni, ranije su bili suptilni, ali danas? Potpuna katastrofa.
-
(0)
Kako biti zdrav i srećan
900 rsdIII POGLAVLJE
ZNAČAJ I ULOGA PRIRODNIH MATERIJALA ZA ZDRAVLJE ČOVEKA
Pominje se u Svetom Pismu, u Petoj knjizi Mojsijevoj, gl. 22:11 „ Ne oblači haljina tkanih od vune i od lana zajedno.“, što govori o upotrebi ovih odevnih predmeta od davnina. Takođe, u tom poglavlju nalaze se i još mnogi drugi propisi tog vremena.
Vuna i njen značaj
Vuna predstavlja potpuno prirodni materijal, koji blagotvorno deluje na ljudski organizam. To su znali i naši stari pa je bila veoma zastupljena kao odevni predmet, a i danas, često je koriste ljudi na selu. Vuna predstavlja optimalnu zaštitu od hladnoće. U zimskim danima ne preporučuje se nošenje tesne i sintetičke odeće jer to dovodi do znojenja tela i bržeg hlađenja, dok to nije slučaj sa vunom. Kod vune je prisutno normalno cirkulisanje vazduha i smanjuje se dodatno znojenje. Na ovaj način, održava se optimalna telesna temperatura. Odeća od vune preporučuje se osobama sa lošom perifernom cirkulacijom. Vuna može da apsorbuje i do 15% vlage, a i dalje da bude suva.
Vuna sadrži ulje lanolin koje je prirodni insekticid, baktericid i fungicid, tj. uništava insekte, bakterije i gljivice. Najzastupljeniji artikli od vune su: odeća, čarape, posteljina, predmeti i prostirke za bebe. Za bebe se preporučuju prostirke od vune iz razloga što bebe imaju slabije razvijenu termoregulaciju, a vuna odlično održava stalnu telesnu temperaturu. Vuna ima i detoksikacijska svojstva – izvlači iz tela nečistoće i tako obezbeđuje eliminaciju otrova pa su odevni predmeti od vune veoma poželjni. Posebno se preporučuje posteljina od vune zbog njenih blagotvornih dejstava naročito, kod dece.
Vuneni ćilimi imaju višestruko korisnu upotrebu u svakom domu.
Pamuk
Po mišljenju stručnjaka iz ove oblasti, zbog sve češćih alergija na sintetičke materijale, kao i alergija nepoznate etiologija, preporučuje se upotreba odeće od pamuka. Lako se održava, a potrebno je potruditi se i naći onaj koji je boljeg kvaliteta. Preporučuje se nošenje odeće od pamučnih materijala posebno u letnjim mesecima jer ne zatvara pore i ne sprečava znojenje, te je dobar za održavanje stalne telesne temperature i zdravlje kože, a što nije slučaj sa veštačkim sintetičkim materijalom i odećom.
Svila
Vodi poreklo iz Kine i bila je korišćena i u stara vremena kao veoma važan trgovački artikl. Dobija se iz larvi svilenih buba. Prednosti svile su u tome što je lagana, meka, prilagođava se telesnoj temperature i veoma preporučljiva u letnjim mesecima, jer ima svojstvo da ,,hladi“. O svili se takođe, govori i u Svetom Pismu. ,,Nepoželjna“ svojstva su da se teško održava i da se odevni predmeti od svile moraju peglati pre oblačenja.
Lan
Najčešće korišćena odeća naših predaka bila je lanena. To nije bilo bez razloga. Naime, za lan se zna da je od izuzetnog značaja za ljudsko zdravlje. Zna se i da su u raznim bolestima, u predelu bolesnih organa bile stavljane lanene obloge natopljene raznim uljima, esencijama, i sličnim lekovitim supstancama, koje su blagotvorno uticale na izlečenje od tih bolesti. Savremena nauka kaže da lan dokazano poboljšava imune snage organizma te tako doprinosi opšte dobrom stanju organizma, još ako se koriste i obloge od lana, dobijaju se dobri terapijski rezultati. Za laneno seme se zna da je jako lekovito kod mnogih bolesti, i u tom smislu ima veliku terapijsku primenu, možda ipak najznačajniju u terapiji opekotina. Jedan poznati švajcarski lekar i prirodnjak je objašnjavao lekoviti učinak lana. On kaže da lan i u svojim vlaknima ima terapijsko dejstvo kod opekotina, te ta saznanja tačno odgovaraju naučnim činjenicama koje kažu da nije svejedno od kojih se materijala prave zavoji, tj. koja je kontaktna supstanca. To znači da lan ima izuzetna svojstva u brzoj granulacija, odn. bržem zarastanju rana. Osim toga, lan iz opekotina izvlači štetne supstance, koje mogu dovesti do trovanja organizma, i na taj način ima i detoksikacijska svojstva. Za opekotine preporučuje se lanena krpa topla, natopljena uvarkom od lanenog semena. Ovaj oblog preporučuje se i kod bolova u predelu grudnog koša sa bilo koje strane, kao i kod bolova u predelu vrata jer brzo otklanja bolove. Obloge se trebaju što češće stavljati. Takođe, lanena krpa može biti natopljena i nekim od biljnih lekovitih ulja koja imaju blagotvorna dejstva kod ovakvih stanja. Topla lanena krpa stavlja se i na stomak u slučaju grčeva kod kolitisa. Primene mogu biti raznovrsne . Što se tiče uticaja lana na kožu, dejstvo je blagotvorno, tj. prijatno, i nema loših uticaja niti alergija.
Lan obezbeđuje kao i vuna bolje cirkulisanje vazduha, bolji je provodnik toplote, a kad su visoke, letnje temperature u pitanju, ima bolje dejstvo nego i sam pamuk. Danas nošenje ove odeće ,,život znači“, u pravom smislu te reči, jer lan odbija ceo spektar ultraviolentnog značenja, i na taj način štiti kožu i ceo organizam od loših zračenja i mogućih pojava kancera. U stanu prostirke, zavese i prekrivači od lana znače dobru životnu sredinu i kvalitet zdravlja jer lan smanjuje i tzv. statički elektricitet i loša zračenja u prostoriji. Iz svega navedenog vidimo šta znači upotreba lana za dobar imunitet i dobro zdravlje čoveka. Iako se teže održava, sva navedena svojstva zaslužuju pravu brigu oko ove tkanine.
-
(0)Od : Žarko Dapčević Daba
Priče o jugoslovenskom fudbalu
1.400 rsdASIM FERHATOVIĆ HASE
Rođen u Sarajevu 24. 1. 1933.
Najpopularniji fudbaler u Sarajevu i najveća sigurno legenda bosansko-hercegovačkog fudbala. Fudbaler koji je igrao sa velikom strasti i ljubavi, čovek koji je igrao za publiku, uživao u svakom momentu a publika ga je prosto obožavala.
Odmalena je pokazivao afinitet prema lopti, samo što mu je u detinjstvu pravu fudbalsku loptu zamenjivala krpenjača, ali ni to nije smetalo da pokaže da će od njega biti veliki fudbaler. Godine 1948. je počeo u podmlatku Sarajeva a prvi trener mu je bio Sulejman Mića Ruždić. Već u podmlatku je izgrađivao svoj specifičan stil igre, dobro se zagrađivao, odlično je baratao loptom i sa velikom lakoćom je postizao golove. Kao nagradu za dobre igre u juniorima Miroslav Brozović ga je prekomandovao u prvi tim i u novembru 1951. debituje za Sarajevo u kup utakmici protiv Čelika u Zenici, koju je Sarajevo dobilo sa rezultatom 3-0.
Debi u prvenstvu Hase će imati u 11. 5. 1952. kada je Sarajevo igralo protiv Crvene zvezde u Beogradu, a prvi gol u dresu Sarajeva je dao na utakmici protiv Zagreba 31. 5. 1953. (2-1 za Sarajevo) i to pobedonosni gol za svoj tim. Novine su odmah pisale o njemu te je tako postao miljenik publike, ali Hase ostaje ono što je uvek i bio, skroman i tih čovek koji se i dalje družio sa svojom rajom. Vrlo brzo nakon toga odlazi na odsluženje vojnog roka a po povratku postaje standardni prvotimac i u sezoni 1955-56 postiže 11 golova. Odlazi na turneju sa mladom reprezentacijom po Aziji gde je prikazao odlične partije i odmah na sebe privukao veliku pažnju pa su počele da stižu i ponude. Ali Hase ne mari za to, već i dalje igra u svom Sarajevu, daje golove i uveseljava publiku. Svoju najbolju partiju je pružio na utakmici sa BSK-om na Zvezdinom stadionu 16. 9.1955. kada se u punom sjaju predstavio beogradskoj publici. Sarajevo je slavilo sa 3-0, a moglo je da bude i više da se Hase nije igrao sa loptom i svog trenera Brozovića dovodio do ludila, ali se to sve nakon pobede brzo zaboravilo. Sutradan su novine pisale samo o njemu.
Protivnički igrači su ga nakon sjajnih partija drugačije gledali pa su i grublje startovali i povrede ga nisu mimoišle. A onda na Koševo je 5. 6. 1960. došla Crvena zvezda i Hase je prosto toliko briljirao da mu je na kraju meča prišao Dragoslav Šekularac i čestitao na partiji. Zvezda je dobila ovaj meč sa 4-2, pa i pored poraza Hase je ostavio odličan utisak i naterao Zvezdinu legendu da mu oda priznanje.
Hase nastavlja sa fenomenalnim partijama i to na svojoj koži su osetili i fudbaleri i Hajduka i Partizana, publika na Koševu je išla samo da gleda svog Hasea. Tribinama se orilo Hase, Hase!, a on je svoju raju dovodio do delirijuma potezima i golovima. Dobre igre u dresu Sarajeva su ga preporučile i da dobije poziv u reprezentaciju Jugoslavije. Nažalost, u dresu sa nacionalnim grbom je odigrao samo jednu utakmicu 8. 10. 1961. u Beogradu (5-1).
Godina 1962-63 igra poslednju sezonu u bordo dresu i potom odlazi u Tursku, u ekipu Fenerbahčea, ali se tamo jako malo vremena zadržao i nije mogao bez svog Sarajeva, bez svoje raje i ponovo se vratio tamo gde ga je srce vodilo, u svoje Sarajevo.
Kada se vratio rekao je sledeće:
„Ne mogu brate ja igrati za novac i slušati kako treba da igram. Hvala im bili su korektni i nisu mi pravili probleme. Rekao sam im da ja samo mogu u Sarajevu igrati.“
U Sarajevu je bio novi trener Abdulah Gegić i koji je dao Haseu potpunu slobodu u napadu a ovaj mu je to vratio na najbolji mogući način. U sezoni 1963-64 postaće najbolji golgeter lige sa 19 postignutih golova. Bio je već u poznim godinama i hteo je da okači kopačke o klin, ali na nagovor Mehe Brozovića ostao je da pomogne svom Sarajevu i novim mladim igračima. Započinje sezonu 1966-67, ali posle teške povrede koju je zadobio na utakmici sa Rijekom na Kantridi 16. 10. 1967. odlučio je da konačno kaže zbogom fudbalu.
Novine, nakon što je objavio svoju odluku, donele su naslov na svojim stranicama „Jedan je Hase“. I zaista je tako bilo, gradom na Miljacki će proći mnogo fudbalera, izrodiće se i u Željezničaru i u Sarajevu dosta istinskih asova, ali jedan je Hase. Niko nikada neće moći dosegnuti tu slavu i tu konekciju koju je Hase imao sa publikom. Koliko je Hase bio popularan govori i činjenica da je rok grupa Zabranjeno pušenje imala pesmu koja se zvala „Nedelja kad je otišo Hase“. Za Sarajevo je odigrao 600 utakmica, postigao 400 golova, od toga 100 golova na zvaničnim utakmicama.
Preminuo je u Sarajevu 24. 1. 1987.
Stadion Sarajeva danas nosi njegovo ime, omladinska škola FK Sarajevo nosi njegovo ime a grad Sarajevo mu je dodelio i ulicu.
Jedan je Hase.
-
(0)Od : Žarko Milenković
Lemniskat
810 rsdjedan
Bio je to čudesan završetak zime. Iako je ustao veoma rano, nije imao baš mnogo vremena na raspolaganju za uživanje u stajanju bosim stopalima na pločicama raskošno nameštene kuhinje. Polovina zida iznad mermerom popločanih elemenata bila je, u stvari, veliki prozor, zastakljen najsavremenijim italijanskim staklom, nežno zatamnjenim, i ono je bilo dovoljno prozirno da se uživa u pogledu na horizont koji je bledeo iznad ivice ograde zadnjeg dvorišta. Okućnica beše poslednja u nizu bogataških. Iza nje u početku puca pogled na livade, a kasnije se širi na tamnu šumu koja vrhovima stabala potpomaže taj isti horizont, sprečavajući ga da ne zagrebe o zemlju. Prelepa severna zemlja u kojoj je ostao posle završetka studija, mesto u kome je upoznao suprugu i sa njom dobio prelepog sina (nadali su se još nekoj bebi, ali priroda je odlučila da će njihova porodica biti tročlana), delom je bila zarobljena u prikazu uokvirenog prozorskim oknom.
Čekao je da provri voda u džezvi u koju će dodati prepunu kašičicu kafe i sve će to zasladiti do tačke kada lekar pada u nesvest zbog spoznaje o jutarnjim navikama pacijenta…! Džezvu čuva još iz studentskih dana pošto je i nju spakovao u sportsku torbu, uz nešto knjiga i garderobe koju je poneo za prvo vreme, koliko da pregura, dok očevi radnici ne donesu sve ostale stvari u studentski dom. Od tada, pa sve do danas, do ove veoma opremljene kuhinje, nikada nije kod kuće popio kafu koja je bila spremljena na neki drugi način. Na poslu, u gradu, pio je kao i svi ostali razne kafe, ali ovde u kući, isključivo je bila „pečena“, turska, kako se veli u njegovom kraju…
Prelio je zadimljeni napitak ključalom vodom, dodajući šećer i uz lagano srkanje, krenuo ka garderoberu gde mu je žena još sinoć poslagala odeću koju će ujutru obući. Nije bio vernik, još manje hrišćanin, ali ga je nerviralo to što će morati na Badnje veče da obavi pozive sa zaštićenog telefona u firmi, do koje će morati da vozi nekoliko sati. Firmu je posećivao tek nekoliko puta mesečno. Zahvaljujući načinu poslovanja, sav posao mogao je da se obavi od kuće sa računara. Žena je, kao i svi ostali u zemlji, bila nekoliko dana slobodna zbog božićnih praznika i sada je čvrsto spavala, izgurana do ivice velikog kreveta. Dečak se, primetio je, u toku noći prebacio između njih, pozicionirajući se mic-po-mic dijagonalo, terajući ih oštrim petama kao kakvim „ubojitim oružjem“, zaposedajući celu teritoriju sapetog čaršava… On, otac, hvala bogu, ustao je veoma rano, tako da nije morao da „proglasi predaju“ i padne sa ivice kreveta.
Kako je ušao u dnevnu sobu, pravo je otišao do velikog prozora koji gleda na uske staze auto prilaza kuće. Sinoć je automobil ostavio napolju, tik pred vratima garaže, ne uterujući ga, pošto je vremenska prognostičarka obećavala vedru noć bez padavina. Podešen tajmer računara automobila, uključio je motor pre nekoliko minuta. Na do malopre vlažnoj haubi njegove teget zveri pojavila se suva mrlja zagrejanog dela, lagano dobijajući na veličini. Voleo je svoj auto i pored ubeđivanja kolega da je najbolje držati se lokal-patriotskog „volvoa“. Mercedes je pak bio automobil koji je u njegovom starom kraju značio više od pukog statusa. Otac je vozio model 123 godinama, iako je u kasnijim danima mogao oldtajmera menjati za bilo koji noviji, moderniji model.
Voleo je tišinu kabine, muziku koju sluša dok se vozi sam samotnim putevima severa. Predgrađe izgrađeno na obodu divljine, sa bliskim uključenjem na auto-put, omogućavalo mu je da uživa u osami granice urbanog dela i brz pristup firmi u kojoj je nekoliko godina radio, grabeći krupnim koracima ka vrhu piramide koju su izgradili osnivači korporacije. Dali su mu stipendiju, godinama ga usmeravajući u pravcu u kojem su želeli da se razvija, suptilno gradeći osobu koja zbog svog porekla, mentaliteta, odgoja, po njihovom mišljenju, može firmi najviše pružiti. Ta firma mu je omogućila status u društvu, konto u banci koji je odavno premašio hipoteku kuće, kola, garderobu… Prihodi su mu dali priliku da, nežno se smešeći službenici banke, posle dve godine isplate rata za porodično gnezdo, u kancelariji direktora, u negovane ruke sa manikiranim noktima tutne platinastu karticu uz pomoć koje će kuća promeniti vlasnika… Službenici su ga oslobodili stege kredita, sećao se, dok je on sa direktorom ispijao viski, gazeći po debelom tepihu njegove kancelarije, držeći kristalnu čašu u ruci i gledajući na užurbanu raskrsnicu poslovnog centra grada.
Sinu je školovanje već bilo plaćeno, a da on još uvek nije dostigao potrebnu visinu da sam sa police dohvati slikovnicu! Ženi je omogućio da bude zaposlena majka bez sekiracije oko budžeta, otmeno obučena po poslednjoj modi, opuštena u razgovoru sa poslodavcima, jednaka njima po statusu. Ma, kašika mu je upala u med, lizao ju je plazeći jezik koliko god je mogao!
Nije prošlo mnogo i savest, uz one duboko urezane dečačke razgovore sa dedom, nadneli su senku nad sređenim, bezbrižnim životom koji je vodio. Potiskivao je te misli koje su grčile stomak u trenucima kada je slušao muziku u dnevnoj sobi, sa čašom pića u ruci, sa najmilijima usnulim u drugoj prostoriji. Odbleske plamena dalekog istoka, miris prosutih utroba, pokušao je da maskira tim pićem, krijući se i u zagrljaju žene. Nikada joj nije pomenuo ova tegobna razmišljanja. Zapravo, taj njegov „koljački posao“ mu je i omogućio život kakav su vodili. Nije lično držao kamu, ali obezbeđivao je da se objedini poslovanje njegove firme i firmi koje se bave komponentama koje, sjedinjene u paletu njihovih proizvoda, čine te noževe, koji u rukama njihovih klijenata prolivaju krv, vlaže kamen dečijim suzama…
Završio je kafu; okončao kovitlac misli koje su ga u poslednje vreme sve češće pohodile. Obukao se na brzinu, na kraju stavljajući oko zgloba skupoceni sat, automatik, „švajcarac“. Prolazeći kraj velikog ogledala, samo je ovlaš bacio pogled na mušku figuru obučenu kao da ide na humanitarni događaj najvišeg ranga, gde se novac skuplja za nesrećne, ujedno i prezentujući sebe u najvećoj raskoši skupe a jednostavne odeće. U njegovom današnjem slučaju, ugovaranja nekoliko stotina miliona razloga da se u ime bogova prolije krv nevinih. Izašao je iz kuće i, odzvanjujući đonovima svojih skupih cipela, prišao kolima, rutinskim pokretom otvarajući teška vrata.
Koža udobnih sedišta bila je zagrejana, škripava i prilagođavala se njegovom telu ne dozvoljavajući da njegove konture nadvladaju klasični nemački dizajn. Automatik se pokrenuo bez šuma, naprosto se poklonivši kućama preko puta kada je izašao na kolovoz. Skrenuo je desno nišaneći zvezdom ka samo dva kilometra udaljenoj petlji, odakle će ubrzati ka malom gradu koji se nalazio tri stotine kilometara severnije i modernoj zgradi firme koja je na periferiji malog naseljenog mesta, obezbeđena kao tvrđava, bljeskala fasadom od modrog italijanskog zatamnjenog stakla. Sa desne strane mu ostade benzinska pumpa koju nije morao da poseti, okrećući vozilo na petlji i usmeravajući ga pravo ka severu. Odmah je ubrzao do limita i prepustio tempomatu da održava brzinu. „Suv kolovoz“, koji je prognozirala mlada meteorološkinja, trebalo bi da bude garancija za ćutanje bezbedonosnih sistema automobila, zaključi. Opustio se u koži sedišta i otpoče da potiskuje one prethodne teške misli, dozvolivši sebi povratak nekim drugim, setnijim sećanjima…
-
(0)Od : Marko Jović
Dvadeset prvi dan na svetlosti
720 rsdTHE PURPLE PLUM
Kad odeš, ja više neću biti isti čovek. Ti zidovi koje sam voleo, koje sam zamišljao dok nam je razredna pričala o Mikeni, sada bacaju senke po krvavim golubovima. Tvoja mačka posmatra te nepomične ptice. Uvek je gladna, ali se ponaša kao da ih ne konstatuje. Među tim zidovima sam video božansko more i nebo tirkizne boje koja nije napadna i izveštačena. Kad bi spustio jagodice na moj vrat, podsetio bih se da je dom mesto iz kog, pre svega, niko ne može da te istera. Da čak i ako to uspe, boje sa zidova nastavljaju da smenjuju nijanse u tebi. Koža tvojih šaka miriše na kokos, na parfem od vanile i na ambasadu iz omiljenog istorijskog filma. Ta ambasada je omogućila jednoj ženi da poslednji put razgovara s roditeljima pre nego što su umrli. I da se sastane sa mužem na njegovoj samrti. The Purple Plum. Boja krvi koja teče kad te mačak ogrebe po rukama. The Purple Plum je boja što simbolizuje vatru, ponovno rođenje, transformaciju. The Purple Plum. Boja senke kojom će zid ugušiti more. Boja kojom mi se napune uši kad pomislim da ti zaboravljam glas. The Purple Plum. Ti si me naučio da nam je kišobran potreban jedino onda kada pada kiša. I da volim vodu kad je popijem žedan. Meni ne treba ovo bogatstvo. Ni prijatelji koji me tretiraju brižljivo. The Purple Plum. Ti si mi dokazao da čovek kroz život može da udahne samo jednom. Isključivo onda kada je smrt najbliža.
AMBASADA ZA STANOVNIKE NOĆI
Možda i nije slučajnost što sam svoj omiljeni crni džemper iz „Zare“ izgubio u tvom ormanu. Što je komad tog mraka odlučio da ostane u utrobi tvog mikrokosmosa. To crno parče mog mesa u kom sam izgledao toliko neizveštačeno da se čak i moja vlastita koža osećala neprirodno pored tog džempera. Otvaram prozor i vetar počinje da svira kroz flautu koju ne mogu da vidim. Taj zvuk je razređen i jeziv, a u mojoj glavi i dalje raste strah od horor filma. Čini mi se da su svi moji strahovi strah od jednog istog horora koji sam gledao od šeste godine. Te jezive ideje me užasavaju. Užasom policajca koji je shvatio da je otmičar nekoliko sekundi brže izvadio pištolj. I onda pouzdano znam, moj omiljeni crni džemper iz „Zare“ je odlučio da prisvoji tebe. Mislim o tome i nečija ruka izvaja osmeh u toj noći straha. U toj noći za koju sam znao da će doći. I obećao sam sebi da ću videti – tvoj dah i tvoje rođenje – baš tada. Kad prve sunčeve zrake stvaram među svojim prstima. I noć je nestala. Moje ćebe ju je uhvatilo u zamku i ugušilo, dok su se njene poslednje zvezde ritale i koprcale poput ribe na udici. Ribi koja možda viče na svom nepoznatom, ribolikom jeziku: „Ti nisi starac i ovo nije more, ali ja jesam riba. Pusti me“. Ujutru kad sam se probudio, video sam svoju senku kako visi obešena na štapu za pecanje. A moja je majka prethodne večeri rekla: „Ako se opet uplašiš onog filma, samo pogledaj kroz prozor i reci – neka odu svi ružni snovi“.
LETARGIJA NAD VASKRSLIM PODZEMLJEM
Moj želudac je hartija koju izvrnem iz sebe kada pišem. Sebi o tebi i tebi o sebi. Gledam te papire, otkidam njihovu prazninu halapljivo kao prosjak komade tek bačenog hleba. Taložim tu smesu u utrobi da ugušim, da potisnem prazninu. Tvoji saputnici su deca mojih okeana. Pritoke Sunca čiji se zraci slivaju u naše oči. Prizivam vid koji ne dolazi iz beonjače, ali se bez sumnje kreće u njenom pravcu. Jer taj vid vidi pravog mene. Vidi me golog u kadi dok prepravljam i uništavam sopstvenu kožu u nadi da će zamirisati poput sapuna u stanu gde odavno ne živiš. I zaboraviti. Da li voleti znači živeti u saglasju s trenutkom ili dopustiti čulima da se vrate u prošlost? Da je rekonstruišu? Da je opišu kao nostalgični slikar kišu u svom zavičaju? Moram da pustim erkondišn pre nego što zaspim. Stići će veliki račun za struju kada me san odnese u zemlju koju nikada nećemo videti da se tamo upoznamo iznova. Da se uverim kako pišeš neku novu poeziju o nekim novim ljudima, a ja uporno pokušavam da oživim neoromantizam. Da proverim da li su ti šake i dalje bele kao dok si pisao o crnim ljudima crnih očiju i radio za crkavicu. Da li ti je bilo žao kad si propustio poslednji dnevni autobus da bi mi kupio večeru koju ti nisam tražio? Šta znači otići? Ljudi koji odlaze ne sećaju se zvuka kajgane kako pršti u tiganju. Mojih groznih, nezahvalnih reči. I sebičnost narasta na jeziku nalik mački kojoj ostave mleko pošto oni pojedu pastrmku. Otići znači videti duhove živih ljudi. Čuti delfine kako pevaju, kako arlauču iz mog stomaka i reći „nije trebalo da pojedem onu krofnu.“ I na kraju zaspati pod senkom čoveka koji ti je spasao ličnost, a više ga ne poznaješ.
DRUGI SAN O VLADANU
Sinoć sam sanjao kako dve bele šake prekrivaju moje prste. Moji prsti su majušni, ne vide se pod nesagledivom belom površinom tih šaka. Stavljaš mi ruke između svojih kolena i kažeš „sve će biti u redu“. Gledaš me u oči poput mog mrtvog psa – ozbiljno i s ljubavlju. Pričaš mi o tome kako je bol prošla. Pričaš o oproštaju i železničkim stanicama. O ukusu mleka i neposoljenog hleba. Ja te posmatram i uveren sam – to su tvoje oči. I to razvučeno meso što ti skriva lobanju mora biti tvoja izistinska koža. Oko nas je sneg, ti si zaboravio svoj kaput. Znam da ti nije hladno. Voz će stići svakog časa. Poželim da ti kažem „srećan put“ i „javi se ponekad“. Ali ti nestaješ. Tvoj se put stapa sa belilom snega i čim zinem osetim se besmisleno, poput ludaka što razgovara sa bolničkim zidom. Otvaram oči i zatičem se u svojoj sobi. U njoj ima svih boja. Osim bele. Na mom stolu se nalazi prazna činija iz koje sam sinoć jeo kompot od dunja i šolja puna tek skuvane kafe. Da li tamo gde si otišao uopšte spremaju kompot od dunja? I da li znaš da bih prethodne noći zaspao u gladi i sreći da mogu da te dovedem u tu sobu, u taj stan u koji si me toliko molio da dođeš? I da me ne bi bilo briga ako će me nakon tvoje posete isterati na ulicu.
MRAK ISPOD ODEĆE
Od tvojih dodira pletem svoju utrobu. Ona je plašt u kom čuvam, u kom grejem vasionu. A vasiona je samo nusprodukt između dodira i pogleda. Taština u koju sam urezao svoj strah i dane u kojima ću te poništiti. Da li čuješ muziku kako razbija prozore tvoje mračne sobe? Čuješ muziku i ne vidiš instrument. Ni svirača. To je dobro. Ni ne treba da ih vidiš. Klavir i pijanista su samo kabl koji sprovodi ono što jesmo. Kapi kiše na verandi što pokušavamo da prebrojimo i tako sačinimo kolekciju uspomena koja će nam dokazati, koja će nam potvrditi da ovo prisustvo, da ovo istrajavanje pripada meni. Mom mesu. Mom oku. Dok te odlažem u saksiju i zatrpavam zemljom koja miriše na moje kosti. Tolike sahrane na čijim će povorkama izniknuti živ čovek. Krv. Melanholija. I Mesec je ponovo beo, a nebesa tamnija od tvog pogleda. Pogleda koji objedinjuje kamen i oblak.
-
(0)Od : Binka Nikolić
Knjiga o poreklu kineskih karaktera
1.888 rsd1. 一 Yī – Jedan
Yī znači „broj jedan“, „sam“, „čim“, „sve“. To je najlakši znak za pamćenje. Očigledno se nije promenio u poslednjih nekoliko milenijuma. Takođe, izgleda kao „horizontalna linija“ 一 héng, jedan od osnovnih poteza pri pisanju kineskih karaktera.
亚 Yà: 一 & 业 (biznis) = inferiorno, skr. Azija
三 Sān*: 一 & 一 & 一 = 3
灭 Miè: 一 & 火 (vatra) = ugasiti vatru, istrebiti
世 Shì: 廿 (dvadeset) &丨(crta) & 一 = život, generacija, doba
世界 Shìjiè: 世 & 界 (granica) = svet* Jednostavni ideogram
2. 丨 Gǔn – Crta
Karakter gǔn znači: „broj jedan“, „linija“. Znak yī 一 takođe znači „broj jedan“. Deo je velikog broja karaktera gde je potrebna vertikalna linija.
上 Shàng*: Gore; Penjati se; Prvo; Prisustvovati
下 Xià*: Dole; Ispod; Niže; Sići
上午 Shàngwǔ: 上 & 午 (podne) = jutro
下午 Xiàwǔ: 下 & 午 (podne) = popodne
上海 Shànghǎi: 上 & 海 (more) = Šangaj
个 Gè: 人 (osoba) & 丨= najkorišćeniji klasifikator reči*Jednostavni Ideogram karakteri.
3. 丶 Zhǔ – Tačka
Znak je promenjen od ovalnog oblika u kratku kosu crtu sa uvođenjem četkice za pisanje. Predstavlja vrstu kratkog poteza koji se koristi za pisanje kineskih znakova. Nema konkretno značenje. Označava potez koji se zove „tačka“. Drugo ime za „tačku“ je diàn 点.
太 Tài: 大 (veliko) & 丶 = naj, previše
丸 Wán: 九 (devet) &丶 = tableta
为 Wéi: 丶& 力 (moć) & 丶 = učiniti, ponašati se, postati, izgleda
住 Zhù: 亻(osoba) &丶 & 王 (kralj) = prebivati
往 Wǎng: 彳(korak) &丶 & 王 (kralj) = ići4. 丿 Piě – Kosa crta
Kangksi radikal broj 4 sastoji se od tri različite vrste poteza: piě 丿; yí 乁; i fú 乀. Yí je piě ali obrnuto. Svi su potrebni za pisanje kineskih znakova. Ne postoji određeno značenje, osim toga što je, prema nekim izvorima, piě bilo korišćeno za označavanje pokreta.
久 Jiǔ: dugi vremenski period
乃 Nǎi: biti, tako, tvoje, onda
乍 Zhà: po prvi put, iznenada
昨 Zuó: 日 (sunce) & 乍 = prošlost
昨天 Zuótiān: 昨 & 天 (dan) = juče5. 乙 Yǐ – Drugi
Karakter yǐ znači: „drugi po redu“, „slovo B ili rimsko II“, „savijen“, „druga stranka u pravnom ugovoru“. Poreklo znaka je nejasno, preovlađuju teorije da znak predstavlja ili raspupelu biljku ili kanap korišćen za vezivanje.
忆 Yì: 忄 (srce) & 乙 = pamtiti
艺 Yì: 艹 (trava) & 乙 = umetnost, talenat
乞 Qǐ: 丿(kosa crta) & 一 (jedan) & 乙 = tražiti
迄 Qì: 乞 & 辶(ići) = do, produžiti
亿 Yì: 亻(osoba) & 乙 = bilion, puno7. 二 Èr – Dva
Karakter je održao orginalni oblik od perioda Proročanskih kostiju sve do danas. Gornja horizontalna linija predstavlja „nebo“ a donja „zemlju“. Značenje èr je: „broj 2“, „drugačije“.
二人世界 Èrrénshìjiè: 二 & 人 (osoba) & 世界 (svet) = bračni život
二月 Èryuè: 二 & 月 (mesec) = februar
他真二啊! Tā zhēn èr a!: On je tako glup!
仁 Rén: 亻 (osoba) & 二 = humano8. 亠 Tóu – Poklopac
Ne postoje poznati istorijski karakteri za tóu, značenje je: „poklopac“, „glava“. Karakter izgleda kao glava i ramena ili kao poklopac. Zvuči isto kao i drugi često korišćen karakter za reč „glava“头.
文 Wén: 亠 & 乂 (vladati) = pisanje, kultura, jezik
六 Liù*: 亠 & 八 (osam) = broj šest
市 Shì: 亠 & 巾 (peškir) = market
亨 Hēng: 亠 &口 (usta) & 了(završiti) = prosperitetno*666 se smatra brojem koji donosi sreću u Kini.
9. 人 Rén – Osoba
Rén znači „osoba“, „čovek“, „čovečanstvo“. Ovaj piktograf sa strane prikazuje osobu koja stoji. U radikalnom obliku izgleda ovako:亻, i uglavnom se piše na levoj strani karaktera. Reči koje sadrže ovaj karakter odnose se na ljude i njihovo ponašanje. Rén je jako sličan karakteru „ući“, rù入.
人口 Rénkǒu: 人 & 口 (usta) = populacija
他 Tā: 亻& 也 (takođe) = on, njemu
从 Cóng: 人& 人= pratiti10. 儿 Ér – Dete
Ér znači „dete“, „sin“, „muško“. Na prvi pogled karakter izgleda kao jelen. U stvari, pokazuje bebu čije se kosti lobanje još nisu sastavile.
儿女 Érnǚ: 儿 & 女 (žensko) = sinovi i ćerke
儿子 Érzi: 儿 & 子 (dete) = sin
兄 Xiōng: 口(usta) & 儿 = stariji brat
克 Kè: 古 (staro) & 儿 = gram
见 (見) Jiàn: 目(oko) & 儿 = videti, sresti11. 入 Rù – Ući
Rù znači „ući“, „pridružiti se“. Piktograf zapravo prikazuje poklopac, nešto što koristimo nakon unošenja sadržaja u sud. Kada se koristi kao komponenta, obično se odnosi na akciju ulaženja. Po izgledu ovaj radikal je sličan karakteru za „osobu“, rén人.
全 Quán: 入 & 王 (kralj) = kompletno
收入 Shōurù: 收 (usev) & 入 = prihod
入口 Rúkǒu: 入 & 口 (usta) = ulaz
入时 Rùshí: 入 & 时 (vreme) = moderno12. 八 Bā – Osam
Bā znači „8“, „svuda unaokolo“. Ovaj znak je u početku značio „podeliti“. Zamislite uzimanje noža i sečenje nečega napola. Dve polovine su prikazane sa potezima na levoj i desnoj strani. Bā zvuči kao reč za „bogatstvo“, fā发. Zbog toga broj osam u Kini predstavlja sreću i radost. Olimpijske igre u Pekingu započele su osmog dana u osmom mesecu 2008, 8 minuta posle 8 sati uveče.
关 Guān: 八 & 天 (nebo) = zatvoriti, veza
并 Bìng: 八 & 开 (otvoreno) = i, takođe, sa, kombinovati, istovremeno
公 Gōng: 八 & 厶 (tajna) = javno
分 Fēn: 八 & 刀 (nož) = podeliti; 1 minuta (60 sekundi)13. 冂 Jiōng – Široko
Razni izvori daju razne definicije: „široko“, „opseg“, „kutija okrenuta nadole“. Etimologija je nejasna, postoje nagoveštaji da ovaj piktograf pokazuje daleki svet van šume koja okružuje grad.
内 Nèi: 冂 & 人 (osoba) = unutra, interno
同 Tóng: 冂 & 一 (jedan) & 口 (usta) = isto, zajedno
洞 Dòng: 氵 (voda) & 同 = rupa, pećina
胴 Dòng: 月(meso) & 同 = torzo, debelo crevo -
(0)Od : Boris Mišić
Srce Dinare
900 rsdЕСХАФАНСКИ МОЗАИК
Иза палата и зидина древног града Есхафана, далеко у пустињи испод сивих и браонкастих планинских литица, у склепаној колиби у највећем сиромаштву живео је Мајстор. Сељани и сточари-номади који су понекад наилазили и свраћали у његов дом, тврдили су да је Мајстор стар више хиљада година, да памти славу персијских великана и да се сећа Есхафана из времена када је тај град био центар постојећег света. Кажу, није га хтела ни болест ни непогода, а мач великаша, силника, освајача и разбојника, волшебно би се зауставио над његовом главом, иако већ исукан из канија. Смрт га није узимала, јер Мајстор просто није желео да умре, барем не док не заврши свој Мозаик, за који је сматрао да му неће бити премца не само у Есхафану, већ на целом свету.
Иако није имао, нити желео материјално богатство, Мајстор је ипак могао несметано да ствара. Вести о његовој великој вештини и умећу, посебно у прављењу минијатура, годинама, деценијама и вековима проносиле су се низ пустињски песак и стизале су до ушију оних који су му могли помоћи. Тако су стизали ученици које је Мајстор подучавао у изради минијатура и других уметничких форми, а заузврат су му они и њихови покровитељи остављали храну, воду и алатке потребне за његову уметност. То је прихватао, одећу и обућу је одбијао; ходао је бос, умотан у дроњаву, искрзану прашњавосиву одору. Његов спољашњи изглед није га занимао, није му придавао никаквог значаја.
Ученици у Есхафан пронесоше глас о његовом великом таленту, али и необичним склоностима. Мајстор је наиме, подучавао друге, али сам није волео да ствара по религијским и друштвено општеприхваћеним мотивима. Није сликао ни птице, псе, мачке, стоку, камиле, козе, антилопе, ништа од људима потребног и омиљеног им животињског света којег су волели. Моћници из Есхафана у чуду су гледали Мајсторове минијатуре. Иза вишеслојне димензионалности његових слика, испод наизглед светлог тона и јасних плавих боја окупаних сунцем, указивало се сивило пустиње и у њему безбројни, ситни, од човека презрени организми. Мајстор је наиме, сликао шкорпије, пауке, црве, стоноге, инсекте, глисте, мале сисаре, пужеве, жабе, змије, гуштере и друга убога и људима углавном одвратна створења. На стотине таквих дела је стварао и у свакоме су биле заступљене само те животиње са руба људског света. Моћни покровитељи убрзо одлучише да његова опсесија тим најнижим облицима живота није добродошла на двору, и да може ученике одвести на криви пут. И тако га вратише у самоћу његове пустињске колибе, али он се није жалио. Пустињи је и припадао. Дворова и палата се грозио. А ученици, сматрао је, нису истински ни били привржени уметности. Тежили су пролазној слави и површности. Истинска уметност, сматрао је Мајстор, може бити само стварање живота, живих организама, јер је само божанска креација која се оваплоћује у живим бићима – уметност. Све минијатуре које је стварао, биле су само пут до спознаје; све оне треба једног дана да се уклопе у савршену целину, која ће представљати Мозаик живота, а када се то догоди, мислио је, онда може коначно умрети, и допустити својим костима да се претворе у прах.
Једном су га питали, неки образовани службеници из власти, зашто слика та ситна, убога створења, створења без разума, мисли и осећања, кога то занима и шта они представљају уопште, осим досадне сметње која може убости и ујести, и коју је најбоље згазити ногом. Мајсторове обрве су се извиле у презрив лук док је храпавим гласом старим вековима, одговарао: ,,Та убога створења, како их називате… насељавала су овај свет давно пре нас. И биће овде и када нас одавно више не буде. Шкорпије су овде биле милионима година пре људи. Преживеће и атомски рат, када на површини све буде спржено и мртво од зрачења, када људи више не буде, оне ће и даље бити ту. Па ко је онда убог, они или ми?“
Током векова у којима су његове кости одбијале да се претворе у прах, Мајстор је пуштао створењима која је волео да насељавају његову колибу. Повремено су долазила и одлазила, служећи му као модели. Последњих дана његовог живота, било их је, међутим, све више. Долазили су у бескрајним колонама, мрави, пауци, шкорпије, црви, змије, као да желе да му одају пошту, да искажу поштовање ономе који их је одувек и једини волео. Од малих ногу Мајстор је био опчињен овим створењима нижег реда – само наизглед нижег, мислио је. У само једном мравињаку или пчелињаку владала је хармонија и организованост какве није било ни у најсавршенијим људским друштвима. Бројност тих сићушних животиња у старту је надомештавала сваки њихов губитак. У свему томе Мајстор је видео руку стварања, јер нешто тако савршено створено и оспособљено за вечито обнављање било је најближе искри вечности за којом је трагао. У тим је створењима несумњиво и била та искра, мислио је, али људи нису били у стању да је уоче, јер њихове очи нису могле да продру даље од најпростије физичке појавности. Све што није било лепо, у старту су одбацивали.
Ноћ пред своју смрт, Мајстор је исту и сањао. Сањао је како му се растачу кости, мишићи, нерви, како га полако и постепено разлажу црви и бактерије. И могао је да их види и голим оком, могао је да проникне у суштину стварања, јер и смрт је била само нови почетак, и открио је да сада коначно поседује највећи дар. Дар да види и она најситнија створења, створења без облика која се не могу видети голим оком, све те сићушне црве, бактерије и вирусе који сваким даном нашег постојања невидљиви пролазе кроз нас, сва та етерична, вилинска бића атома, сада су се отварала пред њим и више се нису скривала, и Мајстору је дошло да крикне од радости, јер је схватио да је куцнуо час да коначно створи свој Мозаик, и да све своје безбројне минијатуре уклопи у једну, вечну целину. Више се није плашио смртног часа.
Ујутру је прионуо на рад.
Мозаик је завршио предвече. У њега су стале милијарде, трилиони најситнијих и на еволутивном ланцу формално најпростијих, најнижих облика живота. Бактерије, вируси , црви, гусенице, пауци, шкорпије, мрави, змије, глодари, све је то заузело своје место, гмизало кроз сиву пустињу, копало подземне канале, трчкарало и ходило песком, струјало кроз хладни и блистави пустињски ваздух, и никад уистину, у целој људској историји не беше таквог Мозаика, са толико димензија, облика и живота који је бујао испод преламајућих површина. Мајстор је био свестан да је коначно завршио своје животно дело, оно због кога је и рођен, јер сврха његовог рођења, знао је, и није ништа друго него да за вечност оваплоти стварање. А снага стварања је била највећа управо у тим, за људе најнижим створењима, управо они су били савршени систем и неуништиви поредак који је надживео и надживеће свако људско дело и царство.
Увече је Мајстор спокојно испустио душу, а процес његовог растакања временом ће се уткати у Мозаик, и тако ће Мајстор остварити највећи сан сваког уметника, постаће део властитог дела.
Не зна се ко је пронашао Мозаик. Неки тврде да су га украли, и касније препродали разбојници, и да је завршио на црном тржишту уметнина. Други кажу да се налази негде у древним палатама и музејима Есхафана, али да се не излаже јавно, већ да га могу видети само очи моћних. Неки се куну да су га видели у Лувру. Постоје чак и тврдње да га има на више места, да је Мајстор лудачки упорно радио последњег дана свог живота, те да је начинио неколико савршених копија, у потпуности истоветних са оригиналом. Ипак нема поузданог доказа да је ико уистину видео Мозаик. Нема доказа ни да је Мајстор уопште живео, нити где је, и да ли је сахрањен, нити да је постојало његово тело, нити се може утврдити да ли је заиста памтио Персеполис, Перзију, Александра Македонског, Рим, Вавилон и древни град Ур. Али сви који тврде да су видели Есхафански мозаик који је начинио Мајстор, ипак се слажу у једном.
Ништа лепше ни савршеније од Есхафанског мозаика на овом свету не постоји, није постојало, нити ће постојати.
-
(0)Od : Andrea Kingston
Poništenje
900 rsd1. DRSKA
Alisa Benet
Mrzim kad ljudi bulje u mene, čovek bi pomislio da sam dosad navikla ali ja i dalje to mrzim. Treba mi odmor, premorena sam i iscrpljena od fotografisanja, od ludih obožavalaca, društvenih mreža i bizarnih poruka. Ostavila sam dečka, promenila grad, ofarbala svoju plavu kosu u tamnocrvenu boju i ozbiljno sam rešila da zasnujem porodicu. E sad to će biti problem jer nemam dečka ali čvrsto sam odlučila da nema više vezica u mom životu, želim pravu vezu, po mogućstvu sa nekim ko je zgodan, lep, šarmantan i najbitnije da ima dobru dušu, padam na muškarce sa velikim srcem. To je moj plan, nadam se da će uspeti.
– Lea – mašem svojoj prijateljici koja me isprva ne prepoznaje.
– Alisa? Ne mogu da verujem da si konačno odlučila da se prefarbaš u crveno – ljubi me sa oduševljenjem. Oduvek sam želela sa budem crvenokosa ali nikako se nisam usuđivala.
– Jesam, izgledaš neverovatno – za ženu koja je rodila dvoje dece izgleda fantastično.
– Hvala, klinci me održavaju u formi. Da čujem, otkud ti ovde?
– Trebala mi je promena – priznam.
– Koliko ćeš biti ovde?
– Dugo, razmišljam da se zaposlim.
– Ti imaš posao, i to preplaćen – zinula je u čudu. Da, tu reakciju sam i očekivala.
– Ha-ha, pa dosadio mi je, menjam profesiju.
– U šta? – zeza me.
– Diplomirala sam ekonomiju, valjda to nešto znači.
– Evo meni treba knjigovođa, mogu da te zaposlim.
– Prihvatam – odgovorim oduševljeno.
– Molim? – iznenadila sam je. Izgleda da nije mislila ozbiljno.
– Želim nešto da radim.
– Od devet do pet? – i dalje se čudi.
– U pravu si, i da se ne lažemo, radno vreme mi ne odgovara.
– Ti nisi normalna, evo možeš povremeno da radiš kod mene ali dok se moj knjigovođa ne oporavi.
– Može – prihvatim ponuđeno.
Lea je upravnica sirotišta, ženi koja se trudi da tuđoj deci obezbedi sve što je potrebno za život, treba joj odati priznanje.
– Hajde sad, da čujem sve o tvom glamuroznom životu – nasmešila mi se i naručile smo piće.
Nakon razgovora sa Leom javila sam se svojoj rođaki Moniki, poludela je i naredila mi da dođem kod nje. Morala sam da je odbijem jer sam u potrazi za stanom a večeras izlazim. Nakon što smo se dogovorile da u nedelju dođem kod nje i upoznam njenu porodicu i supruga, rešila sam da izađem. Znam da je utorak veče ali nostalgična sam, nedostajao mi je ovaj grad.
Džastin Vun
Smorio sam se, treba mi seksualna partnerka i to što pre. Luna je otišla pre dve nedelje, nije bila loša ali rekao sam joj nekoliko puta da sam emocionalno nedostupan, zašto je ženama toliko teško da to prihvate?
Mrzim da izlazim sam, ranije sam stalno bio sa Stivenom i Leonom, ali oni su izlaske okačili o čiviluk i provode večeri u svojim domovima, nije baš da mi je jasno ali poštujem njihove odluke, uostalom partnerke su im dobre žene.
Nakon dva dosadna sastanka napokon sam mogao da odem u svoj stan. Po navici skidam sako i idem pravo do frižidera, zavisnik sam od ceđenih sokova a moja domaćica, gospođa Smit, je žena mojih snova, sa dvadeset godina više od mene ali opraštam joj jer ne mogu da živim bez njene kuhinje.
. . .
– Džastine…
– Pjer – rukujem se sa vlasnikom mog omiljenog kluba. Pjer ima pristojno mesto na kome nalazim pristojne partnerke.
– Tvoj sto? – pita me po navici.
– Ne, biću za šankom – odlučim u poslednjem trenutku.
– Ako se predomisliš, samo mi javi.
– Hvala ti.
– Nema na čemu. Pozdravi Leona i Stivena.
– Hoću.
Pjer se povlači i ostavlja me samog.
Bacio sam pogled ka šanku i ugledao dugonogu crvenokosu. Lepo, kosa joj je prava ali uvijena na krajevima, nosi belu haljinu koja je kratka ali ona izgleda da zna kako da se namesti u njoj. Volim žene koje znaju kako se pravilno nose kratke haljine, da ne otkrivaju ono najbitnije. Spremao sam se da joj priđem ali me je preduhitrio neki crnokosi tip. Otišao sam na sam kraj šanka i gledao kako joj tip naručuje piće.
Stavila je ruku na svoj vrat i zavrtela jednom glavu. Možda je samo umorna.
– Smem li da pitam šta tako lepa dama radi sama? – odvalio je takav kliše da mi ga je bilo žao.
– Ovo je slobodna zemlja – odgovorila je i okrenula se ka njemu. Kunem se da je držao otvorena usta oko šezdeset sekundi. Hm, to je interesantno.
Crvenokosa se zatim vratila u prvobitni položaj.
– Ti si…
– Najlepša žena koju su video, znam – upala mu je u reč.
– A ti si očigledno oženjen – dodaje samouvereno.
– Šta… Odakle ti to? – pita je pomalo smeteno.
– Videla sam kad si skinuo burmu i stavio je u džep.
– Nadam se da ti to ne smeta – nakezio se. Budala ne shvata.
– Zapravo, smeta mi, ja sam prelepa mlada slobodna žena koja može da ima muškarca kojeg god poželi, zašto bi, dođavola, gubila vreme na oženjene švalere? – ponovo se okrenula ka njemu i morao sam da se nasmejem njegovoj faci. Mala zna gde da udara.
– Znaš, veoma si…
– Bezobrazna, znam, a sad briši – ispalila je i nasmejala me.
Mislim da je hteo još nešto da kaže ali je odustao. Pičkica. Ovo bi moglo da bude interesantno.
Kandidat broj dva bio je neki plavušan, koji joj je prišao ležernije i opušteno, on je tobož faca. Naručio joj je piće i tad sam video neki pogled koji je uputila šankeru, hm.
– Da li se znamo? – pita je, kao nonšalantno.
Bože, ovi idioti blamiraju muški rod.
– Ne bih rekla.
– Mogu da se zakunem da smo se negde već sreli – bio je uporan, kao da zaista veruje u to.
– A ja mogu da se zakunem da nismo.
– Zanimljivo, ja sam Bred – seo je pored nje.
– Fiona.
– Jesi li za društvo, Fiona? – nabacio je toliki kez da sam pomislio kako će se raspolutiti.
– To zavisi od društva.
– Šta kažeš na mene?
– Kažem da koristiš previše gela za kosu, tvoj parfem me prosto guši i imaš crveni ruž na kragni košulje.
Ova kao da je Šerlok Holms. Možda je pandurka ili detektivka? Ne, ima previše nežnu kožu, vidi se da vodi računa o sebi.
– Nije se oprao.
– A ja sam od juče, laku noć, Bred – njen stav je bio jasan, odjebi. Moj tip žene.
Bred je popio piće i produžio dalje.
Kandidat broj tri je bio neki nabildovani čikica, možda nije baš čikica ali je stariji od moje crvenokose. Šta li će njemu reći?
– Piće za damu i mene – obratio se šankeru a on je pogledao crvenokosu. Hm, pretpostavljam da joj on ne sipa pića, mala zna kako prolazi u barovima.
– Lepa haljina – odmerio je natenane.
– Hvala.
– Sama si? – pita je dok joj bulji u noge. Koji kreten.
– Nisam.
– Ne? Ko je sa tobom?
– Moj izmišljeni prijatelj – odgovara crvenokosa i ponovo me nasmeje.
– Ha, ha – nasmejao se i čikica.
– Pa gde je on? – pokušava da bude duhovit.
– U mojoj glavi, očigledno – bravo mala.
– Nisi raspoložena za društvo?
– Nisam raspoložena za tipove koji mi bulje u noge i sise – okrenula se prema njemu i malo se promeškoljio.
– Ima šta da se vidi.
– Naravno da ima, zar ne treba da ideš negde? Da dižeš tegove ili nešto tome slično?
Obožavam ovu malu.
– Obožavam žene sa dugim jezikom.
– A ja ne volim starije muškarce sa više mišića nego pameti, prijatno.
– Nije ni čudo što si sama – frknuo je i otišao. Razmenila je osmeh sa šankerom i on joj je dao kafu. Ko pije kafu u ovo vreme?
– Zabavljaš se? – rekla je glasno i u sledećem trenutku se okrenula ka meni.
Jebote, kao da mi je poslala duž šanka jedan šok. Prelepo aristokratsko lice sa pravilnim crtama, usne pune i sočne, premazane crvenim kurvinskim ružem, oči iscrtane crnom bojom… nije ni čudo što privlači muškarce poput magneta, žena je apsolutno i jebeno savršena.
-
(0)Od : Draško Miletić
Nasumce
630 rsdNULTA PESMA
Ova tuga plamen
diže
koji je posustao.
Prevrće gde se
traži mir.
Dodaje,
dodaje.
Tišti gde bola
već jeste.
Napada gde je
čovek nejačan.
Mrvi već
samleveno.
Traži Roba gde je
Rob već prisutan.
Hodi kuda bi se
valjalo zaustaviti.
A odgovora na
vopros ne imam.VRH KURSULINE
Običan čovek
šta god da to značilo
u običnom automobilu
točkovima je koračao
običnom ulicom
kada je nimalo običan čovek
šta god opet da to značilo
sa svog auta, nimalo obične boje
mirisa i oblika
u treptaju oka smakao
komad trotoara u koji
čitave noći točkovi behu
umotani.Nije ovaj drugi
(misli se na auto)
ni trepnuo kada je
onog prvog lupio
(ovde se misli na čoveka)
kao jaja uskršnja kad se lupaju
pa jedno strada
a onom drugom
– ništa.Ljuske na ulici: krhotine stop-svetla
nekoliko žutih pikavaca i gomilicu
čađi metlom je nešto pre osam izjutra
pokupio Ciganin čiji se fluorescentni
prsluk već uveliko iskrzao pod levom miškom.RASPRODAJA
Trebalo bi neke sumnje
odagnati. Recimo, skotna kuja
(čije su mladunce dripci malopre prodali!)
izbezumljeno tumara obližnjom šumom
i posle debele kiše sva lipsala
strovali se preko gljiva.Ako su otrovne, pitam se,
kakvo će joj mleko biti?
Može li kap, a kap će tokom sna
sigurno briznuti, može li
kap mleka otrov obuzdati?Ili ćemo morati po starom:
gljive, čim ih ljudsko oko
ugleda,
prestaju da rastu.KORAK
za N. M.
Nogu pred nogu, stigneš i do obale,
ali tu nisi da bi se ugledao na onog
čudesima obasutog, pa da u jednom trenutku
korakneš površinom.Negde pod mostom naiđeš na
velike limene kante trouglo poređane,
kao pod vašarskom šatrom
i spremne na sopstveni krah.Staneš međ njih, ćutite skupa. Čekaš da
vas neko razbuca;
ne vidiš da si već razbucan.
Oko tebe cangrču otpali šrafovi
i matice, škripi ustajalo motorno ulje.Poviše mosta buka, ali niko u obalskoj
drami ne učestvuje, niti je iko svestan nje.
Prolaze kroz tuđ život, kao da nije njihov,
kao da se njima tako nešto nikad ne može desiti.
Makar šta.Tvoja žena danima ulazi u radnje
u Knez Mihailovoj, ruka joj kleca,
kažiprstom pokazuje ono čega u
tim radnjama nema.
Niti u radnjama u bilo kojoj drugoj ulici.Iz poslednje radnje izlazi van
ogromnih leđa.A ti prolaziš banderu,
vidiš na obližnjoj kući,
na spoljašnjoj okapnici,
ledeni zub,
lomiš ga i odmah na topao jezik
mećeš, ljuštiš ga kap po kap
sve dok žeđ ne umine.
Potom širom otvaraš usta,
jer zvezde su tako nisko,
a ti si tako gladan.ALA
Mojoj dragoj kerberki, Nadeždi
Naslonjen na krov solitera
broj jedanaest, tačnije na
trometarsku plastičnu crvenu
crtu iz reklamnog panoa na
krovu solitera, i još tačnije na poslednje
slovo imena trgovinskog lanca,
latinično slovo I, pa kao da je iz njega nastao,
na zapadnom nebu jasno se video oblak
u obliku ale:
romboidna glava sa krestom,
smežuran stomak, uzdignut rep.Bilo je sedam i četrdeset devet
uveče i jednako su zamirali
petak i mart. Tekao je šesti dan
letnjeg računanja vremena i
više ništa nije bilo po starom.Lepo se mogla čuti škripa
ljudskih tela gurnutih u
novo vreme: sat ranijeg ustajanja,
ručak i večera posluženi pre gladi i
ko zna šta još sve ne.U visini rečene ale, ni levo ni desno već naspram nje,
nebo je bilo omalano slojem prvog mraka
pa pomislih da ale mogu i tminu bljuvati,
da njih na ovom svetu nije isključivo
radi vatre i svetlosti i da se,
uistinu, treba čuvati zacrtanog.Dabome, taj nabljuvani mrak,
kojeg je svakim trenom bivalo sve
više,
ljude je nemilice gutao,
kao gladno dete kad smaže krišku
leba i masti, onako u jednom zalogaju;
bez žvakanja, gotovo u komadu.I šta sad?
Bogami, čekati. Da, nakon islužene
noći, nebesna ala svetlost bljune,
pa da vidimo je li varenje bilo u
bolje ljude ili u još goreg
čoveka? -
(0)Od : Zoran Antonijević
Živeti se može samo bez ljudi
540 rsdOdmetnik
Grliš bistre zore,
divlja jutra nevinog sunca.Mladi hrast grane savija,
radosnicom rosnom ti oči
umiva.Pod senom tvojom,
divlje ruže otvaraju srca
za rojeve svetih pčela.Ptice ti šapuću tajne
koje su od neba ukrale.Na tvojoj stopi, u klupku
zmija sneva mlečnu reku.U žuboru vodopada
slušaš reči od anđela
koji sudi:
Živeti se može samo bez ljudi.Velika subota
Trče senke neživih i
nepokretnih stvari.Noćna žega grize vazduh.
Crno sunce vezalo na krovove
marame od pare.Mrak se rascvetao,
lije mi pod uzglavlje toplu tminu.Taj jastuk dubok je san u kojem se
zdravim sa ljudima bez lica.Uzalud mi neko šapnu:
ne idi za njima.Ljudi koji nemaju nikoga
Ljudi koji nemaju nikoga
prodaju polovne igračke
na betonskim ostrvcima
među barama
ilegalnih buvljaka.Ljudi koji nemaju nikoga
vrte prazne kese
u džepovima ukiseljenih kaputa.Ljudi koji nemaju nikoga
spavaju u liftovima.Ljudi koji nemaju nikoga
rodili su se na stepenicama
samačkog hotela,
povijeni krilima
mrtvih golubova.Ljudi koji nemaju nikoga
hladni su odrazi
mrcina raspetih u ružičnjacima.Ljudi koji nemaju nikoga
trepere na ulicama
kao ekrani televizora
bez programa.Ljudi koji nemaju nikoga
pljuju kada prolaze pored crkve.Ljudi koji nemaju nikoga
slave Zadušnice,
ispijaju žestinu i kafu
ostavljenu na grobovima.Ljudi koji nemaju nikoga
nisu zaplakali nikada.Rosa
U rosi mlade deteline
jedan oblak cveta.U rosi mlade deteline
šarene se odrazi livade
dok zvuk frule nemuštima
prepričava snove pastira.U toj kapi spava Mesec i
zvezdana duša
noćnog leptira
nemog svedoka bratimljenja
između vuka i jelena.U drhtavoj suzi
nebo ljubi zemlju
kada zver u čoveku zaplače.Kolevka
To nebo je drugačije,
poduprto je ekstazom tišine.
Taj mir; san usnulog
ispod drvenog poklopca,
dah grumena zemlje
u šaci kosača oblaka. -
(0)Od : Gordana Simeunović
Vitki plamen
630 rsdЂурђевдан 1999.
Кућа је дисала врховима плућа.
Отац је упалио славску свећу.
Дрхтала је.Са зидова су сишли
наши бркати преци,
изљубили нас,
вратили се на зидове.Дошли су тихи гости.
Прекрстили се,
узели жито и вино.
Ручали смо.
Кашике су се освртале
лево, десно.У близини
одјекнула је експлозија.
Ујак је пролио црно вино.Из аждаје са иконе
крв се пролила
по уштирканом столњаку.
Под кућним прагом
стегла се змија.Од те славе
сви дишемо врховима плућа.Жене које су чекале
Чекале смо
да нам се вратите,
ратници.
Без руке, ноге, срца,
како који.Дању вукле за собом
оно мало земље
што нисте повели у рат,
ноћу танка тела
свијале у круг.Куће смо
носиле на обрамницама.Одлагале их пажљиво,
као крчаге,
под стабла дебелих дудова,
крај тек рођених синова.Рађале смо их,
за нове игре ратова.Минибус
На релацији
Степојевац – Београд
пензионисани возач
вози из петних жила.У минибусу
седе поспане жене.
Ко женке кенгура
чврсто држе своје торбе,
и у њима
оно мало
што им је остало од живота.
Парче сна између куће и фабрике.Песник
Да га загрлиш
могао би
три дана и три ноћи
да ти у наручју плаче.Зато пише
песме
пуне као нар,
крцате ко трговачке лађе,
тешко разумљиве.Јер
не можеш море
у чашу да улијеш.Једна суза могла би
да направи потоп.Ватра
Кад изгори песник
остаје ватра
и њен витки пламен.До новог песника.
-
(0)Od : Verica Stojadinović
Todorov univerzum
1.400 rsdBOLESNO GNEZDO
Jula
Lana i ja smo išle u gimnaziju u Inđiji. Ja sam htela pohađati medicinsku školu u Zemunu, pa posle studirati medicinu, ali mi to, naravno, nije bilo dozvoljeno, jer je grad bio leglo greha, a ja glupa ovčica, koja će lako da poklekne. Medicina, takođe, nije dolazila u obzir, jer oduzme ženi život, pa ne stigne da se uda i rađa decu. To su bile reči mojih roditelja, pa je jedina opcija koja mi je preostala bila Inđija i njene škole. Ponekad sam mislila da su moji roditelji najkonzervativnije osobe na planeti. Bilo mi je toliko krivo što nemam brata ili sestru da podelimo teret njihovih nebuloza. Ovako je sve palo na moja pleća i što su više godine prolazile, sve mi je teže bilo da podnosim. Biti mlad u ograničavajućim okolnostima je najteža stvar na svetu. Nezadovoljstvo čak nije ni bila prava reč za ono što sam ja osećala. Ponekad, posle napornih dnevnih obaveza, osamila bih se na našoj verandi i pričala sa cvećem, jer nisam imala ni sa kim drugim da pričam. Bilo mi je malo Lane, jer sam je imala uvek nakratko. Iako ja njoj nisam imala bog zna koliko da ispričam iz svojih iskustava, ona meni jeste. Bila je puna utisaka i vizija i mogla sam je danima slušati, ali mi je dozvoljeno da odem kod nje jednom nedeljno, kao i njoj kod mene, i to od strane mojih roditelja. Njeni se nikada nisu protivili našem prijateljstvu. Previše druženja među šiparicama potiče razmišljanje o glupostima, govorio bi moj otac. I zato sam ja bila devojka koju su slušale jagorčevina i đurđevak. Bila sam i šaptač ružama. Od bake sam stalno donosila nove semenke i sadnice, pa su nam dvorište i veranda bili puni cveća. Moj otac ih je mrzeo i proklinjao na svakom koraku.
„Šta mi okupiraš kuću ovim beskorisnim stvarima? Bolje da si posejala luk i krompir, nego što samo klečiš u tom cveću. Ista si k’o tvoja tetka. I ona je samo njušila cveće i pravila gluposti.”
Bio je uvek besan kad bi me video da ga zalivam ili čupkam travu oko njega. Umeo je, namerno, iz pakosti, da pređe traktorskim točkom punim blata preko moje aleje, u kojoj sam posadila dan i noć ili da sredstvom za prskanje korova poprska ruže. Voleo je da uništi sve ono čemu bih se ja radovala, a ja nisam smela ništa da mu kažem, već bih otišla kod bake i plakala nekoliko sati.
„Samo još koju godinu, pile bakino, i čim postaneš punoletna, doći ćeš kod bake da živiš. Đubrad su to neopevana, i on, a i ona moja luda ćerka, kad to podržava. Deda i ja smo se uvek pitali na koga se nametnula.”
Baku je majčino ponašanje uvek mučilo i nijedna moja poseta njoj ne bi prošla, a da ne spomene koliko je razočarana svojom ćerkom.
„Nemoj plakati, dušo bakina. Razvedriće se i tebi jednog dana u životu. Imaćeš toliko ljubavi da ćeš moći lopatom na kamare da je bacaš.” Grlila me je i tešila uvek moja starica lepotica. Onda bih se vratila kući i gledala moje svele ruže, iskopala ih, i od para za užinu kupovala nove. Jednom sam molila majku da mu se suprotstavi i da mu ne dozvoli da uništava nešto tako lepo kao što je cveće.
„Julo, ti si još mlada i ne znaš ništa. Tvoj otac zna šta je najbolje za tebe i za nas. Ja sam njemu prepustila da odlučuje.”
„Ali, mama, čega ima dobrog u tome što ubije cveće?”
„To on zna. Ipak, sigurna sam da je u pravu kad kaže da se zaluđuješ glupostima.”
„To nisu gluposti, mama. On je okrutan, a ti slepa. Ja neću da imam život poput tebe i nikad se neću udati za nekog poput mog oca.”
„Sram te bilo, Julijana! Tako za oca da kažeš. Čekaj samo da se vrati i da čuje šta si rekla.”
Uhvatio me je paničan strah. Znala sam da mu je bilo potrebno i manje od ovoga da me kazni. Mrzela sam njegove kazne, jer su posle moje petnaeste godine uvek bile psihološke prirode. Voleo je mučiti moju dušu tako što mi ne bi dao da idem kod bake ili Lane, a znao je da se napajam upravo iz tih izvora.
„Nemoj mu reći! Mama, molim te, nemoj da mu kažeš.”
Naravno da mu je rekla. Mislim da je osećala i svojevrstan ponos, kad je to uradila. Samo je falilo da je moj otac, kao poslušno kuče, počeška po leđima i pomazi po njuškici. Zbog toga, dva meseca letnjeg raspusta, posle druge godine srednje škole, nisam smela da izađem iz dvorišta. Zgrešila sam rečima krajem maja, a zvaničan početak služenja moje kazne je bio juli mesec. Moj otac je obožavao kaznama postavljati vremenski okvir. Ipak, rešio je da mi zabrani da se prošetam selom na Fijakerijadu koja se organizovala na Duhove, u junu, na seosku slavu, iako taj datum nije spadao u vremenski okvir služenja kazne. Umesto da me pusti da prošetam sa Lanom, zakačio je prikolicu za keca, stavio u nju ovcu, koju je prodao čika Milojku Sariću, seoskom mesaru, a mene smestio pored ovce u prikolicu.
„Šta je? Čuvaš cveće, pa možeš da pričuvaš i ovcu.” Zlobno se smejao. Nisam znala zašto sam mu uopšte bila potrebna da je potera preko sela, a još manje sam znala zašto mi nije dozvolio da sednem u auto, već je stavio balu slame pozadi i rekao mi da pravim društvo ovci. Možda bih i pomislila da je lud, da nije poterao auto sa prikolicom posred centra sela. Nekoliko fijakera je bilo načičkano prekoputa Mirinog frizerskog salona, sa ne baš reprezentativnim konjima.Više su ličili na cigansku kljusad, slabo uhranjenu, loše dlake i opuštenih ušiju k’o u magaraca. Samo jedan među njima je bio prelep i vran, pa je štrčao među ostalima kao cvet lokvanja u muzgavoj bari. Njegova upregnuta partnerka je sramežljivo krila svoju ružnoću i prljavštinu, dok su je opsedale muve i obadi. Kakav par, pomislila sam. Ovo se u životu i može desiti samo nasilnim uprezanjem, jer takav pastuv nikada ne bi odabrao nju za saputnicu. Ili možda bi? Nekad su se u prirodi dešavale neobjašnjive stvari.
Problem je nastao, kad je konj, sav uznemiren, počeo da njišti oko kobile, koja je očigledno želela da se pari. Zvoncad na fijakeru su zazvečala, a sve one silne gomile cveća kojima su seoske žene nakitile fijaker su počele da otpadaju. Tu se odmah skupila gomila da reupregne konje i odvoji pastuva od kobile. I kao što to uvek biva u malim organizacijama još manjeg sela, skupilo se dosta ljudi da vidi šta se zbiva i zašto fijakerijada još nije počela. A tada je Boško Ilić uleteo u gužvu sa svojom ćerkom, prikolicom i ovcom. Po značaju koji nam je otac pridavao nismo nužno ni morali ići tim redosledom. Ispred su mu put preprečili ljudi koji su odvodili vranca, koji je bio jako uznemiren, a sa strane je bila gomila sveta, koja je sve to posmatrala. U toj gomili je bilo i nekoliko mojih školskih drugova. Gledali su me, neko je čak i uperio prstom u mene, smejali se do suza, pa opet pokazivali na mene.
„Vidi kakav par ovaca!”, neko je vikao iz gomile dovoljno glasno da sva raja čuje.
Sagla sam glavu, postiđena, i ništa nisam govorila. Umesto mene je moja saputnica izgovorila jedno bee i krenuli smo. Nazad sam se opet vozila u prikolici, dok su mi gimnazijalci mahali i umirali od smeha. Cilj mog oca je bilo ponižavanje. Znao je šta je jednoj tinejdžerki bitno, da želi da se dopadne drugima, da želi prihvatanje njenih vršnjaka i rešio je i to da pogazi. Moj otac je bio pomalo psihotičan čovek, a ludilu nisu bila potrebna dodatna objašnjenja, možda samo inicijator i okidač. Skoro deceniju kasnije ću shvatiti da su inicijator i okidač bili moja tetka i bolesna ljubav koju je otac gajio prema njoj.
-
(0)
Lela i druge priče
720 rsdDAMA SA VIOLINOM
Toplo beogradsko predveče me je zateklo na Zelenom vencu. Posle polučasovnog truckanja i cimanja napred-nazad u gradskom autobusu koji greje i u toplim majskim danima, gradski vazduh je predstavljao pravo osveženje za moje čelo, više puta preznojeno od muke i podignutih želudačnih sokova skoro do jednjaka. Zateturan silaskom na asfalt, vapio sam za par minuta predaha i nekim suvim pecivom koje bi smirilo uzbunu niže jednjaka.
Pet pekara, poređanih jedna do druge, činilo je špalir izazova za gladne, ali ne i za ljude željnih običnih peciva bez dodataka i filova. Ipak, par kuvanih đevreka je stidljivo čekalo svoju šansu da izmile iz ugla jedne pekarske vitrine. Pored takvog izbora, prosto sam sebi delovao kao čudak koji zaobilazi sve đakonije skoro neprimerenim porivom za suvim pecivom kao lekom protiv akutne neprijatnosti. Ah, ionako me nije briga, uzimam šta hoću i to je to. Kusur u polovini vrednosti date novčanice sam smotao u džep, mrzeći me da ponovo vadim tek spakovani novčanik iz pantalona.
Smirivši svoju neočekivanu neprijatnost u probavnom traktu, produžih put kroz podzemni prolaz. Ljudi su išli pravo, bez osvrtanja, bez skretanja, svako svojim putem, tako da mi je bilo skoro neobično da skrenem ulevo u deo prolaza ispod Brankove ulice. U tom parčencetu bio sam tog trenutka jedini prolaznik, uz tri osobe koje su tu, očigledno, čekale svoju milostinju. Iako je to bio uobičajeni prizor, već prvi pogled na njih mi je davao određenu neobičnost.
Treća osoba bio je jedan odrpani čovek koji je sedeo pognute glave, ispred koje je stajala kutija, iznutra obložena kesom, sa nekoliko novčanica manje nominalne vrednosti. Pored njega behu neke torbe sa obe strane, zatvorene, ali ne i prazne. Drugi čovek je bio jedan sličan odrpanac, tamnije puti, ali glave držane pravo, odlučno. Čitav taj njegov stav, iako sedeći, bio je potpora natpisu pored njega „JA SAM GLADAN“. Ni njegova kutija za milostinju nije bila ništa punija. Ali, prva osoba se skoro nikako nije uklapala u prizor.
Bila je to žena, ne baš u prvoj mladosti. Zgodna žena, sa lepotom od koje je ostalo samo sećanje u njenim tamnim očima i nežnoj, dugačkoj crnoj kosi koja je spuštala svoje slapove do pola leđa. Njena crna, elegantna, pomalo uska ali nikako i nepristojna haljina davala joj je izgled dame, što su potvrđivali i njeni pokreti. Svirala je violinu uz snimljenu klavirsku korepeticiju koja je dopirala iz nekog njenog smera. Muzika je bila veoma nežna, čak skoro neprikladno spram mesta gde se nalazi. Njeno sviranje je bilo besprekorno, ne sasvim jednostavne melodije, ali da, sasvim lakih, reklo bi se decenijama uvežbavanih pokreta. Čitav prizor delovao je kao nespretno urađen kolaž u čijoj sredini su bile iscepkane slike zanesene violinistkinje na nekom koncertu u svečanoj sali, tresnute preko slike socijalnih slučajeva i zaboravljenih ćutljivih senki od ljudi.
Kakva groteskna scena! U prvom trenutku pomislih kako bi bilo da ih sve fotografišem mobilnim telefonom, ali ispravna ideja da bi to bilo vrlo neotesano i neuviđavno, naročito prema dami, sprečila je moju ruku da se maši za džep. Produžih svoj put kroz hodnik, nimalo ne žureći, ali bez zastajkivanja. Svakim korakom sam krao note koje su klizile iz violine, koje kao da su stiskale svoje usne da ne zaplaču mukom njene vlasnice. Na jedan način sam uživao u muzici, ali sve manje, dok se tužna, nemušta muzička priča odvijala, ispunjavajući čitav prolaz. Kao da sam tada dobio tegove u nogama, počeo sam da usporavam, dok se nisam zaustavio tek zamakavši za ugao hodnika, gde me je ponovo čekala gradska gužva.
Kako sam se zaustavio, neka čudna knedla u duši je zapela, grebući me kao polomljena grisina. Tako se nešto zaista i slomilo u meni. Ruka sa kusurom, još uvek u džepu, bila je rešena da svoje blago ustupi ovoj neobičnoj dami, kao da želi da podeli zalogaj koji sam imao malopre. Okrenuo sam se i pošao polako nazad u prolaz, čvrsto rešen da joj kažem poneku reč saosećanja i podrške koja bi se izborila od mnoštva koje su mi u trenutku nikle. Da sam imao trista evra, odveo bih ovu damu u neki lep restoran u gradu na dostojnu večeru i ostavio bih joj ostatak para da se snađe u nevolji. Ali, tu je bila samo ta jedna novčanica koju sam izvadio iz džepa i nežno, sa poštovanjem, spustio pored dve novčanice koje su već boravile u otvorenoj kutiji za violinu. Uspravih se i pogledah damu u oči.
Auh!
Čoveče…
Njen uzvratni pogled je trajao delić sekunde, ali ispričao mi je čitavu priču! Otprilike ovako:
„Hvala ti, dobri čoveče! Znaš, ja ne pripadam ovde. Rođena sam u ovim gradu, tu sam odrasla, školovala se, završila fakultet… Nikada nisam oskudevala ni u čemu. Udala sam se za čoveka koji me je voleo i kojeg sam volela. Dobili smo i ćerku… Divni moj anđeo! Ali, bolest je bila surova i uzela mi je čoveka, i tako sam ostala bez podrške i ljubavi, a onda i bez posla, bez prijatelja… bez roditelja… ćerka je otišla… sve se urušavalo kao lančanom reakcijom i sad nemam nikog. Onda su došli neki odvratni ljudi i uzeli mi sve što sam imala i što mi je ostalo od njega. Stan, i sve u stanu. Ukinuli su mi račun u banci. Kao, neki dug… Ma lopurde, crkle dabogda! Moj muž je bio vredan i pošten, ali njegovi saradnici to nisu bili. A on je verovao ljudima. Čista duša, bio i ostao, neka mu je laka zemlja! I tako, sve što mi je ostalo jeste ova violina, moja duša od koje se ne rastajem. Violina, to sam ja! I zato još imam volju i želju da se borim, za sebe i za nju… (treptaj očima koji zaustavlja suzu)… Hvala ti što si prepoznao moj jad i što još ima ljudi na ovom svetu. Zbogom, dobri čoveče, Bog neka čuva tebe, kad je meni već udelio kaznu.“
Taj trenutak, ta priča, kao da je spržila moj um, oduzela mi elokventnost, razoružala do srži i zarozala kao ofucani tepih. Reči su se, neizgovorene, izgubile u zvucima violine koji nisu prestajali da tuguju sa svojim ljudskim delom duše u vidu ove izuzetne, ali nesrećne žene. Oborih pogled kao što bi vitez oborio koplje pred kraljicom. Onemeo, produžio sam opet kroz prolaz, potpuno poražen.
Dok sam se peo stepenicama u Brankovu i dalje u Sremsku ulicu, prizivao sam sve sile dobra da pruže šansu ovoj ženi da povrati svoje dostojanstvo, sačuva zdravlje i održi nežnost, da joj daju snage da se izbori i bude ona dama, dostojna sebe od pre nedaća koje su je skolile i srušile kao kulu od karata. Ovoj trefovoj dami treba džoker, i verujem da će ga naći. Verujem da je više nikada neću videti u tom musavom prolazu, u svetu koji joj ne pripada, i da će ponovo stajati gde joj je mesto, nikada jača i čvršća, nikada lepša, nepobediva! A ti, kad god se vratiš ovoj priči, uputićeš jaku molitvu za nju. Hvala ti što čitaš ovo, i u ime dame sa violinom!
-
(0)Od : Aleksa Đukanović
Europa in extremis
630 rsdПЕТЕР ХАНДКЕ – УНИВЕРЗАЛНИ ДИЈАГНОСТИЧАР САВРЕМЕНОГ ДОБА
Петер Хандке недвојбено је уз немачког књижевника и филозофа – романтизованог и неокласицистичког европског деветнаестог столећа – Јохана Волфганга Гетеа, један од најзначајнијих писаца на немачко-аустријском језику коме је српска тематика дала несагледиву и енормну вредност његовом опусу.
Не смеју се, истодобно, сметнути с ума ни врсне књижевне србистике великих европских књижевника и мислилаца попут: Виктора Игоа, Леонида Андрејева, Ф. М. Достојевског, Јесењина, Лава Н. Толстоја, П. Меримеа и Адама Мицкјевича, били то њихови романи, новеле, приче, есеји или памфлети; јер, доиста, то су велика дела књижевника који су и поред српског темата у својим делима у изузетним околностима – осећали за Србе. Међутим, Петер Хандке је редак бисер. И у писаној и у говорној речи, то јест, Петер Хандке је својим друштвеним ставовима и књижевним темама наговестио враћање на велику позорницу уметничке литературе првобитну и давно-запостављену улогу књижевног ствараоца, демијурга речи и маште: проповедање у приповедању – како су то своједобно чинили властитим перима Ф. М. Достојевски, Н. В. Гогољ, Л. Н. Толстој, Његош, Балзак, Томас Ман и Херман Хесе у деветнаестом и двадесетом столећу. Вративши својим психолошким романима и путописно-еруптивним есејима велику тему књижевне и метафизичке Истине у светску књижевност, Петер Хандке данас се може назвати без икакве сумње – највећим живим светским књижевником. У грандиозном Хандкеовом делу (чија Златна кула броји преко деведесет необоривих и постојаних спратова, од чега је на српски језик преведен минорни део) разабиру се најлепше странице европске литературе двадесетог и двадесет првог столећа. Шаренолики и милозвучни описи земаљске природе и њене метафизичке и духовне улоге у смислу човековог живљења, који обилују Хандкеовим хиперболистичким сликањима учинили су Хандкеов опус универзалним. Ниједан светски или европски уметнички стваралац писане речи, у данашњем свету, у времену финиша, дакако – врхунца политичке и друштвене глобализације (дакле, у данашњем добу које ствара нову епоху људског цивилизацијског „развоја“, епоху: мас– медија, галопирајућег развоја телевизије, интернета и осталих нових и нашироко злоупотребљених људских изума, и у времену несхватљиве и данашњем људском уму нездраве брзине живота, те под тим дојмом и књижевности као такве) није дао тако упечатљиву, тако јасну и тако књижевно-сугестивну стилску и метафоричну технику којом говори, о наизглед „обичним“ „стварчицама“ и појавама за човека у природи, попут: ветра, река, језера, облака, кише, различитих облика дуге, јаркога сунца или мокрога снега – једним, доиста, јаким сугестивним и сензибилним подухватом који ове „обичне“ и подразумеване природне појаве доводи у сам центар смисла људског постојања и метафизичког битисања на овом свету, што је Хандке неписано наметнуо као аксиом своме делу – човек је природа – природа је човек. Хандкеова уметничка мисао и литерарна смелост у приповедним и романескним, а нарочито у есејистичким делима прожета је особито снажно Кафкиним утицајем (превасходно у роману Велики пад, где усамљени појединац у сукобу са реалношћу јесте понајбоља копча са делом европског књижевника антрополога-песимисте: Франца Кафке; не, дакле, само у погледу огромне сличности монолитног и „челичног“ књижевног стила, спољног оквира, и тематике осаме, већ и у начину портретисања ликова, осликавања амбијента, догађаја и протека радње, времена – а нарочито ова Хандкеова мотивска нит долази у сличност и додир са Кафкиним кратим прозама (Одлуке, Пролазници који трче, Путник у трамвају и Изненадна шетња), премда у Хандкеовој литератури појединац (који је увек централна тема) не доживљава тако особито снажне, вулканске, унутрашње и моралне катастрофе како се то збива са увелико отуђеним и морално-уништеним ликовима француског писца и филозофа – Албера Камија или Франца Кафке.
Хандкеови јунаци морално су и постојано здрави. Они, доиста, не пате и не трпе због својих карактерних недостатака, духовне унакажености и непостојања моралних закона у себи. Они, дакле, пате од других узрока који своју генезу налазе, и корене вуку из друштвених изопачења, девијација, проблема, тачније – моралног и духовног људског застрањивања. Хандке, као аутор – фатално је тврди оптимиста. Његови јунаци у великој су мери отуђени, те дубоко интровертни, наизглед и суицидални, скоро уништене свести, потпуно здробљене савести, скрајнути са друштвене позорнице на маргину бивствовања и животарења, и са силовитом дозом перманентног беса попут Камијевог Мерсоа, Кафкиног Јозефа К. и Јонескуових драмских ликова. Али Хандкеови јунаци не извршавају самоубиства. Они не убијају. Они, такође, не бивају убијени. Они, заправо, нису ни „монолошки манијаци“, „шизофреничари“, „подли хохштаплери“ и најпосле – „крваве убице и безочни злочинци“, попут Холмсовог Моријатија, Балзакове рођаке Бете или Крлежиног пуковника и бесудног диктатора Блитве – Кристијана Барутанског; Хандкеови јунаци, такође, нису садистички „жедни“ својих жртава, нити у темељу смисла свог обитавања на свету имају иједну другу тежњу, сем – да буду и остану људи. Хандкеов књижевни опус зрачи најприроднијим оптимизмом који је за данашњег, двадесетпрвовековног, човека, посигурно најздравији и најпотребнији. Хандкеови литерарни јунаци јесу попут Бекетових и Џојсових, особито затворени, до крајности недруштвени, исувише интроспективни, а Хандкеово је целокупно књижевно дело (укључујући истодобно и драме) без великог акцента на важности и улози друштва као целине, у поређењу с књижевним делом једног другог немачког писца – Гинтера Граса (романи: Лимени добош и Псеће године), који ставља огроман усклик на улози, те значају друштва у препороду и преваспитању човека као јединке. (Наиме, Гинтер Грас претежно је у свом роману Псеће године на особито пародијски начин приказао и доказао голему историјску и политичку кривицу Немаца, као народа, за избијање, то јест – отпочињање крвавог Другог светског рата, а такође и у роману Лимени добош Грас је сугестивно упозоравао на претњу потенцијалног повратка идеологије Адолфа Хитлера – националсоцијализма, и у својим је романима постојано хтео ставити до знања свим Немцима, као народу, да је одговорност за појаву Адолфа Хитлера искључиво – њихова.) Књижевни јунаци Петера Хандкеа јесу потпуно и маестрално изграђени (Глумац у Великом паду, Јозеф Блох у Голмановом страху од једанаестерца, Зоргер у Моравској ноћи, Јудита у Кратком писму за дуги растанак, Маријане у Леворукој жени, итд.), то јест, они су, дакле, литерарни ликови чија је свест (али и савест!) најздравија у данашњој светској уметничкој литератури. Да, они се опиру друштвеним законима који често нису људски, они су, истодобно, фатално изопштени из друштва, они ужасно проживљавају сличне моралне катастрофе као књижевни ликови у новелама и романима Кафке или Хемингвеја, они страдају, они нужно, без своје воље чине поједина недела – не желећи у души и свесно да их учине, али они све то доживљавају, све те стеге, недаће и муке, јер су унаточ наметнутим „вредностима“ остали своји: остали су, дакле, људи, спрам друштва које је постало, како га је Хандке у једном интервјуу сликовито и фатално јасно дефинисао: скупина „неосвешћених маса“ – Endhorde. Управо такви ликови су у последњих четрдесет година огњеном критичарско-политичком метлом прогнани из европске литературе, и неким језивим и неписаним правилом забрањени за домишљање, маштање и стварање у главама уметника писане речи. Баш такви ликови су њихов Аутор. Они би посигурно радије отишли, такорећ – утекли, одбегли у шуму, дакле – у „дивљину“, планину, радије би обишли места бола и људских, ратних и животних недаћа: Велику Хочу, Косовску Митровицу, Кравицу или Јежештицу (где животно обитавају људи који су унаточ својим ратним и историјским голготама, ипак и на концу, остали људи и који су особито сличнији Петеру Хандкеу, као великом ствараоцу писане речи, него онима на Менхетну или Трафалгар скверу), него што би се препустили и предали анималном процесу једноумља, аморала и друштвене, то јест политичке и сваке друге људске искључивости – која у свом науму провођења „једног мишљења“, ма чије и какво оно било – не доноси ништа добро. Такве Хандкеове јунаке, али засигурно и њихове верне читаоце, многи од припадника „неосвешћених маса“ – тих одиозних Endhordi би „снажном десницом ухватили за потиљак“ и радили с њима исто, дакле, што и Малоумник своме Старатељу у маестралној Хандкеовој краткој причи Изјава сведока, дакле: они би их дохватили и гурнули под сечиво машине за сечење репе, „притом се безумно кикотајући“, како је то верно осликао Хандке у својој прози. Сва је срећа, па је кроз ову „гиљотину за репу“ прошао њихов Аутор, и остао жив.
Дакле, Хандкеово велико дантеовско дело слободно је данас и спокојно за своју мисију препорода литературе. Ако је Шекспир био тумач мрачног шеснаестог и седамнаестог европског столећа, а Његош очи и уши српских слободарских хтења кроз деветнаести век, онда је Петер Хандке несумњиво тумач и најбољи дијагностичар данашњег: двадесет и првог столећа.
2020.
-
(0)Od : Vladimir Krstović
Godina dosade
810 rsdBEOGRADSKI RADNIK, jun 2020.
Utorak je. U nedelju su bili održani izbori. Vučić dobio svuda, što se i očekivalo. Još pre tri nedelje počeo sam žešće da se cimam po gradu. Ja i moja majka smo jednog četvrtka i petka skoro izludeli od poslova po gradu. Naravno, ustajao sam u 5-6 ujutru i završavao poslove. I tako sam konačno dobio mesto u dnevnoj bolnici, na Institutu za psihijatriju u opštini Savski venac. Odmah iznad Višegradske ulice.
Dakle, izluđivanje je trajalo u četvrtak i petak, a u ponedeljak mi je doktor Lalović zakazao svakodnevni dolazak u dnevnu bolnicu od pola 9 ujutru do pola 1. Pola sata posle podneva. Gurao sam prvu nedelju, drugu, došli smo i do treće nedelje. Plus onaj četvrtak i petak, neposredno pred početak boravka u dnevnoj bolnici. Danas je utorak. Skoro pune tri nedelje, ustajao sam u 5, pola 6, i išao na posao. Pre par dana, gospodin Glavonja je opet dobio izbore i već danas, u utorak, saopšteno nam je da u prostoriji dnevne bolnice, stavimo maske.
Utorak. Oko 10 sati se održava vizita. Celo osoblje klinike bilo je u toj prostoriji. Došao sam na red. Lalović je predsedavao. Rekoh ovako:
„Evo, već treću nedelju sam tu. Potpuno mi se promenio bioritam. Drugo, ukinut mi je lorazepam, a povećan rivotril. Treće, za sada mi je ukinuta jutarnja zalasta.“
„Povećan ti je rispolept na 2 miligrama ujutru“, ubaci se Lalović pred svima.
„Da. Za sada je tako. Redukcija lorazepama i zalaste za sada idu dobro“, rekao sam.
„Ovako, Vladimire“, rekoše.
„Odsad ćeš da dolaziš utorkom i petkom od pola 9 do pola 1.“
„Je l’ to stvarno?“, upitao sam potresen srećom.
„Da“, rekoše. „Samo utorkom i petkom. Zaslužio si to, a i redukcija lekova ti dobro ide. Svaki dan si dolazio, socijalizovao se, upoznao celu dnevnu bolnicu, ljude, osoblje. Samo odi po terapiju do tehničara. Daće ti sve lekove do petka“, završili su.
Od sreće sam šizofreničarki bacio kosku pred svima, a i ona meni, jer su i njoj skratili svakodnevne dolaske na utorak i petak. Jedan od normalnijih ljudi od 60 godina starosti mi je prošle nedelje rekao da ne zna šta ja i Dino tražimo ovde, kad smo jedini normalni. Dino ima 48 godina, a ja tačno 41 godinu. To je bilo prošle nedelje, kad je dan bio divan za razgovor, iznošenje problema, međusobno razumevanje, kafu i cigare.
Za vikend sam bio odlično. Nisam ulazio u konflikt sa ocem. U petak uveče sam odradio onu moju desetokilometarsku šetnju. Bukvalno je ovog puta nisam ni osetio. Okupao sam se u petak uveče u svom stanu. Kao što sam rekao, kupatilo mi je konačno u funkciji. Daklem, popravljeno je.
I tako sam u petak uveče ređao u glavi pozitivne misli. Odmor, vikend, šetanje. Kad sam zimus krenuo u ove šetnje od 10 kilometara, išlo je jako teško. Nije bilo baš prijatno. Sada, u petak uveče izašao sam vani kao nekad, u klub, među devojke.
Sport, književna karijera, stan, dve kirije, svaki dan u dnevnu bolnicu. Osećao sam se fenomenalno. Što reče Švalba.
„Konačno si se vratio zdravom gledanju na život.“
Bilo mi je krivo, jer još nisam ostavio cigare. Subota i nedelja su lepo protekli. Spavao sam dugo. Bio je i jedan porodični ručak. Ja, majka, otac, snaja, brat, bratanac i bratanica.
I onda je došao ponedeljak. Kao i prošli ponedeljak, i ovaj ponedeljak mi nije protekao prijatno. Iz mirnog i lagodnog života, opet sam uskočio tamo gde je Elmer Davež, NLO-šizofreničarka i ostali, totalni raspadi. Tog dana, oko 10 sati me pozvao Lale u ordinaciju.
„I dalje imam problem sa ovom šizofreničarkom, ali sa njom sam čak našao neku komunikaciju. Drugi problem mi je Elmer Davež. Dobro, on je malo lakši slučaj“, rekao sam Laletu.
„Ovako. Ona je super. Ona je jako dobra. Davež je teži slučaj“, rekao mi je.
Koju li dijagnozu ima?, pitao sam se.
„Ovako“, reče Lale, „pošto možeš bez lorazepama, da krenemo sa ukidanjem zalaste“.
„To sam i ja mislio“, rekoh mu.
„Ako to uspe, spašću na jedan anksiolitik i jedan antipsihotik dnevno. Takav sam bio prvih 10 godina, posle moje 21. godine“.
„Na to i ja ciljam“, reče.
I danas se dogodila provala oblaka. Smanjili su mi svakodnevne dolaske na utorak i petak. A taman sam počeo da radim neki najnormalniji posao u Beogradu, a da to nije književnost.
Jedna starija žena, iz moje ulice, odvezla me kolima do naše ulice, ja sam ušao u stan i pristavio prvu kafu. Osećao sam se kao 2005. godine u junu, kad sam položio botaniku na Farmaceutskom fakultetu. Valjda sam se tako osećao.
Prvo, nadam se da Elmer neće dolaziti utorkom i petkom. Načuo sam da je u dnevnoj bolnici, ponedeljkom i sredom. Teži slučaj od šizofreničarke? Šta ima gore od toga? Ima. Elmer Davež.
I eto, Vučić je i dalje na vlasti. Svi pričaju o pojačanim merama, o obaveznom nošenju zaštitnih maski. Kažu da neće biti pritvora. Još.
Kad sam danas krenuo kući, svratio sam u ordinaciju, kod Lalovića.
„Doktore, dolazim u petak. Ako se naviknem na život bez jutarnje zalaste, možemo li u petak da skinemo i večernju?“
„Upravo to sam mislio“, reče on.
Eto, bar mi je to sigurno dok ne krene novo vanredno stanje. Ako uopšte krene. To bi bilo to, ukratko.
Inače, su zadnje tri nedelje bile odrađene u furioznom tempu. Trenutno je kraj juna, bliži se juli.
Sve je počelo pred Novu godinu, kad sam krenuo da šetam svaki dan po najvećoj zimi i bljuzgi po 10 kilometara. Nekad sam vezivao i dva dana po 10 kilometara. Onda sam posle 5-6 godina prvi put osetio ljubav za konkretnu žensku osobu. Onda je usledilo vanredno stanje od dva meseca. I za kraj, furiozne tri nedelje socijalizacije i panka.
Primetio sam prošle nedelje da mi se vratio osećaj za humor, dobru dikciju, pričanje anegdota. Čak sam i kod NLO izazvao gromki osmeh jednom svojom anegdotom. Sve se menja kad dođe ponedeljak, a sa njim i Davež. Elmer Davež od 65 godina, sa gorom dijagnozom od šizofrenije.
Utorak je. Ručao sam kod majke, zalio kafom i ušao u svoj stan. Kraj je ovoj priči, ali je možda početak novom vanrednom stanju. Barem sa Lalovićem imam sklopljen posao, koji će potrajati.
Novina? Nova 2007. godina? Promena? Videćemo.
Ne znam samo kako Švalbi da reknem da sam u novom avionu, da imam novog psihijatra. Nismo se svađali, vodili smo jako podsticajne, umne razgovore. Valjda sam dobro. Popiću sada jednu kafu, i to bi bilo sve za danas. Sutra je sreda. Ne idem na posao. Otac mi je u Despotovcu. A Elmer Davež valjda na posao dolazi ponedeljkom i sredom.
Kraj juna. Kišovito. Vučić dobio izbore. Umoran sam. Bitno je da sutra, u sredu, ne idem na posao. A baš sam pomislio da sam postao pravi Beogradski radnik i radenik. I dalje sam samo nepoznati književnik, koji posećuje dnevnu bolnicu zbog penzionisanja.
-
(0)
Svakodnevni pokušaji apokalipse
400 rsdDO KRAJA SVETA
još malo o kraju Sveta
kraju svega
što nas ovako
ili onako već čeka.
zborimo danas
kao da već kroz
razne jauke nije već
sve rečeno.osobeni pečat
jedinstveni ton
i aromu apokalipsi
daju upravo znakovi
koji usput mame prolaznike.
srećemo ih kako se potucaju
od jedne do druge ekstaze
skliznuli sa kalendara
Inka i Maja.ohrabreni izlaze
iz sokaka
koji uvek puca
pravo na more ili groblje.TUŽNI I JADNI
mislim da sam samo jedanput
u svom životu video magarca
kako tegli nekog mrkog i starog čoveka.
ne, to nije bilo na moru,
vrtiću, školskom izletu.
bilo je to negde u Bugarskoj
vrlo blizu Vidina.
beše mi žao te malene i mudre životinje.više puta sam video kako čovek
tegli drugog čoveka
na svojim pogurenim, išibanim leđima.
ne to nije bilo u ratu
niti su oni bili drugovi, neki kamaradi
braća po majci, ocu, nožu….jedan je umišljao da je gospodar
drugi sluga i da mu pripada.ne beše mi žao
ni jednog ni drugog.PESNICI
svi pesnici su nevaspitani;
trude se da svoje reči
približe istini a istinu svetu.svi pesnici imaju dušu klovna;
uprskaju svaki zicer
za izbavljenje svoje duše.svi pesnici su psi;
vape za ljubavlju svog gospodara
bio on žena, vlast ili puka svetina.JEZIK CRNE ZEMLJE
uz mirise tamjana
dostojanstvenog
ali pretežno tužnog skupa
ispred trulih stabala lipe
čuje se glas parohijskog popa
koji ohrabruje pokojnika
ma gde se on nalazio sada.dok u krošnji iznad
jato sova
spava li spavaMERA I METAR
ne olakšavaj se rečima
reči ostavi za oporuku
za one koji će doći.ne rugaj se simbolima
oni su tu pre tebe
i tu će i ostati.ne umači prst u glagole
ukoliko misliš da će zauvek
biti slatki.ne odevaj se prečesto metaforama
zaraziće te glib politike
pre nego što uspeš da ih odbaciš.u svemu imaj meru.
ne dopusti da fizika
nadvlada metafiziku u tebi.imaj svoj pravac
ma kakav prezir
padao ispred tebe. -
(0)Od : Zoran Rosić
Učim se da gledam – Amerika
800 rsd2
Srki. Moj najbolji drugar. Nema ga više. Proveo je u Americi, zajedno sa mnom, poslednje dve decenije svog života i vratio se nazad u Beograd, neizlečivo bolestan, da bi posle šest meseci agonije tu i umro. U svom stanu na Vidikovcu. Možda i srećan, jer umro je tamo gde se rodio i gde je živeo prethodne četiri decenije. Popio je poslednje pivo na mestu koje je dvadeset poslednjh godina sanjao i u snu ga nazivao tamo gde sunce izlazi.
On mi je „udesio“ Ameriku.
Srki je već imao šestomesečno iskustvo boravka u Americi; tamo, u Detroitu, sredinom 1989. godine, bio je gost kod svojih drugara iz detinjstva, a preko njega i mojih poznanika, Belog i Pere, i nikada – čudilo me je – ama baš nikada nije pričao o utiscima sa tog „gostovanja“. Održavao je vezu sa Belim tokom apokaliptičnog vremena s početka devedesetih, tek uzgred bi pomenuo da ga Beli ponovo poziva u goste, ali kao da je nešto tajio preda mnom u vezi sa tim, sumnjao sam da iz nekog razloga ne želi da mi prenese da Beli možda i mene uključuje u taj poziv, jer, istina, zbližio sam se s Belim tokom jednog njegovog boravka u Beogradu, u martu 1992. Pored mnoštva svojih uvrnutosti, Srki je voleo da bude „gospodar situacije“. I doista, tek kada je on odlučio da je za to sazrelo vreme, rekao mi je: „Evo ti Belov telefon i njegova američka adresa, bilo bi lepo da mu se javiš. Ja neću da idem tamo, bio sam već, a Beli bi rado i tebe ugostio.“
Nakanio sam se nekako da napišem pismo Belom, a on se posle primljenog pisma javio telefonom: „Samo izvadi vizu i – stiže ti od mene novac za kartu, za boravak nemaš da brineš, bićeš kod mene.“ Prikupio sam sva neophodna dokumenta, uključujući odobren dopust s posla i preporuku Udruženja književnika iz Francuske 7 u kojoj je stajalo da bi mi boravak u SAD koristio u radu na novom romanu. Odbili su me, u tom prvom odlasku u američku ambasadu, te nebeske 1993. godine lepo dokumentovane u onom jesenjem popodnevu. Posle rutinske konverzacije, smeđokosi, providni, izvežbano ljubazni konzul, jednako se namešteno osmehujući, rekao mi je da je moja dokumentacija za svaku pohvalu, no, situacija (situacija sa mojom zemljom) je takva-i-takva, zar ja to ne znam? Žao mu je, on mi zasad ne može izdati vizu, prećutao je da mi kaže da pripadam naciji čiji je predsednik jedan osioni komunista… Pokupio sam svoje papire kivan na sebe što sam i ja prećutao da mu nešto kažem: ne osmehuj se zalizanko, ja nisam od tvoje sorte. Šta me je porazilo: u Titovoj Jugoslaviji jedan Srki, uz sve epitete za njegovu dobru dušu, zbog čega četrdeset godina jeste bio moj istinski drug, jedan luftiguz, dakle, sa završenom osnovnom školom, bez sekunde radnog staža, bez kučeta i mačeta, na maminoj trpezi u četvrtoj deceniji života, otputovao je s crvenim „komunističkim“ pasošem u Ameriku kao od šale, sada je jednom inženjeru zaposlenom u naučnoj ustanovi, piscu, porodičnom čoveku s decom, s vlasničkim prebivalištem, koji je već proputovao pola sveta i nigde tamo nije ni pišao na javnom mestu (a Srki jeste, pričao mi je, kad je bio s Belim u Njujorku) a kamoli da je podmetao bombe ili širio komunističku propagandu, zabranjeno da poseti, recimo, američku stranu Tesline Nijagare. „Ne zagađuj naše prelepo kapitalističko tlo“, govorio mi je našminkani osmeh američkog zvaničnika iz kabine, iza debelog stakla.
Zašto se s ovakvom beleškom osvrćem danas unazad? Strepeo sam: ko zna da li ćemo igde i ikad još putovati? Šta je bilo – bilo je, tako su stajale stvari.
U drugom pokušaju, početkom jula 1996, odobrili su mi boravak u Americi. Šta je presudilo? Već stečeno iskustvo odlaska u Ambasadu, ili osoba koja je odlučivala, jedna sasvim normalna žena s one strane šaltera koja je, bez osmehivanja, prirodno ljubazna, bez ikakvih dodatnih pitanja, gledajući moja dokumenta, izgovorila tek nekoliko reči: „Aha, inženjer… idete u posetu prijatelju iz detinjstva… ma nemojte, zove se Miro Klemenc…“
Nekoliko dana posle mene i Srki je otišao u Ambasadu. Na njegovo a jednako i moje veliko iznenađenje, i on je dobio vizu.
Putovaćemo odvojeno, takve su iz nekog razloga bile direktive odande, iz Srkijevog štaba u Americi.
Putničke agencije su se prosto utrkivale oko moje karte; u to vreme cena povratne karte do Amerike u proseku je iznosila oko 400-500 dolara, no, budući da je za avgust prema tamo vladala putnička groznica zbog Olimpijade u Atlanti, cena je više nego udvostručena. „Gea“, „ABA“, „Putnik“ i još neki prodavci, kojima nisam krio da imam ponude sa više strana, razbijali su se oko mene u međusobnom nadmetanju; odabrao sam i rezervisao „Putnikovu“ ponudu od 1.070 dolara i javio Belom taj, za mene, astronomski iznos.
Beli se javio krajem jula i poručio mi da novac stiže preko Majla koji dolazi u svoj stari kraj preko Beograda, trebalo bi da ga u to-i-to vreme sačekam na Surčinu, sa Srkijem, jer Srki zna Majla, i da od njega primim pošiljku.
– A ti si taj! – kazao je Majlo, debeli Lala, pružajući mi koverat sa žigom motela „Rainbow“. – Svakakve sam priče čuo o tebi. Drago mi je. Onda, vidimo se u Ameriki.
U koverti je osim novca za moju kartu bilo i 40 dolara „za pivo“ Srkiju.
I otišli smo na to pivo, Srki i ja, ispijajući flaše na betonskoj klupi ispred granapa na Vidikovcu, njegovom omiljenom mestu – tamo gde sunce izlazi. I prvi put smo pričali o Americi, zapravo, ja sam ga samo slušao, znao sam da su te njegove „izglobljene“ priče upućene meni za oprez, da mi na znakoviti način ukazuju na ono što bi trebalo da se potvrdi kad budem bio na licu mesta, pre nego što i on tamo stigne. Dok je pričao, razmišljao sam o pozamašnoj svoti novca u svom džepu koja mi je stigla od Belog, praktično nepoznatog čoveka: samo nekoliko druženja s njim u Srkijevom „ateljeu“ na Vidikovcu pre nego što je otišao u Ameriku, i dva-tri zajednička izlaska u restorane onda kada je odande prvi put doputovao na kraći odmor u Beograd; imao je devojku Anitu s kojom je bio par što izaziva zavist u onih koji su ih posmatrali, napisao sam nekoliko literarnih skica o njemu i njoj – to je bilo sve. I bilo je tužno, sećam se da sam tragao za uzrokom svog bedastog raspoloženja. Kasnije, u kući, Marija i ja smo seli na krevet, izvadili smo pare iz koverta, provlačili novčanice kroz prste, bacali ih uvis, da lepršaju i padaju na gomilu, kao oni srećnici po hotelskim sobama u filmovima o Las Vegasu. U kućnom budžetu, uz nešto nemačkih maraka s kojima smo spasavali (ne)vrednost strmoglavo inflatornog dinara, imali smo i tri novčanice od jednog dolara, odložene kao fetiš u Zilahijevom „Samrtnom proleću“ na najvišoj polici kućne biblioteke, koje sam od jedne Belove pošiljke Srkiju „otkupio“ s nekoliko čekova u birtiji na tramvajskoj stanici u Topčideru kad je Srki s njima hteo da plati račun za litar belog i kiselu vodu. Marija je videla senku (ipak) u mom osmehu, stisla mi je dlan i rekla: „Beli nije naivan čovek, posle više od deset godina u Americi dobro zna da proceni svoje investicije. Ništa od ovoga nije slučajno; ako ništa drugo, investirao je u knjigu koju bi mogao da napišeš, o svima njima tamo. Američku knjigu. Uostalom, zar se nisi zbog pisanja odlučio na ovu avanturu?“
Šesnaest godina pre ove situacije, posle našeg boravka u Parizu, razdvojio sam svoje stvaralaštvo na pre i posle Pariza. Pitao sam se sada, ne samo za stvaralaštvo nego za našu sveukupnu egzistenciju, za naš život – hoće li biti podeljeni na pre i posle predstojećeg leta za Ameriku?
-
(0)Od : Boško Tomašević
Predeo kroz koji se probijam
720 rsdTEKST KOGA POKRIVA DUD SA LIŠĆEM KOJE SU IZJELI INSEKTI. I ogromne muve koje se skupljaju oko crnih i belih palih plodova na zemlji. Sa koje se diže otužan zapah prljavštine i gnjilosti. Dud koga sada pokriva ovaj tekst, koji će ga pokriti. Pisanje koje će susresti dud. Njega koji je predmet moje želje da sebe od onda sretnem pod njim Iz susreta sa njim rodiće se neophodnost za pisanjem. Sada. U tu-stajnosti onoga što vidim pred sobom kako mu se približavam, kako, tada, nisam znao da mu se približavam za meru jednog sećanja. To približavanje onda je ostalo u meni. Vidim sebe kako se približavam stablu i klupi ispod njegove krošnje sa pustom, pospanom ravnodušnošću koja me prati ka toj stvari toga onda iz koga tek sada, dok ga pišem, izvlačim svoju želju da ga vidim, jer ga vidim sada. Sa ocem, onda? Ne znam. Sa majkom, onda? Ne znam. Sam, možda posve sam. Svetlost se sjedinila sa prašinom. Sa belinom kućâ pod suncem. Sa gledanjem koje se širi i nigde se ne zaustavlja. Jer nema gde da se zaustavi. Ima toga nezaustavljanja u ravnici koja i sama piše sobom, ravnicom, noseći na sebi svoje tragove. Koje ja pišem. Dala mi se želja ravnice za pisanjem. Njena želja koja piše moje pisanje. Želja koja me želi da pišem jeste ista želja koju ja sada pišem. Želja, jedna od mnogih, protiv smrti. Tu sam zajedno sa smrću. I onda kada sam bio tamo kraj toga dudovog stabla bila je ona sa mnom. Čula su se iz daleka crkvena zvona oko tri popodne. Oglašavanje nečije sljubljenosti sa smrću. U koju je on, neko, ušao. Zvona i smrt uvučena u krošnje drveta koje ništa ne poriče. Ne može da poriče. Koje samo prima. Koga moj jezik prima, ne umeći da ga uzme. Sada. Ali kruži. Iznad onoga što moj jezik piše: nečija davna smrt je ovde, postoji jedno sada ovoga ovde pisanja koje to piše Svako pisanje je nekakva prisutnost i posthumnost. Glas pozajmljen smrti. Da bi se moglo umreti. Sve je to bilo tu i tada u onom pejzažu. Samo nisam znao šta u njemu reži na mene. Šta me negira? Šta mi govori? Moje telo, maleno onda, sa zemljom pod njim, sa belinom koja me uvija uza se, idući sa mnom sa mojim prolaženjem. Korak po korak. Tu su nekakva vrata, prag kuće, prozori sa spuštenim kapcima. I kao da nikoga nema iza zidova. Ja idem, tuda. I nebo sa koga padaju pustinje svetlosti povlači se za mnom. Stablo pored koga sam sadaonda prima me kao gosta. Samo onoliko trenutaka koliko ispod njega prolazim. Dovoljno tu, ono, stablo, sa mnom. Toliko dovoljno veliko da ispod njega idem. Ide se kroz tiho, kroz pospanost duda. Sa trenom. Sa obuhvatom njegovim koji me neće napustiti nikad. Trava ispod njega. Travke. Ostrvca sive zemlje. Zujavost muva oko kojih se ulepljuje vonj trulih plodova. Ugaženih. Tuda idem. Kao da se ide kroz to. Kao da je to upisano u trajanje bez trajanja. Pisanje duda. Pisanje koje me izbacuje u dud. To nije bilo važno onda. Ko ga je zahtevao sada? Video sam da idem prema dudovom stablu, jedno prepodne, u leto, u nebo, u belost kuća, idem u miris, u hladovitost senke, u lišće izjedeno insektima, u drvo idem sa mnom koje će mi dati da ga sada pišem, koje je došlo po mene da ga pišem, sada, kao da je izvučeno iz nekog drugog života sa dudom nada mnom, sa mnom, on od nekada što se prostirao pored puta koji je vodio prema drugim putevima. Jednom od puteva mojih. Jedan dud na mome putu. Kojim sam išao. Kojim od onda putujem, koliko i do onda. U putovanje u koje sam ušao da bih video to drvo od mnogih jedno. Sve dok za njega bude bilo reči, dok reči budu dolazile. Ili, dokle god ga gledam za njega će biti mojih reči. Ne želim da ih zaustavljam, mada to mogu kad god poželim. Ili, mogu da se još jednom osvrnem na njega. Bez reči. Samo da ga gledam. Tako: kao da gledam u sebe. To nedostižno onda. Koje dovodi do kraja našu nemoć s rečima. Onako kako Vitgenštajn kaže: Mogu samo govoriti o njima, ne mogu njih izgovoriti. Kolikogod išao prema njima. Prema njihovim česticama u meni. Prema kapanju njihove tvari po meni. Za toliko sam sâm. Bilo je neponovljivo to onda sa stablom kome dolazim, približavam mu se, prolazim ispod njega i – ostavljam sebe u njemu. Nikada neću više moći doći po to moje u njemu. Nikada. Jer to nikada jeste ostalo zauvek njegovo, moje u njemu zauvek. Samo na taj način to što se zbilo ostaje pravično podeljeno između njega i mene. Stvari moramo da poštujemo. Bog stvari je jedan i isti naš bog. Sa njima smo. Ne nad njima. Naš divni teret su one. Stvari. Pokazuju nam jednostavnost zajedničkog bivanja jedno-uz-drugo-preko. Nikada nas neće napustiti. Ni mi njih. Možemo ići doveka jedno prema drugom, biti u njima sa nama kao i one u sebi sa nama. Ništa to dešavanje ne pokriva, ne prikriva. Tek, ponekad, možda oholost čovekova. Samo taština čovekova može da zaboravi stvari, seme naše koje je s njima jedno. Pisanje, međutim, ne. Pisanje vas čini sa stvarima jedno. Njime se vraćate u jednost sa njima. U divljinu praodnosa stvari i bića, koja je prethodila svemu što sada, osim kada pišete, ne vidite. Pisanjem se vraćate u svoj prapogled, koji je sve već video pre nego što ste to videli vi. Gledati neposredno – kakva poezija! Nedirnutim pogledom gledati sve što je jednom bilo vaše seme i od čega je nemoguće pobeći. Udaljavate se od dudovog stabla, idete daleko, mnogo daleko, nikada dalje od vas, ulazite među lavež pasa, u urlike bezdane tišine u zimsko predvečerje sa snegom čija se zavesa od pahulja pred vama diže a šarke neba se pokreću, pretumbavajući belinu sve do nepoznatih uzroka gore, u hladnoj praznini i u raskovanoj ravnici bez oslonaca u vidljivom – dole.
-
(0)Od : Jadranka Milenković
Šesta pesma za Ingu
800 rsd1. Prva pojava
„Spavam na uzdignutom delu trotoara koji okružuje prostor oko Doma vojske. Dobro sam umotana: imam jorgan i ćebad. Spavam tu nakon dodele diploma o završenoj srednjoj školi. Svi su dobili diplomu osim mene; ja nisam kupila neki formular. Dogovaram se s razrednom oko toga kad mogu da dođem po nju; onda se ceo razred razilazi, a ja se čudim zašto nismo otišli na piće da to proslavimo; mislim, njihove diplome…“
Olivera je utisnula kabl rešoa u utičnicu i sipala u džezvu vodu iz toaleta sa kraja hodnika. Uključila je kompjuter i štampač, ukucala šifru za pristup programu, nakratko otvorila prozor. Iz fioke je izvadila načetu kesicu kafe.
„Pre nego što sam legla u taj improvizovani krevet, hodala sam bosa; negde su mi se izule cipele sa starinskim potpeticama. Vraćala sam se da ih nađem; više ih nije bilo. Odeća mi je bila svečana, u zlatnim i srebrnim nijansama, ali mi je loše stajala; izgledala sam zdepasto. Sebe sam videla iz druge perspektive – kao da gledam film – samo što se pogled objektu čudi i nije njime zadovoljan. Čini mi se da sam više bila pogled nego objekat.“
Dok je mešala kafu uopšte nije gledala u to što radi; tako je bilo svakog dana. Jovan je samo čekao kad će to da se završi prolivanjem kafe po zidu.
„Ležem u tobožnji krevet: meko je, toplo; mirno spavam. Ujutru se budim, u snu, i slažem jorgan i ćebad. Prilazi mi neuniformisano lice koje mi traži dozvolu da spavam na javnom mestu; on kaže ferman, ne znam odakle mi ta reč. Kažem mu – ma ne, bez brige, ja sam ovdašnja, živim gore preko reke. A, onda dobro, kaže on. Prilazi drugoj, starijoj ženi; ona je spavala tu blizu, u parku. I ona je ovdašnja. Dobro, onda ja mogu da idem, kaže inspektor i odlazi zviždeći. Nizak je, ima brčiće. Baš je njega briga ko gde spava.“
Jovan joj je prebacio prazne šoljice iz špajza. I on je pripremio kompjuter, pomerio u stranu nekoliko fascikli, stavio municiju u heftericu, proverio da li mu crvena hemijska još uvek piše, izvadio iz fioke okrugli pečat i pravougaoni faksimil sa potpisom gospodina šefa zvanog Doktor. Svesku iz džepa jakne gurnuo je pod tastaturu. Po tragovima na ekranu videlo se da je obrisan prljavom krpom; probao je to da otkloni papirnatom maramicom. Olivera mu je nalila kafu u šoljicu i dodala vlažnu maramicu, ne prekidajući priču.
„Sklapam jorgan i zovem muža da dođe po mene; objašnjavam mu gde da se parkira. On dolazi, malo je nervozan; onda dugo putujemo. Kroz prozor fotografišem nebo. Oblaci su kao kućice od marcipana: bele sa roze krovovima, gusto naređane; ja se uopšte ne čudim što oblaci imaju prozore i vrata. Prolazimo pored uske i visoke gotičke građevine sa mnogo detalja na fasadi. Boja joj je siva, ali topla, kao da je pomešana sa smeđom nijansom. Hoću da je uslikam zajedno sa oblacima, ali ne mogu da nađem takav ugao pod kojim obe stvari mogu da obuhvatim u jedan kadar.“
Tu je Olivera naglo prekinula priču; sivo-smeđa građevina što proseca bajkovite oblake visila je još neko vreme nad njihovim glavama. Nastavili su da piju kafu u tišini. Jovan je prošao rukom kroz kosu, a pramen koji je do maločas zaklanjao desnu stranu čela, sad je prešao na levu i tu je ostao.
Oliverin muž bio je sirov, nemaštovit patrijarhalni tip kakve je viđao samo u starim filmovima; nije voleo ni te filmove ni takve muškarce. Odavno je bilo vreme da siđu sa scene; već su poumirali i glumci koji su ih glumili. Dobro je znao kako je grebucka to što nije završila fakultet; još jedna u moru priča koje počinju sa: ne kajem se. Ništa joj nije rekao; ona mu i nije pričala svoje snove da bi ih tumačio; možda pre iz navike. Više od deset godina radili su u istoj kancelariji.
„Sutra idem u sud, u devet“, progovorio je posle nekog vremena.
„Šta ćeš u sudu?“
„Ostavinska rasprava nakon smrti oca: umro je pre nekoliko meseci.“
Olivera je podigla pogled sa dokumenta koji je držala u rukama.
„Odakle tebi otac?“
„Eto… Pojavio se kad je umro.“
-
(0)Od : Vladimir Kolarić
Avanture Pobednika
700 rsdБАЈКЕ О ПОБЕДНИКУ
1.
Тог дечака сви су звали Победник.
Име му се изгубило одмах после рођења. Нестало је у шумама у којима је дечак живео.
Дуго је дозивао своје име, а онда заборавио.
Дечак је био леп, плавоок и весео. Храниле су га птице.
– Ви сте најлепша створења на свету – говорио је дечак птицама.
Једном, док је брао траве да од њих исплете венчиће око главе, дечаку је пришла птица. Била је златно жута и звали су је Мудра.
– Мудра, хоћеш ли да и теби исплетем венчић? – питао је дечак птицу.
– Мени венчић не треба – одговорила је Мудра. – Мој венчић је сунце.
– Не видим га, Мудра птицо. Сунце је далеко, а твоја глава је мала.
– Видећеш га. Једног дана, очи ће ти се отворити.
– Моје су очи отворене – увредио се дечак.
Птица је само цвркутала и летела у круговима око дечакове главе.
– Ти си најлепша од свих птица, а птице су најлепша створења на свету.
Волео је да посматра Мудру како се игра.
– Ти мислиш да су птице најлепше на свету, Победниче – певала је Мудра. – Зашто то мислиш?
– Птице живе на небу и стално се играју – спремно је одговорио Победник. – Имају шарено одело и лепе гласове.
– Пођи пред зору на поток, Победниче. Буди тамо пре свитања и дочекај сунце. Тада ћеш видети шта је најлепше на свету.
Мудра је одлепршала пре него што је дечак успео ишта да је пита.
Дечак се чудио. Желео је да види најлепше биће на свету. Замишљао је птицу већу и лепшу од свих птица за које је знао. Плашио се само да птица не одлети пре времена, пре него што је добро погледа и запамти. Такве птице су сигурно ретке.
Победник је послушао Мудру. Ујутру, пре зоре био је на потоку.
Сунце је изашло. Дан ће бити диван.
Дечак је чекао. Још нико није долазио. Плашио се да га је Мудра преварила.
– Можда хоће да украде моје венчиће, док сам овде. Кад спавам држим их под собом.
Кад сам будан, носим их на глави. Али свеједно – помислио је на крају дечак. – Направићу још венаца. Траве има, а имам и руке. То ми птице не могу узети.
Одједном, из шуме је изашла Златна.
Златна је била мала девојчица у белој хаљини, дуге златне косе што се вукла по земљи и миловала траве. Земља је од тога била срећна, траве су певале.
Златна је ишла по воду, са глиненим крчагом.
Кад је видео Златну, Победник је поскочио. Жбуње је шушнуло и девојчица га је приметила.
Уплашила се и крчаг се разбио.
Победник је истрчао из шуме. Девојчица је мислила да је вук и почела да бежи.
– Не бој се, Златна. То сам ја, Победник. Не бој се. Направићу ти нови крчаг – викао је дечак.
Златна је застала. Окренула се. Дуго су се гледали у очи. Птице су поново запевале.
Дечак, Победник, схватио је које је то најлепше биће на свету.
-
(0)Od : Svetozar Vlajković
Čubura negde u vremenu
700 rsd1.
„Ој Дунаве, Дунаве,
Плааааааааааааааави,
Превези ме ти до Срема,
Мооооје драге нема“.Као да још чујем ту песму и Цакијев глас који је стизао са трошног зида преко пута наше куће. Лежао је он на том зиду, заклоњен крошњом шкартавог дрвета, гледао у небо кроз гранчице и певао. Имао је деветнаест година, а ја још ни десет, док сам га слушао из мог дворишта. Питао сам се зашто воли ту песму. За нас Дунав није имао никакав значај. Блатњаве плаже, на којима смо проводили лета, биле су смештене на Сави, а неке друге разлоге да идемо на реке, осим купања, нисмо имали.
А тек Срем! Никакве везе са Сремом нисмо имали. Нити је ико од нас имао своју драгу, осим у мислима. Очигледно је да се Цакију свидела мелодија. Да, да, лепа мелодија, нарочито лети. Никад не знамо зашто нам се нешто допадне или нас одбије.
Естетика је узалудни покушај да се објасни необјашњиво. Један од промашаја филозофије. Можда највећи.
Лето је било вечито, без година.
Као и вилини коњици, лептири, врапци непрекидно живахни и гласни, док се купају у прашини.
А Цаки Цврчак је певао, онако сам, на трошном зиду иза лимарске радње свог очуха, лимара Неге, кога нико никада није видео спреда, увек је био окренут леђима, са чекићем и гвожђем које је ударао, заклоњен варницама које су искакале из гвожђа. Знали смо му име и ништа друго о њему. Поштовали смо га јер смо га се плашили. Претворен у сенку, усред искри које су врцале из метала, био је претворен у звук, док је његов пасторак Цврчак певао. Звали смо га међу нама Цврчак, нико се није усудио да га тако зове гласно. Љутио би се, јер је био малог раста, прпошан, ратоборан, а још и обележен ожиљцима од шкрофула које је стекао, причало се, становањем у подруму, са мајком и двема сестрама, тамо, на крају улице Стојана Протића. Звали смо га Цврчак из љубави, не због исмевања. Али, Цврчак то није схватио. Кад је почео да свира алт-саксофон оставио је и зид и нас.
И одселио се у центар града.
Било је тада пуно цврчака и других буба у нашем крају. Данас их нема. Нестале су и гугутке. Ласте на неком другом месту праве гнезда. Отишли су и мрави. Много тога је отишло из краја где смо живели, расли, посустајали и певали. Нестао је и сам тај крај.
Простор не постоји без обележја. Кад она нестану, нестаје и простор који су обележавала. Сад је овај простор у коме се налазим и пишем ове редове неки други простор, неки други крај неког града, са обележјима која се састоје од дугмића за интерфоне, од стаклених балкона и спратова, од подземних гаража и камера у ходницима, од клокотања воде кроз цеви кад суседи пусте воду. Свети Авустин каже да је знао шта је Време док га неко не би питао, али кад га упитају, слегнуо би раменима. Исто се мени дешава са Простором. Време и да не помињем. Простор и Време су заправо измишљотине које нам служе да се не изгубимо превише у овом тајанственом свету.
„Ој Дунаве, Дунаве…“.
Не само да нема цврчака, него нема ни Цакија. Да је жив, имао би близу деведесет година. Нема ни нас. Остале су само успомене. Свако има успомене које су само његове. Али, као да су успомене помало и заједничке, свељудске, уколико смо добро расположени и признајемо да постоје други људи.
Нечије успомене постају моје успомене ако ја погледам тог човека који ми их прича и ако у њему видим себе и остале људе.
-
(0)Od : Alex Nash
Black Beauty
900 rsdPRVO POGLAVLJE
Na samom ulazu u grad popustila sam stisak na ručici gasa. Nekako mi se nije žurilo u skladište. S obzirom na to da je i ova operacija prošla glatko, znam da je žurka već uzela maha i da ću opet morati da glumim zadovoljstvo. A bila sam sve, samo ne zadovoljna.
Nikada nisam ni mogla biti zadovoljna, da se razumemo. Majke se ne sećam. Ne sećam se bukvalno ničega što se tiče prvih pet godina mog života. Najranije sećanje koje posedujem je ono kada su me odveli njemu, a tada mi je bilo šest godina.
Sećam se dvoje ljudi u odelima, između kojih sam stajala, i odbila da pogledam u čoveka koji je bio veći od najvećeg čudovišta. Imao je ljutit pogled, crnu kosu i izražene zelene oči, koje su me gledale kao da sam blato na njegovim čizmama. Sećam se i da mi je u jednom trenutku podigao bradu, zagledao se u moje oči, te se osmehnuo. Taj zlobni osmeh podsetio me je na Češirsku mačku, a nje sam se užasno plašila, iako sam volela tu bajku.
Tresla sam se od straha kada se grleno nasmejao i cinično zahvalio, socijalnim radnicima, koji su tri godine pokušavali da ga pronađu, jer nije koristio svoje pravo ime osim onog bajkerskog, otkako se pridružio klubu.
Ime mu je bilo Black Skull, ne Jonahh Bishop, kojeg su tražili u sistemu. Taj čovek, moj biološki otac, čije ime se nalazilo na mom rodnom listu, netragom je nestao 1990-e godine.
Sticajem okolnosti, prilično sudbonosnih, završio je u pritvoru zbog barske tuče i tako su mu ušli u trag. Po njegovim rečima, to je bio prvi i poslednji put kada su ga uhvatili. Štaviše, bio je veoma ponosan, jer je dvadeset pet godina predsednik MC kluba, koga su samo jednom na delu uhvatile pandurske svinje.
Toga dana, tri puta sam se prestravila: prvi put, kada sam videla da je ogroman; drugi put, kada se nasmejao, dok je tetovaža crne lobanje poskakivala na njegovom vratu; a treći, kada je progovorio.
„Koji kurac da radim sa njom?!“ Dubok glas protkan ljutnjom naveo me je da zadrhtim još jače, te sam se privila socijalnoj radnici uz noge. Nimalo nežno me je odgurnula od sebe i odgovorila mu:
„Gospodine Bishop…“ Početak njene rečenice prekinuo je glasan udarac šakom o sto.
„Da li si glupa, ženo? Rekao sam ti da se zovem Skull. Black Skull. I nisam gospodin, zapamti to!“, dreknuo je jače, a ja sam, zbog tona njegovog glasa, poželela da se sakrijem. Neće me valjda ostaviti sa njim? On nije moj tata, on čak nije ni dobar čika, sećam se da sam pomislila, dok su mi se suze skupljale u očima.
„Pogledajte je, to je vaša ćerka, ne možete je se odreći! Puno je sirotište dece koja nemaju nikoga, ali ona ima vas“, teta je tiho rekla glasom, obojenim strahom.
„Ono što ja vidim je štene. Jebeno štene koje će postati kuja. Da je muško, pa da je zadržim, ali ovako…“ Odmahnuo je glavom. „Ponovo te pitam, koji kurac da radim sa njom? Ovo je moj život.“ Pokazao je na mračnu prostoriju. „Treba li ovde da raste? Među svim ovim drkadžijama?“
„Možda, kada biste iznajmili kuću.“
„Ti si stvarno jedno glupo žensko čeljade, nisi li? Hajde sada umukni i budi lepa, a pusti nas dvojicu da se lepo ispričamo! Ono što ti ne shvataš je da ja ne želim jebenu kuću, ne želim da menjam svoj jebeni život i sigurno ne želim štene koje će zavisiti od mene.“
Iako sam bila mala, bolele su me njegove reči, jer ja nisam bila štene ja sam bila devojčica, neželjena, ali ipak njegova. Svoj pogled, koji sam do sada držala prikovan za pod, buntovnički sam podigla i pogledala ga ravno u oči.
„Ja nisam štene“, rekla sam tiho, jer mi se od straha steglo grlo, ali se nisam mogla zaustaviti.
„Ne čujem te. Vidite…“ Pokazao je rukom na mene. „Čak ni ne kevće kako treba.“
„Nisam štene. Ja sam devojčica, zovem se Megan, imam šest godina, na jesen krećem u školu i ja neću da mi budeš tata! Ti si zao i nepristojan i ja neću da ostanem sa tobom!“, vikala sam koliko me je grlo nosilo, dok sam stiskala male ručice, ne bi li zvučala još glasnije.
„Opa, štene ima potencijala.“ Opet se zabavljeno nasmejao, a mene je srce bolelo, jer je neko ko bi trebalo da bude moj, na mene gledao kao na uličnog psa.
„Nisam štene. Nisam štene. Nemoj mi govoriti da sam štene, jer si ti onda pas lutalica; džukela koja je napravila štene i otišla!“
Teta pored mene je glasno uvukla vazduh u sebe, kada je zakoračio prema meni. Verovatno je pomislila ono što sam i ja. Udariće me. Udariće me i ubiće me na mestu. Ali nije. Kleknuo je ispred mene i mrzovoljno je priznao:
„Ja jesam džukela, i to najveća. Jesam ološ, takođe sam i zao. Tebi nije mesto pored mene. Ti jesi moje dete, i to ne mogu da osporim, ali te ne mogu zadržati. Ja nisam stvoren da budem otac.“
„Ali rekao si da bi me zadržao da sam dečak. Ja mogu da budem dečak.“ Suze su mi se slivale niz obraze, jer sam dugo bila sama u onom sirotištu. Svi su imali nekoga, ali sa mnom niko nije hteo da se druži. Govorili su mi da sam čudovište i da ih moj pogled plaši. On ima isti takav pogled i ja mogu da ostanem sa njim, jer me se on jedini neće bojati. „Neću da budem čudovište, nisam štene, ali mogu da budem dečak.“
U očima sam mu videla promenu, tada nisam znala šta to znači, ali vremenom, kako sam rasla, shvatila sam da je moj otac nekada dozvoljavao da se vidi ogromna količina bola koju je nosio sa sobom.
„Imaš nedelju dana da mi pokažeš zašto bih te trebao zadržati“, šapnuo mi je na uho, ali je njegov šapat bio dovoljno glasan, da je čovek, koji je stajao sa moje leve strane, prvi put progovorio, zbog onoga što je čuo.
„Niste valjda ozbiljni? Ne možete sopstveno dete uzeti na probu. Postoje procedure, postoji zakon…“ Moj otac se polako uspravio, pržeći pogledom, i prišao, sada već uplašenom čoveku.
„Ja jebeno mogu kako hoću. Vaši kurčevi zakoni u mom svetu ne postoje. Jesmo li se razumeli?“ Sačekao je da oboje klimnu glavama, pa je nastavio: „Za nedelju dana se vratite da saznate šta sam odlučio! I nemojte misliti da će vam se izostanak za nedelju dana opravdati. Ponavljam, pojavite se ili snosite posledice.“
„Ne možete nam pretiti tako, mi smo…“
„Vreća službenih govana kakve ja smeštam gde im je mesto.“ Namignuo mi je, pa se ponovo spustio na koleno, ali ne pre nego što im je nemo dao znak da su završili sa svakom pričom.
„Od danas, pa dok ne odlučim šta ću sa tobom, drži se blizu mene, ali dovoljno daleko da mi se ne motaš oko nogu! Ovde ima previše ljudi i bilo bi najbolje kada bi se stopila sa mestom.“ Umorno je protrljao lice i uzdahnuo. „Šta ću sa tobom koji kurac? Nemaš ti pojma šta znači „stopiti se“ zar ne?“
Odmahnula sam glavom i tiho rekla: „Objasni mi!“ Videla sam bljesak ljutnje i tada sam shvatila da bi najbolje bilo da brzo naučim, jer ovaj čovek preda mnom nije imao strpljenja za podučavanje nego za naređivanje.
„Stopiti se, znači uklopiti se. Biti neprimetan, sklanjati se sa puta drugima kako te ne bi primetili. Ali, jebote, kako to izvesti?“, upitao je frustrirano sam sebe, pa je skočio na noge i zaurlao.
„Nemam ja vremena za ova sranja! Sačekaj me tu!“ Izjurio je iz prostorije i zalupio je vratima toliko jako da su se zatresli prozori.
Tog trenutka htela sam da se zavučem u neki ćošak i da plačem, ali nisam smela, jer dečaci ne plaču. Približila sam se pisaćem stolu na kojem je stajao nož.
Plašila sam ga se jer je bio veoma dugačak, no dečaci se nisu smeli plašiti, pa sam ga uzela pažljivo u ruku. Čak i tako mala, iznenadila sam se njegovom lakoćom, bio je lakši od onih sa kojima smo sekli hranu u sirotištu. Okrenula sam ga sa strane i na njegovoj glatkoj, uskoj površini uspela sam videti svoje oči. Tada sam sama sebi rekla: „Ili ćeš biti čudovište ili dečak.“ Spustila sam nož, te sam u čaši za olovke pronašla makaze, pa sam se sama primila posla.
Svoju crnu kosu, ošišanu do ispod ušiju počela sam da sečem, pramen po pramen, i to otpozadi, jer sam želela još malo biti devojčica.
Zabavljena poslom nisam čula da su se vrata iza mene otvorila, ali sam čula urlanje: „Šta to radiš, jebote?!“ Poskočila sam i zasekla sam deo između palca i kažiprsta. Oštar bol me je presekao, ali sam naterala samu sebe da ne vrisnem niti da pokažem da me boli. Okrenula sam se prema vratima i tamo sam zatekla svog oca i ženu, čiji je miris parfema gušio, a lice joj je bilo previše našminkano. Drugo nisam mogla videti, jer je stajala iza njegovog ogromnog tela.
„Šišam se. Dečaci nemaju dugu kosu“, rekla sam mirno, dok sam se trudila zadržati suze bola koje su mi štipale nosić i pokušavale se rasuti po obrazima.
„Kučko, sredi ovaj nered i uradi nešto sa njenom kosom! Od sada je tvoja briga. Nemoj da joj se nešto desi, jer ćeš meni odgovarati. Jasno?“ , zarežao je kroz zube, ne skidajući pogled sa mog lica.
„Razumem, Skull.“
„Odlično, sada mi se obe gubite s očiju!“
Danas, mogla bih reći da negde pripadam. Pripadam ovde, pripadam njemu. Ne postoji ništa što ne bih uradila za njega. Zadržao me je, pružio mi je život pun neizvesnosti, opasnosti i straha, ali me je naučio kako da preživim.
Da li kao muško ili kao žensko, ne znam, ali znam da sam mu bila desna ruka, iako to nikada ne bi priznao. Od sebe sam napravila sina kojeg je želeo, a on od mene tajno, veoma smrtonosno oružje, koje je koristio.
I da se ne lažemo, oboje smo imali koristi jedno od drugog. Bez obzira na činjenicu što nije bilo neke preterane ljubavi između nas, postojalo je ogromno poštovanje, i to mi je bilo dovoljno.
-
(0)Od : Nora North
Neonski anđeo
900 rsdLos Anđeles
Avgust 1998
Plaža Santa MonikaMama nije prestajala da se žali otkako smo izašli iz kuće. Deset puta je rekla da sam nevaljala. Ma, rekla je više od deset puta, ali sam ja posle desetog prestala da brojim.
– Hju, uopšte nisi dobra. Pogledaj, nokti su mi uništeni!
– Ali, mama… Samo sam htela da te obradujem cvećem. – Pokušala sam da joj objasnim, ne shvatajući toliku uzbunu oko tridesetak cvetova nacrtanih duž zida.
– Baš si me obradovala. Ne smej se. Ben! I ti si isti kao ona. Đavolčići jedni, eto šta ste vas dvoje.
Mnogo je smešna kad se duri. Ljuta je zato što je morala da riba zidove, čim je ustala. Volela je ujutru duže da spava, a ja sam jutros ustala rano i iscrtala zid u hodniku cvećem. Znala sam da je to ljuti, iako bi se uvek na kraju nekako odljutila. Moja mama inače jako voli cveće, ali iz nekog razloga ne voli ga nacrtanog na zidovima. Dok ona gunđa, tata se smeje i namiguje mi.
Danas je moj osmi rođendan. 11. avgust. Ove nedelje održava se letnji vašar na plaži. Raspust je, ali roditelji mojih drugara rade, pa će proslava mog rođendana za decu biti održana tek u subotu. Da ne bih danas bila tužna, izašli smo da prošetamo plažom, malo se provozamo na vrteškama i zabavimo se. Samo nas troje. Tata i ja ćemo se voziti. Mama ne voli vrteške, ali zato obožava šećernu vunu.
– Hajde da sednemo ovde da pojedemo sladoled. Šta kažete? Malo mi se zavrtelo od onih letećih kišobrana. – Tata izgleda umorno posle svih vožnji na kojima smo bili.
– Može. Vi sedite, ja odoh da vidim šta su nagrade na igrama pogodi metu i osvoji. Poručite sladoled od lešnika i čokolade za mene.
– Nemoj daleko, Hju! – čujem mamu kako viče za mnom.
Ispred prve kućice ima puno dece. Uglavnom su mlađa od mene. Gumenim loptama gađaju naslagane limenke. Ako sruše sve odjednom, nagrada je veliki plišani meda. Takvog već imam. Tata mi ga je osvojio prošlog leta. U drugoj kućici stoji okačena meta u koju se gađa iz plastične puške. Svako polje nosi neku nagradu, ali ništa mi se ne dopada. Tata jedne devojčice pogađa u centar mete i osvaja za nju roze haljinicu za princeze. Haljine koje meni mama šije su mnogo lepše.
Kod treće kuće stoje dva velika dečaka. Tata mi je već ranije objasnio da su to momci, a ne dečaci, jer nisu ni mojih godina, a nisu ni tatinih. Ja ih i dalje zovem veliki dečaci. Raspravljaju se. Jedan je stariji i veći. Govori ovom drugom da nikad neće pogoditi metu, jer nema fokus. Nemam pojma šta je fokus ali očigledno je nešto mnogo bitno. Njihove mete su pokretne. To su male ptičice koje izlaze iz kućica, ali nikad ne znaš iz koje će se pojaviti sledeća. Ako pogodiš deset ptičica u nizu, osvajaš glavnu nagradu, a ako pogodiš pet onda osvajaš utešnu. Uopšte mi se ne dopada ova igra. Gađanje ptičica nije zabavno, čak i ako nisu žive. Lepe su, plave, liče na onu koja iskače iz sata kod moje bake Odri, svaki put kad sat pokazuje podne. To joj je znak da treba da počne sa spremanjem ručka.
Krećem dalje, ali me privlače svetleća krila, koja su glavna nagrada u trećoj kućici. Onda vidim da su svetleći crveni rogovi za đavolčiće utešna nagrada. To mi treba. Želim ih i za mene i za tatu. Ako se sa njima pojavimo pred mamom, sigurno ćemo je nasmejati i oprostiće mi ono crtanje po zidu.
– Vaško, nikad nećeš uspeti ni pet u nizu da pogodiš, a o svih deset možeš samo da sanjaš. To sam i ja uspeo samo jednom. – Onaj stariji je baš neki davež.
I kakav je to nadimak vaška. Vaške nisu ljudi, to su bube koje napadaju ljudima kosu. Zbog njih devojčice moraju da se šišaju. Stejsi Rivs, iz mog razreda, ih je imala i mama je svakodnevno proveravala moju kosu, govoreći da ne zna kako će preboleti moje divne lokne ako bude morala da mi ih odseče, zbog vaški.
Onaj mlađi dečak uzima pušku. Pokušaće da osvoji nagradu.
– Hej, zdravo… – Pitaću ga da osvoji rogove za mene.
Spušta pušku i prevrće očima. Mislim da je malo ljut na mene.
– Šta hoćeš?
– Da li bi mi poklonio te rogove za đavolčiće, ako ih osvojiš?
Gleda me čudno.
– Nećeš krila? Obično devojčice žele ta glupa krila.
– Ne, meni trebaju rogovi. Jedni za mene i jedni za mog tatu. Ali ja ne umem da pucam.
– Znači, morao bih da pogodim dva puta po pet u nizu. To bi možda ovom krelcu zapušilo usta. Dogovoreno! Samo, ne smeš da me ometaš. Moram da nađem fokus.
– U redu. – Slažem se, praveći se da znam šta je taj fokus.
Od pet pokušaja, pogodio je dva. Ćutim, da ne bih oterala fokus, ako ga je našao, mada mi ne deluje tako. Ljut je. Pokušaće ponovo. Uzima municiju od čike koji radi u kućici i staje na obeleženu liniju sa koje mora da puca.
– Baš, baaaš želim te rogove. Sigurno osvajaš ovog puta! – uzviknem, jer znam da dečaci iz mog odeljenja vole kada navijamo za njih, dok igraju fudbal.
Dečak se kratko nasmeje, pa ponovo podiže pušku ka kućicama iz kojih ptičice treba da se pojave. Čika pritiska dugme i ptičice se pojavljuju. Prvu pogađa. Pogađa i drugu. Treću. Četrvrtu. Još samo jedna. Namešta se u bolji položaj. Zadržavam vazduh. Obara i petu! Skačemo oboje u isto vreme, dok se crvene lampice na kućici pale, jer je nagrada osvojena. Uzima rogove i daje mi ih. Svetle crveno. Stavljam ih na glavu. Sad još jedne, za tatu.
– Hvala. Misliš li da ćeš moći još jedne da osvojiš?
Stariji dečak dolazi do nas smejući se.
– Šta je, Vaško, ipak si uspeo? Ovo je veliki dan za tebe. A vidim, imaš i obožavateljku.
Mlađi dečak se zbog ovih reči zacrveni.
– Mala želi rogove za sebe i za svog tatu. Meni je to super trening. Ne lupetaj!
– Hej, ti, ostavi ga na miru! – Ljuta sam na velikog, nervira me.
– Izvini, mala… Neću da ti diram heroja. Evo, neka pokuša ponovo, možda mu je danas srećan dan.
Smeje se i sklanja se u stranu. Mlađi dečak ponovo kupuje municiju. Ipak će pokušati. Posle tri oborene ptice promašuje, ali odmah uzima novu municiju. Ne odustaje. Veliki se kezi, kao onaj dosadni Rodžer iz zadnje klupe sa kojim niko neće da se druži, jer je bezobrazan. Krade nam olovke i gumice.
Dečak je pogodio četiri ptice. Još samo jedna i imaću rogove i za tatu. Sat pokazuje da mu je ostalo još pet sekundi za pokušaj. Stoji miran, ali ne puca. Tri sekunde. Sprema se i pogađa. Pala je i peta pričica.
– Hju! – Tata se pojavljuje iza mojih leđa. – Sladoled se otopio, dete.
– Tata, pogledaj! – Pokazujem na moje rogove. – Imam rogove kao đavolčić. Ovaj dečak je osvojio jedne i za tebe.
Dečak pruža osvojene rogove tati. Izgleda zadovoljan. Onaj stariji prilazi kućici i uzima pušku. Sada će on da pokuša. Ali mene čeka sladoled.
– Tata, stavi svoje rogove, pa idemo kod mame! Rekla nam je da smo dva đavola. Zar ne?
Tata se smeje. Stavlja svoje rogove. Smešan je sa njima.
– Momče, hvala što si nam poklonio svoje nagrade. Da li bi slikao moju ćerku i mene ovde? Njoj je danas rođendan.
Mlađi dečak uzima aparat od tate i slika nas za uspomenu.
– Hvala ti. – Tata se zahvaljuje dečaku.
– Nema na čemu. I, srećan rođendan.
Odlazi nazad do kućice, a tata i ja idemo ka mami, držeći se za ruke. Mama nas primećuje i veliki osmeh se pojavljuje na njenom licu.
Po tom osmehu znam da mi je oprostila.
-
(0)Od : Verica Žugić
Žule i Beli
500 rsdЖУЛЕ
Мислим да је тог дана почело наше дружење. Кажем – мислим, јер не могу бити баш сигуран. Некад се сећања измешају и не знаш шта је стварно, а шта не. А то и није толико важно, јер сем Белог и нема ко би потврдио и коме би то било битно. Врзмао сам се око њега док се мучио око огромне каменчуге, коју је, од како је сунце почело да се помера у правцу доњег дворишта па све до дубоког сумрака, откопавао крај велике реке, а онда успео да је убаци на колица и догура до брега где су он и Ђура седели у вреле дане тражећи ‛лад испод дрвета са највећом крошњом у близини, гледајући у правцу реке. Сад смо били ту само нас двојица. Камен је био обичан, сив, али ипак довољно велики да на њега седну обојица и ја иза њих приде. Ко омање брдо, рецимо. Ништа посебног на њему није било, ни лепог ни ружног. Не знам зашто се толико мучио око њега. Прсти су му се раскрвавили од силног поткопавања како би га преместио. Везивали су Ђура и он чамац за камен, стојали или седели на њему. Ђура је био причљив човек који је волео да млати рукама и увек нешто објашњава. Изгледа да је то пријало Белом, који је углавном ћутао и тек понекад само климнуо главом. На камену би повремено исклесали неку линију. Обележавали су на њему лепе и ружне ствари које су им се дешавале. Толико знам о том камену. Бели га је сад јако загрлио, спустио лице на њега и видео сам да је био баш, баш тужан. На страни на којој је вило пуно исклесаних линија, додао је још једну, највећу. Са друге је линија било пуно, пуно мање.
Стрина Нагорка је позвала Белог да једе. Е то је једна баш добра жена. И дивно је кувала. Али Бели није био гладан. Већ неколико дана га нисам видео да је било шта јео. Рекô је да је време да крене и стрина Нага је знала да је стварно тако. Она је све разумела – и кад је Ђура био нервозан, љут и утапао своје незадовољство пијући и мрштећи се ту испод дрвета и кад је кров прокишњавао, а Ђура се љутио на неког горе, и не помишљајући да се попне на таван и закрпи рупу. Те послове је обављао Бели. Ђура је радио негде у граду, али је онда остао без посла, а затим и без стопала. Од тада више и није живео – животарио је ту испод дрвета, чекајући да и његово одзвони. То звоно нисам чуо, али као и Бели, знао сам шта чека и да је то близу. Живели су ту на брду крај реке, где би комшија било само кад су били топли дани, па би дошли да у својим воћњацима оберу плодове. А некако се и то проредило. Све чешће се дешавало да се испред куће појави само нека табла, која би Ђуру растужила и због које би уклесао црту на свом камену. И тако, пољубио је и загрлио стрину Нагорку и погледао у мене. Можда ми је махнуо руком, а можда и није. Исто небитно. Знам кад сам позван. Сместио сам се на седиште до њега и кренули смо. Где? Па то ни Бели није знао. Људи имају своје судбине и морају да их испуне. Иду и врзмају се свуда, муче се и злопате, не уживајући нимало. Обешених лица, дубоко несрећни ходају и ходају, тражећи срећу. Тако је то код њих. А ту му не могу помоћи. Спустили смо се комбијем до реке, до места где је ископао каменчугу. Повремено бих отворио очи и погледао да ли спава, али он је само гледао, увек у истом правцу, у неку тачку и није мрдао. Покренуо је комби пред свитање. Неко време је возио, а онда, кад је ваљда мислио да смо довољно одмакли од куће, паркирао крај пута да мало одспава. Није дуго прошло, кад неко покуца на стакло и упитао да ли је можда остао у квару. Да сам могао, све бих лепо објаснио. Бели је само одмахнуо главом и рекао да је стао да мало одмори.
– А и ниси накупац, рекао бих.
– Нисам.
– Данас је пијачни дан, зато питам. Ако би мало да се протегнеш и освежиш, слободно дођи, на дворишту је већ скувана кафа и чека ко ће први навратити.
Не знам за Белог, али ја сам позив за протезање одмах прихватио.
– Добар ти овај мачак, ко кер, скоро.
Е, ту ме увреди на правди бога. Како нас мачке уопште могу поредити са бићима какви су пси? И то још поређење у њихову корист – скоро ко кер? Кад год сам хтео, могао сам Ђуриног Ереша да насамарим или убедим у нешто што ми је одговарало… Ал̕ ајде. Деловао човек пристојно, па му делимично опраштам.
У сваком месту је по један такав човек, са брадом, обучен у црно, најчешће љубазан. Али овде смо се неко време задржали, а и његова жена, испоставило се, једна је права, фина госпођа, која баш воли мачке. О њој ћу вам тек причати.
-
(0)Od : Slobodan Martinović
Mali opis ljubavi
720 rsdКАД…
Кад се насмешиш,
Мрак узима шешир
И капут,
И излази унатрашке,
Као из цркве.Кад мојим сном ходаш,
За тобом остају
Мирис пролећа
И вратови трешања
Што смо појели.Када си тужна,
Туга умире
Од лепоте
И брже-боље пушта
Твој осмех.А кад се наљутиш,
Мрак ми се,
Го и гологлав
Враћа.МАЛИ ОПИС ЉУБАВИ
Наслањамо се једно на друго,
Наслањамо се…
Грле нам се и речи и смех.
Толико чисте љубави нико
Није описао,
Њен крај био би библијски грех.Ми смо тек једно с другим
Продисали;
И помахнитале дане
Што су кидисали
Заједно смо укротили.
Све добро, све лепо
Скупа смо оваплотили
У свет који припада нама
До самог краја света.Наслањамо се једно на друго,
Наслањамо се…
Грле нам се и речи и смех.
Толико чисте љубави није
Никада бивало…
Без ње би све мирисало на грех.НЕЗНАЊЕ
Не знам где се
Завршавам ја,
А почињеш ти.
Не знам
Шта је твоје,
Шта моје.
Не знам,
У ствари,
Ни да ли нас је двоје
Или ја то сањам
Две љубави.ИСТОК
Ти си моја
Аладинова лампа:
Погладим твоју слику,
У својој глави,
И бирам жељу.(Дуго и пажљиво бирам,
Да духа услужног
Не изнервирам.)Ти си тајна
Прича са Истока:
Хиљаду и једна ноћ
У мојој глави.
И бирам причу.(Дуго и пажљиво бирам,
Да неког демона
Не изнервирам.)Ти си нешто
Што знам и не знам:
Осећам твоју душу
У својој души.
И бирам срце.(Дуго и пажљиво бирам,
Да своју истину
Не изнервирам.)МОРА СЕ НАЋИ ГРАДИНАР
Мора се наћи градинар
За ружичњак
У твојој души, на лицу…
Нека те спази док сањаш,
Прелазиш улицу
Или некуд летиш.
И мора тај бити нежан а смео;
Природа спретна и спремна
На бол и ране од трна;
И на изгледан неуспех;
И на досуђен пораз;
И на препреке, и на пех.(Али ако успе,
Ако те освоји,
Живеће у ружином
Мирису и боји!)















































