• Žitije Hajnriha Kramera, Inkunabula
    (0)

    Žitije Hajnriha Kramera, Inkunabula

    Разишли смо се негде око маја. Лежала је постранце шаком подбивши свој крај јастука. Гледала је у мене не видећи ме. Веридбу смо закључили и раскинули у размаку од недељу-две, све то уочи нашег трећег неуспелог покушаја вантелесне оплодње. У блејзеру који иде уз сваку блузу и ташну сачекала је трамвај, а ја сам исто био ту поред. Стоји преда мном накежена под кухињском плафоњером и глава јој се цепа на полутке по линији раздељка. Од неке родбине из унутрашњости примио сам СМС честитку: „Чули смо новости, љубимо вас много обоје. Дођите обавезно чим будете могли. Јуца је спремила мању кућу да се не жалите после као прошле године.“ Гура се на трамвајским вратима, враћам мобилни у џеп јакне, узимам дим тик до филтера, трамвај се удаљује. Кухињска плафоњера лоше светли због много угинулих буба накупљених у њој. Биповање дигиталног будилника с наткасне почиње док се обувам за посао чучећи у довратку. Гасим га пред излазак и на зидовима примећујем потезе молерског ваљка у неједнаким наносима беле фарбе. На једном од њих и нашу урамљену фотографију с неког од летовања, а одмах изнад њено лице у фацијалису приљубљено уз плафоњеру чије зенице кроз матирано стакло прате моје кретање по стану. Поглед укочен и туђински. Будим се око по око и на истом будилнику видим датум померен шест дана унапред у односу на датум последњег буђења. „Остало ти је од боловања, нема зашто да се силиш. Ионако завршавамо квартал.“ „Видећу, хвала Вам свакако“, говорим у слушалицу док мимо мене, четвороношке, у ставу моста, с трудничким трбухом ка плафону, као у убрзаном снимку гегају и промичу гола тела с њеним ликом на ћелавим главама. „Остало ти је од боловања, нема зашто да се силиш. Ионако завршавамо квартал“, понављају какофонично и непрестано, свако за себе, гласом човека код кога сам запослен, окренута ми анфасом независно од места у просторији које у свом трку тренутно заузимају. Ходају испрекидано, препарирано и неприродно, као играчке на навијање. „Видећу, хвала вам свакако“, изнова и изнова у слушалицу, кроз подочњаке, сузе и лепљиве бале седећи наслоњен уз улазна врата стана закључана кључем из свежња који никако не налазим. „Нема смисла у себи тражити кривца, такав поступак никад не гарантује зачеће“, са обрвама извијеним нагоре објаснила нам је ботоксом и руменилом пластифицирана радница при психолошком саветовалишту клинике. На будилнику је једноцифрен број сати а на прозору мрак и млечна магла. Мобилни ми вибрира у џепу, позив са скривеног броја. Увек ме назове са скривеног када се предомисли, када пожели да ми се врати, то је наш мали ритуал.

    „Добро вече господине, имамо сјајне вести за Вас и госпођицу. РФЗО је одобрио нови правилник по коме се сваком пару-кориснику одобрава неограничен број покушаја.“

    „Не, не, дошло је до забуне, наш картон је затворен пре више месеци.“

    „Нови правилник не предвиђа затварање картона барем све до прве успешно изведене оплодње. Откључајте врата, испред смо“, зачуло се кроз шакалско смејање које као да је долазило из више грла, али свеједно пролазило кроз једна, заједничка уста. Покушао је да прекине везу али екран телефона није реаговао на додир. „Док чекамо да откључате приказаћемо Вам целокупну процедуру од пријема у клинику до издавања отпусне листе.“ Свака равна и усправна површина у стану, прозори, огледала, врата, монитори, почела је да уз звук емитује следећи снимак из првог лица: по испуцалој подној керамици посвуда у барама црне крви и бензина котрљају се точкови покретног болничког лежаја међу операционим салама у којима вереница, у бљештању цевастих неонки, порађа управо њега самог секући га од слабине до слабине и вадећи му распореном трометарске пантљичаре. Невелики застакљени излози с тим пантљичарама су између сала одакле допире њихово нежно бебеће кењкање. Из озвучења по ћошковима плафона излази снажна тутњава трамваја. „Ускоро ћете добити своју принову“, надвија се над лежајем фигура с хируршком маском и кецељом безизражајног погледа. Буди се у седам и двадесет ујутру. Љуби жену у чело и одводи сина у вртић. „Васпитачица је рекла да данас идете на оне највеће љуље и тобогане. А, који ће то делија данас тати да се прави важан пред цурицама?“, осмехује с рукама на волану. Пантљичарин реп извија се навише са задњег седишта. Живот о каквом је одувек сањао.

    500 rsd
  • Raul
    (0)

    Raul

    Poglavlje 1.

    Sa velikog trema u panamskom stilu pružao se umirujući pogled na korito LaVile koja je vijugala između nepreglednih plantaža kafe, šećerne trske i banana. Bila je sezona suše pa je reka bila čista i neboplava, na površini vode kupao se još jedan letnji dan na smiraju. Na obodu negovanih polja, levo od trema, nalazila se Emanuela, odnosno njena glavna građevina sa pomoćnim objektima, a sve dokle pogled seže pripadalo je hacijendi.

    Raul Ignjasio stajao je na tremu svoje novoizgrađene kuće zagledan u prizor u kojem bi mogao uživati bilo koji čovek na ovoj planeti, bilo koji sem njega. Gušila ga je usamljenost, čak i topao letnji vazduh mirisao je na samoću. S čežnjom je gledao u Emanueline crvene krovove u daljini koji su počeli poprimati tamniju boju zbog sumraka koji je nadirao s planinskih vrhova Kordiljera. Na tren je zatvorio oči vraćajući u sećanje dane i večeri koje je proveo tamo. Nije sve bilo med i mleko, ali je bio srećan onoliko koliko mu je dozvoljavao život koji mu je podario Bog.

    Seta mu je zaposela srce zbog sećanja na sve ono što je ostavio iza sebe… svojom voljom. Oseti tupu bol koja mu na tren prože grudi. Na Emanueli se sada spremaju za večeru… Valdina, kuvarica koja je zamenila ostarelu Marisol, užurbano postavlja sto za obedovanje, brojeći po sto puta pribor i čaše za vodu, za sok, za vino… i okreće nagore salvete sa amblemom hacijende jer zna da tako voli dona Tesa. Ne plaši se ona mlade gazdarice, ali želi da joj udovolji jer ona to zaslužuje, a i kada svi nagrnu u trpezariju, biće nemoguće uraditi bilo šta drugo sem izneti hranu. Prvo će utrčati dvanaestogodišnji blizanci Lukas i Markos, a odmah za njima devetogodišnje bliznakinje Nero i Bruna. I… svađaće se oko mesta za stolom jer devojčice ne daju za pravo svojoj braći da samo oni mogu sedeti u čelu, odmah do Magnusa, svog oca. Potom će ući Tesa, još lepa i vitka uprkos dvema blizanačkim trudnoćama, neprospavanim noćima i radu u kome je učestvovala rame uz rame sa Magnusom kako bi Emanuela bila to što sada jeste, vodeća hacijenda u Ereri, i počeće da smiruje uzavrele strasti svoje dece pre nego što u trpezariju uđe don Magnus Holton. A onda će ući on, njegov stariji brat, polubrat, i nekoliko trenutaka s ponosom gledaće u svoju dečurliju zajapurenu od svađe, skrivati osmeh i praviti se strog… Termiš… I izgovoriće ono čuveno: „Dosta više, kazniću vas! Sekirate majku…”

    Nesvesno i tužno se osmehnuo. Koliko mu je sve to nedostajalo! Kako bi voleo da je večeras tamo i da sedne u čelo, odmah do brata, a prekoputa Kruza… i da za stolom sva mesta budu popunjena. Kruz, gde si sada?, kroz glavu mu prođe pitanje, još jedna bol sa kojom živi i sa kojom ne zna kako da se nosi. Uzdahnuo je i ušao u kuću. Dočekala ga je hladnoća, ali ne od rashladnih uređaja već od mrtve tišine, grobne. Ponovo je osetio probadanje u grudima. Ušao je u trpezariju i brzo pogledom preleteo preko praznog stola, ta praznina ga je bolela mnogostruko više od onih praznih stolica na Emanueli.

    Sipao je čašu čistog viskija i ponovo se uputio u svoju radnu sobu. Tu se osećao najprijatnije, među svojim knjigama, kodovima i algoritmima. Tu je jedino mogao da ćuti a opet da priča, programskim jezikom, i bio je maher za oboje – najveći ćutolog među ljudima i najpoznatija pričalica među programerima. Među ljudima je ćutao jer posle svega što se dogodilo smatrao je da nema prava da se oglašava, a vezao je na programskim jezicima kako bi svojim blistavim umom, znanjem, nadomestio ono što je uskratio sebi i svojim bližnjima. A uskratio je sebe sebi, braći, Tesi… a učinio je to… vrag će ga znati zašto. Tako se priča na hacijendi, tako misli većina, a razloga je mnogo, možda i neosnovanih, a među njima i pravi – koji zna samo on.

    1.200 rsd
  • Književnik
    (0)

    Književnik

    poglavlje prvo

    dobili ste redakciju izdavačke kuće serendipia na vezi je urednik dugalić s kim imam čast da razgovaram? gospodine uredniče ovde kajganić blagi bože u pola glasa procedi patnik gospodine uredniče kolebljivo će kajganić slušam vas potišteno odgovori čovek samo vas unapred molim da budete što koncizniji čeka me zbilja toliko posla da verujte ne znam hoću li se uopšte izvući živ gospodine uredniče i dalje sam u šoku slušate svraku kradljivicu alal vera pređite na stvar kajganiću prosto ne mogu da verujem da moj novi roman nije ispunio vaša očekivanja nije smak sveta milune vama možda nije glavu gore dragi čoveče! pa sa nekim novim projektom ćete zacelo imati kudikamo više uspeha samo je važno da ovakve situacije ne shvatate lično onda… šta mogu da učinim za vas? mogli biste o uveravam vas da biste i te kako mogli mogli biste recimo da mi pružite priliku da vam za mesec dana ponovo pošaljem rukopis koji će u međuvremenu pretrpeti značajne dorade ah to! nažalost bojim se da nisam u mogućnosti da izađem u susret vašim zahtevima moja je odluka konačna i neopoziva zaista mi je žao ali ovoga puta zbilja nisam voljan da objavim vaše delo. gospodine uredniče produži romansijer glasom drhtavim od bola zar je moguće da tako puno tražim ako vas molim da mi date drugu šansu? čujte kajganiću ovaj razgovor polako počinje da gubi svaki smisao pa majka mu stara lepo sam vam rekao da je moje diskreciono pravo diskreciono pravo? možete to nazvati i prigovorom savesti osim toga mi nismo jedina izdavačka kuća u ovoj zemlji stvarno ne razumem zbog čega vam je toliko stalo da ga baš mi… znate, nema tog urednika koji nije donekle pristrasan baš kao što nema tog književnog kritičara koji u nekoj meri nije sujetan to što mi u ovom času nismo radi da objavimo nostalgiju ni u kom slučaju ne znači da neka druga kuća neće pokazati nezanemarivo interesovanje za vaše prozno stvaralaštvo sada je dakle i zvanično! kao iz topa uvređeno uskliknu spisatelj vama se moje delo definitivno ne dopada nisam to rekao samo sam sagledavajući aktuelne potrebe tržišta došao do zaključka da neću moći da ga prodam e moj dobri čoveče! kako ne shvatate da se nalazim između čekića i nakovnja jedno su naše želje a nešto posve drugo naše skromne skromne mogućnosti zar zaboravljate da smo već decenijama u nemilosti države kojoj je kultura ne trinaesta već trista trinaesta rupa na svirali? sve i da prenebregnemo činjenicu da smrtonosni virus hara planetom smeši nam se ekonomska kriza sa svih strana stizaće pretnje novim stezanjem kaiša ljudi uskoro neće imati hleba da jedu a režije će ipak morati da plate deci će krčati creva plakaće ne samo za bakama i dekama plakaće usled očevidno narušenog komfora iste će patike morati nositi i po nekoliko godina bez obzira što su im đonovi progledali i što voda nemilice ulazi to im uveravam vas neće smetati pošto će stopala držati zavučena u kese za zamrzivač cene će divljati naša nejaka privreda sve strašnije posrtati dok najzad ne dođe do potpunog raspada sistema odakle vam ideja da će neko u jednom do te mere opustošenom ambijentu uopšte i pomisliti da izdvoji novac kako bi kupio vašu knjigu? ili bilo čiju knjigu? imućni ljudi ne čitaju žive punim plućima i nemaju potrebu da zveraju u tuđe dvorište kad već u svom mogu imati sve što požele i mada će čitalaca biti sve manje sa stanovišta kamijevskog apsurda sasvim je razumno da će pisaca biti sve više stvaralačka potreba umetnika bila je i ostaće intrinzična a žeđ za duševnim nemirom takva da se ne može utoliti novcem dobro razmišljate: katarza samomasakriranja najčešće je jedini put do ekstaze sa jedne strane dakle imamo kiosk literaturu kojoj vi nažalost ne gravitirate sa druge je lepa književnost koju maltene niko ne uzima u šake računica je jasna kao dan tragamo za pravom merom i samo takav filigranski brižljivo upriličeni potpuri krajnosti može iznedriti bestseler svako ko ima nesreću da se bavi ovim poslom pomalo je s godinama postao akrobata pomalo mazohista međutim čak i takvi kakvi smo možemo da skačemo samo onoliko koliki nam je odraz ne bi ovo društvo imalo razumevanja za vaše delo na momente ono poprima obrise sušte apstrakcije filozofska razmatranja koja sežu daleko ispred svog vremena piknik u onostrano morali biste uložiti napor da se približite običnom čoveku da se saživite sa njihovim sirotim malim košmarima jamačno bez pribegavanja patosu a da pritom ipak ostanete akademski neosvojivi. kao kilimandžaro? uzeste mi reč iz usta. džaba. nalazite? ovaj narod uspeh ne oprašta ako sam dobro razumeo vas u ovoj fazi jedino interesuje komercijalni momenat recimo da je tako mada i nije baš vidite ja sam taj koji će morati da izmiri troškove lekture korekture katalogizacije preloma štampe vašeg honorara poreza državi dalje da ne nabrajam ovo dalje vas se ne tiče sve mogu da razumem dugaliću sve ali odakle vam ta skaredna pomisao da će se roman slabo prodavati? smem li znati na čemu temeljite svoje crne prognoze? toliko je relevantnih pokazatelja da ovo nikako neće biti bestseler eto recimo naslov koješta genijalniji naslov verovatno niko nije izmislio drugo sama fabula je iznimno problematična prepuna mesta neodređenosti nesuvislih obrta logičkih rupa nekoherentnosti postmoderna. i sami znate da tu ne može biti govora o nekoj klasičnoj fabuli nema veze nastavite i molim vas nemajte dlake na jeziku.

    700 rsd
  • Doktor Metuzalem
    (0)

    Doktor Metuzalem

    1. ЗМИЈА И ДУГА

    Смрт нам је донео Човек Без Лица. Тада сам први пут видео смрт какву је доноси Човек Без Лица. Бојим се док ово причам, верујте ми. Сви се ми плашимо мрака; некад са разлогом.

    Али рецимо да је овако све почело…

    Кревет је био прекривен ружама и свилом и целу просторију је удвостручавало огромно огледало што је стајало уместо зида. На винским чашама отискивао се траг зеленог и црног ружа са усана синоћних лепотица. Усне су биле крупне и сласне и радо сам их призивао у мислима, проучавајући отиске и миришући још неишчезли мирис најбољих вина што су миловала усне лепотица и љубила њихове сочне језике. Поглед ми прелете и преко остатка корњачиног меса и нојевих јаја у сосу од купина, и заустави се на огледалу, на одразу мог бледог лика. Сетих се Доктора Метузалема у другој соби; сласти је био крај.

    Таписерија на вратима приказивала је голуба са великим пурпурним, копљем прободеним срцем, испод њега три снежна планинска врха, и у долини, плавокосог јахача на црном коњу како слави победу, лицем ка небесима. Отворих врата и у фотељи затекох Доктора Метузалема, у уобичајеном положају, усправних леђа, како једе јагоде са медом и гледа кроз велике прозоре, напоље, у јутро и у кипове.

    ,,Био је овде“, рекао је, не погледавши ме. Тишина је била омамљујућа.

    ,,Идемо у врт, Горски“, додао је, појео највећу јагоду и кренуо ка великим француским прозорима.

    Трава је била мекша од сваког тепиха и ми смо ходали кроз читав лавиринт Милосних Венера и Аполона Белведерских у десетинама идентичних копија. Било је све хладније и задрхтао сам.

    ,,Синоћ је овде почела уобичајена седељка, готово академска“, почео је Доктор Метузалем, ,,али није се завршило као седељка. Завршило се баханалијама. Нико не зна ко је довео све те жене. Видели сте таписерију?“

    Потврдио сам.

    ,,Нико не зна откуд она тамо. И нико пре није видео кипове. Нико не зна како су могли да се створе преко ноћи. Као да су израсли из земље.“

    ,,Или спуштени са неба“, додао сам.

    ,,Не бих ишао тако далеко, Горски. Професоров леш је пронађен овде. Пронашла га је служавка, јутрос. Револвер је био његов, позлаћени гасер, трофејни. Нема сумње да је сам све урадио.“

    ,,Ни ви немате сумње?“

    ,,Сумња није увек на првом месту, Горски. Овде постоје много важније ствари. Ови кипови, на пример.“

    ,,Уверени сте да је професор био толико чист колико се верује?“

    ,,У чистоту се бар разумем и то вам је јасно, Горски.“

    ,,Извињавам се“, рекао сам.

    ,,Правите уобичајену грешку. Полазите од претпоставке о кривици жртве. А онда, следствено, о кривици детета у њој. Значи да кривице нема. Ни кривца.“

    ,,Мислите да је то он?“

    ,,Сви се бојимо мрака. Некада са разлогом.“

    ,,Докторе.“

    Поскочио сам. Доктор је био миран. Никад нисам видео већу змију. И никад нисам сазнао која је то змија била, није личила ни на једну од постојећих. Спуштала се низ груди Аполона Белведерског и пресијавала се на јутарњем сунцу, као дуга.

    ,,Видите“, рекао је Доктор и гледао ме, са благим осмехом. Ја сам имао снаге да гледам само у змију.

    ,,Идемо одавде. Са овог проклетог места.“

    ,,Да, проклето место. Мислим да сте овај пут у праву, добри мој Горски.“

    Инспектор Медени нас је у својој канцеларији понудио необично добрим вискијем, густим и мирисним, као ружино уље. Ја сам, наравно, прихватио, Доктор не.

    ,,Кад сам ја стигао, тамо ничега није било. Као сведоци необичних појава у кући професора Орлика остали сте само служавка, госпођица Передес, наредник Густавсон, који је први стигао по позиву, и вас двојица. Нико није пријавио нестанак неколико десетина античких статуа. Нити одбеглу змију. Да нисам уверен у веродостојност већине сведока, све бих вас већ стрпао у лудницу, будите уверени.“

    Били смо уверени. Инспектор Медени већ је раније имао прилике да се увери у тешко разумљиве способности Доктора Метузалема, иако готово ништа није знао о њему, као уосталом ни ја, Докторов лични Вотсон. Како је Париз неретко био место Докторовог загонетног деловања, инспектор Медени је свакако уложио максимални напор да прокине у душу и у курикулум вите свог повременог саборца у борби против ни-сам-више-не-зна-чега.

    Инспектор Медени се одлично сналазио у најсложенијим лавиринтима и у најтананијој кабали читавог тог бриселског Левијатана, те Куле Вавилонске којој је овај пут наденуто име достојно најсамозадовољније чиновничке свести – Еуропол. Али пред тајнама Метузалемовог ума, и он је, као и сви (скоро сви), био потпуно немоћан. За све је то била потребна, мислио је инспектор, далеко савршенија алхемичарска техника од оне полицијско-бирократско-психоаналитичке у којој је он, по сопственом поузданом уверењу, био ненадмашан.

    Госпођица Передес, Делија, била је исто тако ненадмашна служавка. Годинама је радила као професора Орлика пошто је емигрирала из Колумбије, и ништа јој се није могло приговорити. Инспектор Медени зна да је, као уосталом и многе служавке-избеглице, исто толико година радила и за Еуропол, и ни ту јој се није имало шта приговорити. Рођени брат јој је умро од претеране дозе кокаина, а остатак породице су јој побили амерички командоси. Тако није имала ниједан разлог да не буде лојалан грађанин Европе, па се тако понашала и сад, ћутећи о свему ономе о чему јој није одобрено да говори. Била је непробојан зид за новинаре и – додуше прелепа – сфинга за шпијуне и радозналце које је, као и увек, било немогуће разликовати.

    Млади наредник Густавсон био је син Отмара Густавсона, потпредседника Асоцијације синдиката независних пољопривредних произвођача, са центром у Бриселу, па његова оданост није ни довођена у питање.

    ,,Поштујем вашу потребу да чувате анонимност клијента“, инспектор се обратио Доктору Метузалему, „али можда би било од интереса за истрагу да макар наслутите природу везе између вашег поштованог клијента и професора Орлика. Можда је природа те везе укључивала и још неко заинтересовано лице.“

    ,,Не“, рекао је Доктор, ,,за вас природа те везе не би била ни од каквог интереса. А особа која нас је ангажовала много је више од клијента.“

    ,,Хоћете да кажете да се високо котира у структурама Слободне Европе?“

    ,,Много више од тога, инспекторе.“

    ,,У реду. Поштујем вашу жељу за дискрецијом. Закон је на вашој страни. Али реците ми, молим вас, ко данас краде књиге? Све је било нормално кад сам дошао, није било ни статуа, ни змија, ни таписерија, ни трагова блуда, једино књиге и даље нису биле тамо. Све те књиге, читава Александријска библиотека. Тај Човек Без Лица је можда луд, али шта ће му све те књиге? Мислим ако нема лица, зар није природно да је и без очију? Како онда чита?“

    Доктору није било смешно. Дуго је гледао у инспектора коме је очито постајало непријатно, а онда изненада проговорио, необично благим гласом.

    ,,На Човека Без Лица упућује и природа везе између мог клијента и професора Златорога Орлика. Толико вам дугујем. Били сте коректни. Сада бих волео да се растанемо. И да се опет пронађемо, када дође време. Ако се слажете.“

    Не сачекавши одговор, Доктор је устао, и ја за њим. Инспектор је само расејано махнуо главом и испио остатак вискија из чаше. Оставили смо га загледаног у њено дно.

    810 rsd
  • Lepo selo – Vražje selo
    (0)

    Lepo selo – Vražje selo

    Ограда

    Школа има велико и равно двориште. Камиони су често улазили приликом довоза робе у продавницу, која је била ту у близини. Иза себе су остављали велика улегнућа, која је киша натапала и претварала у баре. Ограде није било.

    Сваке вечери, до дубоко у ноћ, Жарко седи за столом и прави план уређења дворишта. Ради заштите деце и њихових живота, мора се оградити. Сазива родитељски састанак. Излаже план и позива их да помогну у радној снази, колико ко може.

    У матичној школи у граду добија материјалну и моралну подршку. Стиже материјал: оплата, цемент, ризла, песак и др. Шаље обавештење преко ученика да сутра, у суботу, радови почињу. Директор из матичне школе шаље, за сваки случај, два помоћна радника.

    Рано изјутра, њих двојица и Жарко крећу на посао. Из села нико не долази. Дан одмиче, надамо се, али узалуд. Неки мештани пролазе и добацују. За неколико дана урадили су бетонску цоклу и поставили металне стубове. Журе. Ближи се новембар, снег већ провејава. Из оближње фабрике добија на поклон цеви од којих ће заваривањем добити оквире. И мреже су послали. Два вредна вариоца из околине обавила су послове заваривања и фарбања.

    Баш тих дана догодило се следеће: Улазим у учионицу. Затичем Стојана уплаканог. Устаје и каже: „Учитељице, мој тата неће доћи, каже „Имам ја преча посла.”

    Наставља да плаче. Ја му прилазим. Помиловах га по коси и рекох: „Немој ти да плачеш. Ниси ти ништа крив.” Уздржавам се да и ја не заплачем. „Деца су често боља од родитеља”, помислих.

    Из оближњег расадника добијамо на поклон саднице. Било је ту: борова, јела, смрча, бреза, јасмина, јоргована, форзиција и др. Колико је ту било одушевљења и радости! Заједно са ученицима смо ископали јаме, засадили саднице и залили. Сваки ученик је имао своје задужење.

    Комшиница Л. пролази и добацује: „Учитељице, зар си за то учила школу, да копаш?”

    „И то, свакако”, одговарам.

    Капија је велика и лепа, а од ње до уласка у школу бетонирали су две стазе. Између њих је земља у коју ћемо на пролеће засејати пркос.

    Стижу хладни дани. Акција ће се наставити на пролеће следеће године. Биле су то седамдесете.

    Срећни смо и захвални. Добили смо село поред саобраћајница: пруге и аутопута. Веза са градом је одлична због школовања деце. Претходно село је било у планини удаљено око 25 км од града. То је нарочито мени, тешко падало. А сада смо ту и срећни смо.

    Уопште узевши, живот просветних радника у селу је врло тежак, али и леп, поготово за оног ко воли децу и природу.

    Стигло је пролеће. Са ученицама сам посејала у стазу пркос. Дечаци су доносили воду и заливали. Ускоро ће се претворити у диван шарени ћилим. Привлачи пажњу пролазника. Прозоре у учионицама украсили смо саксијама са мушкатлама. Редари их редовно заливају (најчешће понедељком). Једном седмично ученици чисте двориште, затим перу руке на чесми у дворишту, а као награду добијају један и по час игре. Дечаци играју фудбал, а девојчице „Између две ватре”. Надалеко одзвања њихов весели смех, да је милина слушати.

    Једног дана долази „интелектуалка” и рече ми: „Слушај учитељице, мени се не свиђа што мој син (иначе добар ученик) мора да прља руке чистећи двориште. Није то његов посао. Нисам га за то послала у школу.”

    „Ово је друштвено-користан рад, а твој син је највреднији међу децом”, мирно одговорих.

    Успешно се завршава школска година. Задовољни су ученици, а и ми учитељи, и поред тешких услова. Наиме, ради се у тзв. комбинованом одељењу: два разреда у једној учионици. ради се истовремено. Обично се комбинују први и трећи, и други и четврти разред. Ако се правилно примењује активан рад и тихо занимање, успех је осигуран. Концентришемо се максимално на рад са децом, притом занемарујући непријатељско понашање неких личности у селу.

    „Зашто? У чему је проблем?” често смо се питали Жарко и ја. Ускоро смо добили одговор.

    Чика Пера је једног дана свратио у школу да узме књигу из школске библиотеке за своју унуку Тању. Није могла доћи због болести. Иначе, то је најбоља ученица. Обрати се мени: „Рећи ћу ти, Анђо, нешто у поверењу. Видим шта се ради. Пред ваш долазак у село имали смо овде у месној заједници партијски састанак. Јоксо је устао и рекао: „Долази нам учитељица Анђа. А знате ли ко је она? Она је ћерка нашег непријатеља из рата. Нећете, ваљда, дозволити да нам непријатељско дете учи нашу децу?” Милутин га је гласно подржао. Остали су ћутали. Онда устаде Јово. Сав узбуђен повика: „Срам те било, Јоксо! Како можеш тако говорити? Ниси је ни упознао, а бацаш љагу на њу. Ја сам се лично распитао. Анђа је била у школи добар ђак. Завршила је пет разреда учитељске школе на време. Одана је овом нашем новом друштву. Са целокупним разредом отишла је, по завршетку школе, на изградњу 59.-е год. Градили су Ауто-пут братства и јединства на деоници Параћин – Ниш. Бригадирско насеље им је било стационирано код Алексинца. Ту је било бригада из свих наших братских република. Отуд је донела похвалницу, зато што је била вредна бригадирка. Била је предложена за члана Партије, али је то одбила, јер, како је рекла: „Нисам томе дорасла.” А њен отац је био частан и вредан човек. Нажалост, рано је преминуо.

    Јоксо и Милутин су први напустили састанак.”

    „Дакле, у томе је ствар”, захвалих се чика Пери.

    Када бих срела Јокса или Милутина, увек бих их учтиво поздравила. Није ми промицао њихов поглед пун мржње, као да је говорио: „Бићеш ти бржа одовуд него отуд. Нећеш ти дуго овде опстати.” У себи сам мислила: „То ћемо још видети.” Остала сам до пензије.

    Провокације су се наставиле.

    400 rsd
  • Kroz zatvorena vrata
    (0)

    Kroz zatvorena vrata

    Zauvek

    Ko mi krade ova jutra? – pita se, jedva odlepljujući kapke i mrzeći jutarnje svetlo koje ulazi kroz prljavi prozor prepunog autobusa.

    Na podlaktici vozačeve ruke piše „Goca forever“. Sa nekog audio medija stiže „čovek ćutalica“. Majstore, naplaćuješ li muzički dinar, reži starija žena. Mladića na sredini autobusa to ne zanima – ima bele slušalice, žmuri naslonjene glave na staklo, sa očima izvan svakog zla. Autobus i glava će odskočiti na nekoj od rupa; oči će se vratiti u zlo, u javu. Punačka ženica i njena mršava nebliznakinja su juče sve ispričale, danas ćute i ćutaće narednih mesec dana. Ništa im se ne dešava; za priču mora nešto da se nakupi, neka svađa s komšijama, neki bezobrazluk nezahvalne dece. Njena poznanica, koja s vremena na vreme baci pogled nade u njenom pravcu, ima providnu belu haljinu. Lutko, tu si zavesu mogla na prozor da okačiš. Ne pričaju o novostima na poslu; poznanica srećom sve vreme razgovara telefonom. U sedam ujutro, njen je sagovornik pun životne snage kakvu mnogi ni do deset ne nakupe. Ja sam boem lutalica, kaže boem iz audio medija. Poznanica u zavesi voli da pozajmljuje novac od drugih; jednom je pozajmila čak i od vozača autobusa. Ova mrzovoljna, neodlepljenih kapaka, dobro zna za tu njenu pasiju: od nje bogami neće izvući ni prebijenu paru. Pogled joj kruži oko napadne poznanice, a pomalo i kroz nju i njenu zavesu: vreba izraze lica – ko će prvi sići da sedne na njegovo mesto? Brzo seda, gleda kroz prozor. Ne zanima je reka umornih radnika na ulici, nedospavanih i krmeljivih, ali to je ono što nudi pokretna slika u prozoru, film koji nijedan režiser neće snimiti. Zašto su utegnute? Zašto posrću na platformama? Zašto su bezvoljni? Zašto su ostareli? Zašto nigde nema poleta? Zašto su oljuštene fasade?

    Majstore, znaš li ti šta je forever? Koliko ih je bilo posle Goce, kaži?

    Silazi potom s platforme koja se kreće na platformu koja se ne kreće. Ne, ne, i ona se ipak okreće, ali jako sporo. Hvata ritam koraka onog koji pored nje nevidljiv ide i šapuće joj sva ta pitanja. Al’ nikako se ne usklađuju, jer on stalno menja tempo. Ispraća očima krntiju koja kao zadihana životinja nastavlja ka železničkoj stanici, sa koje gotovo niko više ne odlazi, i na koju se retko ko vraća.

    Nespremna na promaju poslovne zgrade, na još jedan besmislen dan i ponovno ostavljanje sebe na ulazu, da bi se kao kišobran pokupila na kraju radnog dana, baca urokljivim okom još jedan pozdrav vozaču: Majstore, molim te, samo nemoj o forever.

    1.000 rsd
  • Prokletstvo Hanterovih
    (0)

    Prokletstvo Hanterovih

    Putovanje noću može da bude zastrašujuće, pomisli mlada kneginja. Pogled joj je sve vreme lutao kroz prozor, ali ništa više od tame brda u daljini i nešto vidljivijih obrisa neba ispunjenog mesečevom svetlošću nije mogla da razazna. Iza nje su ostali beskrajni sati provedeni u pokušaju da se ne priseća surovosti očeve odluke i neminovnosti ženske sudbine da poslušno sledi.

    Tokom ovog putovanja, nije bilo razlike između jednoličnog kretanja voza, truckanja kočije i plovidbe brodom. Sve se smenjivalo u nepogrešivoj organizaciji kneza Nariškina i njegovih saradnika. Nije ni sumnjala da će sve biti savršeno, gorko pomisli. Jedino se ona nije uklapala u šablon besprekornog života, sjajne karijere i velikih očekivanja svog oca. Posle smrti supruge, prepustio je podizanje jedinog deteta dadiljama i sluškinjama, guvernantama i vrhunskim profesorima, misleći da će joj tako nadomesiti nedostatak majke. Ekaterina je bila odličan đak, talentovana za slikanje, pisanje i recitovanje, govorila je francuski, nemački i engleski jezik kao maternji, no njenom detinjstvu nedostajalo je lepršavosti i slobode. Bila je okružena decom, ali to nisu bila deca njenog ranga i razlika je uvek morala da bude jasno izražena. Uglavnom sputana, uz duboko ukorenjenu svest o tome kako treba da se ponaša kneževa ćerka, gledala je svet oko sebe kroz stakleno zvono. Taj svet detetu je izgledao kao splet duginih boja, divan i nedostižan, gotovo surovo obmanjujuć.Sjajnog zdravlja i izražajne lepote, već u dobi od sedamnaest godina njeno telo isticalo se visinom i tananom građom, a crte lica poprimile su sve odlike aristokratske lepote, toliko različite u odnosu na devojke iz okruga. Sjajna i teška crna kosa plavičaste nijanse postala je njena najupečatljivija osobenost i ljudi su, fascinirani bojom, u svojim mislima, upoređivali kneževu ćerku sa vilama iz narodnih predanja. Okružena vršnjakinjama svetle kose i punije figure, bila je poput neobičnog priviđenja, utoliko lepša što ona sama uopšte nije bila svesna svoje zadivljujuće posebnosti. Otac je sa zebnjom i ponosom gledao koliko je potpuno nesvesna divljenja i zavisti što ispreda lepljive mreže. U osetljivim godinama bujanja svoje zamamne ljupkosti, nije imala majku da joj da savet i uputi je u opasnosti koje mogu da je zadese.

    Setila se svog prvog bala. Gledala je oko sebe, u parove koji se okreću u ritmu valcera i narodnih igara, snopove raskošne svetlosti koja je silazila sa ogromnih lustera u dvorani, a smeh iz razdraganih grla odzvanjao je u njenim ušima poput najlepše melodije. Svet odraslih je izgledao primamljujuć i pun otkrovenja. Suknje bogato nabranih haljina i sjaj ženskog nakita, uglađenost muških odela i uniformi – to je svih ovih godina čekalo na nju. Uživaće, pomislila je, u blještavilu mladosti i plesaće, okretaće se do jutra poneta muzikom. Kao kroz maglu, setila se dubokog muževnog glasa koji joj je šapnuo blizu uha, i kako je ona, mehanički, ispunjena bezbrižnošću i zasenjena svim što se oko nje dešava, pružila svoju nežnu ruku u svilenoj rukavici. Tek kada je otpočeo ples, pogledala je bolje svog pratioca. Ni sve pročitane priče o junacima iz legendarnih bitaka, sva šaputanja koja se pravila da ne čuje, nisu je pripremila za susret sa nezemaljskom lepotom. Dubine mora koje nikad nije videla, ali je često o njima maštala, nisu je upoznale sa plavetnilom očiju što su je posmatrale. Našla se u vrtlogu kretanja, lebdeći, nošena sigurnim rukama najlepšeg muškarca kojeg je ikada videla ili imala smelosti da zamišlja. Krajevi bele haljine svetlucali su upleteni oko njihovih tela, a ruka u svilenoj rukavici drhtavo je doticala pramenove plave kose na njegovim ramenima.

    Od tog trenutka nisu postojale druge oči. Nisu je zanimale priče o bogatim mladoženjama i velikim posedima. Bila je potpuno obuzeta. Prosci su prolazili kućom, preplavljeni užasom zbog hladnoće koju su videli u njenim očima. Uzalud ju je otac upoznavao sa onima koji su ispunjavali sve uslove, uglednom gospodom iz plemićkih porodica. U njenim je mislima bilo mesta samo za jedno ime. Još se sećala glasa čiji zvuk se urezao, nepovratno:

    ‒ Nisam Vam se predstavio, gospođice. Dozvolite mi. Oficir Aleksandar Ivanovič Orlov.

    Bila je sezona te je sledio beskonačni niz igranki, koncerata, odlazaka u pozorište i kućnih poseta. Vreme mladalačkih zabava bilo je u punom jeku, a ona je žalila što ga ne viđa češće. Sve vreme, sa ogromnim nestrpljenjem i gotovo opsednuta, pratila je ulazak gostiju, očekujući da se pojavi, besprekorno lep u svojoj beloj uniformi i svestan toga. Maštala je da će je odmah spaziti i zamoliti za ples. Da će joj više puta prići, pogledati je svojim sjajnim očima, reći joj kako je samo na nju čekao svih ovih godina. Smišljala je u svojoj glavi bezbroj situacija u kojima bi joj on iskazao svoju ljubav pred drugima i zadivljene poglede onih koji su ih okruživali.

    Sezona je prošla u čekanju na njega. Nadanje o ponovnom susretu utopilo se u prolećne dane, kada je u platno svojih vezova utkala i suze izneverenih očekivanja. Prvi put je osetila takvu bol i predala joj se, kao i svaka devojka njenih godina koja je imala priliku da oseti tugu neuzvraćene ljubavi.

    Onda su počela da pristižu njegova pisma, pomešana sa mnogim drugima. U njima je opisivao lepote sveta koji je promicao pred njegovim očima tokom putovanja, pisao joj o čudnim običajima naroda sa juga, sa kojim je delio dobre i teške trenutke, bitke u kojima je učestvovao. Izbegavao je da piše o osećanjima, ali njoj se činilo, kako je vreme prolazilo sve više, da svaka reč diše ljubavlju. I srećno pomislila da je taj susret na balu odredio dalji tok njihovih života.

    Nije mogla ni da pretpostavi koliko je bila u pravu.

    800 rsd
  • Bajka i druge priče
    (0)

    Bajka i druge priče

    Svečana odela

    Mirko je jedini u selu uspeo u životu. Završio je ozbiljne gradske škole i govorio engleski kao filmski glumac. Neki su čak pričali da je bio u Titovom kabinetu za jezike. Nije provereno. Ono što je bilo zasigurno, bar dva, nekih godina i tri puta, pojavljivao se u selu – obavezno za Svetog Jovana, porodičnu slavu, sestra Brankin rođendan i po neki put prekoredno. U selu je to bio prvorazredni događaj, kao Dan borca ili Đurđevdanski vašar. Retko su oni što su otišli dolazili, samo oko Dana republike, kad se kolju svinje, a neki ni tad. Ako ne dođu, onda roditelji napune stare kofere s mesištem, a Ilija, što je vozio autobus za Beograd, to sve pokupi, pa kad dođe u prestonicu, sačekaju ga na stanici, pokupe šta je doneo, a on vrati prazne kofere u selo. Mirko je bio drugačiji, voleo je da dođe, makar ponekad. Kad na narandžastom „Stojadinom“ pritisne sirenu, još kod zatvorenog Miloradovog mlina, svi ga čuju, jer odzvanja jedinom ulicom. Oni što su kod kuće, izađu na prozor ili kapiju, pa mu mašu, kao da dolazi neko važan u selo. Kod zadruge zastane, mahne kroz prozor za pozdrav, a Dušku Krušku vikne da podeli pivo svima, platiće kasnije, kad navrati. Onda pritisnu gas, auto zaškripi po drumu i digne prašinu da oni ispred doma kasnije popiju pivo u gutljaju, kako bi prašinu sprali iz grla.

    Ispred kapije, sačeka ga majka, ponekad i sestra. Otac nikad, ili je u polju, ili je u voćnjaku ili nešto radi. Osim kad je slava, onda ga dočeka na kućnom pragu i izljubi, sve mu glavu u rukama držeći, kao da će Mirko negde da pobegne. Kad ga majka uvede u kuću, obično skuva kafu i posluži slatko, pa dok piju svašta ga pita. On odgovara kratko, uglavnom sa „Da“ i „Ne“, pa kad popije kafu ode do kola. Donese neke kese crvene, plave, bele, sve latinične reči, engleske. Uglavnom, u njima su odela, svečana plava odela, sa sjajnim dugmadima. Ponekad u kesi bude i neko piće, boks cigareta ili parfem. Retko, ali bude.

    Mirko provede dan, eventualno dva kod svojih, malo se zevzeči sa komšijama, plati pivo u zadruzi, popakuje šta majka i sestra spreme i vrati se za Beograd.

    A onda krene redovni ritual njegovog oca Ratka, nakon Mirkovog odlaska. Obzirom da seljaci nemaju ni gde, ni zašta da se pokazuju, otac uzme plava odela, stavi preko ruke ko kelner krpu, pa redom – prvo je dao najbližim komšijama, pa onima do njih, pa onima još malo dalje. Ali odela ima toliko, da je krenuo putem, pa počeo i po zaseocima da deli. Posle par godina Mirkovog donošenja odela, svaki stanovnik u selu imao je bar po jedno. A obzirom da je uz odela za muškarce, ponekad donosio ista takva, samo umesto pantalona suknju, i sve viđenije domaćice imale su makar jedan svečani komplet u plavoj boji.

    A onda je Toša išao avionom kod sina jedinca u Nemačku i selo je otkrilo ono što je bila brižno čuvana tajna, nešto o čemu Mirko nije hteo da priča: Mirko je pilot, jer piloti nose takva odela. I oni drugi što rade u avionu –muški i ženski. Velika sreća obuzme sve koji su imali ta odela –ej, nije šala! – pilot. Ili onaj što radi u avionu.

    I dođe vreme da se Branka udaje. Isprosio je naočit momak iz susednog sela, domaćin, traktor, kombajn i sva priključna mehanizacija, hektari zemlje, i sve kako dolikuje. Spremala se velika svadba, nezapamćena u tom kraju. Jedina mana svadbe je što su seljani bili s mladine strane, pa su se malo osećali ko u zapećku, ko popišani, što bi se reklo. Ali, Ratko je pozvao celo selo i okolne zaseoke, prijatelje i familiju da proslave devojačko veče, devojačku svadbu.

    Po običaju, Mirko je trubio već kod mlina ali se nije zaustavljao do kuće. Sa njim, iz kola, izađe i zgodna, visoka devojka, duge plave kose, obučena u džins. Po prvi put otkad je pre petnaest godina otišao za Beograd, da je došao sa nekom. Upoznao je roditelje i sestru, prisutnu familiju i komšije sa „moja devojka, Snežana“. Izneo je iz gepeka nekoliko kesa, a u njima nije bilo odela, samo strana pića, strane cigarete i nekoliko parfema. Ubrzo, svi u dvorištu su pušili i mirisali kao parfimerija.

    Mirko i Snežana smestiše se u kuću koju je Ratko sagradio kao poklon za njegovu svadbu. Kuća se već pomalo zapustila, jer je očekivala da će se Mirko već oženiti i brinuti o njoj, popravljati malter, bojadisati drvenariju i sve kako treba da bi kuća bila kuća. Ali, osim sobe gde je Mirko spavao kad je dolazio, većinu stvari je prekrila prašina. Osim te sobe, koju su spremali kad su znali da dolazi.

    Ratko nije hteo da zaostaje za Brankinim svekrom, te devojačko veče beše kao svadba. Dva orkestra, jedna reduša na četiri gosta, ića, pića i pečenja, još jednu svadbu da napravi. Slavilo se od popodne, pa do uveče, ali ne mnogo kasno, jer sutra dolaze svatovi. Veselo beše. Leglo se pre ponoći, a reduše ostadoše da počiste i pripreme stolove za ujutro.

    Izjutra, trubači probudiše prvo Snežanu, nenaviknutu na takav „budilnik“. Mirko, koji je prethodni dan potegao malo više, jedva progleda, ali to ga nije sprečilo da se poigra sa Snežaninim telom, koje se ipak iskralo iz kreveta, ostavljajući Mirka sa kiselim smeškom. Polako se obukoše, Sneža u svečanu haljinu, iskusno umesto štikli obula je baletanke, a Mirko bljesnu u svetlo sivom odelu, s novim cipelama i košuljom po poslednjoj modi, bez kravate. Pre nego su se obukli i izašli, malo su štrpnuli od vruće proje i hladnog pečenja. Visokotonska sirena Ilijinog autobusa, pomešana sa tercama drugih automobilskih sirena, začuše se kod Miloradovog napuštenog mlina. Svatovi su najavljivali svoj dolazak.

    U dvorištu i oko kuća okupio se silan svet. Kad ih je ugledala, Snežana uđe ponovo u kuću, glasno se smejući. Srećom, taj smeh su prekrile trube, ali nisu mogle da sakriju kostimografiju ispred njenih očiju.

    Svi seljani su bili obučeni u odela stjuarta „JAT“-a, plava, sa sjajnim dugmadima. I većina žena je izgledala kao karikature stjuardesa, groteskne pojave.

    Mirkov otac je stajao na kapiji, u istom tom odelu, neravnomerno skraćenih nogavica. Držao je u ruci lovačku pušku i pušio stranu cigaretu. Gledao niz drum, ka sirenama. Pored njega, Mirkova majka, utegnuta do pucanja u plavi komplet, sjajnih dugmadi koja samo što ne popuste. Na reveru ruzmarin, prikačen špenadlom. Ko zna kad je ustala, kad ima i trajnu na glavi. Muzika pravi zvučnu kulisu, pomalo ispadajući iz ritma, između dva gutljaja pića.

    Mirko im prilazi, osmehuje se, srećan jer se odavno izvukao iz ovog cirkusa. Oko njega, „stjuarti“ i „stjuardese“ ga pozdravljaju ili igraju uz muziku ili podvriskuju. Za njim ide Snežana, izgleda među tim ljudima, kao da se izgubila. Samo se smeje. Majka, kad ih ugleda, propne se na prste i poljubi, prvo Mirko, a potom i, nadala se, buduću snajku. Ratko pokazuje niz put, govoreći muzici – „Evo ih!“.

    Mirkova majka, okrenuta ka Mirku, zategnu rukom sako, potom popravi frizuru.

    „A, kako izgledam?“ Mirko reče odlično, Snežana potvrdi, čak rukom popravi ruzmarin, koji se iskrivio.

    Majka se nasmeje široko, da pokaže zube. „Od strine sam pozajmila i protezu“.

    1.000 rsd
  • Doživljaji Smilje Luki
    (0)

    Doživljaji Smilje Luki

    U krošnjama neba, tu kod oblaka…

    Svako dete, bilo ono veliko, ili malo, ima svog heroja. Ima svog zamišljenog junaka koji, ne samo da može da preskoči zgradu, spakuje igračke, pazi da se ne polomiš sa bicikla, otera neku džukelu što hoće da te ujede po svaku cenu, odbrani od debelog Bojana iz IV/2, koji bi pojeo i mene i tebe i užinu, uradi sve zadatke iz matematike i pročita sve lektire, a da se ne umori. A onda kada uspava decu, ide da spasi svet. Ali ne samo da spasi svet, već stigne iz dalekih krajeva da dođe da isto to dete pokrije i ušuška, ako sanja nešto loše, pa se vrati da ubije aždaju koja je rešila da pojede celo čovečanstvo. Ujutru, kada se dete probudi, opet vidi svog heroja, kako sa maramom na glavi, vunenim prslukom i čarapama šeta po kući i kao hobotnica sa šesnaest ruku, sve uspe da uradi. Pitate se kako?! Baš lako! Heroju je uvek hladno na leđima i tog heroja ne možeš ubediti da si sit, nikada u životu. Misija heroja je da nisi gladan! Još se nije rodio taj koji je mog heroja ubedio da nije gladan. A tek se nije rodio onaj koji može da ubedi heroja da mu nije hladno. Promaja i glad su najgori neprijatelji. Nevidljivi ubica koji vreba i čeka da ti se raspaše majica i tada kreće u napad. Još se majica nije ni izvukla kako treba, da osetim onaj lepi, hladni, gotovo osvežavajući vazduh, a heroj je već skočio i brzinom svetlosti došao, uvukao mi majicu u gaće, toliko jako, da sam osetio kako su mi se čarape na nogama zategle, kada me je cimnuo. Kako su se zategle čarape, tako se zategla i knedla u grlu, pa nisam mogao da dođem do vazduha, ali važno je da nije hladno.

    Mog heroja poznaju svi moji drugari. I ne samo drugari, već i sve komšije. Ma malo je reći komšije, jer mog heroja poznaju i ljudi koji tuda prolaze. I kada avion proleti iznad, siguran sam da su i oni videli mog heroja. Te divne oči koje se smeškaju iza žućkasto-braon rama od naočara, teško da neko ne može da primeti, a još manje da ne kaže: „Dobar dan“.

    Nije važno da li je poznaje, da li je došao na jedan dan, pa će sutra odleteti na kraj sveta, prosto i jednostavno, njen predivni osmeh te natera da kažeš: „Dobar dan“. Kažeš tu kratku frazu, saviješ glavu i zapitaš se, da li ćemo i mi biti takvi kada ostarimo. Hoćemo li i mi imati kapaciteta da se svima javimo, pomognemo, dočekamo uz osmeh, a pritom da o svojim bližnjima brinemo na najlepši mogući način. Hoćemo li i mi biti heroji u vunenim džemperima, ili ćemo se praviti da je to staromodno i nositi skupe stvari, pretvarajući se da smo nešto što nismo? Hoće li skupe stvari pokriti siromaštvo duha, ili ćemo biti heroji kojima se deca raduju? Hoćemo li ljudima oko sebe nositi mnogo cveća na grob, žaleći što smo propustili mnogo toga, ili ćemo se trgnuti i razbiti čamotinju naših socijalnih života i pokazati ljubav u pravo vreme?

    Zašto je baš ona moj heroj? O tome mogu satima i danima da pričam. Zašto je zaslužila da se o njoj piše? Mislim da na svetu nema dovoljno papira koje bih mogao o njoj da ispišem. Jedan maleni heroj, kratke, tršave kosice, vedrog duha i još veselijih očiju.

    Rođena je davnih dana, u sred zime, u selu blizu Crnog vrha. Završila je, od osnovne škole, koliko je u tim okolnostima moglo da se završi, s obzirom na rat koji je tada harao, ali to nije uticalo na pronicljivost, inteligenciju i snalažljivost devojčurka, koji je odrastao u plemenitu ženu. Ona je bila domaćica, žena koja brine o kući, deci i pokućstvu. Budući da znam mnoge priče o njenoj deci i njihovim nestašlucima, mislim da joj treba dati i orden. Mnoge priče su ostale neispričane i nedorečene, ali ko još razmišlja o svim pričama, kada je dete i koliko pitanja ostane neodgovoreno, kada za njih bude kasno. Često nam je važnija lopta i jurnjava, nego neko pitanje o detinjstvu nama dragih ljudi. Nešto se kroz priču i sazna, ali dosta toga ostaje na nama da projektujemo i da zabavljamo neke nove generacije pričama o nekim herojima, koji su na nas uticali, ma koliko oni škole imali. Nekada, ni najveće škole ne mogu naučiti lepim manirima.

    To čovek nosi u sebi, a sve što je potrebno jeste da ih neguje i čuva, jer se u ovom surovom svetu sve lako gubi, strpljenje i maniri pogotovo. Život nekada postavi najteže ispite, gore nego na mnogim fakultetima. Završiti životni fakultet i ostati normalan i čist u glavi, odlika je jednog odličnog studenta. Mnogi polude na osnovnim studijama, ne znajući da se izbore sa problemima učenja, a kada dođe do lekcija života koje se ne uče u školi, tu nastaje opšti fijasko.

    Mnogi pobace na prvim koracima, pre nego i da im život uruči indeks.

    A, da! Moj heroj je moja baba! Ona je izmislila školu života. Jedna jedina Smilja Luki!

    500 rsd
  • Ovde gde pripadam
    (0)

    Ovde gde pripadam

    Osam godina kasnije

    BUKUREŠT, APRIL 2004.

    „Dol. Dol, stani!”, povikao je Mihai, trčeći za svojom koleginicom sa novinama u rukama. „Slušaj biser koji se nalazi u Deset razloga zašto živeti u Rumuniji.”

    „Da čujem”,odgovorila je zainteresovano Dol.

    „Rumunija je bogata atraktivnom prirodom koja se teško pronalazi u savremenom svetu. Njena sela odišu vanvremenošću, a autor teksta se posebno osvrće na Vanatori selo u okrugu ortodoksnog manastira Njamc, gde, kako on kaže, čovek ne može ostariti, jer ga pogled čini večno mladim”, pročitao je Mihai deo novinskog teksta. „Dol, mora biti da si ti zato toliko lepa, jer potičeš odatle gde moldavski vetrovi neguju kožu.” Zacerekao se i cmoknuo je u obraz.

    „Veoma smešno, Mih. Znaš da sam došla odande pre trinaest godina. Sad mi neguje kožu to što imam para da jedem samo paradajz i krastavac”, kiselo mu je odgovorila Dol.

    „Kad imaš onako alavu tetku, nije ni čudo što za tebe ništa ne preostane. Dok ona jede šniclu, ti jedi suva hleba.”

    „Mih, to mi je tetka”, rekla je i značajno ga pogledala.

    „To ti nije tetka već muzlica. Poješće ti život. Počeo je trbuh da ti raste od kvasca, jer samo hleb u sebe trpaš. Svi vidimo kako živiš. Izvadi pasoš, Dol! Nas desetoro ide za Ameriku preko fakulteta. Ako ništa drugo, bar ćeš konačno jesti kao čovek. Plaćen je avionski prevoz, smeštaj i hrana.”

    „Teta Ilinka se neće složiti sa tim.”

    „Dol, imaš dvadeset pet godina. Još studiraš zato što radiš dva posla, dok se tvoja tetka izležava i jede ono što ti zaradiš. Pogledaj se na šta ličiš. Mršava si kao kostur, kosa ti je iskrzana, a odeća pohabana. Stomak ti je otečen od silnog kvasca koji u sebe unosiš. Ta kravetina ti uzme sve pare i još ih deli sa švalerom. Bojim se što si u blizini te protuve. Dol, ja sam tvoj prijatelj, molim te, poslušaj me!” Sažaljivo ju je pogledao.

    „Nemam novac za pasoš, Mih. Jedva sam uspela da sklonim sumu za polovne knjige”, tužno je rekla, znajući i sama da bi za nju ovo bila idealna prilika da pobegne i započne novi život. „Stan u kome živim je njen. Šta ću kad budem morala da se vratim? Ona me neće primiti nazad.”

    „Dol, ne budi naivna. Niko od nas ne planira da se vrati iz Amerike. Snalazićemo se. Bolje i to nego da sirotujemo ovde. A što se pasoša tiče, ja ću ti pozajmiti novac. Jednog dana ćeš ti možda pomoći meni.

    „Uh, Mih, dobro, pristajem.”Možda je prebrzo pristala, ali znala je da ne može više ovako.

    „Bravo, drugarice moja. Jedva čekam da kažem ostalima. Sirotinja je uvek lakša kad natkriljuje čopor. Više nećeš biti sama u svom problemu. Biće nas deset.Polazi se u septembru, a prijavljivanje traje još dva dana.”

    „I konačno ću jesti, Mih. Sanjam veliku ribu na tanjiru i crnu čokoladu.” Podigla je oči ka nebu i oblizala suve usne. Skoro da je mogla da oseti posoljenu tunu i skliskost maslinovog ulja. A onda joj se oporost sa dozom slatkoće slivala u grlo i nosnice ispunile mirisom kakaa i mlečnice.

    „Siroto moje. Valjda pod nebom Vajominga postoji jedna dobra trpeza za Dol Moldoveanu”, rekao je i smejao se Mihai, vidno raspoložen što je njegova draga prijateljica ipak rešila da zagazi tragom boljeg života.

    „Vajoming?”

    „Da. Radićemo u velikom hotelu u Džeksonu. Nadam se da ti ne smeta da radiš kao spremačica. Plata je dobra, petnaest dolara na sat. Spavamo u bungalovima za zaposlene i imamo tri obroka dnevno.”

    „Mih, pa ja to i ovde radim vikendom. Znaš i sam da čistim deset stanova.”

    „Znam, Dol, ali ti si dobar student. Trebalo je odavno da završiš i radiš u banci.”

    „Navikla sam ja da to trebalo je mene zaobilazi. Otkako su mi roditelji umrli, živim od danas do sutra. Nekada pomislim kako bi mi život bio lakši da sam ostala sama na selu”, tužno je izgovorila. „Moj dragi otac se sigurno u grobu prevrće, kad me gleda kako izgledam. Svake godine imam sve manje snage, Mih. Bukurešt me je pojeo. Ja nemam snage za ovaj grad. On guta sirotinju.”

    „Ti ćeš jednog dana biti ta koja će progutati sunce, Dol. Amerika će te voleti. Ona čeka na tebe. Možda je to mesto gde pripadaš.”

    Tog istog dana Dol je konkurisala za pasoš. Neka nadljudska snaga ulivala se u nju isto kao i želja da pobegne iz zemlje u kojoj je čitav život tugovala. Kad se vratila u stan, dočekali su je, sad već dugogodišnji, tetkin ljubavnik Ioan i njena krv i meso koja se sa sto dvadeset kilograma jedva kretala.

    „Vidi vidi, rešila si da se vratiš kući. Šta ćemo da jedemo?”

    „Sad ću spremiti ručak”, pomirljivo je odgovorila Dol.

    „Ioan večeras spava ovde”, nacerila se Ilinka.

    „Opet?”, uzdahnula je Dol. Znala je da ćeopet morati zvati neku od drugarica da prespava. Bilo ju je sramota, jer je znala da su u pravu, kad joj kažu da se ponaša kao glupača koja dozvoljava da bude iskorištena. Nije mogla da im objasni, da se sve te godine nadala da će njena tetka pokazati bar malo očeva karaktera, da će njegovi geni negde izbiti i da će tako bar još jednom osetiti njegovo prisustvo. Nije im mogla to reći, jer bi, pored činjenice da ispada glupa, ispala i luda.

    Pasoš je bio gotov za nekoliko nedelja, a ona ga je ostavila kod Miha, jer se plašila da će ga tetka pronaći i osujetiti njene planove za odlazak. To bi se sigurno i desilo, jer je Ilinka urlala od besa kad joj je Dol saopštila da odlazi.

    „Sve vreme te hranim pod svojim krovom, pseto nezahvalno. Puj, gaduro, trebalo je da skapaš sa onom tvojom guskom od majke.”

    Dol je ćutala, dok ju je tetka gađala predmetima iz stana. Kraj. Uskoro će doći kraj svemu.Meseci do polaska su bili jezivi. Dol se tešila da će sve biti vredno torture koju je podnosila, a i znala je duboko u srcu da tetku više neće videti, pa je ćutala. Nije da bi ona žalila za njom, ali bi žalila za onim nadama koje je imala. I eto, poštovala je te nade koje su zapravo bile potpuno neosnovane. Ilinka je od ostalih članova porodice Moldoveanu bila udaljena niz svetlosnih godina.

    A onda je došao i dan odlaska.

    „Teto, želim ti svako dobro. Pisaću ti.”

    „Bolje mi pošalji para, nezahvalnice.”

    Bacila je još jedan pogled na sve što je bilo prisutno u tom stanu u kome je provela najgore godine svog života. Još samo jedno prisećanje svega neželjenog što je iskrslo u životu jednog mladog bića, bilo je dovoljno da bez griže savesti Dol polako napusti stan i poželi da se više nikada ne vrati.

    Hotel „Četiri godišnja doba”, u gradu Džeksonu, bio je u vlasništvu Džejmsa Spajka i bio je pun tokom čitave godine. Po dolasku, rano ujutro su raspoređeni u trokrevetne sobe i dobili su svoje uniforme i zaduženja. Dol je dobila kao zadatak čišćenje četvrtog sprata hotela. Prvo što ju je impresioniralo su bile veličine prostorija. Amerikanci su voleli široke ambijente. Kupatila u sobama su bila veća nego stan njene tetke. Sve je bilo svetlo i puno mekih tepiha i nežne posteljine. Možda je ovaj hotel nešto najviše nalik raju, mislila je Dol. Tog prvog radnog dana je propustila doručak, jer su na njega zakasnili. A onda je došla pauza za ručak. Na tanjiru je stajala velika šnicla i pire krompir, kao i salata sa dresingom koji je predivno mirisao. Ostali zaposleni u kuhinji su gledali u devojku koja nije pipala hranu, već je samo zurila u tanjir. Pauza je istekla i tek onda se Dol trgla, shvatajući da nije ništa pojela. Kad nešto silno želiš, ne znaš kako da se ponašaš kad to i dobiješ. Od sutra, svaki tanjir će biti moj. I ovaj svet je moj, ali ne za nadati se. I ne za deliti. Svet mora da postoji i za one koji žele biti sami.

    900 rsd
  • Sve boje ljubavi
    (0)

    Sve boje ljubavi

    Uvod

    Hram Vasilija Blaženog blistao je na zubatom decembarskom suncu. Šarene kupole poput paunica šepurile su se u svojoj gracioznosti, prkoseći sloju snega koji je napadao po njima. Svojom lepotom mamile su prolaznike da nakratko zastanu i dive se arhitektonskom umeću. Turisti su neumorno fotografisali, obilazeći oko građevine čija bogata istorija mora biti uhvaćena u vremenu i kao suvenir sačuvana za sećanje.

    Ženska prilika u debelom tamnom kaputu sa miš-sivom šubarom na glavi, sanjivo je posmatrala crkvu. Oči su joj sijale kao pahuljice snega slične onima na kupoli. Nebeskoplava nijansa sa beličastim grudvicama prelivala se i razlivala u naletu inspiracije. Preko ramena joj je visila velika torba od koje se nije odvajala. U njoj je nosila blok za skiciranje i mnoštvo olovaka. Ti predmeti su joj trebali baš za ovakve prilike. Ljudi su voleli da određene trenutke ovekoveče jednim stiskom na dugme foto-aparata, a ona je svoje impresije prenosila na papir. Pokretima ruke oživljavala je predmete, neživom bi davala dušu i tim činom udahnula bi im novi život i lepotu. Olovkom i četkicom otkrivala je novi svet u kome se prepliću boje, ostavljajući tako lični pečat i navodeći posmatrača da sliku sagleda iz drugog ugla. Nije umela sa rečima, ali je zato njeno slikanje govorilo mnogo jezika. Dobar poznavalac bi mogao da zna šta je slikom htela reći.

    Zavedena lepotom hrama, koji je do skoro mogla samo da vidi na internetu, brzo je izvukla blok i zauzela najbolju poziciju za crtanje. Žustrim pokretima ruke grubo je skicirala obrise koje će kasnije doterati do perfekcije. Rešila je da će narednih dana dolaziti na ovo isto mesto sve dok dobro ne zapamti svaki detalj, a potom ga u crticu oslika.

    Ljubav koju gaji prema umetnosti, naročito prema slikarstvu ponekad ne može da objasni ni samoj sebi, ali osećaj koji je obuzme u trenu kada četkicom pomeša boje može se uporediti sa detetom koje prvi put samostalno pusti korake. Radost i euforija.

    Za Tamaru Igorovnu, studentkinju Fakulteta primenjene umetnisti ‒ odsek slikarstvo, Moskva je bila ostvarenje sna. Dolaskom iz Abinska, grada Krasnodarske oblasti u kome je rođena i odrasla, imala je osećaj da je zakoračila na plodno tlo poznatih pisaca, umetnika da i ona ostavi trag. Na završnoj godini, uz podršku mentorke i inicijative Abinskog udruženja slikara Rusija pod prstima, dobila je priliku da se iskaže na prestižnom Moskovskom univerzitetu umetnosti.

    Sa svojom sestrom od tetke Natašom, koja je takođe bila student univerziteta, doputovala je u Moskuvu pre tri dana. Kao učenice na budžetu sa stipendijom, nisu brinule za krov nad glavom i osnovne troškove školovanja jer je država pokrivala osnove, ali za ostalo morale su brzo da pronađu posao. Nataša je bila zadužena za oglase poslodavaca, a Tamara za turističke ture duž Crvenog trga.

    ‒ Prvo moramo da vidimo sve lepote Kremlja, pre nego prionemo na težak rad ‒ bila je prva rečenica koju je Tamara rekla onog momenta kada su napustile zgradu aerodroma.

    U početku su u dom ulazile samo da prespavaju. Po cele dane su obilazile muzeje, parkove, a danas je na red došao Crveni trg.

    ‒ Ah, noge me ubijaju od silnog hodanja. I smrzavam se! ‒ oglasila se Nataša iza njenih leđa. ‒ Ako ovako nastavimo upala mišića nam ne gine. Samo da pre toga ne dobijemo hipotermiju. Crtaš, haa? Ne možeš da odoliš ‒ virila je preko Tamarinog ramena u sivkaste obrise, koji su svakim sledećim pomakom dobijali oblik.

    ‒ Ne mogu da odolim! Vidi tu lepotu! Neverovatno… Neponovljiv umetnički izražaj! ‒ ushićeno je uzvikivala Tamara i nastavljala sa crtanjem. ‒ Uživaj malo, neće ti ništa biti. Ni u Abinsku nije ništa toplije.

    ‒ Stojimo ovde dovoljno dugo… Ruke su mi se smrzle, a one stvaraju magiju. Kako da vajam ako mi prsti izgube osećaj? ‒ mahala je rukama ispred nje.

    ‒ U redu, Nataša. Gde bi ti da idemo? ‒ upitala je Tamara i sklopila blok. Nije mogla više da sluša njeno negodovanje.

    ‒ Idemo u galeriju, u neki od muzeja. Izbor nam je fantastičan. Zamisli da jednog dana neko naše delo osvane unutar tih zidova ili… da se ti udaš baš u ovoj crkvi ‒ tapšala je kao malo dete i gotovo poskakivala od same pomisli.

    Tamara nije mogla da veruje koliko bujnu maštu ima Nataša, a nju su optuživali da je sanjar i idealista. Nije zločin sanjati, verovati u sebe, širiti vidike i pomerati granice. Nije sanjala o slavi velikog slikara čija će platna krasiti vile bogatih, ali jeste sanjala da njene slike cene istinski stručnjaci. Želela je mali atelje u kome bi vladao umetnički haos, a nastajala velika ljubav. Nije joj trebala raskoš carske Rusije da bi bila srećna. Otvoreno se divila tome, ali sebe tamo nije videla.

    ‒ Ovo je muzej, znaš to?

    ‒ Znam, Tamara ‒ dosadno je prevrnula očima. ‒ Ali po potrebi se koristi i kao crkva.

    ‒ Da, da… Zamisli ja uboga umetnica, a udajem se ovde ‒ pokazala je rukom prema hramu. ‒ Od prodaje prve slike platiću venčanje baš tu. Ni manje ni više ‒ frknula je i prasnula u smeh.

    ‒ Devojka može da sanja ‒ Nataša se hladila rukom, zaboravljajući da se pre koju sekundu žalila na zimu. Odjednom joj je bilo vruće.

    Ništa joj nije odgovorila, odmahivala je glavom u neverici i veselo se kikotala.

    ‒ Idemo, molim te. Ne mogu da te gledam više ‒ Tamara se malo uozbiljila i otvorila tašnu da odloži blok. Između njegovih korica nalazilo se mnoštvo hartija sa nedovršenim skicama koje je trebalo da dovrši a onda ih prenese na platno. Nije mogla da odluči koja joj se znamenitost više sviđa za rad kojim će zaokružiti studentske dane i pokazati sebe kao dostojnog naslednika grandiozne kulturne baštine, kakvu je imala Moskva.

    Zaokupljena mislima i slaganjem skica u torbu nije primetila psa koji joj se približavao velikom brzinom. Dok je Nataša opazila opasnost bilo je kasno za reakciju.

    ‒ Tamaraaa… Pazi!!!

    Nije se ni snašla, a gomila sivog krzna obrušila se na njena leđa. Listovi su leteli svuda naokolo, a ona se našla oborena licem na betonu.

    ‒ Uuhhh… ‒ bolno je zastenjala. Obraz joj je goreo od udarca. U sveopštom žamoru glasova koji su dolazili od turista, raštrkanih svuda po trgu, jedan se izdvajao iz gužve i dopirao do njenih ušiju, a pritisak na leđima nije popuštao.

    ‒ Kolja! Stani!

    Jasno je čula dozivanje i komandu. Taj Kolja je sigurno bio kriv za njen pad. Nije ni slutila da je njeno razdragano cerekanje privuklo ogromnog psa, ali i njegovog gazdu.

    Realista i sanjar stvoriće novu epohu u umetnosti. Epohu mistične, nespojive zavodljivosti pod okriljem Moskve i njenih blagodeti.

    800 rsd
  • Baza
    (0)

    Baza

    1.

    Зимска зора у 15 до 4. Пролазио сам лучким сокацима у којима се ветровити дах сирове реке и те како осећао и видео. Река је направила ледену кишу и однела убедљиву победу над умереном климом. Другачије би било да сам се затекао у центру града, сигурно не би овако ледило и дувало. То су сада два различита континента на истим територијалним водама. Све оне лагодности на које сам био навикнут сада нестају заједно са лепим мислима о лепом времену. Фригидна река ми није допустила привилегију да маштам и сањам о савршенству. Био сам близу ње и осетио на образима сноп тог прекора, који ми је улазио у кожу и замрзавао сваку помисао на благостање топле ватре. Само лед и лед. Моја кицошка јакна није за овако екстремне услове. Препуштен околностима шуњао сам се леденом калдрмом да изађем из клизаве скучености. Прикази су ме подсећали на неку острвску земљу чуда северније од нас.

    Гладни галебови клицали су са неба и надјачавали све околне звукове. Јато је било бучније и од бродских сирена са докова. Њихова такмичарска потрага за храном, и сам њихов грациозни лет у том надметању није се могао очима дочарати да бих му се поново дивио, јер се пепељасти параван већ надвијао над пристаништем и ширио даље ка градским четвртима. Остаје ми да појачам чуло слуха које ће ми бити поверљива водиља за даље.

    Ветар је скратио своје домете и ублажио минус. Изашао сам из леденог лавиринта и ушао у незалеђену улицу. Измаглица и смог највише категорије свели су видљивост на свега десетак метра, видело се само неопходно, колико да предочиш несрећу да не би настрадао. Из сваке магловите улице вреба потенцијална опасност. Можеш врло лако завршити под возилом, или се сударити са неким пијаним манијаком орним за свађу. У овом бестелесном стању, када једва стојим на алкохолом натеченим ногама, то ме сигурно не би усрећило.

    Ходајући како само пијанац у свитање хода, испод мојих ногу у равни тротоара, кроз масна подрумска окна појединих зграда чуо сам пиваре, како увелико закувавају одређене биљне састојке за справљaње пива, да напију нацију. Непоколебљиви пекари, као вредни патуљци са југа Србије, месили су тесто и правили хлеб у тим подрумима, да прехране ту исту нацију. И једнима и другима заједничко је то што су навикнути на рударски посао изоловани од остатка света. Нису се нарочито узрујали, због спољне загађености и невидљивости. Помирени са својом занатском судбином, постали су људи мрака и алхемије.

    У ваздуху се осећао оштар мирис деривата гаса и нафте. Штипкали су ме за ноздрве подређене отежаном дисању. Навукао сам крагну на уста да смањим удисаје штетних материја и спречим бронхијално гушење. На свакој незалеђеној барици, негде више негде мање, оцртавали су се вишебојни колутићи тог прерађеног отрова. Уље у додиру са водом добије величанствене тиркизне боје, да их ни сликар не би могао тако вешто насликати. Усирена и укварена риба која несносно базди са пијаце имала је посебно место у ланцу издувних гасова. Њен смрад се удружио са узрочницима овог загађења, дајући специфичну ноту деловања том савезу суптилних облака прикривене амбиције. Ти, наизглед безазлени облаци убијаће нас тихо и нечујно генерацијама, као што су крајем 19. века у градовима широм света убијали раднике у ери угља и струје. Цео амбијент не улива неку оптичку изванредност у случај, напротив, душу је дало за савршен злочин. Све је изразито сиво и подземно, налик неком мистичном заплету из Поових прича.

    Површински Београд је опустео и изгубио своју виталност, постао је миран и идиличан, несвојствен за свој углед живахног града. Преко ноћи су мале и небитне уличице постале булевари духова из којих спорадично излећу шетачи паса и узалудни тркачи. Појави се на семафору понеки сеновити човек у капуту са капом на глави, углавном старија господа и понегде се на ћошку чуло гребање метле тамнопутог ђубретара како чисти пикавце и папириће по бетону. То би било бројчано стање људског фактора у окружењу, који ремети ову ретко виђену градску тишину. Нисам навикао да је овако тихо. Саобраћај је уминуо, срозао се на трамваје и услужне таксисте, а путничких возила готово да нема. Обично има више аутомобила и живља. Није било живог живота да покрене умртвљени живот. Занемарујућа бука за токсични град од два и по милиона становника.

    Таман кад сам савладао страх од меланхолије и непознатог, засуло ме иње са околних крошњи и привукло моју пажњу. Погледао сам горе да избегнем следећи налет. Поглед ми се задржао на изворишту проблема. Свака грана која чини крошње носила је на својим гранчицама криве линије смрзнуте росе. Како који трамвај прође, тако их вибрација затресе и пусти у етар. Улазило ми је у очи и падало за врат. Пецкало ме, слично роју барских мушица, од којих нема одбране. Променио сам курс. Сад идем уз зграде и пратим њине ивице. Мање разгранато дрвеће није могло да досегне својим гранама до зидина зграда и употреби своју камарилу, донекле сам био безбедан.

    Освртао сам се да видим где сам. Карађорђева. Не знам из које сам улице дошао и како сам доспео овде, можда сам пешака, а можда и таксијем, или ме неко допратио до приобаља? Нисам успевао да вратим синоћни филм уназад да бих знао нешто опширније. Враћање би ме подстакло да се присетим и оријентишем у ком сам клубу заноћио или у ком стану преспавао. Јакна, панталоне и чизме били су ми чисти, неупрљани од блата и повраћке, што говори да нисам обезнањен спавао у парку. Више ме брине што су сад уместо мене монтажери мог филма неки други људи, који могу свашта да намонтирају у новонасталу и надасве контроверзну причу. Они су сада моја подсвест у лађи бурног сећања коју могу да запљусну и прекрајају, потопе и надограђују кад хоће и како хоће. Остао сам на милост и немилост других. Ситуација у којој сам се нашао, слаба оријентација у времену и простору, људи сенке, све ми се то измешало и постајало ми је све горе и горе, све теже и теже да вучем истрошене цокуле по бритком асфалту, покушавајући да се присетим истине и избегнем понижења која ми свакако следе, само не знам у којој мери.

    Кад се деси такво нешто, да се ничег не сећам, увек је иза тога стајало неко срање за које последњи сазнам. Тад сумња надвладава помућени разум и очекивања постану горка маштања. Свака прекомерна доза нечега знала је да ме преобрати у Дон Кихота рђавих намера, у психопату који преко других кажњава себе. Сваки мој преступ је обележје више у мојој наталној карти која ће се, ако не будем послушни члан ове заједнице, из године у годину пунити преступима. Нереди се памте дуже од реда и једна су врста жигосања. Рано је да се дотичем социјалног инжењеринга, шта год да сам урадио. Беспотребно напрежем мозак, да бих се сетио живописних сцена, уз приближну поруку у шта сам уплетен. Колико год га напрезао, сцене се нису враћале, чак су допринеле да порука замре, далеко од моје озбиљне анализе догађаја и реанимације битних лица. Нешто мора да се мења, неки шраф је дотрајао у тој машинерији постојања, и он може да изазове нежељене ефекте.

    810 rsd
  • Zlatana Gavran
    (0)

    Zlatana Gavran

    2.

    Sedi u svojoj radnoj sobi i pokušava da napiše bar stranu, dve. Jedino kad piše uspeva da pobegne od svakodnevice. Žana gleda u prazan papir, okreće se i posmatra praznu, lepo uređenu kuću; iz kuhinje ne miriše ručak koji bi u ovo doba prava supruga i domaćica trebalo da pripremi mužu koji samo što nije došao s posla. Neki čudan miris uvukao se u kuću i danima, iako je provetravala već dvaput od jutros, neće da izađe iz stana. Nije to samo miris duvana, ima još nešto čudno u tom mirisu, neka ustajalost koja kao da godinama nije isterana iz ćoškova zidina stare gradske kuće.

    Ponekad je zavidela Goranu što ima posao u firmi i što nije tu. Njen posao se svodio na redovne, gotovo svakodnevne prevode, za izdavačku kuću. Posla je bilo i moglo se lepo zaraditi. Susreti sa svetskim, uglavnom engleskim, irskim i američkim književnicima probudili su u njoj strast za pisanjem koju je nosila još iz detinjstva. Jedini roman koji je objavila nije doživeo drugo izdanje, a prvi i jedini tiraž kupili su uglavnom prijatelji i poznanici. Potreba za pisanjem bila je jača od potrebe da se stekne slava. Priče koje su nastajale čamile su po zaturenim papirima, izgubljenim diskovima. Pesme po blokčićima čekale su retke prilike da na nekim pesničkim susretima budu pročitane i možda primećene kao nešto što bi se moglo nazvati kvalitetnom poezijom.

    Goran ulazi. Već ritualno, odlaže cipele, ređa ih na svoje mesto ispod cipelarnika, svlači mantil i uredno ga odlaže na čiviluk. Viče: – Stigao sam. Onda, ne čekajući odgovor, odlazi do kupatila da opere ruke. Žana ga posmatra iz radne sobe, na kojoj su uvek odškrinuta vrata, jer joj treba prostora i vazduha.

    On joj prilazi i ljubi je. – Kako ide? – pita.

    – Nikako. Kako je tebi bilo na poslu?

    Goran naširoko priča o svakom detalju i poslovnom razgovoru u firmi kojom upravlja. Nasledio je od oca veliku i uspešnu proizvodnju. Zadovoljan je, i Žana oseća da mu zavidi. Njemu ne nedostaje ništa, ni vazduha, ni prostora, ni ručak koji nije skuvala, ni deca koju još nemaju.

    – Jesi li nešto jela? – pita je.

    – Nisam gladna. A ti? Da naručimo nešto? Nisam imala snage da čeprkam po kuhinji, a sinoć sam isplanirala da napravim musaku.

    Neprijatno joj je. Zna da bi bilo lepo da ju je spremila, da bi mu to značilo. Imala je vremena. I te kako je imala vremena.

    Goran se smešta ispred TV-a i pušta sportski kanal. – Jeo sam na poslu. Ne brini – Već je u teniskom turniru; otkopčava poslednju dugmad na košulji i podiže noge na tabure.

    – Gde si juče bila? Zvao sam te par puta i bila si nedostupna. Kada sam se sinoć vratio, već si zaspala.

    Šta da mu kaže gde je bila? Kod vračare sa kojom treba da skida prokletstvo sa svoje porodice; u selu na kraju sveta, gde odlaze samo oni koji su izgubili i poslednju nadu.

    – Išla sam kod tate na salaš – slaga i oseti krivicu.

    – Otkud to?

    – Išla sam samo da donesem neke knjige.

    Zaista je planirala da ode ovih dana i donese par knjiga Henrija Džejmsa na engleskom jeziku koje treba da citira za neki časopis. Nije puno slagala.

    Goran se zagleda u teniski meč. Ona spusti laptop i krenu u spavaću sobu. Otvori novu Murakamijevu knjigu i posle par stranica zatvori oči. Pomisli na jučerašnji dan, na odlazak u kuću kraj reke gde je ostavila svoju sliku, na silne testove za ovulaciju, kojima je pratila u sat svoj ciklus plodnosti. Unosila je mnogo vitamina, folnu kiselinu, vežbala. Šta još može da učini da postane majka? Ako je jedino rešenje vantelesna, uradiće i to. Čekali su dugo. Završili su sve preglede. I jedno i drugo bili zdravi, prosto se ne da. Nije vreme. A kada će vreme. Nakon četrdesete šanse za uspešnu vantelesnu su manje, oko petnaest posto. Nijednom se nije desilo sve ove godine, šta više čekati? A šta ako ne treba da postane majka, šta ako ne zaslužuje, ako Bog ne da? Šta onda? Kada bi samo mogla zaspati, ali snom bez snova.

    Niz strmu padinu rušilo se kamenje, prvo oni sitni kamenčići, potom sve krupniji. U daljini zavijali su psi ili vukovi. Nekakva sumaglica plesala je po obodima polja, drveće treperilo i lomilo svetlost na iskričave senke. Na nebu nadvili se crveni, kao krv, oblaci. Jato vrana u istom trenu nadlete vrh stene, kao uplašeno kamenjem koje se stropoštavalo u duboki jarak kome se kraj jedva nazirao.

    Starac podiže oči ka nebu i zapeva. Uz buku vrana i rušenje kamenja, njegov glas se uklapao u čudesnu muziku univerzuma. Na njemu stari iscepani kaput, krpljen na više mesta, brada seda i duga, nebrijana godinama i bela kosa do ispod ramena. On uze grumen zemlje i baci ka nebu. Vrane zagraktaše još više i stadoše praviti krugove nad tim bezdanom. On podiže ruke ka nebu i poče pevati još snažnije i glasnije. Oblaci pomodreše i strašni vetar poče duvati. Sitno paperje neko sitno sa grana leteše povrh starčeve glave. Vetar se pretvori u oluju. Kaput zaplesa oko kukova i povijenih starčevih leđa. Onda jedna vrana slete, tik uz noge starca, onda sleti i druga i treća. Krenuše da doleću i spuštaju se kao ono kamenje do njegovih nogu. On ne prestaje da peva. Već mu i na ramena sleteše i na bele kose. Činilo se zatrpaće ga, udaviće ga. On pevaše još silnije, neku pesmu bez reči, ne molitvu, već zov. Tada utihnu, melodija stade, vetar se umiri, nebo postade bistro plavo, a vrane nijedne ne beše. Ne beše ni čoveka sede glave. Samo jedna mrtva vrana ležaše gde behu noge starca malopre.

    Žana se trže iz sna i oseti da je skroz mokra. Jeziv san ju je preznojio do gole kože. Srce joj je jako lupalo. Ona pogleda Gorana koji je mirno spavao. Onda se seti ptičurina i starca koji je pevao. Ustade da popije čašu vode. Nije želela da se vrati u krevet. Mrak u dnevnoj sobi joj zasmeta i ona ustade i upali lampu kraj kreveta. Onda leže i zagleda se u staru fotografiju na zidu. Na njoj je bila slika babe i dede, on u beloj košulji, a baba sa niskom dukata.

    900 rsd
  • Nove duškaste ljubičice
    (0)

    Nove duškaste ljubičice

    ПЛАНИНАРИ

    Пијаниста старије генерације је волео планинарење. Тамо је стекао пуно млађих пријатеља. Једном је имао концерт на Коларцу и поделио је својим пријатељима планинарима карте.

    Пре концерта, весела дружина је отишла на ћевапе и пиво, а тако сити и напити ушли су у салу.

    Сели су на своја места и поред најбоље намере да одслушају концерт, задремали истог трена када је пијаниста старије генерације почео да свира. Тек их је аплауз на крају концерта протресао, па су похитали иза бине да му честитају.

    Несретни пијаниста им је и даље уредно делио карте за своје концерте, мислећи да заиста уживају у његовом музицирању.

    500 rsd
  • Industrija za odrasle: bibliograf o bibliotekaru
    (0)

    Industrija za odrasle: bibliograf o bibliotekaru

    1973 Skok na glavu u vodu

    To što nisam naučio da skačem u vodu na glavu i da vozim kola, u velikoj meri je odredilo moj život. Ni tehnika ulaska u vodu ni puko posedovanje vozačke dozvole, već model odustajanja koji me je često pratio kroz život. Kao klinac, nekoliko puta sam pokušao skok na glavu, uvek lupio stomakom o vodu i odustao. Kada sam se konačno odlučio da krenem na časove vožnje, uradio sam to u vreme snega i leda. Da nevolja bude veća, auto je bio stari Jugo sa klimavim menjačem, a instruktor malo više nervozan ili nestrpljiv. Kada se sve zbrojilo, odustao sam. Vlasnik škole nudio mi je druga kola i instruktora. Svalio sam svu krivicu na sebe, rekavši da nisam spreman za vožnju, možda se javim neki drugi put. Vratili su mi novac. Rekao sam sebi, tek kada kupim kola i neko me nauči da na njima vozim, tada ću se prijaviti na obuku. Naravno, do toga nije došlo.

    Kod mene je mnogo toga kasnilo i često bih bio u nekakvom zaostatku. Što se bližio kraj nekog procesa, za mene je cilj sve teže bio ostvariv. Pao sam na popravni iz biologije i matematike. U avgustu nisam uspeo da položim biologiju, pa je kraj mog gimnazijskog školovanja odložen za januar.

    Kako sam se uopšte našao na prirodnom smeru. Mislio sam jedno vreme da studiram arhitekturu.

    U osnovnoj školi bili smo talentovani za sve. Crtali smo, pevali u zboru, trčali po divnoj atletskoj stazi pored reke. Kad pomislim da sam znao da čitam note, sada mi to izgleda nestvarno. U gimnaziji je sve to zamrlo. Bila je greška što nisam nastavio s nekim aktivnostima van škole, a bilo je puno toga… Šta izabrati… Upao sam u začaran, neproduktivni krug traženja nekog svog puta.

    Sve bi to bilo prihvatljivo i moglo bi se opravdati, samo da nije tako dugo trajalo.

    810 rsd
  • Pokušaj pokreta
    (0)

    Pokušaj pokreta

    MOŽE I OVAKO I, mart 2021.

    Probudio se tog jutra posle devet sati. Imao je 42 godine. Upravo je završio proces oko invalidske penzije. U banci je podigao tri zaostale penzije. Bio je pisac. Prvu knjigu je objavio kada je imao 31 godinu. Sada ih je imao tačno pet. Pisao je romane, kratke priče i poeziju. Već deset godina kako objavljuje i živi u svom jednosobnom stanu na Novom Beogradu. Otac mu je ostavio dve kirije mesečno od svoja dva stana kada je bio u 38. godini života. Sve ovo postigao je za zadnjih deset godina. Čak je i dve godine studirao Komunikologiju na Odseku za literaturu i komunikacije, ali je dekan na početku treće godine ukinuo taj smer. Bio je to Fakultet za medije i komunikacije.

    Prva knjiga pojavila mu se 2010. godine u leto. Imao je 31 godinu. Godine 2020. je postao invalidski penzioner. Još od svoje 21. godine se lečio kod psihijatara, a otac mu je u svojoj advokatskoj kancelariji uplaćivao doprinose. Proveo je neko vreme u dnevnoj bolnici psihijatrijskog odeljenja Kliničkog centra Srbije, dobio otpusnu listu, malo se maltretirao po lekarskim komisijama i u 42. godini postao je invalidski penzioner. Upravo su mu legle tri zaostale penzije.

    Razboleo se kada je imao 21 godinu. Tri meseca je proveo na psihijatrijskom odeljenju tada. Kad je ozdravio, počeo je da pravi lom u društvu. Jedno vreme je bio čist alkoholičar. Za sve to vreme je puno čitao i pisao da bi sve eskaliralo u zadnjih deset godina. Prvu proznu knjigu mu je nagradila Biblioteka grada Beograda.

    Čim je podigao prve tri penzije, u glavi mu je sevnulo da pored svega što je stekao u zadnjih deset godina završi i studije Komunikologije. Dekan je 2013. godine ponudio jednu alternativu: „Smer se gasi. Jedino možete preći na opšti smer. Komunikolog.“

    Uživao je u mislima da diplomira na ovom fakultetu. Bio je natprosečan đak do maturiranja, a onda se javio paranoidni sindrom. Od tada je bolestan.

    Za zadnjih deset godina je stekao stan, dve kirije mesečno, invalidsku penziju, završio dve godine na Komunikologiji i objavio je pet knjiga. Kako bi titula Komunikolog legla na sav ovaj uspeh. Video je braon boju kad bi pomislio na tu diplomu. Našao bi se među dvadesetogodišnjacima, koji možda nikad nisu doživeli ljubav, koji nisu osetili seks, koji nemaju posao, koji nemaju stan, koji se nisu ostvarili, koji nisu finansijski nezavisni. On je sve to imao i titula komunikologa u njegovim mislima ponekad je delovala kao zrnce prašine. Šta će mu to kad sve ima? A opet, godinama posle zatvaranja smera često je maštao da se tamo vrati.

    Posle kriznog stanja u 21. godini života deset godina je lumpovao, a onda deset godina vredno radio i sticao. Plus – prvih dvadeset godina kad je bio anđeo bez mane. Misao o diplomi komunikologa, sada, posle zarađene penzije širila je njegovu ličnost u beskraj.

    Tako je razmišljao tog jutra kad se probudio posle devet. Posle nekoliko kafa, pojeo je doručak, popio lekove i izašao u kupovinu. Bio je rani mart 2021. godine. Epidemija korone u jeku. Pre sedam dana otac i majka su se razboleli i svaki dan se sam starao o sebi. Obezbeđivao hranu i cigare.

    Nakon sedam dana, keva je išla na prvu kontrolu. Rečeno joj je da se javi za deset dana. Izolacija će potrajati. Izolacija i samoća.

    Sutra je sreda. Deseti dan od kad su mu i otac i majka u karantinu. Vratilo mu se normalno spavanje. Žao mu je što nema sa kim da proslavi invalidsku penziju u 42. godini života. Svaki dan se čuje sa svojom majkom.

    U decembru su brat i snaja preležali koronu. Sada je došao red na njegove roditelje. Ponekad mu je mučno u ovoj samoizolaciji, ali kada se javi misao da postane komunikolog uz sve što je stekao, obasja ga neko sunce koje se širi u beskraj.

    Kupuje pecivo, burek, kuvana jela, cigare. Ima para, ima stan, pisac je i invalidski penzioner u 42. godini života. Kako bi titula – Komunikolog dobro stajala. Konačno bi završio svoje školovanje. Kad-tad. Posle dve godine na Farmaciji, kad je imao 20 godina, uzeo je ispisnicu sa fakulteta i krenuo nekim čudnim putem, koji ga je doveo dovde.

    Dani sporo teku. Brat i snaja su se lečili dve-tri nedelje. Otac i majka su ušli u drugu nedelju. Sinoć se setio svog puta posle prvog kriznog stanja. Video je čarobni Despotovac svoje prve mladosti. Video je svoju prvu knjigu. Video je kako potpisuje za „Partizansku knjigu“, a sad je sa 42 godine došao do invalidske penzije.

    Sledeći korak je završavanje Komunikologije. To mu je prvo palo na pamet kad je podigao prve tri zaostale penzije u banci. Čita Andrića, pije kafe, puši. Izlazi u nabavku. Čuo je od majke da je sve osim prehrambenih radnji zatvoreno. Sve ustanove rade. Gradski prevoz radi. Treba mu gradski da ode do Voždovca. Tamo je studentkinja, Tamara. Zaljubio se u nju. Ona mu plaća kiriju.

    Očigledno je da nikad nije bio zreliji i jači nego sada sa 42 godine. Završiće on školu. To zrno peska. Tako misli zadnjih dana. A dani idu sporo. Sati su gluvi. Ne može kod majke na ručak, da proćaska sa njom o svemu, da se malo opusti.

    Godine 2002. zaljubio se u Sofiju i tako je počela prva mladost. Sada je 2021. godina. Čitavih 19 godina traje njegov uspon. Korak po korak. A sa komunikologijom i dalje ne zna šta će. Čeka. Čeka da roditelji preleže koronu. Noć je. Polovina marta. Još komunikologija i sve će biti blistavo i sjajno, široko kao sva široka prostranstva.

    810 rsd
  • Kaleidoskop
    (0)

    Kaleidoskop

    ДЕЧАК КАЛЕИДОСКОПНИХ ОЧИЈУ

    Његову слику пронашао сам на Монпарнасу, октобра 1996. године. Шетао сам поплочаном авенијом мокром од кише која је читаве ноћи натапала улице и тргове Париза, када сам, сасвим случајно, између бледољубичастих пасажа и испуцалих фасада, угледао комад пожутеле хартије. Пришао сам и узео папир рукама, прекривеним рукавицама од танке смеђе коже. Била је то фотографија, по свему судећи стара деценију или две, са рецкавим ивицама бакарне боје, траговима гужвања који су изгледали као крвни судови испод покожице, и флекама од кише и уличног праха. Слика је приказивала портрет дечака обученог у лепо одело, са туфнастом лептир-машном, смеђом, свиленкастом косом и врло складним раменима. Не би била ни по чему посебна да није изгледала тако страно и туђе, изгубљена у париском предвечерју и јесењим лавиринтима његових улица. Један детаљ на дечаковом милом лицу посебно је привукао пажњу мојим зеленкастим зеницама скупљеним од прохладног ваздуха. Дечакове очи биле су ни превише велике, ни превише мале, дугих трепавица и благих подочњака који су потицали од светле, кошчате лобање облика речног облутка. Међутим, што сам дуже посматрао фигуру непознатог детета, то сам више увиђао да су фотографисане очи мењале боју и структуру. Нијансе су се преливале од тамнокестењасте и угљене боје, преко зелених и маслинастих тонова који су личили на шуме и плантаже бадема, до жутих, плавих и љубичастих дубина које су испуњавале пихтијасту очну дупљу.

    Док сам посматрао његове очи, сетио сам се калеидоскопа, чудновате справе од које се у детињству нисам одвајао. Кроз цев калеидоскопа, увиђао сам разноврсне облике најразличитијих боја који су ме подсећали на звезде, планете и галаксије. Нисам могао да поверујем. Дечак на слици, у очној маси фотоћелија и капилара, носио је такав исти универзум који је сијао и обасјавао његово бледо, порцеланско лице. Након неколико тренутака који су трајали као вечност, када сам смогао снаге да склоним свој поглед са његових величанствених зеница, окренуо сам папир и осмотрио полеђину. На себи је имала прашњави слој уличног шљунка, мрљу од кафе или чоколаде и један натпис. Прочитао сам тихо китњаста слова која су личила на пируете од црног мастила. Натпис је гласио: Александар де Бергер.

    Однео сам фотографију у стан, три улице ниже и ставио је под стаклени покров како бих је осушио од кише и исправио њене згужване ивице. Дечакове очи и даље су несметано мењале своју боју. Чинило се да су набубреле и да ће сваког часа пући од нагомиланог спектра и тако разнети малену лобању у милион крвавих комада. Крах универзума ослободио би све оно што је било заробљено у зеницама фотографисаног дечака, све оно за чиме сам жудео од првог трена када сам угледао тај стари портрет. И док сам о томе размишљао, чврсто сам одлучио да морам пронаћи тог загонетног дечака калеидоскопних очију, да морам пронаћи Александра де Бергера, ма где он био.

    Дан након тога отишао сам у авенију на Монпарнасу где сам пронашао слику. Распитивао сам се код оближњег пиљара, књижарке и старице која је продавала беле и црвене руже. Чак сам и случајне пролазнике заустављао и показивао им фотографију. Међутим, нико није препознао ни дечака, ни мистериозно име Александар де Бергер. У једној фотографској радњи рекли су ми да је слика урађена најраније 1975. године, што је значило да је дечак морао бити младић при крају друге деценије.

    Ни ту нисам стао. Уз помоћ познаника који је радио у архиву направио сам списак свих момака који су носили име Александар де Бергер. Требало ми је неколико месеци да обиђем све адресе које сам исписао у нотесу. Међутим, нити један од њих није потврдио идентитет. Оно што ме је највише изненадило, јесте да ниједан младић није приметио дечакове очи који су величанствено сијале и волшебно мењале боје. Нико није видео дубине у којима сам ја, сваког дана, давио сопствену душу. Па ипак, знао сам да ћу једног дана срести човека по имену Александар де Бергер.

    Фотографију сам носио свуда са собом. Никада нисам престао да размишљам о судбини тог дечака, као ни о томе да ли он размишља о мени. Можда је и он, случајно, пронашао неку моју фотографију коју је ветар одувао из новчаника или албума који је случајно био заборављен на балконском сточићу. Можда је и он маштао о мени и нашем сусрету.

    Сваког пута, Александар де Бергер, у мојим мислима, постојао је нешто друго. Једног дана био би пилот, обучен у плаву или белу униформу са капом на глави. Висок, снажних маљавих руку, управљао би авионом до Сан Франциска, Бангкока, Каира, Сиднеја. Лебдео би међу паперјастим облацима и муњама, очију зажарених и сјајних, попут небеског свода у праскозорје. Када би стигао на одредиште, свратио би у аеродромски кафе и наручио лате или еспресо са млеком, па би потом, заједно са неком грациозном плавом стјуардесом отишао у хотел. Са њом би провео читаву ноћ. Следећег пута Александар де Бергер постајао је библиотекар једне мале прашњаве просторије са мноштвом пожутелих књига и зеленим драперијама нагризеним од стране мољаца. Дочекивао би са осмехом студенткиње у кратким сукњама или момке у плавим кошуљама и белим сокнама до колена. Нудио би им Балзака, Толстоја и Памука, па би потом, својим дугим, библиотекарским прстима узимао прашњаве књиге са првог, другог, трећег реда дрвених полица.

    Некада би Александар де Бергер, постајао сликар који је живео у малој колиби на обали Бретање или Корнвола. Сваког јутра износио би дрвени штафелај, платно, пастеле или уљане боје на плажу покривену шљунком, обраслу ливадским травчицама, и сликао морске пејзаже, бродове који су пролазили у даљини и галебове који су поносно прелатали изнад његове главе. Био би обучен у широко одело укаљано бојама, са беретком преко дуге риђе косе и брадом уплетеном у кике. Сликао би неуморно, пун елана, док би му очи страствено сијале и преливале се у све оне нијансе које би лаганим покретима кичице наносио на глатко платно.

    Време је пролазило, а мистерија дечака са фотографије није се решавала. Па ипак, његов портрет, попут какве амајлије, наставио сам да носим свуда са собом, завучен у унутрашњи џеп капута или у бочној прегради актенташне.

    Чак и када сам се оженио, нисам бацио слику, иако сам морао да је вешто кријем од очију своје жене Корин, не бих ли избегао њене преке погледе и неугодна питања.

    Корин је била дражесна жена, ланене косе. Држала је најпретижнију цвећару на Јелисејским пољима, недалеко од Тријумфалне капије. Управо ту сам је и упознао, док је правила букете жутих нарциса. После првог састанка дошао је и други, трећи, четврти, а онда сам престао да бројим. Годину дана касније, венчали смо се у сеоској цркви надомак Сене, а потом одлучили да продамо сву имовину, напустимо Париз и преселимо се на једно велико имање у Прованси.

    Био је то средњовековни земљишни посед, надомак Авињона и обухватао је једну традиционалну француску кућу од камена, обраслу бршљаном, са три врта у којима смо гајили понајвише лаванду, руже, лале и каранфиле, а у специјалном стакленику, Корин је успешно узгајала ретку врсту орхидеја. Продаја цвећа, етеричних сапуна, парфема и украсних икебана за различите врсте свечаности ишла је и више него добро, а Коринин цветни декор постао је познат у читавој Прованси. Долазили су нам људи, не само из Авињона, већ и из Марсеја, Арла и Кана и одушевљено поручивали декорацију за венчања, годишњице, рођендане, а неретко и за сахране.

    Готово да није било дана да неки човек не ушета у нашу башту и, као очаран вртом ушушканим међу зелено-љубичастим Провансиним брдима покупује букете. Нисам престајао да се надам да ће се једног дана на црној капији нашег имања појавити фигура Александра де Бергера. Понекад би ми се, најчешће у сутон, учинило да стоји с осмехом на лицу и очима пуним неке калеидоскопне течности, међу пурпруним бокорима лаванде. У тим тренуцима бацио бих маказе, виле или семена будућих биљака која би се задесила међу мојим прљавим длановима и потрчао раширених руку њему у сусрет. Када бих стигао до тачке привида, спустио бих главу и загледан у прашњаво тло зажелео да следећег пута та лажљива силуета загаситог сутона заиста постане он.

    Иако је нада да ћу га икада упознати почела да јењава, када сам загазио у позније године, моја вишегодишња маштања уз многобројне молитве изговорене пре починка ипак су уродила плодом. Једног јутра на прагу наше спаваће собе својим сањивим зеницама уочио сам њега. Главом и брадом он, био је то дечак калеидоскопних очију.

    У међувремену, дечачић је постао одрастао мушкарац о чему су говориле благо укопане боре на препланулом челу. На глави је имао разбарушену смеђу косу, тамну, тек прониклу браду, испуцале усне, и наравно неизоставни детаљ без којих Александар де Бергер никада не би био свој – калеидоскопне очи.

    И дуго смо се тако посматрали ћутећи, без иједног шума или покрета дланова и ногу. Моје тело испунила је неописива срећа од које као да су бубреле слепоочнице и вене. Његове очи, сјале су још јаче него на старој фотографији. Биле су азурне, љубичасте, црне, попут милион кристалних корала и густих подводних шума најразличитијих биљака на дну океана. Нијансе су се тако брзо преливале једна у другу да нисам имао времена да уочим сваку појединачно. Величанствен призор! Калеидоскоп мог детињства, мојих изгубљених година, стајао је крај мене. И волео ме је, осећао сам то.

    Толико сам година провео у потрази за њим, а када сам га коначно нашао (или је он нашао мене), нисам имао снаге да проговорим ни речи. Само немо посматрање зажарених очију у одблесцима металног огледала. И све време, читавих неколико деценија које сам престао да бројим његова мека фигура и сјајне очи били су ту, надомак мог бивства, у немим масама огледала. Само је требало дубље трагати, испод љуштуре од коже, мишића и органа, у наслагама исталожене сјајне душе. Тада бих сазнао да су моје очи одувек сијале. Смеђе. Плаво. Љубичасто. Бескрајно.

    720 rsd
  • Kinderfuksa
    (0)

    Kinderfuksa

    DEO I

    Mamine rukavice su bile kožne, osećala sam ih kao njenu kožu. Bile su meke, s malim naborima. Pokušala sam da zamislim da su bile blede, s noktima i venama. Imala sam sedam godina, bilo je pre podne, mama je spavala. Uzela sam jednu rukavicu u ruku, izašla na sivi vazduh, duvalo je, ali rukavica je bila topla u mojoj ruci. Ako bih se skoncentrisala, činilo mi se da sam mogla da osetim njen puls kako udara kroz kožu. Otišli smo u prodavnicu, kroz radove na putu, izduvne gasove i maglu, kupila sam slatku zemičku na kiosku, pojela je na vlažnom vazduhu dok sam držala rukavicu drugom rukom. Za lice mi se zalepio šećer u prahu koji sam obrisala rukavicom. Bila je subota, i mama i ja smo hodale zajedno kroz maglu.

    Mama je obožavala jednu ženu koja je više vrištala nego što je pevala, koja imala glas poput šmirgle, koji je grebao i strugao moje srce. Kortni Lav je bila moja uspavanka. Pozirala je na slikama s ranicama na ustima i maskarom koja je ličila na paukove noge, oblačila se u premale, ružičaste haljine, ponekad su joj sise ispadale, ponekad s čipkanom kragnom do guše, kao na haljinici za lutke, imala je raskuštranu kosu, crveni ruž za usne i zakrvavljene, pijane oke. Kada bi majka uveče izašla, odevala se kao ona, u kratke, roze „Kinderwhore“ haljine, obuvala je cipele s visokom petom i kaišićima oko gležnjeva, izvlačila je debeo ajlajner. Ličila je na mačku koja ponosno nosi mrtvog miša u čeljustima. Išla sam po sobi i blenula u plafon. Izvadila sam noćnik, koji je ležao u fioci stočića pored mog kreveta i koji je imao katanac, kao da bi mamu uopšte interesovalo da njuška po mojim stvarima. U Noćniku sam zapisala: „Bila jedna devojčica koja je imala dva neprijatelja koji su se zvali Strava i Tuga, i ona ih je stavila u kutiju pod krevetom i nikada više nije htela da pomisli na njih. Ali noću su Strava i Tuga toliko grebali u svojoj kutiji da se krevet drmusao i devojčica nije mogla da spava, a kada bi i zaspala, krevet bi je tako drmusajući odveo pravo u košmar“. Pošto sam to napisala, legla sam da spavam, i plafon se tresao, i krevet se tresao, a ja sam ležala sasvim mirno, otvorenih očiju. Na kraju sam zaspala. Čovek uvek zaspi na kraju, ali do kraja ume da potraje.

    Sećam se kada sam prvi put pokušala da isključim srce, sedela sam kod prozora i čekala mamu da se vrati kući. Nisam želela da trepćem, jer tada bih mogla trepkanjem da je oteram, to mi je odjednom palo na pamet. Stambene zgrade i ljudi su se zamaglili, a obrisi svega su plovili poput akvarela; da sam bila slabija, iskoristila bih to kao izgovor da zaplačem. Na kraju sam ipak zatreptala, i pomislila kako sam time sve upropastila. Ostala sam tako da sedim i blenem u veče koje je postajalo sve mračnije, i u automobile kojih je bilo sve manje; na kraju su se gotovo sva svetla u susednoj zgradi ugasila. A onda je neko uhvatio kvaku na vratima, i čula sam lupkanje visokih peta u hodniku.

    – Još si budna ovako kasno? – rekla je mama.

    – Ja sam noćna straža – rekla sam.

    Ona se nasmešila. Pustila me je da spavam u njenom krevetu, ali ja sam samo ležala bez sna i zurila u plafon, kao da sam i dalje nešto očekivala.

    Sviđao mi se miris tek položenog asfalta. Da hodam bosonoga po tlu toplom od sunca i pokušavam da izbegnem srču od stakla, šljunak, opuške cigareta. Zgrade na Vajtvetu spavale su kao i uvek, pijane od nečega, dok sam ja bila neka vrsta sna koji je pokušavao da pobegne. Obično bih sretala jedno mače. Ono se vuklo tik uz zidove. Malecko, crno i lako poput senke. Mamila sam ga. Dođi, dođi. Došlo mi je. Uspijalo mi se uz noge. Mazilo. Prelo je. Uši su mu bile meke i krute istovremeno u isti mah, češkala sam ga iza uvceta. Nismo smeli da držimo mačke u zgradama, a osim toga, bila bi mi gnjavaža da hranim jedna gladna usta, ali sam na neki način mislila da već i ovako imam mačkicu. Posedovala sam je pola sata jedne letnje večeri kada sam je podigla i dala joj da se odmori na mojim grudima, osetivši te meke šapice na srcu.

    Jednog jutra kod kuće bila sam sigurna da ne postojim. Ili da mama nije postojala. Jedna od nas dve mora da nije postojala. Ona ja izašla iz spavaće sobe i otišla u kupatilo, pa iz kupatila u spavaću sobu, pravo pored mene. I sve tako ispočetka. Zabola sam nokte u dlan, bila sam tamo, osetila sam, bre. Ona je ponovo izašla iz spavaće sobe, kosa i telo i lice su izgledali kao da će joj otpasti. Stala sam ispred nje. Ona je napravila korak u stranu, ali bila sam brža od nje, bez obzira u kom je pravcu išla, uvek sam stajala tamo. Čekala sam da me zamoli da je pustim da prođe, ali ona nije ništa rekla, samo je zurila u vrata od kupatila.

    – Prestani, Šarlote – rekla je.

    Ostala sam gde sam i bila, pokušavajući da joj uhvatim pogled, ona je načinila korak ustranu. I onda je prošla pored mene i ušla u kupatilo.

    „Eskada“. Flašica parfema je stajala u kupatilu i bila žuta sa cvećem na etiketi. Mirisala je slatkasto, mirisala je na sunce, mirisala je na mamu kada uključi prskalicu za travu u zadnjem dvorištu i gleda me kako trčim kroz mlazeve na balkonu. Mirisala je tako srećno, danas je mirisala na podne, mirisala je gotovo pa kao nov otac. Skembala sam flašicu u sobu ispod džempera i isprskala miris po jastuku. Spavala sam dok pored mene kao da je ležala vesela majka, milujući me po kosi i govoreći mi da treba da idemo na letovanje. Drugi u razredu su putovali čak u Majorku i u Grčku i u Španiju. Kada je mama imala veoma uspešan dan, govorila bi da ćemo i mi tako na neko letovanje. Kada budemo imale malo više para. Kada bude našla novog dečka. Zaspala sam na miris „Eskade“, kao obraz uz obraz s mamom.

    900 rsd
  • Plivaj sa onima koji se dave
    (0)

    Plivaj s onima koji se dave

    I KAO ŠTO VETAR RAZBACUJE PEPEO

    Za mene je majka bila miris. Majka je bila toplota. Noga uz koju sam se privijao. Dašak nečeg plavičastog; haljina koju pamtim da je nosila. Govorio sam sebi da me je otposlala u svet samostrelom i kada sam oblikovao uspomene na nju, nisam znao da li su istinite ili najpreciznije, jednostavno sam je „stvorio“ onako kako sam mislio da sin treba da se seća svoje majke.

    Na majku sam mislio kada sam iskušavao čežnju u sebi. Retko kad na oca. Ponekad sam se pitao da li bi on bio kao drugi očevi u selu. Muškarci koje sam viđao u uniformi Teritorijalne odbrane, fudbalski veterani s kopačkama, što se sabajle za vikend dobrovoljno prijavljuju u Udruženje lovaca i ribolovaca u Saksumu. Ali puštam ga da nestane bez ikakvog žaljenja. To sam prihvatao, u svakom slučaju godinama sam tako činio, kao dokaz da je deda pokušavao da učini sve što bi i otac mogao učiniti, i da je to zaista i postigao.

    Dedin nož je zapravo bio polomljeni ruski bajonet. Drška od kovrdžave brezovine bila je jedino uspelo parče drvodeljstva koga se u poduhvatio u životu. Ivica na gornjoj strani sečiva bila je tupa i njome je strugao rđu i savijao čeličnu žicu. Drugu je održavao dovoljno oštrom da njom može da iseče lepljive trake i raspara velike džakove s krečom. I to brzo, da se bele granule prospu bez rasipanja pa traktorom mogu odmah da ih raspršim po zemlji.

    Oštra i tupa ivica su se ulivale u vrh bodeža i njime je ubijao ribe od po kilogram i više, koje smo lovili u Saksumskom jezeru. Oslobađao ih je s udica, snažne pastrmke su to bile i gadno su se praćakale, mahnite zato što se dave na vazduhu. Polagao ih je na obod čamca, probijao krljušt vrhom noža i hvalisao se koliko su široka leđa imale. Svaki put kada sam dizao vesla, video sam kako krv polako i obilno teče niz čelično sečivo noža, dok kapi vode s vesala koje sam ja držao kaplju sitno i brzo.

    Ali kapi su se mešale u istoj planinskoj vodi. Pastrmke bi iskrvarile i postajale naša riba iz našeg jezera.

    Prvog dana u školi zatekao sam svoje ime na skamiji i tu sam seo. Papir je bio savijen na sredini tako da je mogao da stoji, a Edvard Hirifjel bilo je napisano tušem nepoznatim rukopisom i spreda i pozadi, kao da je trebalo podsećati ne samo nastavnika već i mene na to ko sam.

    Sve vreme sam se osvrtao za dedom iako sam znao da je morao tamo da stoji. Druga deca su se međusobno poznavala otpre, tako da sam ja samo zurio ispred sebe u veliku mapu Evrope i široku školsku tablu, praznu i zelenu poput okeana. Još jednom sam bacio pogled unazad i shvatio da je deda dvostruko stariji od drugih roditelja. Stajao je potpuno umotan u svoj debeli, islandski džemper, i bio je star isto onako kao Fridtjof Hansen na novčanici od deset kruna. Imali su ama iste brkove i obrve, a godine života kao da mu nisu predstavljale breme, već se s radošću množile od čega mu je lice bilo puno snage. Jer, deda nikada nije mogao da ostari. Sâm mi je to rekao. Da ga ja, naime, održavam mladim i da se on meni za ljubav održava mladim.

    Lica majke i oca nikada nisu ostarila. Živela su na jednoj slici na komodi, odmah pored telefona. Otac stoji u zvoncarama i prugastom prsluku i naslanja se na „mercedes“. Majka čuči i tapše Pelea, našeg norveškog špica. On kao da joj brani da ode, kao da ne želi da krenemo.

    Možda je to ono životinjsko čulo? Ja inače sedim na zadnjem sedištu i mašem, tako da je slika verovatno nastala onog dana kada smo pošli.

    I dalje zamišljam da se sećam te vožnje do Francuske, mirisa skaja s toplih sedišta, drveća koje brzo prolazilo pored bočnog prozora. Dugo sam uobražavao i to da se sećam tog naročitog mirisa majke baš tog dana, i roditeljskih glasova preko fijukanja vetra zbog velike brzine.

    Imamo negative s kojih je razvijena fotografija na komodi. Deda nije poslao sav film na razvijanje odjednom. Najpre sam mislio da je to bilo zbog štednje, jer posle ovoga, što je postala poslednja fotografija majke i oca, tek je trebalo da dođu Badnji dan, lov na ribu mrežom, dugodnevica, vađenje krompira.

    Ali na čemu je zaista štedeo, nije bilo jasno tek tako. Mislim da je čekao s razvijanjem slikâ zato što s negativima nikad unapred ne znaš kakve će slike da ispadnu, već tek kada se vrate iz laboratorije. Imaš neku ideju, neko očekivanje o tome kako će motivi i likovi na kraju da ispadnu, i tako su majka i otac živeli i dalje u emulziji dok ih kupka za razvijanje nije učinila konačnim.

    Verovao sam dedi kada je, čim su moji napadi besa počeli da jenjavaju, ponovio da je nameravao da mi sve ispriča kada budem „dovoljno veliki“. Ali izgleda da mu je promaklo koliko sam odrastao. Tako da sam istinu otkrio prerano, a tada je već bilo prekasno.

    Bilo je to početkom trećeg razreda. Odvezao sam se biciklom do salaša Lindstad. Vrata su stajala otvorena, ušao sam i rekao zdravo. Kuća je bila prazna, verovatno su bili u štali a ja sam produžio do dnevne sobe. Na policama za knjige od tamnog lakiranog drveta nalazilo se stereo-uređaj s prašinom preko poklopca koji je pokrivao ručicu s gramofonskom iglom. Putne mape iz norveškog auto-moto saveza, skraćena izdanja romana iz serije „Najbolje od“, niz knjiga u koricama crvenim kao burgundac sa zlatnim slovima na hrbatu: Dogodilo se. Svaka knjiga je imala svoju godinu i shvatio sam da je to bio pregled najvažnijih događaja u svakoj godini.

    Znači, jasno je bilo da nisam baš slučajno dohvatio knjigu iz 1971. i bilo je kao da je sâm taj godišnjak želeo da ga uzmem, jer se volšebno otvorio baš na mesecu septembru. Stranice knjige su se sjajile od otisaka prstiju. Ćoškovi na listovima su bili izlizani, u pregibu su se nalazile niti duvana. Majka i otac, na zasebnim fotografijama. Dve jednostavne portretne fotke. Ispod su stajala njihova imena i Reuters u zagradama. Pitao sam ko je taj Rojters, i činilo mi se da sam to morao znati budući da se radilo o mojim roditeljima. Pisalo je da je neki norveško-francuski par zaljubljenih na letovanju, oboje s prebivalištem u Gudbrandsdalenu, poginuo 23. septembra kod Otvila na severu Francuske. Obilazili su, inače zatvoreno za turiste, nekadašnje bojno polje iz Prvog svetskog rata i nađeni su mrtvi u nekoj reci. Obdukcija je pokazala da su udisali gas iz stare granate, onesvestili se i pali u vodu iz koje im nije uspelo da se izvuku.

    Godišnjak je dalje navodio se nekoliko miliona tona eksploziva još nalazi duž starih linija fronta, i da se za mnoge oblasti smatra da ih je nemoguće očistiti. Više od stotinu turista ili lokalnih zemljoradnika je dosad poginulo tokom poslednjih godina zato što su nagazili na takve neeksplodirane granate.

    To sam već znao iz škrtih dedinih objašnjenja. Ono što mi nije rekao, pisalo je kao sledeće u Dogodilo se.

    Iz onog što je nađeno u automobilu, policija je razumela da je par sa sobom imao dete, trogodišnjeg dečaka. Ali njega nisu mogli da pronađu, i pokrenuta je sveobuhvatna potraga. Psi su pušteni na staro bojište bez rezultata, dok su pozvani i ronioci i helikopteri da bi se potraga proširila.

    I onda sam pročitao rečenicu koja je sagorela sve detinjstvo u meni. To je bilo kao ono kada sam ubacivao stare novine u kamin, naslov je još bio razgovetan na zapaljenom papiru, ali i najmanji dodir bi ga odmah pretvorio u pepeo.

    Četiri dana kasnije dete je nađeno na dečijem odeljenju bolnice 120 kilometara odatle, u malom lučkom gradu Le Krotoa. Intenzivna policijska potraga nije pružila nikakav odgovor. Pretpostavljalo se da je dečak bio otet. Osim sitnijih ogrebotina bio je potpuno nepovređen.

    Posle toga je u knjizi ponovo pisala istina koju sam već znao, naime da su o meni preuzeli brigu deda i baba u Norveškoj. Dugo sam samo nepomično zurio u stranice knjige. Listao sam unapred da vidim ima li šta dalje. Listao sam unazad da vidim da li piše nešto o onom što se dogodilo pre. Izvadio sam duvan iz pregiba. O meni se pričalo. Vadili su Dogodilo se 1971. kada su komšije svraćale na kaficu, evocirali su to vreme kada je neko iz porodice Hirifjel bio u novinama. Moj gnev je trajao dugo. Deda je rekao da ne zna više osim onog to piše, pa sam pitanja poneo sa sobom do brezovika prekoputa imanja. Zašto su me mama i tata vodili na mesto puno granata? Šta su uopšte tamo radili?

    Odgovora nije bilo, nije bilo ni majke ni oca, prohujali su s vihorom kao što vetar raznese pepeo, i ja sam odrastao na imanju Hirifjelovih.

    1.200 rsd
  • Pečat iz strasti
    (0)

    Pečat iz strasti

    Po povratku u Beograd, sve je bilo drugačije. Vratila sam se sijajući od sreće. Ipak, nije mala stvar kada preko noći postaneš nečija verenica. Moji su se naravno šokirali, i isprva govorili da smatraju da žurim i da je prava ludost udati se za nekoga koga znam svega nekoliko dana. Slažem se, ali čemu život ako je svaki korak strogo promišljen i ispravan? To je prosto nemoguće. Luka i ja smo se dogovorili da nećemo žuriti sa venčanjem, već ćemo prvo malo bolje da se upoznamo. U nekim momentima sam se osećala kao da ga znam 100 godina, a opet u nekim drugim, kao da mi je još potrebno vremena da ga upoznam. Sve je konačno krenulo u dobrom smeru. Život mi se osmehnuo.

    Luka je živeo na Bežanijskoj kosi, te smo se viđali svakodnevno. Treninzi mu još uvek nisu počeli, i ja sam imala dosta slobodnog vremena, jer bih uglavnom pisala ili rano ujutru, a najčešće uveče, tako da smo dosta vremena provodili zajedno. Jedno veče smo zajedno otišli na rođendansku žurku kod njegovog kuma. Poprilično sam pocrnela na prirodan način, imala sam duge crne lokne, bež kratku haljinu i pletene sandale. Dopadala sam se sebi. Veoma. Luka je imao kratke farke, tamnu košulju i takođe taman ten. Bili smo zaista lep par. Držao me je za ruku celo vreme. Želeo je da me upozna sa čitavim svojim društvom. Njegovi ortaci su me prihvatili super, i stvarno su se fino odnosili prema meni. Sa muškarcima sam se uvek bolje razumela nego sa ženama. Neke njegove drugarice su bile fine, dok ove druge, prilično rezervisane. Kada sam ga pitala zbog čega su takve, rekao mi je da još uvek pokušavaju da se naviknu na njegov raskid sa bivšom devojkom Sarom, koja je takođe nešto kasnije stigla na žurku. Malo sam se osećala neprijatno. Uvek sam bila preterano empatična, i uvek sam bila u stanju da se poistovetim sa emocijama bilo koje osobe. Ne znam da li mi je to nagrada ili kazna… Elem, njegova bivša Sara, nas je posmatrala ubilačkim pogledom čitavo veče. Pogotovo mene. Valjda je očekivala da će se po povratku sa letovanja Luka pomiriti sa njom. Bez obzira na čitavu stvar, Luka se nije odvajao od mene čitavo veče, držao me je za ruku i bio je vrlo pažljiv. Ta njegova nežnost me je nekako najviše kupila. Tendencija da me upozna sa čitavim društvom, da mi prepričava njihove dogodovštine, da me upozna sa roditeljima, i da teži ka svim normalnim stvarima ka kojima može jedan muškarac da teži. Luka je bio godinu dana stariji od mene. Bio je zreo za svoje godine, i što mi se najviše dopadalo, snažan iznutra. Kako sam u početku, odnosno prvih nekoliko meseci naše veze bila dosta nesigurna, varljivog ponašanja, bio je jako strpljiv da iznese moju labilnu ličnost i da mi povrati poverenje, koje su mi zapravo svi drugi pre njega oduzeli. Dogodilo mi se da sam dok smo provodili prvih nekoliko dana zajedno bez prestanka, doživela neku unutrašnju blokadu. Jednostavno, kao da nisam bila u stanju da se otvorim za tu ljubav, da verujem pre svega u nju, i da mu ravnomerno uzvratim. Nisam mogla da razumem šta je moj unutrašnji osećaj želeo da mi kaže. Kao da sam želela da se zatvorim u svoja četiri zida, i pišem, stvaram… No, Luka je to razumeo i bio izuzetno strpljiv sa mnom. Uvek bi mi govorio istu stvar.

    „Shvatam te. Nisi nikada imala duži i stabilniji odnos. Ti tek trebaš da se navikneš…“ Rekao mi je tada.

    „Kako je biti u dugoj vezi?“ Pitala sam ga radoznalo dok sam posmatrala njegove oči, lice, a zatim ruke koje istovremeno nežno i čvrsto dodiruju moje. Osećala sam nalet prijatnih emocija.

    „Sve zavisi, kako sa kim. Posle izvesnog vremena kada se povuče ona zaljubljenost, zanesenost, ostaje neka navika, privrženost, ljubav…sve zavisi koliko je jaka priča.“

    „Ja se bojim da se ne vežem za tebe, i da se onda ti ohladiš…“ Rekoh po malo nesigurno. Nije da mi se u prošlosti to nije dešavalo. Luka se nasmejao.

    „Prestani da se bojiš, i počni da živiš…“ Rekao je i poljubio me.

    750 rsd
  • Ples sa đavolom
    (0)

    Ples sa đavolom

    ODAJE JEDNE GREŠNICE….

    Tako bih volela da budem savršena. Ali ne ide, prokleto ne ide. Ponekad sam i svetica, i grešnica. Život je za mene jedan veliki okean, čiji me talasi bacaju na ekstremno različite strane, i emocionalne oscilacije. Primorana sam da se adaptiram, a da ne poludim. Ja želim da budem žena za primer, ali to jednostavno nije moguće. Zbog toga variram između svetice i grešnice, očajnice i kraljice, smerne žene i opsesivne ludače. Ja Klaudija. Svačija sam i ničija. I svoja, i tuđa. Bacam druge na kolena. A ponekad…i sama padnem još niže. Pravim fatalne greške. Opasnost mi diše za vratom. Moj život je jedan emocionalni rulet. Moj život je strastvena umetnost koja mi ubrizgava večni eliksir živosti između jave i sna, života i smrti, raja i pakla, radosti i ponora, svetosti i odaja jedne grešnice. Moje odaje će vas napuniti strašću, ludošću, životom, iluzijom, brutalnom stvarnošću, fikcijom, rajom i paklom. Ceo život hodamo pažljivo, suviše pažljivo. Samo jedan pogrešan korak može da nas baci u paklene odaje. Ostali koraci koji su pak puni žrtve, odricanja, dobrote, uzdržanja, ljubavi, vode nas u raj. Život je jedna tanka linija između raja i pakla. Dovoljan je jedan pogrešan korak, i duša odlazi u pakao. Dovoljan je jedan dobar korak, i duša je bliža raju.

    PLES SA ĐAVOLOM

    Uvek me pogađaju priče o starim zanosnim lepoticama, koje su okončavale svoje živote na težak način. Biti lep i privlačan, predstavlja ceo život skriveno ili pak otvoreno plesanje sa đavolom. Biti strastven i poseban, predstavlja veliki teret, i put koji je ispunjen najstrašnijim iskušenjima. Sve one lepotice koje su imale nešto posebno u sebi, stremile bi ka divljim i opasnim stvarima u životu. A možemo li svoju divlju dušu pripitomiti ovde, i postati žena i sutra majka za primer, ili ćemo večno ostati divlje zavodnice koje dobijaju uz sebe posebnu sortu opasnih ljudi, i posebna iskustva koja ih uče nečemu? Nemirni duh uvek stremi ka nemirnim dušama i stvarima. Koliko samo dobro razumem one fatalne zavodnice koje su okončavale svoje živote na pogrešan način. One tanane duše koje su tražile utehu u opijatima, lošim muškarcima, i koje su upadale u nevolje samo iz jednog jedinog razloga. Da bi utolile glad za ljubavlju. Makar na privremeno. Neke od njih su bile suviše tanane i osetljive da bi kroz ovaj život koračale bez poroka. Neke su bile fatalno zanosne, te im je i kraj bio takav. Možda ovo pišem baš zbog toga što razumem takve žene.

    Baš kako je i rekla sama, Dži Meri Karandži: Sve je vredelo, i boli koje su me pekle i plašile mi dušu, jer mogla sam hodati kuda sam hodala, a hodala sam kroz Pakao na Zemlji, Raj na Zemlji, opet natrag, ispod, daleko između, kroz, u, i iznad.

    *

    Sedim u brusu i boksericama, na radiju kreće moja omiljena od Whitney Houston – So emotional. Ne mogu da joj odolim i odvrćem je do daske. Njene pesme su mi uvek nekako snažne, a opet pune emocija. Ispijam kafu, pušim cigaretu za cigaretom. Vulkan emocija preti da će izbiti iz mene. Svakog časa. Ali to nije onaj vulkan emocija koji te tera da plačeš. O ne. Ovo je nešto mnogo duže i mučnije. Nekako, kao da ne planira da ostavi na miru duži period. Kao da poručuje, ne, nije još gotovo. Prosto traži da izađe iz mene. Traži da se realizuje na bilo kakav način. A ja za bolji od ovoga ne znam. Da ne pišem, poludela bih, prsnula bih, otišla bih u alkose, ili šta god. Nema tog psihijatra koji može da odvede čoveka na večno spasenje u ovom životu. Sve mora sam, uz Božiju pomoć i blagoslov. To nam je jedina i najneophodnija pomoć svima nama ovde.

    Koliko god mislili da ćemo biti savršeni i bezgrešni, nećemo. Nikada. Uvek će postojati neka suprotnost koja svaki put pravi neku podelu u našem životu. I sa tim sami moramo da se suočavamo. Dok žustro uvlačim dim od cigarete, znam da će ovo morati da se prenese na papir. Za bolji način ne znam.

    Na psihoterapije bih verovatno dala čitavo bogatstvo. Saznanje i rascep moje gotovo savršene ličnosti, i sa druge strane slabosti koje se stalno javljaju, stvara veliku lavinu emocija u meni. Nije lako. Nikome od nas nije lako. Možda baš putem svega ovoga i sama uspem da prevaziđem tu slabost. Svi pronalazimo najlakši način da se čupamo ili da to potisnemo, ili pak izbacimo zdravo ili nezdravo iz sebe. Vraćam se u bližu prošlost. Ne znam šta će doneti budućnost. A možda tako i treba?

    Klaudija

    680 rsd
  • Druga grana
    (0)

    Druga grana

    1

    San tutne ugovor pod ogrtač kod grudi i podigne vrat, pokret od koga mu na čelu izbiju graške znoja a pljuvačka počne da mu se širi oko jezika. Nije bio bolestan, ali sada jeste, kao da mu se sav taj jad kome je bio svedok nakupio negde u telu. San povraća preko ograde broda. To čini bešumno i diskretno, samo se nagne i otvori usta. Potom sledi lažni trenutak u kojem mu se čini da mu je bolje.

    Magla se digla i otkako je zora zarudela, „Manždurija“ je imala obale duž levog, a zatim duž desnog boka, u vidu niskih, nejasnih tamnosivih formacija. San ne ispušta ogradu, s plavog neba sunce sija zagasito i bez snage u njegova leđa i perčin. Velika neravna površina ispred broda još malčice se izdigla iz mora. On se strese i ne može da ne misli na to koliko je puta sedeo na daščanom krovu nekog skladišta i zurio u brodove u pristaništu u Kantonu, i dalje u svetlucavi okean. To su bili dani kada se mogao zakleti da se zemlja krivi, i kada je osetio poriv da putuje, samo zato što se to moglo.

    Dok San posmatra kako silueta grada raste, nebo očas posla postaje bledosivo i počinje da rominja kišica. Kapi ga golicaju po obrazima i usnama, a on se ne pomera, pokušava da odredi koja bi od pet nijansi crnog mogla da ovekoveči pljosnatu kamaru zgrada. Intenzivno crni ili srednje crni miteseri, misli on. Onda otkrije da pored njega stoji Ki. Dečak se pridigao, iscrpljen ali čio, s okačene ležaljke u ograđenom delu prostora za teret što je vonjao na katran, znoj, bolest i so. Dečak drhti na prohladnom prepodnevnom vazduhu.

    – Otišao si – kaže dečak.

    – Spavao si.

    – Ne, nisam spavao.

    San načas pogleda dečaka krajičkom oka, a onda upravi pogled prema pramcu.

    – Je l’ to tamo? – pita Ki.

    San samo nešto progunđa, pokušavajući da izgleda nezainteresovano, ali oseća kao da se sve steže oko njega. Mučnina mu se vraća. Jedina tačka oslonca su mu reči na parčetu papira, koji je potpisao u jednoj kancelariji u Kantonu, kao da je to mistični sveti spis.

    Treba da ga transportuju u zemlju gospodina Madsena.

    Zemlju koja se nalazi dva dana puta od Londona.

    San otvara usta i kaže:

    – Sreo sam čoveka koji mi je rekao da ću mnogo daleko da putujem.

    – Pa, bio je u pravu – kaže Ki i nasmeši se.

    – Misliš? – pita San i seti se meseca, masnog i žutog, kako ga inače samo carski pesnici mogu prizvati, dok je trinaest Kantonaca još pre zore doveslalo do broda kroz lavirint džunki, barži i barki. Seća se kako mu se jedini grad koji je poznavao sparušio pred očima, kako se Biserna reka otvorila, a more raširilo ispred pramca poput srebrne lepeze.

    – Dobar si prema meni – kaže Ki.

    San duboko udahne.

    – Moj otac nema fabriku svile – kaže on. – I ja nisam slikar.

    Dečak ga pogleda. San krišom baci pogled na njega, njegovu kosicu, kratku, crnu i tršavu kao četka, to školjkasto uvce, te krupne crne oči na previše koščatom licu, pa na drugo jednako tako crveno i glatko uho. Ne zna da li je dečak iznenađen. Da li je i ovo prevara. Kijeva porodica je pomrla tokom epidemije kuge; u svakom slučaju to je zvanično objašnjenje zašto se on ukrcao. Sanu je svejedno da li je dečakova priča istinita ili lažna; on želi da mu stavi ruku na potiljak.

    – Pa šta si onda? – pita Ki.

    – Imali smo mesaru. Ali nisam hteo da budem mesar.

    Dečak obori pogled.

    – Ali i dalje ćeš da paziš na mene?

    – Moj otac je govorio da ne bih mogao da pazim ni na mrtvu kokošku.

    – Da li zato nisi hteo da budeš mesar?

    San zavrti glavom.

    – Ne. Sanjao sam o tome da otvorim restoran.

    Dečak pogleda u stranu.

    – Da li su opasni?

    San se okrene prema gradu. Posle dana koje je proveo pored Kijevog ležaja u potpalublju, manje-više je digao ruke od orijentacije. Zadovoljavao se time da tupo konstatuje da što dalje budu putovali, to će im valjda dozvoljavati da se slobodnije kreću po „Mandžuriji“, jer je za njih odavno bilo prekasno da beže. Dok sunce pokušava da se probije kroz krov od oblaka, Sanu pada na pamet da grad koji raste pred njima može biti bilo šta. Može biti izgrađen od peska, može biti bez žive duše, u njemu mogu da žive kanibali, ili troglava čudovišta koja bljuju vatru, s krljuštima velikim i tvrdim poput štitova.

    – Najopasnije na svetu – kaže San – jeste kad ne poznaješ sebe.

    San oseti kako se dečija ručica ušunja u njegovu. Palcem je umirujuće kliznuo preko dečakove nadlanice.

    – Da li si ikada probao da loviš kornjače?

    – Ne – odgovara dečak. – Kako se to radi?

    – Rukama. Ali samo ih treba zgrabiti u pravom trenutku.

    – Kada je to?

    – U trenutku kada zaborave da su kornjače.

    San pomisli na osvećene mrtvačke kovčege, koje su poneli u slučaju da neko od Kineza umre tokom plovidbe.

    U ugovoru piše da se zemlja zove Kopenhagen.

    U ugovoru stoji da nijednoj osobi neće biti naneta bol i da se s njom ni na koji način neće loše postupati.

    San nije želeo da o tome misli kod kuće, ali sada, dok se približavaju njihovom odredištu, naviru mu misli. Pre mesec dana napunio je devetnaest godina, ali prošlost je već počela da se steže kao lak. Nestanak njegovog oca i brata Čena, zatvaranje mesare, sleganje ramenima nadležnih, nestašica hrane, najhladnija zima otkako se pamti, majka i mlađa braća i sestre, sve te gostionice. San misli na proročanstvo o ždralu, i čini pokret rukama u vazduhu, ne kao slikar, već kao u košmaru, štiteći se, kao da su kule ovog grada, njegove kupole, bakarni šiljci i nizovi krovova pokriveni žarko crvenim crepovima, nešto što se može odagnati pukim mahanjem.

    1.360 rsd
  • (0)

    Kriminalac

    2. Lidija

    Položim cveće na grob mog supruga dok Miloš namešta klupu, nikako da je namesti kako valja. Petar je poginuo u saobraćajnoj nesreći pre tačno dvanaest godina, i to dve godine nakon što smo usvojili Miloša. Voleo ga je, znam to, bio bi ponosan na to u kakvog muškarca odrasta. Miloš ga se ne seća jer je imao tri godine, usvojili smo ga sa godinu dana i Petar je proveo sa njim dve dobre godine, uvek ga je grizla savest jer zbog njega nismo mogli da imamo decu i zato je Milošu bio jako dobar otac.

    Nikad se više nisam udavala ponovo, a kako Miloš postaje zreliji sve mi je teže da ga upoznam sa nekim, jer moj sin ne želi muškarce u mom životu dok živi sa mnom. Jedina muška figura u njegovom životu bio je moj otac, bivši pukovnik i stara škola, jedan brak i tačka. Nisam rekla Milošu da je usvojen, mislila sam da će mi biti lakše da mu kažem kad odraste, ali ne mogu, jednostavno ne mogu.

    – Hej, nije li ono onaj političar? – Miloš gleda na levu stranu. Okrenem se i vidi stvarno. Stefan Jocić.

    – Možda posećuje onu curu koja se ubila? – moj sin nagađa.

    – Ne verujem. Ne bulji Miloše, nije kulturno.

    – Sad je prekasno za to. Političar nas je primetio. Sam je, mislila sam da su obično okruženi pratnjom, jer su tako pošteni.

    – Hajde, idemo. Morali smo da prođemo pored političara koji je bio okrenut ka nama.

    – Dobar dan – pozdravim ga.

    – Dobar dan, Lidija. Zapamtio je moje ime?

    – Miloše – pozdravlja i mog sina.

    – Ćao, ko je umro? – pita Miloš.

    – Miloše! To dete.

    – Moja majka, pre tri meseca – političar mu ipak odgovara.

    – I moj ćale, ali on je poginuo pre dvanaest godina.

    – Moje saučešće – pogledao je u mene.

    – Hvala, i sa moje strane saučešće. Nekako svi zajedno krenemo ka izlazu.

    – Treniraš boks? – političar pita Miloša.

    – Da, pa bar dok me keva ne natera da se ispišem. Po njenom mišljenjuu nijedan sport nije bezbedan – moj sin se žali.

    – Pa kad nije – namusim se.

    – Ti si muškarac, moraš biti sposoban da odbraniš sebe i svoju majku – političar se umeša.

    – To sam i ja rekao.

    – Gospodine Jociću, ne punite glavu glupostima mom sinu – upozorim ga.

    – On je muškarac, i zovi me Stefan.

    – Stefane, njemu je mesto u školi a ne na ulici – kažem.

    – Šta ako ga u školi neko napadne?

    – Šta ako ja napadnem tebe na groblju? Ma ko je on da mi soli pamet o odgajanju mog sina?

    – Shvatam tvoje muke, Miloše – političar se smeje, a i sin.

    – Ma ne, ona samo ne voli političare – moj sin me sve više ukopava. Aman, sinko.

    – A je l’? – okrenuo je glavu ka meni. – Zašto?

    – Misli da ste svi kriminalci – Miloš odgovara i ovog puta sam se postidela.

    – Za ime Božije, dete. Stvarno lupeta.

    – I jeste li? – pita Miloš.

    – Šta?

    – Kriminalac – Miloš je ozbiljan. Političar se smeje, ali taj osmeh… nije osmeh. Dete to ne može shvatiti, ali neko kao ja, ko je dosta patio u životu može, postoji osmeh koji boli.

    – Ukoliko bih ti rekao da nisam da li bi mi verovao? – pitao je ozbiljno.

    – Ne znam, ne poznajem kriminalce, ali izgradio si mi teren za fudbal tako da ću ti verovati na reč.

    – Pa hvala, mladi čoveče – nasmešio se.

    – Nema na čemu.

    – Šta kažeš ti, Lidija? Jesam li kriminalac? – zastao je i prostrelio me pogledom. Zašto ne mrdam?

    – Ne poznajem te. A to za kriminalce je generalno mišljenje koje vlada u Srbiji, zapravo ja uopšte ne pratim politiku, ne gledam ni TV – priznam.

    – To nije tačno. Gledaš one kriminalističke istražitelje – moj sin upada.

    – I je li posao patologa zanimljiv kao u TV-seriji? – Stefan me pita.

    – Bože ne, nemamo ni polovinu instrumenata i mašina koje poseduju mrtvačnice na TV-u – priznam.

    – Kako je žena postala patolog? Zar te nije jeza od mrtvaka?

    – Ne.

    – Zašto?

    – Zato što mrtvi ljudi ne mogu da te povrede. To su samo tela bez duše.

    Nije imao šta da kaže na ovo.

    – Mi idemo ovamo – ugledam svoj auto.

    – Ja idem na drugu stranu. Hvala na razgovoru. Klinac – podigao je ruku, Stefan i on su se sudarili pesnicama. Nisam imala pojma šta je to, ali znam da sam videla tetovaže ispod tog rukava, deo tetovaže.

    – Nikad ne oklevaj – političar je rekao mom sinu.

    – Shvatio.

    – Lidija, prijatno.

    – Prijatno – promucam zbunjeno.

    – Šta je to bilo? – pitam svog sina kad uđemo u auto.

    – Bokserski potez, mama – nasmejao se.

    – Ha – političar koji zna da boksuje? I posle kažu da nisu kriminalci.

    900 rsd
  • Testament ljubavi
    (0)

    Testament ljubavi

    PROLOG

    Una

    Sunce se polako probijalo kroz oblake, nagoveštavajući da će dan biti divan. Krevet topao, pokrivač mekan… Privukoh ga sebi i nastavih da uživam u njegovoj mekoći. Međutim, kada živiš sa nekim, jutarnja toplina brzo nestaje. Već čujem nečije korake kako se penju stepenicama i za nekoliko sekundi pojaviće se ispred mojih vrata.

    „Hajde, malena, probudi se da doručkuješ i da se polako spremaš. Danas ideš na posao!”

    Sela je na krevet i počela da me miluje po kosi.

    „Kakav posao?! O čemu pričaš?”

    „Posao koji ćeš raditi sa uživanjem. Hajde, obuci se i sve ću ti ispričati za doručkom.” Samo sam se okrenula na drugu stranu i pokrila preko glave. Tražila je način na koji će me probuditi, gledala je okolo naokolo i ustala sa kreveta.

    Čula sam kako se odmiče i pomislila da je napokon odustala od svoje želje. Napokon. Pobedila sam. Okrenula sam se na drugu stranu sa osmehom na licu. Osetila sam hladan vazduh kako ulazi u sobu. Vukla sam ćebe ka sebi, ali i dalje je bilo hladno. Podigla sam se i ugledala otvorene prozore u sobi.

    „Ova žena nije normalna!”, počela sam da vrištim i ustala da ih zatvorim.

    „Pošto čujem da si se probudila, sad možeš sići na doručak”, čuo se glas iz kuhinje.

    Imala je svoje metode za buđenje, koje su meni išle na živce, ali su bile delotvorne. Spuštala sam se stepenicama do kuhinje, ogrnuta ćebetom zato što mi je hladan vazduh ušao pod kožu. Previše sam zimogrožljiva.

    Kako me je ugledala, primakla mi je tanjir sa omletom i šolju domaće kafe.

    „Moraš malo da se uozbiljiš, malena moja. Pojedi to i kreni na posao. Pomagaćeš mladom gospodinu Maksimu. Daću ti adresu na koju ćeš otići. Čistićeš, kuvaćeš i sređivati kuću. Ja sam htela, ali previše je to za mene, znaš i sama da imam zdravstvenih problema. Zato ćeš ti to raditi umesto mene.”

    Nisam je slušala, uživala sam u kafi. Kada sam čula da ću raditi kao čistačica, prosula sam kafu po sebi i ustala.

    „Molim?! Ja to neću raditi! Ne pada mi na pamet! Bilo šta drugo, ali da čistim nekom bogatašu, ne!”

    Baka je sedela i nemo me posmatrala dok sam imala svoje napade i izlagala činjenice zašto ne želim to da radim.

    „Ako si završila, na ovom papiriću se nalazi adresa. On te očekuje. Neću da čujem ni reči. Radićeš to ili možeš da se seliš iz ove kuće. Po ceo dan ležiš u krevetu ili skitaš. Moraš se dovesti u red.”

    Stavila je papir na sto i izašla iz kuhinje. Pogledala sam papir i mrzovoljno pojela ostatak doručka.

    ↔

    Obukla sam se i krenula pešice. Nije daleko, a i imaću priliku da sredim svoje misli. Ja nisam neozbiljna devojka, pomažem baki koliko mogu. Živimo same. Moji su daleko, žive u Americi jer je tata dobio veliko unapređenje.

    Ja nisam želela da menjam drastično svoj život i ostala sam kod nje. Jednom godišnje odem u posetu roditeljima na mesec dana ili oni dođu kod nas, zavisi od vremena i njihovih odmora.

    Znam da baka ima priličan broj godina i postala je džangrizava, verovatno to ide s godinama. Sve joj smeta, ne razume me. Ja sam mlada devojka koja želi da uživa u životu a ne da se zatvara.

    Međutim, činjenica da imam 27 godina za moju baku je užasna. I dalje sam sama, nemam dečka a kamoli decu. Ona je u tim godinama imala mog oca i moje dve tetke. Vremena se menjaju, a ona to nikako da razume.

    S vremena na vreme desi se poneka svađa, kako ona ume da kaže „naša razmena nesuglasica”, ali se ubrzo pomirimo. Vrlo se trudim da je razumem, ali ponekad mi ne daje prostora da dišem.

    Upravo sada, našla je posao koji ja ne želim da radim. Ne želim biti služavka nekom tamo bogatašu koji će da se iživljava nada mnom. Neću tolerisati njegove hirove.

    Bezobrazna sam i drska i tvrdoglava. Osećam da ćemo se baš lepo svađati. Kako ću se lepo nasmejati kada budem rekla baki da mi je dao otkaz jer nije mogao da trpi ovakvu devojku kao što sam ja.

    Približavala sam se kući koja nije ostavila neki poseban utisak na mene, iako je ogromna.

    Više volim male i ušuškane. Otvorila sam kapiju i zakoračila ka ulazu. Već sam unapred znala šta ću reći, postaviću mu ja granice. Neće to moći kako on hoće. Može da ima novac i da pliva u njemu, ali ja ne ispunjavam želje milionerima.

    Ne mogu da verujem da moram da čistim gospodinu Maksimu. Zašto baš ja? Zašto je baka morala mene da izabere? Druge devojke bi sve dale za ovaj posao. Obuzela me je nervoza. Kosa mi je vezana u rep jer, da nije, verovatno bih izgledala kao naelektrisana bomba.

    Nikoga nije bilo u dvorištu, zato sam prišla vratima i pozvonila.

    Sada kad otvori neki dekica, da li moram da mu se obratim sa „Vaše visočanstvo” ili „gospodine”? Začula se neka muzika kao i zvuk hodanja po parketu. Ponovo sam pritisnula zvono vidno nervozna i nestrpljiva da upoznam čuvenog gospodina.

    Vrata su se otvorila i kada je gospodin izašao, odjednom me je nešto preseklo preko stomaka. Grlo mi se osušilo i sve što sam mogla da uradim je da mu mahnem, na šta se on nasmejao.

    900 rsd
  • (0)

    Na vrhuncu karijere

    Volela sam svoje roditelje, ma koliko naporni bili. Kad sam upisala školu otišla sam sa jezera Vinipeg u Montreal. Preselila sam se i započela samostalno da živim. Ipak, to nije sprečilo ni mamu, ni tatu da me stalno zovu i proveravaju.

    „Sve je super mama. Sinoć sam izašla sa Roksi.“

    „Da, da, mogu misliti. Ima li neki novi dečko možda?“

    „Nema.“

    Bila sam sretna kad sam im rekla za Flina. Prosto, videli bi slike u novinama ili na TV-u.

    „Biće, biće. Ne valja da budeš sama.“

    „Nisam sama, imam decu.“

    I volela sam rad u školi. Nekako uz moje zanimanje nije išlo da budem tako otvorena, slobodna. Ipak sam bila primer tim klincima.

    „Ah… A kad dođeš kući, sama si.“

    Dobro, to je tačno. I kako godine prolaze fali mi upravo to. A Roksi mi je sinoć preporučivala baš suprotno, jebeš ozbiljan život, daj se u promet. Kod mene je izgleda sve zakasnelo.

    „Mama, sve je super stvarno. Ako mi ne veruješ možeš da dođeš u posetu.“

    „Znam ja zašto me zoveš Keti. Želiš da ti kuvam i ugađam.“

    „Aha, zato što samo mene imaš. Šta misliš?“

    „Videću sa tatom i eto me. Nedostaješ mi.“

    „I ti meni, mama. Sad moram na posao.“

    Obučem se ponovo u komplet, suknja uska siva, bela košulja i sivi sako. Dobro, izgledam pametno i strogo… Ali volim da me svi shvate ozbiljno. Učiteljica sam, ne igračica.

    „Stigla si, Brenanova. Kafa?“

    „Ne, već sam popila.“

    I dalje imam naviku da pijem kafu čim otvorim oči.

    „Jesi videla novine? Naši momci su opet pobedili.“

    Klimnula sam a pojma nemam o čemu priča. Otkad sam prekinula sa Flinom, distancirala sam se od hokeja. Ali, u našem gradu nisi ga mogao izbegavati jer su deca mnogo volela hokej.

    „Nisam.“

    „I tvoj bivši je bio dobar.“

    Da, ostaću upamćena kao bivša cura Flina Filipsa. Moram nešto da uradim po tom pitanju.

    „Verujem. Flin je dobar golman.“

    Krenem ka svojoj učinioci.

    „Dobro jutro deco.“

    „Dobro jutro učiteljice.“

    Sednem za svoj sto, izvadim laptop i upalim ga. Deca me gledaju, smeškaju se. Volim ih i oni vole mene. Zadubim se u ono što najviše volim da radim, a to je rad sa njima. Negde na polovini dana, dok oni crtaju ipak upalim Google i počnem da tražim vesti od sinoć.

    Bojl odličan. Videlo se koliko je bio fokusiran.

    Gledam slike i uhvatim sebe kako zagledam Alistera. Bože, ja nisam normalna. Ali kad ti neko usadi bubicu u glavu…

    810 rsd
  • Snježni tigar skače kroz vatreni obruč
    (0)

    Snježni tigar skače kroz vatreni obruč

    KUTIJA USPOMENA

    Zastao sam na ulici kad sam se sjetio priče o snježnom tigru. Kao da se kutija uspomena otvorila.

    Otkako sam to čuo, čini mi se da sam stalno išao za tigrom. Kao da sam ga slijedio.

    Nije to zapravo bio onaj isti, onaj o kojem mi je djed pričao, nego je to više bilo kao znak – ponekad samo kao riječ.

    U početku toga nisam ni bio svjestan.

    Izgledalo je to kao niz slučajnosti.

    Kad sam se u školi, slučajno ili nespretno, sudario s većim dječakom, nije se rasrdio, kao što sam pomislio da će se dogoditi, nego me je zveknuo po ušima, ne gledajući me, a potom spretno pogodio klepkom u glavu tako da mi je zvonilo i zvonilo…

    Poskočio sam i stao ispred njega, a on se podsmješljivo zagledao u mene nekakvim prljavim, prodornim očima i kazao, gotovo prijeteći:

    „Ti si kao nekakav nespretni tigrić?“

    Nije to bilo pitanje. Prije ruganje.

    Nisam znao šta da učinim.

    A onda se on naglo odlučio. Gurnuo me je i prošao dalje. I pritom me pokušao zakačiti ramenom.

    Ali, izmaknuo sam se. I mislim da je on zbog toga bio razočaran.

    Nikad nisam pomislio da bi me tigar mogao pojesti.

    Bar ne taj tigar kojega sam stalno sretao. Moj tigar.

    On je imao prijateljske oči.

    Iako je po svemu ostalom izgledao kao velika, opasna mačka. Kojoj su vjerovali jedino krotitelji u cirkusima i strogi vlasnici zooloških vrtova.

    Takve je oči imao i Tigar.

    Odmah sam ga prepoznao. I on je, čini mi se, prepoznao mene.

    Došao sam u kuću, a on za mnom.

    Mislio sam mu dati malo mlijeka i u žurbi nisam ni vidio da Djed sjedi pokraj prozora.

    „Nema u Bosni tigrova…“

    Primijetio sam ga tek kad je to rekao.

    „A nema ni u Hercegovini… i nikad ih nije ni bilo“, dodao je.

    Šutio sam i dao Tigru mlijeka (čim sam ga vidio, odmah sam mu dao to ime, jer je po svemu ličio na tigra, osim što je bio mačak).

    „Učenjaci kažu drukčije. Čak su u nekim planinama našli njihove kosti…“

    „Učenjaci… svašta se od njih može čuti… a jedini tigrovi su ljudi…“

    „Dobro, a šta su onda risovi?“

    „Risovi?!“ začudi se Djed. A onda se lukavo nasmiješi. Shvatio je da ne odustajem od želje da pronađem tigrove i u našem zavičaju.

    Kažem zavičaju, iako zapravo nikad nisam tamo bio. Ali skoro svi moji su se tamo rodili i živjeli sve dok ih teška nevolja i smrti nisu nagnali u svijet. Otkako su stradali moj otac i majka, stalno zamišljam da su se tamo vratili.

    Uskoro ću ga i ja, nadam se, vidjeti.

    „Risovi doduše jesu porodica, ali… izrodili su se… Oni su nešto kao mali sivkasti tigrovi koji su potpuno zaboravili sve svoje pretke, te se sad od sramote skrivaju u šumama i tako… divljaju ponekad ti divlji mačkovi… Zato ti imaš, vidim, prvog norveškog domaćeg tigra za kojeg se ikad čulo…“

    „Zar nije isti, Djede, priznaj?“

    „Priznajem. Kako ćeš mu dati ime?“

    „Zove se Tigar.“

    „Naravno. Zašto sam i pitao…“

    Sjećam se kad sam prvi put stajao ispred tigra. Bilo je to, naravno, u zoološkom vrtu.

    Prošao sam pokraj mnogih zatočenih životinja, ali im nisam posvetio gotovo nimalo pažnje, jer sam razmišljao samo o njemu. Onda sam u jednom trenutku zastao.

    Bilo je to nešto opasno. Osjećaj. Prijetnja. Ko zna.

    Okrenuo sam se i suočio s zakrvavljenim, prijetećim, hipnotičkim očima crne pantere.

    Gledala me kao da zna gdje idem.

    Ali nije je zanimalo.

    Takav ubilački pogled se teško može zaboraviti.

    Iz njega je izbijala samo smrt.

    Ipak, jedva sam se otrgnuo tom pogledu i krenuo dalje. Do velikog sanjivog tigra.

    Poslije pantere, on je izgledao kao da se smije.

    Dugo sam tu ostao.

    Prenuo sam se tek kad me je opomenuo neki službenik zoološkog vrta.

    Bilo je vrijeme za zatvaranje, vrijeme za odlazak.

    „Vi ste, mladiću, sigurno tigar u kineskom horoskopu…“, reče mi smiješeći se.

    „Nisam“, promucah „mislim da sam možda vepar… ili zmaj… vatreni…“.

    „Zoo se zatvara i za zmajeve, a pogotovo veprove…“ nastavi on poluslužbeno i pođe sa mnom prema ulaznim vratima.

    A ja sam se stalno pitao, dok smo koračali, zašto je spomenuo horoskop.

    I želio sam ga nešto zapitati, ali se nikako nisam mogao sjetiti. Sve dok nisam izišao iz zoološkog vrta. A tad je bilo kasno.

    Mnogo, mnogo kasnije shvatio sam da je moje neizrečeno pitanje bilo: „Zar je ovo kineski tigar?“

    Nisam se više mogao vratiti. I nisam ga više to mogao upitati.

    Kad je djed odlučio da krenemo na put, pomislio sam da je to trenutak kad ću ga moći natjerati da priča o pehlivanu Arifu Mandraku. Sigurno se u svom životu i on bar jednom sreo s tigrom.

    I djed je obećao.

    Zamišljao sam da bih sve to mogao zapisati i jednog dana možda ukoričiti u knjigu. U polusnu sam vidio njene korice s jednostavnim drvorezom pehlivana na žici i naslov, ispisan crvenim i crnim slovima

    Pehlivan

    ili

    Knjiga o životu i dogodovštinama pehlivana Arifa,

    zvanog još i Mandrak

    a također i o njegovim prijateljima, te tigru, magarčiću i zelenom psu

    na osnovu različitih kazivanja i tekstova, a najviše po djedovim pričama, zapisao u Bergenu Arif Benjamin Mandrak, rođen u Edmontonu u Kanadi, sin Jasmina i Bademe, unuk Arifa Mandraka, te čukununuk pehlivanov

    Razmišljao sam i o posveti, ne kratkoj kakve su danas, nego kao mala priča kao što sam često vidio u starim knjigama.

    Ko nema kome posvetiti knjigu, bolje bi mu bilo da je i ne piše.

    Pade mi ovo na pamet (ne kao cigla, nego kao nježan dodir behara, blistavog i srebrnog poput djedovih brkova), pade mi kažem negdje u splet grozničavih misli a onda mi se, kao u nekom ogledalu, ukaza lice mog Djeda, mog dragog učitelja Arifa Mandraka.

    Kome bih i mogao posvetiti ovu knjigu, knjigu o putovanju, pehlivanu i vremenima kojih se malo ko sjeća, knjigu o našem pehlivanskom pradjedu.

    Minule su godine otkako svega toga nema. Minuli su brojni događaji i pustolovine. Minuo je, čini mi se, neosjetno, čitav jedan život.

    Zna se kako je sve počelo. Zna ko zna. Sjećaš li se, ti koji čitaš ove redove. Zna ko zna. Govori li ti to nešto?

    Vrijeme ne pita za sebe samo. Ono je uvijek tu negdje, oko tebe, kao voda. A vodu ne zanima bivša voda u kojoj si se ti kupao. Premda ona sve zna. Kao što zna i vrijeme.

    Znam šta bi moj Djed na sve ovo kazao.

    – Naše su posvete u beharu koji nam dotiče čelo. Ne posvećuj knjigu nama koji smo uvijek s tobom. Posveti je onima koji će doći, koji se tek pripremaju da slutnjom svojom taknu behar.

    I neka tako i bude.

    U spomen moga djeda Arifa posvećeno onima koji čitaju.

    Šta bi drugo i pisalo.

    600 rsd
  • Prvi album benda The Gutljaj
    (0)

    Prvi album benda The Gutljaj

    Od potkorvlja do osnovne škole je bilo četrdeset pet minuta hoda. Dečijeg hoda, malim nogama.

    Sa brojem cipela četrdeset šest, to je negdje oko dva kilometra. Ali sa malim nogama, to je milion. To je sto. Oba puta uzbrdo. U školu i iz škole. Uzbrdo.

    Na putu do škole se nalazi rajski vrt. Nalazi se Eden. To naravno, nisam shvatio u početku. Prvo sam mislio da tu vježba vojska, baca atomske bombe na lutke obučene u fašističke uniforme. Postavi lutke i onda kanaderom. Kad ne gase požare po zadarskoj okolini, voze atomske bombe i vježbaju gađanje neprijatelja. Zbog toga je cijeli taj žicom ograđeni prostor, kao u rasulu.

    Svaki dan cijela tri minuta sam prolazio uz žičanu ogradu atomskog poligona. S vremena na vrijeme bih stajao uz žicu, omađijan prizorom ogromnih strojeva koji se čudovišnom robotskom rukom, hrane željezom starih automobila, šporeta, limenih bačvi. Trpaju sve u svoje čeljusti i stiskaju, žvaću, krše, krckaju, preživaju, sve dok ne iseru metalnu kockicu.

    To su roboti koji jedu metal i onda sve izađe vanka u obliku kockice.

    Časna riječ! Više volim Hitlera nego Tita, ako lažem, govorio sam škvadri na selu.

    Pet glava, sa pet prljavih, prašnjavih šiški me je gledalo širokih zjenica, zamišljajući kakvi li su ti roboti koji jedu metal i tako se hrane. Škvadra, od uha do uha, musava, krljavih mlječnih zuba, rasparanih majica u plastičnim „Jugoplastika“ šlapama ljeti, a zimi u „Borovo“ cipelama.

    U atomski poligon je prvo ušao Dalibor. Cijelu sedmicu, i radnu školsku subotu, pričao je o tome. Inače, radnim subotama sam malo kad bio u školi. U petak popodne bi ćaća i mate sjeli u narandžastog stojadina sa nekim smeđim kožnim krovom, mene sjeli iza i da „mučim“ do sela. U autu se ništa nije smjelo čuti, da bi se bolje čuo motor stojadina. Da se raspozna koji sumnjiv zvuk, a takvih je bilo podosta. Drugarica učiteljica je prvih nekoliko roditeljskih sastanaka to prigovarala materi, ali je kasnije odustala.

    Dalibor je pričao da je to Raj na zemlji. Našao je puno frenja, sve porcelanke i mačije oči, našao je papira, blokova milion, neki balina, cijela kutija. Ići će ponovo u subotu, ali mora stići prije dva jer do dva rade. Ima još svašta tamo i tek je zakorčio u Raj.

    Kako smije ući tamo, pomislio sam. Zar se ne boji kanadera sa atomskim bombama? Šta ako pomisli da su neprijateljski vojnici koji stoje tamo kao mete, pravi? Idem i ja s njim, nije Dalibor hrabriji od mene, iako ima starijeg brata, a ja sam sam.

    Bio sam u subotu ispred vrata Raja, kako ga je Dalibor zvao. Došao je brzo, nisam ga puno čekao.

    Jesi ponio para, pitao je.

    Zašto mi trebaju novci? Imam, ali to je za sladoled.

    Zato jer kad izađeš, sve što imaš popizaju ti i onda koliko je teško to što si našao, toliko platiš. Koliko si ponio?

    Pa za sladoled, reka sam ti.

    E, a za koji sladoled?

    Ušli smo polutajno, jer djeca ipak nisu smjela ući tamo, makar išli u četvrti razred osnovne škole. Dalibor je odmah zamakao udesno i ušao u prvu prostoriju. To je bila ogromna metalna tenda, sa tankim limovima sa krajeva koji su štitili od vjetra i kiše. Bila je dovoljno visoka da se kamioni mogu kipati unutar nje. Ispred mene je bila planina papira. Raznih. Od novina u svežnjevima, vraćenih kao neprodate, paragon blokova sa gomilom brojeva crvene boje u ćoškovima. Priznanice, Otpremnice, Zapisnici, Knjige održavanja. Bezbroj.

    Znao bi se ponekad naći i po neki strip. „Stripoteka“ obično. Poneki srećnici bi pronašli i nekog Zagora kome je falilo par zadnjih strana, ali te stranice nisu ni bitne. Tu uvijek nacrtaju kako Duh sa sjekirom i Čiko odlaze natrag u Darkwood, nakon obavljene misije. Ja sam jednom našao pola Mister Noa i to je bilo sve. Ubrzo smo se izdovoljili papira, a to smo shvatili kad nam je uskoro postalo preče da se, sjedeći guzicom na nekom kartonu, spuštamo niz papirnu planinu, nego da kopamo po tom brdu tražeći što zanimljivo.

    Prešli smo u dio sa metalnim dijelovima. Odmah do papira bili su metalni dijelovi, također gomile, posvuda. Odlivci, dijelovi koji bi bili višak od nekih štancovanih limova, spiralni opiljci strugotina. Tu su se često mogli naći balini, kuglice iz nekih raspadnutih ležajeva. U ostale dvije prostorije su bili plastični i razni drugi dijelovi. Tu je bilo najbolje. Tu su se pronalazile frenje, štipalice koje bi nosili materi, letve i letvice, dijelovi lamperije koji su bili isječeni na istu mjeru pa se od njih mogao napraviti ljep zid zamka iz kojeg bi Zagor istjerao Helingena.

    Na kraju parcele opasane žicom, bio je veliki plato sa brdima šasija, kamionskih prikolica bez točkova i podnica, školjki od veš mašina i frižidera, tučanih kada.

    Mediteran hoću peške da pređem,
    Mediteran hoću peške da pređem
    bosim nogama peške da pređem,
    snagom mora i Sunca, peške da pređem

    Na svakoj polovini tog platoa, na sredini, stajale su dvije velike prese kojim je rukovao strojar. Prvo bi hidrauličnom rukom zahvatao sve to željezo i ubacivao u stroj, a kasnije bi taj otpad presovao u male kocke pogodne za skladištenje i transport do topionica.

    Veliki zadarski otpad. Na pola mog puta do škole.

    Raj.

    Odrasli ljudi imaju osobinu da se brzo izdovolje stimulansa za kojim su toliko čeznuli. Odrasli ljudi kupe nov automobil i posle mesec dana, to je već, nekako, običan automobil. Nije više novi auto.

    Djeca se ne razlikuju po tom pitanju puno. Samo je kod nas djece to bilo srazmjernije. Nama treba makar pola godine, da se nečeg tako strašno čekanog, izdovoljimo.

    U raj sam skoro sasvim prestao dolaziti. Uvijek isto. I nije to Raj, to je valjda svima jasno. To je veliki zadarski otpad.

    900 rsd
  • Ognjena
    (0)

    Ognjena

    STARAC KOJI JE KUPOVAO VREME

    Bio je skrušen pred njom kao pred katedralom koja se penje u nebesa. Pogledom je pokušavao na tren da obuhvati veličinu prostora koji ona zauzima toliko lako, toliko prirodno i pitao se kako je moguće da sve to nestane čim se ona okrene i ode. Želeo je makar komadić da sakrije u svoje džepove i da u nekom samotnom delu dana ponovo dodirne taj život otkriven tako nepravedno kasno, činilo mu se.

    „Ona je kao Rejčel Vajs u sobi punoj džeza“, pomislio bi. Buntovna iz nekih pravih razloga koje je uvek umela studiozno da objasni gestikulirajući pomalo umiljato, pomalo odsečno, večito zaljubljena u svoj zanos bez koga više nije mogao da zamisli ni nju ni sebe.

    „Nije li pomalo glupavo porediti je sa nekom drugom?“, pitao se dok je u glavi razmotavao njihove razgovore kao traku omiljenog filma.

    Nije znao kako da joj priđe, a još manje kako da pobegne od nje. U svojoj nesigurnosti krišom ju je uzdizao na neke njoj nepotrebne, vrtoglave visine dajući sebi izgovor nedovoljnosti i opravdani razlog za beg. U okrutnim napadima tih svojih nesigurnosti govorio je: „Znaš, ti nisi tako savršena“, na šta bi mu se ona nasmejala odsutno i rekla: „Ali ja i ne želim da budem savršena“.

    „Ko ne želi da bude savršen?“, to njegovo pitanje stajalo je između njih kao večiti zid.

    Mlađa je od njega, ali nisu samo njene godine razlog njegovog osećaja poraženosti dok stoji pred njom. Ona govori jasno, puna samopouzdanja. Njeni stavovi su čvrsta utvrđenja izgrađena davno pre njegovog dolaska. On ne može da nadogradi više niti jednu jedinu kulu, niti jedan jedini zvonik. Oseća se nepotrebno i staro. Starije nego što zapravo jeste. Zato traži pukotine u njenom utvrđenju, podriva ga nesigurnostima i cinizmom. Previše lako joj postaje neprijatelj. I to ga plaši. I to ga tera od nje.

    „Predosetila sam tvoje pokušaje da me sakriješ od mene same. Zato sam ostavljala mrvice hleba za sobom, da bih mogla da se vratim“, rekla je dok su se opraštali.

    Nije rekao ništa. Gledao je negde iza njenog ramena, pravo u život kome ona sada odlazi svestan da laže kada kaže „Videćemo se uskoro“ umesto „Videćemo se kada te prerastem. Kada budem mogao da stojim pred tobom uistinu ravnodušan i svemoćan. Videćemo se slučajno, u prolazu, bićemo u društvu nekih drugih ljudi koji će znati samo ono što želimo da znaju, i bićemo večito sklonjeni u ovom danu, u ovom tuđem gradu gde smo na čas živeli nas“.

    To joj nije rekao. Znao je kako bi ga ona tad lako uverila da uradi nešto potpuno suprotno, nešto što ne sme, nešto na šta nikada neće biti spreman.

    Nestaje iza ugla ostavljajući je sa njenim lepim malim crvenim koferom punim uspomena i nenošenih haljina za koje nije bilo vremena. Pobegao je kao i uvek vešto od njene tuge i tako vidljive odbačenosti, večito nesiguran da li beži od nje ili joj se ipak neprekidno vraća.

    Otići će pravo u dan bez nje. Sastanak u 13:00, sastanak u 15:00, večera u 20:00, piće u baru tačno u 23:00, sutra je njegov let, sutra je već predaleko, na sigurnom.

    „Nisi primetila, pocepao sam tvoj džep i stavio u njega mrvice hleba. Da mogu ponovo da te nađem, pre nego što ti nađeš sebe i shvatiš koga si zapravo volela“, hteo je napisati. Ali nije.

    Taj otužni starac koji kupuje vreme koje mu izmiče.

    500 rsd
  • U dahu
    (0)

    U dahu

    Dah života

    Klik-tik. Dobro poznati, uobičajeni zvuk zaključavanja. Kao i svaki put, sa rukom na bravi, pričekao je da li će spolja da odgovori neki drugi zvuk. Ne, danas nema odjeka hoda po stepenicama, brujanja lifta, razgovora, niti kašlja. Lagano je skinuo kaput i okači ga na čiviluk, a šal koji je pažljivo presavio nađe svoje mesto iznad kaputa. Mokre cipele zameniše tople papuče. Zakorači hodnikom, ujedno i skromnom kuhinjom, koji je vodio u malo kupatilo, ali najpre sa već spremljenom vodom u šolji ispuni džezvu pa uključi ringlu. Po ulasku u kupatilo odvrnuo je hladnu vodu i umio se. Nakon što se obrisao u ogledalu ga je dočekao njegov lik. Bez promene. Izašao je iz kupatila i skrenuo desno ka jedinoj sobi u stanu. Odmah naspram sobnih vrata a ispod trokrilnog prozora nalazio se stari radni sto sa dve fioke ispod ploče i stolicom ispred. Na sredini stola je počivala jedna duboka drvena kutija sa poklopcem. Pokrivala je bar trećinu radne površine i zato je delimično ležala na radijatoru. Pored kutije, s leve strane, stajala je lepa zelena stolna lampa, kao one koje se mogu videti u bibliotekama i čitaonicama. U sobi se još, desno, nalazio krevet uredno zategnut, uz koga se pribio noćni stalak a na njemu sat, stari emajlirani sa ušima; levo orman. Između ormana i radnog stola gnezdila se fotelja presvučena flisom oker boje. Prišao je ormanu, oslobodio se odela i brižljivo ga složio, te potom obukao udobnu pamučnu trenerku. Okrenuvši se od ormana, samo jednim korakom dođe do polovine sobe i zagleda se u porodične fotografije na zidu. Premda različitih dimenzija, bile su poređane u nizu gotovo celom dužinom kreveta. Uzdahnuo je, jer danas nije raspoložen da traži neku sitnicu koju ranije nije primetio, mada zna da se neka i dalje tvrdoglavo krije. Možda će to uraditi kasnije. U to se začu ključanje vode. Kašičica kafe, i topli, opojni miris ispuni stan. Sipao je napitak u šolju i preneo je do stola, a zatim se zavalio u stolicu. Napolju je dan zamirao i sumrak je otpočinjao svoju kratku vladavinu. Klik. Dobri poznati, uobičajeni zvuk paljenja lampe. Pošto je posedeo tako par trenutaka gledajući jarki krug svetlosti ispred sebe, prenuo se i iz desne fioke izvukao kožnu rukavicu, cigaretu, crvenu prozirnu pikslu i upaljač. Duboko je udahnuo miris kafe, stavio rukavicu na levu ruku, zatvorio oči i zagnjurio tom rukom u kutiju. Začu se čegrtanje. Ovaj put je uzeo dve odjednom. Jedna figurica je predstavljala crnokosu vilu tužnih očiju kako sedi na kapi rose, a druga viteza, oklopljenog, sa štitom i mačem. Skinuo je rukavicu, odložio je natrag u fioku i zagledao se u figurice. Neko vreme je pomno studirao njene plave oči i krhka krila, njegovu oklopnu rukavicu kako steže mač, a onda klimnu glavom i zaverenički se nasmeši. Ubrzo mu se cigareta nađe u ustima, upaljač škljocnu i plavi dim zaplesa između njegovih očiju i figura.

    – A sada… da vam dam život.

    Iz leve fioke uze papir, penkalu i poče da piše…

    500 rsd
  • Darovi putovanja
    (0)

    Darovi putovanja

    ЈЕРУСАЛИМ
    (Град путовања по вечности)

    Много је тога што краси Свети град Јерусалим. На трен само може се опазити и ова прича која је само тренутак у бескрају лепоте коју пружа овај вечан и светлостан град. На мах доживљај је потпун иако само камичак у мозаику иконе говори много о историји незаборава.

    Пламичак радости је почео још у плану овог вечноликог путовања које не подсећа ни на једно друго.

    Још у Тел Авиву осетили смо тајанствене мирисе Свете земље. Све мирише на нешто тајанствено. Подсећа на мирисно уље. Путовали смо непун сат до Јерусалима. Ноћна светла подсећају на усправљене свеће а очи су нам биле огледала само да упију што више. Кроз нови део града само смо прошли. Модеран је и мало личи на западне градове. Брзо смо се приближили капији Јафа Гејт, једној од капија града Јерусалима. Извириле су уске улице које воде на различите стране. Улице су биле препуне традиционалних Јевреја обучених у црна одела. На главама су имали црне шешире, лептир машне на обично белим кошуљама и мало краће црне панталоне. Коса им је дуга и у плетеницама. Присутна је ту и шароликост људи разнолико одевених, пристиглих са различитих страна света да овде дочекају Васкрс.

    Уличице су уске и испреплетане али као да свака води до Гроба Господњег. Зграда је велики комплекс чији видик се открива одмах после капија. На самом улазу је напукао стуб од времена када је један патријарх измолио Благодатни огањ пошто је православнима било забрањено да буду у Гробу Господњем. На улазу је плоча миропомазања где је Христос скинут са Крста и окупан миром. Плоча миропомазања мирише и верни је непрестано бришу убрусима и то чувају за успомену. Велика кандила су надвијена на плочу миропомазања и личе на лампе које никад не престају да горе пламеном љубави. У овом великом здању све одише љубављу и топлином. До Гроба Господњег се брзо дође. Иде се поред спомен ризнице где се налазе миомирисне мошти разних светитеља. Када се дође до самог Гроба осећа се мир и велика тишина. Да би се ушло у сам Гроб потребно је поклонити се на самом улазу који је јако низак. Прво се улази у параклис Анђела а ту је и камен са Гроба Господњег. После се уђе у сам Гроб Господњи. Улази се са молитвом за цео свет, све створено и све што живи. Величанствен је осећај бити на Гробу Господњем који је празан а одакле је пре много година Господ васкрсао и победио смрт. Када се обиђе круг и на десној страни налази се стуб шибања на коме се и данас, када се прислони ухо, чује звук страшног шибања. У овом великом здању на спрату налази се Голгота, место страдања Господа Исуса Христа.

    Храм Гроба Господњег је највеличанственији у целом Јерусалиму и много се ту може осетити и доживети. На Велики петак централни догађај је ношење крстова од Преторије – затвора где је Господ био затворен па све до Голготе. Тада се иде улицом страдања онуда куда је Спаситељ ишао шибан и мучен под својим Крстом.

    Посебну молитвену топлину у Јерусалиму пружа Гроб Мајке Божије који се налази у подножју Маслинске горе. Црква има степенике којима се спушта на доле. Поклоници се често на коленима спуштају низ степенице. У овој цркви се налазе и гробови Светих Јоакима и Ане, родитеља Пресвете Богородице. Место са кога се Мајка Божија успела на небо место је посебне божанске љубави и милости према сваком створењу.

    Централни догађај у Јерусалиму за Васкрс је силазак Светог огња на Велику суботу. Тада се скупи и највише народа. У Гробу Господњем јерусалимски патријарх измоли Благодатни огањ. Тада се појави светлуцава нетварна светлост. Прво се свеће упале патријарху а од њега народ припаљује даље. Врло брзо блесне светлост и пренесе се на масу народа. Сви су узбуђени и срећни, умивају се пламеном који не сагорева.

    Сећање на Јерусалим једном доживљено никад не престаје. Најдубље је то сећање и у поимању свих других не може се упоредити. Храм Васкрсења говори о Васкрсу као свеопштем преображају наших душа и њиховом трајању у вечности. Христос је заиста васкрсао и променио сву твар и самим тим гарантовао вечни живот и наду у свеопште васкрсење. На сваком кораку све ово говори град Јерусалим.

    500 rsd
  • Povratna karta
    (0)

    Povratna karta

    7

    Marijus, naš prijatelj Rumun, predsednik je neke sportske asocijacije. Pozvao nas je u Petrograd na turnir. Bližila se Nova 2019. godina, grad je bleštao od luksuza i sjaja. Ukrašene ulice, bogati izlozi, Breitling satovi, skupi parfemi, sve sama ekskluziva obuće i odeće, dizajna nakita. Od silnog svetla činilo se kao da neprekidno traje dan.

    U Ermitaž smo ušli na ulaz za VIP-ovce, obleteli brzo par soba, jer je u programu uskoro banket povodom. svečanog otvaranja turnira.

    – Neću da idem na tu večeru – rekoh mužu. Sva ta raskoš i sjaj, kristal i šampanjac, fazani i kavijar, uobražene poznate face i muške priče, naravno.

    Izašla sam na Nevski prospekt. Od bleštave beline zabolele su me oči, hladnoća me štipala, vratih se u hotel. Bilo mi je dosadno i bila sam ljuta na muža što me nije više nagovarao da pođem.

    Menjala sam kanale na televizoru i u onom kratkom flešu između dva programa krenule su pokretne slike nekog davnog filma sa svim bojama, zvukovima i nostalgijom.

    ***

    Lenjingrad je bio drugi u rasporedu na našoj maturskoj ekskurziji. Počinjalo je leto. Grad je bio bez sunca, ali oči mojih drugarica su bile širom otvorene i pune svetlosti. Stajale smo opčinjene pred divotom, ceo grad je muzej.

    Svi ljudi koji uđu u Ermitaž sjedinjuju se u zajedničkoj želji da se poklone lepoti i umetnosti. Mi o tome još nismo mnogo znale, ali dok smo stajale pred čudesnim delima osećale smo neverovatan mir, kako nas lepota predmeta uzdiže visoko i kako se naše duše povezuju u beskonačnoj, kosmičkoj mreži duša.

    – U čovekovoj prirodi je da stalno traga za lepotom – rekao je mladi Rus, vodič, dok smo stajali pred Pikasovom slikom iz Plavog perioda.

    – Poklonite se pred njom.

    Iako smo bile različite, sve smo istovremeno otkrile da smo podložne uticaju lepote sa kojom smo se srele. Mi smo se poklonile plavetnilu njegovih očiju.

    Kaljinka, kaljinka moya (ribizlice moja)

    Pevale smo mu i udarale takt maturskim sandalama Kod Kralja iz Knez Mihajlove. Zvuk se kao božićni zvončići kotrljao po kamenim pločama Nevskog prospekta.

    Kikotale smo se dok smo zabacivale svoju sjajnu kosu malo razmetljivo, ali to se moglo očekivati od mladih devojaka u njihovoj prvoj avanturi. Gazile smo napred ostavljajući nepovratno idilu i slatke zablude detinjstva, neprekidno se smejući bez veze, zato što se u mladosti živi tako kao da te iza svakog ugla čeka sreća, samo je treba pokupiti. Telom nam se razlivala neka radost življenja, nismo se ni trudile da je sakrijemo, sve nas je teralo da poskakujemo i da se smejemo.

    Gazile smo dugim nogama kao gazele, u farmerkama iz Trsta dok su nas lenjingradski momci, uglađeni i fini, gledali sa obožavanjem i divljenjem, samo izdaleka.

    Dok smo ulazile u hotel zazviždali su sa druge strane ulice. Prema nama je poleteo buket belih rada, zacičale smo i poskočile. Buket je pao u moje ruke, Vrisnula sam radosno kao devojka kad uhvati bidermajer. Jedan momak se naklonio i nešto viknuo. Od uzbuđenja nisam razumela.

    – Šta je rekao? – pitala sam drugarice.

    – Na engleskom. Nešto kao:

    – With all my love! (s ljubavlju)

    ***

    Začula sam kako se otvaraju vrata, kako se prevrću neke kutije. Moj muž se vratio. Pretvarala sam se da spavam.

    Dok je skidao sako i drešio cipele reče:

    – E, da si bila, sedela bi pored svog omiljenog glumca! Moja žena Vas obožava, rekao sam Edrianu Brodiju.

    Nisam izdržala, pridigla sam se na krevetu i upitala:

    – A on?

    – Pozdravite Vašu ženu – rekao je.

    – With all my love!

    ***

    I dok sada držim razglednicu Lenjingrada koju sam kupila i nisam stigla da pošaljem, sve mi je tako živo kao da je taj trenutak sreće tu, da mogu da ga opipam.

    500 rsd
  • Moje srce pleše na vetru
    (0)

    Moje srce pleše na vetru

    БЕРЗА

    Он већ пету годину троши државну пензију а вратили га у први разред основне школе. Иста учионица, а учитељица Катица млађа него што је онда била. Куц, куц, врата се отварају, промолила се само седа глава, мрдају длаке са бркова, а они више пацовски него мишји. Устала уплашена учитељица Катица и каже изволите, изволите, господине инспектору. Тај одмах с врата, није се ни поздравио са учитељицом Катицом, па на њено место за столом, засео, као неки бег. Кажите, децо, добар дан господину инспектору, каже учитељица Катица, и сва деца скачу из скамија, устаје и он, некако се извуче и истегли, и каже са осталима добар дан, господине инспекторе. После госпођа Катица прилази том инспектору, он јој нешто говори, нешто се као договарају, а она после, тап, право пред њега. Он се опет извлачи из скамије, баш је узана, уплашио се, нема шта да крије, а није му ни право што опет мора да се показује, учитељица Катица му онда каже да је инспектор дошао да провери да ли нешто зна, јер је начуо да је највиши у разреду а да још ништа није научио, а можда и неће ништа да га пропита, одвешће га са собом, па ће после да види шта ће да ради са њим. Он пита учитељицу Катицу да ли баш мора одмах да буде одведен, нека га господин инспектор нешто пропита, можда ће и да зна, ако се сети. Нећеш, нећеш, ништа ти нећеш да кажеш, џаба ти је да се брукаш пред свима, ти добро памтиш, каже му учитељица Катица, али одмах заборавиш и ништа ти не вреди што прво запамтиш, важи се шта ти остане у глави, а из ње ти све изветри, остане ти празна, звечи као тиква, каже му, и зато инспектор хоће да те води. И боље ти је тако, јер је инспектор одлучио да те сада не срамоти пред овом децом, каже да си толико израстао и да се свуда прочуло да ништа не знаш, још ћеш и да поквариш ову добру децу. Она сада баш не може да му помогне, каже му учитељица Катица, што је било до ње, све је учинила. Можда ће господин инспектор моћи да му нешто поврати у главу, он најбоље уме да чвркне у слепоочницу, а зна и да лепо повуче за уши. Пристао је, шта ће, него да пође, могу и да му узму пензију ако не послуша. Шта би, стварно, он без пензије на овој скупоћи, зар да га то снађе, а не зна да ли шта и има у џепу, како сада то да провери, никада човек не може да буде сигуран ко је поред њега, свуда џепаре, него да се осврне око себе, где ли је тај инспектор, можда је и он, ко зна. Ма зашто га буде, нашли баш сада да га питају, ови његови, и то шта, ништа друго него зна ли он како се ко од њих зове, траже да им каже, важна ствар, а за инспектора не маре, да се само не покају, не може да се начуди зашто треба да им каже и како се редом зову, поређани ту пред њим, свако од њих, а толико се већ намножили, и свако је свој свет, а он хоће да остане у свом, и то је лично његова ствар, зашто му то не признају, него преко свега хоће да знају и да ли се он сећа свога имена, као да су, кукавни они, заборавили како су му, добро се сећа, 27. септембра 1959. године, исто изјутра, ишли да му изваде крштеницу. Изгубили су, ето, памет, а то кошта, не зна колика је сада такса за крштеницу. Нека банкротирају, нису бољи од других, свет је презадужен, нису ни чули за Волстрит а продају му памет, прво што немају, а његове акције нису пале, на дивиденду се помамила и учитељица Катица, у дилу са оним инспектором.

    500 rsd
  • Najkraće i kratke priče o ženi
    (0)

    Najkraće i kratke priče o ženi

    НЕКА ДРУГАЧИЈА ПЕПЕЉУГА

    Вратио се у дворану погнуте главе; девојка с којом је плесао беше изненадно нестала; много пре поноћи; и не оставивши ципелицу; засметало му је то нарушавање добрих обичаја.

    Пажњу му привуче паперјасти облачић који је лебдео недалеко од излаза из дворане; приђе и намах схвати да је девојка ипак нешто испустила и заборавила; биле су то речи: две једносложне речи, али које, то се није дало разабрати. Он хитро дограби мрежу за лептире и улови облачић; затим га даде краљевским лингвистима и логопедима да га излију и направе одречак.

    Кад одречак би готов, краљевић га погледа и, задовољан, нареди да се направи стотинак копија; потом копије даде гласницима и упути их да ће изабраница његовог срца бити она у чијим устима одречак буде зазвучао; они се упутише широм краљевине, уверени да краљев син није баш сав свој (што су и раније, као и његов отац, мислили).

    Многа су љупка уста пробала одречак током дана и недеља трагања; нека беху премала, нека преголема, нека таман; но у свим тим устима и усташцима одречак остаде нем.

    Али, упркос томе, он остаде пунонадежан.

    Надаше се да је његова изабраница у још неистраженом делу краљевине (можда и у иностранству, на неком туристичком или службеном путу?) и да ће је гласници ипак пронаћи; то беше његово прво надање.

    А друго је полагао у напредак технике: сачекаће проналазак уређаја на којем ће одречак прозвучати; а онда ће, пратећи траг изговорених речи, пронаћи своју траженицу.

    (Али ја, докони читаоче, не могох да сачекам шта је било после и завршавам ову бајку да бих доживео неку своју. Праштај!)

    600 rsd
  • Ukleti princ
    (0)

    Ukleti princ

    VLAD

    Tihi zvuci Betovenove Moonlight Sonate razbijaju tišinu mračne sobe. Teške zavese pomera blagi povetarac. Leluja ih i rasteže, kao da horda duhova planira da nagrne kroz njih. Noć se već lagano uvukla u svaku poru moje kože. Mrak je izgrizao i ono malo svetlosti koju ju okrugla lopta ubacivala spolja. Mesečina je bila jarka za ovo doba noći. Sat je otkucao za ponoć.

    Veštičji čas. Čas demona, duhova, prošlosti. Moje vreme. Puštam prste da lagano klize po dirkama klavira prateći melodiju koja dolazi negde iz moje glave. Dopire u pravilnim razmacima prateći ruke. Zatvaram oči i prepuštam se muzici. Odavno znam svaku notu napamet. Poznat mi je zvuk koji odjekuje o prazne zidove. Poznat mi je odjsaj mesečine na crnom lakiranom drvetu. Poznati su mi podovi koji ne prigušuju korake. Svetlo obasjava negde iza kapaka dok njene riđe kovrdže izranjaju. Gleda me ušuškana u izmaglici vremena. Zarobljena u tom kratkom trenu gde je još postojala tačno nadomak moje ruke. Smeje se poput razdraganog deteta, skoro ne trepuće. Gleda me opijeno, sa toliko ljubavi da mi se čini da su mi njene oči zarobile oba plućna krila.

    Gušim se grabeći dah. Ruke nam se prepliću dok sviramo, kolena nam se dodiruju. Svetli muslin naginje se na platno oprljeno bojom neba. Njene usne se miču, izvrću dečiju pesmu tako da zvuči kao poruga, ne smeta mi, skoro da je i ne čujem. Sve što želim je da spustim svoje usne na njene i da je poljubim. Tako da ostane bez daha. Tako da mi se pridruži u hvatanju vazduha. Kažem joj to, i ako zvuči blesavo.

    Želim da te ljubim, Emili.

    Ona se jače smeje dok joj to govorim. A onda zadržavam dah. Skupljam malo hrabrosti. Komad baršuna se otire u mom džepu. Stežem ga prstima koji bi se znojili da nisu tako hladni. Izgovaram zapetljano želiš li, i hoćeš sklapajući ih u istu rečenicu kojoj se ne zna ni početak ni kraj.

    Gledam kako joj oči sjaje poput dijamanta. Poput onoga koji svetluca na njenoj ruci. A zatim skupljam još malo hrabrosti da joj otkrijem svoju tajnu. Tajnu koji joj još nisam rekao. Tajnu koju sam toliko dugo krio da nas je umalo oboje spalila i odvukla sa sobom. Biram reči i počinjem pažljivo. Govorim polako da bi me razumela, dok gledam kako joj se oči mrače. Tiha melodija prestaje. Njeni prsti su ukočeni, stežu suknju gužvajući je, njene usne su neme.

    Ne veruje mi, ne razume. Pokazujem joj. Pokazujem joj da bi najzad shvatila. Najednom visak dopire negde iz dubine njenih grudi, možda iz dubine njene duše. Prsten klizi sa njene ruke i pada na pod odzvanjajući. Vrti se u krug, pleše po mermeru. Okreće se onako kako se i ona okreće udaljavajući profil svog lika što dalje od mene.

    Njen glas vrišti i odjekuje mojim umom. Čujem ga tako živo. Puštam da mi njen lik klizi iz misli, gledam sobu koja se ponovo utapa u mrak. Zavese koje se sve jače kreću. Osluškujem oluju koja napolju besni, unoseći lišće kroz otvorene prozore. Nevreme koje dolazi nije ništa u poređenju na ono koje već dugo, predugo besni u meni.

    Trepatava svetlost sveće na klaviru se uvija. Prati je tanki oblak dima dok nestaje. Užareni ostatak fitilja svetluca pokušavajući da me vrati još jednom u prošlost. Tamo gde se miris voska mešao sa ugrejanim telima. Tamo gde se ispijalo vino koje je žarilo obraze. Tamo gde me je ostavila.

    Tamo gde je nema.

    Samo na još koju sekundu, samo nakratko. Samo da je još jednom vidim. Samo da joj još jednom dotaknem jagodicama obraz. Shvatam da su moji prsti nekako prešli na A melody of Tears.

    Nema suza koje bi prokleti isplakali. Neću je nikad više dotaći. Neću je ponovo videti.. Zapravo, neću je videti nikad više. Prekidam melodiju i spuštam poklopac. Odgurujem ga tako da treskom padne na dirke skoro ih polomivši.

    Čitava večnost je kratko trajala.

    800 rsd
  • Blizina nebeske daljine
    (0)

    Blizina nebeske daljine

    Sećanja (život umetnika, 1986.)

    Još kao dete imala sam želju da postanem režiser. Maštajući o tome, zamišljala sam kako ću u budućnosti ploviti okeanima i pisati romane.

    Svet je bio kao na dlanu.

    Pružila mi se prilika da prisustvujem snimanju serije Vuk Karadžić. Filmska ekipa je zadivila ljude na jugu Srbije u letnjoj seoskoj idili.

    Motala sam se oko glumca Manojlovića dok je on u hladovini vežbao svoj monolog.

    Primetivši da ga posmatram, započe razgovor sa mnom.

    „Star sam za ovaj posao. I da sam natprirodno biće, ne bih bio u stanju da upamtim ovaj tekst.”

    „Zar je moguće? Ja sam mislila da glumcima ide sve od ruke.”

    „Ne… Lako je mladim ljudima poput tebe. Pogledaj me! Ja sam matori Vuk. A ovo su moji brkovi koji su godinama rasli i pružili korenje do Beograda”, besedio je Manojlović dok je prstima uvijao svoje lažne brkove.

    Ah, koji zanesenjak, razmišljala sam dok mi je Vojkan objašnjavao ulogu sluškinje u jednoj od sledećih scena.

    „Nemoj da zaboraviš kostim”, podsetih ga na rastanku.

    Dvorište seoskog manastira blizu bugarske granice bilo je magično tog leta. Seljaci i turisti pratili su pomno svaku scenu koja ih je vraćala u daleku prošlost.

    Vojkan iz filmske ekipe i ja postali smo prijatelji. Poznavala sam teren, volela filmsku umetnost, a njemu je bila potrebna pomoć.

    Njegov kombi je podigao prašinu na seoskoj ulici dok smo tražili rekvizite za snimanje.

    „Gde da nađemo još nekoliko lejki. Možeš li da zamisliš da su one u to vreme služile kao čaše. Hvala tvojoj baki, ali potrebne su nam bar još tri.”

    „Ne brini. Ovo selo je izronilo iz prošlosti. Sačuvalo je tradiciju. Rešićemo problem.”

    „Propao bih bez tebe.”

    „Ah, samo se šališ. Nego, reci kakvu ulogu ima Slavko?”

    „Zadužen je za rasvetu.”

    Sledećeg dana, jedna kratka scena snimala se nekoliko sati. Ne zbog glumca Manojlovića i njegovog monologa, nego zbog aviona koji su uznemirili režisera Kadijevića.

    „Nećemo završiti do sutra. Ko je znao da će nas u ovoj vukojebini tako nešto zadesiti! Idemo još jednom!”, jogunio se on, „Jedan, dva, tri. Kreni…”

    I snimanje je trajalo sve dotle dok Kadijević nije pustio svoj glas:

    „Stani kad kažem! Pa dobro, ljudi, ko nam šalje ove avione? Čuju se u svakom kadru. Mi smo u prošlom veku, da li razumete? Manojloviću, skini taj sat! Ljudi, nemojte više da me pravite budalom, ovo je Vukovo vreme. Terajte avione! Zašto stojite kao ukopani?”

    Ekipa je ćutala i pomno pratila situaciju.

    „Hajde, biće bolje! I mi smo ljudi. I nama je potrebna pauza”, pokušao je da se smiri režiser.

    Publika je napeto čekala snimanje scene; ali uzalud.

    „Ovo je neverovatno. Dokle će avioni da nam prete? Dokle!?”

    Niko se ni tada nije oglasio.

    „Manojloviću! Ako sledeći pokušaj propadne – ti si kriv! Idemo! Snimanje!”

    Godinama sam posećivala baku i dedu, posmatrala seosko nebo, ali nikad pre nisam obratila pažnju na buku aviona. Ja sam očigledno sanjarila i u mislima krojila lepu budućnost, pa mi se činilo da je svet tih i uspavan.

    Filmska ekipa mi je donela inspiraciju. Scene su se snimale, a ja sam upijala svaki detalj, skicirala manastir i glumce u pesmarici koju sam uvek nosila sa sobom. Učila sam o životu i ljudima.

    Znala sam da će mi crteži i zapisane reči jednoga dana biti sećanje na divan trenutak.

    600 rsd
  • U mreži
    (0)

    U mreži

    HONORAR

    Prošle nedelje moja supruga Lidija došla je kući odlično raspoložena. Bacila je stvari na kauč, digla ruke pobednički i uskliknula:

    – To, napokon!

    – Šta se dogodilo? Što si tako dobre volje? – zapitao sam je.

    – Napokon da i meni uleti neki poslić, a da ne moram da se preznojim. Ugovorila sam odličnu tezgu. Svaki dan ću raditi sa nekim „gastosima“ i to za dobre pare. Pri tom oni pojma nemaju, čak ni osnove gramatike. Shvataš, skoro da nema nikakve odgovornosti: nisu školarci, nemaju testove, kontrolni, ništa. Sve što ih naučim njima je plus, a mene niko ne kontroliše. Mali trud, a odlična para. Čoveče, kako sam gladna – kopala je po frižideru – A da vidiš samo kakvi su ono buržuji – dobacivala je preko zalogaja – Da im vidiš samo stan, salonac, ne znam gde počinje, gde se završava, ko veliki lavirint. A kako je uređen, Elle decor, Maria Claire in vivo! Jeste da je nameštaj malo kičast, al’ se vidi da je sve skupoceno: mermer, italijanski parket, vrata, kvake, tepisi, sve najkvalitetnije. Dobro, ja nikad ne bih onako šljašteće delove, i one boje, ali sve je skupo, preskupo! Kuhinja – Villeroy&Bosh. Osetiš žeđ, a voda sama kreće na slavini, ko da čita misli – dodala je pomalo zavidljivim tonom – Ma, baš me briga odakle im, važno da ja imam od njih mesečno skoro celu prosečnu platu, a trud mali. Radim u lepom ambijentu, u centru. Blizu mi, kud ćeš više – razdragana skočila mi je u krilo – Konačno ćemo ići na skijanje!

    I tako je moja Lidija cele nedelje dolazila raspoložena sa posla, puna utisaka u kojima se divljenje najčešće preplitalo sa zavišću. Naravno, trudila se da poslodavci to ne primete. Marljivo se posvetila svom zadatku. Strpljivo je pokušavala da nekoliko lenjih antitalenata za jezike nauči osnovama francuskog pravopisa i gramatike. Smešili su joj se izgledi za dobru zaradu i dugotrajan aranžman.

    A onda je jedno popodne uletela u stan kao furija. Sa vrata je počela da se skida i histerično trči po sobama. Odeću koju je svukla ugurala je u veš mašinu. Skinula je prekrivače sa kreveta i fotelja, zgrabila posteljinu, pokupila jakne i džempere i bacila sve u kupatilo.

    – Šta radiš? Hej, šta ti je!? – vikao sam za njom.

    – Peri sve! Peri sve! Skidaj to! – trčala je unezvereno po stanu i vitlala usisivačem.

    Onda ga je naglo odbacila, svukla odeću i uletela pod tuš.

    – Vaške!!! – zaurlala je iz kupatila – Vaškeeeeee!!!

    – Šta ti je? Šta pričaš? – zgranuo sam se. Moja žena je inače temperamentna, ali ovakav napad panike još nisam video kod nje. Izbezumljeno je trljala glavu i daveći se od šampona i vode grgoljala:

    – Imaju vaške, čoveče, vaške!

    – Ko? Vladini klinci? – pomislio sam na njene bratance.

    – Ma jok bre, ovi buržuji, da ne poveruješ!

    – Ajde, sredi se, šta ti je. Nije revolucija, polako – pokušavao sam da je umirim.

    – Ovo je gore od revolucije – odgovorila je sad već plačnim glasom – Čekaj da isperem kosu, pa ću ti pričati. Ne sme da mi uđe u oči, ovo je neki otrovni šampon.

    Pristavio sam kafu i čvrsto rešen da smirim ženu, zauzeo poverljiv i pribrani stav.

    Nateraću je da sedne i sve mi natenane ispriča.

    – Sad i ti ima da opereš glavu sa ovim – reče dok je izlazila iz kupatila – Čoveče, ovi likovi imaju vaške. Ma dal’ je to moguće?!

    – Aj, polako – smirivao sam je – odakle znaš?

    – Ma, klinac se izlanuo. Kazao mi – Dođite da vidite nešto – i poveo me u kupatilo. Ajoj, da vidiš samo to kupatilo!!! Braon mermer, pozlaćena slavina, a veliko ko ceo naš stan. I tako gledam ja ono čudo, a meni klinac:

    – Nastavnice, šta je ovo? – i pokazuje na četku koja stoji kraj lavaboa.

    – Šta? – pitam ja – Mislim da je Armani/Casa – Ma, ne to – kaže on – nego ovo, dođite bliže, pogledajte – i nagne se nad četku. Nagnem se i ja, a kad tamo, iz četke, kroz one dlaketine, nešto se probija, gamiže i šetka po lavabou. Ma, bilo ih je bogami bar trideset, neke mrvice se kreću, nagnem se ja da vidim bolje, a ono…

    – Nastavnice, to je mamina četka, da li su to vaške? – pita me klinac mrtav hladan. – Ja sam rekao kevi da su to vaške, jer ona se cele nedelje češe ko luda. I vidi sad ovo – kaže on i počne da se smeje. Umire ti on od smeha. A ja u šoku. Srce mi se popelo u grlo. – Jeste, vaške, to su vaške! – dreknem i izletim iz kupatila otresajući se. Došlo mi da zovem hitnu pomoć, milicuju, vatrogasce! Pa znaš li ti, na ovu moju kosu ovako gustu i dugu, to bi bila propast, to, to…– buncala je moja draga sa izrazom ludila u očima – Pogledam ja i klinca u teme, onako sa pristojne daljine. On nosi frizuru „na keca“, pa se lako vidi da nema ništa u kosi. Tu ti malo odahnem.

    – Mene ništa ne svrbi – kaže on kroz smeh, to se samo keva češe.

    Sva sreća da je bio kraj časa, inače bih pobegla – završi moja Lidija tužnu storiju – Ja ne idem više tamo. Džaba pare, kad dobiješ vaške. Drži ovo – idi i peri kosu.

    Naredni dan imali smo veliku dezinfekciju stana. Nema šta moja draga nije oprala, ispeglala, pomela i istresla. Kakav vikend, popadali smo na nos. Još dva puta smo prali kosu i špricali neki sprej. Bilo je kao u horor filmu o epidemiji. Čuo sam ženu kako telefonira:

    – Izvinite, al’ imam grip, neću moći da dođem nikako – otkazivala je časove za narednu nedelju. Pravdala mi se pokunjeno – Ne mogu ja ovo. Ne mogu vaške – pravdala se i sama sebi – Ej, to ti je moja sreća, zalud sam se radovala, baš će meni laka para. Sad ću ih kulturno otkačiti, da ne bude, znaš…Ma ko bi rekao! Ona njena bunda i sve one robne marke, a ovamo, vaške. A ne, to bi bilo suviše.

    Nakon dva dana, dok sam ulazio u stan, čuo sam Lidiju kako telefonira:

    – Dobar dan, bolje mi je, možemo se videti danas u 18.00 č.

    Pogledala me je i slegnula ramenima.: – Čuj, sedeću samo na kraju stolice, neću se kretati, neću čak ni laktove staviti na sto, pokupiću kosu u punđu, i istrešću jaknu čim izađem iz kuće – duboko je uzdahnula – Treba nam novac, nije to zanemarljiva suma.

    600 rsd
  • Crna bajka
    (0)

    Crna bajka

    NEPOVRAT

    Bio je to sunčani ponedeljak u dosadnoj školi čija je boja zidova izazivala mučninu i nesklad u unutrašnjosti mog stomaka. Oporavljala sam se od turbulentnog vikenda i promila kojima je moj organizam bivao otrovan prethodnih dana. Moj oporavak se svodio na polusan i povremeno žmirkanje kao reakciju na neki glasniji zvuk koji bi povremeno ispunio učionicu broj dvadeset.

    Moja prijateljica Vera i ja smo kupile kutiju cigareta od naših džeparaca. Nakon toga smo se uputile ka Jeleni i Kaći, rešene da pobegnemo sa časa. Iz daleka sam prepoznala njihove siluete. Kao i Jelenine smeđe i Kaćine plave vlasi kose koje su se vihorile na vetru. Nakon što smo se našle, zajedno smo sele na tribine koje su okrenute direktno ka školskom, fudbalskom terenu. Na terenu su momci iz četvrte godine igrali fudbal. Čim sam sela, zapalila sam cigaretu. Jelena je iz kese izvadila četiri vinjaka i svakoj od nas pružila po jedan.

    Sunce nas je prijatno obasjavalo dok je polako zalazilo iza fudbalskog terena. Pile smo i neprestano se glupirale i smejale. Bile smo srećne što ne moramo da slušamo dosadni čas, već smo uživamo u pogledu na razigrane momke privlačne mišićne mase, ukusu vinjaka kojeg smo se pravile da volimo i cigareta.

    Jelena je, ubrzo, skrenula pažnju na sebe praveći buku zbog upornog preturanja po svom rancu. Preturala je po njegovoj unutrašnjosti namrštenih obrva, kao da je tražila nešto. Kada sam je upitala šta to, zaboga, toliko dugo traži, rekla je da se strpim jer ću videti uskoro. Sačekala sam još pune dve minute, a zatim je iz torbe izvadila… Džoint?

    – Džoint? – upitah naglas, iznenadivši se novitetom na bleji.

    – Ti znaš šta je to? Nisi valjda probala bez mene? – kazala je Vera, dok je naginjala svoj vinjak.

    – Ne, ne… – pobunila sam se. – Ali sam viđala to ranije. Neki momci su pušili, ali ja nisam imala želju da probam.

    – E, sad ćeš da probaš. Imala ti želju ili ne – odvratila je Jelena.

    Upalila je džoint i povukla prvi dim. Potom ga je dodala Kaći.

    – Pa, dobro, ako ćete svi… – zastala sam zbog nesigurnosti u svoju odluku – onda ću i ja. – Iako se moja nezainteresovanost za taj pojam nije promenila.

    Kada je džoint došao do mene, gotovo sam čula unutrašnji glas koji je vrištao nemoj. Ali zbog potrebe za pripadanjem u društvu, nisam želela da budem jedina koja će izigravati poštenog štrebera i odbiti džoint. Povukla sam dim.

    Kada je džoint konačno prešao prvi krug, odnosno kada je svaka od nas pušila po malo, sa svakim sledećim krugom osetila sam neprijatno peckanje u grlu. Kao da mi se svaka ćelija pluća otvarala i apsorbovala tu, do tada nepoznatu, supstancu. Svima dobro poznatu marihuanu.

    Nakon što smo popušile džoint, ugasila sam ga od betonski pod. Počela sam bezrazložno i nekontrolisano da se smejem. Bilo je lako ugasiti naš prvi, zajednički džoint. Ali nisam ni slutila da sam upravo tada u životu upala u beskonačni krug koji se ne gasi tako lako.

    Narednih sat vremena pričale smo nepovezane stvari. Tome smo se besprekidno kikotale. Kad god sam zaćutala dozvolivši da me okupiraju misli na duže od trideset sekundi, one su se množile i postajale nepodnošljive, glasne, čak i napadne. Imala sam zvučne halucinacije. Nakon svake rečenice sam zaboravljala šta sam izgovorila. Srce je promenilo ritam, a rožnjače su promenile boju. Nova percepcija bila je blago zamućena, a svet je izgledao nekako lepši. Poput druge dimenzije. Sve je bilo lagano kao pero. Da me je neko tada pitao bilo šta od školskog gradiva, verovatno bih samo pala na zemlju od smeha. Bila sam totalno nekoncentrisana na svet oko sebe.

    Na sledećem času nisam bila skoncentrisana ni na jednu nastavnikovu reč. Ali sam ipak uživala u begu od stvarnosti. Sedela sam u zadnjoj klupi i iscrtavajući mandale razmišljala o celokupnom životu i mojim shvatanjima istog. Kada sam pogledala svoj odraz u džepnom ogledalu, uočila sam da su mi oči bile znatno crvene. Naglas sam se nasmejala izreci da upravo one ogledaju dušu. A mojoj duši je, eto, pukô kapilar.

    Čudno je što se odraz ponašanja od tog zamalo monotonog dana utemeljio u moje postojanje. Nisam ni slutila da sam tog dana zakoračila u potpuno novi pravac. Nisam ni slutila da se taj pravac naziva nepovrat.

    Iako se taj dan ubrzo završio, ja sam i dalje sedela u poslednjoj klupi svog života. Neskoncentrisano i hladnokrvno posmatrala sam sve ljude, događaje i loše navike koje su svakodnevno obigravale oko mene. Dok sam ja skretala misli na sopstvene mandale koje sam krojila u svom umu poput velikog, miroljubivog štita od realnosti. Živela sam u svom svetu u kojem sam pametnija od ostalih ljudi jer sam otkrila nešto novo, zanimljivije i višedimenzionalno.

    A kada na trenutak otklonim boje mandala u svom umu, ugledam devojku sa crnom kapuljačom na glavi i beživotnog pogleda, koja napamet zna gde se nalazi svaki štek u gradu. Jer je u istim štekovima duvala sa kojekakvom nemotivisanom, neambicioznom masom izgubljenom u vremenu i prostoru. Sa nedostatkom ideja o svojoj sadašnjosti, a kamoli bliskoj ili daljoj budućnosti. Iz tog razloga mi nije čudno što sam u jednom periodu svog života takođe postala takva.

    Niko ne može tako dobro da te oblikuje i utiče na obrasce tvog ponašanja kao što to može da učini okolina. Pogotovo u surovom periodu adolescencije.

    990 rsd
  • Ledena lejdi
    (0)

    Ledena lejdi

    PRVO POGLAVLJE

    TAJNA

    Godina 1881, imanje Hejvenovih, nedaleko od Londona

    Alanis nekoliko puta krpom obriše boju sa platna, nezadovoljna kako je prikazala prelaz od kičme prema desnoj lopatici. Na stolu je pored sebe držala otvoren atlas anatomije, koga se domogla na jedvite jade i po ceni većoj od one što se odvaja za balsku haljinu. S vremena na vreme baci brzi pogled na crtež u ogromnoj knjizi, osećajući kako je hvata umor nakon višesatnog rada.

    – Neće moći tako. Znaš to bolje od mene, Alanis – reče Sem Tejlor. – Dođi kod nas u atelje, da ti se oko navikne na prizor živog ljudskog tela, pokrete mišića i igru svetlosti.

    Baronesa pogleda u ovog nezavršenog studenta prava, a sada učitelja slikanja za imućnije građane u Zapadnom Londonu, jedva sakrivši razočaranost.

    – Nije valjda tako loše? – upita ona.

    – Pa – zauzeo je pozu učitelja koji se sprema da očita lekciju – ne znam šta ti je govorio onaj tvoj privatni učitelj zvučnog imena. Ako ćemo iskreno, sve je na svom mestu. Jedino…

    – Da? – bez daha upita baronesa.

    – Nedostaje života.

    – Kažeš mi kako je bolje da se držim slikanja mrtve prirode?

    – Hmmm…

    Pretrnula je. Danima je zamišljala živi model nasred svog ateljea i senke što padaju na toplu ljudsku kožu, ali bi joj titrava izmaštana slika uvek izmicala ispred očiju. Strah da je neko od članova porodice ne zatekne kako slika naga tela umesto vaze pune cveća ili, u najboljem slučaju, neke domaće životinje na livadi, potpuno ju je udaljila od željenog cilja. Umesto izložbe aktova u Velikoj galeriji, čeka je samo izobilje mrtve prirode.

    Ili će i dalje uvežbavati, pomisli ona, sve dok ne bude zadovoljna onim što je naslikala.

    – Ti ćeš biti uporna u tome, znam te – reče Sem. – Ali, ako želiš da se razlikuješ od ostalih i budeš priznata, moraš biti spremna da rizikuješ. Ovako, skrivajući se, u sigurnosti roditeljske kuće, nisam siguran… Ja nisam tvoj učitelj slikanja, pa zato mogu da kažem iskreno, bez straha od otkaza. Put umetnika retko ide uz ovakvu lepotu – on pokaza glavom na mermernu belinu salona i uređen vrt. – Malo patnje nije na odmet.

    Alanis ga je zamišljeno posmatrala, a onda skrenula pogled kroz četvorokrilna francuska vrata, koja je baron Otis Hejven dao izraditi kako bi ćerka mezimica imala dovoljno svetlosti dok slika prizore iz vrta. Besprekorno podšišano zeleno rastinje i bogato rascvetalo žbunje odavno su dosadili njenom oku.

    – Živiš pod staklenim zvonom, Alanis – nastavi on dobronamerno.

    – Bio si jasan i prvi put, ne moraš više da trošiš svoj dar ubeđivanja – reče ona pomalo nadmeno.

    – Radi po svom – reče on. – Bar sam pokušao da te urazumim. Znaš moju priču, možeš i na tome nešto da naučiš.

    Sem je svojevoljno izabrao nesiguran put umetnika, potpuno odbacivši pravnu struku i mogućnost za ugodan život. Roditelji su ga se odrekli, jer je izneverio poverenje i bacio u vodu sav novac koji su uložili u njega. Ali on je bio srećan. U pauzama slikanja i podučavanja, održavao je atelje koliko toliko čistim. Tu je i spavao, na trošnoj sofi iza paravana i govorio kako može tako do kraja života.

    – Muškarci uvek imaju izbora, dragi Sem. Još uvek možeš da završiš studije, nađeš ugodni kancelarijski posao i zasnuješ porodicu. Imaš još nekoliko godina za ležanje na sofi – pecnula ga je. – Ja sam žensko. Ne smem ni da zamislim šta ću prirediti svojim roditeljima kad odem odavde, neudata. Ne znam šta da poželim: dosadan život usedelice koja prekraćuje vreme slikanjem ili potucanje po potkrovljima Pariza, u potrazi za slavom koja uvek čeka iza prvog ugla, a nikako da stigne? Jednom kada odem, zbog sramote više nema povratka.

    Sem joj priđe bliže, osećajući potrebu da je dodirne, ali toliku slobodu sebi ipak nije dozvolio. Hejvenova ćerka mu je bila nedostižna koliko i zvezde na nebu.

    – A udaja? – nasmeši se on oprezno. – Zar ti je pomisao na život sa nekim toliko strašna?

    Pogledao ju je nekako setno. Ovako umrljana bojama i kose skupljene u opuštenu punđu, baronesa je izgledala manje oholo. Gotovo da bi mogao zamisliti… Ipak otera od sebe lude pomisli.

    – Ne vidim sebe tako – ona načas zatrepta očima zelenijim od prolećnog lišća, oivičenim dugačkim trepavicama. – Sestra je od mene starija samo dve godine, a već ima troje dece i na putu je četvrto. Brat se uskoro ženi, nadam se da će imati puno dece, pa će majka i otac lakše podneti pomisao na moje usedelištvo.

    – Šteta – reče Sem posmatrajući njenu sofisticiranu lepotu. – Ceo London priča o tebi. Ledena lejdi. Niko više i ne može da prebroji odbijene udvarače.

    Ona otpuhne umorno, a jedan pramen plave kose joj odleprša sa obraza.

    – Usred smo prolećnog dela sezone. Peta godina besomučnog šivenja haljina i odlazaka na balove, večere, koncerte. Pitam se kada će roditelji već jednom odustati od mene. Za sve to vreme niko mi nije prirastao srcu.

    Ubacila je četke u kantu sa vodom, da sačekaju Mildredine vredne ruke, pa konačno odloži kecelju preko stolice, ostavši samo u jednostavnoj bledoplavoj haljini, čiji je gornji deo isticao nežne ženske obline.

    – Nemaš nijedan valjan razlog da odbijaš svakoga ko ti priđe… Možda ima i onih kojima bi imponovalo da imaju ženu umetnicu.

    – Nema takvih u mojim krugovima, veruj mi. Uostalom, zašto pričamo o tome – reče ona brzo, želeći da promeni temu. – Nestaje mi boja, Sem. Nadam se da ćeš misliti na mene kada dođe roba iz Francuske.

    – Znaš da uvek mislim – reče on spreman da krene, videći da je njegovo prisustvo postalo suvišno, pa se nakloni praveći teatralne krugove u vazduhu. – Sve za Vas, Ledena lejdi. Poljubio bih Vam ruku, da nije sva od boje.

    Uvek je lakom šalom ili porugom prikrivao svoje divljenje prema baronesi. Čak i ovako umrljana bojom, Alanis je bila najlepša žena koju je ikada video. A video ih je mnogo u svom slikarskom svetu. U njenim krupnim zelenim očima mogao je da prepozna bljesak sanjalačke umetničke duše, da bi se već u sledećem trenutku ta nonšalancija i oslobođena stvaralačka strast izgubili pod maskom hladnoće.

    – Molim te da uzmeš ovo – ona brzo obrisa umazanu ruku čistom krpom pa mu pruži novac. – Ne buni se, znaš da je uzalud.

    Nije uzeo novac, pa mu je prišla i spustila novčanicu u džep sakoa. On primeti da joj kosa miriše na boju i limunovu koru.

    – Vidimo se, Alanis – reče Sem, glasom dubljim od uobičajenog.

    Kad ostade sama, ona ponovo pogleda u platno. Odjednom joj je sve izgledalo beznadno. Ako je uopšte mislila da nekoliko radova pošalje na procenu u London, moraće da bude bolja. Njenim aktovima je zaista nedostajalo života. Imala je znanje tehnika, kvalitetne boje i uslove, ali ne i iskustvo neposrednog posmatranja. Osećala je da tapka u mestu. Čeznula je za izazovom nadmetanja sa ostalim umetnicima, a u stvarnosti mora da krije većinu svojih slika, kako ne bi izazvala skandal.

    Atelje u prizemlju letnjikovca na imanju Hejvenovih bio je pun slika procvalih lala, ruža penjačica i raskošnih hortenzija. Cveće je gledalo u nju sa svih strana. Retki posetioci su sa divljenjem posmatrali detalje na slikama, smatrajući kako je slikanje njen hobi i prekraćivanje vremena. Jedino je ona maštala kako slikanje postaje njen život, sva putovanja na koja nije otišla i one sitne slobode koje je mogla da vidi kod građanki, a njoj su, baronesi sa ogromnim mirazom, ostale uskraćene. Svoje najbolje slike skrivala je pod belim čaršafima ili okrenute ka zidu, tamo gde je bila sigurna da ih druge oči neće videti. Tu su čekale i sanjale da ugledaju svetlost dana.

    Jer, slikanje kao hobi u svetu aristokratije je bilo uobičajeno i hvale vredno, ali živeti za slikanje i od slikanja, to je samo za niže. Za one koji nisu imali izbora ili ugodnijih izgleda. Za dvadesettrogodišnjakinju su preostala dva meseca sezone bili poslednja šansa da ugrabi život po ukusu svojih roditelja, sestre i brata. Čekala ju je bespoštedna bitka, u kojoj će onima što je najviše vole morati da dokaže koliko greše kada za nju biraju po svome.

    Ponovo vrati štafelaj na stranu, vodeći računa da slika bude okrenuta ka zidu, pa otvori široka vrata ka vrtu. Sveži prolećni vazduh začas rastera miris terpentina. Izađe u vrt, da sedne u udobnu fotelju sa jastučićima cvetnog dezena.

    – Ah, to cveće… – nasmeši se ona.

    Iza vrtnih leja zašušti lišće uređenog perivoja. Drveće je delilo glavnu kuću od letnjikovca i predstavljalo pravu granicu između dva različita sveta. Ovog u kome je bila na svome i onog stranog, gotovo strašnog. Odjednom se naježi, ne od hladnoće, već od slika pred očima, prepunih cveća, mrtve prirode i staklenih vaza.

    Bila je na prekretnici, a to je značilo da treba da izabere samo jedan put. Kad krene tim putem, sve što je na drugom ostaće daleko.

    900 rsd
  • Kada tamo gore olistaju breze
    (0)

    Kada tamo gore olistaju breze

    grčki brodovi bili su tu, uplovljavali su u pristanište, čekala je tamo, kao što bi verna žena čekala povratak svog mornara sa dalekih mora, čekala je sa džakovima punim pasulja i suvih pečuraka, znala je engleski, pa kako bi drugačije razgovarala sa prekomorskim kapetanima, na Sušaku bi ih čekala, na obalu bi se čamcem dovezli sa usidrenog broda, gledali bi je najpre začuđeno, potom sa zanimanjem i divljenjem, istovarivali su, ona bi im dala suvih pečuraka i pasulja, oraha, oni njoj smokvi i suvog grožđa, pa limun i pomorandže, ponekad bi dovezla pun kamion, a kad je bila sezona trešanja, šofer kamiona bi je, na putu do tamo, sa sve korpama punim trešanja, ostavljao na pijaci da bi, dok je on rastovarivao i utovarivao svoju robu, usput prodala i trešnje, koje su za nju brali seljaci po brdima, trebalo ih je brzo prodati da ne potrule, sve bi dobro organizovala, sa brda su se valjali džakovi pasulja i suvih pečuraka, sve bi pregledala čim ih dovezu, ugurala bi nos u pasulj i ako nije bio dobro prebran, izvikala bi se na radnika, Amerikanci takav škart ne jedu, ovog puta može, sledeći put neće više uzeti, zatim je loše prebrani pasulj istresala na sto pred svoju decu, morali su da ga prebiraju svako veče, jer roba je morala biti dobra i lepa da joj niko ne bi prigovarao zbog lošeg kvaliteta, samo jedan jedini put je neki kapetan zagunđao zbog trunjavog pasulja, ona je svoje greške pamtila i nije ih ponavljala, pečurke je najviše kontrolisala, morale su odisati svežinom, ne na plesan, morale su biti podjednako narezane, svakom skupljaču pečurki davala je uputstva kakve treba da budu, kako da ih suši i kako da ih sačuva, pečurke su morale biti u opranim belim platnenim vrećama, u suprotnom, uopšte ih ne bi uzimala, sa pečurkama je bila vrlo zahtevna, kod pasulja nije bilo toliko važno, tu ne može da se pogreši, naša deca će ga već prebrati, odgovarala je mužu na prigovore kako je prestroga sa seljacima koji su joj donosili robu, neću da plaćam te svinjarije, govorila im je da bi ubuduće vodili računa o boljem izgledu robe, koju je potom vozila do mora, a kada bi robu predala, obično bi u povratku sedala pored šofera ili bi bez reči otišla u zadnji deo kamiona među vreće suvog grožđa i smokava, a ako ne bi bilo mesta za nju, jer se još neko vozi pored šofera, nije marila gde i kako se vozi, samo da posao teče kako treba, umiće se i urediti kod kuće, u povratku se nije uzbuđivala, samo da je na obali vide sređenu i čistu, uspravnu, okićenu američkom zlatninom, u povratku stvarno nije više važno, već je ostavila utisak, ima svoju robu, prstenje, naušnice, ogrlice i zlatni sat bi odmah, čim bi krenuli nazad, skinula i ugurala u prepunjeni novčanik, novčanik bi zavezala u oveću maramicu, sve zajedno spustila u korpu i pokrila vunenim džemperićem, izula bi cipele sa visokim štiklama, kojima je ostavljala utisak na kapetane, bacila bi ih preda se na prljavi pod kamiona i tako bosa sebi govorila, sad na posao, u petak u Moravče na sajam, u subotu u Črnuče, onda sledeće nedelje u Mengeš, blagosiljanje je u nedelju, pa u Kamnik i u Novu Štiftu ću takođe…, govorila bi sama sa sobom između prljavih džakova, koji su sa pacovima tavorili u potpalublju, pa bi prebacila ćebe preko džakova, sela na pod iza njih, korpu sa užinom i zlatom stavila ispred sebe, za svaki slučaj, da je ne pokradu, odlomila bi parče hleba koje je zavijeno u čistu krpu držala u korpi, pojela jabuku ili dve, toliko koliko bi bila gladna, pa metnula ruku pod ručku korpe i tek tada, bezbedna od lopova, naslonila umornu glavu na džakove koji su ležali kraj nemarno odbačenih svetlucavih modernih cipela, tu, u kamionu nisu imale kome da budu pokazane, i pre nego što bi je kamion, koji se tresao, uljuljkao u nemiran san, preračunavala je koliko će prodati, koliko će joj ostati, kako će sledeći put opet čekati na obali […]

    630 rsd
  • Za pobedu postoje i drugi načini
    (0)

    Za pobedu postoje i drugi načini

    1.

    To veče smo kasno završili sa snimanjem. Upuzala sam u auto i sklupčala se na zadnjem sedištu. Noge su mi otekle a kičma se savila od bolova. Poslednje čega se sećam je kako sam se stropoštala na krevet uz misao Kada se probudim, biću na naslovnici najpoznatijeg ženskog časopisa u Evropi.

    „Džejn, ovo je senzacionalno!“ zazvonilo mi je u ušima.

    „Bea, molim te!“ zavapila sam i pokrila glavu ćebetom.

    „Dovoljno si spavala. Hajde sad, ustaj. Moraš da vidiš ovo!“

    Nadljudskim naporom sam se izvukla ispod ćebeta i uspravila u sedeći položaj. Preda mnom je bilo novo izdanje, sveže iz štamparije. Divna ja uzvraćala mi je pogled, okružena sasvim nebitnim naslovima.

    „Da li misliš isto što i ja?“ upitala sam svoju najbolju prijateljicu.

    Moje misli pretočila je u reči: „Niko neće kupiti ovaj broj da bi ga čitao.“

    „Upravo. Ako ja ne prodam sve do jednog primerka, ne znam ko će.“

    Obukla sam se i prešla u trpezariju. Endži i Lana već su bile tu.

    „Požuri, čekale smo te da jedemo Beinu salatu“, rekla je Endži prionuvši na svoju činiju.

    „Kako se osećaš?“ pitala me je Lana.

    „Pitaš li me kao menadžerka ili drugarica?“

    „I jedno i drugo.“

    „Kao prava zvezda!“

    Sve četiri smo se nasmejale a Endži me je gađala krastavcem. Uzvratila sam joj paradajzom, a Lana je nastavila.

    „I trebalo bi, jer sad svakako jesi zvezda. Devojke, da joj kažem, ili da sačekamo?“ Njih tri su razmenile saučesničke poglede.

    „A, ne! Nećete mi se tu domunđavati“, rekla sam odgurnuvši svoju činiju sa salatom mršteći se i skenirajući ih pogledom.

    „Sačekaćeš“, Bea je odlučila uz pokvaren osmeh. „A sad pojedi tu salatu. Spremila sam je sa mnogo ljubavi.“

    Bile su istrajne u svojoj tajnovitosti i držale me u neizvesnosti ceo dan. Znala sam da je u pitanju nešto veliko. Pokušala sam da se opustim uz TV i da ponavljam za predstojeće ispite. Nisam išla u redovnu školu, naravno. Tata je organizovao sve kako bih mogla da se u potpunosti posvetim karijeri i izgradim je pametno i na čvrstim temeljima koji garantuju trajnost. Imala sam sve neophodne knjige i konsultovala se sa profesorima kad je potrebno. Htela sam da usavršim jezike koji će mi najviše pomoći u karijeri, tako da sam učila španski i italijanski. Počela sam kao model i malo zašla u glumu, ali sam oduvek znala da će mi moda biti glavno i najdraže zanimanje.

    Konačno, uveče smo se ponovo skupile u mom i Beinom stanu. U to vreme nismo previše izlazile, najviše zato što sam bila prepoznatljiva u javnosti, svakim danom sve više. Napredovala sam mnogo od one slatke, lepršave kaubojke koja se preselila u prestonicu mode pre četiri godine. Tada sam, osim kao model, bila poznata, uglavnom, i kao ćerka Breda Andersona, jednog od najuspešnijih biznismena na svetu. Međutim, novine su sada neprestano pisale o mojim haljinama, reklamama, i mom prvom filmu Nemoj nikad da se vratiš. Iz tog razloga devojke i ja smo se često okupljale u prostranom stanu koji smo delile Bea i ja.

    „Sad je krajnje vreme da mi sve kažete“, rekla sam sipajući nam vino. „Slušam.“

    „U redu, biću direktna“, reče Lana. „Zaslužila si.“

    „O, da, jesam.“ Otpila sam malo divne čileanske tečnosti.

    „Sada se nalaziš na naslovnici najpopularnijeg časopisa za žene. Zašto onda ne bi bila i na naslovnoj strani jednako rangiranog časopisa za muškarce?“

    Nisam bila sigurna da sam je dobro čula. „Molim?“

    „Urednik me je kontaktirao jutros. Želi da budeš na naslovnici magazina Tound.“

    Moja prva reakcija bila je da progutam vino pre nego što se zagrcnem. Potom sam pomislila Konačno.

    Nasmejala sam se. „Kad je snimanje?“

    1.000 rsd
  • Pet romana Gordane Blanuše
    (0)

    Pet romana Gordane Blanuše

    KOVČEŽIĆ TAJNI

    Pred bankom su bili prerano. Ulazili su samo službenici banke da pripreme neophodne stvari za početak rada.

    „Ćale, izgleda da smo previše uranili, mogli smo još malo čekati u kući“, reče Ilija nervozno premeštajući težinu tela sa jedne na drugu nogu.

    „Nisam više mogao sedeti, dizala me nervoza.“

    „Meni je ostao doručak skoro netaknut“, optužujućim glasom obrati se Ilija ocu.

    „Mogao si jesti, mama je svega spremila, ja bih te čekao. I prekini više da se obraćaš tim tonom, ako ne možeš da čekaš, idi!“

    „Ne možeš bez mene ništa, ako ja odem ti nemaš prava da sam otvoriš sef“, upozoravajući, osvetnički odgovori Ilija.

    Nervozan, zaplašen i ophrvan čudnim osećajem, a osorna reakcija sina bila je kap u prepunoj čaši, Adam se odluči da ode, pa na iznenađenje sina okrenu se i pođe putem odakle je došao.

    Mladi bračni par koji je čekao zajedno sa njima (iz njihovog došaptavanja moglo se naslutiti da traže stambeni kredit), dobro ih zagleda osećajući da nešto nije u redu, a Ilija ostade zapanjen očevom reakcijom. Inače, Adam nije voleo da pravi nikakve scene pred drugim ljudima – za razliku od Ilije, uvek je ublažavao i krio njegove ispade, ali ga neki inat natera da se ponaša suprotno od onoga kakav je karakterom. Ilija se u dva koraka nađe pored njega i zgrabi ga za mišicu govoreći: „Ajde, ćale, smiri se!“

    Adam se stvarno u istom momentu sabra i ćuteći vrati na svoje mesto.

    Napokon pustiše njih dvojicu i bračni par koji je sa istom količinom nervoze očekivao otvaranje.

    Kad potpisaše službenu izjavu uđoše obojica u odeljak sa sefovima.

    Ilija koji je dobio ključeve sefa pogleda broj i reče: „Sef broj tri“. Otac se na to trznu i iznenađeno reče: „Nemoguće, tako mali broj znači da je zakupljen davnih dana a ja ni slutio nisam… Tvoja baka nikad nijednu naznaku nije dala da nešto drži u sefu banke“.

    „Ti bar znaš da je bila malo čudna, povučena“, brže-bolje se ispravi da ne uvredi oca s kojim je godinama vrlo retko lepo pričao, i nije hteo da svojom brzopletošću sve pokvari odmah na početku.

    Adam na to samo klimnu zamišljeno glavom jer njegova majka je uvek odisala tajanstvenošću a on, njen voljeni sin, nikad nije mogao do kraja dokučiti njene misli. Uvek je postojala nevidljiva barijera, istina tanka, kojom je majka zatvarala prošlost iza sebe a u njemu je uvek tinjao osećaj da mu nešto važno skriva.

    U sefu je prekrivena prašinom od dugog stajanja stajala drvena kutija malo manja od kutije cipela. Bila je izrezbarena motivima koji su prikazivali slike iz života zemlje sa Dalekog istoka. Duboki urezi pokazivali su slike gejši, samuraja, blistavih oštrih katana, japanskih vrtova i trešnjinog cveta u punom cvatu. Obojica na trenutak zadržaše pogled na prekrasnom umetničkom delu koje su izmaštale nečije vešte ruke a od koga zastaje dah čak i onima koji nemaju nimalo umetničkog duha. Nesumnjivo da je vrednost takvog rariteta bila značajna ali ne preterano visoka.

    Po prašini koja se naslagala tokom dužeg perioda činilo se da vlasnik kutije, posle njenog deponovanja, nikad nije došao da je otvori.

    „Baka sa svojom tajnovitošću“, konstatova unuk, mrmljajući sebi u bradu.

    Adam ne reče ništa ali iz njegovog stava se jasno vidi da ga nešto muči.

    U kutiji do vrha su naslagani samo papiri koji su bili zgužvani pa „peglani“ rukom, i to po nekoliko puta, kao da se vlasnik predomišljao da ih baci, pa sačuva, i tako ukrug. Verovatno je zadnja odluka bila da se sakriju od pogleda tako što će biti u sefu zaključani, skoro zauvek.

    Na vrhu starih požutelih listova ležao je srebrni lanac srednje debljine na čijem je kraju visio privezak u obliku srca kojem je falila jedna polovina. Zagledajući se malo duže, videlo se da je neko preciznim potezom odsekao drugu polovinu. Sa donje strane bilo je nešto izrezbareno, pa otac stavi jače naočare za blizinu i pročita: Elijahu.

    Obojica su zbunjeno nekoliko puta okretali lančić ali im taj naziv ništa nije značio, vratiše ga, pa preturiše već za nijansu tamnije i krtije od stajanja rukopise vadeći ih iz kutije. Na njihovo razočaranje ništa nije bilo od vrednosti, naprotiv – bila su to obična pisma koja je pisala ženska ruka ili, po različitim rukopisima, reklo bi se – dve. Skroz na dnu nađoše par slepljenih požutelih fotografija pa je njihov pokušaj da ih razdvoje rezultirao odvajanjem finog sloja filma na donjoj slici. Odustaše računajući da su sad previše nervozni i u tremi, i da će taj posao ostaviti za kasnije. Zagleda se otac još jednom u kutiju i na dnu primeti požutelu podlogu koja je bila ispod slika i shvati da je to nekoliko puta presavijen papir i da mu je poznat odnekud. Zainteresovano rasklopi hartiju i zbunjeno pogleda u crtež na njemu ne razumevajući. A onda oseti navalu vrućine kao da mu je neko naložio vatru ispod nogu. Prepozna svoj crtež iz osnovne škole koji je predstavljao njegovu majku i njega.

    „Nije ga bacila!“, promrmlja zaboravljajući da mu je tu sin.

    Ilija zainteresovano gvirnu pa kad pogleda običan dečji crtež sa velikom rukom i ručicom u njoj, začudi se zašto bi on bio zaključan u sefu. Nije imao nikakvu vrednost, ali ne reče ništa ocu jer se po njemu videlo da ga je upravo pogled na ovaj dečji crtež dirnuo.

    Adam pažljivo savi crtež kao da je dokument od najveće važnosti pa ga spusti na isto mesto, vrati pisma, na njih položi lančić i zatvori kutiju.

    Sve vreme do kuće nisu prozborili ni reč, zamišljeni otac i razočarani sin koji se nadao da u sefu stoji nešto vredno što mu je baka namenila. Usput je Ilija sreo svoje prijatelje koji su ga dozivali iz obližnjeg kafića i on im se pridružio. Adam je sa svojim mislima i kutijom ispod miške produžio sam.

    U kući su se čuli glasovi, imao je neke posetitelje koje je smetnuo sa uma zbog ove gungule i brže-bolje izu cipele a Jasna ga iskritikova: „Pa gde si, čoveče, do sada, čekaju te pajtosi već sat vremena, šta si se toliko zadržao?“, izgovarala je kao da ispaljuje mitraljesku vatru pa upita: „Je li bilo nešto važno u sefu?“

    „Ma baš ništa, par nevažnih pisama, ništa značajno“, odgovori Adam, mahinalno stavljajući kutiju na obližnju komodu. Poznanici su otišli kasno, zajedno su potegli malo više rakije i čitavu noć Adama je bolela glava, a ujutru je zaspao i zakasnio na posao.

    Od strke skroz je smetnuo sa uma da pogleda podrobnije sadržaj kutije koju je doneo. I tako, dan za danom, aktivnosti i obaveze koje su mu bile nametnute Adama su odvukle na drugu stranu. Kutija je stajala neotvorena, samo je majka par dana kasnije stavila vez ispod nje da služi kao ukras.

    600 rsd
  • (0)

    Hronike Helma: Igre starih bogova

    Prvi deo: MALE TAJNE I VELIKE ZAVERE

    Meseca KOLEDARA, leta Svarogovog 6843. od NASTANKA sveta, Ili MESECA decembra, leta Gospodnjeg 1335. od ROŽDESTVA Hristova

    Kraljevstvo srpsko, SKOPIE

    Dušan Nemanjić, Voljom Božijom Blagoverni i Hristoljubivi Kralj Sve Srpske Zemlje i Pomorske, sedeo je sam u prostranoj dvorani velikog dvora u Skopiu. Zamišljeno je gledao senke koje su nemirno igrale dok je vatra pucketavo gorela u velikom kaminu. Lice srpskog vladara bilo je potišteno. Na njemu nije bilo ni traga od osmeha koji ga je do maločas krasio. Taj osmeh, kojim je iskazivao veru u sebe i svoju moć i sa kojim je Dušan istupao pred vlastelom Kraljevstva srpskog, povukao se čim je plemstvo pre nekoliko trenutaka napustilo dvoranu. Sada, kada je ostao sam, Dušan je mogao da se prepusti pravim osećanjima a to su bili briga i nesigurnost. Zabrinutog izraza na licu, pogledom je prešao preko zasenčenih zastava koje su krasile zidove dvorane. Bile su to zastave zemalja i oblasti nad kojima je vladao. Neke je nasledio od oca, kralja Stefana Dečanskog, kojeg je pre pet godina naterao da mu preda upravu nad zemljom i narodom. Druge je stekao vojevanjem sa Romejskim carstvom na jugu ili sa Ugarima na severu. Takvih je zastava bilo popriličan broj. One su bile nemi svedoci i podsetnici na pobede za koje se izborio od kada je seo na kraljevski tron. A čak je i taj tron na kome je sada sedeo bio podsetnik na moć koju je imao. Istovremeno, presto mu je bio podsetnik na sve opasnosti i pogibelji kojima je pre samo pet leta bio izložen.

    Dušan se tog vremena nerado sećao. U tim danima se njegov otac, kralj Stefan Dečanski, našao pod uticajem strige koja je došla sa Prokletija. Podstaknut mađijom zle veštice i zluradim savetima Dušanove maćehe i sopstvenog tepdžije, začarani stari kralj se zavadio sa najstarijim sinom. Povod za omrazu bila je Ana, devojka prostog roda sa kojom je Dušan bio u ljubavi.

    Brojne pogibelji su tada iskrsle pred Anom, Dušanom i njegovim prijateljima, Pribcem Hrebeljanovićem i Jovanom Oliverom. Bežanje pred kraljevom vojskom, bežanje pred vrkodlacima koje je striga dovela u službu Stefana Dečanskog, zatočeništvo, podmukli pokušaji ubistva, izgnanstvo u Konstantinopolj, opsada, bojevi… Svakakve su nedaće tada preturili preko glave.

    I ništa ih nije slomilo. Njih četvoro su smogli snage da se izbore sa svim nevoljama koje su ih zadesile da bi, naposletku, Dušan postao kralj. Doduše, srećnom ishodu za mladog Nemanjića su, osim prijatelja, umnogome doprineli Tihana i Dejan, brat i sestra koji su se igrom sudbine upleli u tadašnja zbivanja.

    Nažalost, sve te nevolje nisu mogle da prođu bez žrtava. Jedna je bio Dušanov otac. Stari kralj Stefan Dečanski pao je pod usud vrkodlaka i skončao je u moćnoj tvrdinji po imenu Zvečan.

    Ni striga, koja je zamađijala Stefana Dečanskog, nije bolje prošla mada je nju snašla zaslužena sudbina. Ona je svoje kosti ostavila na dnu provalije, u koju je skočila dok je bežala pred Dušanovim vojnicima koje je predvodio Jovan Oliver.

    Međutim, kraljevski tron Dušanu nije bio podsetnik samo na moć koju je imao i na opasnosti kroz koje je prošao da bi na njega seo. Niti ga je tron podsećao samo na ljude koji su izginuli da bi on na glavu stavio krunu. Jer kada se sve razrešilo i kada je na glavu stavio krunu Svetog Stefana i tako postao od Boga dati gospodar svome narodu, mladi Nemanjić je morao da podnese još jednu žrtvu.

    Naime, Ana, kći užara iz Novog Brda, znala je da ljubav između nje i novog srpskog kralja narodu može da donese samo nove nevolje. Zbog toga je odlučila da se povuče iz Dušanovog života iako ga je volela najvećom ljubavlju kojom se neko može voleti. Zbog toga je, nedugo nakon krunisanja mladog Nemanjića, otišla na sever, u oblast braničevsku, u najudaljeniji deo kraljevstva.

    Tako su oboje žrtvovali svoju ljubav da bi narod i kruna na Dušanovoj glavi bili sigurniji. I daleko jedan od drugoga započeli su nove živote. Pa ipak, nije Dušan tek tako iz srca istisnuo najveću ljubav svoga života. Želeći da joj pruži udobnost, zapovedio je prijatelju, Pribcu Hrebeljanoviću, da jednom u godini obilazi Anu.

    Pribac, koji se oženio Tihanom, sestrom Dejanovom, revnosno je obavljao poverenu mu dužnost i svakog proleća je odlazio u braničevski kraj.

    Tako je život krenuo dalje. Nedugo nakon Aninog odlaska, Dušan se oženio Jelenom, sestrom bugarskog cara Jovana Aleksandra. Beše to brak iz računa. Tim brakom je novi srpski kralj učvrstio dobre odnose sa Bugarima i tako se osigurao da ga oni ne napadaju dok on ratuje u drugim krajevima.

    Od tada je Nemanjić nizao pobedu za pobedom. Nove oblasti su padale jedna za drugom, kako na severu prema Ugarskoj tako i na jugu, ka Romejskom carstvu. Srpsko plemstvo, obilno darivano posedima u novoosvojenim zemljama, bilo je verno kralju i složno kao nikada pre i Kraljevstvo srpsko je u svakom pogledu napredovalo i jačalo, a Dušan je polako ali sigurno išao putem koji će ga jednoga dana učiniti najmoćnijim vladarom na Helmu.

    Pa ipak, srpski kralj nije bio srećan. Sada, u gluvo doba noći, dok je sedeo sam u prestonoj dvorani uz vatru u kaminu koja se polako gasila, njegovo lice se još više smračilo dok se prisećao svih pobeda koje je izvojevao. Jer sve je to, možda, bilo uzalud.

    Naime, sve oblasti koje je osvojio i sva vojna sila koju je stvorio, a koja ne beše mala, nisu mogli kraljevstvu da pruže sigurnu, mirnu budućnost. Za takvu budućnost Dušanu Nemanjiću je bio potreban sin koji će ga naslediti. Jer ako ne bude imao naslednika, mnogi će se nakon njegove smrti drznuti da polože pravo na krunu Svetog Stefana, a to bi dovelo do unutrašnjeg rata u zemlji i, naposletku, do raspada kraljevstva. Nažalost, on naslednika još uvek nije imao. Tri leta je bio u braku sa Jelenom i tokom te tri godine zajedno su mnogo puta pokušali ali sve beše uzalud. Kraljica nije ostala u blagoslovenom stanju.

    Da nevolja bude veća, uporedo sa neuspešnim pokušajima kraljevskih supružnika i plemstvo je postajalo sve nestrpljivije jer su i oni, zarad mirne budućnosti, očekivali da se Dušanu i Jeleni rodi sin. Iz tog razloga je najviđenija i najmoćnija vlastela već nakon prve godine braka Dušanu predložila da se oženi sa drugom ženom.

    – Gospodaru, sada je naša snaga u usponu. Ta snaga potiče iz naše sloge jer smo se svi sjatili oko tebe – govorili su mu. – Ali se, ipak, ne smemo zavaravati i uznositi da smo moćni i silni već treba misliti na budućnost. Kada jednoga dana u dubokoj starosti dušu predstaviš Gospodu, iza tebe mora ostati sin oko koga će se naši sinovi sjatiti kao što mi to učinismo oko tebe. Ako takvog naslednika ne bude bilo, nesloga će ponovo zavladati među vlastelom jer će nakon tvoje smrti svako vući na svoju stranu, svi će raditi samo za sopstvenu dobrobit i kraljevstvo će propasti.

    Zbog toga bi na korist kraljevstva bilo da brak sa Jelenom proglasiš nevažećim i da se oženiš nekom drugom ženom plemenite krvi, koja će moći da ti rodi sina. To nam neće teško pasti jer bi mnogi kraljevi rado dočekali da se orode sa plemenitom lozom Nemanjića.

    Ako ne učiniš tako, znaj da će nemir među vlastelom biti sve veći sa svakom godinom koja bude prolazila.

    Tako su mu govorili. Dušan je takve savete odbijao. Nije se slagao sa njima. Iako je njegovo srce još uvek pripadalo Ani, Jelenu je poštovao. Ako bi je vratio u Bugarsku, ona bi bila osramoćena, savez sa bugarskim carem bio bi raskinut i šteta bi bila obostrana. Zbog toga je plemstvu govorio da bi svi trebalo da imaju strpljenja jer će kraljica, pre ili kasnije, ostati u blagoslovenom stanju.

    Nažalost, vreme je pokazalo da je nada srpskog kralja bila uzaludna. Jelena nije zanela a vlastela je bila sve nasrtljivija i usrdnija u nagovaranju.

    Naposletku, Dušan je ove večeri popustio i pristao je da svoj brak proglasi nevažećim. Predlog velmoža je prihvatio ponajviše da bi udovoljio velikom vojvodi, Jovanu Oliveru, kome je bezrezervno verovao i za koga je znao da mu je dobrobit kraljevstva na prvom mestu.

    Istovremeno je na večerašnjem savetovanju dogovoreno da se već sledećeg dana u daleku Bavariju pošalje poklisar koji će sa tamošnjim vladarom, Ludvigom Četvrtim Bavarskim, ugovoriti novi brak srpskog kralja, ovog puta sa Ludvigovom ćerkom. Izbor za čoveka koji će svršiti taj posao pao je na Palmana Brahta, zapovednika alemanskih najamnika koji su se nalazili u službi Nemanjića.

    Iz tog razloga je Dušan sada potišteno sedeo u prestonoj dvorani, u skopskoj tvrdinji. Griža savesti ga je izjedala a on joj se prepustio, jer je znao da nema mnogo časti u onome što je večeras dogovoreno.

    Naravno, njegov sadašnji brak nije bio savršen. On se sa Jelenom oženio da bi Kraljevstvu srpskom pribavio korist i na bugarsku princezu nije gledao sa ljubavlju. Pa ipak, tokom proteklih nekoliko leta srodio se sa njom te mu sada nije bilo lako da je otera od sebe. Pogotovo jer će Jelena, nakon Ane, biti druga žena od koje će morati da se odrekne da bi svoju zemlju zaštitio od nedaća koje budućnost donosi.

    Možda je sve ovo božija kazna, pomislio je dok je gledao u zamračene uglove dvorane u kojima su igrale varljive senke. Možda me Gospod kažnjava i ne daje mi potomstvo jer sam izneverio Anu. Između ljubavi i kraljevstva ja sam izabrao kraljevstvo, a njoj sam dopustio da ode iako sam joj obećao da ćemo ceo život proživeti zajedno. Dopustio sam, a mogao sam da je sprečim. Samo da sam hteo. Jer da sam samo zatražio, da sam je uverio, znam da bi ona ostala kraj mene.

    Uz takve misli, kroz glavu mu je proleteo njen lik. U sećanju, ona mu se uvek smešila. Ili je, možda, on voleo da je se takvom seća jer mu je griža savesti zbog rastanka tada bila manja.

    1.500 rsd
  • Mačke u raju
    (0)

    Mačke u raju

    MAČE

    1.

    Dugo nismo išli nigde na letovanje. Godišnji odmor je ozbiljno pretio da postane zaboravljena lepa prošlost. Teške su to bile godine, nakon dovoljno proteklog vremena, sada je možda dovoljno reći samo – devedesete i odmahnuti glavom sa nevericom, ali tada… Prvo nismo imali dovoljno para, onda je došlo jedno dete, pa drugo, pa onda posao (o, ne, to nije bio posao, to je bilo… ma ne, neću da pričam ništa o tome, ovo bi trebalo da bude priča o zadovoljstvima; tek da kažem da se radilo i gradilo i da za odmor nije bilo vremena), pa zveckanje oružjem (i opet neću ništa ni o tome, iz istih razloga; nazvaćemo ratove, pucanja, bombardovanja, nasilne mobilizacije, rušenja, izbeglištva, smrti i suze zveckanjem, eto), koje je unelo neizbrisivu tugu, jezu i jad u naše živote (evo i sad, dok ovo pišem, opet se ježim), pa opet posao, pa one jezive inflacije (ne, nisam ni o tome hteo ništa, tek da ih spomenem kao uvod ili opravdanje) zbog kojih opet nismo imali para…

    Onaj ko je imao sreće da se rodi kasnije i nije preživeo devedesete, nikada neće spoznati šta znači potpuno beznađe, nevericu da se sve to zaista ovde i nama zaista događa i bes i utehu u valjda najčešće izgovaranoj rečenici tog vremena: dobro je, ipak smo nekako živi! O letovanju smo već polako prestajali i da sanjamo.
    Šta će nam još i letovanje, važno je da smo živi!

    2.

    A onda smo ipak nekako otišli. Nije to bilo ništa luksuzno niti velelepno, naprotiv. Jer para i dalje nije bilo, ali odjednom nam se stvorilo malo slobodnog vremena i glad za odmorom, za putovanjem, kako god kratkim putovanjem, pa makar i u staro i dobro poznato, odjednom je proključala i ništa nas više nije moglo zaustaviti.

    Tako sirotinjski nismo letovali nikad. Čak ni kao studenti, kada bismo odvajali od džeparca, smišljali načine da sami dodatno zaradimo nešto, štedeći svoje roditelje, jer nikada nije bilo lako školovati decu na strani, ni kada smo mi bili deca, ni sada kada su naša deca studenti, nikad nije bilo i nikada neće ni biti. A eto, čak i tada smo pronalazili načina da letujemo na nekim udaljenijim i skupljim mestima, a sada…

    A, ipak nam je bilo lepo. Ne, lepo je slaba reč: bilo nam je prelepo. Kao kad danima ne jedeš ništa, pa se na kraju dokopaš sasušene korice hleba i ona ti bude slađa od ne znam kakvog jela. Jer, nije ukus jela ono od čega zavisi intenzitet užitka, već stepen gladi koji osećamo, a Bog zna koliko smo bili gladni svega.

    Smestili smo se na obližnjem gradskom izletištu, pored veštačkog jezerceta, tako nemaštovito nazvanog Borskim, u omalenoj kamp kućici na samoj obali. Jezero je, inače, nastalo izgradnjom betonske brane krajem pedesetih godina dvadesetog veka, zbog potrebe rudnika za industrijskom vodom, ali se odmah potom počelo koristiti i za kupanje i pecanje. Napravljene su plaže, kamp, hotel jedan pa drugi, staza oko jezera, veliki broj vikendica… Sedamdesetih godina i sam sam učestovao na njegovom pošumljavanju i čišćenju od šiblja. Ono što je prvobitno bilo predviđeno da bi pojeftinilo proizvodnju, postalo je lepo, premda vazda pomalo zapušteno mesto za odmor.

    Naša kućica na obali sastojala se od jedne jedine omanje sobe sa dva tesna kreveta i lepog, otprilike isto tolikog, trema, na kome je preko celog dana bilo hladovine. Umivali smo se na, dvadesetak metara udaljenoj, česmi namenjenoj kupačima na glavnoj plaži, kuvali na malom rešou koji smo poneli od kuće, a malo dalje uzbrdo, sakriven šumom i visokom travom, nalazio se i toalet, poznat kao čučavac, namenjen istim tim, već pomenutim, kupačima. Šumica i jezero su takođe mogli poslužiti svrsi. Uživancija!

    3.

    Žena se uvek prva budila, jer neko je i na odmoru morao da misli na hranu, čistoću, kafu i sve ostale stvari od kojih se sastoji život ili, na primer, letovanje. Naročito jedno ovakvo letovanje bez puno para. Ali ona je to radila sa uživanjem.

    Kada bi završila sa poslovima, njeni muškarci bi još uvek spavali. Prvo bi budila mlađeg sina, onog koji još uvek nije progovorio, ali je sve razumeo. Legla bi pored njega, ljubila ga i mazila.

    „Mače moje“, govorila bi mu. „Mače slatko“. I on bi otvarao oči i smejao se.

    Ne pamtim kada smo se lepše proveli na godišnjem odmoru. Jeli smo konzerve, kuvali, pekli i pržili ono što smo kupovali na improvizovanoj pijaci pored kampa, šetali i plivali, igrali se života…

    O, išli smo mi svuda, i pre i posle toga. Teška vremena dođu i prođu. О, kakva mora i jezera smo obišli, planine i banje, sela i gradove, Dinare i Mediterane… Gde sve nismo bili, šta sve nismo radili, kolike smo novce potrošili!

    A ipak, to neočekivano dobijeno, to oteto leto, otrgnuto zubima od života, provedeno u kućici bez kupatila i kuhinje, stisnuti u dva tesna kreveta, ostalo nam je zauvek u sećanju. Možda zato što je naš mlađi sin tu po prvi put progovorio. Jednoga jutra, ženu je probudilo milovanje nežnih ručica po obrazima. Kada je otvorila oči, mališa koji je ležao na njoj poljubio ju je u nos, nasmejao se i rekao prvu reč u svom životu:

    „Mače!“

    630 rsd
  • Tales of Fear and Superstition
    (0)

    Tales of Fear and Superstition

    All Souls’ Day

    The house of Ninković in B. used to be a prosperous one. However, out of nowhere, the family began dying out and, in a few years, none remained save Stojan Ninković, the sole male heir to once a grand and virtuous family. To save the household from oblivion, Stojan married a fine and honest girl with neither property nor family of her own. All their friends and acquaintances used to say: “No people love each other more or have a better life than Stojan and Nera!” But the good life lasted for a short time – less than two years. A severe and unanticipated illness struck Stojan down, and, after a week, he closed his eyes forever! Poor Nera remained a widowed mother of a baby boy in the cradle.

    She raised her son and cherished him dearly, like the apple of her eye. He had already completed his third year. The child grew up like a golden fruit: sturdy, healthy, and so cheerful, talkative, lively, and sensible. For poor Nera, he was all she talked about, all her joy, her entire world. Out of humility, she gave him a beautiful name: Rade.

    She is preoccupied with him all day long, dressing him up, cuddling, amusing him – one might say, she has entered her second childhood.

    The poor woman often thinks: “Dear Lord, I beg you, let my only son outlive me, may he throw earth over my grave!” Then she would sigh and take a look at her Rade with a shudder.

    The little Rade would embrace her and hang round her neck, hugging her, kissing her, babbling to her. His tiny voice, like a chime, gets her talking and lightens her up, so she returns to laughing and playing with him.

    Kind women from the neighbouring houses often visit her. They cannot get enough of caressing and kissing this beautiful child.

    Nera would complain of her solace, about feeling lonely and unhappy. She would mention the brief happy days she used to spend with Stojan, and tears would begin flowing down her cheeks.

    The neighbouring women comforted her, saying: “Pray to God, Nera, for the long life of this child! God help you!”

    * * *

    Palm Sunday arrived. Nera dressed the little Rade – like a dandy. He was so cheerful, to the point of not knowing what to do. Having run around with the other children, laughing, playing, he rushed into the house, like a butterfly – nestling around his mother, caressing, cuddling, then again – out with the children.

    Noon passed. Nera had her acquaintances, Mara and Pava, as guests – it was the holiday, so they had a little chat. They asked:

    – Where is our little Rade?

    – He is playing with the children.

    – Let him play, bless him – Pava said.

    – Good for you, Nera, – Mara said – God has given you someone to talk about! Poor Milja, our godmother, she had had such a beautiful child, almost as old as your Rade, but the sun struck it, and God took it away . . .

    – God’s will! – Pava said and sighed.

    – This year, the wretched heat did away with a lot of children! – Mara added – As if it there was a list . . .

    Suddenly, little Rade ran inside with a flushed face. He started running around the room, then around the table at the centre of the room – rushing, running, one might say, he would bump into something.

    – Calm down, Rade! – Nera attempted to quiet him down since he was disturbing their conversation.

    The child kept on running, one might say, without even hearing it.

    – Well, calm down, son! Why are you running so much? – Nera told him again.

    – I want to go to papa, mother! I want to go to papa! – Rade replied while rushing around the table.

    – Enough, Rade! Stop it already! You have had enough of running in the field!

    – I want to go to papa, mommy! . . .

    – God help you, child! What papa? – Nera said while feeling a cold sensation around her heart.

    – What day is it today, mommy? – Rade asked her suddenly and stopped for a moment.

    – It’s Sunday, son.

    – And tomorrow?

    – Monday.

    – And the day after tomorrow?

    – Tuesday.

    – And then?

    – Wednesday.

    – And then?

    – Thursday.

    – And after that?

    – Friday.

    – Ha, ha, ha! – little Rade started laughing, so strangely, so peculiarly, that they looked at each other in amazement.

    He was laughing, laughing – he burst out, and then he continued running around the table, saying “I want to go to papa! I want to go to papa!”

    The neighbours ceased their conversation and watched him closely. He was running, rushing, then, once again, he stopped and asked:

    – What day is it today, mummy?

    – Tuesday, son – Pava jocularly said.

    – And tomorrow?

    – Wednesday.

    – And the day after?

    – Thursday.

    – And then?

    – Friday.

    Little Rade burst out laughing again and continued rushing around the table.

    – God in heaven! What is wrong with him today? – Nera said while a foreboding feeling overwhelmed her.

    The neighbourhood women remained silent. They frighteningly got up and left while whispering amongst themselves: “May God help her!”

    * * *

    Little Rade was constantly restless until sunset. However, his restlessness was not the same as before, but rather strange, peculiar.

    Twilight was falling.

    Little Rade fell into his mother’s lap, then, with his tired, almost hoarse voice, he quietly said:

    – Mommy, my head hurts so much!

    – It will pass, my hero! – Nera said and held him close to her. Indeed, he was burning up with a fever and breathing heavily.

    – And my back hurts, mother!

    – Well, you were running around so much, my dear child. You were outside all day . . .

    – But, sweet mother, my head hurts so much! – Rade whispered and leaned his tiny head on Nera’s arm.

    – Son, do you want mommy to put you to sleep, and then it will pass?

    – Not yet, mommy! I am not sleepy . . . Is it Friday tomorrow?

    – No, son, it is much later. Tomorrow is Monday, there are three more days after, and then – Friday.

    Little Rade smiled again.

    – And why, my dear, do you ask about Friday?

    – Mommy dearest, don’t be cross with me! Friday is beautiful, a really beautiful day . . . Papa will come too, and take me away . . .

    – Where to, son? – Nera inquired and her voice quavered.

    – Far, far away . . . Far away . . . – little Rade said quieter and quieter.

    – Rade, my son! – Nera called him and raised his little feverish head. – You see, you are sleepy. Do you want to sleep?

    – Yes, I do, mommy! . . . Ow, my head hurts, it hurts so much! . . .

    Nera sighed . . . She lay him on the bed and put him to sleep.

    – Oh, mother, I am so tired! . . . – Rade whispered, barely audible. – I shall get up on Friday . . . Go far away with papa . . . Far away . . . Far away . . . – and he sank into some sort of delirium.

    * * *

    Three days had passed.

    Little Rade kept getting worse and worse. He was so delirious that he could not even recognise his mother. Every so often, one might say, he came round a little, and barely whispered: “My head, ow, my head hurts”.

    Poor Nera did not move from his side, she neither had any sleep nor moved her eyes away from him.

    Out of intense fear for her only child, she had almost lost her voice, so she barely spoke.

    Mara and Pava were constantly with her. They encouraged her and tried to keep her company, but – all in vain. Rade was growing ever worse, and she was growing ever sadder.

    Neither the medications nor the treatment seemed to be working.

    On Thursday night, the doctor came to visit the little patient again. Nera looked at him with desperate hope in her eyes, like a god, like a saint. The doctor examined him and dubiously shrugged his shoulders.

    – What is it, sir? – the poor soul barely uttered.

    – It’s quite serious! Take good care of him! – the doctor quietly said.

    At that moment, the poor mother saw the image of the kind and tender doctor turning – darker and more terrible than the devil himself. She covered her face and sobbed loudly . . .

    It was the third cockcrow. The Morning Star rose – it was almost dawn. Little Rade was in agony. Poor Nera, tucked him in different ways, trying to calm him down. Finally, she took him in her arms. Rade recollected and began talking:

    – Mommy, dearest, I am leaving you now. Papa is here, can you see him?

    Nera’s face became covered in tears.

    – Do you see that star over there, mommy? – the troubled child pointed with its finger, as yellow as wax. – I am going up there . . . Look how far away it is!

    – What will your mother do, my dear child? – Nera barely uttered.

    – Don’t cry, sweet mommy! – Rade comforted her so eloquently, so intelligently, that his mother felt even sadder. – One day we all must go there. I shall pray to dear God, to take care of you . . . – then he embraced her and drew close to her. – Papa is calling me! . . . I am coming, papa, I am coming! – Rade’s voice faded into silence, while his hands were already ice-cold.

    His poor mother lay him down to bed once again. It seemed that he attempted to reach out and embrace her once again. His head fell upon his chest, and a faint smile spread across his tiny lips . . .

    A few moments later, the candlelight shone over the little one’s mortal remains, conjoining itself with the light of a new day. And a sorrowful voice of the lamenting mother mourned with an even more sorrowful song . . .

    * * *

    There is no greater mourning than that of a mother for her child.

    Poor Nera remained all alone – like a solitary stone.

    Kind women visit her, keeping her company, comforting her. But there is no one apt to soothe a grieving mother.

    For the entire day, she would sit like a statue, without uttering a single word. One might say, she neither sees nor hears anything.

    As soon as the sun comes out, and even before sunrise – she is at the graveyard. She falls on her Rade’s grave with such passion, as if she would gladly lay her bones there. It is the only place where she loosens her tongue, wailing and shrieking like a banshee. The people passing by, even with the coldest of hearts, turn their heads away with tears in their eyes.

    She shrieks there until she gets exhausted and loses her voice, then, she returns home, slowly and silently, like a shadow. On her way home, she gives Rade’s food offerings to the poor.

    * * *

    It was the eve of All Souls’ Day.

    For the whole day, poor Nera was making food offerings for her Rade. She intended to have everything prepared in the evening, tomorrow she will go early to the graveyard, many people will be there. She had arranged all the mourning items on the table in the room where Rade used to run around peculiarly.

    It was well past sunset. The night was quiet – not a gust of wind. The moon would reveal itself every so often through the pale thin cloudlings. The censer in front of the icon had long burned out. The room was well-lit by the moonlight. Clouds were still stretching, but they were thin and pale, so it was quite well illuminated.

    Poor Nera, all dressed up and prepared for tomorrow, drooped by the bedside. Fatigue got the best of her, yet, she refused to close her eyes. One might say ‒ she is wide awake . . . She sees her Rade dancing, running towards her, cuddling, hugging her, he is merry and smiling at her. She takes him in her lap, kissing him, stroking his beautiful raven-black hair . . . But lo, he is ill, so ill. She is trying to humour him, trying to find medicine, calling the doctor, tending to him ‒ saving him from death. Alas, all in vain . . . Eventually, the funeral procession accompanies him to the chapel with the mournful “Holy God”. Oh, how dark is that detestable chapel! . . . Her eyes are filled with tears. She cannot see anything. Intense and heavy darkness came upon her. She could barely breathe. How long did it last, she could not tell . . . All of a sudden, she saw a beautiful field, full of all kinds of flowers and a plethora of children, in countless numbers! My God, they are as amiable as little chicks and as cheerful as butterflies. Her Rade is standing in one corner with his head bent down, feeling mirthless . . . “What is the matter, son, my dear child?”, she asked him. „Where are you, mommy?”, Rade replied with tears glimmering in his eyes. “Can’t you see that all the mothers have come to visit their children, and you are still not here!”. . .

    ‒ Oh, dear! ‒ Nera moaned and twitched. ‒ It is almost daybreak! Woe is me, I am late!

    She swiftly collected everything she had prepared and rushed to the graveyard.

    * * *

    Nera hastily arrived at the graveyard. She rushed without ever looking around herself.

    Upon entering the churchyard, she made haste straight to her Rade’s grave, so that the sad woman could pay her respect on All Soul’s Day. Later, she would go to church to the commemoration service.

    She fell on the grave and started lamenting so sadly that the tombstone itself would crumble. She had been wailing for quite a long time, then she slowly got to her feet and looked around . . . There was not a living soul at the graveyard! “Look, there is no one here!”, a thought slipped through her mind. “Isn’t it daytime already!?” . . .

    Indeed, it was not daytime yet, but the moonlight shone through the pale thin cloudlings making it seem almost as if it was the light of day.

    All of a sudden, the poor mother felt a chill running through her. All alone at the graveyard in the middle of the night! It almost seemed unfathomable to her. She slowly turned around and began walking towards the church, as there might be some people inside. Upon arriving ‒ the church was closed! Silence, dead silence.

    A shudder ran through Nera.

    She slowly walked through the churchyard. But the yard itself looked somewhat different. Suddenly, she looked down at the church gate and saw ‒ a funeral procession entering. She took a closer look ‒ it was indeed a funeral procession. Deacons walked forward with candlesticks, then the priests dressed in their robes, then the pallbearers with the casket covered in black pall, then the congregation . . . women, men, one could not tell the number. An incomprehensible hum came to her ears as if they were singing the mournful “Holy God” . . . She stepped aside from the path and stood still while they were passing. She watched them ‒ unknown priests, unknown deacons, men, women . . . She could not recognise anyone, they were all strange, unfamiliar faces!

    Nera was struck by a hot gust of wind, she broke out in cold sweat, and an odd whirring sound filled her ears.

    She rushed towards the gate while tottering along the way. No sooner had she intended to exit the churchyard than an old man appeared out of nowhere ‒ his beard was white and down to his waist ‒ and he said in a quiet, barely audible voice: “Halt!” She inadvertently stopped. “I know what it means for a mother to mourn her only child,” the old man said. “But excessive sorrow is not convenient. Calm yourself down and go . . . Once you reach the side-street ‒ keep your footsteps quiet! My old lady is sleeping there, and she went to rest in an angry mood . . .” Then, the old man vanished.

    Nera’s head started bowing down as if she was about to faint. She gathered her all the remaining strength she could muster and rushed forward as quickly as possible. Having reached the side-street, indeed, she saw an old lady, all clad in white, sleeping on the ground. Nera felt numb from fear. Tiptoeing, almost breathlessly, she sneaked away and ran home without ever looking back.

    * * *

    Upon arriving ‒ she fell on the bed like a log.

    She had been suffering from an intense fever for a long time. There was little hope for her survival.

    Barely did she manage to revive and somewhat recover herself, but ‒ she has not been in her right mind ever since.

    1.090 rsd
  • (0)

    Gad

    1.

    – Mama, otišla sam! – viknem i istrčim iz kuće kao da me đavoli gone.

    – Mićo, kasnim – nasmešim se mom vozaču.

    – Onda ću požuriti.

    – Hvala – uđem u auto i izvadim knjigu da obnovim gradivo, još ova godina i to je to, kraj.

    Dok sam čitala, kao i obično, nisam obraćala pažnju na vožnju ali Mića je iznenada zaustavio auto i poletela sam napred.

    – Mićo! – viknem.

    – Udario sam nekog.

    – Šta? – Izađem iz auta i potrčim napred. Stvarno je udario nekog. Nepoznati muškarac je ležao na zemlji.

    – Gospodine? – dodirnem ga po ramenu.

    – Auč – rekao je i okrenuo se ka meni.

    Podignem naočare i uhvatim ga za glavu.

    – Gde ste povređeni? – pitam uplašeno.

    – Mislim da me celo telo boli – progovorio je.

    – Možeš li da ustaneš? Odvešćemo te u bolnicu.

    – Mislim da mogu.

    – Mićo, pomozi mi.

    Mića mi je pomogao i smestili smo tipa kojeg je udario na zadnje sedište. Mislim da nije strašno.

    – Oprosti čoveče, nisam te video – Mića se izvinjava.

    – U redu je, ni ja nisam gledao.

    – Mićo. idemo.

    – Hej! – Pridržim mu glavu jer je nestabilna. – Nemoj da se onesvestiš, u redu?

    Otvorio je oči i pogledao u mene. Bokte!

    – Prelepa si.

    – Ha! Mora da si jako udario glavu.

    – Nisam.

    Progutam knedlu jer niko osim moje majke i brata ne misli da sam lepa. Imam deset kilograma viška, kosa mi je poput metle, imam veliku dioptriju, ne šminkam se… Zato nikad i nisam imala dečka.

    – Kako se zoveš? – pita me.

    – Sofija.

    – Milan – nasmešio se. Bokte, znam ko će mi biti inspiracija za naredni roman. Tako je lep, i zgodan i…

    – Milan Kostić – predstavlja se.

    – Drago mi je, Milane. – I ima milo ime. Joj, Miki, Miki moj… imaš lepo telo, super ti je stas…

    – I meni, Sofija.

    – Uskoro stižemo u bolnicu. Mićo, može li brže?

    – Može.

    ***

    Nakon što smo stigli u bolnicu pregledali su Milana, imao je nagnječena rebra ali biće u redu, to me je obradovalo.

    – Da li želiš da te odvezemo kući?

    – Tvoj dečko i ti?

    – Moj dečko?

    Zbunim se.

    – Tip koji me je udario.

    – Mića? Ne on nije moj dečko, on je moj… šofer.

    – Znači, nemaš dečka?

    – Nemam – nasmejem se.

    – Dobro.

    – Am… da te odvezemo kući?

    – Ne znam, pregazili ste me, mislim da bi trebalo nekako da mi se odužiš.

    – Ovaj… naravno. – Sigurno će tražiti novac, razmišljam. – Pozvaću brata, on će sve rešiti – kažem pomalo tužno.

    – Ne želim da izađem sa tvojim bratom.

    – Ti… – zakašljem se.

    – Želiš da izađeš sa mnom? – bokte, strefiće me infarkt.

    – Toliko mi bar duguješ – nasmejao se.

    O Bože, nadam se da se ne kezim kao blesava. Kezim se. Zatvori usta Sofija.

    – Ja… zapravo…

    – Večera sutra uveče?

    – Ja zapravo ne ostajem do kasno, moj brat je… – Lud? Ne mogu mu reći kako ne smem da mrdnem nikud bez odobrenja mog brata.

    – Onda ručak?

    – Mogla bih da izađem na ručak, ali ja plaćam.

    – Nema šanse, ja plaćam.

    – U redu.

    – Mogu li da dobijem tvoj broj telefona? Za slučaj da zaboraviš na mene?

    – Ha, ha… – ja da zaboravim na njega? Nema šanse.

    – Naravno – smiri doživljaj, Sofija.

    Razmenili smo brojeve telefona i pozdravili se.

    – Mićo, nećemo reći bratu za ovaj incident – upozorim Miću.

    – Tip nas neće tužiti?

    – Ne.

    – Onda je u redu, hajdemo.

    – Idemo.

    ***

    – Ma šta je sa tobom? – pita me Miloš. Moj najbolji prijatelj.

    – Šta?

    – Stalno se smeškaš.

    – Ne znam ja…

    – Gukni.

    – Upoznala sam tipa – priznam.

    – Opa!

    – Da, on je… vau… moje oči nisu videle lepšeg muškarca.

    – Uvređen sam.

    – Ne vređaj se, znaš da te volim.

    – Gde si ga upoznala?

    – Udarila sam ga kolima, zapravo Mića je.

    – Znači ljubav na prvi udar, a?

    – Da, i sutra idemo na ručak.

    – Jeste li vas dvoje završili? – prekida nas profesor.

    – Da, izvinite – sakupim se poput miša.

    ***

    – Gorane, donosiš ishitrene odluke. – Mama nije zadovoljna.

    – Majko, ko ne reskira taj ne profitira – moj brat odgovara.

    – To je mnogo novca.

    – To je moj novac! – Goran je viknuo.

    – Zdravo. – Prekinem ih jer ne volim svađe.

    – Ćao dušo, kako je bilo na fakultetu? – pita me majka.

    – Odlično.

    – Tako treba samo ti uči – kaže mi Goran.

    – Htela sam nešto da te pitam. – Krenem ka njemu.

    – Da?

    – Želim sama da vozim auto.

    – Sofija…

    – Molim te Gorane, imam vozačku dozvolu i iskreno osećam se nezgodno jer me svakog dana vozi i odvozi vozač.

    – Dobro ali to ne znači da možeš da ideš gde god poželiš – pristao je.

    – Hvala ti. – Zagrlim ga.

    – Da, da. Moram da idem.

    Odem u svoju sobu i bacim se na krevet. Ah, moj brat je poput robota, nikad ne pokazuje osećanja i uvek je strog ali obezbeđuje mi sve što mi je potrebno. Nakon očeve smrti malo se promenio, kao da je uzleteo; ne viđam ga puno ali njegova reč u kući je poslednja. Moja majka Mira je povučena žena, bila je podređena mom ocu a sada se povinuje mom bratu. Moj otac je umro pre dve godine, bio je težak čovek, nije puno obraćao pažnju na mene, stalno je radio ali to je u redu, naučila sam da živim u svom svetu. Goran je poprimio njegovu narav.

    Moja porodica nije poput drugih porodica, imamo nekoliko kockarnica i znam da se moj otac bavio i uterivanjem dugova, bio je strog čovek, uvek sam ga se bojala. Nakon što je doživeo infarkt Goran je preuzeo njegov posao. On je strog prema meni, ali uvek govori da je to zato što imamo puno neprijatelja. Rekao mi je da ne želi da čuje da se vucaram sa kojekakvim ništarijama i bio je ozbiljan. Znam da mu je stalo do mene, brat mi je.

    Cimnem se jer ugledam poruku od Milana. O Bože!

    On: Važi dogovor za sutra?

    Ja: Naravno. Kako rebra?

    On: Mogu da mrdam, znači da su dobro.

    Ja: Izvini.

    On: U redu je, upoznao sam tebe.

    Naslonim telefon na grudi i ugrizem se za usnu da ne vrisnem.

    Ja: Poslaću ti adresu fakulteta. Može u jedan? Tada imam pauzu.

    On: Savršeno, čekam te.

    Ja: Onda laku noć.

    On: Laku noć, lepotice.

    Lepotice? O, Bože. Umrla sam i otišla u Raj.

    900 rsd
  • Rukopisi u dubovoj kori 1 i 2
    (0)

    Rukopisi u dubovoj kori 1 i 2

    ПАШЊАЦИ МОЈИ

    Кад сам недавно пролазио кроз Милиће, свратим до пријатеља Боре Чоњића, знамо се дуго, па реко’ да се видимо и попричамо мало. Он је велики шаљивџија, па знам – чућу неку добру причу, без даљњег.

    Састанемо се у граду, сједнемо у једну прастару конобу, пијемо чај и причамо. Дотакосмо се разних тема и ликова, па кад Боро први пут направи мало дужу паузу, ја искористих прилику па га упитах да ми исприча једну од прича из свог села. Све сам занимљиве приче одувијек волио, али су ме те приче о селима понајвише надахњивале, па сам њих најчешће тражио да чујем, а често и у детаље записивао.

    Напољу почела киша, мало оквасила прозорска стакла, али брзо стаде. Смијени је сунце, те посла зраке кроз ситно подијељена стакла на прозору. Зраци падају са прозора на наш сто, густи и живи као да их је неко нацртао. Сједимо уз звекет чаша, шоља и кашичица, причамо.

    Кад упитах Бору за једну од тих прича, он се одмах насмија, а ја се припремим за слушање, а чини ми се још подоста народа кришом би да слуша Борин говор. Он приповиједа, а ја уз хартију и оловку ћутим и слушам. Овако ми је он тај свој доживљај пренио и дочарао:… ,,Нешто шушну и ја се тргох из кратког сна. Погледам око себе – нема ништа, а чујем на дрвету некакво кикотање, и схватим – ђеца. ’Оће да се нашале са мном па и ја одлучим да им учиним. Нагнем се поново леђима на стари дуб, затворим очи, мало забацим главу, прекрстим опружене ноге, мало се промешкољим, па се онда смирим и правим се да ништа не примјећујем. Они се мало примирише, па док трајаху тај мир и тишина, ја искористим прилику па се загледам у своје пашњаке. Једно шездесет, седамдесет метара преда мном ограда од колаца и љескових грана, уплетене. Није пуно висока па и лежећи одатле видим преко ограде како говеда пасу. Она млађа се с времена на вријеме и разиграју и кô у шали пободу, па онда опет погну главе трави. Седамнаест крава имам; пасу, па кад ожедне, крену узбрдо на воду. Има добра вода на врх једног пашњака, па оне кад год ожедне – тамо иду. Пођу узбрдо, ричу, машу реповима, па се неђе двадесетак метара пред воду изгубе из вида; не виде се више од јасенова и превоја…И, спавам ја. Кад не би мало а нешто ми паде на главу, нешто лагано као да ме помилова по коси, па ме скоро превари да заиста заспим, али не дадох се. Знам, ваља ми косити па не смијем заспати, већ само да откуњам мало па да наставим. Паде опет нешто на мене, у крило ми паде, па ја малко отворим једно око и видим гранчица са два-три листа, и један жир. Ништа ја. Не прође десет секунди, колико је довољно за једно дјечје договарање, кад ме погоди једно од ђеце жиром у палац десне ноге. Бос ја, јер сам одувијек бос косио, нарочито послије кише, прија ми тако. Не мичем се ја, а чујем опет некакав договор међу њима, и чујем неко од њих се приближава руком или ногом ка мени, те се ја мало протегнем па се спустим скроз на земљу, окренем се на десни бок, скупим се мало, ставим руке под главу и правим се да сам још слађе заспô. Оно се дијете поврати назад, па се нешто дошаптавају и онда сиђоше сви са дрвета полако, и чујем – троје их. Иза леђа ми. Приђе једно и једном подужом травком што сам је јутрос покосио заголица ме по врату, па по увету, па образу, али ја ништа“. Боро узима гутљај чаја, па наставља уз осмијех који обећава скори смијех. „Бијаху ту још мало, покушаше још једном да ме заинтересују, заголицаше ме по табанима, ал’ ја опет ништа, и одоше. Заобиђоше ме, и видим их ђе трче и чујем ’оће на вир да се купају. Пустим их да одмакну једно педесет метара, па као у сну повичем из свег гласа: ооој Тодореее, манит ли си, па што испразни вир ђе се ђеца купају и краве поје? Мислиш ли ишта то својом тиквооом? Шта кажеш, ааа“? А они сви у смијех што се ја свађам са Тодором у сну. Устанем ја, па као викем за њима: куд ћете вас троје а они сви углас: на вир, а ја опет се правим: нема вам тамо воде, Тодор испустио све, и краве воде иза старе штале. Кад се они закикоташе, па онда трком на вир и чујем их како граје тамо. Насмијах се и ја фино, па се латим косе, зађем у посљедње откосе па чекам да и сунце зађе да идем мало да одморим. Ваља ми сутра раном зором опет косити.

    Завршим за тај дан, пођем са косом у руци у сумрак кући, прођем поред дуба па узмем балон воде што из њега пијем, узмем и кошуљу у десну руку са балоном; прођем крај вира, поведем и Јована Миловог, Милицу Иванову и Марка Тодоровог па их све успут испратим кући и дођем својој кући, претпосљедња у том реду. У селу има четрнаест кућа, моја и Светозарева најкрајње. У дворишту се оперем на чесми, оставим косу поред амбара, уђем у кућу, вечерам и легнем да спавам“.

    500 rsd
  • Sanjati sivog slona
    (0)

    Sanjati sivog slona

    Телевизија је најраспрострањенија забава XXI века. Слике са другог дела света завирују у наше домове једним кликом доносећи привиде збивања из далеких крајева. Дечак црне косе ошишане тако да му глава изгледа као изврнута шерпа такође убраја телевизију у забаву, играчку која држи пажњу, и сваки слободан моменат (којих дечаци имају на туце!) проводи погледа упртог ка светлости која избија из уређаја. Његове се очи цакле попут кликера на сунцу, а понекад заборави да трепне, док животиње јуре, лове или вребају једна другу у пределима унутар телевизора. Толико веродостојности пружа програм да му се чини да су у његовој соби, на дохвату руке. Дечаку коме животиње привлаче пажњу као сови пољски миш, родитељи не ускраћују овај вид забаве. Он је другачији од дечака његовог узраста због несвакидашњег схватања живота. За њега је зец кога лисица поједе део природног поретка а зец кога ловац шчепа грешка природе. У њему се ролеркостер емоција покреће док упија вибрације неког далеког света – довољно далеког да остане безбедан, али близу срцу да поприми осећања. Из забавно-поучних програма узимао је информације и знање, проводећи сате пред екраном, али ће само једну лекцију са собом носити вечно, али несвесно, све до места где неостварени снови уз сањара леже.

    Кишног поподнева, у топлој дневној соби, једна сурла се вукла наспрам дечака са фризуром у облику изврнуте шерпе. Дан је био у одласку па је сивило из дворишта прешло поред дечака чије су очи влажиле пред бројним нијансама зелене џунгле. Кроз шуштаво лишће веће од отворене шаке дечаковог оца, лењо се пробијао слон женског рода на чијим се леђима башкарио човечуљак у кошуљи од лана окер боје. Човек је сигурно већи од дечака, али за слоницу чије име дечак неће запамтити, је човечуљак. Под тежином величанствене животиње грање је крцкало као дрво у шпорету обавијено ватром. На сурли која се повремено повијала светлуцале су ситне капи кише наговештавајући да се невреме у виду обилних падавина ближи. Под увеличавајућим капима је кожа слона била попут једнобојног оникса. Визуелни ефекат је пореметио водитељ гласом који казује да га испуњава посао који обавља говорећи: „Ела је, као мала, ограничавана везивањем ноге. Могла је да се креће онолико колико је дужина ланца дозвољавала. Неукроћена, покушавала би да се отргне, али је ланац спречавао у намери, стога је сада довољно само да осети тежину окова око зглоба да би мислила да нема куд, осим да се креће куда јој се нареди. На тај начин слонови уче и вечно памте ограничења која им даје једна карика везана уверењем да је свезана…“

    Дечак са фризуром у облику изокренуте шерпе је морао да трепне. Екран је приказивао ланац око чланка незграпног слона који опуштено виси као наруквица од вунице око зглоба раздраганог водитеља. Помислио је да капи предстојеће кише на сурли сивог слона можда и нису од кише, и иако није смео животињи очи да погледа, срце дечака је задрхтало.

    400 rsd
  • Sve što neko (ne)zna
    (0)

    Sve što neko (ne)zna

    Pitanja i odgovori

    1.

    U tekstu koji sledi o čemu će biti reči?

    O tome kako je slučajni susret dvojice sredovečnih muškaraca naterao jednog od njih da se zapita šta on zna o…

    O čemu?

    Neozbiljno bi bilo odmah na početku otkriti šta se to zapitao jedan od dvojice muškaraca nakon slučajnog susreta sa vršnjakom. Ali zato nije neozbiljno da se kaže ko su oni, kako se zovu, čime se bave… Jer ne mogu sve vreme da budu označeni kao dvojica sredovečnih muškaraca. To mora što pre da se promeni, a po mogućstvu, odmah! Sada! Ovog trena! Nema oklevanja i odlaganja…

    Mada su u svakodnevnom životu delili isto ime, u tekstu koji sledi i koji će biti ispisan rukom jednog od njih (upravo onoga koji se zapitao šta on zna o…), oni će biti različito označeni. Biće preimenovani iz sasvim praktičnih razloga, a budući da je jedan od njih dvojice jedno vreme živeo u Italiji, pa shodno tome, u rodnom gradu imao nadimak Talijan tako ćemo ga i zvati, dok će drugi biti (ili tačnije: on će to da postane) Neko mada ga niko i nikada tako nije oslovljavao. Dakle, na delu je potpuno različit pristup za odabir imena aktera priče koja se lagano i sporo razvija.

    – Što sporije, to bolje! Nigde se ne žurimo, zar ne? Sporost kao životna filozofija. Zar u onom čuvenom Zenonovom paradoksu kornjača nije brža od Ahila?

    2.

    Gde Nekog zatičemo?

    U autobusu kojim se on nakon susreta sa Talijanom vraća u grad u kom živi. Koji je to grad? To je grad o kome postoji i pesma: Grade, na ušću dveju reka ispod Avale… Mada, istini za volju, prosečni stanovnici tog grada (jasno vam je da se radi o prestonici Srbije) skoro ništa ne znaju o pomenutoj planini!

    Tamo se više ne ide na izlete, na prvomajske uranke… Možda na Avalu jedino još dolaze školske ekskurzije, i učenici se zajedno sa svojim nastavnicima penju na vrh televizijskog tornja, obilaze Meštrovićev spomenik Neznanome junaku, trče po proplancima…

    – Uživaju u svom bezbrižnom detinjstvu!

    3.

    Gde je tačno mesto Nekog u autobusu?

    Negde na sredini, i sa suprotne strane od one na kojoj je vozač. U trenutku dok gleda kroz prozor on će samom sebi da postavi sledeće pitanje:

    – Šta ja znam o Italiji i njenim stanovnicima? Toliko sam vremena utrošio odlazeći u bioskope i gledajući italijanske filmove, slušajući italijansku muziku na radiju ili na TV–u… Čitajući knjiga italijanskih pisaca… Putujući u Trst, Veneciju…

    Jednom sam čak bio i u Veroni, i stajao ispod balkona za koji je turistički vodić rekao da je Romeov. Nešto kasnije, stajao sam i ispod balkona Julije Kapuleti, ali mi se to nije toliko dojmilo. Romeo mi je bio važniji. Bliži. Znatno bliži od Julije.

    – Koliko sam samo suza prolio nad njegovom tužnom sudbinom!

    Međutim i Neko je svestan da kada se ispod nabrojanoga podvuče crta, zaključak je da to nije previše, da je to skoro ništa. Tim pre što je sve što je naveo on radio u mladosti. Odavno je prestao da posećuje bioskope, da sluša radio… Čita italijanske pisce, da putuje u Italiju…

    – Sasvim su mi dovoljni Portorož i susedni Piran. Slovenija! Ostajem na granici između Italije i Slovenije, i ne ide mi se dalje. Italiji me više ništa ne privlači. Pogotovu ne nadmenost njenih stanovnika koji se ponašaju kao da su centar sveta.

    Jednom sam bio u jednom autletu nedaleko od Trsta, i prodavačica me je upitala:

    – Odakle ste vi?

    – Iz Srbije – odgovorio sam.

    – Znala sam – bio je njen trijumfalan odgovor.

    Pa, zašto pitaš ako si znala?

    Neko je živeo u vremenu Interneta, i ta ružna, rogobatna reč je uspela mnogo toga da prekrije. Da redefiniše. Jutjub je zamenio slušanje radija, odlaske u biskope… Kao što je zamenio i kasetofone, gramofone… Društvene mreže Fejsbuk, Tviter i Instagram su, opet, zamenili druženja, sedenja u kafanama ili kafićima, davne odlaske u diskoteke… Džimejl je zamenio slanje pisama, razglednica, novogodišnjih čestitki… Viber i Mesindžer telefonske razgovore…

    – Možda je to, ipak, dovoljno?

    Za šta?

    – Da kada se Talijan i ja sledeći put sretnemo, budem u stanju da sa njim razgovaram o Italiji, italijanskim filmovima, muzici… Književnosti…

    Priznajem da su moja razmišljanja pomalo bezvezna! Baš će on sa mnom da priča o Italiji! Kao da ne može da nađe kompetentnijeg sagovornika za tu temu?! Možda i ne može? Ne bi trebalo tek tako sebe da potcenjujem. Uostalom, zaključio bih, da je i za njega, slično kao što je to i za mene, Italija prošlost koje, on verovatno, i ne želi da se seća. Još manje želi da sa nekim evocira davne uspomene. Šta je bilo, bilo je. Sada smo tu gde jesmo…

    Ipak, tog vrelog avgustovskog popodneva sedeći u klimatizovanom autobusu Neko je uplovio u tu temu, pozicionirao je sebi nasuprot. Na kraju krajeva, ako više i ne bude stvarnih susreta sa Talijanom, oni mogu da budu imaginarni. A Nekom su, nekako, i draža takva druženja (ili: „druženja“) jer nepostojeći sagovornik ne može da te razočara, da te izneveri… Da bude grub ili nezainteresovan za ono o čemu pričaš…

    – Moj zaključak je pomalo paradoksalan: idealni sagovornik je nepostojeći sagovornik!

    400 rsd